Veliki četvrtak – Misa večere Gospodnje

Večeras, slavljenjem Mise večere Gospodnje, ulazimo u Vazmeno trodnevlje – samo srce liturgijske godine. Večeras pak, ne samo da se prisjećamo, nego i obnavljamo početak ispunjenja najvažnijih događaje iz povijesti spasenja koju je Isus doveo vrhuncu i ispunjenju. Već blagovanjem pashalne večere unaprijed je ispunio otajstva koja će se dogoditi neposredno nakon toga u muci, smrti i uskrsnuću. Stoga je njegova posljednja večera s jedne strane bila nagovještaj konačnih spasenjskih događaja, a s druge strane im je bila već ostvarenje ostavljeno zajednici vjernika na trajan spomen i slavljenje. A u večerašnjim obredima večere Gospodnje susreću se i isprepleću dva bitna elementa: čišćenje i blagovanje, koji na cjelovit način izriču Isusovo pashalno otajstvo.

Što se tiče obreda čišćenje, on se dogodio u pranju nogu kad je Gospodin za vrijeme same večere na upečatljiv i znakovit način izvršio obredno pranje nogu učenicima. Sveti nas Ivan o tome potanko izviješta, svjedočeći kako su učenici bili iznenađeni tom gestom, jer su znali da je Isus zaslužio da oni njemu peru noge, a ne on njima. Nisu pomogli ni Petrovi protesti, jer je Isus znao da ovaj čin ima veće značenje i dalekosežnije posljedice nego su učenici u tom trenutku mogli shvatiti. Sveti Augustin, iščitavajući njegovu dubinu i poruku, veli o ovom događaju: „Što je čudno da je ustao od večere i da je odložio svoje haljine on koji je sama sebe oplijenio dok je bio u obličju Božjem? I što se je čuditi ako se povezao ubrusom onaj koji je uzimajući lik sluge postao izgledom kao i svaki drugi čovjek? Što je čudno u tome da je ulio vodu u posudu da opere noge učenicima, onaj koji je prolio svoju krv u zemlju kako bi isprao nečistoću grijeha? Što je čudno u tome da je ubrusom kojim se opasao obrisao noge koje je oprao, onaj koji je tijelom koje je uzeo učvrstio stope Evanđelista? A da bi se opasao ubrusom, odložio je haljine koje je imao, da pak uzme lik sluge onaj koji je sama sebe oplijenio, ne da prestane biti što je bio, nego da uzme ono što nije imao. Onaj koji je uskoro trebao biti raspet odložio je svoje haljine, a kad je umro bio je povijen u plahtu, a njegova muka je naše očišćenje.“

Povezujući tako pranje nogu s čišćenjem koje se dogodili na križu Isusovim krvlju, sveti Augustin je jasno pokazao da je Isus pranjem nogu naznačio otajstvo služenje po muci na križu, čiji je plod konačno očišćenje duša od grijeha. Ujedno je ovaj čin bio čin posvemašnje poniznosti koju stavlja pred oči svojih učenika, poniznosti koja opet upućuje na to kako se ponizio sve do smrti, smrti na križu. O tome će Hiponski biskup posvjedočiti svojim vjernicima: „Neposredno prije nego će podnijeti muku, ostavio je primjer služenja, ne samo onima za koje je imao podnijeti smrt, nego također i za onog koji ga je išao predati u smrt. Tolika je doista korist ljudske poniznosti, da ju je svojim primjerom preporučila božanska uzvišenost. Jer ohol čovjek bi zauvijek propao, da ga nije pronašao ponizni Bog. Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno! Izgubio se je slijedeći oholost napasnika, neka sada, nakon što je pronađen, slijedi Otkupiteljevu poniznost.“

Isti sadržaj služenja i poniznosti Gospodin je ostavio i u blagovanju, jer je predao svoje tijelo i krv učenicima za hranu, opet upućujući na činjenicu da je se predao na smrt križa, kako bi potom slavno uskrsnuo. Upravo to predano, raspeto i uskrsnulo tijelo daje svojim vjernicima za hranu, te bismo pri svakom blagovanju trebali biti svjesni kolika se poniznost u tome zrcali, kao i kakav je poziv na služenje u tome sadržan. Jer upravo je predajući tijelo i krv učenicima rekao da i oni imaju to činiti njemu na spomen, to jest služiti na način na koji je on služio. Ni nama ne preostaje drugo nego u zahvalnosti blagovati euharistijsko otajstvo čije ustanovljenje danas slavimo, što za nas konkretno znači biti zahvalni za Isusovu služenje kojim nas je opravo, i za ovu hranu života vječnoga po kojoj postajemo dionici njegova uskrsnuća. Bog koji nam služi do te mjere da nas je očistio svojom krvlju i koji nas ljubi da nam se dao u prilikama kruha i vina, ostavio nam je primjer posvemašnje poniznosti koja za nas ne smije biti samo obredni čin njegove Posljednje večer, nego prije svega životni primjer koji ćemo bezrezervno slijediti darom vlastitog života u poniznosti za spas svoje braće.

Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodinove

Današnjom nedjeljom slavimo Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, o čemu nas izvještavaju Evanđelisti u svojim tekstovima. U trenutku kad je došao njegov čas da se u punini očituje i da izvrši svoje poslanje, odlučio je svečano ući u Jeruzalem i očitovati se kao Mesija čije je poslanje otkupiti čovjeka. Zato ova nedjelja i nosi dva naziva: Cvjetnica i Nedjelja muke Gospodnje. Ta dva naziva stavljaju nam pred oči dvije istine o Gospodinu koje su se potpuno iskristalizirale. Cvjetnica se zove radi toga jer, kad je odlučio slavno ući u Jeruzalem, židovski puk ga je pozdravljao mašući granama stabala, prostirući preda nj odjeću i kličući mu kao Sinu Davidovu. Drugi pak naziv je radi toga jer je njegovo mesijansko poslanje bilo u prvom redu otkupiteljsko, pa stoga izriče istinu da će on kao Mesija položiti život za ljude. Tako on svečanim ulaskom u Jeruzalem jasno i javno objavljuje svoj mesijanski identitet, gdje će ispuniti poslanje koje je naviještao od početka svoga djelovanja.

Osim toga, vrlo je razvidno iz evanđeoskog teksta, da je i njegovo očitovanje i njegovo poslanje nešto sasvim posebno, te da on odlučno ide kao Mesija koji dolazi u ime Božje, a ne u ime ljudskih želja, vizija i potreba. Zato je i znao da njegov ulazak u Jeruzalem ne će imati sretan završetak preuzimanja vlasti, nego će biti okrunjen mukom i smrću. Tako je on, premda djeluju proturječne, spojio ove dvije dimenzije koje današnjim slavljem, svaki onaj tko ga časti kao Kralja i Mesiju, unosi u vlastiti život. U tom duhu i nama je upućen poziv koji sveti Andrija Kretski nekoć uputi svojim vjernicima: “Požurimo, dakle, i mi zajedno s njim koji se žuri prema Muci i nasljedujmo one koji su mu izišli u susret. Ne na taj način da po putu prostiremo mladice masline, tkanine, nakite ili palmine grane, nego, koliko možemo, prostrimo se mi sami poniznom dušom, iskrenim srcem i pravom nakanom, da primimo Riječ koja dolazi, da na neki način dohvatimo Boga koji se nikad potpuno ne može dohvatiti.“

Kristov mesijanski ulazak u Jeruzalem tiče se svih ljudi, a ne samo židovskog naroda, jer podsjeća i upućuje na njegov dolazak među nas ljude u ljudskom obličju. Ulaskom u Jeruzalem pokazuje onu istu krotkost koju je pokazao utjelovivši se kao čovjek, a njegov dolazak od Maslinske gore prema Jeruzalemu sveti Andrija uspoređuje, simboličkim govorom o istoku i zapadu, s dolaskom među ljude, kako bi ih jednom poveo sa sobom u nebo i vječnost. „On koji je krotak veseli se što nam se može pokazati kao krotak. Uzišao je prema zapadu naše najdublje bijede da bi se nastanio među nama i da bi nas drugovanjem s nama privukao k sebi i učinio sličnima sebi. Premda je on svojim odlaskom kao prvina našega ljudskog bića uzišao na nebo prema istoku, ipak ne prestaje ljubiti ljudski rod dokle god ljudsku narav iz zemaljske bijede ne podigne u uzvišenu slavu i zajedno sa sobom ne uzveliča.“

Ali Isusov ulazak u Jeruzalem izvor je i stanovitih obveza za sve nas, te nitko od nas pred njim ne bi smio ostati ravnodušan, nepomičan i nedotaknut, nego bi se trebao pridružiti njegovoj mesijanskoj povorci. Stoga za nas ovaj dan ne bi smio biti samo izvanjska proslava davnog Isusova ulaska u Jeruzalem, nego prije svega duhovni događaj njegova ulaska u naš život, naš prostor i vrijeme. Otvoriti nam je stoga vrata života, da uđe u našu stvarnost i udijeli nam spasenje poradi kojeg je i došao. A to možemo samo ako ga prihvatimo onako kako je on došao među nas, u skromnosti i jednostavnosti, a ne u moći i sili. Zato je opis događaja njegova ulaska u Jeruzalem slika njegova duhovnog ulaska u naš život, a način na koji ga je puk dočekao kličući i pozdravljajući, primjer je našem duhovnom raspoloženju. U tom duhu će sveti Andrija Kretski potaknuti svoje vjernike, što može poslužiti i nama kao vrlo rječit i sadržajan poticaj da i mi na taj način predamo Kristu sami sebe „a ne svoje haljine, odsječene grane ili grmlje što za kratko vrijeme veseli oči, ali brzo izgubi svježinu. Naprotiv, oblačimo njegovu milost i njega samoga jer svi koji ste se u Kristu krstili, Krista ste obukli. Rasprostrimo se poput haljina pred njegovim nogama. Prije smo bili crveni kao purpur, a oprani spasonosnim krštenjem postali smo bijeli kao vuna. Prinesimo pobjedniku smrti pobjedne zasluge, a ne grane palmi.“

5. korizmena nedjelja – A

Postoji tema u ljudskom životu o kojoj ljudi nerado govore, a nitko je ne može izbjeći. To je tema smrti. Upravo tu temu nam sugerira današnji evanđeoski odlomak u kojem smo čitali Ivanov opis Lazarova uskrišenja. Nama tu temu nameće korizmeno vrijeme u kojem smo pozvani premisliti najvažnije sastavnice svoga života, ako želimo doći do Uskrsa spremni, obnovljeni i preporođeni. Razmišljati nam je o smrti koja je čovjekova vjerna, premda nepoželjna pratiteljica. Ni prijatelji nisu vjerniji od nje, premda nam je ona neprijateljica. Svuda nas prati u stopu, i kolikogod je se pokušali osloboditi, ne polazi nam za rukom. I kolikogod je se htjeli osloboditi, ona je neodvojiva suputnica na našem životnom putu. Nitko je ne može zaobići, nitko joj izbjeći. Svakome se suočiti s njezinom prisutnošću i sučeliti s njezinom moći. Svakome je okušati snagu u borbi protiv nje, ali priznajući vlastitu nemoć s velikim žaljenjem.

No tako je bilo dok na zemlju nije došao Isus, utjelovivši se kao prijatelj ljudskoga roda, što njegovo prijateljstvo s Lazarom nedvosmisleno odražava. On je toliko ljubio ljude, da ih je htio obdariti svojom božanskom snagom koja pobjeđuje smrt. Tako je učinio da im ljubav Božja bude vjernija i snažnija prijateljica od smrti. Štoviše, došao je da čovjeka oslobodi ove ružne sjene koja ga je uporno pratila. Upravo to izražava ovaj događaj opisan u Evanđelju, što su sveti oci jasno tumačili, svjesni da je Lazarovo uskrišenje rječitije i drukčije i od uskrišenja Jairove kćeri i uskrišenja sina udovice iz Naina.  U tom duhu će Petar Krizolog reći: „Međutim, ono što se zbilo s Lazarom, posve je zasebno. Njegova smrt i njegovo uskrsnuće nema ništa zajedničko navedenim slučajevima. Na njemu je smrt ispunila svu svoju moć. Vrativši se iz podzemlja Lazar je na neki način navijestio otajstvo Gospodinova uskrsnuća. Krist se kao Gospodar vratio poslije tri dana, a Lazar je kao sluga pozvan nakon četiri dana.“

Tako je Lazarova smrt i uskrišenje bilo nagovještaj Isusova budućeg uskrsnuća i konačne pobjede nad smrću, ali i znakom pobjede svakog čovjeka nad tim istim starim neprijateljem. Zato nam je na našem korizmenom putu ražariti tu istu svijest, jer hodeći za Kristom Isusom i sami se približavamo željenom vrhuncu i cilju života. Ovaj nam događaj ulijeva iznimnu nadu u vlastito otkupljenje koje se događa Kristovom otajstvenom moću nad smrću, što nam također Krizolog tumači: „No Kristu je više stalo da svlada smrt, nego da udalji bolest. Njegova ljubav nije išla za tim da ljubljenoga ozdravi, već da ga vrati iz podzemlja. Stoga ljubljenome nije pripravio lijek, nego odmah slavu uskrsnuća. ‘Kad je čuo za njegovu bolest, osta još dva dana u onome mjestu’ (Iv 11,6). Vidite kako smrti prepušta prostor za djelovanje, grobu daje slobodu i raspadanju dopušta da započne. Ništa ne uskraćuje truleži. Podzemlju ne dopušta da ugrabi, odvuče i drži. Jednom riječju, tako postupa da potpuno ugine svako ljudsko ufanje i nastupi sva moć zemaljske beznadnosti. Time postaje jasno da je ono što će učiniti božansko djelo, a ne ljudsko.“

Pridružimo se i mi ovoj Kristovoj borbi i pobjedi nad smrću vjerom u njegovu svemoć i uskrsnuće, te mu budimo iskreni prijatelji, što postaje pravi smisao korizmenog vremena. Jer smisao mu nije u samome sebi, niti samo u djelima pokore i odricanja, nego u prijateljstvu s Gospodinom po kojem pobjeđujemo neprijateljicu smrt. Suobličimo se Kristu Isusu kako bi se i na nama očitovala njegova neizmjerna ljubav prema čovjeku, poput ovog očitovanja s Lazarom. Neka i naše svakodnevno umiranje u pokori i odricanju bude samo sredstvo očitovanja Isusova božanskog života koji djeluje u nama i koji pobjeđuje smrt zasvagda njegovom pobjedom nad smrću. I dok na korizmenom putu umiremo sebi, ne dopustimo da korizma bude samo izvanjska pokora i mrtvljenje, nego da bude rast unutarnjeg života i zajedništva s Bogom, to jest da naša smrt ne bude samo umiranje, nego da bude u nama pobjeda života nad smrću, kao što je bilo u Lazarovu slučaju, čija je smrt poslužila za proslavu i pobjedu Božju. Otvorimo vrata svoga živoga Kristovoj snazi i proslavimo Krista u svome tijelu ovom čudesnom pobjedom kojom ćemo raskinuti okove smrti, te se zauvijek neraskidivo povezati s Kristom od čije nas ljubavi ništa ne će moći rastaviti.

4. korizmena nedjelja – A

Jedan od Isusovih sedam čudesnih znakova koje je sveti Ivan opisao u svome Evanđelju je i čudo ozdravljenja slijepca od rođenja. Ovaj događaj nije znakovit samo u cjelini Ivanova Evanđelja, nego je poticajan i u našem korizmenom hodu. Stoga ovo čudo nosi dalekosežniju poruku, nego što je samo darivanje vida jednom slijepom čovjeku. Zato su mnogi tumači Ivanova Evanđelja i bili uvjereni da nam Evanđelist prenosi mnogo sadržajniju poruku i da nas suočava s istinama koje nadilaze samo izlječenje slijepoga, što se iščitava iz mnoštva znakovitih detalja kojima obiluje opis. Sveti Augustin tako s velikom jednostavnošću i lakoćom prepoznaje u ovom događaju radosnu poruku koja se tiče cijelog ljudskog roda, a ne samo jednog čovjeka. No prije nego što navijesti radost ozdravljenja vida i svjetla koje dolazi po Isusu, Augustin polazi od činjenica koje čovjek nerijetko izbjegava priznati, a neophodne su kako bi se dogodio Božji zahvat i ozdravljanje.

Ta istina tiče se sljepoće cijeloga ljudskog roda koji je slijep poradi grijeha koji mu je oduzeo duhovnu sposobnost vida. Slijepac od rođenja slika je ljudskoga roda i svakog čovjeka, jer se svi rađaju slijepima i žive u zastrašujućoj sljepoći. Radi se o sljepoći za Boga, Božju istinu i Božje vrijednosti. Do takve sljepoće ljude dovodi grijeh, i iskonski i osobni, na što je Isus farizejima jasno ukazao. U tom duhu će i sveti Augustin, tumačeći Ivanovo Evanđelje, poučavati svoje vjernike: “Ako razmišljamo o svemu što je učinio, shvaćamo da ovaj slijepac predstavlja ljudski rod. Ta sljepoća je po grijehu zahvatila prvog čovjeka u kojem svi imamo izvor ne samo smrti, nego i bezakonja. Ako je sljepoća nevjernost, a prosvjetljenje vjera, koga će Krist naći vjernim kad dođe? Pa o Apostol koji je rođen u proročkom narodu veli: I mi nekoć bijasmo po naravi sinovi gnjeva, kao i ostali. Ako sinovi gnjeva, onda sinovi osvete, sinovi kazne, sinovi pakla. Kako po naravi, ako li ne da je po grijehu prvoga čovjeka grijeh se ucijepio u narav? Ako se pak grijeh ucijepio u narav, onda je svaki čovjek rođen slijep po duhu. Ako bi vidio, ne bi mi trebao vodič; ako pak ima vodiča i prosvjetlitelja, onda je slijep od rođenja.“

Ali kao što sljepoća nije samo sljepoća jednog čovjeka, tako ni ozdravljenje nije samo ozdravljenje jednoga čovjeka, nego cijelog ljudskog roda. Liječeći ovog slijepog čovjeka, Isus liječi cijeli ljudski rod od sljepoće grijeha. A kako ga liječi u dva koraka, najprije mu maže oči, pa ga šalje da se opere u kupalištu, Augustin će u tome vidjeti sliku ona dva spasenjska koraka koja je Crkva prakticirala u sakramentalnoj praksi svetog krštenja. Zato Hiponski Biskup pomazanje očiju uspoređuje s katekumenatom, a ispiranje vodom u bazenu s krštenjem: „Već prepoznajete tko je poslan. Da Isus nije poslan, nikome od nas ne bi bilo oprošteno bezakonje. Slijepac pere oči u kupalištu zvanom Poslanik, kršten je u Kristu. Tako dakle, kad ga je u sebi samom na neki način krstio, tada ga je prosvijetlio, a kad mu je oči pomazao učinio ga je katekumenom.“

Upravo zato, jer liječenje duhovnog vida ima veze s krštenjem, korizma je u kršćanskoj starini bila povlašteno vrijeme liječenja duhovnog pogleda od opake mrene grijeha koji je potpuno zamutio i onemogućio vid ljudima. Doista, korizma je bila priprava za krštenje koje se podjeljivalo u uskrsnoj noći, te  se ujedno zvalo prosvjetljenje, jer je ljude oslobađalo nečistoće grijeha i vraćalo im duhovni vid. Po krštenju su bili osposobljeni vidjeti Boga licem u lice po njegovom svetom Poslaniku Isusu Kristu, koji je Crkvi povjerio svoju vlast liječenja duhovnog vida, to jest oslobađanja od prljavštine grijeha.

Iskoristimo stoga i mi korizmeno vrijeme prisjećanjem na svoje krštenje, na trenutak kad nas je Gospodin prosvijetlio. Ne smetnimo s uma da je stoga jedna od naših bitnih obveza boriti se protiv pogubne sljepoće grijeha koja onečišćuje ljudski duh. Primajući sveto krštenje, potpuno smo izliječeni od te sljepoće i ne dopustimo da nam grijeh i mentalitet ovoga svijeta ponovno oduzmu vid. Po krštenju smo se susreli s Isusom oči u oči, te, prepuni zahvalnosti za darovani vid vjere, ne otklonimo nikad više svoj pogled od njega. Krsnom milošću obnovili smo i osvježili svoju dušu, te se ne prestanimo klanjati Bogu i naviještati čudesna djela koja je u nama učinio po svom Sinu.

Svetkovina Blagovijesti – 2014.

Svetkovina Blagovijesti ili Naviještenja Gospodinova opisana je u tekstu današnjeg Lukina Evanđelja. U središtu pozornosti je djevojka Marija iz Nazareta kojoj Bog šalje anđela Gabrijela s porukom da će začeti i roditi sina, koji će biti Sin Svevišnjega. No ono što je nadasve zanimljivo, a sveti Luka jasno ističe, Marija je bila djevica. Istu će činjenicu naglasiti i sveti Matej u svome Evanđelju, premda će njegova pozornost biti više usmjerena prema Josipu,nego prema Mariji. Na taj načijn obojica evanđelista koji donose izvještaje o Gospodinovu rođenju skladno ističu otajstvenu važnost Marijina djevičanstva, koje je prva kršćanska zajednica doživjela upravo kao Božje znak i dar neba.

Pokušavajući dublje razumjeti i jasnije opisati važnost Marijina djevičanstva, ali i činjenicu da je bila zaručena s Josipom, milanski biskup sveti Ambrozije će istaknuti da se radilo o otajstvenoj odredbi Božjoj: „Skrivena su Božja otajstva i nijedan čovjek, prema proročkoj riječi, ne može spoznati odredbu Božju, nego pak iz drugih događaja i zapovijedi Božjih možemo razumjeti da se je, to što je ona odabrana da rodi Gospodina nakon što se zaručila s mužem, zbilo prema točno određenoj odluci. Zašto nije izabrana poslije nego se zaručila? Vjerojatno da se ne bi reklo da je začela iz preljuba. A jedno i drugo, da je bila djevica i da je bila zaručena, Pismo je lijepo istaklo. Da je djevica, kako bi se vidjelo da je bez udjela u zajedništvu s muškarcem, a da je zaručnica da se ne bi pomislilo na sramotu obeščašćenog djevičanstva, one za čiju bi se trudnu utrobu činilo da pokazuje znak pokvarenosti. Gospodin je pak htio da neki radije sumnjaju u njegovo rođenje, nego u čednost njegove majke. Znao je naime kako je krhka djevičina stidljivost i da se lako gubi glas o poštenju, te stoga nije mislio da vjera u njegovo rođenje treba oskvrnuti majku. Tako se čuva nepovrijeđeno djevičanstvo svete Marije kao one koja je cjelovita i poštenjem, i u javnom mnijenju ljudi. Treba naime da sveti imaju svjedočanstvo i od onih koji su vani. I nije dolikovalo da se zbog lošeg glasa živućim djevicama ostavi pokriće za izgovor, time što bi vidjeli majku Gospodinovu na zlu glasu.“ (Tumačenje Lukina Evanđelja 2,1)

Osim toga sveti Ambrozije ističe i druge razloge takvog Božjeg djelovanja, to jest načina ulaska u ljudsku povijest uzimajući ljudsku narav u krilu Djevice Marije. Stoga je i on kao i ostali oci držao da je Bog velom diskrecije obavio začeće i rođenje svoga Sina u ljudskom obličju, kako bi ga zaštitio od sila zla koje bi nastojale onemogućiti njegovo spasenjsko djelovanje. „Nije beznačajan razlog da Marijino djevičanstvo prevari kneza ovoga svijeta, kojemu, kad je promatrao onu koja je zaručna s mužem, nije moglo biti sumnjivo rođenje. A da je pak bila odluka da treba zavarati kneza ovoga svijeta, očituje nam i sama Gospodnja riječ, kad apostolima zabranjuje da govore o Kristu, kad izliječenima zabranjuje da se hvale lijekom, kad se demonima naređuje da šute o Sinu Božjemu.“ (2,3)Tako je sveti Ambrozije razradio ono što je već početkom drugoga stoljeća posvjedočio mučenik i biskup sveti Ignacije Antiohijski kad veli: „Knezu ovoga svijeta ostali su skriveni Marijino djevičanstvo, njezin porod, kao i Gospodinova smrt, tri zvučna otajstva ispunjena u Božjoj tišini.“ (Pismo Efežanima 19,1)

Marija je tako prevarila kneza ovoga svijeta, ali ne služeći se ljudskim lukavstvom, nego vršeći volju Božju i služeći njegovom svetom planu spasenja. U svojoj jednostavnosti ona nije smišljala nikakva lukavstva, nego jednostavnom vjernošću i vjerenom jednostavnošću prima najbolju zaštitu Božju, teko da je ne samo lukavac i otaca izopačenog lukavstva nije mogao otkriti i prevariti, nego je ona u konačnici zavarala i pobijedila njega prihvaćajući na otajstven način biti roditeljkom Sina Božjega. Upravo radi toga Bog ju je nagradio da bude u isto vrijeme i Majka njegova Sina, ali i da trajno ostane djevica. Marija nam pokazuje da je njezina jednostavna privrženost Bogu ujedno i najbolja zaštita od Sotone koji se trudi otkriti Božje naume i onemogućiti ih. Ali jer je nemoćan protiv Boga, on stoga pokušava onemogućiti njihovo ostvarenje u nama trudeći se prodrijeti u naše misli i namjere, te nas nakon toga preduhitriti. Marija je dokaz kako jednostavna vjernost Bogu i samozatajno vršenje njegove volje postaje najbolja zaštita koju Sotona ne može probiti niti uz najveće nastojanje.

Budimo stoga vjerni poput Djevice, primajući Božje otajstvo i postajući službenici Gospodnji u svijetu u kojem Bog i danas preko nas nastavlja svoje utjelovljenje u ljudsku povijest i ljudski život, nastavlja onaj isti plan spasenja koji je Marija prva u potpunosti prihvatila i ostvarila. Ovo doista zvučno otajstvo djevičanskog začeća i rođenja Sina Božjega i danas se razglašuje u Crkvi, pa neka stoga i nama radosni zvuk tog otajstva dopre do ušiju. Neka nam dopre i do srca, da nas ispuni radošću i zahvalnošću Bogu koji nas je na ovakav čudesan način zaštitio, zahvaljujući služenju presvete Djevice i Majke njegova utjelovljenog Sina.

Križni put hrvatske povijesti

Uvodna molitva

Gospodine Isuse,
dok te kao vjernički puk ovom pobožnošću
pratimo na kalvarijskom putu,
prisjećamo se kao narod kako smo se
od samog dolaska u ovu lijepu zemlju Hrvata
penjali s tobom na Kalvariju svoje povijesti.
Na tom putu smo s tobom posrtali i padali,
s tobom bili raspeti, ali i ustali
za nova uskrsna jutra i jasnija obzorja budućnosti.
A jer naš hod za tobom traje već 14 stoljeća,
tako ćemo uz svaku postaju tvoga križnog puta
baciti pogled unazad razmišljajući, stoljeće po stoljeće,
o najvažnijim događajima svoje časne povijesti.
Neka ova pobožnost uveća bogoljubnost
našeg hrvatskoga katoličkog puka,
dajući mu snage da te još vjernije slijedi.

Prva postaja  – Isusa osuđuju na smrt

 Čitač: Stoljeće sedmo. Dolazeći sve do Jadranskih obala Hrvati su došli u doticaj s civiliziranim rimskim društvom. No brzo su ustanovili da to nije bilo samo društvo blještavila i sjaja, nego je ta zemlja nosila tragove kršćanske vjere utkane u svaku njezinu poru. Došli su ne samo u lijepu zemlju koju danas zovemo Lijepom našom, nego i u zemlju solinskih, istarskih, srijemskih, sisačkih mučenika. Po njihovoj vjeri i krvi ta zemlja bijaše i Božja baština. I svidje se našim pradjedovima. I Bog im je dade. A oni, prihvaćajući njegovo sveto ime, prihvatiše Boga za svoj usud, te tako padoše pod istu povijesnu osudu kojom je na zemlji bio osuđen sam Bog.

 Svećenik: Pomolimo se:

Isuse na smrt osuđeni, daj da se s mučeničkom odvažnošću i postojanošću susrećemo s osudama moćnika ovoga svijeta, kojima je tvoj sveti križ i krštenje kamen spoticanja, kako bismo primili vječnu baštinu pripravljenu za nas na nebesima.

Druga postaja – Isus prima na se križ

 Č: Stoljeće osmo. Prihvativši svetu vjeru i krštenje, i naši pređi prihvatiše osudu na križ. Primajući krštenje, primili su na se teški križ cijele jedne povijesti. Ali to bijaše i križ spasenja, o čemu svjedoči krstionica kneza Višeslava s konca stoljeća: „Ovaj izvor naime prima slabe da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani, spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo.“ Od tada je trojstveni troplet postao i našim prepoznatljivim nacionalnim ukrasom.

S: Pomolimo se.

Isuse, Božji Sine, udijeli nam posvemašnju dosljednost krsnoj vjeri u Presveto Trojstvo, pa i kad nam je zbog toga primiti na se križ i poći za tobom na Kalvariju.

Treća postaja – Isus pada prvi put pod križem

Č: Stoljeće deveto: Hod za tobom na Kalvariju nije šetnja, jer križ povijesti je golem, težak, pretežak. Ali postali smo narod Božjih ideala. Stoga daleko teži od svega bio bi otpad od Boga, od Evanđelja, od svete Crkve Katoličke. A stoljeće je ovo stoljeće slavnih knezova Trpimira, Domagoja, Branimira koji sklapahu saveze sa Svetom Stolicom, vjerni svetom Petru i njegovim nasljednicima, pa i onda kad to doista bijaše teret što pritišće krhka ramena u nepovoljnim povijesnim okolnostima između Istoka i Zapada.

S: Pomolimo se.

Isuse koji padaš pod križem, osnaži naša ramena da i danas odgovorno nosimo povijesni križ svoga naroda.

Četvrta postaja  – Isus susreće svoju svetu Majku

Č: Stoljeće deseto. Stoljeće je ovo kada se naši pobožni pređi na svome kalvarijskom putu susretoše izbliza s Gospodinovom Majkom. Sagradiše joj tada u čast Prasvetište na Gospinu Otoku u Solinu, a o njihovoj pobožnosti svjedoči i nešto kasniji Pralik Gospe Velikoga Zavjeta. Tako će u hrvatskom narodu biti podignute mnoge crkve i svetišta u čast najsvetije među ženama. Ona će pratiti Hrvate na njihovu hodočasničkom kalvarijskom putu, te će vjerničkom puku biti dovoljan i jedan pogled na majčinski lik da primi utjehu i dobije zaštitu.

S: Pomolimo se.

Isuse patniče, daj nam milost da u hodu za tobom slijedimo primjer i molimo pomoć tvoje svete Majke, Duše duše Hrvatske, najvjernije Odvjetnice i prave Kraljice Hrvata.

Peta postaja – Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Č: Stoljeće jedanaesto. Stoljeću je ovo slavnih hrvatskih kraljeva poput Petra Krešimira i Zvonimira. Ali i oni bijahu samo ljudi, svjesni da sami ne mogu nositi teški križ odgovornosti za cijeli narod. Kao što je dva stoljeća prije knez Trpimir sagradio prvi samostan benediktincima u Rižinicama pokraj Klisa, i oni potražiše Šimune Cirence svoga vremena – monahe i monahinje kojima izgradiše samostane i dodijeliše posjede kako bi skrbili oko obnove Crkve i izgradnje kršćanskog duha u narodu. O tome ostade trajni zapis na Baščanskoj ploči, dragom kamenu hrvatskog jezika.

S: Pomolimo se.

Isuse kralju poniženi, nauči nas kraljevati s tobom, skrbiti svojim životom o poniženoj braći i graditi s ljubavlju i odricanjem tvoje kraljevstvo u svome narodu.

Šesta postaja – Veronika pruža Isusu rubac

Č: Stoljeće dvanaesto. Nakon pogibije kralja Petra na Gvozdu hrvatsku će krunu preuzeti Koloman. Bit će to vrijeme napetosti i borbe za prevlast za naše krajeve i gradove između Ugarske i Venecije. Ali usprkos toga hrvatski čovjek ne će zaboraviti, prije svega i iznad svega, tražiti lice svoga Boga. Njegovo hodočasničko traženje ovjekovječit će kasnije Dante u znamenitoj Božanskoj komediji:

„Tko je onaj što iz Hrvatske možda
dođe posjetiti Veroniku našu,
čija prastara slava ne gasne,
te u mislima zbori gledajući:
Moj, Gospode, Isuse Kriste, pravi Bože,
je li tvoja slika bila tada
kao što je vidim sada?“

S. Pomolimo se.

Isuse okrvavljeni, daj da ti i naš narod može pružati utjehu time što će, poput Veronike, utiskivati tvoje sveti lik u svoje živote.

Sedma postaja –  Isus pada drugi put pod

Č: Stoljeće trinaesto. Stoljeće je ovo daljnjih nevolja i muka, borbi i napetosti. Križari zlorabe sveti križ i ruše Zadar, a Dubrovnik zauzimaju Mlečani. Po zlu je zapamćen i prodor Tatara koji pustoše Hrvatsku i Bosnu. A kad je riječ o Bosni, u njoj uz padove bijaše i otpada od vjere, poput onog ‘bosanskih kristijana’.

Ali uz padove bilo je i podizanja, zahvaljujući onim vjernim i jednostavnim slugama i službenicama Božjim, Božjim siromasima koji se čvrsto držaše križa Gospodinova pri svim padovima i podizanjima pojedinca i naroda. Tako uz templare i ivanovce, u Hrvatsku sad dođoše cisterciti i pavlini, a nadasve dominikanci i franjevci. K tome valja pridodati i sestre dominikanke i klarise.

S: Pomolimo se.

Iznemogli Isuse, kao što si ti ustao nakon pada, jer te zemlji nije privlačilo ništa zemaljsko, daj nam milost da i sami živimo za evanđeoske ideale što uzdižu u nebo.

Osma postaja – Isus tješi jeruzalemske žene

Č: Stoljeće četrnaesto. Uz burne političke događaje i tolika društvena previranja, ovo stoljeće obilježiše dva dična muža. Augustin Kažotić, dominikanac i zagrebački nadbiskup: zauzimao se za hrvatske interese kod Pape Ivana XXII., te se nakon toga, jer ne bijaše po volji političkih elita, nije više uspio niti vratit u svoje sjedište. A Nikola Tavelić, franjevac, u Jeruzalemu je mučeništvom posvjedočio svoju vjeru. Njima nije trebala utjeha ovoga svijeta, ni suze sažalnice. Nego oni htjedoše da sinovi hrvatskog naroda radije slijede njihove kreposti, nego zloće i zločine silnika, koji svojim nedjelima oskvrnuše zemlju Hrvata.

S: Pomolimo se.

Isuse tješitelju Božjeg naroda, ti budi utjeha u žalostima hrvatskim majkama, te odgojna snaga da podignu čiste i čestite naraštaje za Boga i dom.

Deveta postaja – Isus pada treći put pod križem

Č: Stoljeće petnaesto. Stoljeće turskog prodora, pljačke, ubijanja. Bilo je to stoljeće pada Bosne i mnogih banova i vitezova na krvavim Krbavama. I svemu tome naši pređi se ispriječiše svojim tijelima, noseći teret cijele kršćanske Europe.
I nekim čudom se opet podigoše. I stadoše. I postadoše antemurale christianitatis – predziđe kršćanstva.

S: Pomolimo se.

Izmučeni Isuse, učini da nas tvoji padovi očuvaju od pada u grijeh i poroke ovoga svijeta, te da tvoje ustajanje izgradi u nama čvrsto zdanje vjere.

Deseta postaja – Isusa svlače

Č: Stoljeće šesnaesto. Stoljeće daljnjeg poniženja i pustošenja. Od nekad slavnog kraljevstva hrvatskog ostadoše samo reliquiae reliquiarum – ostaci ostataka. Poginuše hrabri vitezovi poput Jurišića i Zrinskog Šubića. No iza tih izmučenih ostataka što su bolno krvarili, ostala je neokrnjena svijest i neugasivi ponos jednog malog naroda što, premda gol, ostaje usprkos svega na vjetrometini povijesti ponosno držeći stijeg Kristov.

S: Pomolimo se.

Ogoljeni Isuse, daj i nama danas snagu i odvažnost da ponosno živimo i umiremo za krst časni i slobodu zlatnu budućih naraštaja.

Jedanaesta postaja – Isusa pribijaju na križ

Č: Stoljeće sedamnaesto. Premda brojem mali, duhom i umom veliki, dadoše Hrvati velike umove poput Bartola Kašića, Ivana Lučića, Jurja Križanića: ljude kulture, hrvatskog duha i svete vjere.
No to je i vrijeme potresa i razaranja, od onih prirodnih do političkih, ali samoprijegor i žrtva mnogih počeli su donositi ploda. Tada svoja imena upisaše u neizbrisivo pamćenja svoga naroda Zrinski i Frankopan. Prije pogibije, dok im suci i tužitelji ispisivahu osudu, zapisa Fran Krsto proročke riječi: Navik  on živi ki zgine pošteno.

S: Pomolimo se.

Raspeti Isuse, daj nam milost posvemašnje vjernosti tvojim vrijednostima, pa i onda kad će nas radi njih pribijati na križeve, jer s tobom, oni su nam sredstvo uzvišenja.

Dvanaesta postaja – Isus umire na križu

Č: Stoljeće osamnaesto. Hrvatska se počela oslobađati turskog smrtonosnog stiska i zagrljaja. Počela je sebi pripajati svoje stoljećima odsječene udove, oživljavat područja desetljećima mrtva i opustošena.
Kad se činilo da će i Crkva odahnuti i svježi zrak udahnuti, onda njezini katolički, to jest austrougarski apsolutistički vladari uvedoše ‘reforme’ koje je ne obnoviše, nego zadadoše bolne udarce. Ni njima nije trebala slobodna životvorna majka, nego izmoždena i beživotna ropkinja. Zato između ostaloga ukinuše više redova, i zatvoriše brojne redovničke samostane.

S: Pomolimo se.

Na križu umrli Isuse, neka nas tvoja smrt oživljuje, kako bi naše umiranje poradi tebe obnavljalo Crkvu i davalo pravi život našem narodu. .

Trinaesta postaja – Isusa skidaju s križa

 Č: Stoljeće devetnaesto. Europom zapuhali neki novi vjetrovi, vjetrovi slobode i svjetla, razuma i prava. Obećavaju svjetlo bez Božjeg sjaja, slobodu bez Božjeg oslobođenja, razum bez vjere u Krista, a pravo bez Božje pravde. No ta obećanja bjehu samo prividi. Iza njih su se skrivali pakleni planovi. I Francuzi i Mađari i Austrijanci najprije te ubiju, te se busaju u humanost kad te, i ako te, skinu s križa.
Srećom u ovom je stoljeću hrvatski narod imao svoje Arimatejce i Nikodeme. Bilo je to stoljeće Gaja i svjesnih ‘Ilira?’, Jelačića i hrabrih vitezova, biskupa i preporoditelja poput Dobrile i Strossmayera.

S: Pomolimo se.

Isuse s križa skinuti, ne dopusti da nas zavaravaju ideje i ideali, idoli i ideologije ovoga svijeta. Neka nas pred svim izazovima radije oživljuje tvoje sveto Tijelo i podržava tvoj uspravni križ.

Četrnaesta postaja – Isusa polažu u grob

Č: Stoljeće dvadeseto. Stoljeće nazovi napretka, ali stoljeće svjetskih ratova i okrutnih ideologija. Stoljeće nacizma, komunizma. Tim ideologijama krvavi je danak platio i hrvatski narod. Bilo je to stoljeće suza, krvi i progona. Stoljeće Bleiburga, Križnih putova, Jazovki i Hudih jama, Lepoglava i Golih Otoka, Škabrnja i Vukovara. A moćnici ovoga svijeta, čije ruke još nisu oprane od krvi nevine, htjedoše i Crkvu, pokopati u grob. Ali jer to bijaše stoljeće Božjih apostola, koji poput blaženoga Alojzija Stepinca ostadoše pored križa svoga Gospodina i Učitelja, zato to bijaše i stoljeće uspravnosti i opraštanja…

S: Pomolimo se.

Isuse u grob položeni, podari našoj zemlji živorodne plodove iz krvi mučenika i stradalnika kojom je natopljena. Iz grobova koji odišu tvojim uskrsnućem, ti podigni nove apostole i svjedoke svoje ljubavi.

Zaključna molitva

Pomolimo se.

Isuse pobjedniče smrti,
stojeći pokraj tvoga praznoga groba,
upiremo pogled prema budućnosti
svoga hrvatskog naroda.
Nakon što si nas osnažio iskustvom križa
i vjerom u uskrsnuće,
prati naš daljnji povijesni hod,
te nas božanskom snagom privedi
k onom konačnom smislu i cilju povijesti
– tvome vječnom Kraljevstvu,
u kojem Ti, u zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim,
živiš i kraljuješ Bog po sve vijeke vjekova.Amen

Hvaljen budu Isus Krist raspeti naš Otkupitelj!
I njegova pod križem žalosna majka Marija!

3. korizmena nedjelja – A

U svakom čovjeku postoji žeđ za savršenijom spoznajom i za punijim življenjem života, to je u biti žeđ za neprolaznim vrijednostima, u svijetu koji nas draška i mami svojim obiljem, ali koji nas u konačnici ne zasićuje. Zato možemo reći da nas nosi njegova bujica kao rijeka do mjere da ne uspijevamo utažiti žeđ, premda smo u nju uronjeni. I dok živimo u bujnoj rijeci svijeta, ne uspijevamo donijeti vode do žednih usta. I što se više pojavljuje obilja oko nas, to se manje uspijevamo zasititi ostajući sve više i više žedniji i gladniji. U svojoj naivnosti ne shvaćamo da nas ovaj svijet želi prevesti žedne preko vode, pa se sve više u nj uranjamo, ali ne pronalazimo ono što bismo htjeli i trebali. Takvog ljudskog stanja bila je svjesna i grčka mudrost kad je u mitološkoj priči govorila o Tantalovim mukama, za koje možemo reći da nisu samo Tantalove, nego da su svakog čovjeka, napose čovjeka suvremene civilizacije. Jer je svakom čovjeku u svijetu na dohvat ruke zemaljsko obilje, hrana i piće, ali se ne uspijeva zasititi. I ma koliko sam posezao za voćem i vodom, ne polazi mu za rukom ni uhvatiti voćku, ni zahvatiti vodu.

Upravo tako izmučenom i ispaćenom čovjeku dolazi Gospodin Isus, solidaran s ljudima u zemaljskim uvjetima života toliko da i sam osjeća tjelesnu žeđ, te da nema čime zahvatiti vodu. Svjesno je htio biti upućen na ljude, od kojih i sam traži da mu dadnu piti. Toliko je dijelio ljudsku stvarnost da je žeđao za vodom poradi tjelesne žeđi, kako bi nama dao one vode nakon koje se više ne žedni, a koje ne možemo bez njega zahvatiti iz Božjeg srca i života. U takav kontekst se smješta događaj opisan u današnjem Evanđelju, te razgovor koji se vodi između Isusa i žene Samarijanke. Sveti Ivan Zlatousti, opažajući Gospodinovu profinjenost, ističe kako Isus potiče ženu na razmišljanje uzdižući joj srce do savršenijih spoznaja za kojima žeđa svaki čovjek. Isus joj pristupa na tako delikatan način kako bi u njoj razbudio vjeru u njega, u njegovu uzvišenost i po kojoj je veći od samoga Jakova koji je iskopao i ostavio zdenac svome sinu Josipu kod Sihara. Isto tako on je poziva da povjeruje u poslanje kakvo nije imao nijedan čovjek ni prije niti će imati poslije njega. A kako joj ne bi zatvorio vrata pristupa u punu spoznaju vjere, dopušta joj da mu čak predbaci nedosljednost koja nije bila svojstvena židovima, jer je tražio piti od žene, i k tome Samarijanke. A kad ga je upitala je li možda on veći od praoca Jakova, nije odgovorio odmah izravno, nego joj je dao vremena da sama shvati, što će ona i pokazati u trenutku kad ište od njega vode nakon koje se ne žeđa.

U tom duhu će sveti Ivan Zlatousti i zaključiti: „Ne vidite li, braćo moja, kako je neprimjetno Isus Krist uzdiže do najvišeg nauka i do savršenstva vjere? Na početku ona ga je promatrala kao židova šizmatika i kršitelja zakona, da bi potom, kad je Isus otklonio ovu optužbu (jer ne dolikovaše da onaj koji treba poučavati bude pod sumnjom), nakon što je čula govoriti o živoj vodi, pomislila da je govorio o naravnoj i osjetilnoj vodi. Shvaćajući potom da je voda koju je on obećao bila duhovna, povjerovala je da to piće ima snagu utažiti joj žeđ, ali još uvijek nije znala što je ta voda, nego je još sumnjala, svjesna ipak da se radi o stvarnosti koja nadilazi domet osjetila, premda još nije imala potpunu spoznaju o tome. Naposljetku, ona vidi jasnije, ali međutim ne razumije sve, kao što kaže: ‘Daj mi te vode da ne moram više žeđati i da ne moram dolazit zahvaćati je.’ Tako je dala prednost Isusu u odnosu na Jakova. Ne, ne treba mi više ovaj zdenac, reče ona u sebi samoj, ako mi daš vode za koju si učinio da je poželim.“

Kao što se ova žena opredijelila radije za Isusa nego za patrijarha Jakova, i nas vodi putem takvog izbora, ako i sami želimo otkriti vodu života koja nam je kadra utažiti žeđ za vječnim vrijednostima, u svijetu čija nam bujica prijeti mukama i kaznom vječne žeđi, ako ne pronađemo onoga koji može dati prave vode i zasititi našu žeđ i glad za životom, onoga koji nas ne želi kazniti vječitim traženjem, nego utažiti našu žeđ neizrecivim darom vjere. Budimo hrabri poput žene Samarijanke, koja „nije povjerovala lako, kao što nije prihvatila nepromišljeno ono što je on govorio, međutim, jer je tražila tako brižno pojasniti si i otkriti istinu, ipak ne bijaše ni nepoučljiva ni tvrdoglava, što dobro pokazuje njezin upit.“ (Ivan Zlatousti, Hom. na Ivanovo evanđelje, 32,2) Dopustimo i mi Isusu da nas dovede do prave istine o životu, da u nama potakne pravu žeđ za Bogom, te da nam vjerom u svoje božanstvo i mesijansko poslanje u isto vrijeme dadne odgovor i spasenjsku vodu nakon koje ne ćemo više ožednjeti nikada. Neka i u nama, po vjeri u njega, prostruji voda što postaje izvorom vode koja struji u život vječni nama i svima kojima ćemo, svojim svjedočanstvom vjere, zasititi žeđ za vječnim životom.

Svetkovina svetog Josipa

Današnjom svetkovinom štujemo svetoga Josipa, jednog od najznačajnijih Božjih suradnika na njivi spasenja ljudskoga roda, premda je dobrim dijelom naše svete povijesti ostao u drugom planu, na mjestu koje mu je Bog namijenio uz presvetu Djevicu. No premda je Josip ostao u drugom planu u odnosu na Djevicu Mariju, on nije ostao u njezinoj sjeni, nego naprotiv on je njoj priskrbio zaštitu od napada i progona plaštem svoje pravednosti. On je njoj i njezinu Sinu pružio sjenu osvježenja na povijesnoj sceni, da ih ne sprži vatra i bijes ovoga svijeta koji se obarao na utjelovljenoga Božjeg Sina. Samo ova činjenica i istina je dostatna da otkloni sumnje sumnjičavaca u važnost svetog Josipa, u njegovu čestitost i odnos prema Spasiteljevoj Majci. Samo to je dostatno da dadne razjašnjenje onima na upite onih koji se pitaju zašto sveto Pismo nije dalo više informacija o ovom svecu, zaštitniku svete Djevice i čuvaru Sina Božjega.

Sa svim ovim pitanjima susretali su se i sveti oci, navjestitelji Božje riječi u prvim stoljećima kršćanstva, koji o Josipi nisu razmišljali polazeći od ljudske logike, nego od Božje logike koju je potpuno usvojio ovaj Božji pravednik. Osim toga ni oci prvih stoljeća nisu ponudili mnogo promišljanja o svetom Josipu, jer je Crkva onoga vremena imala drugih pitanja o kojima je promišljala i problema koje je rješavala, no nisu previđali važnost svetog Josipa kao onoga koji je imao posebno mjesto u životu Gospodina Isusa Krista i njegove majke Marije. Pa i kad o Josipu nisu imali nego ono što kaže Sveto pismo, oci su imali spoznaju samoga Boga i Krista Isusa, te su onda nošeni njegovim Duhom mogli ispravno procijeniti Josipovu veličinu, mjerivu jedino vjernim služenjem Božjem otajstvu i vršenjem svetog Božjeg plana. Sveti oci nisu Josipa promatrali kroz ono što bi običan čovjek bez Duha Božjega učinio na njegovom mjestu, nego su ga promatrali kao Božjeg izabranika koji je svoje izbore i odluke donosio uvijek sukladno Božjoj volji i odredbi.

U tom duhu se sveti Ambrozije u Tumačenju Lukina Evanđelja osvrće i na Matejev tekst koji čitamo danas na svetkovinu svetoga Josipa. Milanski biskup sa svom ozbiljnošću uzima Matejeve riječi i jasno ističe što znači pojam pravednik kojim Evanđelist opisuje Josipa: „Lijepo je pak poučio sveti Matej što treba učiniti pravednik koji uhvati bračnoga druga u preljubu, da se mora pokazati nevini od krvi ubojstva i čistim od preljuba, jer ‘Tko se združuje s bludnicom, jedno je tijelo’ (1 Kor 6,16). Dakle, u Josipu se potpuno čuva i milost pravednika i čast, da se opremi za svjedoka. Usta pravednikova ne poznaju laž i njegov jezik govori pravdu, a njegov sud izriče istinu. I neka te ne uznemiri što ga Pismo često naziva mužem. Naime svadbeno slavlje ne znači i otimanje djevičanstva, nego dokaz o ženidbenoj svezi. Naposljetku, nitko ne otpušta onu koju nije prihvatio. A isto tako onaj koji ju je htio otpustiti, pokazao je da ju je prihvatio.“ (2,5)

Stoga nam ta Ambrozijeva razmišljanja rječito svjedoče o svetosti ovog odličnog i pravednog muža. Pa i kad Pismo to ne govori izričito, imamo pravo zaključiti iz svega drugoga što vidimo, da je on najbolje mogao osjetiti veličinu Božje izabranice, Marije iz Nazareta. On je mogao najbolje poznavati njezine osjećaje prema Bogu, njezine stavove i uvjerenja. On je najbolje mogao osjetiti žar njezine svetosti i snagu vjerne ljubavi. On se mogao na najbolji način pokloniti otajstvu koje je nosila, te bi bio posljednji koji bi doveo u pitanje njezinu djevičansku cjelovitost. U tom duhu, tumačeći Matejevu kratkoću u opisu odnosa Marije i Josipa, Ambrozije veli da Evanđelist nije imao razloga se duže zadržavati, jer je sve rekao kad je istaknuo Josipovu pravednost: „A isto tako onaj koji je prihvatio potvrditi neporočno otajstvo utjelovljenja, nije smatrao da treba opširnije svjedočiti o Marijinu djevičanstvu, da se ne bi pomislilo da je veći branitelj Djevice, nego pobornik otajstva. Zasigurno kad je ustvrdio da je Josip pravedan, dovoljno je pokazao da nije mogao oskvrnuti hram Duha, utrobu otajstva, Majku Gospodinovu.“ (2,6)

Prigrlimo i mi poput svetog Josipa otajstvo Kristova utjelovljenja, te prihvatimo svetu Djevicu, Gospodinovu Majku kao najveće bogatstvo koje nam Bog stavlja u život. Dopustimo Bogu da uđe u naš život dajući mu ono najodličnije mjesto i štiteći svim silama otajstvo svetosti Božje koje dolazi među ljude, ali po ljudima. Dopustimo da i nama Svevišnji Bog povjeri mjesto i zadaća uz i za svoga utjelovljenoga Sina i njegovu Majku, kao što je povjerio i svetom Josipu, kako bi nas to služenje dovele do slave nebeske u koju je zahvaljujući pravednosti dospio i sveti Josip.

2. korizmena nedjelja – A

Kako u svom hodu kroz povijest svijeta, tako i u svom korizmenom hodu koji je slika povijesnog hoda, Crkva uči od svoga učitelja Isusa Krista. Preobraženje na gori jedan je u nizu znakovitih događaja iz njegova života za koji možemo reći da je bio istinska škola onima koji su bili s njime, a u ovom slučaju radilo se o trojici apostola: Petru, Jakovu i Ivanu. Gospodin je poveo njih sa sobom na goru gdje se išao moliti, s ciljem da i njih pouči ne samo otajstvima svoga božanskog života, nego i otajstvenosti koju zadobiva i ljudski život ukoliko je povezan s Božjim. Svojim preobraženjem on je doista htio nešto poručiti i nečemu poučiti svoje učenike, te će stoga sveti papa Leon Veliki reći, razmatrajući ovaj evanđeoski tekst, da je njime Isus poučavao svoje učenike vodeći ih cjelovitom znanju, znanju koje je pretpostavljalo ne samo nebesku proslavu nego i križ.

Zato će isti papa Leon ovaj događaj promatrali u dvostrukosti njegova značenja. Najprije, u odnosu na stvarnost svoga života, Isus je pred izabranim svjedocima pokazao svoju božansku slavu koja je bila skrivena u ljudskom liku. Slava kojom je tada bio obdaren Isusov ljudski lik bila je samo anticipacija buduće punine slave koja se trebala očitovati u događaju uskrsnuća. No ovaj događaj ima i drugi dimenziju, jer se sve skupa dogodilo poradi učenika, kako bi oni iz događaja preobraženja izvukli spasonosne poticaje za svoj život. A što su mogli ponijeti za svoj život, čak u perspektivi odgovornosti zadaće koju će imati kasnije u Crkvi, jasno nam veli sveti Leon Veliki u svojem jednom govoru:  „Prvenstveno se je pri preobraženju radilo o tome da iz srdaca učenika bude otklonjena sablazan križa kako poniznost voljno prihvaćene muke ne bi uznemirila vjeru onih kojima bî objavljena uzvišenost skrivena dostojanstva. Ali je ne manjom providnošću udaren temelj za nadu svete Crkve kako bi cijelo Kristovo tijelo spoznalo kakva ga tek promjena čeka jer je udovima obećao udioništvo u časti koja je najprije zasjajila na Glavi.“

Kao što je Isus pokazao učenicima da do slave uskrsnuća mogu proći samo preko sablazni križa, istu poruku izriče i nama danas u našem korizmenom hodu, kad nam poručuje da se do nebeske proslave može doći samo skromnim, postojanim hodom odricanja, žrtve i križa. Tako i nama, kao nekad i učenicima, uklanja iz srca sablazan križa otkrivajući nam njegovu spasenjsku snagu, te razotkrivajući nam da se do slave uskrsnuća dolazi jedino po križu. Samo pritjelovljeni njemu u ovom velikom hodu Crkve i sami se poučavamo u školi njegova preobraženja, koje daje smisao i osvjetljava cilj našeg korizmenog hoda. Tako nam preobraženje daje nadu one buduće slave, jer nam je Isus pokazao da i nas čeka ista proslava i preobraženje koje je on proživio na svome tijelu, pod uvjetom da samozatajno nastavimo korzimeni hod, to jest život u skromnosti na zemlji dok u punini ne doživimo snagu njegova uskrsnuća. Sve što je proživio Krist kao naša glava, to jest Glava tijela Crkve, proživjeti je i svakome od nas na svome tijelu, jer smo u konačnici udovi njegova tijela.

I dok danas u našim ušima odzvanjaju riječi Oca nebeskoga „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“, ustrajmo u svome korizmenom hodu. Promatrajući Isusovu slavu, ne bojmo se izazova ni križeva života, jer on koji je posjedovao božansku slavu, pokazao nam je da se proslava ljudske naravi ostvaruje samo po muci križa i vjernom izvršavanju zadaća i zahtjeva kršćanskoga života. I ove korizme vježbajmo se prvenstveno u tome da budemo vjerni Očevu glasu i da slušamo njegova Sina ljubljenoga, u čemu je sadržan Zakon i Proroci. U tom duhu su nam poticajne i riječi kojima nas hrabri sveti papa Leon Veliki: „Neka stoga, prema propovijedanju svetoga evanđelja, osnaži vjera svih i da se nitko ne stidi križa Kristova jer je po njemu svijet otkupljen. Radi toga neka se nitko ne boji trpjeti za pravednost i da ne gubi nadu u isplatu obećanoga, jer se po radu stiže k odmoru, a preko smrti u život. Svu je slabost naše neznatnosti uzeo na se onaj u kojemu pobjeđujemo ono što je on pobijedio i postižemo što je obećao, ako ga ispovijedamo i ostanemo u njegovoj ljubavi.“

1. korizmena nedjelja – A

Evanđeoski odlomak koji čitamo na ovu prvu korizmenu nedjelju Matejev je opis kušnji kojima je bio podvrgnut Isus nakon četrdesetodnevnog posta u pustinji. Više je razloga zašto nam Crkva stavlja ovaj tekst na samom početku korizme. Ponajprije zato što vrijeme korizme osjećamo i kao vrijeme prave pustinje, to jest intenzivnog posta i pokore. Osim toga, upravo zato jer je Isus proboravio u pustinji četrdeset dana, Crkva je oblikovala korizmeno vrijeme kao razdoblje od četrdeset dana. I kao što je Isus išao u pustinju gdje je bio podvrgnut kušnjama prije svoga javnog djelovanja, tako je i svakom vjerniku korizma vrijeme priprave ne samo za slavlje uskrsnog otajstva, nego i vježba koja nam daje snagu za dosljedno kršćansko življenje.

Uz spomenute dimenzije koje su bile zajednička stečevina prve Crkve, pojedini su crkveni pisci i sveti oci isticali još neke druge elemente. Tako sveti Hilraije iz Poitiersa, tumačeći ovaj evanđeoski odlomak, smješta Isusove kušnje u širi antropološki kontekst povezujući ih s kušnjama kojima je bio izložen i kojima je podlegao Adam. I Isus je dakle kao čovjek član ljudskog roda, te je izložen i zajedničkim napastima koje ne mimoilaze nijednog člana ljudske vrste. A ako tih napasti nije bio pošteđen ni utjelovljeni Sin Božji, bespredmetno bi bilo očekivati da bude izuzet i itko od nas smrtnih ljudi, bez obzira koliko dobri i sveti bili. Štoviše, to je Sotoni još veći izazov da napastuje: „Đavao je zaveo Adama i varanjem priveo smrti. Međutim jednako je bilo u skladu s njegovom zloćom i zločinom da bude svladan u onom čovjeku čijom se smrću i nedaćama hvalio. Bilo je dostojno da onaj koji je čovjeku zavidio na Božjim dobročinstvima ne bude prije napastovanja u mogućnosti pojmiti Boga u čovjeku. Isus je, dakle, odmah poslije krštenja napastvovan. On svojim iskušenjem naznačuje da đavlova napastvovanja nadasve bjesne u nama posvećenima jer mu je draža pobjeda nad svetima.“

Ali Isus je zato i došao kako bi pobijedio đavla u svim kušnjama u kojima je Adam pao, kako bi tako bio istinski novi Adam, začetnik novog čovječanstva, istrgnutog iz vlasti Sotone. A da bi osnažio ovaj paralelizam, sveti Hilarije je onda, polazeći od trostruke kušnje kojoj je bio podvrgnut Isus, i u Adamovoj kušnji vidio isto toliko dimenzija: „Đavao je Adama zaveo hranom i iz rajske slave odveo na mjesto grijeha, to jest u predio zabranjenog stabla. Đavao je, kao trećim, Adama pokvario častohlepljem za božanskim imenom. Obećao mu je da će biti sličan bogovima.“

Ukazujući na sličnosti s kušnjama u kojima je podlegao Adam, Hilarije skreće pozornost na činjenicu da se ni Isusove kušnje nisu ticale samo njega samoga, nego cijelog ljudskog roda. A kao što su se posljedice Adamova pada prenijele na cijeli ljudski rod, tako i Isusova pobjeda u kušnjama ima jednak univerzalni učinak, što će Hilarije posebno istaknuti kad tumači Isusov odgovor pri trećoj kušnji. U tom trenutku Isus konačno tjera Napasnika, pa je treći odgovor i kruna njegove pobjede nad Sotonom. Tim odgovorom on odlučno odbacuje od sebe svaku sotonsku primisao i napast, čime ostavlja i nama primjer kako postupati u takvim i sličnim kušnjama: „Učinkom je tog odgovora Gospodin i nama pružio veliki primjer da se, prezrevši slavu ljudske vlasti i zapostavivši svjetovno častohleplje, sjećamo kako se moramo klanjati jedino Bogu i Gospodinu jer je sva svjetovna čast đavolski posao. Poslije, dakle, onoga đavlova bijega anđeli služe Kristu koji nas uči da ni nama neće nedostajati anđeoska usluga i služba nebeskih moći kada i mi pobijedimo đavla i zgazimo njegovu glavu.“

I nama koji u kušnjama ovoga svijeta stojimo između ova dva Adama, onoga koji je pao pred izazovom napasti učinivši nas Sotoninim žrtvama i onoga koji je pobijedio oslobodivši nas sotonske vlasti, odvažno je poći putem Kristove pobjede. Isus nam daje snagu svojim primjerom, ali isto tako nas podsjeća da je vrlo moćno oružje protiv sotonskih zamki i podvala upravo korizmeni post. Uzmimo i sami to moćno oružje kojim se poslužio i utjelovljeni Božji Sin, te odbijmo trostruku sotonsku napast kojom bi nas Sotona htio degradirati na sinove ovoga svijet. Stoga u ovom svetom korizmenom vremenu postimo, molimo se, živimo od riječi Božje, klanjajmo se Bogu i njemu jedinom služimo, pa će, bez imalo sumnje, pobjeda biti i naša po uzoru na onu koju je već radi nas izvojevao naš Gospodin.