7. uskrsna nedjelja – C

Današnji nam evanđeoski tekst iz pera svetog Ivana prenosi dio Isusove molitve za svoje učenike na posljednjoj večeri. Iz Gospodinovih riječi se razaznaje da on naviješta Božju ljubav i spasenje koje se proteže kao lanac zajedništva iz Božje vječnosti do svakog pojedinog čovjeka u vremenu i prostoru. Gospodin najprije govori o svom vječnom odnosu s Ocem želeći da to zajedništvo postane izvor i uzor i onog zajedništva s ljudima. Gospodin je oduvijek jedno s Ocem, on je oduvijek u Ocu u savršenom zajedništvu u ljubavi koju želi prenijeti i učenicima, kako bi i oni shvatili da ih Bog savršeno ljubi, te da se onda i oni trebaju ljubiti međusobno. Gospodin Isus je oduvijek u slavi Očevoj, te istu slavu želi podariti i onima koji vjeruju u njega. Gospodin oduvijek savršeno spoznaje Oca, te hoće da ga i oni savršeno upoznaju.

No kako bi se mogao dogoditi ovaj izlazak savršene ljubavi iz Boga, morao je doći na svijet Božji Sin, naš Gospodin Isus, kao najjasnija i najčvršća spona ljubavi između Boga i ljudi. Zato je se on svom snagom trudio pokazati da ga je poslao Otac, kako bi ljudi mogli uzvjerovati u Boga živoga koji je došao među ljude da ih pozove na ljubav i spasenje. U ovom lancu ljubavi i zajedništva koji iz vječnosti dolazi u vrijeme, koji iz neba silazi do zemlje, Gospodin Isus je neponovljiva spona zajedništva koja nam omogućuje da se ‘zakačimo’ na vječnu i potpunu ljubav Božju kojom se i sami uzdižemo u vječnost. Uzvraćajući vjerom na Božju ponudu spasenja, apostoli su počeli graditi lanac vjere koji od Boga preko Gospodina Isusa dolazi među ljude. Vjerujući u Krista Gospodina, svjedoka i primjer savršene ljubavi Božje, dopustili su da Bog učvrsti spone spasenja s ljudima, spone koje su po Gospodinu Isusu postale konačne i neopozive.

Iz svega što Gospodin reče, mi zaključujemo da biti kršćanin znači biti s Bogom savršeno jedno, ali to neponovljivo zajedništvo ne ostvarujemo kao pojedinci i privatnici, nego kao zajednica vjernika okupljena oko njega uskrsloga. Osim toga valja biti svjestan i činjenice da između nas i Gospodina ima cijeli niz vjere, crkveni lanac sastavljen od svjedoka njegova uskrsnuća i navjestitelja njegove riječi i djela spasenja. Između Gospodina i svakoga od nas postoji niz vjerodostojnih svjedoka vjere, to jest zajednica vjere – Crkva koja je primila Božju objavu i navijestila je svijetu. Ovaj niz ili lanac vjere je započeo upravo s apostolima, te stoga Gospodin Isus na poseban način ističe njihovu ulogu kad moli za njih, jer su oni bili izravni svjedoci i očevici. Potom dolaze svi oni koji su povjerovali i koji će povjerovati na njihovu riječ.

Gospodnja riječ i apostolsko svjedočanstvo su nam dragocjeni u vremenima kad se o vjeri govori kao o privatnom odnosu s Bogom, pri čemu zanemaruju čak osobu i djelo Gospodina Isusa, kao da svaki čovjek može s Bogom komunicirati prema vlastitom nahođenju, kao da bi svatko bio za to osposobljen i moćan. Ali se ne osporava samo njega, nego se još više osporavao ovaj lanac ljudskoga svjedočanstva u svetoj Crkvi, koji neprekinutošću jamči da su izvori kršćanskoga života u Bogu. Ali isto tako nam poručuje da bi osporavanje ljudske karike u tom lancu onemogućilo vjerodostojno kolanje Božjeg života među ljudima. Zato je svaki od nas u tom lancu dragocjena karika, te smo pozvani čuvati neprekinuti niz vjere tog lanca. Jer nitko od nas nije primio samostalnu ni cjelovitu objavu Božju sam za se, nego nam ju je podario Gospodin Isus po onima koji su bili svjedoci njegova uskrsnuća i na čiju smo riječ povjerovali. Zato Gospodin očekuje od nas danas da u lancu vjere koji nas spaja sa živim Bogom ne prepoznajemo samo njega, uskrslog Gospodina,  nego da postanemo svjesni zajednice – Crkve u kojoj smo primili vjeru i snagu njegove prisutnosti, ali isto tako i dar zajedništva s Ocem.

Budimo stoga i mi kao vjernici vjerodostojne spone Božje ljubavi, jer Bog nije htio bez nas graditi ovaj niz vjere. Naprotiv, htio je da Crkva bude božanska i ljudska stvarnost, jer i mi ljudi njegovom snagom trebamo prepoznati ono autentično ljudsko u nama dopuštajući da bude prožeto božanskim, kako bismo po tome stupili u potpuno zajedništvo s Ocem. Upravo jer je Crkva ljudska i božanska, prava spona zajedništva je njezin utemeljitelj, Bogočovjek, Gospodin Isus, koji je uskrsnućem uzdigao i pokazao ljudsku narav kao neraskidivo vezanu s Bogom. Time nam je posvjedočio što nam je činiti kako bismo i sami postali neraskidiva spona ljubavi između Boga i ljudi.

Ne dopustimo da se ovaj Božji lanac ljubavi prema ljudima prekine zbog nas, nego kao članovi Crkve prihvatimo ovaj dar i ovu odgovornost prema čovječanstvu. Jer nas je doista uskrsli Krist Gospodin obdario darom potpunog zajedništva s Bogom omogućivši nam da u svoj ograničeni život primimo onaj cijeli božanski i neizrecivi. To je za nas koji smo povjerovali Kristu Gospodinu ujedno i odgovornost, jer smo dužni prenijeti Božji dar svakom stvorenju. I što je čvršća naša vjera, to je snažniji lanac zajedništva Božje ljubavi, jer smo mi kao karike u tom lancu osnaženi božanskim životom. U tom duhu neka svjedočanstvo našega života postaje jamstvo i spona onima koji će primiti svetu apostolsku vjeru na našu riječ, na naš primjer i na našu ljubav.

6. uskrsna nedjelja – C

Opraštajući se od svojih učenika, te ostavljajući im svoju oporuku, Gospodin Isus im između ostaloga daruje svoj mir, kao jedan od najdragocjenih darova. Gospodin je na posljednjoj večeri osjetio njihovu uznemirenost, nemir srca koji je u njima nastao kad su čuli da ih napušta, to jest da se vraća Ocu od kojeg je došao u svijet izvršiti djelo spasenja. Svjestan iznimne potrebe i vrijednosti mira za svakog čovjeka, jer je mir jedna od nasušnih potreba ljudskoga života, Gospodin im jasno veli: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. A apostoli su bili uznemireni kad im je Gospodin najavio kako će ih lišiti svoje božanske prisutnosti, budući da su vrlo jasno osjećali kako im je Krist Gospodin značajni čimbenik mira u životu. S njim su bili tako sigurni i spokojni, a i sadržaje koje im je on navijestio i Duha kojeg im je on dao nisu mogli pronaći drugdje.

A mir i spokoj koji su uživali apostoli s Gospodinom, i nama bi bio nasušna potreba, jer smo i mi danas kušani i pritisnuti različitim nemirima. Mir je doista stanje kojem teži ljudski život, koji se na zemlji nalazi u različitim okolnostima nemira i nesavršenstva, čime je iznutra tjeran prema konačnom ostvarenju. Stoga možemo reći da je ljudski život zadan potrebom mira, kako u dimenziji osobnog življenja, tako i u društvenim razmjerima. Mir možemo nazvati stanje zadovoljenja najvažnijih, ako ne i svih životnih potreba. Shvaćamo ga i kao plod ljudskih nastojanja koja su urodila ostvarenjem, ali isto tako može nastati kao plod zajedništva s osobama koje su životno stabilne, pune smisla i duha, te na nas prenose svoje darove. Mir je rezultat zajedništva s osobama koje znaju što hoće, što rade i koji je smisao njihova života, pa nam one iznutra ulijevaju povjerenje, sigurnost i stabilnost duha, što možemo nazvati jednom riječju mir duše. Upravo takav mir su osjetili apostoli s Kristom Gospodinom, izvorom i nositeljem pravog mira ljudskom biću. No svaki ostvareni mir nosi u sebi i dozu nemira. Kao da čovjek osjeća da može uvijek bolje i savršenije posjedovati mir, pa ga onda želi nanovo i još bolje doživjeti i imati. Tako svako zadovoljenje ljudskih želja podiže novu želju za daljnjim zadovoljenjem i ostvarenjem. To vrijedi za unutarnji mir, kao i za zadovoljenje svake druge ljudske želje, pa i za onaj sveti mir koji nam daje Gospodin, jer i on nosi dozu svetog nemira.

No ovdje se nameće pitanje zašto je Gospodin onda rekao da on ne daje mir kao što ga daje svijet. Što je pod time mislio? Koja je specifična razlika između njegova mira i onog mira koji čovjek ima u svijetu? Temeljna razlika bi se mogla izreći na sljedeći način: Svijet prvenstveno nudi mir zasićenja svojih zemaljskih potreba, tjelesnih želja i strasti. Istina, zasićujući ih čovjek osjeća stanoviti mir. Ali jer se radi o miru koji ne zadovoljava temeljene ljudske potrebe koje su prije svega duhovne naravi, mir svijeta ostavlja tek privid cjelovitosti, te je kao takav velika varka čovjeku i čovječanstvu. Takav mir, na žalost, ne daje čovjeku onu dužnu stabilnost, nego u njemu potiče neuredne težnje i hlepnje. Takav mir je nezdrav jer čovjeka život ne usmjerava onom stvarnom obzoru života koji mu može podariti željenu ravnotežu.

Zato galopirajući materijalizam i svijet zemaljskih zasićenja ne može čovjeku dati mir i sigurnost, nego, naprotiv, što više povećava materijalnu sigurnost, proizvodi veći duhovni nemir i nesigurnost. U konačnici, kad se bolje istraži tendencija mira ovoga svijeta, onda postaje razvidno kako mir ovoga svijeta, zasićujući čovjeka zemaljskim dobrima, svjesno želi eutanazirati onaj izvorni duhovni mir koji jedino Bog može podariti čovjeku. Dok mir svijeta nastoji ugušiti onu dubinsku težnju za smislom i želju za vječnim životom, dotle nam Gospodin ukazuje da pravoga mira nema bez Boga.

Zato je Kristov mir onaj mir koji vodi zasićenju svih ljudskih potreba – ne samo osjetilnih, prema obrascu ovoga svijeta, nego i onih nadosjetilnih, duhovnih, koje ovaj svijet ne vidi, ne prepoznaje i ne uvažava. Upravo zajedništvo s osobnim živim Bogom je autentična duhovna potrebe koja čovjeku daje i jamči stvarni mir, no svijet, na žalost, to ne uviđa. Pa i onda kad promiče govor o duhovnosti i raznim duhovnim tehnikama i vježbama koje čovjeku vraćaju mir u svijetu stresa i užurbanosti, svijet nikad ne govori o duhovnosti zajedništva s Bogom, nego traži i nudi neke surogate, to jest duhovnost bez Boga, što je česta pojava u današnjem svijetu.

Kristov mir je, pak, mir ljubavi Božje, a ostvaruje se čuvajući riječ Božju, kako nam veli Gospodin u današnjem evanđeoskom odlomku. To je mir koji se u nama ukorjenjuje kad uzvraćamo ljubavlju na Božju ljubav, a događa se potpuno nastanjenjem Boga u duši. Pravi mir je onaj mir Duha Božjega – Branitelja koji nas čuva od lažnoga mira ovoga svijeta. To je mir koji nam je dan kad nam Duh doziva u pamet sve što je on poučavao, kad Duh u nama potiče i štiti božanski život koji nam dolazi od Boga i vodi nas k Bogu. Imajući u vidu koliko je dragocjen ovaj Kristov mir, prihvatimo ga kao najljepši dar Krista uskrsloga i širimo oko sebe u svijetu duhovnog nemira i pustoši.

5. uskrsna nedjelja – C

Osim što današnji evanđeoski tekst govori o proslavi Sina Božjega i o načinu na koji on proslavlja Oca svojom mukom i smrću na križu, ujedno nam govori i o učincima njegova uskrsnuća na apostolski zbor, to jest na njegove učenike koji su s njime blagovali posljednju večeru. Jedan od tih učinaka je prepoznatljivi identitet koji Gospodinovo uskrsnuće utiskuje u duše onih koje je zahvatila njegova uskrsna snaga. Iz Isusovih riječi se pretpostavlja da njegovi pravi učenici trebaju u svijetu biti prepoznatljivi po ljubavi koju gaje jedni za druge: Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.

Gospodinova riječ potvrđuje onu jedinu ispravnu logiku koja i danas treba voditi i nadahnjivati kršćanski život. Kao što je svojstveno učenicima koji pohađaju škole da pokažu svoje znanje, tako priliči i Isusovim učenicima da u svijetu posvjedoče što su primili od Gospodina. Međutim, oni se ne pokazuju u svijetu radi pukog pokazivanja, nego radi svjedočenja dara koji su primili od Gospodina. Stoga biti kršćanin znači osjećati unutarnju potrebu i imati poticaj iznutra pokazati svoj identitet koji mu je utisnut snagom Duha Svetoga. A identitet Isusovih učenika nije umjetan dogovorni odnos, propisan pravilnikom i statutom, nego je obilježen unutarnjom snagom ljubavi, koja je razlivena u njihovim srcima. Zato oni mogu pokazati čiji su učenici, ne potvrdama i uvjerenjima, ne članskim iskaznicama, nego isključivo žarkom bratskom ljubavlju oblikovanom po uzoru na Učiteljevu ljubav. Samo onda kad ljudi vide da je njihova ljubav sebedarna poput Gospodinove, doći će do neupitnoga zaključka kako oni koji se tako ljube, ne mogu nego biti njegovi učenici.

Zato nas ovim Evanđeljem Gospodin poučava kakav bi trebao biti njegov učenik. Učenik, ako je usvojio istinsku krepost, je onaj tko se dao poučiti pokazujući se poučljivim i spremnim s poštovanjem primiti dužnu pouku od učitelja. Učenik, potom, ne ide u školu kako bi njegovo znanje ostalo skriveno, nego da svima pokaže vještine koje je savladao i znanje koje je stekao. Zato su i Gospodinovi učenici pozvani pokazati što su naučili u Gospodinovoj školi, to jest pozvani su biti prepoznatljivi po tome. Oni su, međutim, bili jedini koji nisu išli u školu znanja nego u školu životne mudrosti i školu Božje ljubavi. Gospodin ih je učio životu, te je zato uspostavio s njima prisan obiteljski odnos. Zato ih i zove riječju ‘dječice’. Što ih je više poučavao, to je htio da oni razviju još veći djetinji odnos prema Bogu.

Stoga se njihov identitet kao Isusovih učenika ne očituje u znanju, polaganju ispita i stjecanju diploma, nego u povjerenju i djetinjem odnosu prema Bogu i prema Uskrslome. Jer samo tako se moglo steći najveće znanje, a to je znanje o Kristu raspetome i njegovu slavnome uskrsnuću. Samo tko je dijete pred Bogom, može s povjerenjem primiti povjereni nauk koji vodi u život vječni. Samo tko je dijete može ljubiti bezinteresno kao što je i Gospodin ljubio darujući sama sebe. Samo dijete može biti spontano, to jest na spontan i neposredan način biti ono što jest. Samo kršćanin koji je dijete nije kršćanin na dvostruk način, to jest ne ostavlja u javnosti jednu sliku o sebi, a u biti misli drugo, nego je dosljedan sebi. On ne govori i ne čini nešto da ostavi dobar dojam pred ljudima, nego djelima ljubavi svima daje naslutiti tko je i u koga vjeruje. Zato je kao dijete, jer dijete ne živi dvostrukim životom, a sve što čini, čini u jednostavnosti uvjerenja. Tako i kršćanin sve čini iz uvjerenja, a ne glumeći pred drugima nešto što nije u samome sebi.

Zato i Gospodin od svojih učenika očekuje da ne žive svoju vjeru na usiljen način, nego da jednostavno i spontano provode u život ono što ih je on učio, to jest da se međusobno ljube. A ljubav ne može biti namještena kao kazališna ili kino predstava za javnost, nego je življena stvarnost plodna dobrim djelima. I kao što je logično u svakodnevnici da iz znanja i stručnosti dođemo do zaključka tko je koju školu završio i koliki je stupanj osposobljenosti postigao, isto vrijedi i za kršćane. Kao što bi bilo žalosno da liječnik dokazuje diplomom a ne medicinskom vještinom da je liječnik, tako bi bilo žalosno da kršćanin samo krsnim listom pokazuje i dokazuje svoju vjeru, umjesto da vjerničkim životom i intenzivnom bratskom ljubavlju pokaže tko je i što vjeruje. Bratska ljubav mu u praksi života služi kao iskaznica i diploma koja o njemu najviše govori, a sve drugo su samo prazne riječi. Kao prava djeca i učenici dajmo se poučiti i žarkom bratskom ljubavlju pokažimo svijetu da smo Kristovi učenici!

4. uskrsna nedjelja – C

Gospodinove riječi iz evanđeoskog odlomka koji se danas čita iz Ivanova Evanđelja vrlo su optimistične. Gospodin Isus se predstavlja moćnim pastirom koji svojim glasom i svojom rukom štiti povjerene ovce Božje, tvrdeći da ih nitko neće ugrabiti iz njegove ruke, a isto tako da im daje život vječni: Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. No nasuprot takvih Gospodinovih optimističnih najava možemo promatrati stvarnost života Crkve te uočiti da to i nije baš tako. Uvijek je bilo otpada od vjere, a otpadali su oni vjernici koje su Sotona i ostali zli pastiri znali istrgnuti iz ruke Gospodinove. A i danas je također osipanje vjernika iz Crkve učestala pojava. A da ne govorimo koliko je onih čija se vjera ohladila, pa su izgubili vjersku svijest i zanemarili vjerske dužnosti. Ima i onih koji su postali nevjernici ili agnostici, pa čak i protivnici vjere i Crkve, kako privatno tako i u javnosti. Ima također slučajeva da pojedini vjernici prijeđu u neku sektu ili u drugu religiju, odbacujući božanski nauk i poziv na uskrsnuće s Kristom koji su primili, a prianjajući uz one ljudske zavodljive nauke.

S pravom se stoga postavlja pitanje o ovom Gospodnjem optimizmu kojim tvrdi da njegove ovce slušaju njegov glas, kad vidimo da ima ‘ovaca’ koje su prečule što on govori u svetom Evanđelju, dopuštajući da ih zavedu zavodljivi glasovi lažnih pastira, kad ima ‘ovaca’ koje su slušale, pa prestale slušati njegov glas. Nije bespredmetno razmišljati o ovoj temi, jer vidimo da ima članova Božjeg stada koji se daju ugrabiti iz Kristove ruke, a time i iz ruke Očeve, kao da izazivaju Božju svemoć, kao i njegovu ljubav i dobrotu prema čovjeku. No dok s dozom žaljenja valja ustvrditi što ustvrdismo, kako ima onih koji se osipaju iz Božjeg stada, isto tako trebamo se upitati zašto onda Gospodin Isus izgovori spomenute riječi. Nadalje, valja se upitati za koga vrijede i koje značenje one mogu imati za nas.

Kad govori o ovcama koje nitko ne može ugrabiti iz njegove ruke, onda su to oni vjernici koji su osjetili snagu njegova uskrsnuća i čvrsto su povezani s njime snagom njegove presvete krvi. A one ovce koje se daju ugrabiti iz njegove ruke, oni su koji ni izbliza nisu osjetili snagu Uskrsloga, ni njegovu svetu prisutnost. Nisu doživjele ono što je on učinio za čovječanstvo, nisu se dale preobraziti, to jest nisu htjele od jaraca postati ovce, nego su samo neko vrijeme bile pritajene u ovčjoj koži. Bile su to ovce koje su se navezale na vlastito poimanje Boga i vjere, te su dvolično i dvosmisleno pripadale Božjem stadu. No isto tako valja istaknuti kako među njima ima i onih razočaranih ovaca koje su s velikom dozom bezazlenosti, ali time i naivnosti boravile u ovčinjaku Božjemu, te su ih svojim lošim postupcima sablaznili ili pastiri ili druge ovce iz istog ovčinjaka, te se u njima poljuljala vjera u samoga Boga i Onoga koga je on poslao, vrhovnog Pastira Crkve.

Upravo takve različite situacije iz kojih zaključujemo da svi vjernici ne znaju jednako stabilno i čvrsto biti u ruci Božjoj, potiču nas na veću svijest odgovornosti. Kao što je činjenica da smo svi, i pastiri i vjernici, najprije Božje ovce, jedno Božje stado, isto je tako istina da smo svi jedni drugima i pastiri, jer Krist Gospodin nije htio vršiti svoju pastirsku službu bez naše suradnje. On nikome nije dao povoda za otpad od vjere, a ako ima onih koji su otpali, doista svi moramo napraviti ispit savjesti kako smo slušali njegov glas i nismo li doprinijeli njihovu otpadu. Ovo osobito vrijedi za pastire Crkve koji su dobili posebnu zadaću da bdiju nad povjerenim pukom i da ga vode putem koji nam je Gospodin naznačio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Jer neupitna je Gospodinova želja da nas spasi, ali je vrlo upitna naša zauzeta i predana suradnja s njime na djelu našega spasenja i spasenja cijeloga čovječanstva.

Ovo sveto uskrsno vrijeme nam je prigoda da ozbiljno poradimo na tome da najprije mi sami, snagom vjere, budemo čvrsto u Božjoj ruci, to jest u ruci uskrslog Krista. A možemo biti i jesmo u njegovoj ruci onda kad primamo snagu uskrsnuća, shvaćajući i prihvaćajući što je on za nas učinio. U njegovoj smo ruci kad postajemo svjesni da je on naš jedini i pravi pastir, te dok od njega primamo uskrsnu snagu neprijatelj nas ne može ugrabiti iz njegove ruke. Tada postajemo svjesni i vlastitog uskrsnuća na koje smo pozvani, te se, zahvalni za sve što je učinio za nas, još tješnje s njime združujemo. Tada, dok vjerujemo u Krista uskrsloga, koji je upravo u uskrsnuću pokazao da ima nepobjedivu snagu i život, nitko nas ne može ugrabiti iz njegove ruke.

Zato čvrsto vjerujmo u Krista uskrsloga, Božjeg Sina, obećanog pravog Pastira, koji snagom uskrsnuća čuva nas svoje ovce. Budimo čvrsto u njegovoj ruci ne dopuštajući da nas išta istrgne iz njegove ruke. Uranjajmo u otajstvo njegova uskrsnuća i iz njega crpimo spoznaju o skrbi Oca nebeskoga za naše spasenje kako bismo imali hrabrosti svjedočiti je i time drugima biti pravi pastiri navjestitelji radosne vijesti. Kao što Krist Gospodin nije zanemario nas, ni mi ne zanemarujmo drugoga, jer smo odgovorni za njihove duše i za njihovo vječno spasenje. Budimo ponosni na pripadnost Kristu Gospodinu i nastojmo ispuniti svoje poslanje u svijetu. Budimo snažni jer nas njegova ruka podržava, te bez dvoumljenja privodimo ljude u Crkvu – Božji ovčinjak, gdje će i sami moći osjetiti snagu Kristova uskrsnuća i život vječni koji nam je po njemu dan.

Treća uskrsna nedjelja – C

Odlomak iz svetog Evanđelja po Ivanu koji smo upravo čuli opisuje treće Gospodinovo postuskrsno ukazanje apostolima. Ivan nas je izvijestio o prvom Gospodinovu ukazanju na dan uskrsnuća, te potom i o onom koje se zbilo nakon 8 dana kad je u središtu pozornosti bio sveti Toma, te naposljetku i o ovom na obali Galilejskoga mora kojem se ne može sa sigurnošću odrediti nadnevak. Iz svih ukazanja je razvidno kako apostoli još uvijek nisu imali potpunu jasnoću o svemu što se dogodilo, tako da, osim što im je bilo teško uriječiti događaj uskrsnuća, imali su poteškoću i predočiti sebi Uskrsloga. Gospodin im se ukazao u par navrata, ali na način da su ga tek počeli prepoznavati kao uskrsloga, te dok su stjecali sigurnosti o uskrsnuću, ujedno su ih pratile dvojbe i sumnje. Petar je čak podlegao napasti da se vrati ribarenju, svojoj svakidašnjoj aktivnosti od koje ga je odvojio Gospodin kad ga je pozvao.

I premda nam sveti Ivan u današnjem tekstu želi poručiti da su ga ipak prepoznali, iz njegovih riječi iščitavamo da bi se o tome moglo dvojiti, ili barem da to treba pozornije pročitati i razumjeti. U tom smislu Evanđelist opaža kako se ‘nitko ne usudi pitati ga: „Tko si ti?“ Znali su da je to Gospodin’. Da su apostoli baš tako jasno znali i vidjeli da je to on, onda Ivan ovo nije trebao zabilježiti. No u njima je očito bilo ovo pitanje, a pitanje je nastajalo u trenutku kad nisu bili do kraja sigurni tko je taj koji im je omogućio velik ulov, pripremio ribu i žeravicu, te im dao jesti. Osim što je u njima postojalo pitanje, imali su i dozu straha ili nelagode, jer se nisu usuđivali pitati ga, premda je Ivan to ‘pokrio’ govoreći da su znali da je Gospodin.

Iz svega rečenoga nameću nam se zaključci da apostoli nisu baš tako jasno znali, u protivnom Evanđelist to ne bi ni spomenuo, jer bi bilo suvišno spominjati tako nedvosmislenu stvarnost. S druge pak strane postaje očito kako su Gospodinova ukazanja bila takva da ih se može nazvati školom prepoznavanja. Ona se nisu ticala samo onog tjelesnog prepoznavanja koje se ostvaruje pogledom ili dodirom, kao što su htjeli oni, pri čemu je znakovit Tomin slučaj. Prije svega je trebalo izvršiti ono duhovno prepoznavanje koje se ostvaruje pogledom vjere i zajedništvom ljubavi. I kad im se Gospodin ukazivao u tjelesnom obličju, od njih se uvijek tražilo da ga i vjerom prepoznaju, a ljubavlju prihvate, čim se stvarala cjelovita slika o njegovu proslavljenom liku i stanju. I kad god se susretao s njima nakon uskrsnuća, dijelom im se otkrivao a dijelom ostajao skriven. Na njima je bilo da čitaju njegove znakove i da prate tragove, kako bi izvukli ispravan zaključak. To je očito i u tekstu koji smo čuli. Jedan od tih znakova bio je i čudesni ulov ribe, poput ulova koji im je Gospodin omogućio prije nego će ih pozvati. Isto tako pristavljena žeravica i pečena riba koju im je davao zajedno s kruhom bili su drugi znak po kojem će ga prepoznavati, pamtiti i naviještati.

Tako razaznajemo od svetog Evanđeliste da su Gospodinova ukazanja nadilazila ljudska osjetila, premda im se ukazivao da su ga i njima mogli ‘registrirati’. Umjesto tjelesnih osjetila, bili su pozvani aktivirati prije svega osjećaje duha, pri čemu je prednjačila ljubav prema Bogu. Nije stoga čudo da ga prvo prepoznaje ‘onaj učenik kojega je Isus ljubio’. Stoga ovom Učeniku nije ni bilo stalo da nam opisuje ‘kakvoću’ Isusova tijela, to jest obličje uskrslog Gospodina. Zato nam nije ni ostavio podatke o tome, jer je znao da Gospodinovo tjelesno pokazivanje ne zadire u bit proslavljenog života, kao što u bit ne zadire niti tjelesno prepoznavanje, nego ono duhovno. Očekivao se njihov napor da se potrude prepoznati ga na nov način kojim je sad živio, što su mogli i morali prije svega čvrstom vjerom i žarkom ljubavlju. Postuskrsna Gospodinova ukazanja imala su upravo taj cilj i smisao da ga nauče prepoznavati, jer uskrsnućem je prešao u novi način postojanja, nadilazeći prostor i vrijeme, kako bi ga mogli osjetiti i prepoznati u svakom trenutku i na svakom mjestu do konca vijeka i svijeta.

Prepoznavanje na koje su pozvani apostoli i učenici prve kršćanske zajednice ostaje znakovito Crkvi u svakom trenutku, pa tako i nama danas. I mi poput apostola živimo od susreta s Uskrslim i od spoznaje njegova života, blizine i prisutnosti. I mi smo pozvani ne gledati samo očima i ne tažiti samo dodirom ruke, nego prije svega ljubavlju – dodirom srca i vjerom – dodirom uma. I kao što su apostoli u svojoj svakodnevnoj aktivnosti kao što je ribarenje prepoznali da je Gospodin s njima, tako i nama danas valja prepoznavati njegovu prisutnost u svakodnevnom životu, kako bismo stjecali jasnoću, sigurnost i znanje o njegovu slavnom uskrslom životu. Kamo sreće kad bi se i za nas moglo potom ustvrditi što Ivan ustvrdi za njih dok su blagovali s Gospodinom: Znali su da je Gospodin! Kamo sreće kad bi se iz života i ponašanja nas kršćana moglo izvesti zaključak da svjedočimo dosljedno svojim životom, jer znamo da je Uskrsli Gospodin uz nas. Jer kao što je on ostavio svojim apostolima znakove i tragove, tako i kršćansko svjedočanstvo u svijetu postaje ljudima znak ljubavi i trag vjere koji vodi u život vječni.

Druga uskrsna nedjelja – C

I današnji evanđeoski odlomak iz Evanđelja svetog Ivana jedna je u nizu potvrda koliko su apostoli i ostali Gospodinovi učenici nakon uskrsnuća bili zbunjeni svime što se dogodilo, te koliko im je teško bilo povjerovati u uskrsloga Učitelja. U tom smislu nam sveti Ivan opisuje reakciju svog kolege Tome koja je prilično znakovita i poučna vjernicima u svakom povijesnom trenutku. Ivan nije imao namjeru poniziti svoga kolegu u apostolstvu, jer ni on nije bio ništa manje zbunjen od Tome događajem uskrsnuća, nego je imao namjeru prenijeti ovaj događaj kako bismo vjerovali mi i svi oni koji slušaju ovaj izvještaj. Jer samo vjerujući da je Isus Krist, Sin Božji, imamo po vjeri život vječni u imenu njegovu.

U cijelom ovom događaju i tekstu ključna je Gospodinova rečenica kojom je Gospodin prekorio Tomu, upućujući ujedno i hvaleći blaženstvo vjere svih onih koji će kasnije vjerovati: Budući da si me vidio, povjerovao si! Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! Upravo jer je ključna ova rečenica, nuka nas da je bolje obrazložimo, te da pokušamo razumjeti što je sve Gospodin njome htio poručiti. A da bismo to mogli, trebali bismo znati što Gospodin podrazumijeva pod pojmom vjera, to jest što za njega znači vjerovati. Iz samog događaja iščitavamo da Toma nije htio ispasti lakovjeran – povjerovati svojim kolegama nešto takvo neuobičajeno i gotovo nemoguće. Pa i kad ga je Gospodin prekorio što nije povjerovao, nije ga prekorio da ga učini lakovjernim, to jest da vjeruje bilo kojem čovjeku koji iznosi duhovna iskustva i tvrdnje. Gospodin Isus nije htio da njegovi učenici postanu poput ljudi i naroda iz poganstva koji, nemajući prave vjere, postaju lakovjerni. Takvi su onda vjerovali kojekakvim čudacima i prihvaćali su religije i obrede, da nisu ni mogli ni znali provjeriti istinitost njihovih sadržaja ni ispravnost tvrdnji, principa i nauka. U takvom svijetu svatko je imao pravo na svoju religioznu ideju, na svoj način štovanja božanstava, te su se u biti i čudili židovskom poimanju vjere koja je bila prihvaćanje Božje objave. Nije stoga čudo što je poganska religioznost onoga vremena bila najveće svetogrđe prema pravom, živom i istinitom Bogu, jer je prezirala, odbacivala i ismijavala sve vrijednosti Bogom objavljene, a promicala je, pod izlikom štovanja božanstava, tolike oblike nemorala.

No prevarili bismo se ako bismo mislili da je i današnji svijet drukčiji, jer i on funkcionira na istovjetan način kao i nekadašnji poganski svijet, te za mnoge vjernike se može reći da je njihov način vjerovanja poput ‘vjere’ proizišle iz poganske religioznosti, to će reći da je premalo utemeljena u Bogu. A kako bi bila što više i u onoj mjeri u kojoj je neophodno utemeljena u Bogu, može nam pomoći upravo događaj opisan u današnjem Evanđelju. Jer upravo odbijajući povjerovati bilo koju vijest, a jer živimo u svijetu prepunom lakovjernih ljudi, Tomina gesta nas uči da vjera nije vjerovati neprovjerenim glasinama i nepovjerljivim izvorima. Jer živimo u svijetu u kojem se religiozna uvjerenja stvaraju naprečac i na neozbiljan način, Tomina reakcija je putokaz koji nas u prvi mah štiti od pretvaranja istinske vjere u jednako tako smiješnu i neutemeljenu stvarnost. Jer živimo u svijetu u kojemu ljudi misle da se vjera sastoji od njihovih osobnih uvjerenja, Tomin nam slučaj dokazuje da to baš nije tako, te da vlastitom uvjerenju prethodi Božji zahvat u ljudsku povijest.

Toma bi, međutim, trebao biti blaženiji da je povjerovao. Gospodinov prijeko u ovom slučaju je vrlo slojevit. Kao prvo, on ne bi očekivao od Tome da tek tako povjeruje apostolima jednu nečuvenu novost, da ta novost nije bile nagoviještena u Starom zavjetu. Zato u biti Gospodin predbacuje Tomi da ne pozna dovoljno dobro lice samoga Boga, ljubitelja ljudi, ni ti pozna Božje naume spasenja. Nadalje, takva novost nije bila apsolutna novost jer ju je i Gospodin nagovijestio svojim propovijedanjem, kojem je Toma bio svjedok. Očito je u tom trenutku Toma bio loš poznavatelj Božjih nauma i loš učenik u Gospodinovoj školi, te tako nije imao dobre preduvjete da povjeruje apostolima. Međutim, ostao je ipak postojan u činjenici da ne bi trebao svakome tek tako na riječ vjerovati, dok ne provjeri, s time da je išao provjeravati na krivi način. Prava provjera je mogla biti u tome da zaviri u Pisma u kojima se Bog objavljivao i da se prisjeti svega što je Učitelj govorio, jer uskrsnuće se ne može provjeriti rukom nego duhom.

Ovaj opisani događaj govori nam kako je Toma morao preispitati svoju vjeru i stavove. Da je znao o Bogu ono što je trebao znati, onda bi bio kadar i apostolima povjeravati. I nama ovo treba škola i poticaj da i sami preispitamo sebe i svoju vjeru, da otkrijemo koliko je naša vjera ukorijenjena u samome Bogu, a koliko se temelji eventualno na privatnim ljudskim mišljenjima i stavovima. Nama se preispitati kome i zašto vjerujemo, kako naša vjera ne bi bila lakovjernost i povođenje za ljudskim novotarijama i izmišljotinama, jer o kreposti vjere se može govoriti samo ako je riječ o vjeri u Boga, Boga koji ljubi i spašava čovjeka. Da je Toma imao svijest o takvome Bogu, bilo bi mu lakše povjerovati u uskrsnuće. No svojom nevjerom, to jest opiranjem lakovjernosti, barem je nama dao prigodu da i sami izgradimo zreliji stav vjere, nego što je bio njegov i nego što je stav onih koji vjeru svode na ljudska uvjerenja. Dopustimo sebi biti blaženi na način na koji je Gospodin Isus proglasio ovo blaženstvo, što pretpostavlja da istinski upoznamo živoga Boga i Stvoritelja, kako glasi u prvom članku vjere, koji nas po svome Sinu obdaruje svojim životom, kako bismo iz te perspektive vjerovali i u vlastito uskrsnuće, što ispovijedamo u posljednjem članku vjere. Budimo ljudi vjere u Isusa Krista, Božjeg Sina i uskrslog Gospodina, te poput apostola navijestimo potom jednu jedinstvenu i jedincatu vjeru na spasenje svakom čovjeku.

Uskrs 2013.

Vazmeno otajstvo Gospodinovo koje slavimo velika je škola i pobjeda života. Ne samo što je Gospodin Isus došao u smrtni svijet, nego se htio potpuno podložiti svim njegovim zakonitostima, što također znači i mogućem grijehu i nepravdi, muci i smrti koji kraljuju u ovome svijetu. Baš to se i dogodilo na Kalvariji, ali je on odatle, s dna poniženja, počeo izgrađivati novi život. Upravo kad se činilo da je njegov život pobijeđen, te se poput ostalih slio u rijeku prolaznosti, on je na dan uskrsnuća započeo živjeti novim i savršenijim životom. Počeo je živjeti besmrtnom slavom kojom je obdario svoju ljudsku narav, a time i svaki ljudski život koji se njemu suobličuje. Od trenutka kad je veliki svećenik savjetovao da je bolje da jedan čovjek umre za narod, židovi su odlučili pribjeći toj oportunističkoj politici i procjeni ne shvaćajući da nevini život vrijedi beskrajno, te da bi ga trebali štiti svojim životima sve do smrti. Oni su se pak poslužili smrću jednoga čovjeka kako bi svom narodu osigurali izvanjsku blagodat i sigurnost pod okriljem moćnih Rimljana. Pogazili su život Božjeg Pravednika i Mesije u ime političkih interesa i zemaljskoga blagostanja.

Na žalost i naše današnje društvo je puno kompromisa nauštrb čovjeka, poput društva koje je osudilo Gospodina. Oblici života koje uzdižemo i promičemo samo su oblici umiranja i polovičnog života. Naše društvo i mentalitet ovoga svijeta popularizira samo one vremenite, točnije kratkotrajne i privremene oblike života, svjesno otklanjajući od nas duhovne i vječne vrijednosti. Uronjeni smo u svijet površnosti, koje nas sprječava da se radikalno opredijelimo za novi život koji nam je donio uskrsli Gospodin. Doista bismo se trebali osloboditi zemaljskih spona, jer dok još ljudski razmišljamo, zaodjenuti smo starim čovjekom, umjesto da on u nama potpuno umre, te da ga pokopamo i ostavimo da on bude za nas prošlost. Dok životom smatramo samo život za ovo izvanjsko, ne posvećujemo se uskrslom čovjeku koji po Kristu živi za budućnost. Živimo, na žalost, u civilizaciji koja promiče privide života, ne želeći se susresti sa svojom slabovidnošću i kratkovidnošću, umjesto da očima duha zavirimo u Kristov grob i progledamo u oči novom životu, poput dvojice apostola koji povjerovaše u trenutku ulaska u kalvarijski grob.

Ono što je prorokovao veliki svećenik bilo je doista točno. Jedan je čovjek umro za narod, to jest za narode. Točnije, Isus je umro da raspršene sinove Božje okupi u jedno podarujući im život vječni. Proročanstvu koje je izrekao veliki svećenik Bog je, međutim, dao nešto drukčiji smisao nego što su mu davali oni. Dok su oni držali da će mirnije živjeti ako ušutkaju i ubiju Sina božjega, Bog se pak poslužio smrću svoga Sina kako bi ljudima podario vječni život iskupljujući ih od grijeha. Svevišnji Bog je njihove opasne naume usmjerio prema svome cilju pretvarajući smrt u neprolazni život. Dok su oni oslobađali sebi prostore navodnoga života šaljući u smrt Pravednika, dotle je se Bog poslužio smrću da dadne život.

Ne živimo stoga više kao mrtvaci, jer smo po Kristu primili uskrsnu nadu! Već sada nam je odgovoriti na sve izazove živeći kao nositelji uskrsne nade, to jest živeći uskrsnim pobjednim životom. Uskrs nas poučava da ne smijemo živjeti smrtnim, zemaljskim životom na zemlji, nego onim nebeskim, besmrtnim. Uskrs nas uči da ni narod ni pojedinci ne mogu živjeti od grešnih odluka koje odišu zadahom smrti, nego samo od ispravnih, nadahnutih Duhom Božjim. Uskrsli nas danas uči da ne možemo sebi priuštiti živjeti za kratkotrajne i vremenite ciljeve, jer to bi bilo samo trošenje života. Mi smo, naprotiv, stvoreni za pobjedu života koja se ostvaruje kada se, poput svoga Gospodina, služimo životom kako bismo, umirući, drugima davali vječni i neprolazni život. Samo tako će se Uskrsli proslaviti u nama, a mi u njemu. S njime nam je pobijediti ljudsku napast da se služimo životom za smrt, umjesto da ga uzdižemo u život. Proslaviti nam se živeći za život vječni, umjesto da živimo samo za umiranje u ovome svijetu.

Zato nam je živjeti snagom vjere, prihvaćajući riječ Božu i njegovu istinu, umjesto da se prepustimo ljudskim lažima. Živjeti nam je od ljubavi Božje, umjesto od ljudskih zavodljivih obećanja koja nas vode u smrt kad našu ljubav vežu za prizemljene vrijednosti i interese. Pođimo stoga poput apostola na Kristov grob i uvjerimo se da u njemu ne vlada zadah smrti, nego da se iz njega širi dah života. Mi koji smo s Kristom suuskrsli, poput svetoga Pavla tražimo ono što je gore, a ne za zemaljskim. Kao što je Krist umro s nama i za nas, i nama je umrijeti zemaljskim oblicima života za života s Kristom, kako bismo kao nagradu primili onaj otajstveni neprolazni život u Bogu. Neka Krist bude život naš sada na zemlji, kako bismo se i mi s njime jednom pojavili u slavi, u onoj konačnoj i potpunoj pobjedi života nad smrću.

Uskrsno bdijenje 2013.

U trenutku kad je Gospodin umirao na križu, evanđelisti izvještavaju da je sunce pomrčalo, te da je nastala tama od podne do tri sata. Pomrčanje sunca u tom trenutku znak je tame koja je u zahvatila svijet zbog svega što se odvijalo na Kalvariji, mjestu raspeća Gospodinova. Tama koja je obavijala zemlju u tom trenutku bila je smrtna tama, jer su ljudi odbacili i iz svoje sredine svjetlo hoteći ukloniti samoga Boga – izvor svjetlosti. A život u tami je jedno od velikih zala u životu, kao što nam o tome svjedoči i starozavjetna povijest u kojoj čitamo da je ona bila jedna od kazni kojom je Gospodin kaznio Egipćane jer nisu htjeli pustiti Izraelce da idu u slobodu žrtvovati svome Bogu. I jedna i druga tama se odnose na ljudske postupke, jer za razliku od tame kao prirodne pojave, ove dvije su bile uvjetovane ljudskim činima. Kalavarijska tama je svjedočanstvo kako ljudi svojim postupcima na se navlače tamu, te što više griješe u višoj tami grcaju u nemogućnosti vidjeti što rade ni kamo idu. Osim toga tama ljudskog grijeha nikad nije pojedinačna stvarnost, nego ima i štetne društvene učinke. Tama koju su prouzročili židovski starješine i glavari obavijala je na cijeli grad Jeruzalem, pa tako i na Gospodinove učenike, koji su od Isusova uhićenja bili u tami straha, neznanja i zbunjenosti. U konačnici tama u koju je tada ušlo čovječanstvo, bila je najdublja tama u koju je moglo zapasti, jer je čovjek podigao ruku na samog Sina Božjega. Čovjek je poslao Boga u tamu groba, ne želeći za sebe njegovo svjetlo istine i ljubavi. To je najdublja moguća tama, no nije bio svjestan da je time sama sebe obavio  tamom, dok ona ipak Bogu ne može nauditi.

I kao što se je Gospodin u Starom zavjetu objavio kao svjetlo i gospodar svjetla, tako isto čini i uskrsnućem svoga Sina, pogotovo što se ovaj događaj očituje kao događaj one konačne pobjede svjetla nad tamom, kao što je i njegova osuda bila pokušaj konačne pobjede tame nad svjetlom. Na uskrsno jutro svjetlo se polako vraća u svijet i počinje odnositi pobjedu. Vidimo to već pri prvom susretu žena koje dolaze na grob još za mraka. Dok su se mislile kako otkotrljati kamen i zaviriti u tamu groba, njima se ukazuju dva čovjeka u blistavoj odjeći da im navijeste da je Krist uskrsno. Već ova dva anđela svojim izgledom potvrđuju da je događaj uskrsnuća događaj svjetla Božjega koje neopozivo prodire u svijet i odnosi pobjedu nad tamom.

Krist Gospodin je morao doživjeti radikalnu tamu, ne samo onu koja se događa izmjenama dana i noći, nego je morao doživjeti tamu nastalu zbog grijeha i ljudskih poteza. Bio je pozvan suočiti se s onom tamom nastalom zbog ljudskog neprihvaćanja Božjeg svjetla, s tamom koja je na djelu i danas u povijesti našega društva i civilizacije. Na veliki petak je bilo očito kako je u tami ljudski razum, koji ne prepoznaje Boga i njegov nauk, te stoga ne prepoznaje istinu koja se očitovala. U tami je bio ljudski razum koji je pokazao kako se lako zloporabi ljudske institucije kad čovjek nema osjećaja za Boga i ne vodi se njegovom istinom, kao što je Pilat pogazio pravo i ljudskost. U tami se našao pravni sustav koji primjenjuju bezbošci i beskičmenjaci, jer onda oni okrenu sustav da bude protiv Boga, kojem ne dopuste da bude svjetlo i svim autentično ljudskim vrijednostima. U tami se našao i religiozni zakon, koji je također besmislen ako ne odražava živo zajedništvo s Bogom. A jer su u tami bili oni koji su primjenjivali zakon radi zakona, slovo radi slova, onda ništa čudno da si i sam Božji zakon primijenili protiv Boga. Ljudska narav u pomrčini savjesti pretvori se u zvjersku, a humanost u zvjerstvo kad ne vodi računa o Bogu, a prepušta se samo svojim dometima.

Ali Krist Gospodin je u ovoj svetoj noći svjetlom svoga života pobijedio tamu ljudskih odluka i protivljenja Bogu. Zato nam on svojim svjetlom ne dopušta da više srljamo u mraku, u pomrčini savjesti, nedjelima i udaljenosti od Boga, nego nas privlači svojim svjetlom i združuje s Bogom. Snagom uskrsnog svjetla biva nam jasno da naše ljudsko oko bez njega ne vidi dobro i nema dobre procjene. Večeras u ovoj svetoj noći uskrsli Gospodin nam svijetli tako jako da čisti naše savjesti i duše od grijeha ne dopuštajući da potonemo u mrak ljudskosti bez Boga, da potonemo u mrak čovječanstva koje ne živi za kraljevstvo Božje, da ne potonemo u mrak ljudskih odluka koje ne vode računa o svjetlu vjere što prosvjetljuje pameti. Dopustimo svjetlu Uskrsloga da nas obasjava i prosvjetljuje, da vodi svaki naš korak, sve naše odluke, da upravlja naš život onom višnjem cilju, prema onoj slavi u koju je on ušao kao Prvorođenac od mrtvih. Ne hodimo više u mraku, jer imamo svjetlo svijeta koje svijetli, koje hrani naše duše jasnoćom istine i života, te nas vodi prema odredištu na kojem više nema tame ni groba, gdje ćemo s Uskrslim kraljevati po sve vijeke vjekova. Amen.

Veliki petak 2013.

Obredi Velikoga petka još od davnine ne predviđaju slavljenje svetih otajstava, ali je zato u središtu večerašnjih obreda otajstvo svetoga križa koji je trebao biti isključivo sredstvo mučenja i smrti, ali je postao i sredstvo pobjede nad zlom koje se bilo nadvilo nad čovječanstvo. Doista najveće zlo koje se moglo dogoditi čovjeku moglo je biti da, uklanjajući Krista Gospodina, ukloni potpuno Boga iz svoje sredine. Spomenuta prijetnja je umalo došla do ostvarenja po drvu križa koji je bio znak višestruke spletke i mnogostruke laži kojih je bio žrtva Gospodin.

Stoga dok večeras iskazujemo počast križu na kojem je Gospodin bio raspet i podnio muku, valja nam se prisjetiti i dinamike kojom su se odvili događaji tog petka kad je on položio svoj život za spas čovječanstva. Jer njegova smrt nije bila usputni nesretni slučaj, niti je bila smrt prouzročena ljudskom pogreškom i pravosudnom zabunom, nego je prije svega riječ bila o unaprijed smišljanom planu zlih umova. Glavarima svećeničkim i starješinama narodnim je smetala prisutnost Božjeg Pravednika koji se nije ustručavao izreći istinu u lice i njima koji su glumili pravednike i istinoljupce. A jer je svatko od njih prije svega volio svoj položaj i čuvao svoju stolicu, njegov govor o Bogu im se nije sviđao. Boljelo ih je kad im je ukazivao nedostatke i prepuste pred Bogom i pred narodom, te su ga zato htjeli ušutkati, misleći da se Božjoj Istini mogu zatvoriti usta nasiljem.

A za optužbu protiv nekoga tko je govorio istinu i bio Istina, trebala je onda debela laž. No ni ona ne bi bila dovoljna, jer je previše prozirna, pa ju je trebalo iznijeti u trenutku i na način da može zavesti dovoljan broj ljudi koji će njihove podle ideje prikazati vjerodostojnima i ispravnima. Zato su Gospodina uhvatili pod okriljem noći, čime su pokazali da se nad čovječanstvom nadvila noć laži od koje je Bog htio sačuvati svoj narod zovući ga neprestance da živi u svjetlu istine. I dok je Isus pokazivao da se istina otkriva i živi u zajedništvu molitve s Bogom, oni su dotle kovali urotu, prepuštajući se poticajima ‘oca laži’. Uhvatili su ga na takav način da skriju od javnosti pravu istinu, te i dobronamjernima onemoguće znati što se doista događa. Rezultati takvog postupka su prljave odluke počevši od glavara i starješina pa do Pilata, te je zato noć kad su uhvatili Gospodina bila noć laži i prijevare, noć podvala i pritiska da se ukloni istinu Božju, čemu je križ trebao poslužiti kao najprikladnije sredstvo.

No Bog nije dopustio da laž pobijedi istinu, da Otac laži pobijedi Sina Božjega, Očevu Istinu. A križ koji je trebao poslužiti kao sredstvo gušenja istine, postaje najvećim znakom istine o Bogu i čovjeku. Zato je križ Gospodinovo pred kojim večeras zastajemo trenutak istine za cijelo čovječanstvo, jer se u njemu ogleda istina ljudskog grijeha i laži, koja ga je i zamislila kao vlastito oruđe. No dajući podići svoga Sina na križ, Otac nebeski nam stavlja pred oči vječnu i neopozivu Istinu Božju. Križ postaje sredstvo da se Božja istina uzdigne i da svakome postane vidljiva, a napose da očituje zle namisli ljudske, pune opačine i laži. Pogledom na križ postaje nam očito da se čovjek služio lažima da ukloni Boga Istinu. Križ je svjedočanstvo na što je sve spreman čovjek kad se odvaži krenuti protiv Boga i gušiti njegovu istinu. Zato je ovaj sveti znak Kristove muke koji pobožno častimo ujedno znak pobjede nad ljudskim lažima. On je znak pobjede nad lažima što ih grijeh izmišlja i širi u našim dušama kad promiče pogubnost zavodljivosti. Križ Gospodinov je znak prave istine o čovjeku koji i danas pokušava stvoriti istinu bez križa, to jest promiče ljudski uspon bez Boga, kao što se događa i u suvremenom društvu. A kad današnji čovjek gradi križ, onda je to samo zato da na nj pribije Boga.

Danas, međutim, pred križem Kristovom shvaćamo da je istina pobijedila upravo po križu na kojem je trebala biti poražena. Umjesto da ga prezire i odbaci, Bog ga je posvetio, te stoga i mi shvaćamo da ni Bog nije mogao biti čovjek bez križa, te nam postaje razvidno da je takvo što još manje moguće nama ljudima. Ako hoćemo da nas Božja istina vodi putem napretka, to jest pobožanstvenjenja, onda ne možemo izgubiti iz vida križ Kristov koji je učinio da nam s Križa zasja istina o nama grešnicima i istina o Bogu koji nas je toliko ljubio da je dao svoga Sina za nas. Od Krista Gospodina naovamo križ nije više sredstvo kojim laž pribija Boga na križ, nego znak koji pokazuje koliko je Bog ljubio čovjeka, te jedino sredstvo kojim čovjek može uzvratiti Bogu ljubav za ljubav. Onima koji su htjeli ukloniti istinu o Bogu ubijajući Gospodina, misleći da se radi o uklanjanju tek jednog čovjeka, križ je pokazao da ove dvije istine idu zajedno: kad se Boga razapinje na križ, ubija se i čovjeka, a kad se razapinje čovjeka, uklanja se i Boga.

Neka i nama večeras ovo sveto ozračje i nijema tišina križa ostanu svjedočanstvo istine, čiji je najglasniji govor upravo križ Gospodinov. On je najveća prekretnica u povijesti čovječanstva, te se držimo njegove uzvišene ljepote, držimo se njegove nijeme istine, koja nas oslobađa i izgrađuje da budemo istinoljubiv naraštaj kojem je križ središte i polazište po kojem je Gospodin Isus posvjedočio za istinu. Budimo od istine i poslušajmo glas Gospodinov, te ovu i ovakvu istinu naviještajmo na spasenje sebi i drugima.

Veliki četvrtak – misa večere Gospodnje.

Nema nijednoga čovjeka da ne zna što su to rastanci s dragim osobama. Nema nikoga tko nije iskusio koliko je bolno kad te život prisili na rastanak od voljenih ljudi, bilo da se radi o vremenitim selidbama i preseljenjima, bilo da se radi o onima nakon kojih nema više niti mogućnosti ljudskog susreta na zemlji. Život nikoga ne štedi donoseći tolike bolne i lomne situacije koje ostavljaju na tkivu života mnoge rane i ožiljke. Doista, vrlo je bolno nekoga voljeti, a ne biti s njim u zajedništvu i bliskosti. Bolno je dopustiti da nas okolnosti društva, vremena i prostora dijele od dragih ljudi. Oni koji vole najbolje znaju kako je bolno nekoga voljeti, a ne biti s njim, to jest nekoga ljubiti, a morati se rastati od njega, pogotovo ako je taj rastanak nepovratan. Nije lako osjetiti potrebu da nekome pripadaš i da ti netko pripada, a biti spriječen ostvariti takvu pripadnost. No s druge strane, onaj tko je osjetio ljubav zna da je ona ipak najjača ljudska snaga koja se ne da pobijediti niti zemaljskom očevidnošću. Za ljubav se kaže da je tako domišljata i nepobjediva, te pronalazi izlaz i tamo gdje se izlaz ne nazire. Ljubav pronalazi rješenja i onda kad ih um ne uspijeva iznaći i ostvariti.

Pred takvom potrebom i zahtjevom našao se i Gospodin Isus u trenutku kad je znao da napušta svijet i vraća se Ocu. O tome nam svjedoči evanđeoski odlomak iz pera svetoga Ivana koji smo večeras navijestili: Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, ljubio ih je do kraja. Kako nam svjedoči Ivan, Isus zna da je došao njegov čas i da ima prijeći s ovoga svijeta Ocu, no to uopće nije sporno, nego sasvim razumljivo, jer je on od Oca i došao na svijet. Sam po sebi odlazak sa svijeta i povratak Ocu ne bi bio bolan da on nije imao na svijetu ljude koje je ljubio, i to ih je ljubio do kraja. Iza ovih Ivanovih riječi može se nazrijeti u kakvom ozračju svetosti, ljubavi i predanja ih je Gospodin okupio, te koje je osjećaje i sam u duši proživljavao.

On koji je ljubav i došao među ljude iz zagrljaja čiste i vječne ljubavi Očeve, ljubio je i do kraja i one svoje koji bijahu u svijetu. U trenutcima kad ih napušta, On koji je vječna i nepobjediva ljubav, nije mogao prihvatiti da ljubav bude poražena. On vječni pobjednik, nije mogao dopustiti niti da ljubav koju je on donio u svijet bude gubitnica. Nije mu bilo prihvatljivo da ljubav bude pobijeđena u ovom zemaljskom hrvanju sa zemaljskim ograničenjima, što bi značilo konačnu propast ljudskog života i svake ljudske ljubavi, jer više ne bi imala uporište u onoj vječnoj, koja bi i sama doživjela poraz na zemaljskom terenu. Nije se mogao pomiriti s time da se ono intenzivno zajedništvo i prijateljstvo, ona snažna ljubav koju je proživio u društvu svojih prijatelja i koju je prenio na ljudski rod, tek tako bude onemogućena. To bi značilo dokidanje stvarnog i neslomivog ljudskog zajedništva, to bi značilo krah ljubavi u svom zemaljskom ostvarenju.

Zato ova nepobjediva utjelovljena ljubav domišlja način kako pobijediti u svijetu koji prijeti svesti ljubav samo na trenutno ostvarenje, na isječak prostora i vremena, umjesto da joj omogući cjelovito ostvarenje kakvo ona pretpostavlja i zahtjeva. Zato Isus koji je do kraja ljubio svoje učenike, nije mogao dopustiti da ova ljubav dođe kraju, da u nekom trenutku prestane, nego je stoga na posljednjoj večeri ustanovio sakrament svoje ljubavi. Njegova ljubav prema njima nije se htjela predati, jer da je ona izgubila bitku, koja i čija bi ljubav mogla računati na pobjedu? Da je ova sveta i vječna ljubav izgubila, zar bi se uopće moglo govoriti o ljubavi u svijetu?

Ostavljajući sebe svojim apostolima u kruhu i vinu, ispunio je zakon ljubavi kojim se predao potpuno za njih, jer ih je ljubio do kraja. I na odlasku i rastanku s njima, ‘dosjetio’ se ostaviti im sebe u sakramentu, trajnom znaku i ostvarenju njegove ljubavi. Ova domišljata Božja ljubav pronašla je načina kako spojiti ljudima nespojivo, te kako ostvariti neostvarivo. Pronašla je načina u svijetu hladnih odnosa zapaliti vječnu vatru svoje ljubavi. Gospodin je uspio pobijediti i nametnuti se u svijetu koji ne gradi trajnost života i promiče vrijednost vječnih odnosa i ne potiče izgradnju nepobjedive ljubavi. Tako je pronašao način kako se vratiti Ocu, a opet ostati potpuno sa svojima do konca svijeta. Učinio je to upravo one pashalne noći, čega se sjećamo i što obnavljamo ovim slavljem Večere Gospodnje. Učinio je to one noći kad je bio predan, kako veli Pavao, jer je te noći najprije predao sebe učenicima, te je mogao u miru dovršiti i svoje predanje na križu. Te pashalne noći ostavio je sebe u kruhu i vinu, tražeći od učenika da njegove riječi i gestu ‘čine njemu na spomen’, to jest kad se okupljaju blagovati kruh života i piti kalež spasenja.

Čudesna je njegova ljubav prema nama, koju ostavlja kao zalog vječne pobjede u presvetoj euharistiji, jer kao što je u njoj anticipirao žrtvu križa, tako je anticipirao i pobjedu uskrsne ljubavi. Na nama je da joj pristupamo onim duhom kojim nam je se podario, to jest da mu potpunom ljubavlju uzvratimo na ljubav do kraja kojom je on nas ljubio, te da tako, u duhu uskrsne pobjede ljubavi, pripravni iščekujemo i njegov slavni dolazak kad će nas uvesti na onu vječnu gozbu kojoj je ova sakramentalna bila nagovještaj i predokus.