15. nedjelja kroz godinu –  C

Današnji evanđeoski odlomak započinje jednim provokativnim pitanjem koje je jedan zakonoznanac upravio Gospodinu Isusu s namjerom da ga iskuša: Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?. Premda izgovoreno u neobičnom  kontekstu i s krivim ciljem, pitanje je ipak na mjestu, jer bi odnos prema životu vječnome trebao biti tako važan da o njemu ne možemo samo voditi teoretske razgovore, nego trebamo imati i sigurnost u ono što nam je činiti kako bismo došli do njega. Bilo bi pretragično ako bi ljudima bilo skriveno ono što im je činiti kako bi se spasili, jer u tome slučaju bilo bi im skriveno kako živjeti u sadašnjem trenutku. Upravo zato jer je pitanje tako važno, ne smije ostati skriveno ljudima što im je činiti kako bi imali život vječni, nego, naprotiv, to bi trebalo biti njihovo goruće pitanje, a najčešće ono to nije. Mnogim ljudima je to pitanje u nekom drugom ili trećem planu, te dobro znaju što im je činiti kako se domoći baštine i dobara ovoga života, ali im nije ni u primisli kako bi razmišljali o baštini onoga života.

Čak je i vjersko ozračje u društvu onoga vremena bilo takvo da je stavljalo u drugi plan ovo pitanje, jer ondašnje grčko-rimsko društvo nije uopće vjerovalo da iz spoznaje o Bogu mogu crpiti poticaje za život. Ako je netko u to vjerovao ili želio pretočiti u konkretni život, onda je to uvijek bilo na iskrivljen način, te su tako imali pokriće za nećudoredni život budući da su i njihova božanstva bila jednako iskrivljena i izopačena da su postajala uzor nećudorednog života u društvu. Odgovor, dakle, na što mi je činiti u životu, nije mogao doći od nekog božanstva, nego eventualno od čovjeka koji je odgojio savjest, te je iznutra osjećao i prihvaćao istinske kreposti. Takvih ljudi je bio vrlo mali broj, a redovito su među njima bili filozofi, koji i kad su bili u pravu glede kreposti, nisu mogli ponuditi ljudima ispravnu motivaciju koja bi ih trebala usmjeravati prema kreposti i koja bi im trebala davati snagu da izdrže na tom tegobnom putu. Glede toga židovstvo je imalo mnogo jasnije spoznaje, jer je Bog jasno i nedvosmisleno objavio što bi ljudi trebali činiti, samo je bilo pitanje kako ljudi tome pristupaju i hoće li uslijed svoje slabosti to izigravati.

No ovo pitanje o tome što treba činiti da se dođe do baštine života vječnoga i nama je danas aktualno, jer ga i mi često svodimo na beskorisna mudrovanja i rasprave, umjesto da se pokrenemo te u duhu Božjega poticaja činimo nešto konkretno za konkretnoga čovjeka. Češće znamo što bi trebao netko drugi činiti, te drugome dijelimo i lekcije, ali ne vidimo što bismo mi trebali učiniti, ili pak kad naslutimo, onda od toga bježimo skrivajući se iza svojih izgovora. Uglavnom držimo da bi za čovjeka trebao nešto konkretno učiniti netko drugi ili, što je također vrlo često, određene nadležne institucije, čije propuste lako uočavamo, te nam to postoje paravan iza kojega se skrivamo kad bismo mi trebali nešto učiniti.

Gospodin Isus je, međutim, potvrdio da smo svi odgovorni za ispravno činjenje i da ne možemo tek tako jednostavno prebaciti na nekog drugog ili trećeg, kojemu ćemo onda još držati lekcije o tome što je još mogao i morao učiniti. On nas poziva da svaki dan činimo nešto korisno i ispravno za svoga bližnjega kojemu trebamo postati milosrdni samaritanci, kao što je On postao nama. Isto tako Gospodinova pouka danas svjedoči da prije ispravnog djelovanja treba steći istinsku i ispravnu spoznaju. Ako netko ne bi sa sigurnošću znao što je to ispravno, onda ne bi mogao ništa ni činiti, a pogotovo ako ne bi imao ispravnu istinu o Bogu i o ljudskom životu, onda svoj život ne bi mogao sa sigurnošću usmjeravati prema vječnome cilju. Gospodin Isus doista potvrđuje da je ta istina objavljena u Svetome pismu, te zato on svoga sugovornika vraća na ono što piše u Pismu, jer je Bog ljudima objavio što trebaju činiti kako bi zavrijedili ući u život vječni. Sam Bog je svojom objavom oblikovao našu svijest i dao nam sigurnost o istinskim ćudorednim vrijednostima, te je neophodno čitati Božju riječ kako bismo otkrili njegovu volju i smisao svoga života, što postaje pretpostavka za svako djelovanje.

Zato i danas dok oko nas postoji osporavanje Božje volje, objave i plana s ljudima, dok mnogi ne prihvaćaju kao ispravno ono što piše u Božjem Zakonu, nas Bog poziva da posvjedočimo za njegovu istinu, ali da je ne svjedočimo samo ispraznim teorijama i beskorisnim nadmudrivanjem, nego konkretnom dobrotom. Ako je istina da je Božja ljubav stvarni pokretač svih naših djela, onda trebamo pokazati ljubav na djelu, jer ljubav ne može biti naučena, nego treba biti življena i činjena. Ako je nas kršćana ljubav Božja zahvatila i ispunila, onda će nas njegova ljubav i preobraziti do mjere da nećemo nikada biti nesigurni tko je moj bližnji. Ako u nama bude istinska Božja ljubav, onda ne će biti ni cjenkanja ni mjerkanja prema ljudima, nego istinsko prihvaćanje svakoga čovjeka kao svoga bližnjega kojemu trebamo činiti dobro. Osim toga, nama će bližnji postati ne onaj tko se formalno prikazuje našim bratom, sunarodnjakom, suvjernikom, nego onaj tko se daje nadahnuti Božjim Duhom kako bi činio dobro drugima.

Stoga nam je danas dopustiti da nas zahvati snaga Kristova, te da onda možemo i sami ići i činiti tako kako nas Gospodin poučava i tako kako nam je sam kao Milosrdni Samaritanac ljudskoga roda pokazao primjerom.

14. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski tekst govori o tome kako je Krist Gospodin slao svoje učenike. Teksta nam govori o motivima, načinu i posljedicama slanja istih pred Gospodinom. Teško je u jednom promišljanju obuhvatiti sve spomenute dimenzije, pa će pozornost biti usmjerena samo prema jednoj i to onoj koja se tiče odbijanja Isusovih poslanika. Kristov navjestitelj ne treba gajiti nikakve iluzije, te nam u tome ne može biti jamstvo nikakva ljudska struktura na ovome svijetu, pa niti moćne države, kao ni moćne udruge država. Ako je Krist rekao da nas šalje kao ovce među vukove, onda je to istina koja ostaje trajno i s čime trebamo računati u svakom vremenu i društvu.

Dakle, život kršćanina u svijetu, a pogotovo kršćanskih pastira, život je janjaca među vukovima. Jer svako se društvo gradi na moći kese – to jest vrijednosti novca, potom na veličini torbe – stečenim zalihama, na kakvoći obuće – brzini napretka, te na pozdravljanju prolaznika – dodvoravanju moćnicima. U tom smjeru putuje i ovo naše društvo, opijeno uvjerenjem da može na tim vrijednostima graditi budućnost. Isus je sasvim drugog uvjerenja, premda ne znamo može li danas ikoga uvjeriti svojim stavom i riječima. Zato on traži danas od svojih da zanemare ponašati se sukladno tim ljudskim kriterijima i vrijednostima. On očekuje od svojih da ne promiču svijet utemeljen na vrijednosti novca i na stečenim zalihama, te da se ne pouzdaju u brzi napredak i u zaštitu moćnika ovoga svijeta. On očekuje od navjestitelja svoga Evanđelja da se ne klanjaju nikakvoj ljudskoj veličini, te da se ne osjećaju dužnicima koji ovise o milosti moćnika ovoga svijeta.

Sukladno onome što on reče, njegovi navjestitelji ne trebaju živjeti od blagonaklonosti zemaljskih moćnika, nego radije od dobrohotnosti onih koji prihvaćaju navještaj Božje riječi i shvaćaju da im Božji poslanici nose iznimnu radost Božje prisutnosti, da ih obdaruju životom i kad ne nose preobilnu kesu, da im daju golem dar i kad nemaju velike torbe, da im omoguće da stignu do cilja i kad nisu na razini tehnološkog razvitka i napretka kojim se hvali svijet, pa i onda kad hodaju bosi prema svome cilju. Gospodin ne želi da kod njegovih prijatelja prevagne i prevlada ova logika kojom se ravna svijet i društvo, a to je logika kese i torbe, obuće i dodvoravanja.

Crkva našega vremena, i navjestitelji Evanđelja i vjernici koji su u svijetu njihovi velikodušni domaćini, treba biti svjesna danas više nego ikada, ispravne vrijednosti života, čije je obilje u naviještanju i primanju Boga i njegova dara. Ovom cilju valja sve podrediti, ne dopuštajući da nas zemaljske brige, interesi i vrijednosti skrenu s puta. Krist Gospodin zna da život njegovih vjernika u svijetu nije lagan, kao ni poslanje njegovih vjerovjesnika, ali baš zato ne želi da se oni ravnaju logikom ovoga svijeta. Ako u svijetu žive vukovi među koje on šalje svoje navjestitelje, nipošto ne želi da se njegovi poslanici pretvore u vukove, nego da ostanu bezazleni janjci, pa i pod cijenu vlastitog života. Krist ne želi da oni budu toliki koji se kolju i glođu za bolji komad, veću kesu ili prostraniju torbu, nego da nose mir svijetu. On ovom svijetu po njima želi dati i zajamčiti mir, ali ne mir koji se sastoji u zasićenju kese i punjenju torbe, nego mir kraljevstva Božjega.

Stoga od svojih učenika ne očekuje da se služe svjetovnim nego svetim metodama, to jest da im budu vlastite metode onoga koji ih je poslao. On im je dao nalog i sadržaj poslanja, te im je on osigurao nagradu za trud i žrtvu. Njihovo je da slijede njegove upute, a njegovo da im providi dostojnu plaću za uloženi napor. Njihovo nije niti da se raduju vidljivim uspjesima, nego da nose u srcu tihu radost onog vječnog izabranja, jer su im imena upisana na nebesima. Veće radosti od te nitko ne može okušati. Isto tako ih je učio da ne trebaju pod svaku cijenu doći do rezultata i cilja, ali da trebaju imati potpunu spremnost služenja. Takva spremnost pretpostavlja i spremnost da navjestitelj bude odbijen, jednako kao što treba biti spreman da ga prime i iskažu mu iskreno, ma koliko moglo biti skromno, gostoprimstvo. Kao što treba znati biti zahvalan onima koji ga primaju, tako isto treba znati u dostojanstvu otići od onih koji ga odbijaju.

Navjestitelj danas treba znati da je najlakši način da ga se diskreditira onaj da ga proglase pohlepnikom koji je došao kako bi napunio kesu i torbu na račun čovjeka i naroda, te da u ime toga zaglupljuje i drži u pokornosti i strahu od Boga one koji ga uzdržavaju, te ih tako na lukav i jednostavan način iskorištava i pljačka. Treba se stoga znati suočiti s ovakvim optužbama, a svojim životom opozvati sva govorkanja, čuvajući se da ne bude takav kakvim su ga unaprijed proglasili neupućeni u otajstva koja naviješta. Jer Bog koji ga šalje nikad nije pomišljao da bi ga poslao da zloporabi svoj položaj, pa i onda kad ga šalje da na stanovit način bude na teret svojih vjernika koji ga uzdržavaju. Bog nikad nije pomišljao da bi ga slao da ljude straši i iskorištava, nego da ih prosvjetljuje i poučava, da im služi i dijeli s njima istu sudbinu.

Valja iskreno moliti Krista da podari snagu svojim navjestiteljima da pouzdano i dostojno vrše svoje poslanje u svijetu, da se ne daju zavarati koristoljubljem ni logikom ovoga svijeta, nego da im pred očima bude uvijek onaj koji ih je poslao, kao i spasenje onih kojima su poslani. Dragocjenije je to što ih je Gospodin izabrao za bogonosce, nego sve blago ovoga svijeta, pa je poželjno i potrebno da sačuvaju duhovnu čistoću i jasnoću kako bi mogli biti pravi poslužitelji kraljevstva Božjega, te svojim primjerom privući još mnoge druge za radosno služenje Bogu i ljudima.

13. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak nam svjedoči kako Gospodin Isus nije bio svugdje dobrodošao, nego je bilo situacija u kojima su mu uskraćivali gostoprimstvo u svojoj sredini. Tako nam sveti Luka opisuje kako su ga jednom zgodom, dok je putovao iz Galileje u Judeju, mještani jednog samarijskog sela odbili ugostiti zato jer je bio na putu prema Jeruzalemu. Kad su to vidjeli njegovi učenici Jakov i Ivan odmah su burno reagirali, do mjere da su čak htjeli zazvati oganj s neba na stanovnike tog mjesta. No Gospodin Isus nije dijelio njihov stav, te se nije niti osvrnuo na potez mještana tog samarijskog sela, nego je prekorio svoje učenike zbog takve uvrijeđene reakcije, da bi potom mirno nastavio svoj put prema drugom mjestu.

Događaj poput toga opisanoga nije rijetkost ni danas kad također mnogi pojedinci, mjesta ili društva uskraćuju Gospodinu gostoprimstvo i dobrodošlicu zbog nekog svoga uskogrudnog stava koji čak ne mora imati izravno veze s njime. Ima i danas ljudi koji su vođeni određenim prkosom i inatom prema vjeri i vjernicima, te za sebe odbijaju spasenjsku Kristovu prisutnost. Isto tako jedna od čestih pojava je da se Gospodina i sadržaj njegova navještaja odbacuje poradi nekih principa, vrlo neutemeljenih, poradi kojih oni koji se na njih pozivaju nisu u stanju razložno i staloženo razmišljati. I danas se i mi vjernici, poput onih samarijanaca, opiremo Božjem dolasku među nas i k nama, tražeći izlike za opravdanje vlastitog stava. Često se želimo predstaviti i vjernicima, ali vjernicima sa stavom, koji ne razmišljaju onako kako razmišljaju svi ostali, nego se želimo pokazati vjernicima sa stavom, bio on dobar ili loš, samo da pokažemo da imamo svoj stav. Pri tome uopće nismo sebi predočili ono bitno, a to je živi Krist Gospodin koji nam svojom prisutnošću donosi božanski život. Tako se događa da poradi sebičnih principa žrtvujemo dobro koje nam Bog šalje, kao što su i samarijanci odbili Isusa samo zato jer je išao u Jeruzalem, a oni nisu bili u dobrim odnosima sa Židovima. Poradi vlastite tvrdoglavosti i sitničavosti, poradi jala i netrpeljivosti mi ljudi odbacujemo Božju milost, opirući se njegovim poticajima i dobroti i odlazeći na rubove vjere i crkvenoga života. Na žalost, i danas među nama, to jest u našem narodu, ima toliko onih koji su se makli na rub života vjere, vrlo kritični prema Crkvi i vjernicima, nesposobni prihvatiti dobrobit koju Bog šalje po svome Sinu i svojoj zajednici vjernika.

S druge pak strane oni koji su dio Crkve, a napose oni koji vode zajednice vjernika kao pastiri, prema takvima se onda ponašaju kruto i okrutno, udaljavajući ih još više svojim postupcima. Tako sliče Jakovu i Ivanu koji bi bili najsretniji da ih je progutao oganj s neba. Njih dvojica su slika crkvenih pastira koji bih odmah kažnjavali, zlorabeći duhovne ovlasti koje im je dao Gospodin, vraćajući milo za drago onima koji su povrijedili njihovu taštinu, a za izgovor uzimaju odbacivanje Gospodina. Nije rijetkost da prema onima koji odbijaju Gospodina i Crkvu, sa strane vjernika postoji osjećaj osvetoljubivosti, pa i zlurade radosti kad im se nešto zloga dogodi, te se odmah tumači kao Božja osveta i kazna. A ako već nama nije dano da ih kažnjavamo ognjem s neba, onda se veselimo da ih je stigla Božja kazna.

No u svemu tome pravi put nam pokazuje samo Gospodin Isus, koji s mirom onoga koji zna da nije došao radi sebe, nego radi ljudi, prekorava svoje učenike i odlazi u drugo mjesto. I njima je htio jasno dati do znanja da su i oni pozvani služiti ljudima, a ne svojoj taštini i umišljenoj veličini. Lako je osuditi i kazniti čovjeka, ali to nije bit njihova poslanja. Poslanje će ispuniti samo onda kad shvate da su pozvani privoditi ljude k Bogu, kad im bude žao što su ljudi sebe lišili Božjeg obilja, a ne kad se ravnaju prema svom povrijeđenom ponosu.

Isto vrijedi i u slučaju ideološkog odbacivanja vjere i Gospodina koje je danas vrlo često, jer je velik dio javnosti, medija i moćnika ovoga svijeta a priori protivan navještaju kršćanskih vrijednosti u društvu, ne pitajući se uopće koliko su one u sebi ljudske i ispravne. Ideolozi nemaju ni volje ni otvorenosti ni duha da sagledaju što Krist Gospodin daje društvu, koje blago i blagoslov Božji, ali to ne znači da Crkva prema njima treba nastupati jednako ideološki, na način Jakova i Ivana. Pa i onda kad ideolozi ne prihvaćaju kršćanske vrijednosti kao univerzalne, nego ih odbacuju kao parcijalne, to jest vrijednosti jednog Židova iz Nazareta ili neke kršćanske zajednice, to ne znači da je osuda i kazna prvo što im treba željeti i učiniti, nego treba usvojiti Gospodinove osjećaje i njegov način razmišljanja. Pa i kad naše društvo i mnogi pojedinci u njemu, to malo selo i jedno od svjetskih sela, odbacuje kršćanske vrijednosti, čineći sve da se dio ljudi pred njima zatvori, to jest cementira do mjere da ne uočava njihov sveopći domet i važnost, Gospodin nas poučava da umjesto povrijeđenog ponosa i taštine moramo prije misliti na štetu koju trpi sam čovjek kad odbacuje Boga koji mu dolazi u susret. I onda kad prema Bogu i Božjemu, prema Kristu i Crkvi, postoji toliko jala, ne znači da se službenici Crkve smiju voditi taštinom prema njima, nego Gospodinovom poniznošću i poukom.

Upravo zato Gospodin Isus izabire sebi one koje uči da budu velikodušni i nesebični, da ne traže svoj interes, nego da se odgajaju kako bi bili prikladni za kraljevstvo Božje, jer samo tako će otkriti da je njihovo prvotno poslanje donositi ljudima spasenje Božje. A i onda kad ih ljudi budu odbacivali nikada sebi ne će priuštiti da se ponašaju ideološki ni osvetoljubivo, nego će, pobjeđujući vlastitu taštinu, opraštati i onima koji su na njih jalni i kivni, strpljivo čekajući da sami shvate svoju zabludu i štetu koju su sebi nanijeli. U tom duhu svaki je vjernik pozvan ići pred Gospodinom kao njegov glasnik pripravljajući mjesta u srcima ljudi tihim radom i postojanim svjedočenjem, kako bi što više ljudi otkrilo ljepotu Božjeg dara i prisutnost kraljevstva Božjega na zemlji.

12. nedjelja kroz godinu – C

Sveti nam Luka u današnjem evanđeoskom odlomku opisuje jedan događaj koji nam svjedoči kako je Gospodin Isus poučavao svoje učenike o svom identitetu i poslanju među ljudima. Svoju pouku Gospodin je započeo pitajući učenike da mu kažu što svijet govori o njemu. Apostoli su ga doista o tome izvijestili svjedočeći kako svijet o njemu ima, bez daljnjega, uzvišeno poimanje, jer ga prihvaćaju za nekog od proroka, tih duhovnih velikana Božjega naroda. No to Gospodinu nije bilo dosta, nego je od njih tražio da mu kažu što oni misle o njemu, na što je Petar ustvrdio da je on Krist – Pomazanik Božji. Iznenađuje potom što ovu istinu, to jest zaključak do kojeg je došao Petar, Gospodin Isus nije dopustio da kazuju drugima, jer se prije toga trebalo ispuniti veliko otajstvo otkupljenja, kako im je obznanio: Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.

Idući korak dalje od ove evanđeoske scene, možemo uočiti i ustvrditi da se ona opetovala mnogo puta u tolikim situacijama tijekom povijesti ljudskoga roda. Mnogi su ljudi, naime, o Kristu Gospodinu toliko toga govorili u ovih dvije tisuće godina, kao što se i u našem vremenu o njemu toliki izjašnjavaju. Na žalost mnogo je onih što ne polaze od onoga što je on rekao o sebi, niti od njegova spasiteljskog djela, kao što je učinio Petar kad je došao do ispravnog zaključka, nego o Isusu stvaraju neko svoje mišljenje koje ne odgovara onim datostima koje je on o sebi objavio. Mnogi su uvjereni da je dovoljno imati mišljenje o Kristu kako bi se potvrdilo da ga poznaju dobro, a da se uopće ne pitaju imaju li ispravno mišljenje o njemu i kako bi mogli doći do toga da stvore takvo mišljenje.

Štoviše, valja naglasiti da ovdje ne uzimamo u obzir niti ona zlonamjerna mišljenja, nego samo dobronamjerna, kako su učinili i apostoli. Jer niti dobronamjernost neke izjave ili mišljenja nije jamstvo da je onaj koji ih iznosi pogodio bit stvari i da je izrekao istinu o Gospodinu Isusu. Isto tako ne govori se niti o nekim lošim mišljenjima, nego o prilično dobrim mišljenjima punima poštovanja i pozitivnog vrednovanja, a da su ipak daleko od biti Gospodinova identiteta. Radi se ponekada o najboljemu što je čovjek mogao reći o drugome čovjeku, poput onoga što je svijet tvrdio za Gospodina da je neki od proroka, a opet vidimo da je to bilo vrlo nedostatno, bez obzira što je onaj tko ih je oblikovao htio počastiti Gospodina Isusa tako uzvišenim nazivima. Uostalom, i sami su apostoli imali o njemu najprije samo takvo mišljenje kao o nekom izvrsnom čovjeku, te mu je trebalo dosta vremena da ih pouči istini o samome sebi, istini koju je Petar prvi počeo nazrijevati otvarajući se Božjem nadahnuću.

I bez obzira što svijet, pa čak ni apostoli, na prvi pogled nije znao pravu istinu o Isusu, njemu je ipak bilo od iznimne važnosti postaviti ovo pitanje: Što govori svijet, tko sam ja? Bilo je prevažno postaviti to pitanje, jer su se s tim pitanjem trebali suočiti apostoli, a u isto vrijeme ga je trebalo nadići. Njime je trebalo ukazati koliko je važno na to pitanje ispravno odgovoriti kako apostoli nekada, tako i mi danas. Odgovor na ovo pitanje pretpostavljao je dugu i temeljitu pouku koja je bila zahtijevan proces. A proces pouke je bio proces patnje, muke i smrti Gospodinove koja im je trebala biti najveći dokaz njegova božanskog poslanja i identiteta. Samo tako, promatrajući njegovu muku, smrti i uskrsnuće, mogli su se istinski osvjedočiti u njegovo božanstvo. Jer Gospodin nije htio da ljudi zamišljaju spasitelja samo u ljudskim kategorijama pripisujući mu isključivo ljudsko poslanje, nego da ga promatraju u otajstvu čovjeka koji pati i Boga koji otkupljuje. On koji je bio istinski utjelovljen uzevši ljudsku narav, nije bio sam čovjek,nego i Bog koji je svojim tijelom htio biti pomirnica i otkupljenje grešnoga čovjeka.

Zato on i nije htio da ljudi zamišljaju spasitelja samo u ljudskim kategorijama, nego kao Boga i Božjeg Pomazanika koji je ujedno i čovjek. Ali do ovako ispravnog zaključka trebalo je doista doći osvjedočivši se promatrajući njegovo slavno uskrsnuće, jer bi svaki pokušaj da ga se definira bez toga bio nedostatan da se ljudi uvjere u pravi utjelovljeni identitet i poslanje Bogočovjeka Isusa Krista. Znajući da ni apostoli još nisu do kraja sigurni i uvjereni, on ne želi niti da drugima otkrivaju njegov identitet, jer otajstvo njegova života ne bi znali ispravno prenijeti ni protumačiti, što im je postalo moguće tek kad su postali svjedoci njegove muke, smrti i uskrsnuća. U tom duhu valja iščitati i njegov zahtjev kojim poziva onima koji hoće da idu za njim kad im veli: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Drugim riječima je htio reći: Hoće li me tko upoznati, neka promatra moj križ i neka ga potom prihvati kao svoj i neka ide za mnom.

Tako nam iz Gospodinovih riječi i zahtijeva proizlazi višestruko znakovita poruka. Kao prvo, nitko ne može dobro poznavati Krista, ako ga ne poznaje kao patnika koji je dao svoj život za čovjeka. Nadalje, nitko ga ne može upoznati dobro ako ne kroz dimenziju patnje, križa i muke. Ako je to vrijedilo za apostole koji su spoznali njegovo božanstvo ne neopoziv način tek nakon uskrsnuća, onda to vrijedi i za nas koji živimo svoju vjeru između njegova križa i uskrsnuća. I na nama se očituje da nitko ne može dobro upoznati Gospodina nego samo putem križa koji je pravo sredstvo upoznavanja. Doista, njega možemo prepoznati samo na temelju svjedočanstva njegova križa na kojem je pobijedio smrt. Štoviše, njega mogu dobro prepoznati i upoznati samo oni koji nose svoj križ, to jest dopuste da ih njegov križ obilježi. Jer samo kad je ljudski život obilježen tim svetim znakom, onda u rukama imamo istinsko identifikacijsko sredstvo po kojem spoznajemo Kristovu božansku prisutnost. Samo ako se iz dana u dan razapinjemo na križu i gubimo svoj život, spašavamo se, jer nam je Krist Gospodin iz dana u dan jasniji pred očima i bliži u srcu. Prihvatimo križ Gospodinov da nas po njemu Gospodin obasja slavom svoga spoznanja.

11. nedjelja kroz godinu – C

Jedno od umijeća života je sposobnost upoznavanja ljudi, što pretpostavlja da ih znamo ispravno procijeniti, to jest dobro prosuditi. Ispravna procjena ljudi koje upoznajemo i susrećemo dragocjen je dar i velika milost, dok loša procjena može biti vrlo pogubna, pa čak donijeti razočaranje u ljude, kao i štetu, kako duhovnu tako i materijalnu. Dobra procjena može nas spasiti od podvala i prijevara kojih smo, gotovo pa svakodnevno, svjedoci i u naše vrijeme. No s druge strana prevelike mjere predostrožnosti mogu nas udaljiti od ljudi, te da onda napravimo i nepravdu ako se kod pristupa ljudima vodimo logikom straha i bijega, te se zatvaramo zajedništvu s njima, jer ih držimo mogućom opasnosti i protivnicima. Tako nije rijetkost da ljude, umjesto da ih prosudimo, mi ih osudimo, umjesto da ih procijenimo, mi ih podcijenimo. Zato se postavlja pitanje što je potrebno učiniti kako bismo sebe zaštitili, a drugima ne učinili nepravdu, kao što bi bilo u slučaju da nekoga procijenimo kao zloga, a on to ne bude. Kako naučiti procjenjivati ljude i kojim se kriterijima voditi da nam to bude duhovno iskustvo i obogaćenje pri svakom susretu i upoznavanju, pri svakoj prosudbi i procjeni? A postavlja se pitanje i kako se nositi s lošim procjenama koje ljudi iznose na naš račun, to jest s prosudbama koje nam ugrožavaju ugled i dovode u pitanje dobar glas.

Događaj opisan u današnjem evanđeoskom odlomku može nam pomoći da nađemo takve odgovore. Evanđelist sveti Luka opisuje Isusov odlazak u goste u kuću jednog farizeja imenom Šimun. Kad pozorno pratimo sve što se dogodilo, vidimo da je Gospodinov domaćin nastojao procijeniti kako Gospodina, tako i svoje sustolnike, ali isto tako i nenadanu gošću – ženu grešnicu koja je nepozvana došla na ovu gozbu. Tako se i ponašao sukladno svojim procjenama: Isusa je procijenio gostom osrednje važnosti, te mu nije iskazao niti uobičajeno gostoprimstvo. Ponašajući se oportunistički mnogo više je držao do toga da ne izazove kritike javnog mnijenja – druge sustolnike, a bojao se da bi se to moglo dogoditi ako bi Isusa počastio kao izuzetnog gosta. Ženu koja je došla nepozvana procijenio je kao grešnicu, ali je ujedno podcijenio njezinu sposobnost i mogućnost da se oslobodi svoje grešne prošlosti i da zaživi novim životom. Dok je prosuđivao njezin život i postupke, on ju je ujedno osuđivao, ne pokušavajući niti ući joj u dušu, te osjetiti muku koja ju je mučila i bol što ju je razdirala.

S druge pak strane i Gospodin Isus je imao procjenu i prosudbu svoga domaćina, kao i svih ostalih sudionika ovog događaja, ali na mnogo drukčiji način nego je to učinio farizej Šimun. No on je pokazao da je imao mnogo bolju procjenu, jer je dobro procijenio njihova srca i skrivene misli i želje, dok je se njegov domaćin vodio samo izvanjskim nahođenjem, ljudskim obzirima i osobnim interesima. Tako je Gospodin Isus pokazao da nije sporno što moramo ljude upoznavati i procjenjivati, s njima se družiti i prosuđivati, ali je vrlo bitno da to znamo činiti na pravi način. No ono što postaje problematično, a i neizbježno, mi ljude ne možemo nego procjenjivati očima svoje duše i metrom svojih vrijednosti. Problem je u tome što naša duša može biti prljava, a mjera iskrivljena, te onda nemamo ispravnu predodžbu ljudi koji su ispred nas.

Gospodin Isus, koji je imao čistu dušu i božansku mjeru procjene, dobro je poznavao svačiju dušu, te stoga nije imao predrasude prema ljudima. Nije bio opterećen prljavštinom grijeha ni iskrivljenim pogledom oholosti, nego je ljude procjenjivao pogledom dobrote i željom da ih privede spasenju i punom zajedništvo s Bogom. Zato i nas danas uči da je za procjenu ljudi potrebna doza zdravog realizma – svijest da znamo da je svaki čovjek grješnik, ali ujedno i Božje dijete pozvano na spasenje. No ta doza realizma ne isključuje, nego uključuje nas same, pretpostavljajući svijest da smo pred Bogom mi prvi grješnici. Da je toga bio svjestan Šimun, sigurno bi se drukčije odnosio prema ženi koja je Isusu pomazala noge.

Zato se od nas iziskuje izniman duhovni napor da pročistimo pogled svoje duše, kako ne bismo prljavim pogledom promatrali i procjenjivali druge, jer onda je procjena neminovno pogrešna. Doista treba pročistiti pogled srca da naša prosuda ne bude osuda čovjeka, nego razumijevanje kojim ga možemo dovesti do spasenja. Svaka naša procjena doista treba biti u korist spasenja i izgradnje ljudskosti onih koje procjenjujemo, a svaka prosudba trebala bi biti i oslobađajuća presuda, to jest takva da oslobađa grješnika tereta njegova grijeha i svih loših posljedica, kako nam je pokazao Gospodin Isus. Stoga si ne možemo niti umišljati da dobro poznajemo druge ljude ako ih procjenjujemo ljudskim pogledom, a ne Božjim, jer samo njegovim pogledom možemo otkriti stvarnu vrijednost ljudskoga života za koju se valja boriti da ga dovedemo k spasenju.

Samo ako smo u sebi neopterećeni ohološću kao duhovnom dvoličnošću, ako smo neopterećeni ljudskim obzirima, onda ćemo prema drugima nastupati poput Gospodina Isusa – otvorena srca, noseći im radosnu vijest koja je s jedne strane vijest oslobođenja od grijeha, a s druge dar Božje blizine, što Šimun nije prepoznao jer se držao nadmoćnijim od Isusa. Samo ako smo svjesni Božje prisutnosti, onda ni tuđa loša procjena ne će utjecati na stanje našega duha i na naša raspoloženja, jer će nam biti jasan cilj poradi kojega ljude procjenjujemo i što želimo time postići. Tako je i Gospodin Isus prešao preko neiskazanog poštovanja, ali je ipak znao dobro prosuditi ponašanje i žene grješnice i farizeja Šimuna, ukazujući Šimunu da je grješnica bolje znala iskoristiti njegovu spasenjsku prisutnost.

Tako Gospodin Isus – Pravednik i nas uči kako da ljude procjenjujemo, a da ih ne podcjenjujemo, nego im pomažemo da i sami postanu svjesni cijene svoga života, te da njegovu vrijednost više ne razbacuju u bescjenje vlastitim grijesima, kako je činila grješnica, te da to isto ne čine s tuđim životima vlastitom ohološću, kako je to činio Šimun. Nastojmo iz ovog događaja izvući poučak ljubavi, jer samo ako budemo Boga i ljude ljubili, onda ćemo znati dobro procjenjivati svoju braću ljude, njima i nama na spasenje.

10. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak opisuje nam jedan tužni događaj kojem je prisustvovao Gospodin Isus. Naime, radilo se o sprovodu jednog mladića, i to sina jedinca u majke udovice koja je živjela u gradu Nainu. Evanđelist ne piše od čega je mladić umro ili nastradao, no očito je da je događaj pogodio  mnoge mještane jer je veliko mnoštvo pratilo ovu ženu koja je ne samo pokopala muža, nego je puna boli i tuge pratila i sina na groblje. Ovaj nas događaj tjera da i sami razmislimo dublje i intenzivnije o životu i o odnosima koje uspostavljamo s drugima, kao i svome poslanju prema njima. Jer i u naše vrijeme toliko je oko nas ljudi dotaknutih tugom i pogođenih osobnim tragedijama života.

I premda smo o mnogim od tih događaja obaviješteni putem mediji, no ne bih rekao da nas previše osobno dotiču, to jest da u nama izazivaju previše sućuti. Najčešće primimo to na znanje kao informaciju, ali ne i dostatan poticaj na sućut. Uglavnom imamo i svoga posla previše, a i problema, pa se nemamo kad baviti tuđima. Tako da i kad nam neka vijest izazove sućut, ipak ostajemo daleko od konkretnog djelovanja, te vijest pohranimo u daleko sjećanje i podsvijest, a sami neprimjetno padnemo u bešćutnost. A onaj kojem je trebala pomoć i naša sućutna prisutnost, ostao je daleko. Svoje osjećaje ili ne znamo pokazati ili nemamo vremena konkretizirati, tako da se pored nas dogodi toliko nemilih situacija u kojima je bilo poželjno reagirati, ali naša ruka nije bila dovoljno ispružena ili pak duga da dopre do drugoga.

Tako, polazeći od samih sebe, možemo uočiti da živimo u svijetu velikog individualizma i sebičnosti čije smo žrtve i sami. To nas tjera da se bavimo samim sobom, svojim poslom i obvezama do te mjere da smo umorni od svoga života i bez problema bešćutno prolazimo pored tuđih nevolja i žalosti zaboravljajući utješiti ožalošćene. Društvo doista postaje bešćutno u trenutku kad gubimo osjećaj jedni za druge, a napose za one potrebne. Osim toga postoji i drugi problem u istoj ovoj situaciji. Često, pa i kad imamo dobru volju, živimo duhom tako siromašno da smo zbog vlastite duhovne oskudice nemoćni priuštiti drugima utjehu ili im uliti snagu da nadvladaju situaciju koja ih je zadesila.

Isus, pak, kako nam svjedoči Evanđelist, ne prolazi bešćutno pored tuđe nevolje i žalosti. Kad je vidio u kolikoj je tuzi majka udovica za svojim sinom, on se nad njom sažalio. A osim što je pokazao svoju sućut, imao je i božansku snagu utješiti ovu ženu uskrisujući joj sina i vraćajući joj ga živa. Ovim činom Gospodin pokazuje da je moćan vratiti nas jedne drugima, onda kad se udaljimo jedni od drugih, bilo zbog životnih okolnosti, bilo da svjesno vlastitim lošim izborima postanemo mrtvi jedni za druge.

Valja nam se prisjetiti, i ne smijemo to previđati, da smo često mrtvi jedni za druge i kad smo živi. Koliko je samo takvih situacija u kojima roditelji i djeca ne znaju jedni za druge i ne žive jedni za druge? Za kolike smo ljude kao mrtvaci i živimo kao tuđinci i nepoznanice živeći tek jedni pored drugih, a ne jedni za druge? Koliko je samo situacija u kojima jedni drugima donosimo žalost i tugu, umjesto da se obdarujemo radošću? Koliko je tek situacija u kojima i uz najbolju volju ne znamo kako obrisati tuđe suze i vratiti osmijeh na lice?

Ovim događajem i Gospodinovim zahvatom vidimo da nas želi vratiti žive jedne drugima, kao što je vratio umrlog mladića živa njegovoj majci. Gospodin hoće da nadiđemo bešćutnost i da živimo intenzivno zajedništvo jedni s drugima, a to zajedništvo može biti samo po njemu koji nam podaruje stvarni život u duši, stvarni osjećaj za tuđu muku i nevolju, stvarnu sućut za one koji su potrebni naše sućuti i utjehe. Stvarni život možemo primiti samo od Isusa, koji nas i ovim događajem upozorava na opasnost bešćutnosti koja nas zahvaća, te nas uči sućuti i smilovanju nad tuđim potrebama. Samo kad nas Isus dotakne na duši i tijelu, kao što je dotaknuo mladića iz Naina, možemo imati život u sebi i možemo biti dar života za druge. Svaki drugi pokušaj sućuti bio bi nedostatan ako bismo kao duhovni mrtvaci htjeli drugima pružati utjehu i sućut ljudima oko sebe u životnim nevoljama. A po snazi koju primamo od Krista Gospodina nama je povjereno i poslanje u svijetu bešćutnosti. Kamo sreće kad bi po našem sućutnom djelovanju ljudi mogli zaključiti da ih je pohodio sam Bog.

9. nedjelja kroz godinu – C

Sveti Luka nam na zanimljiv i potresan način opisuje kako je Gospodin Isus iscijelio slugu rimskog satnika u Kafarnaumu. Satnik, naime, želeći učiniti sve što može za bolesnoga slugu koji je bio na umoru, čuvši za Isusa šalje mu poruku da dođe ozdraviti ga. Iz Lukina opisa razabiremo satnikov stav pun poštovanja prema Gospodinu Isusu. Satnik sebe smatra toliko nedostojnim ove usluge da ne ide osobno, nego moli židovske starješine da u njegovo ime prenesu Gospodinu zamolbu. Kasnije, kad Gospodin krene prema njegovoj kući, poslati će prijatelje s drugom porukom, koji će potvrditi osjećaj nedostojnosti pred Gospodinom koji je izvirao iz spoznaje o uzvišenosti i moći onoga komu je on uputio svoju zamolbu. Dužnici smo poniznosti ovog čovjeka za riječi koje izgovaramo na svakom euharistijskom slavlju:  Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.

No iz opisa razabiremo da ovaj čovjek nije imao samo poštovanje za Gospodina Isusa, nego i za vjeru židovskoga naroda, kao i osjećaj za konkretne potrebe i vrijednost svakog čovjeka, što u konačnici ide zajedno. Kao čovjek na položaju mogao je se prema slugama odnositi bahato, a on pokazuje ljubav i skrbi za svoje podređene. Isto tako mogao se prema židovskom narodu odnositi prijezirno kao s barbarima, zaštićen ulogom koju je imao i visinom svoga položaja, a on je, kako posvjedočiše Isusu židovski starješine, ‘volio židovski narod i sinagogu im je izgradio’ u Kafarnaumu. Možemo pretpostaviti da ga je privukla židovska vjera u jednoga Boga i poštivanje Božjeg ćudorednog zakona, za razliku od nakaradnog poganskog mnogoboštva i još izopačenijeg nećudorednog života. Vjerojatno je bio zadivljen njihovom postojanošću i upornošću da se odupru svim izazovima onog izopačenoga svijeta čuvajući ono najsvetije što imaju, a to je zajedništvo vjere sa živim Bogom.

Taj iskreni čovjek je imao osjećaj za stvarne, neponovljive i neopozive vrijednosti ljudskog roda i razuma. Zato ni ljudima oko sebe ni vjeri židovskoga naroda nije pristupao površno i nezainteresirano. Imao je dovoljno poštenja i snagu razuma da sebi prizna kako židovski narod po vjeri u Boga koji se objavio ima neizreciv pristup istini i dobru, pravednosti i krjeposti. Nije mogao ne uočiti da Božji zakon dan po Mojsiju štiti i jamči univerzalne ljudske vrijednosti, te je kao razborit čovjek otkrivao neopisivu vrijednost vjere Božjeg naroda u Boga živoga, što nije imao nijedan narod na zemlji. Nije se zatvarao u svoja ljudska bezlična mišljenja tražeći izgovore da ne prizna nešto što je razumu bilo tako očito, jer je bilo dovoljno usporediti vrijednosti poganskoga svijeta i vrijednosti vjere u Boga, pa da sve bude jasno u trenu. Nije polagao pravo na nevjeru, niti se dao zavesti mišljenjima onih koji su vjeru u Boga držali besmislenom za rimskog odličnika poput njega, nego je razmišljao na autentičan način o životu uvjeren u ispravnost Bogom objavljenih istina. Bilo mu je očito da je samo  jedan Bog, stvoritelj i održavatelj svemira, gospodar života i smrti, Bog ljubitelj čovjeka koji je ljudima objavio svoju svetu volju i istine, zakone i odredbe.

I dok razmišljamo o liku takvog čovjeka, ne možemo se iščuditi proturječju i besmislenoj situaciji u kojoj se nalazimo mi danas. Dok ovaj satnik prepoznaje vrijednosti vjere Božjeg naroda do mjere da za nj svjedoče kako voli židovski naroda i da se zauzima izgraditi sinagogu, ne možemo nego sa žalošću ustvrditi da mi danas u javnosti i na vlasti imamo takve ljude za koje ne možemo reći niti da vole niti da barem poštuje svoj narod i njegovu vjeru. Imamo zaraženo javno mnijenje i slijepe vođe kojima je prvotni cilj omalovažiti vjeru u Boga i ozloglasiti Crkvu koja je propovijeda, te time narušiti duhovne i ćudoredne vrijednosti koje jedine mogu biti okosnica budućnosti naroda. Stječe se dojam da mnogima u našem društvu smeta zdrav duh naroda, pa bi htjeli pod svaku cijenu sustavno ga zatrovati izopačenim idejama, potičući beskrupulozno na nastrane i nećudoredne čine. I dok se satnik nije smatrao dostojnim da Gospodin uđe u njegov dom, u našem je društvu mnoštvo onih koji Gospodina i njegov sveti nauk ne smatraju dostojnim da nas poučava i izgrađuje na putu cjelovite čovječnosti koje nema bez vjere u Boga živoga.

I naposljetku, ovaj čovjek vjerom u Isusa doseže vrhunce uzvišenog stava pred Bogom. A Gospodin Isus, zadivljen njegovom vjerom, hvali ga više nego svoje sunarodnjake koji su bili vjernički narod. S druge pak strane našim vođama kao da je prihvatljivija svaka izopačena ideja i stav, svaka grešnost i nastranost, nego uzvišeni nauk Krista Gospodina. I moglo bi se još i razumjeti da ga oni ne prihvaćaju, ali da im postaje glavni interes i cilj odvojiti one koji vjeruju u Krista od te iste vjere i od njegovih vrijednosti, to je doista nerazumljivo i nerazumno. Još bi se dalo i prihvatiti da odbacuju Kristovu riječ i unaprijed za sebe i svoje obitelji prihvaćaju svaku nastranosti, ali da sustavno žele opoganiti svoje sunarodnjake gušeći u njima vjeru, a ne pitajući se koje su joj posljedice za konkretne ljude među kojima će se proširiti kao smrtonosna duhovna zaraza, postaje doista bezočni čin najvećeg bezboštva.

Srećom, nama koji se okupljamo oko Krista Gospodina mnogo je mjerodavniji njegov sud o životu i ljudima, nego onih koji u Boga ne vjeruju, jer ne mogu znati niti tko je čovjek.  Zato nastojmo slijediti primjer rimskog satnika u čovjekoljublju koje je pokazao i u vjeri kojom je bio prožet. Držimo se Kristove snažne riječi i njegova svetog nauka, jer je ona jedina kadra podariti nam zdrave odnose u društvu koji počivaju na jasnoći duhovnog i ćudorednog života. Vjerujmo u Boga živoga koji nam se objavio u Kristu Gospodinu, pa ćemo tako dati najbolji doprinos budućnosti svoga naroda. Primajmo Krista Gospodina pod krov svoje duše, pa ćemo biti bogatstvo ljudima s kojima živimo donoseći im vječne vrijednosti za koje se i od kojih se jedino isplati živjeti ovdje na zemlji, dok ne prispijemo u život vječni gdje ćemo ih posjedovati u punini.

Tijelovo – 2013.

U četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva, Crkva slavi svetkovinu Tijela i Krvi Gospodinove. Dok nas je svetkovina Presvetoga Trojstva poticala da razmišljamo o Bogu kakav je u sebi, u svojoj božanskoj biti, u zajedništvu i ljubavi presvete Trojice, ovom svetkovinom smo pozvani razmišljati o tome kakav je Bog za nas, kako nam pristupa i kako se prema nama ophodi.

A Boga kao duhovno biće najprije doživljavamo na razini duha i o njemu imamu duhovni doživljaj. U svome duhu u kojem se razvijaju misli i nastaju pojmovi imamo i predodžbu Boga koji nas hrani ispravnim mislima i vodi istinitim riječima držeći naš duh u ispravnosti i pripravnosti za Božji dar, a učeći ga da bježi od ispraznosti. Tako je Bog od samih početaka čovjeku predavao svoju riječ za koju je u Svetom pismu rečeno da čovjek ne živi samo od kruha nego i od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih. Božje predanje je krenulo prema vrhuncu kad se utjelovila njegova vječna Riječ, po kojoj je sve stvoreno i u kojoj Bog sve uzdržava. Utjelovljeni Božji Sin je među ljudima naviještao Boga živoga, ukazujući na iskonske ljudske potrebe za Bogom. Svojim djelovanjem pomagao je ljudima da otkriju, ali i da zasite, onu stvarnu glad za Bogom i božanskim životom koji je u njima bio posijan zahvaljujući sjemenu riječi koje je u njima pronalazilo plodno tlo Božjim djelovanjem. Koliko je u tome imao uspjeha i pogađao bit ljudskoga života svjedoči i današnje Evanđelje u kojem sveti Luka pokazuje da ga je slijedilo mnoštvo kojem je govorio o kraljevstvu Božjemu i svi oni koji su trebali ozdravljenje. Bog je u njemu govorio ljudskim jezikom koji je svima postao dostupan i razumljiv, jasan i sadržajan, te su svi jasno osjećali da se Bog po njegovoj riječi predao ljudima ne uskraćujući objaviti nijedno otajstvo svoga života. Jasnije nego ikada prije i nego će ikad poslije Božja riječ je odjekivala s usana utjelovljene Božje Riječi učeći ljude na nedvosmislen način božanskom životu.

Ali ipak nije u samom u utjelovljenju nije bio vrhunac njegova predanja, niti je bio konac Božjeg darivanja, jer se dolazak Božjeg Sina ne može poistovjetiti s time da je ljude samo poučio ispravnom načinu života, da ih je nahranio istinom Božje riječi govoreći nam našim ljudskim jezikom. Bog je napravio i korak dalje kad nam je ostavo i svoje tijelo po kojem je postao nama jednak i kojim se služio kako bi nas poučavao na spomenuti način i kako bi nas iskupio predanjem na križu. Ostavio nam je svoje Tijelo posvećeno prisutnošću Boga živoga. Tako njegovo presveto Tijelo nije bilo samo u funkciji propovijedanja, nego je sav govor i istine i sav navještaj ljubavi okrunilo predajući se za nas ljude kao stvarna žrtva pomirnica kojom smo otkupljeni i kao najveći Božji dar. Tako je njegovo predanje za nas postalo cjelovito, ne samo u riječima, nego cijelim bićem. Postao je potpuno solidaran s nama, vršeći čin predanja koji nam je trebao biti primjer, a ne samo smjernica na putu.

Ovakav tijek njegova predanja za nas jezgrovito je i vjerno, opisujući tijek euharistijskog slavlja, prenio i sveti Pavao u Poslanici Korinćanima. Sveti nas Apostol podsjeća kako je Gospodin Isus na posljednjoj večeri dvaput rekao, dajući svojim učenicima kruh i vinu: Ovo činite meni na spomen. Dajući nam sebe i tvrdeći da to što čini je za nas, Gospodin nas je, ponavljajući dvaput da činimo njemu na spomen, obvezao nalogom dvostrukog sadržaja. Kao prvo, obvezao nas je da njegovo predanje postojano slavimo i da navješćujemo njegovu smrt i uskrsnuće dok on ne dođe. Kao drugo pozvani smo i sami činiti geste predanja kao što ih je on učinio, te mu se tako snagom euharistijske prisutnosti do kraja suobličiti i u konkretnom djelovanju. Na to nas potiče on sam kad nam kao i apostolima prilikom umnažanja kruha veli: Podajte im vi jesti!

Stoga ovo za nas znači da smo pozvani nahraniti se Bogom, te druge hraniti Bogom, jer samo tako izvršavamo Gospodinov nalog idući i sami putem predanja. U ovoj pustinji života čovjek je doista gladan dok se ne nahrani Bogom. A kad sam kuša slast božanskog života, onda treba i drugima dati da jedu, da kušaju kako je Bog sladak ljudskom nepcu. No u tom procesu u kojem smo pozvani mi dati drugima da jedu, to jest u kojem smo pozvani mi činiti što je Gospodin činio, neophodno je imati ruke i biće čisto od zla i grijeha, jer ljudi iz naše nedostojne ruke primaju Tijelo Kristovo, jer ljudi, dok mi činimo što je Krist činio, blaguju i naše biće koje se predaje za spasenje svijeta. Sve ostalo bi bilo nedostojno Boga i štetno našem vječnom spasenju. Tijelo Sina Božjega koje primamo obvezuje nas da čuvamo svoja tijela kako bismo ga mogli u čistoći primiti, ali isto tako da budemo čisti kako bismo ga u čistoći mogli dati drugima po svome tijelu, jer on dolazi drugima samo po onome što mi sami činimo svojim bićem.

Poput Pavla i prve kršćanske zajednice propovijedajmo i mi ovo veliko čudo Gospodinova predanja za čovječanstvo. Slavimo ga u crkvi časteći presveti sakrament njegova Tijela i Krvi njemu na spomen. Živimo od njega blagujući ga kako nam je sam zapovjedio, da bismo ga mogli i umnažati na blagoslov i na spasenje onima koji iskreno traže Boga. Neka nama euharistijski Gospodin bude središte života, pa ćemo uvijek imati dovoljno jela i pića kojim nahraniti, te dovoljno ljubavi i predanja kojim obdariti drugoga. Budimo predani Bogu kao što je on bio predan za nas, pa će cijelo naše biće postati blagoslovljeno i posvećeno njegovom prisutnošću, i umnoženo, poput njegova, kako bi nasitilo sve one koji od Boga žele živjeti.

Svetkovina presvetoga Trojstva – C

U povijesti čovječanstva mnoge su istine, tajne i izumi otkriveni zahvaljujući ljudskoj upornosti i želji za spoznajom. Mnogo toga što se u prvi mah činilo nesavladivim, prevladalo se nakon dobre pripreme i vježbe, a osim toga dobar dio je ovisio i o potrebnim pomagalima bez kojih opet ne bi bilo moguće ostvariti ispravne intuicije i velike ideje. Nešto slično možemo primijeniti i na odnos čovjeka i Boga, jer je Bog najveće otajstvo koje je čovjek želio spoznati. Koliki su samo mislioci uložili snage i energije kako bi bar dijelom odškrinuli to otajstvo, kako bi ga barem malo osvijetlili, kako bi mu se približili, a opet uvijek su mu ostajali jednako daleko, nikad do kraja zadovoljni zaključcima svojih istraživanja ni prijeđenim putem. Pa i kad su imali veliku želju, nikad nisu ostvarivali željeno jer, ili nisu bili dovoljno pripremljeni ili nisu posjedovali prikladna pomagala da ipak dođu do spoznaje Boga i do većeg zajedništva s njime.

I sam željan da se ostvari neponovljivo i neopozivo zajedništvo, Bog je ljudima htio pomoći. On je bio taj koji je u njima trajno poticao, i potiče, želju da ga traže, te ih je upućivao kako trebaju kreposno živjeti da bi ga mogli spoznati, što im je bila istinska priprava i vježba za susret s njime. A potom im je on sam priskrbio i potrebna pomagala da mogu ući u otajstvo njegova života i ostvariti željeno i dužno zajedništvo. Upravo u tom duhu možemo shvatiti riječi Gospodina Isusa koje smo čitali u današnjem evanđeoskom odlomku. Obećavajući svojim učenicima da će im dati Duha Svetoga koji će ih uvesti u svu istinu, Gospodin Isus aludira na istinu o Bogu koju im je objavio, to jest na potpuno zajedništvo s Bogom koje se ostvaruje zajedništvom i ljubavlju Duha Svetoga. Doista, središte i bit prave istine je istina o Bogu koji ljude obdaruje istinom. Priopćenje te istine nužno ih onda uvodi u unutarbožanske odnose, jer je Bog onaj koji posjeduje i koji komunicira ljudima svu istinu, istu onu koju nosi u svojoj biti.

Zanimljiv je bio način na koji je Bog saopćio nama ljudima svoju božansku bit i unutarbožanski život. Bog nas je najprije pozvao na život vjere, što je bio sveobuhvatni Božji plan za čovjeka. Čovjek je od trenutka stvaranja bio pozvan po vjeri ostvariti zajedništvo s Bogom, što znamo da je prvi čovjek odbio. Kasnije je Bog izravno pozvao Abrahama čija je zasluga bila da je ostvario ono što je Bog bio predvidio za svakog čovjeka. Ali i nakon što je čovjek bio odbio zajedništvo s Bogom, uslijed čega je bio kažnjen, Bog mu je otvorio vrata nade i pozvao ga da iščekuje spasitelja. Tako ga je obdario drugom velikom krepošću koja je trebala postati značajna sastavnica njegova života. A kad je došao Spasitelj, naš Gospodin Isus, on je svojim apostolima dao Duha Svetoga kako bi po njemu primili ljubav Božju.

Tako nas je Bog u svom povijesno-spasenjskom približavanju nama obilježio trostrukom krepošću: vjerom, nadom i ljubavlju. Dajući nam ove tri kreposti utisnuo je u nas pečat onoga što je on za nas, ali i onoga što je on u sebi: Otac, Sin i Duh Sveti. Kad je objavio ljudima svoju jedincatost, svoju božansku opstojnost i neponovljivu uzvišenost kao Oca svega stvorenja, dao im je dar vjere, jer ga je bilo nemoguće drukčije spoznati. Upravo taj dar je obilježio kao vjernike i nas koji mu vjerujemo i koji vjerujemo u njega i njegovo ime. Kad je potom ljudima obećao spasitelja i uzdizao im srce da čekaju Božjeg Pomazanika, onda ih je ispunio nadom u njegovo spasenje koje je izvršio Sin, druga božanska osoba. A on, Krist, naša nada, dodatno je potom potakao one koji vjeruju da se nadaju i potpunom ispunjenju Božjih obećanja na zemlji, kao i onoj konačnoj punini u nebu. Zato im je govorio o Duhu Svetome tješitelju i branitelju koji uvodi u svu istinu, koji uzima od njegova i daje njima, to jest uzima od Božje punine i njome ih obdaruje. A kad je potom došao Duh Sveti koji je apostole uveo u puninu istine, razlio je ujedno u njihova srca ljubav Božju, kako veli i sveti Pavao: Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Tako se objavila i treća božanska osoba, Duh Sveti, ljubav između Oca i Sina.

Ovo što se dogodilo u povijesti spasenja dogodilo se i poradi nas i za nas. I mi smo postali dionici tog trostrukog Božjeg dara kao oni koji vjeruju, koji se nadaju i koji ljube. Sukladno svemu rečenom, svu istinu ne može upoznati onaj tko ne pozna božansku Trojicu i tko od njih ne prima po ovim trima krepostima komunikaciju božanske istine i zajedništva, jer se sam Bog objavio kao Bog Trojstvo. A kako Boga Trojstvo može upoznati samo onaj tko vjeruje, nada se i ljubi, to znači da se Boga ne može spoznati i da se s njim ne može ostvariti zajedništvo bez ove tri bogoslovne kreposti.

Zato i u našem vjerničkom postojanju ove tri kreposti odražavaju prisutnost Trojstva i njegovu božansku skrb za nas, jer nam daje snagu i smisao života, dok ne prispijemo u puninu ljubavi Božje, u život vječni, gdje će ostati i u nama samo ono što postoji u Bogu, a to je ljubav. Na našem životnom putu vjera i nada nam služe kao neophodna sredstva Božje pomoći da ga upoznamo i s njime ostvarimo zajedništvo ljubavi već za ovoga života. Osim toga služe nam i da se lišimo svega što nije ljubav, kako bismo mogli potpuno Bogu sličiti, preobraženi ljubavlju do posljednjeg atoma svoga bića. Ove nam kreposti koriste da se mi ograničeni ljudi divimo Božjoj dobroti kojom je nas, nedužna i vremenita bića, odlučio primiti u vječno zajedništvo svoje ljubavi kojom se ljube oni, presveta Trojica, Otac, Sin i Duh Sveti. Prihvatimo stoga ove tri kreposti kao ključ iz ruke Božje koji nam je dan da Boga do kraja i ispravno upoznamo, te da s njime već sada ostvarimo zajedništvo ljubavi koje će on posvetiti i okruniti životom vječnim u kojem ćemo ga u ljubavi hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen.

Duhovi  – C

Danas se u našem društvu raspravlja često, javno i privatno, o takozvanom dužničkom ropstvu. Radi se o ropstvu koje nastaje uzimanjem kredita, koje potom dužnici ne uspijevaju isplatiti, tako da ostaju trajni dužnici takvog stanja, trajno s omčom oko vrata koja prijeti da će se jednom toliko stegnuti i dužnika usmrtiti. U stanju takvog ropstva nalaze se kako pojedinci, tako i cijele države koje su se također  zadužile, a nemaju dostatnu gospodarsku moć da bi izišle iz krize, vratile dugove i nastavile se slobodno i nesmetano razvijati. Biti u dugu prema nekome nikada nije ugodno, a najmanje u takvoj situaciji koja postaje pravo ropstvo iz kojega se teško izvući. Upravo jer je takvo dužničko ropstvo pogubno i nesnosno, jasno je zašto nitko ne voli biti nekome dužnikom, a isto tako koliko se veseli u trenutku kad uspije otplatiti svoj dug. Takva ropstava su plod ljudskih nezdravih odnosa, plod ljudske potrebe da svatko traži svoju materijalnu korist, da pomaže drugome uvjetno, to jest štiteći prije svega vlastiti interes.

Međutim, ima dugova koji nemaju tako negativan predznak, premda uvijek i trajno ostajemo dužnici i glede takvog duga. Takav je dug na primjer onaj prema roditeljima, ocu i majci, koji su nam omogućili život, kojima trajno trebamo biti zahvalni za dar života koji smo primili. Pa i onda kad pojedinci i skupine pokušavaju omalovažiti vrijednost takvog duga želeći diskreditirati obitelj, mi znamo da ostajemo potpuni dužnici njima, jer od njih primismo vlastito postojanje u svijetu. Svaki pokušaj da se izbjegne takvo ‘dužničko ropstvo’ koje od nas iziskuje najprije i ponajviše zahvalnost za ono što smo mi sami dobili, doista je neprimjeren i gnusan. Tim više možemo razumjeti referendumsku inicijativu koja se ovih dana događa u našem društvu, koja je u biti jedan od načina izražavanja zahvalnosti onima od kojih je svaki čovjek bez iznimke primio taj temeljni dar na kojem može kasnije graditi sve ostalo.

No dok odnos prema roditeljima pretpostavlja da uz zahvalnost uzvratimo, kad to bude potrebno, i za skrb koju su nam iskazali, postoji jedan drugi kontekst ‘dužničkoga ropstva’ gdje smo sve primili besplatno, a da s naše strane biti dužnik ne pretpostavlja ništa nego zahvalnost.  Ovakvo ‘dužničko ropstvo’ je sinovska zahvalnost koju dugujemo Bogu za ono što je on učinio za nas. U tom duhu reče sveti Pavao u Poslanici Rimljanima da smo dužnici, ali ne tijelu da po tijelu živimo. Mi smo u stvari dužnici Duhu koji nam je dan da oživi naša smrtna tjelesa, kako bismo po Duhu živjeli. Dužnici smo Bogu koji nam je dao život i koji nas je otkupio, ali naše duhovno ‘dužničko ropstvo’ nije kao ropstvo ovoga svijeta. Stoga će Apostol i pojasniti da nismo primili Duha robovanja, nego Duha posinstva, koji nas uči klicati ono ‘Abba! Oče!’, koji je susvjedok s našim duhom da smo djeca Božja, što znači da imamo trajni dug prema Bogu, ali ne dug propasti, nego spasenja, ali ne ropski dug, nego dug slobode. U ovom smislu i Gospodin Isus u Evanđelju govori svojim apostolima o ‘dugu’ ljubavi koji imaju prema njemu kad veli: Ako me ljubite, zapovjedi ćete moje čuvati. Ili pak: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ.

S druge pak strane je sasvim očito da Bog ništa od nas zauzvrat ne očekuje. Ne očekuje da mu budemo robovi, da zahvalnost prema njemu doživljavamo kao dužničko ropstvo, nego prije svega kao dužničku slobodu. Jedino što je Bog htio je da budemo slobodni i da živimo kao njegova djece sebi na korist, to jest spasenja. Zato je Isus i rekao svojim apostolima da očekuje ljubav kao znak zahvalnosti s njihove strane. Zamolio ih je da slušaju njegove riječi i zapovijedi, jer će im tako dati svoga Duha kao pravog i trajnog Branitelja. Upravo Branitelj – Duh Sveti postaje im neizmjerni dar i dobro, jer on ih može poučavati o svemu i može dozivati u pamet sav Božji nauk. A onda i sveti Pavao izražavao ovu istinu da smo dužnici Božji, ali ne da bismo Bogu robovali, nego da bismo pred njim bili slobodni, ništa mu ne dugujući osim da živimo po njegovu Duhu. Tako uz prvotni dar života i otkupljenja Bog nam daje i dodatni dar i milost vječnoga spasenja. Apostol će nas poučiti da nam je Bog dao svoga Duha da možemo biti njegova djeca i njegovi baštinici, to jest da nas je obdario Duhom koji nam je podario istinski život u Kristu Isusu i dar da se zajedno s njime proslavimo kao njegovi subaštinici.

Apostoli su na dan Pedesetnice shvatili ovu veliku istinu. A u trenutku kad su primili dar Duha osjetili su potrebu i poticaj svime prenijeti svoje iskustvo. Osjetili su se dužnicima Duha Svetoga koji im je podario slobodu djece Božje, pa su tu istu slobodu navijestili najprije svim stanovnicima Jeruzalema, a potom i cijelome svijetu. S toliko žara su govorilo o ovome svetom dugu pred Bogom, želeći svakom čovjeku posvijestiti istinu o posinstvu i slobodi, istinu daru milosti. No darom Duha Svetoga apostoli nisi postali samo Božji dužnici, nego su postali i dužnici cijeloga čovječanstva. Samo su oni, svjedočeći potom cjelovitu istinu o Bogu, mogli svijetu navijestiti istinu i uvesti ih u svu istinu u koju je njih uveo Duh Sveti. Samo po njihovu svjedočanstvu svijet je mogao otkriti Božju prisutnost u svijetu i samo po njima Božje djelo je moglo postati dostupno čovjeku i čovječanstvu.

Upravo ovaj dar i ovu zadaću prenijeli su Crkvi i svakom vjerniku. Apostoli su nas zadužili da budemo dužnici Duha Svetoga, a ne dužnici na ljudski način. To znači da nas poučiše da budemo dužnici slobode kojom nas je Bog oslobodio od grijeha, kako bismo živjeli u pravoj slobodi djece Božje. Nama je vratiti dug Bogu od kojeg smo primili kredit slobode, a koji od nas ne traži i ne očekuje ništa, nego samo da živimo kao slobodna djeca Božja, naviještajući svakom čovjeku ljepotu života Božjega koji smo primili. Neka Duh Sveti, koji je osnažio apostole na dan Pedesetnice za takvo svjedočenje, osnaži i nas da budemo širitelji dara slobode kojim nas je Bog obdario. Nastojmo ispuniti svoj dug prema njemu oslobađajući ljude ropstva ovoga svijeta, a pozivajući ih da budu vjerni Božji dužnici, zahvalni Bogu za dar slobode koji smo primili po Duhu, kako bismo po tom istom Duhu doživjeli vječnu proslavu u nebesima.