2. vazmena nedjelja – C

Dok čitamo uskrsne izvještaje, napose o tome što se dogodilo u zoru uskrsnuća i na sam dan, vidimo da su apostoli i žene koje su susrele Gospodina bili više nego zbunjeni. Njima je Gospodin bio na neki način neuhvatljiv, to jest neopipljiv. Nitko ga od njih nije dotaknuo onda kad im se ukazao, najviše radi toga jer im on sam nije ostavio mogućnost da to učine. Mariji Magdaleni koja je to pokušala na uskrsno jutro pored groba, Isus je rekao da ga ne dodiruje, to jest da se ne zadržava s njim, nego da ide navijestiti njegovoj braći da je uskrsnuo. A i kad se ukazao Petru i drugim apostolima u dvorani posljednje večere, premda je pokazao da je to on, nije ostavio dovoljno prostora za tjelesni kontakt, nego im je prije svega dao svoga Duha. Očito Gospodin nije htio da Marija Magdalena i apostoli svedu svoj doživljaj uskrsnuća samo na ono što mogu registrirati i dohvatiti tjelesna osjetila. Jedino onda kad je on smatrao prikladnim ili neophodnim, onda je dopustio da ga i osjetilima dožive, te se osvjedoče da se ne radi o utvari, nego o stvarnom Gospodinu.

Jedna takva prigoda je bila situacija koju je stvorio njegov učenik i apostol Toma kad je odbio povjerovati svojim kolegama da su ga vidjeli uskrsloga onu večer kad im se ukazao prošavši kroz zatvorena vrata. Uporno je odbijao vjerovati tvrdeći da će povjerovati samo ako vidi biljege čavala na Isusovim rukama i nogama, te ako stavi svoju ruku u njegov probodeni bok. Zato je Isus tjedan dana nakon toga došao ponovno među svoje učenike, te izričito pozvao Tomu da dođe staviti svoj prst u njegove rane i svoju ruku u njegov bok. Sveti Ivan ne spominje je li Toma išao to i učiniti, nego skreće pozornost da je ispovjedio Isusa kao svoga Gospodina i Boga. No bez obzira je li toma opipao Gospodinove ruke i noge, kao i ranu boka, evanđelist Ivan je donio ovaj odlomak da pokaže kako se Uskrsli pokazao svojim učenicima kao opipljiv i prepoznatljiv. Isus je bio utjelovljen i ostao je trajno u svom tijelu koje je obdario slavom svoga uskrsnuća. Od svojih će učenika potom očekivati da i sami pruže isto svjedočanstvo, vrlo opipljivo njegova života i prisutnosti, a to su mogli učiniti samo tako su u njega istinski vjerovali.

Ma koliko nam se činilo čudno i neobično to što Gospodin traži od svojih učenika, ipak možemo se osvjedočiti da je to jedino bilo ispravno. A svjedočanstvo o tome imamo u vlastitom životu. Onda kad se grčevito držimo zemaljskoga i osjetilnih spoznaja, to nas redovito odvlači prema sjetilnosti koja je na ovaj ili onaj način grješna. U tom slučaju naša vjera nije drugima opipljiva ni dohvatljiva. Onda kad se vjerom držimo uskrsloga Gospodina, tada je naša vjera drugima vidljiva i opipljiva, tada je kušaju u svome životu kao dodir naše ljubavi i milosrđa. Zato nam je ovaj evanđeoski odlomak kao ispit savjesti da sagledamo koliko je naša vjera opipljiva i prepoznatljiva, to jest koliko drugi iz našega ponašanja i milosrdnog djelovanja vide da vjerujemo u uskrsnuće. Vjera u Uskrsloga trebala bi biti snažna da nas sve više utjelovljuje u život svijeta, te da tako preko vidljivih djela očitujemo njegovu nevidljivu prisutnost. Naša vjera u uskrsnuće treba biti tako čvrsta i temeljita, kao rukom opipljiva, da postaje temelj svake zemaljske aktivnost. Vjera nije nikakva apstraktna ideja ili princip, nego nevidljiva snaga koja postaje čin, te stoga ima svoju težinu. Prema tome djela milosrđa su vidljivi znakovi nevidljive prisutnosti Uskrsloga u našim životima. A što više živimo od njegove nevidljive prisutnosti, to je naša vjera vidljivija po dobrim djelima milosrđa koja činimo.

Onda kad živimo na opipljiv, zemaljski način, tada naša vjera nije opipljiva, jer se zatvaramo u se, a ne vidimo potrebu drugoga pored nas. Zato je Isus od svojih učenika htio da žive na cjelovit način, da budio dio Božjeg plana milosrđa za svijet. Onda kad mi želimo tjelesnim osjetilima sve osjetiti, tada nitko ne može osjetiti našu vjeru, jer smo je sveli na sebeljubno traženje svoga dobra. Tada je ostala zagušena osjetilnima i osjetilnim doživljajem svijeta i zemaljskih potreba. Zato je Isus kod svojih učenika pokušao izgraditi svijest vjere o njegovom uskrsnuću i trajnoj uskrsnoj prisutnosti, ne osporavajući njihove ljudske potrebe i zahtjeve. U tom smislu je ispunio i Tomin zahtjeve kad je pokazao svoje rane i probodeni bok, dajući prigodu Tomi da se i opipom osvjedoči da se radi o istome uskrslome Gospodinu.

Gospodin je prije svega htio da ga dotaknu vjerom, ali im je dao prigodu i za tjelesni dodir, jasno ukazujući na to kako su blaženiji oni koji ne vidješe a vjeruju. To jest, Isus je htio reći da su blaženiji oni koji vjerom vide, nego oni koji rukom traže. Upravo to je snaga i sveto proturječje naše vjere, jer postajemo vidljiviji, konkretniji i uočljiviji u društvu i ovom svijetu, što više vjerujemo u uskrsnuće, a manje se držimo opipljivih spoznaja i zemaljske sigurnosti. U tom smislu se prema našoj konkretiziranoj vjeri i djelotvornosti i vidi koliko smo djeca uskrsnuća i učenici Uskrsloga, odgojeni u njegovoj uskrsnoj školi za takve stavove i uvjerenja. Doista smo pozvani to biti, bez imalo uvijanja i ustručavanja, jer nas vjera u Uskrsloga vodi da hodimo putem djelotvorne milosrdne ljubavi kojoj će kruna biti i naš ulazak u nebesku slavu koju nam je otvorio Prvorođenac od mrtvih.

Uskrs – danja misa

Opisujući događaj uskrsnuća Gospodinova Evanđelisti zapažaju kako su u grobu ostali povoji kojima je bili ovijeno Isusovo tijelo kad su ga nakon skidanja križa položili u grob. Povoji tako postaju ženama koje dolaze na grob, ali i apostolima i svima ostalima, znak Gospodinova uskrsnuća. Nije im bilo shvatljivo kako bi se mrtvac mogao osloboditi povoja, te ih ostaviti iza sebe za svjedočanstvo onima koji će se htjeti osvjedočiti o tome što se dogodilo. Upravo od ove činjenice može se poći razmišljati kako bismo otkrili istinsku dubinu uskrsnuća i njegove poruke. U starini, naime, povoji su označavali početak i kraj čovjekova života. Kad se čovjek rađao, poradi svojih krhkih udova, još nježnih i nerazvijenih, bio je stavljan u povoje, te ih se, kako je rastao, postupno oslobađao. A kad bi potpuno očvrsnuo, oslobodio bi ih se potpuno, te je mogao samostalno hoditi i preuzimati kontrolu nad sobom i svojim životnim funkcijama. No u povoje se stavljalo i mrtvo, beživotno tijelo, tako da su čovjeku povoji označavali i prvo i posljednje počivalište. Pri ukopu oni su na okupu držali mlohave udove, te su na taj način izražavali poštovanje prema čovjeku koji je bio cjelovita jedinka oživljena darom života.

Zato su povoji u isto vrijeme i nijemi i rječiti svjedoci Isusova uskrsloga života. Jer uskrsli život je bio novi život, istinsko ljudsko preporođenje, ali ovaj put preporođenje za zrelost djece Božje kojoj ne treba ljudskih povoja, jer oni sada već hode osnaženi Božjom snagom i trajno su u Božjoj ruci. Povoji u Kristovu grobu označavaju u ovom slučaju novo rođenje koje je proisteklo iz njegova uskrsnuća. A preporođenje koje nam se daruje po uskrsnuću je ono konačno i cjelovito preporođenje. Bog nam je dao prigodu da se ponovno rodimo, te je bilo potrebno uskrsnuće kako bismo to ozbiljno shvatili. S Kristom se za nas ostvarilo ono što ljudi mogu tek samo sanjati. Pogotovo što je Božji dar ovaj put takav da ostaje nepovratnim darom za naš život. Doista, uskrsnuće nije samo Gospodinova povlastica ili neka neshvatljiva povijesna iznimka, nego je povlastica i dar svima koji su njegovi, to jest koji vjeruju u uskrsnuće i smatraju ga neprocjenjivim darom.

No ovo Gospodinovo preporođenje je također i oslobađanje od okova smrtnosti kojima su posmrtni povoji bili znak. Uskrsli se oslobodio i tih spona, te ga više nije ugrožavala smrtnost, ni na izvanredan ni na redovan način. Upravo ovo njegovo oslobođenje nama postaje darom milosrđa, jer je svojim oslobađanjem tih spona i nas oslobodio. Njegovom uskrsnom pobjedom oslobodio se je život iz okova smrti, te je darovan i nama smrtnim ljudima. No nama se upustiti u uskrsnu pustolovinu, kao što su se upustili i Petar i Ivan, i nama je povjerovati na vijest koja se činila nevjerojatnom, te nam je potrčati do Gospodinova groba i povjerovati da je život pobijedio smrt. A nakon toga, jer ta istina i od nas traži promjenu, poći nam je putem evanđeoskog svjedočenja.

Došlo je, stoga, vrijeme da i mi danas odbacimo povoje smrtnosti, te da počnemo živjeti za nebesku slobodu za koju nas je oslobodio. On je uskrsnuo kako bi nas učinio zrelim, punima svijesti i života, te nam je ostaviti iza sebe i povoje nedozrelih osoba koje se uporno valjaju u zemaljskoj prašini, umjesto da idu uspravno podignute glave, uzdignuti snagom uskrsnuća. Nismo više nejačad ni nedorasli ljudi, te nemamo pravo nezrelo živjeti, nego smo puni snage i njegova života koji trebamo na druge prenositi. Po slavnom događaju uskrsnuća u koji smo se ucijepili vjerom i krštenjem osposobljeni smo rasti do mjere uzrasta punine Kristova koja se očitovala baš u uskrsno jutro.

Neka nam Uskrs bude blagdan odbacivanja povoja ovoga svijeta i svih spona i ovoja koji nas sputavaju i vežu za zemlju, kao što je to i naš Gospodin učinio. Otvorimo se novom, čistom i snažnom životu obilježenom zrelošću pred Bogom i ljudima, te svojim odgovornim ponašanjem pokažimo da nas je Krist oslobodio za uskrsnu slobodu. Ostavimo iza sebe smrt i grješnost, kao što je i on to učinio, te živimo isključivo za život koji nema kraja. Ostavimo iza sebe i sve povoje koji su bili u službi našeg zemaljskog života i umiranja, te neka drugima posvjedoče da postoji preporođeni život na koji smrt ne može više utjecati. Požurimo danas i mi s vjerom i ljubavlju na grob Isusov, te u nj odložimo svu sputanost svojih ljudskih povoja, a oslobodimo se za spontanost neba i milosnog života koji nas ispunja novim životom.

Uskrsno bdijenje

Kad svetopisac u Knjizi postanka opisuje stvaranje, onda započinje opisom stvaranja svjetla kao prvog Božjeg stvoriteljskog čina. Dajući svjetlo počeo je davati život, ispunjati zemlju preduvjetima da iz nežive mase dođe do života, pri čemu je svjetlo bilo prvi veliki Božji dar. Svjetlo je bilo prvi raspoznatljivi znak između onoga što jest i onoga što nije. Bog koji u sebi nosi svjetlo, obdaruje svijet svime što posjeduje, kako bi svijet bio odraz njegove stvarateljske moći, stvoren kao projekt njegova božanskog uma, oblikovan njegovom snagom i rukom, kako slikovito možemo predočiti i izraziti našim ljudskim jezikom. Tako je svoj plan Bog vodio do vrhunca, stvorivši čovjeka na svoju sliku, to jest na sliku svoga svjetla, svoje ljubavi i života. A svjetlo darovano čovjeka bilo je duhovno svjetlo spoznaje i razlučivanja, svjetlo iz kojeg je primao jasnoću kako bi znao kojim mu je putem ići kako bi došao do zajedništva s Bogom. Jednom riječju Bog je stvorio čovjeka obdarena svime što je sam nosio u svome srcu, te što su Otac, Sin i Duh Sveti u potpunoj i uzajamnoj ljubavi dijelili.

Čovjek, međutim, nije želio živjeti u sjaju Božjeg svjetla, te se opredijelio sebi stvoriti umjetna ljudska svjetlila, umjesto da živi od Boga istinskog izvora svjetla. I što je više ljudskih svjetala iznalazio, to je u dublju tamu grijeha tonuo, jer se njegova borba za život bez Božjega svjetla, pretvorila u borbu protiv tog istog svjetla od kojeg je primio život. A jedna od velikih posljedica našega ljudskog stanja grijeha je i noć neznanja. Neznanje je posljedica neprosvijetljena života i one mučne tmine koja je zavladala kad je smrt ušla u svijet. Vrhunac te ljudske borbe koju pronalazimo i oko nas u našem suvremenom svijetu i društvu je borba protiv Boga, uslijed koje je i Božji Sin bio osuđen i ubijen. Tim činom i sam je Bog trebao biti žrtva ljudske tame, a Božje svjetlo nepovratno ugašeno, jer je ljudima sjaj njegova svjetla smetao da stvaraju svoja carstva umjetnih svjetlila.

Stavljanjem Boga u grob čovjek se, doista, opredijelio za radikalnu tamu, tamu ništavila iz kojeg je Bog izveo svijet kad ga je stvarao. Čovjek je u svojoj želji da odcijepi svijet od Boga, da ga učini svojim malim privatnim svijetom u kojemu ne vrijede Božji zakoni, vratio svijet u tamu nepostojanja. Ali kad je Sina Božjega odlučio usmrtiti na križu i pokopati u grob, čovjek se tada odlučio ne samo na tamu bezboštva, nego i na još goru tamu, a to je protuboštva, gušenja Božjeg svjetla i njegova svetog života. Doista, ljudski grijeh nije bio samo zanemarivanje Boga i Božjih darova, nego je bio otvoreno suprotstavljanje do mjere da je se drznuo nijekati i odbaciti istinsko Svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka i koje svemu daje život. Upravo tom nepromišljenošću vraća sebe u totalni mrak neživota i bezličnosti iz koje je svijet bio otrgnut Božjom dobrotom i mudrošću.

No i nakon svega toga Bog je iskazao svoju ljubav i milosrđe, te je ljudskom rodu, nesvjesnu posljedica koju je imala Isusova smrt, jednom zauvijek oprostio i iskazao svoje konačno milosrđe. Njegov Sin, Svjetlo istinsko, ustao je iz groba i otvorio je novu stranicu ljudske povijesti, to jest dao je da svane jedan novi posebni dan. Ovaj novi dan, ova zora Kristova svjetla raspršila je svaku sumnju iz duše, otjerala svaku nejasnoću iz ljudskog uma. On je zasjao takvom snagom da se nije moglo dogoditi to što je čovjek zamislio, nego je Bog opet pokazao svoju radikalnu snagu. Ovaj put, u zoru prvoga dana u tjednu, sjaj njegova svjetla bio je snažniji od one prvotne svjetlosti kad je stvarao svijet, jer je ovaj put zasjao osobno u ljudskom tijelu njegov Sin, To istinsko Svjetlo svijeta. Bog koji je iz ničega stvorio sve, iz neživota život, sada je pokazao još veću snagu kad je učinio da iz smrti nikne život, da iz mraka groba dođe najjasnije svjetlo. Bog koji je tamu raspršio svojim svjetlom, po svome uskrslome Sinu dao je tu istu snagu i svakom čovjeku koji se obraća Bogu živomu i odlučuje hoditi u sjaju njegova svjetla.

U ovoj svetoj noći slavimo stoga milosrđe koje zagrijava čovjeka, koje ga vatrom ognja ljubavi dotiče i koje mu svijetli. Milosrđe ove svete noći je raspršilo tamu pameti naše i obasjalo nas uskrsnućem Isusa Krista, tog Svjetla neprolaznog i zvijezde Danice koja nema zalaza. Bog je bio toliko nesebičan i dobar, da nam je u zamjenu za svjetlo razuma koje smo ugasili, jer nismo sami bili u stanju održati njegov žar i sjaj, dao Svjetlo nestvoreno, Dan koji nema zalaza, Sjaj koji nikakve duhovne tmine ne mogu prekriti. Bog nam je očitovao svoje milosrđe jer je po svome Sinu raspršio tamu ljudskoga groba. On je milosrdno zasjao kako bi čovjeka iz tame neznanja izveo na svjetlo jasne spoznaje. Samo snagom njegova uskrsnuća ljudski rod počinje shvaćati, počevši od žena koje dolaze na grob, pa do apostola i svakoga od nas, smisao života i veličinu dara koji im je Bog udijelio. Dok su oni, a s njima i svim mi, dolazili na grob zbunjeni, začuđeni, pa i zastrašeni onim što su vidjeli, dotle im je Bog otvarao pamet i srce da se prisjete riječi koje su ih tješile i da prime svjetlo koje im jasno očituje što se dogodilo. A dva anđela u blistavoj odjeći svjedoče o blistavom događaju koji se zbio u grobu iz kojeg je Isus izišao kao pobjednik.

Dok je svitao novi dan, prvi u tjednu, Bog je uskrsnućem svoga Sina započeo novo stvaranje koje je vodilo prema cjelovitoj obnovi čovjeka. Podižući Krista iz mrtvih Bog je htio da istina njegova uskrsnuća bude najjasnija istina koja će sjeti čovjeku i u svjetlu čijeg sjaja sagledava sve druge istine. I danas ova istina nama sjaji, no upitati se je li nam doista sjaji, ili je za nas još uvijek pokopana u grobu u stijeni i dobro zapečaćena kamenom. Ovo je istina koja svim ostalim istinama daje sjaja, te vodi naše korake prema obnovi života, kad više ne koračamo starim i tamnim putovima, nesigurnima za korake onih koji žele ići putem Božjega svjetla. Dopustimo se uvjeriti u Kristovo uskrsnuće, te krenimo novim i svijetlim putovima. Vratimo se iz svoje izgubljenosti i zalutalosti, trgnimo se iz tuge i očaja, te dopustimo Kristu da nam osvijetli dušu, kako bismo svaki tren imali svjetlo za naše svakodnevne odabire. Kad izabiremo vrijednosti svoje duše, te ćudoredna krjeposna života, tada nam svijetli uskrsno svijetlo i iz naše ljudske noći dovodi nas do dana. Kad osjetimo da je uskrsnuće prava nit vodilja našega djelovanja, onda znamo da je i nama zapaljeno uskrsno svjetlo. A istinska je povlastica primiti na dar to nebesko, vječno i neprolazno svjetlo koje nam pokazuje pravi put. Dopustimo stoga Kristu uskrslome, Svjetlu naše duše, da prodre u naša zatvorena i mračna srca, da nas prožme do dna bića, da rastjera sjene sumnji i mrak grijeha. On koji je svjetlom iz svoga groba obasjao svijet sjajem uskrsnuća neka otvori i naša srca i neka ih učini žarištima uskrsnog navještaja na radost i spasenje svim ljudima.

Veliki petak

Obredima Velikoga petka spominjemo se muke i smrti našega Gospodina koji je bio lažno optuže, osuđen, mučen i naposljetku pribijen na križ na kojemu je izdahnuo polažući svoj život za nas. Nakon svega što je podnio u noći s četvrtka na petak, te na sam petak, skinut je s križa i položen u novu grobnicu blizu mjesta razapinjanja, te je na taj način pošao na počinak za koji su mnogi mislili da će biti vječni počinak, kao što se kaže za nas ljude. Evanđelist Ivan opisuje kako je položen u grob, te kako su se našli pobožni učenici i sljedbenici Isusovi, Josip iz Arimateje i Nikodem, koji su odlučili pokopati Isusa. Oni su smogli snage barem u ovom trenutku, jer su inače bili potajni učenici Isusovi, pokazati da su poštivali raspetog Učitelja, te su odlučili ispuniti ovaj čin milosrđa skidajući ga s križa i polažući u grob. Doista, pokapati mrtve bio je u Božjim očima zaslužni čin po kojem su se razlikovali odvažnih pravednici, koji su se počesto izlagali riziku kad su išli pokapati svoje sunarodnjake bešćutno i okrutno ubijane.

I dok su Josip Arimatejac i Nikodem Gospodinu iskazivali počast, iz naše današnje perspektive može se reći prije svega da su njih dvojica imali čast iskazati milosrđe mrtvome Gospodinovu tijelu, to jest da je Gospodin njima iskazao čast time što im je omogućio i Duhom ih potaknuo da njegovo tijelo polože u grob. Jer oni, stavljajući u grob Gospodinovo tijelo, nisu ni slutili da se tako ispunja otajstveni Božji plan, započet već Gospodinovim utjelovljenjem,a kojim nam je sam Bog iskazivao milosrđe. Doista, tim će činom pokopati on pokapati mrtve, jer će pokopati smrt, a nama dati život. Zato je u biti Gospodin pokazao pravo milosrđe ljudskome rodu, budući da je, položen u grob, pokopao smrt i grijeh zasvagda. Štoviše, na križu će usmrtiti, a potom i položiti u grob sve što je nas činilo mrtvima, to jest što nas je činilo podložnima smrti i umiranju. Kako vidimo dvostruki je učinak ove Gospodinove neizrecive poniznosti i neizmjernoga milosrđa: najprije je pokopao sve što je mrtvo i zaslužilo biti pokopano, a potom je stvorio pretpostavku da oživi ono što je bilo zahvaćeno grijehom i smrću, a bilo je stvoreno za život i pozvano na spasenje.

Krist je zato i uzeo naše ljudsko smrtno tijelo, da u njemu pokopa smrt, te da se mi jednom zauvijek oslobodimo njezina smrtonosnog stiska. On je u svome raspetom tijelu razapeo našu grješnost, da bi nas oslobodio grijeha i smrti. Po njemu smo sebe mrtve poradi grijeha mogli s njime pokopati. On nam je zaista iskazao veliko milosrđe kako bismo i sami mogli pokapati sve što je beživotno i besplodno u nama, te dopustiti i poticati da živi samo što je živo. Stoga se i od nas očekuje ovaj odlučni korak, da jednom zauvijek usmrtimo u sebi ono smrtno, kao što je i on jednom zuvijek usmrtio smrt i uništio grijeh. Njegovo polaganje u grob uzor je i nama kako trebamo biti milosrdni i prema sebi i drugima polažući mrtve u grob, a čuvajući život cijelim i cjelovitim.

Upravo stojeći pred događajem Kristova križa na kojem je Gospodin umro, i za nas izvire neodgodiva obveza pokopati sve što je smrtno u nama, jer nam je on dao primjer kako pokapati mrtve, to jest sve što je mrtvo i izvor smrti u našem životu. Na žalost, mi počesto radimo suprotno, te ne pazeći na svoje ponašanje i ne živeći u duhu vjere i Božje riječi, sebi priskrbljujemo umiranje i smrt, umjesto da se po Bogu, obogatimo životom. Ne vodeći računa o Božjoj riječi i volji, te ne želeći umirati sebi i svojim ljudskim prohtjevima, živimo oprečno Božjemu milosrđu, te nemilosrdno pokopavamo sebe i povjereni nam život. Štoviše, kao posljedica takvog stava je i to da i oko sebe u drugima ubijamo život, umjesto da ga darujemo. Umjesto da budemo milosrdni, što nam je primarni poziv pred Bogom i ljudima, postajemo nemilosrdni gušitelji Božjeg života i svih njegovih poticaja.

Stoga Gospodinova smrti i pokop nije samo umiranje i odlazak u grob, nego je prije svega vrelo milosrđa i milosrdnog života, jer je pokazao da se život ne može zatvoriti u grobu. A onaj tko pazi da živi božanskim životom, taj neprestano iskazuje ovaj čin milosrđa,koji je naučio od Gospodina, i sebi i drugima. Doista, mnogo veće milosrđe je, prema Gospodinovu primjeru, dati život mrtvima, nego ih samo pokapati. Zato je Isus pokazao milosrđe dajući svoj život za nas mrtve kako bi nas oživio. Nama je slijediti njegov sveti primjer, jer je on doista pokopao ono što je mrtvo u našem životu, sve što nas je učinilo ranjivima i vremenitima, sve što nas i iz dana u dan ubija, a to je smrt i grijeh. Trudimo se stoga i sami pokopavati smrti i grijeh u svom životu, a obnavljati život, sukladno Božjoj volji i njegovu svetom planu. Nakon što je Gospodin umro i pokopan, mi nemamo više pravo na smrt, nego nas čeka milosrdna baština života. Nakon što je on pokopao grijeh i smrt, pustimo da mrtvi pokapaju mrtve, a mi naviještajmo snagu milosrđa koje nam je vratilo pravi život.

Veliki četvrtak – misa večere Gospodnje

Među sedam tjelesnih djela milosrđa prva dva na popisu su: Gladna nahraniti i žedna napojiti. Ona su na neki način i najčešća, jer se radi o najosnovnijim ljudskim potrebama, te nam stoga sam Bog stavlja u zadaću da pazimo na temeljne potrebe svojih bližnjih, te da im svojim služenjem i pomoću omogućimo zasititi glad i utažiti žeđ. Ali osim što nam je Gospodin ostavio u zadaću da skrbimo za svoga bližnjega djelima milosrđa, ova djela su nam važna i radi toga što ih je on prvi vršio, pri čemu nam postaje uzor milosrdna života. A on ih je, doista, vršio na višestruk način, da bi ih tek nakon što ih je on ispunio, tada nama nedvosmisleno preporučio. Tako Bog od nas nije zahtijevao ni očekivao ništa što sam nije učinio, nego od nas traži ono što i sam svojim djelima pokazuje kao važno. Jer i kad je stvarao čovjeka, vodio je brigu oko toga čime će se i kako čovjek hraniti, te mu je za hranu obilje iz raja zemaljskoga, kao i svoju svetu riječ koju je čovjek s posluhom trebao ispunjavati. Čovjek je tada primio obvezu da prima hranu iz Božje ruke, a ne samo kao plod zemlje, nego i kao hranu kojom održava dar primljenoga života i zajedništva. Zato Bog od njega očekuje da živi u pobožnom posluhu njegovoj riječi i usklađeno s njegovom svetom voljom, te kao da mu već tada veli: Uzmi i jedi, uzmi i pij hranu i piće iz moje ruke. Ali u trenutku kad je čovjek posegnuo za stablom spoznaje dobra i zla zanemarujući Božje odredbe, ostat će lišen kako života, tako i stvarne spoznaje. Od tog trenutka u njemu će nastati neutaživa glad i žeđ za životom, jer je u njegovu biću presušilo vrelo života koje mu je dotjecalo po Božjoj prisutnosti.

Zato ono Isusovu: Uzmite i jedite, te također: Uzmite i pijte, za nas predstavlja obvezu da jedemo hranu koju nam je pripravio sam Bog, a koja je hrana života vječnoga, a koju je naš praroditelj odbio iz Božje ruke. Tim Isusovim nalogom ponovno nam postaje jasno kako je blagovanje hrane koja dolazi od Boga, bitan preduvjet dobre i zdrave prehrane. Ako čovjek ne jede Božju hranu ili ako ne jedne i onu najobičniju, zemaljsku na božanski način, ostaje gladan i žedan, ostaje trajno ugrožen na zemlji. Poučak je to kojem nas uči već prvi čovjek, kao i svi ostalo naraštaji do dana današnjega. Adam se odbio hraniti Božjom riječju i Božjom voljom, nakon čega mu ni ona zemaljska nije više bila blagoslovljena, te je nije mogao blagovati kao hranu koja kao vrelo života održava njegov život cjelovitim, niti kao vrelo mudrosti zahvaljujući kojemu ostaje u zahvalnoj povezanosti s Bogom. Otkako je čovjek prekinuo zajedništvo s Bogom kao vrelom mudrosti i života, od tada mu ljudska hrana tek samo održava onaj smrti život, dok ne uspijeva nahraniti glad za pravim, neumrlim životom.

Zato bilo tko, tko bi želio biti milosrdan prema čovjeku, ne iskazuje čovjeku milosrđa ako mu ne nasiti onu istinsku glad za životom i za spoznajom. Zato nam je Božje djelovanje u Kristu model milosrdnog djelovanja, jer je Božji Sin došao među nas ljude kako bi nas nahranio onom najizvrsnijom hranom koja je nasušna potreba našega života. On sam je uzeo ljudsko tijelo ne samo da bi mogao biti kušan glađu i žeđu poput nas, to jest biti u situaciji da ovisi u tuđem milosrđu, nego i kako bi mogao nas gladne nahraniti i žedne napojiti. Nije nam dao samo smrtnu hranu, nego nas je nahranio vječnim životom učeći nas kako smo pozvani živjeti od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta, to jest kako smo pozvani imati za jelo ‘vršiti volju Oca nebeskoga’. Gospodin je prema nama bio toliko milosrdan, da je najprije u svome tijelu ispunio ono što je kanio od nas zahtijevati, jer samo po njemu možemo i ispuniti zahtjeve koje stavlja pred nas. A kad je ispunio u svome tijelu, tek tada je nama ponudio svoje tijelo da ga blagujemo, jer je u tom tijelu bila ispunjena volja Božja u najvećem stupnju posluha.

Zato on svojim tijelom kao jelom i svojom krvlju kao pićem iskazuje nam ono pravo milosrđe: nahranio je gladne i napojio je žedne! Time i nas poučavao da biti milosrdan prema gladnima i žednima nema svoje ispunjenje samo u zemaljskoj hrani i piću, nego ih nadilazi i postaje im temelj koji je nekoć po grijehu bio izgubljen. Pravo milosrđe prema gladnima i žednima se stoga ispunja tek kad zasićujemo stvarne neprolazne potrebe, koje najčešće ljudi ne vide ili ne žele priznati. A kad smo zasićeni zemaljskim vrijednostima, a gladni i žedni Boga, a ne želimo vidjeti da je to najveći problem i pojedinca i svijeta. Upravo to je najveći problem suvremenoga čovjeka da je zasićen na kriv način, to jest prepuni svoje ljudskosti koja isključuje Boga, poradi čega ostaje gladan i žedan života. Takva njegova sitost ubija ga gore nego glad, jer mu je ona izvor nevolja i muka, nepravdi i siromaštva u svijetu. Ona ga do te mjere zasljepljuje da ne vidi ni svoju ni tuđu glad, da ne vidi ni stvarne uzorke, ni prave potrebe.

No mi se večeras poklonimo svome Gospodinu kao milosrđu koje nas hrani i napaja svojim životom od kojeg se vječno živi, po ovoj hrani koju nam pruža sa svoga svetog stola i koje spomen slavimo u večerašnjem slavlju. On nam je ostavio primjer, ne samo poniznog pranja nogu, nego i predanja života, jer samo slijedeći njegov sveti primjer možemo biti milosrdni, te nahraniti gladne kruhom života i napojiti žedne vinom ljubavi Božje.

Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje

Danas na Cvjetnicu – nedjelju muke Gospodnje započinjemo slavlja Velikoga tjedna, najsvetijeg vremena u kojem se spominjemo najvećih otajstava vjere i središnjih događaja cijele povijesti spasenja. Sva sabranost, pobožnost i dobra djela tijekom korizme bila su dobra i neophodna priprava kako bismo vazmena slavlja doživjeli u punini snage koju nose i primili neizrecive darove koje nam posreduju. A kako se radi o otajstvima Božjega milosrđa za nas, tako i današnje slavlje kojim se spominjemo Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem možemo nazvati slavljem milosrđa koje dolazi čovjeku ususret. Na to nas podsjeća i ulazna misna antifona u kojoj čitamo: Šest dana pred svečani Vazam, kad je Gospodin ušao u grad Jeruzalem, u susret mu iziđoše djeca; u rukama držahu palmine grančice i vikahu glasno: Hosana u visini; blagoslovljen koji si došao u mnoštvu svoga milosrđa.

A dok nas ulazna antifona jasno vodi prema središtu poruke današnjega dana, i sami zastajemo pred otajstvom milosrđa iščitavajući ga kao neizmjeran dar čovjeku do kojega čovjek nije sam po sebi mogao doći. I ma koliko ljudi tražili odgovore i trudili se doći do Božjeg smilovanja, nastojali umilostiviti Boga/božanstva svojim ljudskim inicijativama, ipak je čovjeku nemogući zaslužiti milosrđe i Božju spasenjsku blizinu i prisutnost. I koliko god težili za Bogom, ipak ljudski život ostaje opterećen Božjom odsutnošću i daljinom koju čovjeku nije dano premostiti svojim nastojanjem, jer je prevelika za njegove mogućnosti. Mnogi su stoga dovodili u pitanje njegovo dobrotu i želju da bude blizak i velikodušan prema čovjeku, dok je pravo pitanje bilo koliko je svaki čovjek iskreno i htio doći u puno zajedništvo s Bogom, a koliko u svojoj sebičnosti i neznanju traži Boga kao servis svojih tekućih, životnih, zemaljskih potreba.

Ali, srećom, ovaj jaz, nastao zbog grijeha, Bog je htio premostiti svojim milosrđem, te je stoga on sam odlučio doći u ljudsku stvarnost, ususret čovjeku. Znak Božje spremnosti i nesebičnosti prema čovjeku slavimo danas Isusovim ulaskom u Jeruzalem kojim je otkrio da je već došlo vrijeme njegove svete muke. Svime što je učinio pokazao je da Bog ljubi svoj narod i da ga ne zaboravlja, pa i onda kad ne dolazi u susret svim ljudskim očekivanjima, nego samo onima koja su oblikovana po Božjoj želji i volji. Zato i ulazi u Jeruzalem kao Kralj, te dopušta da ga pozdrave kao Kralja, ali ne zemaljskoga prema ljudskim očekivanjima, nego kao Kralja koji donosi mir zemlji a koji seže do neba. Po njegovu kraljevskom djelovanju ostvaruje se mir na zemlji, te zato ulazi u Jeruzalem na magarcu, simbolu mira. No pravi mir na zemlji se događa po izmiruju neba i zemlja, te ga je zato onaj jednostavni vjernički puk pozdravljao pozdravom koji se nije svidio farizejima: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!

Zato današnje liturgijsko slavlje za nas treba biti istinska prigoda duhovne radosti, jer je pred nama očitovano Božje milosrđe koje nam dolazi ususret, premda ponizno, ali sa svom spremnošću i odlučnošću zauzeti se za nas izlažući se patnji, muci i smrti. Ovakvu Božju odluku o milosrdnom dolasku čovjek nije zaslužio, nego je ona isključivo besplatni dar kojim nam Bog pruža svoju ruku pomoćnicu. Veličinu i uzvišenost ovog događaj prepoznali su njegovi učenici i jednostavni puk, te su klicali od radosti i hvalili Boga. A kad nas preplavi sveta radost na temelju spoznaje spasenjskog dara, nemamo pravo šutjeti o tolikoj dobroti i milosrđu, nego cijelom svijetu trebamo svjedočiti kako nam je Bog bio milosrdan što je poslao svoga Sina za spasitelja i otkupitelja. I riječima i djelima nam je glasno svima navijestiti kako nas je Bog svojim milosrđem zahvatio, iskazujući svoju čudesnu ljubav i dobrotu prema nama grješnicima. I kao što se Gospodin odupro farizejima koji su htjeli ušutkati narod koji je klicao slavu Bogu, tako i mi ne smijemo podleći utjecaju suvremenih farizeja kojima je kao i onima nekad, utišati glas vjerničkoga svjedočenje o Kristu Gospodinu u društvu i široj javnosti.

Proslavimo stoga i sami Kristov ulazak u naš Jeruzalem, u našu životnu stvarnost, zahvaljujući mu za dobrotu i slaveći ga kao svoga kralja i otkupitelja. Bez straha prostrimo preda nj svoje živote i omogućimo mu da preko nas i našeg vjerodostojnog svjedočanstva ispuni naš narod i društvo u kojemu živimo svojim neizmjernim milosrđem. I kao što je on znao da je nasušna potreba s njegove strane da dođe ususret nama grješnicima, tako i mi shvatimo kao svoju nasušnu zadaću da posvjedočimo i približimo svima, napose onima koji su najpotrebniji njegova milosrđa.

5. korizmena nedjelja – C

Gospodin Isus se našao u mnogim složenim situacijama kad su ga njegovi protivnici htjeli uhvatiti u prijestupu ili u nedosljednosti, no ova opisana u današnjem Evanđelju bila je vrlo neugodna i zahtjevna. Naime, o njegovu odgovoru visio život jedne žene koju su zatekli u preljubu i koju su prema Zakonu trebali kamenovati. A on koji je javno naučavao da nije došao dokinuti, nego ispuniti Zakon, sada je bio na kušnji, jer se, prema prisutnima, ispunjenje Zakona sastojalo u osudi nesretne žene, dok bi oslobađajuća presuda bila protivna zakonskim odredbama. Međutim, Isus je napravio neobičnu gestu kad se sagnuo i počeo pisati prstom po zemlji praveći se da ne čuju što oni govore. A na njihovo navaljivanje da se izjasni oko toga treba li je kamenovati ili ne, bila je dovoljna jedna rečenica pa da se povuku i odustanu od svoga paklenog nauma.

Ti isti ljudi, međutim, pismoznanci i farizeji, koji su se bacali kamenjem osude na prijestupnicu, u svojoj nutrini dopuštali su sebi grijeh i lako su sebi opraštali. Jer nama ljudima mnogo lakše je prijeći preko svojih grijeha kao da ih nema, nego imati razumijevanja za grješnicu, pa i onda kad joj ne treba odobravati grijeh. U sebi su nosili prljavu nutrinu prekrivenu revnošću za Zakon i za ćudoređe, umjesto da je počiste i pred Bogom i savješću se potrude oko vlastite čistoće i besprijekornosti. Mnogo lakše je ukloniti preljubnicu iz grada, nego ukloniti grješne sklonosti i počinjene grijehe iz svoje duše. Zato su ne samo prema ovoj ženi, nego i prema Isusu nastupili uperena prsta, jer su je htjeli pogubiti i na temelju njegove osude s još većim zadovoljstvom, nego da je samo oni sude i kazne. Ali Isusov prst koji je u prašini ispisivao oslobađajuću presudu, nije im dopustio da se poigravaju njegovim poslanjem koje se sastojalo u tome da ljudima navijesti i pokaže milosrđe Božje. On je svojim prstom ispisivao nove zakone ljubavi i milosrđa, podsjećajući i njih da si oni imali više razloga biti milosrdni prema grješnici jer su i sami grješnici.

Zanimljivo je to ljudsko proturječje koje se poigrava ljudima. U biti radi se o zloći koje ne progoni grijeh kao takav, nego se grijehom služi protiv ljudi, vlastitih neistomišljenika, kako bi im naškodili. Jer da im je smetao grijeh, onda bi najprije, korjenito i temeljito počistili grijeh iz svoje nutrine, a ne bi se služili čak svetom Božjom riječju i zakonima kako bi se okomili na Isusov nauk. Osim toga svojim su prljavim naumima podredili i jedan ljudski život koji njima nije bio svet sam po sebi, nego obično sredstvo društvenog i vjerskog obračunavanja. Slična proturječja pronalazimo i u današnjemu društvu koje je spremno na proturječne stavove i krajnosti, samo da bi pojedinci ostvarili svoje ciljeve. U tom smislu se može dogoditi da se ozakoni bilo koji grijeh, pa čak i ubojstvo kao što je abortus, te da ga se hvali kao civilizacijski napredak, ako služi tome da se napakosti ideološkim protivnicima. No ti isti ljudi koji su spremni boriti se za lažna prava ljudi na grijeh i zločin, ili pak na neku drugu vrstu nećudoređa, u svome licemjerju spremni su spočitnuti i mnogo manje grijehe i propuste svojim protivnicima, ako pronađu dovoljno uvjerljiv i ‘tvrd’ argument kojim im mogu doći glave. Ti isti ljudi koji na velika vrata puštaju zlo u društvo, spremni su linčovati u javnosti svoje političke i ideološke protivnike i zbog nekih nevažnih prijestupa ili izjava. Po tome se vidi da se ni danas nitko ne bori protiv grijeha kao i njegove razornosti u ljudskome životu, nego se mnogi služe grijehom kao razornim sredstvom borbe protiv ljudi.

Tako se potvrđuje da pismoznancima i farizejima, bilo starima bilo novima, nije sporan grijeh kao takav, niti im je stalo do dobra osobe, nego do vlastitih probitaka i karijere. Jer da im je sporan grijeh, onda bi bili počeli čistiti od svoga dvorišta, to jest bića, a ne od tuđega. Tada bi u poniznosti otkrili kako je istinsko dobro čovjeka biti čist od grijeha, te bi se dali očistiti navještajem spasenja, a braću oko sebe bi susretali s punim razumijevanjem i trudili bi se oko njihova dobra. Štoviše, doživjeli bi to kao vlastito poslanje da drugima omoguće da se čiste od grijeha i da otkrivaju milosrđe Božje. U tom slučaju bi spoznaja grijeha bila spasenjska prigoda, oruđe za pokajanje, za ponizni stav i molitvu Bogu da ih oslobodi od grijeha. No ljudskom umu izopačenom grijehom nije svet ni Bog ni čovjek, nije sveto nijedno mjesto i nijedno vrijeme, nego zlorabe i Božji Zakon i sveto mjesto Hrama, gdje su dolazili mnogi kako bi se očistili od grijeha, te umjesto da ih oslobađaju i čiste, oni ih vežu kaznama i osudama pretvarajući Hram u sudište umjesto u pomirilište.

Ali dovoljna je bila jedna Isusova rečenica da ih obuzda, te da im pokaže da su njihovi stavovi bili nedostojni tog svetog mjesta, te Božje svetosti i milsrđa. Osim toga ukazao im je da je neophodno da se okrenu svojim grijesima i da najprije čiste po svome dvorištu i kući. Isusova riječ ih je udaljila s tog mjesta, te je bilo za očekivati da su naučili lekciju, te da se neće više usuditi upirati prstom u tuđe grijehe ako im nije cilj da donesu oproštenje. Doista, nije uputno isticati tuđu prljavštinu ako se ne namjerava zasukati rukave i prionuti zadaći očišćenja njihovih nečistoća. Nije nimalo časno upirati prstom u druge ljude, osim ako to nije prst koji ispisuje stranice milosrđa, oproštenja i oslobođenja. A farizeji i pismoznanci nisu drugima pružali ruku, nego su izdaleka prijetili prstom i kamenom. Umjesto da se služe Zakonom i Hramom kao sredstvima oslobođenja, u njihovim rukama bila su to mjesta novoga zasužnjivanja, dok su u isto vrijeme zanemarivali da su njima ruke bile pune prljavštine i grabeža, kao što su im i srca bila okorjela i okamenjena poradi grijeha.

Isus, kako njima tako i nama, poručuje stoga da najprije omekšamo svoja srca, da operemo ruke od vlastite prljavštine, jer drugome nemamo pravo pružati prljava ruka, niti u njega upirati prstom. Ujedno nije prikladan jezik nemilosrđa kao ključ čitanja Zakona, nego jezik ljubavi u ovoj našoj grješnoj ljudskoj prašini, u koju je došao Božji Sin da nas svojim milosrđem oslobodi od nas samih. U tom duhu smo pozvani poraditi na sebi, svjesni da je i nas Gospodinov prst oslobodio nemilosrdne presude za grijehe, otkrivajući nam pravi smisao Božjih zakona i odredbi, kojima je njegovo milosrđe bilo najbolji tumač. Dopustimo našem Gospodinu da u naša srca svojim milosrdnim prstom upiše zakone ljubavi i praštanja, kako bismo njegovom snagom i mi pristupali drugima, te bili spasonosna i spasenjska prisutnost u našem društvu i cijelom svijetu.

4. korizmena nedjelja – C

Sveti Luka nam u svom Evanđelju donosi Isusove najljepše prispodobe o Božjemu milosrđu, a koje ne donose ostali Evanđelisti. Jednu od tih prispodoba čuli smo danas, a riječ je o prispodobi o dobrome ocu i izgubljenom i nađenom sinu. No prije nego će iznijeti ove Gospodinove prispodobe, sveti Luka nam navodi i razloge koji su naveli Isusa da ih ispriča, te njima obogati svoje učenike i vjernike novim i do tada nečuvenim spoznajama o Božjemu milosrđu prema svim ljudima. Tako je razvidno da je povod bilo mrmljanje pismoznanaca i farizeja kojima nije bilo po volji to što se oko Isusa okupljaju carinici i grješnici kako bi ga slušali. Njihov otrovni komentar na to bio je: Ovaj prima grješnike, i blaguje s njima.

Tako su ovi ljudi pokazali da su slijepi i gluhi na sve što se oko njih događalo, te nisu znali ispravno pročitati i protumačiti. Doista, radilo se ljudima koji nisu imali sluha za Boga, a posao im je bio izučavati njegovu riječ i zakone. Ujedno nisu imali osjećaja za čovjeka i za njegove potrebe, nego su prije svega tražili materijal za kritiziranje, ogovaranje i klevetanje, umjesto da traže načina kako pristupiti ljudima kojima je njihova pomoć mogla biti od koristi. Razlog njihovu ponašanju leži u tome što oni sami nisu imali ozbiljan doživljaj Boga, praštanja i milosrđa, te tako nisu niti mogli razumjeti druge ljude koji su vapili za Bogom. Sami nisu doživljavali Boga kao liječnika svoje duše, pa onda nisu niti vapili za tim da Bog izliječi njihove rane, te nisu niti znali kako su bolne rane na duši onih koji su bili ranjeni ranama grijeha.

Osim što su pokazivali ovako bešćutno lice prema braći čiju dušu, osjećaje i potrebe nisu poznavali, oni doista nisu poznavali ni pravo lice Boga, te također ni njegove osjećaje ni njegovu potrebu da iziđe ususret ljudima.  A on je prema ljudima pokazivao lice Oca i njegovao istinske očinske osjećaje, napose prema onima koji su ga najviše trebali, jer su grijesima doveli u pitanje zajedništvo s njime. A bešćutni kritičari Isusova ponašanja, koji su se bavili izučavanjem Svetoga pisma, ipak nisu uspjeli iz svega što su čitali razaznati njegovo očinsko lice i osjećaje. Cijela povijest spasenja koja je stajala pred njim nije im bila dovoljna da otkriju snagu i ljepotu Božje samilosne ljubavi koja dolazi ususret čovjeku. Čitali su o tolikim čudesima koja je učinio, a nisu bili u stanju shvatiti da je milosrdan i suosjećajan. Zato nisu bili ljudi koji slušaju što Gospodin govori o sebi i o čovjeku, kao niti što govori njima u međuosobnom odnosu i razgovoru, nego su imali svoj kritizerski stav čak i prema dobrim stvarima koje su se oko njih događale i poradi kojih su se trebali veseliti. Na njihovu žalost bili su u duši toliko sasušeni da nisu osjećali prisutnost njegove neizmjerne ljubavi što ispunja i snaži cijelo biće. Da su bili pozorni na ono što se oko njih događalo, onda bi čuli tišinu koja je vladala dok su Isusa slušali carinici i grješnici, te je ne bi narušavali svojim kritikama. Da su imali sluha za ljude i uho za njihove duhovne potrebe, onda bi bili čuli vapaje njihovih duša kojima su tražili Boga, a ne bi ih odbacivali. Da su dobro gledali što se događa, onda bi vidjeli stvarno stanje i ne bi im smetala njihova nastojanja da se oslobode grijeha i stanja u kojem su živjeli.

Zato ti isti ljudi nisu ni pokušali razumjeti Isusa zašto se druži s carinicima i grješnicima, nego su bezrazložno mrmljali na sve što je činio. Ljude oko sebe promatrali su kroz optiku naočala svoga duha, te su tako sudili i njih i Isusa jer je bio spreman prihvatiti ih, s njima razgovarati i družiti se. Sve što se događalo između njih i Isusu i nama je poticaj da izvučemo zaključke za sebe i da, napose u korizmi, radimo na tome da otvorimo oči, uši i srce kako bismo dobro čuli što se događa oko nas, kako bismo bili sućutni za njihove sudbine. Nasušna je stoga potreba da otkrijemo Isusove osjećaje prema ljudima, te da usvojimo njegove nakane i način odnosa s ljudima. Jer time što je se susretao s carinicima i grješnicima, nije ih podupirao u grijehu i slabosti, nego ih je liječio i pomagao im. Nije se stoga niti bojao da će ugroziti dobar glas i ugled, nego je prvotno imao ispred sebe želju da tim ljudima pomogne što može. Tako je očitovao božansku želju da im pristupi i da ih ispuni svojim obiljem, mirom i radošću. Isusovu ljubav nam očituje i prispodoba o dobrome ocu koja objavljuje i Božje srce i dobrotu kojom susreće oba svoja sina, te im jednako želi dobro u punom zajedništvu svojih očinskih osjećaja, pa i onda kad oni ne razumiju njegove božanske osjećaje i beskrajnu dobrotu.

Korizma je prigoda za drukčiji odnos prema braći ljudima, da ih naučimo susretati kao braću, sa svim njihovim potrebama, a počesto i u njihovim nevoljama da im pokažemo put iz njih. Neprimjereno je da ih osuđujemo i kritiziramo kao protivnike i neprijatelje, kako su činili pismoznanci i farizeji, umjesto da ih ljubavlju prihvaćamo i liječimo kako je činio Gospodin i kako nam opisa u prispodobi o milosrdnom Ocu. Odbacimo zlovolju i mrmljanje a oboružajmo se radije iznutra ljubavlju, pozornošću, dobrotom i istančanim sluhom prema potrebama braće, te im tako posredujmo pravu spoznaju lica i srca, osjećaja i ljubavi Očeve. Tako ćemo im na najbolji način pokazati ne samo koliko je milosrdan Otac, nego da smo i sami milosrdni poput Oca.

3. korizmena nedjelja – C

Današnji evanđeoski odlomak stavlja nam pred oči svu tegobnost ljudskoga života koja počesto prelazi u tragičnost. A kako je nama ljudima skriven smisao tragedija koje nas prate ili se događaju oko nas, sve skupa nas nemalo zbunjuje. Na isti način su bili zbunjeni i preneraženi Židovi koji su nazočili jednom takvom nemilom i krvavom događaju u Jeruzalemu. Naime, rimski su vojnici, po Pilatovu nalogu, brutalno ubili neke Galilejce koji su došli u Jeruzalem prinijeti žrtve Bogu u Hramu. Po svoj prilici nije bilo čovjeka koji se nije upitao zašto se takva nesreća dogodila ljudima koji su došli častiti Boga prinosom svojih žrtava. Ovakvo postavljeno tjeskobno pitanje nije moglo ostati kao prigovor Bogu, jer nijedan pobožni Židov nije dvojio oko Božje dobrote i skrbi za svoj narod. No ako Bog nije bio uzrok te tragedije, onda je njezin uzrok morao biti u čovjeku, pa i kad drugima nije bio vidljiv ili očit. Uvriježeno mišljenje i stav svih nazočnih je bio takvo da su držali stradale nesretnike grješnicima koje je Bog kaznio poradi nekog počinjenog skrivenog grijeha, te je stoga Gospodin Isus osjetio da ih treba razuvjeriti i ukazati im na nešto mnogo važnije. Riječima koje će izgovoriti pobit će oba mišljenja, te posvjedočiti da je uzrok svih nevolja kaje prate pojedinca i društvo ljudska duhovna neplodnost, to jest grijeh kao pravo ime za neplodnost. Doista, Isus im skreće pozornost da bi trebao svako od njih obratiti pozornost na vlastito srce i na zajedništvo s Bogom, umjesto da nastradale smatraju i nesretnijima i grješnijima od sebe.

Isti Gospodinov poučak vrijedi i danas kad za mnoge nesreće i tragedije optužujemo sve oko sebe, a nismo u stanju otkriti koliko je Bog strpljiv prema nama, te koliko smo mi zlorabili njegovo strpljenje. Gdje bi nam bio kraj, i kao pojedincima, obiteljima i društvu, kad bismo stalno davali plodove koje Bog u nama potiče, kad bismo se popravljali i bili kvalitetniji ljudi? Kad se ne bismo gušili u svojoj osrednjosti, u odbacivanju milosnih poticaja, u prihvaćanju grijeha i bezboštva, u zanemarivanju Božje riječi i skrbi oko nas. Kad bi nas Božja riječ doticala, a mi je provodili u život odlučno i spremno, oko nas bi svijet cvjetao i bujao plodovima. Ovako je, međutim, izložen riziku od pustoši i propasti. I što je najgore, svi smo se mi na to navikli, kao da tako treba biti. Uglavnom ne vidimo ništa spornoga u vlastitom ponašanju, ali da stvari ne idu najbolje vidimo kad promatramo druge, te uočavamo da njihov život nije dobar i ne odgovara Božjim zahtjevima. Tako smo i sami poput neplodne smokve, te nas zavarava vlastita pojavnost do mjere da od lista ne uočavamo kako nema ploda. Koliko smo zavarani pojavnošću očituje se u tome što nas ne zabrinjva vlastita nutrina, nego ona tuđa, te u tome što ne vidimo Božji brižni i strpljivi rad oko nas, nego samo nerazumljive trenutke kazne.

Sreća da je Bog prema nama strpljiv i kad ne vidimo koliko je strpljiv, te nam daje nove prigode i onda kad pokazujemo sljepoću za vlastitu neplodnost. Uvijek imamo bolje oko uočiti i više sluha kritizirati tuđu neplodnost, dok nam naša ostaje skrivena pod bujnim lišćem privida. Zato one oko nas smatramo manje plodnima, te umjesto da pozorno promotrimo sebe, svu pozornost usredotočujemo na druge. Umjesto da sami sebe tražimo više i bolje pred Bogom postajući plodniji duhovnim plodom, mi iz svoje površnosti kritiziramo druge jer su, prema našim kriterijima, grješniji od nas. Umjesto da opravdavamo svoju udaljenost od Boga, bilo bi bolje da je postanemo svjesni, te da je obraćenjem dokinemo. Ako sami uspijemo doći do Boga, to jest dopustimo da nam on skrene pozornost na potrebu obraćenja, tada ćemo biti u stanju vidjeti njegovu strpljivost prema nama i našoj neplodnosti. To bi nam trebalo biti pravo pogonsko gorivo, te ćemo u tom trenutku moći pomoći i drugima da se obrate, da ne propadnu i da dođu do prave životne plodnosti.

Kad iskreno stanemo pred Boga, spoznat ćemo kako je velik i dobar, te koliko smo mi sami imali duhovnih propusta, koliko smo sebi otežavali rast i onemogućivali plodnost, dok se on mučio oko nas i slao nam poticaje svoga Duha, pa čak i svoga Sina. A mi smo i danas u dobroj mjeri slijepi kao i Gospodinovi sugovornici u evanđeoskom odlomku, te ne vidimo da smo kao kršćani pozvani najprije na duhovnu plodnost pred Gospodinom, čime izravno skrbimo za svoju vječnu dobrobit i za dobrobit svojih najbližih i najdražih koje nam je Gospodin povjerio. A ako smo slijepi da ne vidimo koliko je Bog strpljiv i što nam u svakom trenutku života poručuje, onda ne vidimo ni sebe ni svoje grijehe. Ne vidimo onda ni potrebu svoga obraćenja, nego za sve što se dogodi tražimo krivicu oko sebe u drugima. Čak smo danas malo drskiji nego ondašnji pobožni Židovi koji se nisu usuđivali okriviti Boga. Danas pak počesto, pa i za stvari koje su dio redovitoga života kao što je bolest i smrt, a da ne govorimo o izvanrednim tragedijama, vrlo lako i olako upiremo prst prema Bogu.

U korizmenom vremenu Gospodin nas poziva da otvorimo oči za Božju strpljivost i za znakove koje nam daje za naše duhovno dobro. Nasušna je potreba da ih počnemo čitati kao znakove Božjeg strpljenja, te da ih doživimo kao nama upravljene i poslane, a ne tek kao tragedije koje su se slučajno dogodile drugima, bilo da su za nešto bili krivi, ili pak da jednostavno nisu imali sreće u životu. Nemamo se pravo skrivati iza tuđih grijeha i nesreća, umjesto da nas sve što se događa potakne na veću gorljivost, blizinu i zajedništvo sa strpljivim i brižnim Bogom. Dopustimo mu da se potrudi oko nas, te se i sami potrudimo oko sebe i donesimo plodove obraćenja koje nas vodi spasenju i životu vječnome.

2. korizmena nedjelja – C

U našem korizmenom hodu druga nas nedjelja vodi s Gospodinom na goru preobraženja, kao što je on poveo trojicu svojih apostola. Kao što je i njima ovaj događaj bio putokazom kojim im je Gospodin otkrivao daljnji smjer hoda, tako je i nama dužni putokaz kojim nam ukazuje na jedan od bitnih ciljeva prema kojima je stremiti u korizmenom vremenu. No poput apostola i sami smo počesto usredotočeni samo na sebe i svoj duhovni ugođaj, a ne na cjelovitu dobrobit. Tako je i Petar nakon preobraženja u svojoj zbunjenosti zaustio: Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Premda je razumljiva njegova reakcija, Isus je ipak nije prihvatio, te nisu ostali sagradili tri sjenice, niti su ostali na gori, nego su se vratili u životnu stvarnost. Isus, naime, nije htio njihov život izuzeti od odgovornosti za svijet i za druge ljude. On ih je odmah nakon preobraženja vratio među ljude kako bi ih učinio svjedocima ne samo događaja kojeg su bili dionici na gori, nego i o cjelokupnog otajstva spasenja. Gospodin nije htio da njihovi doživljaji i iskustva ostanu njihova privatna, nego da oni postanu navjestitelji dobrobiti drugima, to jest da druge pouče na koji je način i gdje je dobro biti.

Crkva je to pozvana i danas činiti: pokazivati koji je vjerodostojni način kršćanskoga življenja koji se jedini može označiti nazivom dobrobit. Naravno, da nije riječ o zemaljskoj dobrobiti, nego o onoj uzvišenoj nebeskoj koja je vjerna riječima što izlaze iz Gospodinovih usta. Ali nebeska dobrobit nije kao nejasna stvarnost rasplinjena u oblacima, nego je dobrobit koja se utjelovljuje i ukorjenjuje na zemlji. Zato je Gospodin namijenio apostolima ne da grade sebi sjenice na gori preobraženja, nego da ostanu među braćom i sestrama, da dijele njihovu sudbinu, da budu s njima i za njih nositelji Božje dobrote, a ne tražitelji vlastite dobrobiti.

No intenzivno iskustvo Krista treba biti jasno, upečatljivo i snažno kako bi oni kasnije, došavši među braću, mogli poučavati na koji je to način ‘dobro biti’. Korizmeni hod služi upravo tome: pružiti vjerodostojno svjedočanstvo kršćanskoga puta koji je put istinske dobrobiti na kojem je doista dobro biti. Apostoli su barem išli putem nasljedovanja do preobraženja koje nije smjelo ostati samo za njih, nego posvjedočeno i drugima u prikladnom trenutku. Zato Isus ne prihvaća Petrov prijedlog da ostanu na gori u sjenicama.

Korizmeno vrijeme služi kako bismo dobro razumjeli gdje nam je biti i kamo težiti. U ovom svetom vremenu otkrivamo gdje je naša prava domovina, ali isto tako što činiti i kako djelovati da do nje dođemo. Promatrajući preobraženoga Gospodina primamo snagu da ne relativiziramo i ne dovodimo u pitanje dobrobit ove zemaljske, jer samo u njoj možemo pronaći prolaz do nebeske. Doista, zemlja nam nije dana za vlastite užitke i zabave, slasti i provode, nego za prijelaz u nebesku domovinu. Isus čak apostolima ne dopušta da uživaju niti u duhovnim slastima koje bi ih odvukle od onog konačnog cilja, nego im dopušta samo ono što ih vodi tom vječnom cilju. Isus se objavio učenicima u slavi, ne kako bi ih umrtvio, ne kako bi učinio da stanu i ukopaju se, nego kako bi bili odvažni svjedoci da se ovdje na zemlji može živjeti i hoditi od razmatranja vječne domovine u koju nas uvodi Isus.

Gospodin doista nije htio da njegovo učenici ostanu po strani ili na gori obasjani nebeskom slavom, a da im bezbošci i bezakonici oduzmu uporište u zemaljskoj domovini. Mnogi od bezbožnika bi htjeli da se vjernici bave isključivo vječnom domovinom i razmatranjem vječnih dobara u zavjetrini crkve i sakristije, a da oni polažu pravo i diktiraju pravila života u ovoj zemaljskoj. Ti isti ideolozi nas poučavaju da možemo vjerovati i to držati za sebe, a oni će na se preuzeti odgovornost za svijet i da se ‘brinu’ za ono što se tiče zemlje i života na njoj, ne želeći prihvatiti da vjernik mnogo bolje zna koji je ispravan put dobroga života i dobroga bivstvovanja na zemlji, jer ga je tom putu poučio utjelovljeni, preobraženi i uskrsli Gospodin. Ponašaju se kao da svijet pripada bezbošcima, a vjernicima ‘daju pravo’ na osobni duhovni ugođaj s Bogom. Oni bi nas vjernike ostavili da meditiramo u crkvi u svim pozama, pa čak i ekstazama poput one koju su imali apostoli na gori preobraženja, ali ne prihvaćaju da mi viziju vjere usmjerimo na svoju zemaljsku domovinu kako bi smo joj pomogli da ostvari potrebnu dobrobit.

Zato za Kristove učenike na zemlji nema predaha od odgovornosti za zemlju, pa niti onda kad je za njih korizma vrijeme uzvišenog susreta s Gospodinom na gori preobraženja. Za vjernike postoje samo određene postaje za doživljaj jasnije vizije budućnosti, kao što je i preobraženje jedna od njih. Susret s Gospodinom koji nas preobražava je trenutak kad se izdižemo iznad ovog zemaljskoga u samoći na brdu, kako bismo se vratili jasnijih ideja i odlučnijih stavova za budućnost. Bit kršćanskoga života nije u tome da vjernik živi cijeli svoj život u duhovnoj zavjetrini, nego da se u povlaštenim trenutcima osnaži za poslanje u svijetu. Na to nas poziva Gospodin, te nam svojim preobraženjem i ove korizme daje potrebnu snagu da ga ispunimo.