17. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti je Luka opisao prigodu u kojoj je Isus svoje učenike učio moliti. Naime, osim što su apostoli znali da je Ivan Krstitelj naučio svoje učenike moliti, oni su vidjeli i njega kako moli, te su i sami, za pretpostaviti je, htjeli ovladati nekom molitvenom tehnikom, pretpostavljajući da bi im molitva mogla dati u životu onu snagu duha koju su vidjeli kod Ivana, a nadasve kod samog Isusa. Gospodin im, znajući i svjedočeći koliko je molitva važna, izlazi ususret te ih uči molitvu koju po njemu zovemo Gospodnjom molitvom, a koju nam Luka prenosi u skraćenom obliku u odnosu na svetog Mateja. Iz Isusove pouke ne samo da su apostoli mogli crpiti nadahnuće za molitvu, nego su mogli razumjeti i sam smisao molitve, koji je mogao dvojben ili upitan i njima, a još više nama. Doista, potrebno je razumjeti smisao molitve iz Gospodinova stava i riječi, kako ne bismo pali u napast da je Isus povjerio svojim učenicima tek da nauče napamet nekoliko rečenica i da to nazovu molitvom. Jer on koji je iskreno i istinski bio povezan s Ocem prisnim stavom molitve, ne bi bio toliko naivan ili površan da pomisli kako je bit naučiti i izrecitirati tih nekoliko jednostavnih rečenica koje napamet nauče već i mala djeca.

Možda su i sami apostoli htjeli neko čarobno sredstvo uzvišenja, preobrazbe i duhovne snage kakvu su vidjeli u svome Učitelju za određeni duhovni napredak, a koji nije bilo moguće ostvariti ljudskim silama. Možda i danas u našoj svijesti postoji predodžba kako je molitva sredstvo kojim se koristimo u trenutku kad postajemo svjesni vlastitih granica, a htjeli bismo ih nadići. Najčešće posegnemo za molitvom kad uočimo da nešto nadilazi naše snage i domet, a htjeli bismo pošto poto ostvariti, a mislimo da to isključivo ovisi o nekome drugom. Zato mnogi odvajaju molitvu od ljudskih sposobnosti, rada i djelatnosti prebacujući je isključivo u Božju nadležnost. Prema tome molitvu smatraju nekom vrstom pomoći za slabiće ili eventualno za besposlene koji nisu kadri u životu doći do ostvarenja svojim snagama. Upravo takva predrasuda prevladava kod dobrog broja čak i vjernika, te uredno molitvu prepuštaju starima i bolesnima, djeci i ženama. S druge pak strane osobe u snazi najčešće ne odvajaju ni snage ni vremena kako bi molili, a ni želje da se ponize pred Bogom tražeći da im dadne što sami ne mogu, čvrsto uvjereni kako se ipak snagom mišića i drugih ljudskih sposobnosti mogu izboriti za svoje ciljeve i ostvarenja u životu.

Tako ljudi u svojoj površnosti i neznanju ne otkrivaju pravi smisao molitve. Jer ako ima netko tko nije bio slabić, onda to nije bio Isus, pa ipak je molio. Štoviše, dobro je znao da molitva ne služi da Boga umilostivimo ili pak da mu protumačimo razloge radi kojih bi nam trebao učiniti uslugu i pomoći u određenoj potrebi, a do sada ih nije znao. Smisao i sadržaj kojem je Isus učio svoje učenike u molitvi, kako nam svjedoči današnji evanđeoski odlomak, doista je nasušna potreba koja nam najviše nedostaje u životu. Moliti da budemo sveti, to jest da životom odrazimo Božju svetost, doista je nezamjenjiva potreba i ispravan način kojim molimo da se Božje ime sveti. Činiti sve da se njegovo ime u nama i po nama, kao i životima drugih, sveti, to je temeljni zahtjev našega odnosa s njime. Samo tada je to prava molitva kad nas je ponukala da najozbiljnije djelujemo sukladno izgovorenoj riječi. Zato nas svaka prava molitva ne ostavlja besposlenima ili skrštenih ruku, nego nas tjera da radimo na sebi, polazeći od vlastite nutrine, kako bismo iz dana u dan sve više bile sveti.

Jer molitva je riječ nakon koje se očekuje čin u našem životu. Božji čin je neupitan, no potreban je naš čin, čin našega duha. Molitva nas vodi tom činu da se otvaramo Božjoj svetosti i njegovu kraljevstvu, jer dok izgovaramo riječi, raspolažemo se da se dogodi u nutrini što riječima izgovaramo. Jer bilo bi besmisleno u molitvi tražiti da se sveti ime Očevo i da dođe njegovo kraljevstvo, ako mi ne činimo ništa da se to i dogodi. Isto vrijedi i za kruh svagdanji, za otpuštenje grijeha i čuvanje od svake napasti. Ne znači da možemo sjesti u hladovinu prekriženih ruku kad smo izgovorili te riječi, pa će nam kruh svagdanji pasti s neba ili ćemo zadobiti otpuštenje grijeha bez pokajanja i traženja oprosta ili kao da se možemo sačuvati od napasti samim time što smo izgovorili te riječi u molitvi, a da i sami ne izbjegavamo bliže grješne prigode. Naprotiv, molitva nas potiče na nutarnju aktivnost, te je i sama takva nezamjenjiva aktivnost duha koja nas vodi prema obraćenju i svetosti.

Isus tako pokazuje da Božje uslišanje ovisi i o nama, to jest o tome koliko ustrajno idemo putem svetosti i koliko ozbiljno radimo za njegovo kraljevstvo. Zato molitva nije šala ni tek izgovorena riječ, nego najozbiljniji životni zahtjev. Moleći, to jest kucajući na Božje srce, otvaramo svoje za njegove darove pripravljene za nas. Zato dopustimo Gospodinu da i nas nauči moliti kao prave svoje učenike, a mi budimo ustrajni u svetosti kako bismo svojim životom donosili Božje kraljevstvo na zemlju.

16. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako je Isus jednom zgodom dok je putova svratio kod svojih prijatelja Marte i Marije u kuću. Marta, kao domaćica kojoj je došao dragi gost, dale se zauzeto na posluživanje želeći Isusu učiniti što ugodnijim boravak u njihovoj obitelji, dok je Marija ostala slušati Isusa. Marta je stoga, osjećajući se napušteni i iskorišteno, od Isusa očekivala pomoć da on svojim autoritetom prekori Mariju i da je potakne da se uhvati posla i posluživanja. Očekivala je da se Isus zauzme za tako svakodnevne prizemljene stvari. A Isus, umjesto da učini kako je Marta tražila, dade za pravo Mariji. Tako se stječe dojam da je Isus relativizirao važnost kućanskih poslova, te gostoprimstva koje se trebalo iskazati njemu.

Možda je naša današnja situacija u mnogočemu slična tim odnosima koje je, naizgled, htio Isus. Gotovo da je iznimka da se danas nađe u obiteljima djevojka Martina duha, gostoljubiva i okretna, kadra pobrinuti se za gosta putnika i omogućiti mu da se dobro okrijepi i osjeća. Djeca u kući najčešće ne znaju gosta ponuditi niti čašom vode, jer ne znaju gdje stoje čaše, a luksuz je očekivati da znaju pripremiti ručak i ponuditi gosta. A da se ne govori o tome kako nisu naučile držati čistim i urednim obiteljski dom ili svoju sobu, ormar i sudoper, kupaonicu i kuhinju. Upravo rado toga počesto se diže vapaj roditelja Bogu: Gospodine, zar ne mariš što moje dijete ne mari i ostavlja me da sama perem, čistim, kuham, peglam i spremam? Gospodine, zar ne mariš da me moje dijete ostavu samu mučiti se tolikim stvarima, a ono sjedi na fotelji pred televizorom prekriženih nogu i skrštenih ruku, s kavom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci? Zar ne mariš što moje dijete zna samo potrošiti novac na parfeme i uređivanje, na izlaske i zabave, a u stanu ostavlja samo nered i prljavštinu koju treba netko drugi iza njega čistiti? Zar ne mariš što moja djeca umjesto da nedjeljom idu na svetu misu, radije vrijeme ispunjavaju ispraznim, pa čak i negativnim sadržajima, od šopinga do neprimjerenih i opasnih izlazaka? Mariš li ti uopće, Gospodine, za takve svakodnevne i prizemljene stvari?

No doista, mnoge su majke, u svom porivu da svojoj djeci što više ugode, same krive što nisu svoju djecu odgojile u duhu Marte. Previđali su da je odgoj satkan upravo od ovih malih sitnih svakodnevnih stvari koje nisu zanemarive. Kroz njih se brusi, te se u njima zrcali i očituje krepost. No ako roditelji ne omoguće djeci da razviju krjepost radišnosti i gostoljubivosti kakvu je imala Marta, da budu vični svakodnevnim poslovima u obitelji i spremni na gostoprimstvo, učinili su im lošu uslugu. Pogotovo što im to nisu omogućili u ime slušanja Isusa i njegove riječi, to jest u ime krjeposti kakvu je stekla Martina sestra Marija, nego u ime lijenosti i nemara, u ime ispraznih ljudskih ambicija i nesposobnosti odgoja.

Isus, međutim, nije prezirao ono što je činila Marta, to jest male jednostavne svakodnevne stvari i odgovornosti u životu, koje, ma kako sitne, ipak su jako bitne. Na žalost mnogi za nje ne mare i u obiteljima se ne skrbi oko toga da ih se vrši u ime života i da se djecu potiče da ih usvajaju i prakticiraju u ime Boga. Mnoga djeca zbog toga ostaju nezrela i uskraćena, te do konca života nedorasla djeca kojima treba hranu u usta stavljati, umjesto da budu zrele osobe sposobne biti očevi i majke koje vode obitelji. Zato se Bog, poradi našega dobra, zanima za tako male svakodnevne stvari, jer tako svjedočimo koliko smo odgojeni i krjeposni, postojani u dobru i ponizni za svakodnevno življenje, što nam danas jako nedostaje. Danas, na žalost, mnogama kao da nije stalo biti kreposne i radišne Marte – majke i očevi – koji su kadri brižno bdjeti nad svakodnevnim običnim stvarima, te tako podići krjepostan i odgovoran narašta. A onda opet kao da je još manje onih koji bi htjeli biti Marije – osobe do kraja posvećene slušanju Božje riječi.

Doista, ako ne bude onih koji će se znati u svakodnevnim stvarima posvetiti poradi Isusa i za Isusa, teško se može podići čvrst i odgojen naraštaj kadar na svojim leđima nositi teret odgovornosti i budućnosti jednog naroda. Isto tako ako ne bude onih koji će se svega toga znati odricati da bi mogli riječ Božju imati punije i plodonosnije, neće biti onih koji će narodu davati pravu viziju budućnosti.

Isusova prisutnost u životu, to jest obitelji, trebala bi biti poticaj na još veću zauzetost u obitelji u svakodnevnim stvarima. To je Marta dobro razumjela, te odatle njezin vapaj: Gospodine, zar ne mariš? No isto tako, Isus je znao da Marija nije iz lijenosti ostavila posao, nego iz veće potrebe da sama nasiti dušu Bogom, pa je onda na ispravan način vrednovao njezin stav kao bolji dio. A time što je Marijin nazvao boljim dijelim, vidimo da Isus prihvaća i onaj Martin dio kao ispravan, te ga onda valja takvim i prihvatiti. S time da Isus ne želi da se njega prima samo kao čovjeka, a primit ga kao Boga značilo je od njega primiti, te je stoga Marijin dio bio vrjedniji. Tako valja izabrati bolji dio, ali ne odbaciti onaj Martin, nego ga nadići, jer Gospodin mari za ono što činimo, te svakom našem činu daje spasenjsku vrijednost, pa i onim malim svakodnevnim stvarima kojima je predstavljala Martina krjepost. Izabirimo stoga uvijek bolji dio, bilo da poslužujemo u obiteljima poput Marte, bilo da služimo izravno Gospodinu slušajući njegovu riječ poput Marije.

15. nedjelja kroz godinu – C

Isusova prispodoba o milosrdnom Samarijancu odgovor je na jednu konkretnu dvojbu koju je imao jedan njegov sugovornik zakonoznanac. Riječ je bila o vršenju zakona, a razgovor je započeo zakonoznančevim upitom o tome što bi trebao činiti da baštini život vječni. Vrlo lako je došlo do izražaja da nije dostatno poznavati Zakon i Božje odredbe na razini teorije ili ljudskog znanja, jer je zakonoznanac to sve vrlo dobro znao, ali u sebi nije pronalazio dovoljno snage i motiva za ponašanje dosljedno spoznatoj istini. Ostavio je sebi prostora da i ne čini sve ono što je izlazilo kao posljedica znanja, te je time pokazao da njegovo znanje nije bilo ono pravo znanje koje ujedno iznutra tjera na aktivnost, nego je bila jedna vrsta intelektualne apstrakcije ili besplodnog umovanja.

Problem je bio u tome što vršenje Zakona i Božjih zapovijedi ne može biti djelomično, polovično i izbirljivo, nego bi trebalo biti cjelovito. Svaka zapovijed, doista, izvire iz Boga koji je ljubav, te tako Božja ljubav postaje temelj ljudskog djelovanja i snaga koja omogućuje da se vrše zapovijedi. A jer je svaki govor o ljubavi govor o cjelovitosti osobe, tako je zaključak do kojeg dođe zakonoznanac bio poziv i poticaj na cjelovito i dosljedno djelovanje, ne samo u duhu spoznate istine o ljubavi prema Bogu, nego i snagom ljubavi koja izvire iz njega. Uistinu, ne može biti suvislog govora o Zakonu i zapovijedima ukoliko se ne pretpostavi da je Božja ljubav njihov izvor i temelj njihova ispravnog shvaćanja. Upravo zato je zapovijed ljubavi ona temeljna zapovijed koju treba činiti kako bi se ušlo u život vječni.

No nakon što je Isus svojim pitanjem prisilio zakonoznanca da pokaže koliko poznaje Zakon, dotični je postao svjestan da ni sam nije vršio Zakon, a ušao je u raspravo uvjeren da ispravno živi i da je na dobrom putu. Sebi je dopuštao rasprave o Zakonu, umjesto da ozbiljnije prione na vršenje onoga što mu je nedostajalo. A kad je tako sama sebe raskrinkao kao nevršitelja Zakona, htio se potom opravdati govoreći kako nije znao tko je njegov bližnji. Vjerojatno je živio osrednje i mlako, kako uostalom živi većina nas ljudi, idući linijom manjega otpora i ljubeći one svoje najbliže koji su mu uzvraćali ljubav. Vjerojatno je ljubio u mjeri u kojoj je sam procjenjivao da mu je ugodno i prihvatljivo, u mjeri koju je u svojem ljudskom poimanju shvaćao i prihvaćao, ne praveći nikad ozbiljnijeg iskoraka prema bližnjemu na način da bi uzeo sebi za smisao i cilj života iskazivati milosrđe drugima. Zato je došao do proturječja: on koji se dičio svojim poznavanjem zakona, sada izjavljuje da nije znao tko je njegov bližnji, te mu je to bio izgovor što nije činio.

Bio je u pravu utoliko ukoliko je istina da za naše ljudsko ‘činiti’ doista treba mnogo toga i ‘znati’. No s druge pak strane, Isus mu daje daljnju pouku svojom prispodobom o Samarijancu, dovodeći ga do toga da je i ovaj put priznao da zna što bi trebalo ili barem da zna procijeniti što je ispravno, a ispričavao se neznanjem jer nije činio idući linijom manjeg otpora. Umjesto da se ispravda neznanjem, postalo je očito da opravdanja nije bilo. Jer i sam raskorak koji postoji između znanja i vršenja nije nastao zbog neznanja, nego zbog nehtijenja i nedosljednosti. Zavaravao je sebe i druge uvjeren da vrši Zakon, a u biti je bježao od vršenja najvažnijih odredbi vršeći samo u mjeri koju je sebi kao čovjek odredio, prema ljudskom shvaćanju i osjećanju.

Iz ovog događaja proizlazi i jasna poruka nama danas, jer otkrivamo kako nas Isus kao Učitelj uči da premostimo jaz koji i u našem životu postoji između znati i činiti. Najprije nas vodi do pravoga znanja, da bi nas potom onda i usmjerio da to isto znanje provedemo u život, jer nam ne pripada baština života vječnoga ako smo znali, a nismo činili.  Osim toga Isusov dvostruki poticaj zakonoznancu ‘da čini’ ono što je prepoznao kao ispravno bilo u riječi Zakona bilo u prispodobi koju mu je ispričao Isus, ostaju poticaji i za nas. Gospodin je svojom riječju i nama pokazao pravi put na kojem prevladati jaz između onoga što znamo i što činimo. S njime nemao lažnih izgovora o neznanju, jer nam je on otkrio autentičnu ljubav Božju koja postaje izvor objave i snaga za dosljedno djelovanje. On nam je objavio da Boga treba ljubiti jer je on nas prvi ljubio, te da treba ljubiti i svakog čovjeka unatoč svemu, kao što je i nas Bog ljubio unatoč grijehu i otpadu.

A on koji je bio istinski milosrdni Samarijanac ljudskoga roda dao nam je izuzetan primjer da činimo kao što je on činio. Ujedno nam je ulio snagu svoje ljubavi kako bismo mogli činiti ono što smo spoznali kao ispravno i ono što smo vidjeli u njegovu primjeru. Dopustiti nam je da nas njegova ljubav zahvati, te da nas pretvori u milosrdne svjedoke u svijetu koji će imati ono najvjerodostojnije znanje o Bogu koje pokreće na zauzetu ljubav, jer naše znanje o Bogu nije obično teorijsko znanje, nego poznavanje živoga Boga Oca čija nas ljubav pokreće da se dajemo za braću. Posvjedočimo stoga svijetu da znanje koje imamo nije besplodno kao neka filozofska rasprava ili teorijski zaključak, nego da je proizišlo iz živoga iskustva s Gospodinom, nije samo puko znanje, nego istina koja nas pokreće da se potpuno predamo za Boga i da izaberemo milosrđe kao stil života prema braći ljudima.

14. nedjelja kroz godinu – C

Kako Crkvu našega vremena, tako je i Isusa mučio problem nedostatka zvanja, to jest poslenika i poslanika koje je imao poslati u svoju žetvu da vrijedno rade i privode ljude u Božju žitnicu, to jest u vječni život. Da je i Isus uočavao nedostatak zvanih i poslanih razaznajemo iz njegove izjave: Žetva je velika, radnika je malo. Dakle, i on je smatrao da je radnika malo, te je, kako vidimo, stavio na srce svojih učenika da vode računa o tome. I sam je morao poduzeti korake da odgovori na tu krizu i manjak onih koje je trebalo poslati u žetvu Božju. A što je kanio poduzeti, zapisano je u savjetima koje daje svojim učenicima, kad ih poziva na krepostan i uzdržljiv život, svjestan kako je njihovo svjedočanstvo istinski magnet koji može privući druge da nasljeduju Učitelja i vrše božansko poslanje naviještanja kraljevstva Božjega. A drugi njegov odgovor je poziv da mole Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu.

No u krizi zvanja, počesto se nude rješenja kako bi se doskočilo krizi. Jedno od rješenja o kojem se glasno raspravlja u Crkvi je ređenje oženjenih muškaraca ili pak ređenje žena. Ne sumnjajući u dobronamjernost onih koji nude ta rješenja, ipak ne znam jesu li dovoljno dobro iščitali uzroke nedostatka zvanja i krize zvanja, ako se o tome može govoriti, te jesu li pronašli pravo Gospodinovo rješenje. Jer i Isus kad je govorio o nedostatku radnika, nije svima koje je poznavao dao ovlast ni propovijedanja niti vođenja zajednica koja će se oblikovati nakon njegova uskrsnuća, a mogao je na tako jednostavan način riješiti problem. Isus, međutim, nije krizu promatrao kroz broj, kako smo mi skloni, jer smo navikli da treba biti određeni broj svećenika koji će recitirati misu i podijeliti sakramente. Uglavnom smo usredotočeni na ono izvanjsko tehničko funkcioniranje, a ne na kvalitetu onih koji su pošli za Isusom.

Danas se, dakle, govori da je problem što je malo svećenika, ali se malo govori o tome kako bi nam bili neophodni gorljivi navjestitelji Božje istine, ljudi potpuno predani Bogu i njegovoj riječi. Kad govorimo kako je malo zvanja, onda se uglavnom misli kako je malo onih koji će obaviti činovničke poslove u župi, umjesto da vapimo da bude više molitelja. Kao da želimo da bude onih koji će obaviti servisne poslove u župi, a ne da budu istinski tražitelji Boga. Kao da želimo da budu djelitelji sakramenata kao prodavači na tržnici, umjesto da žudimo da svećenici budu svjedoci Božjih otajstava koji prevrću stolove bezboštva i mlakosti u Crkvi i u društvu.

Istina, Isus je želio radnika, ali je bio usredotočen na Božju njivu i žetvu. Znao je koje su stvarne potrebe Božjeg vjerničkog puka, te je htio sve dovesti u žitnicu Božju. Žetva je bila velika, no trebalo je i radnika koji će ljude privesti poznavanju živoga Boga. Htio je poslati one koji će nadići zakonodavne okvire, te dati narodu svjetlo i žar Duha po kojem bi prestali živjeti u duhovnoj nesigurnosti. Cilj mu je bio vršitelje zakona pretvoriti u prijatelje Božje, a za takvo što mu je trebalo pravih radnika koji imaju osjećaja za Boga, koji su s njim u prisnom odnosu do mjere da razumiju savršeno njegovu riječ, volju i ljubav. Tako je Isus krizi broja nastojao doskočiti kvalitetom radnika u žetvi, a ne ljudskim tehničkim rješenjima. Uočljivo je stoga da nije htio zaobići istinski problem, a to je kvaliteta radnika i žetvi Božjoj, te je zato pokušao odgojiti učenike koji će biti kadri zapaliti srca i učiniti da plamte za Boga. Htio je one koji su sami oduševljeni  i spremni oduševljavati za Boga i pokoravati zloduhe ovoga svijeta.

Jer i danas bi bilo lako pronaći onih koji će izrecitirati ili otpjevati misu, ali nedostaje onih koji su spremni predati se do kraja kao žrtva za Krista. Lako bi bilo pronaći onih koji bi za dobru plaću odradili što treba, ali problem je naći one koji bi sve što imaju dali za navještaj kraljevstva. Ne bi bilo problema pronaći one koji bi bili kadri svećeničkom službom prehraniti sebe i svoju obitelj, ali problem je naći one koji bi ostavili svoju obitelj da se posvete potrebama Crkve. Nije problem pronaći nekoga tko živi na račun svoje službe kao dobro uhljebljen, ali pronaći onoga tko živi za svoju službu dajući se nesebično za spas svojih vjernika, mnogo je teže. Doista, nije problem pronaći činovnike i plaćenike, ambiciozne karijeriste ili koristoljubive materijaliste, ali pronaći skromna, umjerene i velikodušna radnika koji je sretan jer vrši volju Božju, to je mnogo teže.

Stoga i danas, ako nedostaje zvanja, onda nedostaje gorljivih blagovjesnika, spremnih i nesebičnih staviti se na raspolaganje Bogu živomu, koji od radosti trepere na zvuk njegova glasa, koji se napajaju njegovom riječju i od nje žive, koji se pale njegovom ljubavlju i izgaraju za spasenjem duša. Kao zaključak moglo bi se reći da je kriza zvanja ništa drugo nego kriza vjere u Boga i živoga zajedništva s njime nas u Crkvi. Možemo iznaći načina da proizvedemo nove činovnike, ali je samo jedan način da dođemo do novih vrijednih radnika, a to je da ponizno molimo Boga, da se žrtvujemo, odričemo, postimo, živimo skromno i samozatajno onako kako je Gospodin htio. Tako vidimo da Isus nije tražio tehnička rješenja, jer je uostalom bilo mnogo pismoznanca i farizeja, nego je htio predane radnike s novim iskustvom i novom snagom. A to isto očekuje i od nas da se s krizom koja nas prati suočimo na istovjetan način na koji se on suočio s njom, te da živimo onako kako je on učio svoje učenike, te će nakon toga naše molitve Gospodaru žetve biti uslišane, a mi dobiti revnih radnika koji predano žanju na njivi Gospodnjoj i dovode u život vječni one koji su povjereni njihovoj skrbi.

13. nedjelja kroz godinu – C

Čuli smo jedan zanimljiv događaj koji sveti Luka zapisa u svom Evanđelju. Dvojica braće, Isusovih učenika, u svoj revnosti za Gospodina, u trenutku kad Isusa ne žele primiti u jedno samarijsko selo, žele zazvati gromove da kazne stanovnike dotičnoga mjesta zbog toga. Oni su planuli gnjevom zbog toga što su ih Samarijci odbili, jer su bili svjesni da pripravljajući Isusov dolazak i prolazak kroz to mjesto čine dobru stvar samim mještanima, koji su radije željeli ostati u svojoj zatvorenosti, nego da prime Isusa. No Isus ne dijeli stav svojih učenika, niti im odobrava da zazivaju munje i gromove na ikoga, nego ih kori zbog brzopletosti i ljudske reakcije kojom su htjeli izmiriti račune i dobiti zadovoljštinu za svoju povrijeđenost.

Kad razmišljamo o tom odlomku, ali i svojoj sadašnjosti i prošlosti kao Crkve i naroda, držim da su nam se mnogo puta pojavili isti osjećaji. Radi se o osjećajima koji nastaju u posvemašnjoj nemoći u trenutku kad svom narodu nosimo poruku nade i radosne vijesti, a vidimo da kod dobrog dijela nemamo uspjeha. Kako ne reći da ne poželimo koji put da grom zatre one bezbožne mrzitelje nacionalnih i vjerskih vrijednosti koji rade za račun moćnika ovoga svijeta radije nego za dobro istinsko svoga naroda. Kako ne reći da poželimo koji put da grom udari u sjedište stranki i partija, da udari i pomete neodgovorne upravitelji i obnašatelje vlasti, širitelje nereda i nekulture, ljude neodgovorne pred savješću i narodom i Bogom. Kako ne reći da poželimo da grom udari i pomete s lica zemlje sve one častohlepne, preuzetne, vlastohlepne, srebroljupce i koristoljupce, od kojih je više štete nego koristi. Kako ne poželjeti da nas s grom s neba oslobodi svih onih kojih se nismo u stanju sami osloboditi, a oni k tome uzeše ključna mjesta u društvu i narodu.

Kako ne poželjeti gromovima riješiti neke račune, jer kao ljudi to nismo sposobno ni snažni. Kako ne poželjeti da nestane onih koji nas podijeliše na ‘naše i vaše’, koji već desetljećima Crkvu stavljaju izvan zakona, a da nikakvoga zla nije napravila, osim što je imala hrabrosti prozvati ideologije i režime koji su počinili zločine nad narodom. Kako ne zazvati gromove na one kojima smeta križ i vjeronauk u školi, a spremni su uvesti nered i nemoral, a da okom ne trepnu? Kako ne zazvati gromove na one koji tako ne dopuštaju Kristu ni prolaz ni ulaz u naše društvo? Kako ne poželjeti da Bog gromovima ukloni one kojima je smetala Crkva jer je naviještala vjeru u Boga i bila u stanju detektirati bezbožnu ideologiju, a da pritom nije zazvala gromove s neba na one koji su je širili paležem, pljačkom i ubijanjem. Da je Crkva napravila ikome ono što su oni članovima Crkve, da je Crkva njima uzela njihovo, da je Crkva zatvarala, ubijala i progonila njih kao što su oni činili svećenicima i vjernicima, bilo bi čak razumljivo da sipaju toliko anticrkvenog otrova i naboja. No uvijek je lakše tražiti, pa i izmisliti protivnika ako treba, i nekoga na koga se može svaliti krivicu, radije nego priznati odgovornost.

Kako ne poželjeti da nebo progovori kaznama nad sinovima ovoga svijeta koji uhljebiše svoje sinove na ključna mjesta već desetljećima, a mnogima ne dopuštaju pristup niti blizu u taj krug koji vodi glavnu riječ u kreiranju društva i njegova lica? Kako ne zazvati oganj i sumpor na one koji napraviše od sinova svoje zemlje tuđince u vlastitoj domovini, koji su prisiljeni poći dalje u tuđe zemlje tražiti kako preživjeti? Kako ne zavapiti u nebo da siđu gromovi kad vidimo da takvi onda ne dopuštaju ni prilaz ni prolaz zemljom za koju su oni najmanje dali, a kojoj su najviše štete učinili i krvi nevine prolili?

No to je samo pokazatelj da živimo u društvu u kojem se izmišlja protivnike, ako ih nema, te najčešće oni nevini i jednostavni budu žrtve. Oni maleni, poput kršćana koji žive skromno i samozatajno, žrtve su ni krivi ni dužni takvih prljavih stavova. Pa i kad je tako, Krist Gospodin ipak ne želi da ikoga tretiramo kao neprijatelja i protivnika, pa i kad bismo imali dobrih razloga. Naš Učitelj nas nije ovlastio da za zivamo gromove, to jest da budemo sinovi groma, poput Jakova i Ivana, pa i onda kad nam se čini da bi to bilo najbolje rješenje, niti na takve sinove ovoga svijeta. No takvo rješenje koje bi se činilo lagano, mnogo je lakše i ljudskije nego da molimo za obraćenje i nastavimo davati život u poniznosti za dobrobit svoga naroda i svoje zemlje.

Tajne sile zla koje žele vladati ovim svijetom nisu jače od Božje očitovane sile ljubavi u Kristu. Naše nije uzvraćati nasiljem, već moliti za obraćenje svih onih koji su toliko pomućeni da ne prihvaćaju Božje svjetlo, nego radije žive u ljudskoj tami. Naše, doista, nije skupljati plodove, već sijati sjeme riječi kao što je činio Isus. A Bog će se pobrinuti dati plodove u vrijeme koje on bude smatrao najprikladnijim, jer on najbolje zna kad je vrijeme plodova. A mi ljudi smo počesto nestrpljivi, te bismo odmah htjeli vidjeti plodove svoga nastojanja, te reagiramo iz vlastite povrijeđenosti, umjesto iz perspektive Božjega milosrđa i strpljivosti, kao što to učini Gospodin. Neka nas stoga vodi Isusova riječ, te nastavimo ponizno i samozatajno davati život našem narodu i društvu, pa i onda kad mnogi Isusu priječe pristup i prolaz ovom svetom zemljom koju naši pređi obilježiše krvlju mučeničke vjernosti za Krista.

12. nedjelja kroz godinu – C

Događaj koji čitamo u današnjem evanđeoskom odlomku očituje kako je Isus skrbio oko izgradnje svojih učenika, što onda i nama treba poslužiti za istovjetnu duhovnu izgradnju. Naime, vidimo kako Isus svoje učenike pita da iznesu što sve ljudi govore o njemu, da bi ih potom pitao što oni sami misle o njemu i njegovu poslanju. A u trenutku kad Petar daje točan odgovor, Isus se ni tada ne zadovoljava samo teoretskim odgovorom, nego poučava svoje učenike da iskustvom života poprate takvu spoznaju. S time da je pravo iskustvo života trebalo biti iskustvo muke smrti i uskrsnuća. Isus nije htio da ono što znaju o njemu, a što Petar u ime svih izgovori, ostane samo na razini intelektualne spoznaje ili neke lijepe teorije, nego da bude popraćeno iskustvom života, to jest da bude istinski prokušano do mjere da su kadri stati iza spoznate istine životom. Zato je svijest o Isusu kao Mesiji trebala prijeći put od spoznate istine do one osobne, proživljene istine koja se utkala u život, nakon čega nije bilo dvojbe da će je onda svjedočiti jednakom mjerom, to jest životom.

Ovaj događaj, na način na koji nam je predočen zapisom svetog Luke, postaje i nama prigoda za duhovnu izgradnju, to jest za izgradnju našeg stava o Isusu. Doista, najčešće se naše spoznanje o Isusu svodi na to što su drugi rekli o Isusu. A takve spoznaje ili, bolje reći informacije, uglavnom prenosimo bez snage i uvjerenja u ono o čemu govorimo. Na žalost, počesto i bez osobnoga stava i uvjerenja o tome što izgovorimo reda radi. U tom slučaju se naše poznavanje i naš govor o Isusu svede na nekoliko naučenih, otrcanih fraza u koje ni mi sami ne vjerujemo. Tako nam se dogodi da je naš govor o Isusu tek neka informacija bez topline i životnosti, bez ljepote i važnosti. Počesto je to tek neka ‘učena’ rasprava, a ponekad niti to, nego tek prenošenje određenih vjerskih principa za koje se ni sami nismo upitali što znače i koliko vjerujemo u njihovu ispravnost.

Takvo što nije ni dostatno ni dostojno istinskog vjernika, jer bi time pokazao da nije uopće upoznao Isusa neposredno i osobno. Jer biti vjernik ne znači naučiti napamet istine vjere, kao da se radi o nekim uopćenim i apstraktnim istinama ljudskoga uma, nego prije svega biti vjernik znači dobro upoznati Isusa o kome sve istine vjere govore. Zato Isus želi, kako bismo ga osobno upoznali, da se s njime družimo i vrlo snažno združimo neraskidivim sponama vjere i ljubavi. Nadalje, Isus hoće da naše spoznanje o tome tko je on ne bude na klimavim nogama intelektualnih istina ili možda, ne daj Bože, tek teorija. Naprotiv, njegova je želja da svaka istina do koje dođemo i koju otkrijemo bude osnažena i učvršćena snagom njegova križa. Zato će nakon Petrove ispovijesti svojim učenicima odmah navijestiti da Sin Božji treba mnogo pretrpjeti, da će ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbaciti, da će čak biti ubijen, te da će treći dan ipak uskrsnuti. Učenici su, dakle, trebali proći kroz iskustvo križa da bi mogli valjano navijestiti da je Isus Mesija. Tako i svaka životna spoznaja, na čvrstim je temeljima tek kad je prošla kroz iskustvo muke, patnji i odbačenosti, te je učvršćena samo onda kad je križ neka vrsta sigurnosnog klina, zahvaljujući kojemu naše znanje o Isusu neće biti klimavo kao na krhkim nogama, nego istinski čvrsto. Njegova muka i smrt, patnja i križ, djeluju tako neznatno, ali su poput kajle koja učvršćuje mnogo teže i veće predmete i omogućuje da stoje stabilno.

Isus Krist nije tek neki velikan iz prošlosti, nego živi Bog naše sadašnjosti o čijem životu ovisi sav naš život. Zato je o njemu jedini smislen i ispravan govor ono uvjerljivi svjedočanstvo koje nije samo razumski zaključak ili intelektualna istina, nego cjelovita istina prokušana životom. Osim što je važno jasno i točno znati o njemu da je doista Krist – Pomazanik Božji, vrlo važno je znati ispravno govoriti o njemu. Jer ponekad bi bilo mnogo lakše pričati o njemu nerealne ili mitske priče, kao o nekom drevnom heroju ili proroku koji je ustao, nego vjerovati da je Bog koji je uzeo naše ljudsko tijelo u kojem je bio mučen i ubijen, da bi potom i uskrsnuo. Lakše nam ga je zamišljati u svemoći Mesije kralja, suca i osvetnika, nego ga prihvatiti u ljudskoj nemoći koju je s nama podijelio.

Pa ipak on ne očekuje da ozbiljnost života s nama u našem krhkom tijelu oduzme nama radost naviještanja njegova božanstva i mesijanskog poslanja. Čak naprotiv, nakon što se osvjedočimo koliko nas je ljubio da je s nama život podijelio, te nam postao sličan i u rođenju i u smrti, potrebno je u radosti naviještati Isusa Mesiju koji nas je svojim uskrsnućem uzvisio. Stoga dok o njemu govorimo on ne očekuje da zauzmemo neki službeni stav o njemu, niti da tražimo kompromisne odgovore koji bi se trebali sviđati ljudima, nego očekuje da prenesemo živo iskustvo vjere. Riječ je o iskustvu koje nije samo intelektualne naravi, nego je takvo da je istinu o Isusu snagom križa utkalo u naš život do mjere da je postalo neodvojivi dio našeg bića. Tek tada možemo radosno svjedočiti i još radosnije drugima prenositi sve one ispravne zaključke koje imamo o Isusu. Zato, kao što je on s nama izravno podijelio život, tako i mi upoznajmo ga osobno i izravno kao utjelovljenog Mesiju i slugu patnika koji nas svojim uskrsnućem oživljava, te ga naviještajmo i svjedočimo oduševljeno na radost i nama i svima koji će ga preko našeg svjedočanstva upoznati.

11. nedjelja kroz godinu – C

Ne znamo točno koja je bila priča ove žene o kojoj je riječ u Evanđelju, no mora da je bila izuzetno bolna. Bila je grješnica u gradu, dakle osoba poznata po svom zanatu, dok su svi drugi bili poštenjaci, pa i onda kad su koristili njezine usluge. Malo koga je bila briga što je ona u duši patila i vapila za životom dostojnim čovjeka. Nitko joj nije pomogao ni omogućio da ga ostvario. Dio njih jer im je bila korisna da zadovolje svoju pohotu i niske strast, a drugi je nisu prihvaćali u ime svoga čistunskog stava o ljudima. Ovi potonji s njome nisu htjeli imati kontakta jer je se grijesima ogriješila o Zakon, te su je prezirali i osuđivali u svojim srcima. No njezina odlučnost da potraži Isusa, te suze koje je lila pokazuju da je postala grješnicom kao žrtva okolnosti, a ne zato što je to htjela slobodnim izborom. Očito je bila uvjetovana siromaštvom ili drugim otegotnim prilikama koje je određeni krug ljudi koristio da zadovolji svoje nagonske potrebe. A kad se čovjek ravna samo nagonom, ne vodeći računa o svojem i tuđem dostojanstvu, te kao izgubi iz vida odgovornost koju nam Bog stavlja u zadaću, kako za sebe, tako i za druge, onda padne niže od životinje.

Tako se ova žena našla u procijepu između vlastite i bijede i drugih neprilika, te pohote bezočnika kojima je bila primarna potreba zadovoljiti nekontrolirane strasti. Time su je pretvorili u ropkinju i robu svoje pohote, te gurnuli u još veću osobnu bijedu iz koje nije vidjela izlaza kao iz nekog začaranoga kruga. Našla se u procijepu između pohota jednih kojima je ‘nudila usluge’ i prijezira drugih jer je bila grješnica, kršiteljica Božjega Zakona i javnog ćudoređa. Zato kad je čula za Isusa da je u gradu, uhvatila se za to kao za slamku spasa, pa i onda kad se dodatno izložila poruzi onih koji su je prezirali, kao što je i Isusa izložila glasinama koje su odmah krenule od stola i sustolnika s kojima je u tom trenutku blagovao: Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica. Doista je morala smoći snage i napraviti ovaj veliki zaokret u životu nakon kojeg će prestati sebe prezirati zbog stanja u koje se dovela.

Na žalost, i našem današnjem društvu imamo primjera takvih sudbina, o kojima se govori malo ili nimalo. A kad se govori onda je to redovito bez pravog duhovnog razlučivanja. Tu i tamo se u javnosti govori o studenticama koje se moraju prostituirati po hotelima i noćnim klubovima da bi zaradile novca za preživjeti i završiti studij. Ponekad ispliva na površinu priča o ženama koje, da bi dobile posao, moraju se ‘dati’ poslodavcu, političaru, lokalnom tajkunu ili kriminalcu. Ili je pak toliko drugih primjera gdje su žene iskorištene kako bi od moćnika ostvarile svoja prava i održale se u ovakvom beskrupuloznom društvu. No o njima se najčešće piše ili govori kao o turističkoj atrakciji, ili hotelskoj ponudi bogatoj klijenteli, a da se nitko ne zabrinjava o njihovom pogaženom ljudskom dostojanstvu. Kad mediji o njima pišu, gotovo se ne usude iznijeti svoj ljudski i ćudoredni sud o tome što se događa, te ne pišu o njima kao o žrtvama siromaštva i loših životnih okolnosti. Redovito ih znaju čak predstaviti kao heroine koje su se snašle i kao da se bave vrlo ‘unosnim poslom’, te poneke od njih postaju zvijezde malih i velikih ekrana kojima počesto i sami plješćemo, a da ne mislimo što stoji iza svega toga. Valjda zato što je određenim krugovima cilj da se ugrožavaju vrijednosti i urušava ćudoređe u društvu.

Malo tko, međutim, ima hrabrosti stati u obranu njihova dostojanstva i prava, te reći da je takav oblik iskorištavanja žena zločin koji vapi u nebo, da je nedopustivo da netko svoju pohotu hrani na tuđoj bijedi i nevolji, te da će zato odgovarati pred Bogom. Oni koji ih iskorištavaju ostati će u ovom svijetu imućnici i moćnici, ljudi u kravatama i na položajima, a one će biti obilježene kao žene jeftina morala i niskih vrijednosti, čije se tijelo i usluge mogu jeftino kupiti. A u cijeloj toj priči žene zaboravljaju da mogu biti privlačne dok se nalogodavci ne zasite, nakon čega ih odbace u potrazi za mlađim i bolje iskoristivijim ‘materijalom’ ili ‘komadima’. A oni koji imaju stvarnu moć u društvu i ne pokušavaju nešto poduzeti, jer se ne žele zamjerati ovakvoj vrsti ljudi, nego radije žrtvuju one male i nezaštićene.

No kao što je Gospodin Isus u današnjem Evanđelju pokazao da ima duhovnu moć osloboditi ovu ženu svih spona grijeha, kao i spona sa starim životom u kojem je bila žrtva muških pohota, i nama danas Gospodin daje zaduženje da isto činimo u našem okruženju. Pozvani smo stvarati ozračje evanđeoskog života, te živjeti u odgovornosti za one pored nas, ne dopuštajući da itko od onih koje znamo postanu žrtvama ni loših materijalnih okolnosti, a još manje žrtvama izopačene pohote koja izobličuje ljude i njihove međusobne odnose. Nismo pozvani niti biti suci, pogotovo onih koji su zapali u bijedu, nego nositelji opraštanja i oslobođenja koji drugima otvaraju vrata milosrđa Božjega kojim se duša preporađa. Pozvano smo svjedočiti da rješenje nikada nikome nije u grijeh, nego u Bogu, kao što ni žena iz Evanđelja nije pronašla rješenje u grješnom životu, nego u Isusovu milosrđu. Budimo stoga nositelji Isusove slobode koja je prepoznatljiva po opraštanju grijeha i daru novoga života grješnicima, za bolji, pravedniji i uljudniji svijet.

10. nedjelja kroz godinu – C

Ni u naše vrijeme nisu rijetke situacije poput ove opisane u Evanđelju, gdje čitamo kako je u gradu Nainu majka udovica pokopavala svoga mrtvog sina mladića. Dok je pogrebna povorka izlazila iz grada, Gospodin Isus je ulazio u grad, te je se s tužnom povorkom susreo na gradskim vratima. Prizor je bio toliko bolan da se Isus sažalio nad ovom rastuženom ženom, te ju je ne samo tješio, nego je uskrisio njezina sina, što Evanđelist zorno opisuje: Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: ‘Mladiću, kažem ti, ustani!’ I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.

Nitko u životu ne želi takve tragične situacije koju je proživjela ova žena, no isto tako znamo da ih ne želi ni sam Bog. Zato je i poslao svoga Sina na naše putove da otklanja našu tugu i da nas vraća u život, te da nas daje jedne drugima, kao što je udovici iz Naina dao uskrišenoga sina. Doista, samo Bog nam daje da se međusobno dajemo jedni drugima, te nas na to i poziva. Roditeljima je dao da se daju djeci, a djeci da se daju roditeljima. Dajući se jedni drugima, jedni druge, kako to kaže lijepo u hrvatskom naš izraz, imaju. Imati se znači biti u dobrim odnosima, znači poštivati se i ljubiti. Imati se znači biti međusobno jedni za druge. A imati se možemo ako smo jedni drugima darovani i ako živimo jedni za druge. No za takav projekt nismo sposobni sami od sebe, nego nas je Krist osposobio svojim životom da se možemo do kraja predati, te da se nikad ne izgubimo i ne ostanemo jedni bez drugih. To je učinio onda kad nam je podario besmrtni život, kako bismo se mogli imati njegujući dar besmrtnosti, kao što je udovici iz Naina dao oživljenog sina.

Kako vidimo darove zajedništva i ljubavi koje nam Bog daje i na koje nas poziva, redovito nam smrt oduzima. Tako onda i sami, počesto se nemamo jer smo mrtvi jedni za druge, najčešće duhovom smrću, to jest jer jedni druge ne obdarujemo pravim neumrlim životom, kojim je Krist nas obdario. Dogodi nam se da samo živimo jedni pored drugih, umjesto jedni za druge na uzvišen i besmrtan način, te se u biti nemamo, umjesto da ‘imati se’ postane smisao našega življenja. Tako na primjer dijete koje ne živi krjeposno, koje je odbacilo vjeru i savjete svojih roditelja, nema se sa svojim roditeljima, nego eventualno traži načina nešto im uzeti od zemaljskih dobara, umjesto da traži načina imati se u ljubavi i životu vjere. Supružnici koji ne mare za obećanja dana pred Bogom, koji ne vode računa o bračnom i obiteljskom zajedništvu, koji se poigravaju s darovima Božjim, koji se oglušuju na njegove riječi, poslanje i poziv, uopće se nemaju u Gospodinu, te onda izlažu riziku i dar međusobnog života u slozi i darivanju. Koliko je onda i onih koji su spremni prevariti, napustiti, izdati svoje bračne obveze i smisao međusobnog predanja i zajedništva, te umjesto da se međusobno imaju, jedni protiv drugih rade i nanose štetu. Svaki onaj koji olako počne padati u grijeh, kad ne dopušta da ga Bog poučava, da mu nudi životna rješenja, više se nije imao sa svojim ukućanima, te je raskinuo sveto zajedništvo koje za posljedicu ima ugrozu obitelji.

Zato, da bismo se mogli međusobno imati, treba nam čvrsta spona koja će naše ruke kad se stisnu međusobno učvrstiti u neraskidiv stisak, a kad se zagrlimo u neodvojiv zagrljaj. Tu sponu nam je zajamčio Bog, te nam ona omogućuje da se imamo na čist i odgovoran način. Što manje držimo do te božanske spone, to je slabije i krhkije naše zajedništvo, te se manje imamo, a više se međusobno oduzimamo, lomimo, trošimo i zadajemo udarce. Gospodin nas današnjim Evanđeljem poziva da se borimo protiv ove pojave duhovnog oduzimanja i međusobnog ugrožavanja. Lako je razbiti i okrnjiti brak kad se zapadne u poteškoće. Lako je zaviti u tugu i raniti dragu nam osobu, ostaviti nekoga siročićem ili udovicom, bilo tjelesno bilo duhovno. To previše olako danas ljudi rade otklanjajući od sebe odgovornost koju im je Bog povjerio za druge, zaboravljajući da će jednom polagati račun pred Gospodinom upravo o tome. Teže je, međutim, imati odgovornosti za svoje najmilije, te odgovornim ponašanjem skrbiti oko cjelovitosti, da se ne razbije ono što je sveto. Lako je drugome nanijeti ranu i zaviti ga u tugu, dok je mnogo teže žalosne utješiti istinskom utjehom kojom nas tješi Bog, što nam je pokazao primjerom Gospodin Isus.

Uistinu, on se utjelovio da bismo mi mogli živjeti preporođenom odgovornošću jedni za druge, to jest da bismo se mogli imati u punini, ne gubeći se nikada. Ta preporođena odgovornost znači da se sa životom suočavamo slušajući glas Božji i provodeći njegovu svetu volju tješeći jedni druge, to jest obdarujući jedni druge milosnim životom koji nam je dobri Bog povjerio. Prihvatimo, dakle, odgovornost jedni za druge i nastojmo se imati obdarujući se milosnim životom vjere kojim smo sami obdareni po Božjem daru dok ne dođemo do blažene vječnosti.

9. nedjelja kroz godinu – C

Današnji odlomak opisuje zanimljivu situaciju u kojoj je došla do izražaja vjera jednog rimskog satnika do te mjere da je Gospodin izrekao izuzetno pohvalne riječi o njemu i njegovoj vjeri. Radilo se o uglednom i časnom čovjeku čiji je sluga ležao bolestan, te je zamolio židovske starješine da posreduju kod Isusa da dođe izliječiti ga. Jer su ga smatrali dostojnim svoga posredovanja i Isusove pomoći, starješine su prenijele Isusu njegovu zamolbu i Isus se je zaputio prema njegovoj kući kako bi to mu izliječio slugu. No dok se Gospodin približavao njegovoj kući, satnik je poslao poruku po prijateljima kako se ne osjeća dostojnim da mu Isus uđe u kuću, nego ga je zamolio da samo izgovori riječ kako bi mu sluga ozdravio. A to nije izjavio zato što nije imao gdje Isusa primiti, nego zato što je osjećao nedostojnost vlastite duše prema onom za kojega je već vjerovao da je Bog koji može jednom riječju otkloniti bolest, što je pokazao svojim postupkom i riječima.

Bio je uglednik u mjestu, ali nije po tome mjerio ugled i dostojanstvo svoga doma, nego po ljudskosti u kojoj se osjećao nedostojnim Gospodina. Drugi su ga zato i smatrali dostojnim Gospodinove usluge, jer je bio skroman i ponizan čovjek, te nije pravio ideoloških ili klasnih razlika među ljudima. Kako vidimo, premda poganin, prema židovskom narodu nije se ponašao bahato kao rimski osvajač, nego je pun poštovanja prema tom narodu čak i sinagogu sagradio. Jednako tako kao što ni prema slugama nije zlorabio svoj nadređeni gospodarski položaj, nego je skrbio čak o njihovu dobru. Upravo takav čovjek je ostavljao dobar dojam i zavrijedio je bio poštovanje židovskih starješina preko kojih i upravlja molbu Gospodinu. Upravo takav čovjek, pun poštovanja za židovsku vjeru i pozoran na ljude oko sebe, te na vrijednosti njihova dostojanstva, koji je pazio na svoj život, a nije sebe izdizao iznad drugih, mogao se otvoriti vjeri, te osjetiti Isusovu božansku prisutnost. Zato će ga Isus pohvaliti govoreći: Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.

Doista, što smo pozorniji prema neizmjernom Bogu koji nas nadilazi, to s više poniznosti upravljamo svoj život te bježimo od bahate oholosti. Što smo na većem stupnju spoznaje Boga i njegove svete uzvišenosti, to se osjećamo manje dostojni njegove prisutnosti i dolaska među nas. A to što je Bog u svome Sinu između sebe i nas skratio udaljenost, što se sam smjestio u ljudski život i ambijent, ne treba zato u nama roditi nikakvim osjećajem nepoštivanja, niti dokinuti osjećaj za njegovu uzvišenost. Naprotiv, treba u nama pojačati osjećaj zahvalnosti za Boga koji se tako za nas izložio da je i došao k nama, spreman ući i u naš dom, liječiti naše bolesti, pomagati nam na našim životnim putovima. Nije nas prezirao, niti se ustručavao našeg siromaštva i oskudice, nego je dragovoljno prihvatio naš ljudski dom kao svoj. Upravo takav čovjek koji je pazio na dom svoje duše i na krjepost u svojoj obitelji mogao je iskreno reći da nije dostojan da mu Isus dođe pod krov. No Isus je već prebivao u njegovu domu po vjere koju je pokazao, te je tako Isus svima dao do znanja koliko je taj čovjek dostojan da Bog pohodi njega i njegov dom.

Uistinu se i mi danas moramo trajno ispitivati kako živimo i kako pazimo da svoj dom održimo na razini da bude dostojan Božjeg ulaska u nj. A da bi Krist ušao u naš dom, ne postavlja nikakve preduvjete niti nas ucjenjuje. Ne očekuje da poradi njega izvodimo građevinske zahvate i preuređenja. Jedino što traži je čistoća naših duša i ljepota odnosa. Naš dom je prikladan za Krista onda kad se Božjom snagom čistimo od grijeha, kad grijeh ne puštamo ni u svoje srce niti preko praga svoga doma, to jest kad smo mu uskratili gostoprimstvo, a granicu snošljivosti sveli na nulu. Naš dom je dostojan Krista onda kad se ukućani međusobno ljube, kad žive skladno, kad ne ugrožavaju obiteljsku zajednicu porocima, psovkama, pijankama, svađama, nezdravim interesima i bolesnim ambicijama. Tako nam je živjeti u vlastitom domu da on drugima bude svjedočanstvo krjeposna života. Naš dom treba biti prepoznatljiv kao dom kršćanske ljubavi, te se posvetimo, stoga, sa svom skromnošću i brižljivošću vođenju svoga doma, jer Bog upravo u njemu traži svoje mjesto. Skrb o obitelji i domu treba biti sveta, te nas u tome nitko ne može zamijeniti, te ne može biti tek samo usputna, nego je valja razumjeti kao izravno Božje zaduženje. Skrb za dom je sveta obveza koju nam je Gospodin povjerio, te se iz takvog ambijenta lakše otvaramo dodatnim Božjim milostima, poticajima i čvršćoj vjeri.

Onaj tko je svjestan vječnih vrijednosti života, taj zna upravljati svoju obitelj ravnajući se upravo prema tim vrijednostima, te onda i otkriva Isusa kao neponovljivog Učitelja koji izlaže božanski nauk i u izuzetnoj snazi skrbi za pojedince i njihove obitelji. I tkogod želi dobrobit svome narodu, ne može je ostvariti ako ne sluša Gospodinov glas i ako svoj dom ne učini dostojnim njega. Jer dom se ne brani uzvikujući navijački političke parole, nego krjeposnim životom i brižnom vjereničkom skrbi za obitelj. Tko ne živi tako da mu dom bude dostojan Gospodinova dolaska, taj ne živi niti za vlastito spasenje, niti za boljitak društva i domovine. Neka nam vjera rimskog satnika bude nadahnuće da i sami svjedočimo koliko smo dostojni Gospodina onda kad skrbimo za obitelj onako kako nas je on poučio i kako nas njegova sveta prisutnost krijepi.

Svetkovina Tijelova

Danas na svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Gospodinove čitamo odlomak iz Lukina Evanđelja o umnažanju kruha, nakon što je veliko mnoštvo koje je došlo slušati Gospodinov navještaj u kraljevstvu Božjemu ostalo bez hrane. Iz Lukina opisa uočavamo da je Isus ovom prigodom učinio više znakovitih gesta poradi kojih ovaj tekst s pravom uzimamo kao euharistijski tekst, sa snažnom porukom i nama danas i današnjemu svijetu. Bolje rečeno, sveti Luka je euharistijskim jezikom opisao ovaj događaj, uočivši da je Isus svjesno istaknuo nekoliko bitnih poveznica između ovog umnažanja kruha s čudom umnažanja koje se događa u euharistijskom kruhu koji se već dvije tisuće godina umnaža za Kristove vjernike.

Isus je, kako vidimo, najprije zatražio od svojih učenika da dadnu ljudima jesti, te je kasnije, kad je sam odlučio umnožiti pet kruhova i dvije ribe, a nakon što je podigao pogled k nebu, blagoslovio i razlomio, dao njima da razdijele mnoštvu. U ovoj gesti sadržana je njegova volje da svoje apostole učini dionicima umnažanja euharistijskog kruha, te da nakon njegova uzašašća k Ocu oni budu zaduženi dijeliti čovječanstvu kruh života. U protivnom njegovo predanje na posljednjoj večeri ostalo bi samo za mali krug učenika, a ne za cijelo čovječanstvo. Zato će na posljednjoj večeri apostoli primiti nalog da čine na spomen sve što je učinio i on kad je predao sebe u kruhu i vinu na vrlo sličan način kao što je umnožio, blagoslovio i razlomio kruhove prilikom ovog čudesnog umnažanja.

No i kada rekosmo sve ovo što povezuje umnažanje kruha i euharistiju, ipak nam je postaviti pitanje nije li prebacivanje govora na euharistiju u ovom slučaju bijeg od onoga što je Isus učinio, to jest nije li zatvaranje očiju pred problemima pred kojima se danas nalazi čovječanstvo. A jedan od velikih problema je glad kao uzrok siromaštva u svijetu. Ako je Isus umnožio pravi kruh i ribu, te je nahranio gladno mnoštvo, ne događa li se da mi danas, u nemogućnosti da to ponovimo, prebacujemo argument na pobožne priče o euharistiji, te se onda zadovoljavamo ljudima nuditi euharistiju, umjesto da im pomognemo rješavati životne probleme? Jer postavlja se pitanje može li euharistija riješiti problem gladi u svijetu? S pravom nam je postaviti ova pitanja, jer očito je da je Isus umnažanjem kruha nagovijestio euharistiju, kako je razvidno iz Lukina opisa. Isto tako je razvidno da Isus nije došao kako bi rješavao socijalne probleme čovječanstva čarobnim štapićem, te nije ni htio biti kralj koji će davati kruha svojim podanicima, nego je naprotiv ukazivao na uzroke, a ne samo otklanjao posljedice.

To vrijedi i u slučaju euharistije i gladi u svijetu, jer među njima postoji određena veza za koju bi se čak moglo reći da je uzročno-posljedična. Isus je, doista, vjerovao da euharistija može riješiti problem gladi u svijetu, u protivnom ne bi na ovakav način učinio čudo umnažanja kruha, nego bi to učinio ne skrećući pozornost prema euharistijskom blagovanju. Znakovitošću ovog događaja htio je istaknuti da glad u svijetu nastaje onda kad ljudi ne blaguju Boga i ne žive od njega, što kao posljedicu ima da se ne odnose jedan prema drugome kao braća. Zato se Gospodin trudio u ljudima pojačavati glad za Bogom, smjerajući prema tome da bude ta glad jača od one gladi za kruhom zemaljskim, o čemu svjedoči i ovaj evanđeoski odlomak.

A u trenutku kad postajemo Boga gladni, Isus nam nudi svoje tijelo kao pravo jelo koje nas njemu suobličava. Doista, Euharistija preobražava naš duh do mjere da nas čini voljnima dijeliti d drugima. Zato je za prvu Crkvu umnažanje kruha bilo simbol umnažanja Isusova tijela koje se ne prestaje ni danas umnažati za svijet. I danas je Isusovo tijelo, kao hrana života vječnoga, vrelo nadahnuća za sebedaran i nesebičan život prema drugima milijunima vjernika. Tako Isus pitanje gladi u svijetu nije htio svesti na socijalni problem, nego ukazati da ona ima i (ne)duhovnu pozadinu, to jest uzroke. Glad u svijetu nastaje radi toga što ljudi nisu gladni Boga, te tako nisu spremni sebe darivati za druge. U svijetu u kojem prevladava individualizam i sve se mjeri količinom osobne koristi, malo je onih koji su spremni izići iz takvog načina razmišljanja posvećujući sebe dobrobiti vlastite braće. Ovaj svijet nas i uči uglavnom tome da ostvarujemo sebe i da nastojimo zasititi najprije svoje potrebe. A kad smo kao ljudi usmjereni na svoje zemaljsko umjesto na duhovno dobro, onda se događaju nepravde i nejednakosti, osiromašenja i međusobna pustošenja, umjesto da jedni drugima dajemo jamstvo sigurnosti unutarnjim duhovnim obiljem i nesebičnom pomoću.

Zato i nama vjernicima odzvanjaju danas one Isusove riječi upućene apostolima: Podajte im vi jesti! Kao što je zadužio apostole onda, tako je danas zadužio one koji su njegovi, da skrbe o braći u potrebi. A da bismo drugima dali jesti, mi sami moramo biti gladni Boga. A kad se mi Bogom nahranimo, osjetit ćemo glad za dobrom braće, te ćemo biti spremni dijeliti s njima i skrbiti o njima u okviru vlastitih mogućnosti. Tako nam je duhovna hrana iznutra snažno pogonsko gorivo da utažimo i duhovnu i tjelesnu glad onih koji su oko nas. Isus je ovim čudom nagovijestio svoje predanje na posljednjoj večeri koje postaje vrelom nadahnuća i snage apostolima, a i svim vjernicima, da i sami crpe iz njega kako bi mogli davati drugima. Tako je Isus na vrlo neobičan način ukazao da je euharistija pravi odgovor na problem gladi u svijetu, te koliko svi skupa budemo euharistijski ljudi na autentičan način, naše će društvo imati i veća društvena jamstva i sigurnost.

Jer mi koji se hranimo Kristovim tijelom trebamo danas posvjedočiti svijetu da nitko nije sitiji od onoga tko je Boga gladan, niti ima itko gladniji od onoga tko je Boga sit. Samo takvi mogu svijet nahraniti, jer dok zasićuju svoju glad istinski težeći za Bogom, s druge pak strane ostaju gladni i žedni pravednosti na zemlji i spasenja svojih bližnjih. Neka Kristovo tijelo koje blagujemo u nama ražari tu svijest i odgovornost, te nas učini njegovim suradnicima u skrbi za duhovno i tjelesno dobro vlastite braće.