1. nedjelja došašća – A

Čitanja prve nedjelje došašća potiču nas da upoznamo stav koji kao vjernici trebamo zauzeti pred činjenicom dolaska Sina Božjega. Tako nas Isus u današnjem Evanđelju poučava o načinu na koji se ima dogoditi dan njegova drugog dolaska, a iz njegovih riječi izvući nam je spasonosne zaključke o stavu koji nam je zauzeti glede toga dana. Kako bi nam ukazao na pogubnosti kojih se valja čuvati, prisjeća se potopa opisanog u prvom starozavjetnom spisu – Knjizi postanka. U tom smislu je znakovita njegova rečenica: „Kao u dane Noine, tako će biti dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one  – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije  tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega.“

Dok upozorava svoje suvremenike kako trebaju biti spremni za dolazak Sina Čovječjega, Isus predbacuje naraštaju koji je živio u dane Noine da je živio neprimjereno, te je bio zatečen potopom koji se dogodio. Međutim, kad pročitamo Isusove riječi, onda dolazimo do zaključka da su ti isti ljudi živjeli na način koji se danas naziva normalnim načinom života. On im predbacuje što su jeli i pili, ženili se i udavali, ali to je nešto bez čega se ne može. Ako Isus tako reagira predbacujući između ostaloga što su se ženili i udavali, dalo bi se zaključiti da je on bio protiv njihova bračnog života, te da je bračni život bio najveća zapreka ispravnoj spoznaji vremena u kojem su živjeli. Vjerojatno mu je zasmetao njihov tradicionalni način življenja, koji su oni smatrali normalnim, te mu se suprotstavio kao lošem načinu koji ih je onemogućio da prepoznaju znakove vremena. Nisu bili svjesni Božje blizine, jer su se bavili brakom i obitelji, te su zaslužili kaznu potopnu jer im je bilo važnije ženiti se i udavati.

 Ali ako Isus njihov način života nije držao dovoljno dobrim prije potopa, onda ni nama ne savjetuje da živimo takvim stilom života prije njegova dolaska. Kako onda nisu mogli proći nekažnjeno da ih dan ne iznenadi, tako ni naš naraštaj neće proći nekažnjeno o dolasku Sina Čovječjega.  To znači da i od nas danas i od našeg naraštaja Gospodin očekuje da se pobunimo protiv takvog zastarjelog i uhodanog načina života kao što je bio život onog predpotopnog naraštaja. A vidimo doista oko sebe toliko pojedinaca i skupina koji se vrlo energično i polemično protive tradicionalnom braku i obitelji do mjere da ga žele razoriti, koje su radikalno protiv braka i obitelji kao normalne sastavnice ljudskog života. Danas uspostavljaju neke nove načine života i neke nove zajednice koje bi trebale zamijeniti tradicionalnu i zaostalu zajednicu, protiveći se ujedno braku muškarca i žene ne prihvaćajući ga za naravnu datost u životu. No ako je čak i Isus dvojio o korisnosti takve normale, i nama se upitati nismo li i sami pozvani stati na stranu ovih koji su protiv braka i obitelji, te napokon dati čovječanstvu nešto sasvim novo i bolje, nešto što bi bolje odgovaralo trenutku u kojem živimo. Ako je on u Evanđelju predbacivao ljudskom rodu da je zakazao jer su se ljudi ženili i udavali, zar ne bismo i mi trebali slijediti njegov kritički odnos prema ženidbi i obitelji, te tako biti vjerni njegovoj volji i želji? Imamo li pravo i dužnost i mi se podići protiv takvog oblika braka i obitelji, kad je i on to učinio?

Nije stoga bespredmetno postaviti pitanje što je Isus zaista htio kad je izgovorio gore navedenu rečenicu. Pravo je pitanje je li njemu doista smetao tradicionalni brak i smatra li ga uzrokom potopa i Božje kazne? Je li ih onaj dan potopa zatekao samo zato što su se ženili i udavali, što su jeli i pili, ili ih je zatekao zbog nečeg drugog? Nadalje, valja razumjeti što Isus stvarno predbacuje naraštaju Noinoga vremena?

Isus, međutim, predbacuje naraštaju iz Noinih dana da su se ženili i udavali, a Boga zaboravljali, umjesto da Boga uvedu u svoj brak i obitelj, kako bi živjeli po Bogu. A život po Bogu ne može biti tradicionalan, nego svet i jedinstven. Umjesto da budu uronjeni u Boga, bili su uronjeni u svoju svakodnevnicu, u bavljenju ljudskim poslovima, kao i u život u braku sasvim na ljudski način. A jer je naš Učitelj i Gospodin posvetio brak svojom prisutnošću, on doista ne smije biti tradicionalan, nego mora biti živ i nadahnut Bogom, u protivnom postaje lak plijen sotonskih sila koji žele njime ovladati, kao što su ovladali i u dane Noine, zbog čega je došla kazna potopna.

Zastrašujuće je i porazno kako ni danas nismo svjesni da smo pred živim Bogom, da nam je on blizu, te da će nas u onaj dan pitati da položimo račun o vlastitom životu, bilo da smo oženjeni, bilo neoženjeni. Presudno će biti jesmo li znali živjeti u njegovoj prisutnosti, svjesni da je on s nama u vremenu, te da prati naš hod. Zato nas je Gospodin u današnjem Evanđelju poučio da nije dovoljno da brak bude kao u dane Noine, jedna obična svakodnevna stvarnost, jer ako bude takav, onda će ga vrlo lako razoriti destruktivci ovoga svijeta, budući da nije dovoljna samo naravna snaga da bi im se oduprli. A kako se radi o borbi protiv sila zla koje se obaraju na brak i obitelj, potrebno je imati nadnaravnu svijest i snagu, kako bismo se oduprli. Nije dostatno da u našim obiteljima bude samo onaj tradicionalni odnos i naravni brak, nego onaj nadnaravni, sasvim božanski odnos koji izlazi iz okvira tradicionalnoga. U braku i obitelji je potrebna ljubav koja se ne može i ne smije svesti na tradicionalnu, nego ljubav koja crpi svoje postojanje u onoj božanskoj ljubavi, u onom božanskom daru. Stoga možemo reći da Isus nije za brak koji bi bio blijeda kopija Stvoriteljeva plana, nego je za brak koji je ujedno odraz živoga zajedništva s Bogom.

A da Bog, uostalom, nije protiv braka i obitelji, vidimo po tome što, kad spašava ljudski rod, opet ga spašava po Noinoj obitelji i obiteljima njegovih sinova, što znači da mu nije smetao brak i obitelj, nego loš život u braku. Smetao mu je bračni život kao tradicionalni život, promatran kao da se radi samo o naravnoj ljudskoj datosti, umjesto da se u njemu razazna onu božansku. Zato današnjim mrziteljima braka ne smeta ta naravna, to jest ona koja smeta Bogu, nego im smeta upravo ona dimenzija koju Bog izgrađuje, čime se potvrđuje da su se opredijelili služiti zlu i Zlome kako bi ugrozili božansku ustanovu i vrijednost braka. Zato bi oni htjeli uništiti ‘tradicionalni’ brak, ali ne s ciljem da stvore novi i uzvišeniji, kao što to Bog čini, nego da brak svedu na ljudsku pohotu prema kojoj je bilo kome dopušteno činiti što ga volja i stupati u zajedništvo s kim ga volja. Teško je u toj mržnji protiv Boga i borbi protiv svetosti braka ne vidjeti sotonske prste, teško je ne osjetiti količinu mržnje, bezumlja, bezakonja, bezboštva koji vode prema uništenju čovječanstva.

Te, stoga, kad vidimo što se sve širi u društvu danas, onda bismo čak mogli ustvrditi da bismo bili sretni kad bi se u naše vrijeme ljudi ženili i udavali, to jest poštivali brak barem na naravan način kao u dane Noine, jer je danas izopačenost uhvatila toliko maha da danas civilizacija ne dopušta kao normalno ono što je doista naravno u ljudskim odnosima, a to je brak muškarca i žene. A ako Gospodin prigovara onom naraštaju koji se ipak naravno ženio i udavao, što bi tek rekao bezumlju našeg naraštaja?

No kao u dane Noine, i danas je moćan Bog po malom broju svojih vjernih pobijediti ovo sotonsko likovanje i bijes koji proizlazi iz obijesti. Neka nas uozbilji Bog koji dolazi, kako bi svatko od nas bio svjestan njegove blizine i prisutnosti koja nas obvezuje, te nam dadne snagu za autentičan život pred licem njegovim. Budimo spremni na njegov dolazak, jer on sigurno dolazi, a s njime i njegova nagrada i kazna, svakome prema djelima njegovim.

Svetkovina Krista Kralja svega stvorenja – C

Od dana njegova rođenja u Betlehemu do dana njegove smrti u Jeruzalemu, mnogi su se pitali je li Isus žuđeni kralj židovski, o čemu svjedoči i današnji evanđeoski odlomak u kojem čitamo kako je o njegovoj kraljevskoj časti proturječno svjedočio natpis na križu, kako su mu se na račun toga rugali rimski vojnici, a pogrđivao ga jedan od razbojnika. A još prije toga o njegovoj kraljevskoj časti i ulozi su bili obaviješteni pastiri i mudraci s Istoka, raspravljao Herod Veliki sa svojim savjetnicima i židovski puk koji je iščekivao Mesiju – spasitelja. Doista je bilo izazovno pitanje je li on kralj i kad će uspostaviti kraljevstvo Božje na zemlji, te je malo tko od onih koji su ga poznavali ili o njemu slušali bio imun na ovo pitanje. Tijekom njegova života mnogi su ga prihvaćali za kralja, a velika većina njih je prema njegovoj kraljevskoj moći imala ili stanovitu zadršku ili su njegovo kraljevstvo zamišljali sukladno svojim idejama o načinu ostvarenja Božjeg kraljevstva.

Vjerojatno smo danas i mi vjernici čuđenje u svijetu dok slavimo Krista Kralja, to jest kad uz onu zakonitu ljudsku vlast imamo potrebu ispovijedati i Boga za svoga kralja. Mnogi se pitaju čemu to, držeći suvišnim i nepotrebnim pripisivati Bogu takve zadaće. Nisu rijetki ni oni koji u tome vide eventualno ugrožavanje ovlasti zemaljske vlasti u vršenju njihova poslanja te im više smeta kad se vjernici klanjaju Bogu kao kralju, nego da im zemaljska vlast nametne svoj totalitarizam. Stoga slaviti Krista kao kralja postaje izazovno, jednako kao što je izazovno potražiti koji su načini njegova kraljevanja i okviri kraljevskih ovlasti. Valja propitati zašto je Isus htio sebi kraljevski naslov iznad glave na križu, kad ga je taj isti naslov što mu je stajao iznad glave doslovno stajao glave, kao što treba vidjeti ima li sukoba između zemaljske i nebeske, duhovne i svjetovne, ljudske i božanske vlasti.

Naš Učitelj nam je dao jamstvo svojim riječima i životom da nije došao uzeti zemaljsku vlast i doista je bio dosljedan u svemu što je govorio. A od onih koji su mu povjerovali uvijek je tražio poštovanje prema zakonitoj zemaljskoj vlasti, pa i onda kad se ta vlast prema njima nije ponašala prema zakonskim načelima i općeljudskim vrijednostima. Ali i tada kad stvari stoje tako, ne znači da Isus ne zna koje su granice i okviri svake vlasti koje ne bi nijedna smjela prelaziti. Ne znači da civilnoj vlasti daje za pravo da bude totalitarna, da bude isključiva, da služi samo jednom dijelu naroda ili samo interesima jednog dijela građana. To ne znači da je smatra jedinom vlašću i da osporava potrebu da ljudi spoznaju i onu drugu vlast koja postoji za njih, a to je duhovna – Božja vlast na zemlji. To ne znači da je smatrao kako samo ljudska vlast treba uređivati ljudski život, upravljati njegove odluke i izbore, te sačinjavati načela prema kojima će živjeti. To ne znači da odobrava da ljudska vlast uzima sebi božanska prava, to jest prava na nepravedne odluke, na kršenje ćudoređa, gaženje savjesti pojedinca, pristranog određivanja vrijednosti. To ne znači da državna vlast smije polagati prava na područja koja nisu u njezinoj nadležnosti, da ona određuje granice dobra i zla, da nameće svoju volju i odluke u sadržajima ljudskoga života koja nisu u njenoj ovlasti. To ne znači da joj je dao za pravo da prelazi granice svojih ovlasti, te da ljude podređuje sebi umjesto da služi ljudima i stvarnom cilju i smislu njihova života. To ne znači da je dao za pravo zemaljskim kraljevima, to jest moćnicima, političkim strankama i bezbožnim udrugama da ovladaju ljudskim savjestima, da oni postanu kriteriji i učitelji ćudoređa, jer savjesti pripadaju samo Bogu koji ih upravlja i ispravlja, pročišćuje i uzvisuje.

Doista, Bog je stvorio savjesti i on ih posvećuje istinom o životu, on ih upravlja stvarnom dobru, te je jedini moćan obdariti ih spasenjem. On ih poučava i daje im unutarnju snagu koja se ne povija pred moćnicima ovoga svijeta, koja se ne ravna prema gospodarskom interesu, niti prema naputku ideoloških istina jednakih lažima. Bog je onaj koji savjestima daje snagu kad trpe, koji im daje slobodu kad ih ljudi zarobljavaju u svoje mreže, koji ih liječi kad su ranjene. Jer doista čist obraz i slobodna savjest najveća su dobra našega života koja nas uzdižu do kraljevskog dostojanstva. Toga je postao svjestan onaj raskajani razbojnik koji u trenutku umiranja upravlja svoj pogled prema raspetom Bogu, moleći oproštenje grijeha i spas duše, te postaje pobjednik koji prima veći dar nego da ga je Isus skinuo s križa u tom trenutku.

Stoga današnja svetkovina Krista Kralja služi kako bismo razumjeli razlikovati ta različita područja i te različite načine vladanja. Krist je došao među nas ljude ne samo da nas pouči pokornosti zakonitim civilnim vlastima, nego da nas nauči kraljevati i gospodariti životom kao gospodari vlastite savjesti i vlastitih životnih vrijednosti. Prvi kršćani su to vrlo jasno razumjeli, jer dok su s jedne strane bili lojalni građani rimskoj vlasti, s druge pak nikada nisu dopustili da ljudska vlast zagospodari njihovim savjestima i da im ljudska vlast određuje duhovne vrijednosti. Za tu su istinu polagali i živote, kao što je učinio i njihov raspeti Učitelj. Prema njima, ljudska vlast, samo zato što je imala zadaću donositi zakone za uređenje društva, nije sebi smjela uzeti pravo da donosi zakone prema iskrivljenoj savjesti i izopačenim vrijednostima. Prvi kršćani su se stoga izložili stajući u obranu ove kraljevske zadaće i neizmjerne moći ispravne savjesti koja čovjeku može podariti vječni život u Kraljevstvu Božjem. Njihova mučenička krv na tu zadaću obvezuje i nas danas.

Svojim dolaskom među ljude, a to pokazuje i raskajani razbojnik, Gospodin je uspostavio vladavinu svoga kraljevstva u savjestima i srcima ljudi postavši on sam kraljem savjesti i ljudski srca. Od tada naše savjesti postaju nepovrediva svetišta Božje prisutnosti. Tim činom Isus je odredio granice i područja svake ljudske vlasti, čija zadaća nije gaziti ispravne savjesti i srca ispunjena smislom i vrijednostima, nego im služiti. Njegovo umiranje na križu bila je pouka kršćanima kako se i na križu može kraljevati, usmjeravajući svoju savjest prema Bogu i podređujući svoj život njemu kao jedinom smislu i cilju života. To nam je smjerokaz i u ovim izazovnim vremenima kad se nalazimo pred bahatošću moćnika koji ne vode računa o glasu savjesti ni o vapaju pravednika, nego potpisuju osude obojene ideološkim stavovima, vođene političkim oportunizmom, nametnute potom batinom sirove moći.

Kristova kraljevska pobjeda na križu doista nam daje snagu da ne dopustimo ideološki ispranim mozgovima da zaguše glas ispravne savjesti i onečiste naša srca izopačenom i prizemljenom vizijom čovjeka. Priklonimo stoga svoje savjesti k Bogu, i pod cijenu razapinjanja na križu, te ćemo tada postati gospodari i upravljači svoga života zaslužujući kraljevati s Kristom Isusom, Kraljem naših savjesti, u njegovu nebeskom kraljevstvu po sve vijeke vjekova.

Razmišljanje uz blagdan Marijina prikazanja u Hramu

Strah je negativan osjećaj kad čovjek vidi ili očekuje opasnost, bila ona stvarna ili nestvarna, te tako može biti utemeljeni i neutemeljeni strah. Svaki čovjek se rađa s mogućnošću takve reakcije, kojom se potvrđuje da osjeća kako oko njega postoji stvarnost koja ga nadilazi i kojom ne može upravljati i gospodariti, te se stoga strah smatra primarnom ljudskom emocijom. Ljudi su doista podložni raznim strahovima koji ih prate od početka do konca života. Strah, vrlo je očito, u čovjeku ima i svoju funkcionalnost, jer je poput alarma ljudskom biću da ga zaštiti od svega što izaziva nelagodu i čega se čovjek boji, te stoga potiče u čovjeku pozornost od mogućeg izvora opasnosti. Strahovi, međutim, mogu imati vrlo loše i razorne posljedice, jer osim što na neki način upozoravaju i štite biće od izvora straha, oni mogu dovesti u pitanje ljudsku svijest i u čovjeka uliti stanovitu nesigurnost. Čovjek pritisnut strahom osjeća se ugroženim, te mu se često ne može niti dokazati koliko je bezrazložno bojati se ako je strah neutemeljen, ili pak teško mu je pružiti pravu zaštitu ako je strah utemeljen. Strah može biti toliko jak da nadjača onu redovitu svijest koja bi mu trebala biti dostatno jamstvo za normalan život bez straha.

Isto tako može biti mnogo uzroka strahu, kao što ima mnogo vrsta straha i njegovih učinaka. Tako je jedna posebna vrsta straha prisutna u određenoj mjeri gotovo u svakom čovjeku, a to je strah od neizvjesnosti koju nam donosi budućnost. A kako nitko ne zna što ga sve čeka u životu, uvijek u sebi osjeća takvu neizvjesnost koja u njemu izaziva napetost i nemir. Čovjek je u neizvjesnosti jer se boji onoga što bi ga moglo zadesiti u budućnosti, te mu pokvariti planove, a donijeti nepredviđene nevolje i nepogode. I onda kad bolje sagledamo o čemu se radi, vidimo da je strah u konačnici pokazatelj redovito nepoželjan, bilo da je aktualan ili potencijalan, bilo da je stvaran ili postoji tek kao mogućnost.

Strah Gospodnji

Jedna od kategorija straha je i strah Gospodnji, kako nas uči Sveto pismo. Za razliku od drugih strahova od kojih Bog oslobađa čovjeka, ovakva vrsta straha se predstavlja kao poželjna, to jest kao svojevrsna krepost kod pobožnih ljudi koji imaju osjećaj za Boga. Doista, Bog je želio jednu vrstu straha kao pozitivnog iskustva kojim se priznaje i prihvaća njegovo gospodstvo nad čovjekom. Zato taj strah nije klasičan strah nego poštivanje njegove volje, te bojazan da protiv nje ne sagriješimo. Upravo ovakav strah je, proturječno, najbolja zaštita od onog straha koji čovjeku može nauditi uništavajući mu život, a to je strah od zlih ljudi i sila zla koje su prisutne u svijetu, kojih se čovjek trajno mora bojati jer se pred njima osjeća nemoćan i nezaštićen. Osjećajući nemoć pred njima, jer ih ne može sam od sebe pobijediti, u čovjeku se rađa strah da će postati njihova žrtva. Ali taj strah nije uvijek i najprije strah da ne postane zao, nego da mu sile zla ne naude na neki drugi način.

No sile zla kojih se boji one mu najviše naude u trenutku kad on prihvati logiku zla, te kad i sam počne činiti zlo, to jest kad ga navedu da izgubi strah Božji. U mnogim situacijama čovjek i ne vidi da se priklonio tim istim silama zla kad čini grijeh, a s druge strane panično se boji da mu se ne dogodi neko zlo u smislu bolesti, ozljede ili poslovnih neuspjeha. Navikao je činiti zlo kao da nije ništa, te to čak i pravda mnogim razlozima ne vjerujući da se događa zlo onda kad čini izbore suprotne od Božjeg ćudorednog zakona. Tako se još potvrđuje nepoučljiv o tome što je grijeh, a što je istinsko dobro za čovjeka. Da u sebi ima straha Božjega onda bi dobro razumio što je zlo, dao bi se poučiti o grijehu i tako bi stekao neprocjenjivu zaštitu zahvaljujući upravo strahu Gospodnjem. Tako je ljudsko iskustvo obilježeno zlom koje čini i zlom koje mu se događa, što u njemu izaziva strahove. Na neki način ostaje nemoćan pred zlim silama što ga čak može dovesti do očaja, izgubljenosti i rezignacije. A sve to nastaje u trenutku kad osjeća da ne može nadvladati te sile koje su oko njega. Na žalost ne vidi da bi mu strah Gospodnji bio protuteža svim ostalim strahovima koja bi ga vratila u ravnotežu.

No naša nebeska Majka Marija, iz onoga što znamo o njoj, živjela je u strahu Gospodnjem, te je pazila budno da ne učini propust i grijeh protiv Boga. Zato je bila slobodna od strahova ovoga svijeta, pa i od panične zabrinutosti za budućnost, jer je vrlo dobro znala da je u svakom slučaju pozvana Bogu se potpuno predati. Sve drugo joj je bilo manje važno, a sigurnost joj je dolazila od njegove očinske skrbi. Posjedujući krepost i dar straha Božjega budno je pazila da ne naruši zdravlje duše i tijela grijehom koji je oholo uzdizanje protiv Boga, te uzrok svih loših strahova i problema.

Lijek protiv našeg straha

Krepost straha Božjega koju je posjedovala Marija postaje nama danas put i lijek, jer nas uči kako ugađati isključivo Bogu tražeći život vječni, te stavljajući u drugi plan sve druge želje i potrebe. Postaje putokaz kojim nam je ići ako se želimo osloboditi strahova ovoga svijeta i strahova od budućnosti. Blagdan Marijina prikazanja u Hramu je blagdan kad slavimo Marijinu potpunu posvećenost Bogu, koja je odraz i pokazatelj straha Gospodnjega u kojemu živi, to jest onog osjećaja za Božju prisutnost protiv koje nipošto ne bi htjela pogriješiti. Smirujući riječi koje anđeo Gabriel izgovara Mariji u trenutku navještenja zorno opisuju stanje njezine duše: Ne boj se, Marijo! Ona je zaista bila vrlo pozorna na svaki titraj duha i jedno na što je pazila bilo je da ne sagriješi. O njezinoj cjelovitosti svjedoči nam blagdan njezina prikazanja u Hramu koji prenosi istinu da je bila cijela Bogu posvećena i da je od prvoga dana svoga života bila čuvana od grijeha, te da su roditelji Joakim i Ana budno pratili da je potpuno zaštite od toga zla i te pošasti. U tom duhu se razumijeva i njezin strah, pri čemu joj anđeo Gabriel pruža jamstvo da on nije napasnik koji kuša nego Božji poslanik koji naviješta radosnu vijest.

A budući da nam je kao putokaz prema spasonosnom izboru kojim se onda liječimo od svakog drugog straha, nije ni čudo da je onda častimo kao Gospu od Zdravlja. Ona nas vodi putem ozdravljenja od naših strahova učeći nas zdravu životu pred Bogom, kakvim je i sama živjela. Zato ovim jednim razmišljanjem možemo povezati i blagdan Marijina prikazanja u Hramu i blagdan Gospe od Zdravlja. Anđelove riječi djevojci i Djevici iz Nazareta otkrivaju kakvim je životom ona živjela i čega se bojala. Ona je bila milosti puna i Gospodin je bio s njom, a ipak je osjetila neku vrstu straha kad se anđeo pojavio na obzorjima njezine duše. Bojala se da je biće koje joj se ukazuje ne odalji od Boga, te je stoga i nama bojati se čega se i ona bojala i na način na koji se ona bojala. Ali isto tako nam je ljubiti sve ono što je ona ljubila i onako kako je ona ljubila. Upravo jer se prikazala Bogu i jer je bila milosti puna, Marija je imala takvo tjelesno i duhovno zdravlje poradi kojega je nama postala primjer i ideal, pomoćnica i zagovornica.

Mi kršćani bismo se trebali poput Marije bojati prvenstveno Boga kako bismo se oslobodili strahova. Jer društvo i mentalitet svijeta koji čovjeka želi ‘osloboditi’ od straha od grijeha, ali ne na način da ukloni grijeh iz okruženja, nego da ga proglasi nepostojećim, čovjeku čini medvjeđu uslugu čineći mu okruženje okuženim. Doista, tako nije moguće osloboditi se grijeha i njegovih posljedica, što se kasnije pokaže pogubnim, te se uspostavi da nas ne oslobađa nego na nas navlači svekolike životne strahove. Pođimo stoga odvažno za našom Majkom, Bogu potpuno prikazanom, te priskrbimo sebi istinsko zdravlje duše i tijela.

33. nedjelja kroz godinu – C

Slušajući Gospodinove riječi iz današnjeg Evanđelja, ostajemo nemalo zbunjeni zbog njihove ozbiljnosti i prijetećeg sadržaja. Naime, on najavljuje razaranje jeruzalemskog Hrama, razne ratove, pobune i nemire među narodima i kraljevstvima. Osim toga i mnoge prirodne pošasti kao što su potresi, glad, strahote i drugi znakovi s neba. I tu popis zala ne staje, nego se ona najgora zla  obaraju upravo na one koji vjeruju u njega. Zato on i reče da će se još prije tih predviđenih pošasti dogoditi progoni vjernika, jer će mnogi na njih dizati ruke, predavati ih u tamnice, vući pred kraljeve i upravitelje, od čega neće prezati niti najbliža rodbina, rođaci i prijatelji.

Nakon tako zastrašujućih riječi, rado bih tražio još neke odgovore od samoga Gospodina, jer je jedan dio tih riječi koji nas sigurno zbunjuje, te ne znam tko bi ih mogao bolje protumačiti od onoga koji ih je izgovorio. Pogotovo me zanima onaj dio koji se odnosi na progone Crkve i vjernika. Sasvim nam je očito da stoji to što je rekao, ne samo nekada u prvom stoljeću, nego i danas u dvadesetprvom. Činjenice koje gledamo oko sebe to jasno potvrđuju i govore za sebe, jer uvidom u svakodnevnu stvarnost iz našeg vremena i društva nedvosmisleno možemo pronaći i povući paralele. No više od samih činjenica zanima nas zašto to tako mora biti. Zašto se toliki ljudski bijes obara na sve što je Božje? Zašto takvi agresivni i militantni stavovi? Zašto tolika netrpeljivost ‘tolerantnoga svijeta’ koja je spremna drugoga ugroziti, pa i onda kad taj drugi nikoga ne ugrožava, nego tek polaže pravo da ispovijeda svoju vjeru i živi sukladno svojim uvjerenjima? Zašto čovjeku smetaju oni koji se pozivaju na Boga i Božja uvjerenja, a ne smeta im nitko od onih koji se pozivaju na ljudska uvjerenja ili pak na životinjski način života? Zašto im smetaju oni koji žive čisto i čestito, a ne smetaju oni koji ljudskim proglase i ono što je neutemeljeno i neprihvatljivo nazvati ljudskim?

Doista bi nas zanimalo zašto je nas svoje vjernike i sljedbenike ostavio tako nezaštićenima i izloženima u svijetu u kojem svatko polaže pravo da psuje, prijeti, zastrašuje, dok nama nije ostalo nego da se molimo, trpimo i šutimo? Dok svi drugi polažu prava na sva prava u društvu, pa i više od toga, vjernicima se uskraćuje ponekada i onaj temeljni minimum, kad se one povlaštene skupine osjećaju ugrožene istinom o čovjeku koju oni propovijedaju? Zašto Isus nama ne dopušta da budemo napredni poput svih ostalih ‘naprednih’ koji sebi dopuštaju pravo na ljudski primitivizam? Zašto nam ne dopušta biti snošljivi poput ‘tolerantnih’ koji toleriraju svaku vrstu bezakonja, osim da netko drugačije razmišlja i govori od njih? Zašto nam ne dopušta mrziti ‘čovjekoljupce’ koji nastupaju s toliko mržnje prema svemu što se ne slaže s njihovim pojmom ljubavi?

I dok postavljamo tolika pitanja tražeći odgovore kako bismo razumjeli svoju situaciju u povijesti, u ljudskom društvu, kao odgovor razaznajemo samo jedan, ako nas to može zadovoljiti. U današnjem evanđeoskom odlomku taj odgovor odzvanja dva puta: ‘Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega’, te potom: ‘Svi će vas zamrziti zbog imena mojega.’ Jasno nam odzvanja u ušima ono njegovo ‘zbog imena mojega’, premda ne znamo što je njegovo ime ljudima toliko skrivilo da su kivni na njega? Zašto to ime izaziva bijes i negodovanje? Zašto izaziva srdžbu i protivljenje? Što je ono lošega učinilo čovjeku i čovječanstvu?

Gospodin nam nije dao obrazloženja za sve to, no s druge pak strane jasno nam je rekao da se ne smijemo stidjeti njegova svetog imena. Pa i onda kad nismo razumjeli sve tuđe razloge zbog kojih se progoni ime Isusovo i s njime kršćansko ime, imamo svoje razloge poradi kojih ga trebamo postojano i svim silama čuvati. Trebamo ga ponosno držati, premda je ono isključivi uzrok netrpeljivosti i progona u svijetu. Bez obzira na sve ne smijemo se stidjeti biti ono što jesmo, vjernici obilježeni njegovim imenom, pa i onda kad će nas drugi progoniti zbog vjernosti tom imenu. Pa i onda kad nam svijet ne oprašta jer je Isus pobijedio duha ovoga svijeta, nama je častiti njegovo sveto ime. Pa i onda kad je svijet prema nama nesnošljiv jer je Isus raskrinkao njegove idole, nama ne preostaje nego slaviti njegovo sveto ime. Pa i onda kad svijet bjesni jer mu je oduzeo ‘pravo’ na rasplamsale strasti i na razarajuće grijehe, mi sebi ne možemo dopustiti vratiti se na grješan život. Pa i onda kad svijet izokreće vrijednosti i uzima laž za istinu, mi ne možemo ne svjedočiti istinu o Božjem dolasku u naš život. Pa i onda kad nas isključivi proglašavaju isključivima, mi ne možemo ne naviještati spasenje Božje u imenu Isusovu baš zato što ljubimo i želim dobro svakom stvorenju. Pa i onda kad ljudi radije prihvaćaju političke diktate, nego Božji nauk, mi se ne možemo ne podložiti tom imenu u kojemu je spasenje i život.

Častimo, stoga, to sveto ime, jer ono je za nas najveća blagodat i dragocjenost u kojoj pronalazimo najveće obilje života. Ne dajmo se obeshrabriti mržnjom i progonima, porugama i omalovažavanjima, prijezirom i odbacivanjem, jer samo po tom imenu jamčimo pravu budućnost svome narodu i cijelome svijetu. Štujmo ga, jer ono nas čini bogatima Bogom i nesebičnim za dobro čovjeka. Ponosimo se njime, jer ono nam je najveći dar neba. Utisnimo ga u svoja srca, jer je izvor svake ljubavi. Urežimo ga u pameti, jer je izvor najuzvišenije spoznaje. Opečatimo njime svoje savjesti, jer ih ono hrani istinskim vrijednostima. Prožmimo njime svoje biće, jer je ono izvor neprolaznog postojanja u vječnosti. Podložimo se tom imenu, jer je u njemu naše uzvišenje. Ostanimo postojani u vjernosti njemu, jer je ono izvor spasenja i života vječnoga. Dajmo svjedočanstvo o snazi tog imena i budimo mu oduševljeni svjedoci, kako bismo po njemu izlili Božji blagoslov na cijeli svijet.

32. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak opisuje Gospodinovu raspravu sa skupinom saduceja, pripadnika jedne od značajnih židovskih sljedbi onoga vremena. Za njih sveti Luka kaže da su bili prepoznatljivi po tome što su nijekali uskrsnuće. Ono što na osobit način upada u oči, te je posebno proturječno, oni su pokriće za svoje stavove uzimali iz samoga Svetog pisma služeći se metodom banaliziranja Božje riječi koju nisu čitali u duhu i smislu vjere, nego na vrlo pristran i iskrivljen način, te su onda i dolazili do čudnih zaključaka, kao što je bio zaključak o ne postojanju uskrsnuća. Vjerojatno su svojim jeftinim smicalicama poput one iznesene u današnjem Evanđelju zbunjivali neuke i jednostavne vjernike, pa su isto pokušali i s Gospodinom Isusom, nesvjesni koliko je njegova učiteljska mudrost nadilazila njihove doskočice. Izvlačili su Mojsijeve odredbe iz konteksta, uvjereni kako oni ispravnije misle i znaju više o životu, nego je znao Mojsije ili pak neki drugi od svetih vođa, proroka i učitelja Božjeg naroda.

Osim toga pitanje koje upravljaju Gospodinu otkrilo je da njihovo izravno zajedništvo s Bogom nikakvo, premda su bili čuvari Hrama i hramskog bogoštovlja. Stoga su i govorili o Bogu ne živeći u sjaju njegove prisutnosti i ne polazeći od zajedništva života s njime, što je jedno veliko proturječje, kao da djeca govore o roditeljima zaboravljajući da su im oni dali život. Njima su nedostajali temelji poimanja Boga, a htjeli su se praviti mudrima i govoriti o božanskim stvarima kao što je život vječni, pa su tako i završili da su u Boga i u život vječni projicirali sebe i svoje neznanje. Kad se vidi ova činjenica onda je dvojbeno što su uopće oni mogli uzeti za svoje pravilo života, te kakvo je uopće moglo biti njihovo ćudoređe ili pak životna i vjerska motivacija. Dvojbena je njihova krepost i doprinos dobrobiti vlastitog naroda, jer je njihova vizija bezbožna, a perspektiva prizemna. Dvojbeno je kakvu su budućnost mogli ponuditi svome narodu, te u što su ga sve mogli uvući obećavajući socijalni boljitak, političku samostalnost i gospodarski napredak bez Boga i bez izgradnje čvrstih duhovnih uvjerenja kao bitnog uporišta i nezamjenjivog polazišta bez kojeg nema bolje budućnosti. Oni su bili ljudi koji su se opredijelili živjeti samo za ovaj svijet, držeći ga jedinim svijetom u kojem se događa ljudski početak i konačni svršetak.

Kao što je bilo saduceja u doba Gospodinovo, možemo reći da saducejskih tendencija ima i danas u suvremenom društvu, pa i u našem narodu. Kao što su se oni nekada suprotstavljali zdravom nauku, tako i danas postoji sukob takvih dviju koncepcija, samo što se danas zovu drugim imenima. Dok s jedne strane postoji ona vjernička koncepcija života, dotle s druge strane postoji ona bezbožna struja, to jest skupina onih koji ne vjeruju u Boga i tvrde da čovjek i društvo mogu i moraju bez njega. To su oni koji ga drže eventualno nekom silom, principom ili čudnim bićem koje se baš i ne miješa u ovaj naš život. To su oni koje možemo prepoznati pod imenom ateisti ili agnostici, te za njih govor o Bogu i Božjem životu nema nikakve važnosti. Neki od njih su čak uvjereni da Božje vrijednosti i njegov zakon nanose štetu ljudima i ograničavaju njihova prava. Bore se, navodno, za čovjeka, ali ne za onoga kojemu je konačno odredište život vječni, nego onoga čiji život završava tamom groba.

I danas je mnoštvo saduceja koji svoje stavove pravdaju lijepim riječima ili teološkim doskočicama, to jest onih koji obećavaju pravo ostvarenje čovjeka, a ne znaju da bez Boga nema ni čovjeka. Ovakav saduceizam je prisutan u široj javnosti koja govori o Bogu, ali bez svijesti o njegovoj živoj prisutnosti, koja drugima dijeli vjerske lekcije, ali bez vjere, koja ljude uči ljudskosti niječući u isto vrijeme uskrsnuće i život vječni, koja dijeli ćudoredne lekcije drugima, a zanemaruju Boga izvor ćudoređa. Ovaj saduceizam se provlači kroz javnost na način da ateistički medijski djelatnici i anticrkveni mediji postaju glavni tumači vjerskih tema i dileme, uvjerenja i događaja. Ovaj saduceizam je sličan onom negdašnjem, jer kao što su saduceji nekada citirali Sveto pismo da bi govorili protiv živoga Boga i uskrsnuća, tako i suvremeni saduceji navode, na primjer, izjave pape Franje da bi govorili protiv Crkve, ispravnih vrijednosti i stavova vjernika.

Ne preostaje nam stoga drugo nego moliti Gospodina da nas očuva od ovakvog saduceizma, da ne zarazi duše vjernika. Moliti nam je Gospodina da nas očuva od napasti da svoju vjerničku svijest oblikujemo uz pomoć stavova suvremenih saduceja, umjesto da se okrenemo jedinome Učitelju i Gospodinu Isusu Kristu čiji nauk počiva na svijesti o Bogu živomu i činjenici uskrsnuća. Neka nas, stoga, naš Gospodin obdari svojom snagom i sviješću kako bismo i sami mogli vjerovati u Boga u kojemu svi žive, kako bismo se i sami jednom našli u njemu o uskrsnuću mrtvih. Neka nam svijest o tome ražari odgovornost za ovaj sadašnji život, jer ne možemo biti dovoljno ljudi, a još manje zvati se vjernicima ako ne vjerujemo u živoga Boga, niti se možemo dovoljno dobro zalagati za dobrobit ovoga svijeta ako ne vjerujemo u onaj budući. Nastojmo, stoga, obdareni po Gospodinovu daru sviješću u uskrsnuće i život vječni, uspostaviti već sada istinsko zajedništvo s Bogom koji nam obećanjem života vječnoga daje jedinu ispravnu i najbolju motivaciju za ovaj život, kako bismo u onom životu primili nagradu da budemo jednaki anđelima njegovim i da budemo, kao sinovi uskrsnuća, neumrli sinovi Božji.

31. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka nam opisuje Gospodinov susret s nadcarinikom Zakejom koji se zbio prilikom Gospodinova dolaska u Jerihon. Dok se mnoštvo guralo oko Gospodina Isusa, središnji i ključni trenutak je rečenica koju je izgovorio susrećući jednog pojedinca u cijelom tom metežu: Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući. Iz spomenutoga odlomka razabiremo kako je Gospodin Isus zanemario mnoštvo koje se natiskivalo i guralo oko njega, svjesno izabirući Zakejevu kuću za svoje odredište, pa i pod cijenu da kritiziraju njegov potez, što su i činili mrmljajući. Jer njegov izbor Zakeja i njegove kuće mnoge je nukao da osporavaju njegov potez kao primjeren, jer je Zakej slovio za grješnika, što znači da su oni njegov potez tumačili kao potporu ovom grješniku. Vjerojatno su sebe smatrali dostojnijima da se k njima svrati, nego što je to mogao biti Zakej carinik, dok je Gospodin, na opće iznenađenje, izabrao čovjeka koji nije imao ni u dalekoj primisli da će Gospodin taj dan provesti baš kod njega u njegovoj kući.

Premda Zakej nije imao namjeru primiti Isusa u svoju kuću, kad se to pak dogodilo, onda je shvatio koji je dar primio, te se nije ustručavao iz toga izvući svaku blagodat i blagoslov Božji. Stoga bi i nama bilo vrlo korisno kad bismo propitali što je nama činiti da dođemo do iste blagodati i blagoslova koje se događa kad primimo Gospodina u svoju kuću. Jer nedvojbeno je da mi svi, manje ili više, imamo takvu nakanu ili želju koju je imala velika većina onoga mnoštva koje je pratilo Gospodina dok je ulazio u Jeruzalem. Takva namjera ili želja uopće po sebi nije loše, ali je mnogo korisnije imati Zakejov stav, jer je on iz ove situacije najviše naučio i najviše plodova primio. Dobro je onda vidjeti kako je njemu to pošlo za rukom.

Ponajprije Zakej nije unaprijed pravio računicu s Gospodinom, prilično svjestan svoje grješnosti i položaja koji je imao među svojim sunarodnjacima. Nije se prema Gospodinu odnosi kao prema nekome koga je trebalo iskoristi kako bi utvrdio vlastiti položaj u društvu ili sačuvao stečene društvene povlastice i ugled. Premda se popeo na stablo, nije to učinio kako bi Gospodina promatrao s visoko, nego, naprotiv, to je bio dokaz njegove naravnosti. Nije imao pretenzije ugrabiti dio slave i časti, pa se zato nije ni nagurivao s drugima kako bi pozvao znamenitog učitelja u svoju kuću. U njemu je bila isključivo želja da vidi tko je Isus, a ne da Isus vidi njega, i eventualnu njegovu moć, čast i bogatstvo kojima se ljudi redovito hvale pred drugima.

Nukan ovom željom previdio je samo jedno. Previdio je da će Učitelj podići glavu i da će se njihovi pogledi susresti, te da će mu taj pogled prodrijeti do duše. Do tada nije ni znao koliko može biti snažan i prodoran Božji pogled, a kad se to zbilo, osjetio je da postoji pogled koji spašava. Onaj tko želi okušati isto iskustvo tražeći blizinu s Gospodinom, ne može tvrditi da je s Gospodinom i da je Gospodin s njime, ako se međusobno izravno i neposredno gledaju u oči pogledom koji sve kazuje, pogledom koji spašava. Sve umijeće života je sadržano upravo u tome: susresti se s Bogom oči u oči, te dopustiti da stane vrijeme, zaboraviti sve druge brige i interese, a jedino spoznati sebe i njega. Samo tako je Zakej mogao Isusa pustiti u svoju kuću, kao što to i nama ostaje jedini blagoslovljeni način Gospodnjeg pohoda. U protivnom njegova prisutnost u nama i pored nas ostaje besplodina i beskorisna. On nam je nadohvat ruke, ali naš duhovni život ostaje isti, ostaje mlak i prazan, bezličan i suhoparan. Zato je potrebno težiti k tome da susretnemo njegov pogled, to jest dopustiti mu da nas pronikne pogledom do dna duše.

A kad se to već dogodi, drugo što trebamo učiniti je da žurno reagiramo na svaku Gospodinovu riječ, poput onoga što je učinio Zakej. Kad mu je Isus rekao da žurno siđe, Zakej je to i učinio. Ako i kad stvarno susrećemo Gospodina, onda doista žurnošću pokazujemo koliko nam je do toga stalo, koliko smo snažno doživjeli ulazak Boga u vlastitu dušu. Ako u vjerničkom životu doživljavamo mlakost, ako nemam žara za duhovna dobra, ako ne plamtimo željom da susretnemo Isusa i da on dođe k nama, onda je doista to pokazatelj kako uopće ne živimo kao oni koji susreću živoga Boga. Ako reagiramo s mlakošću i bezvoljnošću na duhovne poticaje, ako nemamo želje osloboditi se mana i nesavršenosti, ako ne osjećamo potrebu uhvatiti se u koštac s grijehom, zlom i strastima, onda je to samo potvrda da ne vjerujemo živo i ne ljubimo žarko samoga Boga, pa i onda kad se naguravamo u njegovoj blizini. Jer nije dovoljno naguravati se u njegovoj blizini, nego stati pred njega i dopustiti mu da nas pogleda, te ga potom ugostiti u svojoj kući, iznoseći pred njega svoj život.

Stoga nam je ovaj evanđeoski događaj da se preispitamo koliko je stvarno Gospodin Isus stanar naše kuće na način na koji je pohodio Zakeja. Dopustimo mu da nam pogledom prodre do dubina duše, te žurno se stavimo njemu na raspolaganje. Ne oklijevajmo i ne pravimo računice s njime, nego izvršimo što od nas traži, jer je za naše dobro da sve što imamo uložimo za spasenje. Ne proračunavajmo svoju korist od njega, jer bismo se mogli preračunati, nego radije slušajmo dok nas iznutra potiče na dobro velikodušnog darivanja. Primimo žurno Gospodina pod svoj krov, ali ne besplodno i formalno, nego žarko i s ljubavlju, jer to je nešto najljepše što nam se u životu može dogoditi, kako bismo i sami čuli one neprocjenjive riječi: Danas je došlo spasenje ovoj kući!

Svetkovina svih svetih – C

Danas na svetkovinu svih svetih Crkva nam stavlja pred oči na vrlo upečatljiv način svetost i onih osoba koje nisu imali čast da ih se svečano proglasi svetima i počasti slavom oltara, ali su bez daljnjega sveti jer su sveto i neporočno živjeli i jer su svojim životom častili Boga, premda su ostali nepoznati drugima kao sveti. Ovoj skupini svetaca pripadaju toliki vjernici koji su skromnim i samozatajnim životom živjeli evanđeoske vrijednosti, a živjeli su u različitim slojevima društva ili su se bavili različitim životnim zanimanjima, ali su na mjestu gdje su bili živjeli na takav način da im je sam Bog pripravi mjesto u svojoj slavi. Možda bi netko mogao pomisliti kako im je učinjena povijesna nepravda time što ih se nije prepoznalo i proglasilo svetima kako bi ih se javno častilo. Možda bi netko mogao pomisliti kako im ovim slavljem mi vraćamo dug, te ih na neki način vraćamo iz anonimnosti i uzimamo ih zaboravu.

Ali tko bi tako mislio, krivo bi mislio, jer ova svetkovina nije poradi njih koji su u slavi Božjoj. Doista, ovo njihovo čašćenje na zemlji ne uvećava njihovu nebesku slavu, koja je savršena te joj naše čašćenje do dodaje ništa. Ova je svetkovina prije svega poradi nas, kako bismo mi znali da je svetost dostupna svim ljudima, pa i onima koji se osjećaju ‘malim ljudima’, to jest onima koji ne osjećaju da imaju ikakve posebne zasluge za Crkvu i za narod, za čovjeka i čovječanstvo. Ovaj je svetkovina poradi nas kako bismo mi osjetili da je svetost i nama dostupna, te da je ne smijemo promatrati kao čudnu i rijetku pojavu među vjernicima, nego kao redovito stanje kojim smo pozvani obdariti i vlastiti život. Stoga bez obzira tko kojem staležu pripadao, tko se kojim zanimanjem bavio, bez obzira bio obiteljski čovjek ili neoženjen, pozvan je izgrađivati ovu svijest pripadnosti Bogu i pozivu na svetost na koju nas Bog poziva. Zato je ova svetkovina za nas, da se ne bismo našli obeshrabreni pred izazovom svetosti, misleći kako do svetosti dolaze samo rijetki pojedinci koji su činili čudesna ili herojska djela. Ova je svetkovina za nas kako bismo mi imali istu odvažnost živjeti vjerno Bogu u malenosti svoga života i neznatnosti pred ljudima.

Upravo nam o takvom pristupu svetosti govore i današnja misna čitanja koja u prvi plan ističu mnoštvo onih običnih Bogu vjernih duša koje su se našle ugrožene u ovozemnom življenju, jer ih strukture ovoga svijeta nisu prihvaćale, te su ih najčešće ostavljali u zapećku velikih događanja, ako ne i otvoreno prezirale i progonile. Oni su se žrtvovali za dobrobit čovječanstva, ali su ostali neshvaćeni u svijetu i najčešće žrtve tog istog ‘humanog’ čovjeka i čovječanstva, čija se čovječnost sastoji u tome da odbacuje i prezire ono što je Božje. Dok su oni držali i životom ispovijedali da čovjek ne može bez Boga, dotle su ih odbacivali oni koji se otvoreno rugaju sa svetošću Božjom i odbacuje potrebu svetosti ljudske.

No njih je Bog smatrao zaslužnima jer su njegovu prisutnost znali otkriti u svakodnevnici života, te su je na takav način častili i bili joj vjerni u malim stvarima. Oni su za Boga bili velikodušni, te ih je on smatrao dostojnima svoje slave. Oni su podnijeli teret života noseći postojano svijet na svojim leđima, na način koji je bio većini ljudi neuočljiv, jer su to činili trpljenjem poradi Božje riječi. U tom duhu postaje jasno zašto Crkva danas uzima evanđeoski odlomak o blaženstvima, u kojemu nas Gospodin Isus poučava kako su u Božjim očima svete upravo određene kategorije jednostavnih obespravljenih ljudi. Blaženi su svi oni neznatni čije stavove nitko ne uvažava, nego ih se, štoviše, naziva ludima zato što vjeruju. Blaženi su oni čije vapaje nitko ne čuje dok im se nanosi nepravda i dovodi ih se do žalosti, te ih se uz to naziva nesposobnima da u zemaljskim dobrima pronađu utjehu od žalosti. Blaženi su oni koji ne gaze svoga bližnjega poradi zemaljskih dobara, pa i onda kad ih se tretira toliko bespomoćnima da im se otvoreno može oduzimati njihovo. Blaženi su oni koji su žrtve pravnih društava i sustava kojima je cilj da se namire najprije oni bogati i moćni, a oni ostaju željni pravde i pravednosti. Blaženi su oni koji su zapostavljani i šikanirani, oni koji gube svoje položaje, pa čak i radna mjesta, samo zato što vjeruju u Boga i što ne žele učiniti nikakvo zlo čovjek. Blaženi su oni čija se istina iskrivljuje i tumači kao izopačena, samo zato što nisu htjeli popustiti pod naletom ideologija, masa i pomodarskih tumačenja ljudskih vrijednosti, nego su se držali nauka svoga Gospodina, znajući da je to jedini nauk spasenja. Blaženi su oni koji nisu svoje vrijednosti prodali prejeftino, nego su odvažno živjeli radije za Božju plaću na nebesima.

Tako nas po blaženstvima Gospodin Isus uči da svetost promatramo iz ispravne perspektive, te da se u nju uronimo i vlastitim životom, tamo gdje nas je Bog pozvao da svjedočimo. Ako su toliki bezimeni sveci prije nas mogli tako svjedočiti, ako su oni mogli biti proroci prije nas, ne strašimo se ni mi ostaviti svjedočanstvo blaženoga života. Ne bojmo se živjeti za onu plaću na nebesima i budimo proroci u ovom svijetu koji progoni proroke. Odaberimo Boga i život po Bogu, ne bojmo se kad nas poradi Krista pogrđuju, progone i lažu protiv nas, jer će naša istina kad-tad zasvijetliti, a naš će život zablistati po svu vječnost neprolaznom slavom koja nam dolazi od Oca nebeskoga.

30. nedjelja kroz godinu – C

Prošle nedjelje, na temelju prispodobe o nepravednom sucu, mogli smo razmišljati o napasti da krivo razumijevamo Boga, kao nekoga tko nam ne želi učinti dobro, pa smo onda prisiljeni moliti ga i zazivati da nas usliši. Današnji tekst nam predstavlja drugi sličan izazov. Naime, u napasti smo promatrati Boga kao suvišnoga u našem unutarnjem životu oslobođenja od grijeha i od slabosti, a sve počinje od krive spoznaje samoga sebe. U tom kontekstu Gospodin Isus nam priča prispodobu o farizeju i cariniku koji su došli u Hram moliti, a sveti Luka nas već u samom uvodu u ovu prispodobu upozorava kako je Gospodin priča poradi ‘nekih koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu’. Ako je, dakle, temeljni prigovor Gospodinov ovima da se pouzdavahu u sebe da su pravednici, zapitati nam se trebamo li se onda odreći svakog pouzdanja u sebe, to jest svakog samopouzdanja?  Želi li Gospodin da mi vjernici gubimo samopouzdanje u današnjem svijetu u kojemu je ono toliko važno i u kojemu se drži da životni uspjeh u mnogome ovisi o samopouzdanju?

Upravo radi pitanja koja se nameću, a važna su u svijetu u kojemu živimo, neophodno je produbiti ovu temu, te otkriti što je Gospodin doista htio kad je predbacivao onima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici. Kao prvo vidimo da kad Gospodin u Evanđelju govori o pouzdanju u sebe, ne misli pri tom na samopouzdanje u smislu svakodnevnog ljudskog djelovanja, nego u smislu pouzdanja u Boga u onim temeljnim datostima života kao što je spasenje i opravdanje pred Bogom. Međutim, ako i nije jedini oblik pouzdanja, onda je ovo ipak najvažnije pouzdanje koje čovjek treba imati, jer polazeći od pouzdanja u Boga koji skrbi o nama i naš život privodi spasenju može se izgraditi i svaki drugi oblik samopouzdanja i pouzdanja. Pouzdanje u Boga spasitelja doista je jedincato i nezamjenjivo, te bi bez njega svaki drugi oblik pouzdanja ili samopouzdanja bio manjkav i nedostatan, čega je svjestan Gospodin Isus, za razliku od farizeja koji to nisu uočavali. Stoga se ne može reći da pouzdanje u Boga nema veze i s konkretnim životom i svime što je ljudsko i u što svaki pojedinac treba uložiti dozu ljudskog samopouzdanja i odvažnosti.

Iz rečenoga proizlazi da je problem samopouzdanja problem razumijevanja čovjeka, ali on je prije svega problem krivog shvaćanja Boga, iz čega ne može proizići niti ispravno razumijevanje čovjeka. Kad ne poznamo Boga, onda ne poznamo dobro ni sami sebe, jer ne poznamo onu bitnu sastavnicu našega života, a to je ono naše biti pred Bogom. Zato nije problem farizeja što se pouzdavao u sebe, jer Gospodin i želi da izgradimo svaki oblik pouzdanja, pa i pouzdanje u sebe, nego je sporno ako izgradnja takvog pouzdanja ne ide preko iskustva Boga, nego samostalno od Boga. U tom slučaju dotični ne upoznaje niti sebe, niti Boga, a, naravno, niti prema svome bližnjemu može postupati ispravno. Nadalje, problem farizeja nije što se pouzdavao u sebe, nego što se pouzdavao isključivo u sebe, te je nakon toga postao isključiv. A njegova isključivost je bila dvostruka. Kao prvo ticala se razumijevanja uloge Boga u vlastitom životu, a kao drugo, ticala se odnosa prema drugima. Farizej pokazuje da ima određeni odnos i s Bogom i s drugima, ali postavljen sasvim na kriv način. Jer vidimo da on ne odbija Boga zazivati i njemu upravljati molitvu, kao da hoće time pokazati svoju podložnost njemu i njegovu zakonu, no u biti ga životom i praksom niječe. Isto tako on ima i stav prema bližnjemu, ali njegov stav nije stav brata i prijatelja koji pomaže, nego nekoga tko s visoka gleda i procjenjuje na neprimjeren način. Kad nismo dobro razumjeli što je Bog učinio i čini za nas, onda ne možemo dobro znati niti što je nama činiti pred drugima i za druge. Da je farizej to znao, ne bi sebe promatrao u tolikoj samodostatnosti. Onaj tko oholo diže glavu pred Bogom, još lakše se oholi pred ljudima uzdižući sama sebe. Onaj tko nije spreman ponizno priznati pred Bogom svoju slabost, bez problema je spreman poniziti druge u ime svoje veličine, u ime želje da se on pokaže velikim i ispravnim. Onaj tko nije upoznao Božje djelovanje u svom životu, nije prepoznao niti cijenu ljudskog života. Stoga nam samopouzdanje treba služiti kako bismo znali sve svoje sile i ufanje položiti u Boga, a ne kako bismo ga isključili iz vlastitoga života.

Zato pouzdanje u sebe o kojem je riječ u evanđeoskoj prispodobi ne bi trebalo biti neka vrsta psihološke tehnike jačanja vlastite volje i osobnosti, nego je sposobnost zajedništva s Bogom kao Ocem od kojega nam dolazi svako dobro i koji nas svojom snagom štiti od strahova i nedaća ovoga svijeta dajući nam čvrst karakter utemeljen na vjernosti prema njemu. Doista, nije dostatan trening samopouzdanje kako bismo sebe učinili odvažnim i odlučnim postići zacrtane ciljeve, nego je prije svega izgradnja samoga sebe ispravnom sviješću o sebi i svojemu životu pred Bogom. U tom duhu nas Gospodin poziva na izgradnju samosvijesti koja ne previđa njegovu ljubav za nas kojom nas je oprao od grijeha i spasio od ljudske slabosti.

Kao što je dijete, pa i odrastao čovjek, najsamosvjesnije kad zna čije je, kad zna kome pripada i tko se skrbi za njega, tako samo i mi najzaštićeniji kad smo s Bogom. Tada imamo najjaču svijest o sebi, te možemo imati samopouzdanje ako znamo tko smo. Slušajmo, stoga riječi svoga Gospodina, shvaćajući koliko je važno za ispravno samopouzdanje biti ponizni pred njim, kako bi nas on jednom uzvisio u slavu nebesku, jer smo ovdje na zemlji hodili putem nebeske pravednosti ne podcjenjujući druge ljude, nego im pomažući da otkriju Boga koji ih oslobađa grijeha i privodi spasenju. Imajmo pouzdanje u Boga živeći sukladno njegovim riječima i odredbama, kako bismo stekli opravdanje i kako bi nam se otvorila vrata budućnosti i života vječnoga.

29. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem smo Evanđelju čitali jednu vrlo neobičnu prispodobu o nepravednom sucu i udovici kojoj je trebala njegova pomoć, a on je dugo odbijao dok napokon nije pristao da se riješi njezina navaljivanja. Kad na prvi pogled povučemo paralele, to jest kad je pokušamo primijeniti na vlastiti molitveni život i odnos s Bogom, onda bismo mogli steći krivi dojam. To jest mogli bismo sebe zamisliti kako sirotu i nezaštićenu udovicu koja traži od Boga pomoć, a on sporo reagira i odbija od prve učiniti što tražimo, da bi nam se smilovao tek naknadno na naše navaljivanje. Ako bismo tako mislili, onda bismo sigurno pogriješili noseći u glavi krivu predodžbu o Bogu, što ne mislim da je bio cilj Gospodinu Isusu. Isus je, naprotiv, vidio da se njegovi sunarodnjaci prema molitvi odnose legalistički kao prema nekoj nametnutoj obvezi, bez imalo žara. U mnogim slučajevima su molili samo da zadovolje izvanjsku formalnost, umjesto da žarko i životno Bogu vapiju. A kako su pred molitvom imali vlastita očekivanja, nije bila rijetkost da  se obeshrabre jer ispunjenje njihovih zahtjeva nije išlo zamišljenom brzinom.

Kako je bilo nekada u Gospodinovo vrijeme, tako i danas ima onih koji imaju svojevrsnu napast razmišljati o Bogu kao o oporom i strogom na darivanje darova, pa ga onda treba umilostiviti, na način na koji udovica ide umilostiviti nepravednog suca. Isto kao što je mnoštvo onih koji drže kako oni istinski i iskreno mole, ali Bog nije tako velikodušan u darivanju, pa se obeshrabre. Kao što ima i onih koji mole samo na mahove, kad ih pritisne kakva životna nevolja, što potvrđuje da takvi uopće nemaju duh postojane molitve, nego se za molitvu opredjeljuju prigodno i interesno. Toliko je onih koji su uvjereni kako oni uporno mole i vape, pa se onda i pitaju i čude kako Bog nije uslišio njihove molitve, nakon čega se polako hlade i odustaju od molitve kao beskorisne i uzaludne aktivnosti. A mnogi koji molitvi pristupaju povremeno i parcijalno, ne pronalaze vremena za molitvu, jer molitva nije postala njihova života aktivnost, niti ih bitno dotiče. Ima i onih koji drže da molitva nije u stanju značajnije poboljšati život i izmijeniti životne okolnosti, te se radije pouzdaju u druga ljudska sredstva, nego da se okreću Bogu koji i tako ili ne čuje ili slabo čuje, a još slabije uslišava.

A kad se vratimo ovoj prispodobi, skoro pa da možemo zaključiti da nas Gospodin uvjerava kako nas Bog moli da ga molimo, kad vidi da smo nepostojani i udaljeni od njega. To u nama proizvodi nove nedoumice i potiče nas na nova pitanja. Doista bismo se onda mogli upitati zašto nas moli da ga molimo. Zašto nam ne da odmah to što zna da nam treba, nego hoće da ga molimo? Zar nas želi prije ponižavati, pa nam tek onda dati to što nam treba? Ili pak želi da se trajno osjećamo u dugu prema njemu kako bi nas mogao držati u pokornosti? Ovakva pitanja se vrte često ne samo u glavama zbunjenih vjernika, nego i mnogih drugih koji, u duhu prosvjetiteljskog humanizma, traže izgovor da budu daleko od Boga, jer ga ne drže dobrim prema ljudima.

A da Gospodin Isus nije imao namjeru prenijeti nam sliku o Bogu kao nepravednom sucu kod kojega teško pronalazimo smilovanje, jasno je već iz načina na koji nas sveti Luka uvodi u ovu prispodobu. Već u prvoj rečenici objašnjava koji je bio Gospodinov cilj kad poučava svoje učenike: Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati. Gospodinu je, dakle, pozornost bila usredotočena na to da svojim učenicima skrene pozornost kakav stav oni trebaju zauzeti pred Bogom, ne dovodeći u pitanje Božji stav prema ljudima glede darivanja svojih darova. Zato je bit njegove poruke sasvim drukčija. Sama činjenica da je on došao među nas kao Božji Sin kojeg je Otac zadužio da nas nauči moliti i da nas potiče da molimo svagda i da ne sustajemo nikada, svjedoči o Božjoj skrbi za nas i o želji da nam učini što je moguće više dobročinstava. Time što nas je poučavao molitvi i poticao da molimo svagda pokazao nam je jedno proturječje, ako ne i više njih. Time doista svjedoči da je Bogu više stalo do toga da mi molimo, nego nama samima, kojima u stvari molitva donosi određenu dobrobit.

Zato je doista čudno da mi kojima molitva treba kako bismo uspostavili zajedništvo s Bogom i primili milosne darove, molimo samo povremeno i prigodno, umjesto da uvijek budemo u molitvi. Isus nam ovom prispodobom pokazuje da je Bogu više stalo do toga da molimo, nego što je to nama samima koji smo spremni moliti na mahove, samo povremeno i prigodno. Gospodin nas ovom prispodobom želi poučiti kako naše biće mora biti uvijek otvoreno, kako Boga uvijek trebamo željom tražiti. Jer molitva ne služi kako bismo mi Boga umilostivili, nego kako bismo u molitvi mi pripremili mjesto kako njemu da uđe u naš život i naše srce. Bog nam želi dati svoje milosne darove, darove svoje ljubavi i dobrote, a to je nemoguće izvesti ako mi za njih ne osiguramo dostojno mjesto gdje ih može odložiti. Molitva služi upravo za to kako bismo se mi pobrinuli da nas Bog ne nađe zauzete i zatrpane, jer u protivnom ako u nama ne bude mjesta za njegovu prisutnost i dar punine njegova života, on ne može ući i ne može u nas ući kao ispunjenje molitve.

Gospodin Isus nas potiče da ne čekamo da dođemo u bezizlaznu situaciju da bismo molili, jer će takvih situacija biti i samih od sebe, i kad ih ne čekamo i ne želimo. Gospodin želi da mi trajno budemo duhom u molitvi, jer samo ako smo duhom spremni kroz molitvu, možemo dočekati takve neželjene, sporne i bolne situacije koje nam život donosi. I kao što se ljudi, kad se nađu u takvim situacijama poput one udovice iz prispodobe, koja nije odustala od traženja, grčevito drže i za slamku spasa, te teško odustaju jer ih nevolja tjera na ustrajnost, takva bi trebala biti i kršćanska molitva u svakom trenutku. Jer ako ne molimo ne možemo primiti, jer naše biće ne će biti spremno za Boga. Ako ne molimo svojim stavom ćemo pokazati da nam Bog ne treba, te je onda i nemoguće da primimo dragocjene Božje darove.

Poslušajmo stoga našeg Gospodin i potrudimo se steći takav duh postojane molitve na koji nas je potakao ovom prispodobom. Nastojmo steći takvu postojanost koja obraća i svoju i tuđu tvrdokornost, kao što je udovica pobijedila tvrdokornost suca koji se nije bojao Boga i koji nije mario za ljude. Jer molitva služi upravo da pobijedimo našu ljudsku tvrdokornost koja postaje zapreka i samome Bogu, kako bismo jednom, Bogu potpuno predani i otvoreni, primili obilje njegova života i milosti.

28. nedjelja kroz godinu – C

U događaju ozdravljanja desetorice gubavaca, opisanom u današnjem evanđeoskom odlomku, sveti Luka ističe nezahvalnost devetorice i zahvalnost Samarijanca koji je, nakon ozdravljenja, držao prikladnim vratiti se i zahvaliti Isusu za dar ozdravljenja. A jer je Gospodin Isus bolje i dublje protumačio sve što se dogodilo, dao je i nama prigodu razmišljati o samoj biti događaja. Dok je ove ljude životna nevolja ponukala da od Isusa zatraže pomoć, s druge pak strane Gospodin nam je otkrio da je ovaj zahvalni Samarijanac imao nakon toga i unutarnji poticaj vjere da se vrati i zahvali autoru čuda za sve što se dogodilo. Kad je vidio da je ozdravio, shvatio je da je ozdravljen Božjom moću, nakon čega je dopustio da ga ta ista Božja moć zahvati i iznutra darujući mu svjetlo vjere u čijem sjaju i jasnoći je dodatno sagledao događaj vlastitog ozdravljanja, što ga je ponukalo na drukčije djelovanje u odnosu na devetoricu svojih gubavih kolega. Sveti Luka bilježi da se vratio slaveći Boga u sav glas, dok mu je sam Isus upravio vrlo znakovite riječi: Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila! Tako nam je Gospodin Isus protumačio da je vjera bila uzrok koji ga je iznutra pokrenuo da počne slaviti Boga i da dođe zahvaliti svome iscjelitelju.

No u ovom trenutku mogli bismo se upitati što je Gospodin svojom izjavom htio reći.  Što znači izjava da ga je vjera spasila? Kako je samo ovog gubavca vjera spasila kad su se sva desetorica spasila od iste pogubne i neizlječive bolesti? Što je ovaj deseti primio više od ostale devetorice? A valja se upitati ima li to ikakve veze i s našim kršćanskim životom. Doista, što se tiče ozdravljenja svi su primili isto, ali što se tiče duhovnog unutarnjeg dara, tu postoji razlika. Samo je ovaj posljednji otvorio svoje srce Bogu do mjere da nije bio usredotočen na sebe i svoje ozdravljenje, nego je u svemu tome vidio Božji znak i Božji prst. Zato je imao unutarnju radost i zahvalnost kad je spoznao tu veliku istinu, koju mu je Bog po vjeri podario, premda je bio tuđinac koji po židovskim kriterijima nije imao prave vjere. No Bog je pokazao da vjerom zahvaća srca i mimo ljudskih kriterija, te da vjera nije ustaljeni odnos između Boga i ljudi, nego živi odnos koji je sposoban promijeniti biće unutarnjom duhovnom snagom.

Zato ovaj čovjek i nama svjedoči kako imati vjeru znači u svemu prepoznati prst Božji i Božje djelovanje. Ona devetorica koji su pripadali vjerničkom Božjem narodu nisu doživjeli ovu radost da im Gospodin Isus kaže kako ih je vjera spasila, jer su bili usredotočeni na sebe i na svoje ozdravljenje, a ne na Božju prisutnost. Samarijanac je pak povezao Božje djelovanje s onim što je učinio Isus, te dok slavi Boga vraća se onome po čijim se djelima Bog proslavio na najizvrsniji način. Ovaj očišćeni gubavac je dopustio da ga Bog zahvati, te je povjerovao, primivši tako dar koji nije tražio, ali koji je postao neizbježan kako bi mogao sagledati događaj ozdravljenja iz one najdublje perspektive.

Slično se događa i u našem životu. Otvarajući se vjeri i mi prepoznajemo da nas Bog spasenjski zahvaća do najdublje biti života, što nam je potrebno kako onda kad smo bolesni, tako i onda kad smo zdravi. Dopuštajući da nas Bog zahvati, mi prepoznajemo i učimo čitati i tumačiti znakove Božje i znakove vremena, što nije dano onima koji ne propituju svijet živom vjerom. Tako naš naraštaj sliči ovoj desetorici gubavaca: svi jednako primamo znakove Božje dobrote, a samo pojedinci ih znaju tumačiti i spasiti se vjerom, poput Samarijanca koji je znao uočiti Božje djelovanje u svom životu. Doista samo pojedinci uspijevaju uočiti i ispravo tumačiti znakove vremena i Božje zahvate u svijetu. Samo oni koji vjerom promatraju povijest spasenja mogu prepoznati da je Isus djelovao božanskom snagom, te uočavaju njegova djela i sada među nama u sakramentalnoj prisutnosti i na ostale milosne načine. Samo oni koji vjeruju otkrivaju da u svijetu nisu napušteni i ostavljeni, nego da ih čuva i providnošću prati sam Bog, te puni poštovanja dolaze mu izraziti zahvalnost, po Kristu Gospodinu po kojemu nas je zadužio čudima svoje ljubavi.

Tako vjera postaje nositeljica spasenja, jer čini da spoznamo Boga, te da mu se sa zahvalnošću ‘odužimo’ za dobrotu i ljubav, u čemu nam zahvalni gubavac služi kao primjer i poticaj. Vjera ga je dovela do nogu Isusovih, do nogu onoga koji je uzrok divnih Božjih čudesa u svijetu, te začetnik i dovršitelj naše vjere. Upravo na tragu ovog događaja možemo razumjeti proces nastanka vjere, koja nije isto što i ozdravljenje, pa je ne možemo s njime ni poistovjetiti. Za vjeru nije primarno zemaljsko i tjelesno dobročinstvo, jer, kako vidimo, ono ne mora neophodno voditi k izgradnji vjere. Mnoštvo je oni koji su zdravi, ali zdravlje ne prihvaćaju kao čudesni Božji dar, dok vjera nastaje kada postajemo svjesni da Bog vodi sve događaje našega života, te da se svime služi za svoju slavu, bilo zdravljem bilo bolešću.

Iz svega rečenoga jasno je da vjera spašava, jer nas privodi u zajedništvo i stavlja u zahvalan odnos prema Bogu, te da stoga ozdravljenje nije isto što i spasenje. Iz toga također zaključujemo da uloga vjere nije medicinska, nego spasenjska, to jest uloga vjere je da čovjeka dovede do spoznaje Boga i njegove prisutnosti u svijetu i životu pojedinca. No promatrajući ljude oko sebe vidimo da mnogi to previđaju, te žive kao nezahvalnici ne uočavajući Božju dobrotu, ne samo u onim redovitim svakodnevnim pojavama i svakodnevnom življenju, nego ni u onim izvanrednim zahvatima kojih je pun svijet i ovo naše vrijeme. Da je to tako potvrđuje toliki broj nezahvalnika, pa i među kršćanima, koji su poput one devetorice gubavaca, nesvjesni Božjeg djelovanja u vlastitom životu. Onaj koga je vjera doista zahvatila iznutra, osjeća da je svaki djelić vremena i svaki drugi dar izravno od Boga, te da po Kristu Isusu možemo kušati plodove spasenja na zemlji.

Stoga nas istinska vjera nuka na pravu zahvalnost i klanjanje Bogu na zemlji, najprije Kristu Gospodinu, a po njemu Ocu nebeskome koji nas je po svome Sinu obdario spasenjem. Euharistijsko nedjeljno slavlje je izuzetna prigoda da Bogu uzvratimo za vjeru i spasenje, kao i za sva druga dobročinstva koja nam je iskazao, pa ne propustimo to učiniti nadahnuti primjerom zahvalnog gubavca, kako bismo i sami čuli utješne i poticajne Gospodinove riječi: Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!