Svetkovina Tijelova

Slavimo danas uzvišenu svetkovinu koja je u sebi, u jednom otajstvu, sažetak božanskog života i sažetak cjelokupnog božanskog dara čovjeku. Doista, u otajstvu euharistije predaje nam se sam Bog koji nas hrani na putu života u našem hodu prema vječnosti. Ovaj kruh nije za nas samo hrana, nego je i kruh koji nas obvezuje i poučava kako ispravno živjeti u svijetu koji nas ne hrani uvijek kruhom života, nego u kojemu nam se često nudi i podvaljuje otpad, smeće, a čak i zatrovana hrana. Upravo zato je Isus svjesno htio ostaviti sebe u kruhu kao autentičnoj hrani života, kako bi ih također upravio da žarko žeđaju za njegovim kraljevstvom u kojem će ga blagovati u punini. Htio je da njegovi učenici žarko žele njega, kako na zemlji, tako na nebu, na način na koji je on htio s njima žarko blagovati pashu uoči svoje muke i smrti.

Zato je otajstvo njegova tijela veliko otajstvo ljubavi za nas u kojoj nam se predao, što onda s naše strane pretpostavlja da ga sa svom ozbiljnošću primimo. To jest pretpostavlja da mu, kad ga primamo, omogućimo da u nama djeluje svom snagom svoga uskrsnog tijela. A znakovito je bilo da je Gospodin na posljednjoj večeri blagovao beskvasni kruh, o čemu smo čitali izviješće iz pera sv. Marka, kao što su Izraelci običavali blagovati u spomen na izlazak iz Egipta. No taj beskvasni kruh osim što je izražavao žurnost kojom su oni izišli iz egipatskog sužanjstva, izražavao je i njihovu odijeljenost od načina života kojim su živjeli Egipćani koji nisu poznavali pravoga Boga. Tako Izraelci nisu dopustili da ih Egipćani pretope u sebe i svoj narod, u svoje običaje, nego su se oduprli, temeljeći na svijesti da su Božji.

Isto načelno pravilo vrijedi i za nas koji blagujemo beskvasni kruh Kristova tijela. Svojim tijelom Krist nas poziva na žuran izlazak iz svake umiješanosti u ono što je svjetovno i grješno. Gospodin ne želi da nas ovaj svijet zahvati kvascem grijeha i nečistoće, kvascem zemaljskih interesa i prizemljenih razmišljanja, nego želi da se čuvamo čistima u svojoj duši i tijelu. Stoga je on posvetio beskvasni kruh izlaska kako bi nam u njemu dao istinsku hranu i stvarnost, a ne samo simbol ili sliku. Dao nam je sebe u beskvasnom kruhu kako bismo ga blagovali kao stvarnu hranu na putu prema konačnom blagovanju u kraljevstvu nebeskom na onoj novoj i neponovljivoj gozbi vječnoga života. Stoga je na isti način na jednome mjestu sveti Pavao poticao svoje vjernike u Korintu: Očistite stari kvasac da budete novo tijesto, kao što i jeste beskvasni jer već je žrtvovana Pasha naša, Krist. Zato svetkujmo, ne sa starim kvascem ni s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine (1Kor 5,7-8).

Današnja svetkovina Tijelova u kojoj svečano slavimo otajstvo Kristova dara nama u prilikama kruha i vina izvor je i za nas iste takve obveze pred Bogom i ljudima, da živimo čisto i da se ne očistimo od svakog kvasca ljudskosti koja ne prihvaća i ne priznaje Boga, a da se dajemo posvetiti beskvasnim kruhom čistoće i istine. Mi smo pozvani biti novo nezaraženo tijesto čovječanstva, kruh drugima jestiv po svojoj čistoći i hranjivosti, jer smo nahranjeni kruhom koji je nas izveo iz zemlje ropstva i dao nam snagu na putu do vječnosti. Po Kristu Gospodinu koji je u otajstvenom euharistijskom kruhu ostavio sebe imamo upravo najčudesniju snagu za izlazak iz sužanjstva ovome svijetu i za prijelaz u nebesku slavu. Ne dajmo se stoga zaraziti kvascem ljudske zloće, grijeha i pokvarenosti, nego se radije hranimo kruhom živim i pravim kako bismo i sami postali taj isti kruh za novi život čovječanstva.

Neka u nama nikada ne ponestane gladi za ovim kruhom koji istinski možemo blagovati samo kada se čuvamo kvasca zloće i grijeha, jer samo kad ga tako blagujemo on u nama pokazuje svu snagu hranjivosti koja mu je svojstvena. Danas se stoga zdušno poklonimo otajstvu Presvete euharistije i zahvalimo Gospodinu koji nam se dao na ovako uzvišen način, te potom nastojmo u našem društvu, počevši od svojih obitelji, pripremati prikladno mjesto koje odiše svetošću i čistoćom, kako bismo znali da je u svakom domu prisutan Gospodin. A isto tako ne umorimo se postojano dolaziti u crkvu, sveti hram njegove obitelji, gdje se on za nas lomi i daruje, kako bismo se krijepili s njegova božanskog stola. Očišćeni od kvasca grijeha, približavajmo se bez straha njegovu stolu i žarko se pričešćujmo, te potom preobraženi svjedočimo o hrani od koje nema ukusnije i krepkije ljudskom biću na njegovom povijesnom hodu do vječnosti.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Ma koliko se u našem vjerničkom življenju spoznaja Presvetoga Trojstva mogla činiti zahtjevnom ili čak suvišnom, ona je ipak neophodna za onoga tko se želi zvati kršćaninom i to biti. O tome nam svjedoči evanđeoski odlomak koji čitamo danas na svetkovinu Presvetoga Trojstva, uzet sa samog konca Matejeva Evanđelja u kojem odzvanjaju Gospodinove riječi: Dana mi je sva vlast na nebi i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! Opraštajući se od svojih učenika Isus im stavlja na srce ono najvažnije, to jest nalaže im da poučvaju sve ljude i narode. Ali one koji poučavaju i čine učenicima, ne čine to prenoseći im ljudske teorije i zemaljsku mudrost, nego snagom krštenja u ime Presvete Trojice. Dakle, najvažnije što apostoli trebaju dati čovječanstvu jest nova spoznaja Boga koja se ostvaruje po krštenju u ime Trojstva.

Stoga na današnju svetkovinu se trebamo ozbiljni preispitati i upitati i mi što za nas vjernike znači činjenica da samo bili kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Iz ozbiljnosti Isusovih riječi zaključujemo da se naš kršćanski život ne smije svesti na život poput ostalih ljudi koji ne poznaju pravo lice Boga, u protivnom nas Isus ne bi poslao da poučavamo druge krsteći ih u ime Trojstva. Jer mi sami smo krštenjem postali poučeni o biti života kad smo upoznali Boga koji nas je stvorio, otkupio i posvetio. Te stoga ako su drugi ljudi neupućeni glede života, radi toga jer nemaju spoznaju Trojstva, naša najveća zadaća i cilj kršćanskog života trebao bi biti upravo poznavanje Trojstva i svjedočanstvo o spasenjskoj snazi koja počiva u spoznaji božanskih osoba i životu koji struji iz njih. Stoga i za nas vrijedi obveza da sve ljude činimo Isusovim učenicima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Naravno, prije toga oni su sami trebali biti kršteni i bili su kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, te su mogli predavati ono što su sami primili.

Stoga je i za nas ova zadaća jednako bremenita: biti kršten i krštavati u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. No, na žalost, mi kršćani ne shvaćamo je uvijek u svom njezinu opsegu i značenju. Pojam ‘krstiti’ znači biti uronjen u vodu, no krštenje kojim smo mi kršteni ipak nije obično uranjenje ili pranje, nego radikalno uranjenj u Boga, izvor žive i životvorne vode. Krstiti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga znači biti uronjen u krsnu vodu dok se nad krštenikom zaziva ime Oca i Sina i Duha Svetoga i prima božanski život. Te stoga biti kršten u imenu Presvete Trojice znači uroniti cijelo svoje biće u život i odnose koji postoje između Oca i Sina i Duha Svetoga. Biti kršten, stoga, znači biti uronjen u vodu ili poliven vodom, no ne samo mehanički i tjelesno, nego znači oprati sa svoga bića svaku ljagu i nečistoću, svaku zapreku cjelovitoj i iskonskoj čistoći čovjeka. Krstiti stoga znači čovjeka cjelovito očovječiti u svim bitnim dimenzijama njegova života. U tom duhu su apostoli dobili poslanje da nastave Isusovo djelo očovječenja čovjeka, što se može izvesti samo ucjepljujući čovjeka u božanski život.

Zato je značenje krsnog uranjanja ne samo umiranje sebi i grješnom i starom načinu života, nego prije svega to znači da smo pozvani uroniti se u život Presvete Trojice, te razviti iste odnose koje oni imaju i njegovati iste način i sadržaj života koji oni imaju. Naš život u sebi treba biti ono što je život Trojstva, kako bismo onda i prema drugima razvili iste osjećaje i iste odnose koji su u Presvetom Trojstvu posvećeni životom i zajedništvom Oca i Sina i Duha Svetoga. Kako bismo upoznali i ljubili sebe i drugoga neophodna nam je škola pouke o Presvetom Trojstvu koju primamo po krsnoj milosti. U konačnici krštenjem razvijamo sve ono što inače kao ljudi zapuštamo ili ne držimo bitnim i presudnim, te smo kršćani onoliko koliko poznamo Trojstvo i koliko ga svjedočimo vlastitim životom. Pravi kršćanski život je život Trojstva u nama i život trojstvenih odnosa iz nas prema drugima. Biti uronjen u Boga pri krštenju znači primiti i nakon toga nositi u sebi snagu i obilježje tog istog života. A to kao posljedicu ima da biti kršćanin znači prije svega biti čovjek obilježen životom Presvete Trojice i obdaren njihovim darovima. Ne možemo ni biti ni zvati se kršćanima ako ne poznamo trojstveni život i ako ga ne nasljedujemo, to jest ako ga ne prenosimo u vlastiti život. Tek ako smo uronjeni u Trojstveni život dolazimo do jasnije svijesti o sebi, do veće spoznaje o svemu što nas okružuje i do veće ljubavi prema svima kojima nas Bog šalje.

Neka nas stoga današnja svetkovina najprije potakne da žarko i intenzivno živimo u zajedništvu s Ocem i Sinom i Duhom Svetim kako bismo kao pravi učenici Kristovi primili čisto i istinsko znanje o Bogu koji je jedan a trojedin. Bez straha uronimo u Boga u čije smo ime kršteni kako bi nas on ispunio svojim životom i ljubavlju, te kako bismo, naviještajući spasenje, s radošću mogli ljude ispuniti istim darom života i ljubavi koji nam je uliven zajedništvom Presvetom Trojicom.

Nedjelja Pedesetnice

Tek nakon što je apostolima dao dodatnu pouku nakon svoga uskrsnuća, Gospodin je mogao uzići k Ocu. No uz pouku o onome što se dogodilo dao je i preporuku o tome što trebaju unaprijed činiti i kako se ponašati. Tako ih je ostavio u ozračju molitve, traženja i otvaranja srca kako bi ostvarili jedan od prvih neposrednih ciljeva, a taj je bio da prime dar Duha Svetoga. O tom daru ovisilo je ne samo njihovo djelovanje, nego i cijeli njihov život. U takvom ozračju došao je za apostole dan Pedesetnice kad se dogodio izljev Duha Svetoga, to jest kad je na njih sišla ‘snaga odozgo’, nakon čega su uvjereno i uvjerljivo propovijedali radosnu vijest i pozivali na obraćenje sve ljude, počevši od svojih sunarodnjaka. Zato je ovaj dar bio ponajprije dar Uskrsloga, jer bez njegova uskrsnuća ne bi bilo ni ovog dara, kao što smo čuli i u današnjem evanđeoskom odlomku. Prije uskrsnuća Isus je naviještao da će im poslati Duha Branitelja, a nakon uskrsnuća im ga daje svojim dahom, dok se na dan Pedesetnice nisu do kraja zaogrnuli tom silom s neba koja se očitovala kao silan vjetar i ognjeni jezici. Sve ono što su nakon uskrsnuća utvrđivali kao najosnovnije, najbitnije i najneupitnije, sada se dogodilo u svoj punini.

Doista, dar koji je Isus najavljivao kao snagu Duha Svetoga i koji se očitovao kao svojevrsna moć, kako to opisuje Evanđelje, Isus je predao učenicima, te su na dan Pedesetnice oni njime bili do kraja ispunjeni da su ga mogli sad i sami predavati drugima. Tako se Isus nakon uskrsnuća potvrdio kao gospodar života i smrti, onaj tko ima moć nad nebom, zemljom i podzemljem, moć nad vremenom i vječnošću, ali također onaj tko svoju moć predaje svojim apostolima. Moć koju je i sam iskusio u ljudskoj naravi predao je njima kao najdragocjeniji dar, jer je bila riječ o životvornoj snazi Duha Svetoga. No trebat će proći nešto vremena da se oni do kraja osnaže, da se prepuste snazi Uskrsloga koja će ih sve više i više zahvaćati i prožimati do mjere da će osjetiti da je došao trenutak da je onda iz punine svoga srca prenesu drugima. A ova sila i moć koju im Uskrsli daje nije obična ljudska sila koja se iskazuje najčešće u zemaljskom nasilju, niti je snaga koja se mjeri ljudskim mjerama i prestižem gospodarske i vojne sile.

Ta osobita snaga u njima je bio Duh Sveti, ona ista sila i moć Božja kojom je stvarao i obnavljao svijet, kako nam u današnjoj liturgiji pjeva Psalmist. Ova Sila Božja je bila kadra stvoriti svijet i čovjeka, ali isto tako je bila sposobna čovjeka preoblikovati udahnjujući mu besmrtnost, što se očitovalo na Kristovom uskrsnom tijelu. Tom istom Silom su bili oživljeni apostoli jer su po njoj primili isti besmrtni život, nakon čega su, njome zahvaćeni, nastavili obnavljati lice zemlje u njegovo ime. Time su ostavili primjer i zadaću i današnjem naraštaju vjernika da čine isto, jer se lice zemlje obnavlja po onima koji oduševljeno nose silu Duha Božjega i naviještaju oproštenje grijeha ljudima. A glede potrebe toga, ni danas nije manja nego što je bila nekada, jer se i današnji svijet sve više potvrđuje kao svijet grijeha i zla, grijeh zanemarivanja i odbacivanja Boga.

Nas, međutim, snaži isti Kristov Duh da pođemo u svijet kako apostoli, te da s ponosom koristimo darovanu moć da ljude oslobađamo njihovih zala, te da im podarujemo oproštenje grijeha i oslobođenje od svih spona neurednog života. Dopustimo stoga da nas Krist uskrsli ispuni svojim Duhom, da dahne na nas kao i na apostole i da primimo silu Duha Svetoga. I sami poput apostola otkrijmo da je čovjek najmoćniji i najsnažniji onda kad ima vlast nad vlastitim životom. Čovjek je onda čovjek kad život nije predao stihiji grijeha, nego kad je postao njegovim gospodarom time što ga je očistio i drži ga spremnim za život vječni. Prihvatimo ovu Silu Božju koja nad nama ljudima ne čini nasilje, nego nas oslobađa tiranije grijeha i brani nas od svake sile koja nije istinski ljudska, a želi gospodariti ljudskim životom. Prihvatimo da Duh Sveti bude snaga koja nam pomaže ostvariti autentični cilj i smisao života i uz pomoć koje se odupiremo svakoj drugoj moći ovoga svijeta koja ne zna da čovjek ima svoj vječni poziv i određenje na nebesku slavu. Zato je Isus i rekao svojim apostolima kad je u njih dahnuo: Kao što mene šalje Otac, tako i ja šaljem vas. Jer bez Duha Svetoga ne možemo biti kršćani niti vršiti svoje poslanje u svijetu, to jest ne možemo obnavljati lice zemlje, a Isus nas na to poziva.

Obnovimo stoga najprije sebe snagom Duha Svetoga, kako bismo potom obnavljali i duše svoje braće i sestara pomažući im da se očiste od grijeha, po čemu onda i cijelo naše društvo i narod primaju autentičnu snagu Duha za bolje sutra. Budimo radosni i ponosi poput apostola na ovaj neizrecivi Dar Božji, jer po njemu čovjeku i čovječanstvu svojim svjedočenjem nosimo nezamjenjivo blago i omogućujemo istinski napredak.

7. vazmena nedjelja – B

U svojoj božanskoj pedagogiji Gospodin Isus je predvidio za svoje učenike više različitih situacija, to jest odgojnih razdoblja, kako prije uskrsnuća, tako i nakon uskrsnuća. Jedno od tih razdoblja nakon uskrsnuća je bilo da ih osposobi živjeti samostalno, bez navezanosti na njegovu tjelesnu prisutnost. Čak, štoviše, možemo reći da je to bila jedna od posljednjih životnih pouka koje im je Gospodin udijelio, ili bolje rečeno da je to bilo jedno od posljednjih iskustava koje su trebali steći, a za koje ih je pripremao, kako bi potom mogli nastaviti djelovati i bez njegove tjelesne prisutnosti. Vodio ih je putem duhovne zrelosti, te je htio da budu sposobni za samostalan nastavak života. Bio je poput roditelja koji uči dijete hoditi da ga ne bi cijeli život morao nositi na rukama. Te stoga, ako bismo se usudili njegovo uzašašće k Ocu nazvati velikim korakom u Božjim očima, onda također možemo reći da nam je nakon svoga uzašašća ostavio da sami pravimo korake prema istom cilju uz njegovu pomoć, upute i primjer. I doista, po njegovu uzašašću primili smo posljednje upute za samostalan hod, te nas je ostavio u svijetu da i sami pokažemo vještinu i zrelost iskustva hoda prema kući Očevoj, pa i onda kad nas ne drži doslovno za ruku.

Služeći se slikom roditelja i djeteta istaknuti je da je velika istina kako roditelj ne uči svoje dijete hoditi da bi pobjeglo od obiteljskog ognjišta i doma, nego kako bi na bilo kojem mjestu u svijetu samostalno živjelo svjedočeći s ljubavlju život i sve vrijednosti koje je upilo u roditeljskom domu. Štoviše, uči ga hoditi kako bi pronijelo svijetom svjedočanstvo o ljepoti života u očinskom domu, te kako bi se znalo vratiti vodeći i drugu izgubljenu braću u isti dom. Jer hod kojem roditelj uči svoje dijete nije samo pitanje tjelesnog umijeća, nego i onog duhovnog koje svjedoči o ljudskoj cjelovitosti. Onaj tjelesni hod ima smisla samo onda ako osoba zna kamo hodi, to jest koji je smisao prema kojem upraviti svoje noge. U protivnom bi čovjek ostao na razini životinje, pa čak bio i niži od nje, jer životinje brže od čovjeka steknu umjeće hoda, dok se on više muči od njih da se osovi na vlastite noge i samostalno hodi. Onaj tko je spreman samostalono hoditi, on je spreman prikupiti sve informacije, te imati potrebnu snagu da dođe do cilja. Zato možemo razumjeti zašto Gospodin nikada svoj odlazak k Ocu na nebo nije predstavio kao gubitak, nego kao dobitak za svoje učenike, jer je htio da steknu iskustvo vlastite sposobnosti i ostvarenja.

U tom duhu i naš hod spasenja treba biti i hod suradnje s Bogom, te također i naš osobni hod u duhu svega što nam je Bog dao i povjerio, udahnuo i nadahnuo. Kao što je Isus za svoje apostole predvidio ovo razdoblje rasta bez njegove tjelesne prisutnosti, kad su trebali samostalno odrasti za suradnju s njegovim Duhom, te potom primijeniti u život sve što im je govorio, tako je predvidio i za nas kršćane da se osposobimo za samostalni hod duhovne zrelosti u svijetu. Isus nije htio nesposbone učenike koji nikad neće naučiti ići u život samostalno na način da bi im uvijek trebao nadglednik ili zaštitnik, nego one koji su po njegovu uskrsnuću stekli vlastita životna uvjerenja. Nije htio neodlučne ljude koji neće imati hrabrosti i za koje će on trajno trebati davati život, nego odvažne ljude koji će se i sami odlučiti dati život po uzoru na svoga Gospodina. Nije htio ljude koji će biti skučeni i ustrašeni napraviti korak bez njega, kao da ih on nije naučio hoditi, nego one koji će odvažno koračati pravim putem svjesni da je on duhovno prisutan u svakom njihovu koraku. Nije htio ljude bez duha i mašte koji ne bi bili sposobni ono što su čuli od njega izreći i na drugi način i drugim riječima, ostajući uvijek vjerni smislu i duhu pouke koja je došla od njega. Nije htio sterilne i ukalupljene ljude kojima vlada strah od novoga dara i žara, kojima mora sve reći izvana zapovijedima i naredbama, nego ljude kojima iznutra progovara Duh koji se utkao u najdublje pore njihova života. On nije htio ljude ustrašene koji bi se bojali izići iz očinskoga doma i stati na ulice i trgove ovoga svijeta, nego ljude u kojima iznutra plamti žar njegove istine, te oduševljeno svojedoče njezino obilje i bogatstvo. On nije htio da oni budu ni duhovno ni tjelesno njegove blijede kopije, ljudi bez kralješnice i osobnosti, nego ljudi koje je on učinio uspravnima da svjedoče Božju uspravnost i dao da osobno i uvjereno dožive Boga u svom životu, ne kao izvanjskog suca i gospodara, nego unutarnjeg vođu i učitelja za kojega znaju da im je pomogao izabrati najispravniji put i najvrijedniji način života. On je htio da budu orginalne osobe koje se do kraja suobličuju njegovoj volji, ljubavi i istini do mjere da je to postala i njihova volja, ljubav i istina. On je htio osobe koje će s neizmjernim uvjerenjem i predanjem živjeti njegov život u svome životu, a ne da im on bude tek izvanjski naredbodavac. Da je htio kolnove ili kopije bili bi neautentični, neosobni, te bi se strašili ili ustručavali ići u svijet, nego bi težili isključivo zatvoriti se u se pod izlikom da samo čekaju otići za njim na onaj drugi svijet, umjesto da ga ovdje radosno i gorljivo svjedoče cijelim svojim bićem.

A kako bi se ostvarilo sve što je on za njih htio, bila je neophodna duhovna vježba, te iskustvo samostalnog rada, kroz snažnu svijest njegove prisutnosti po kojoj su mogli iščitavati njegovu volju i kad nije bio više tjelesno prisutan, pa i kad su došle druge i drugačije okonosti i situacije nego što su doživjeli s njime. Neophodno je bilo dopustiti mu da se ugradi u njihove živote na način da više ne bude izvan njih, nego da je u njima i dio njihova života i svijesti, razlučivanja i odlučivanja. Zato je Isus molio za njih kad je odlazio k Ocu, da sačuvaju bitno jedinstvo i poveznicu s njim, da budu zaštićeni u njegovu imenu, jer oni ostaju u svijetu pred izazovima i zadaćama koje im je Bog povjerio. Samo ako čuvaju Božju riječ, ako su do kraja posvećeni istinom i u istini, onda mogu vršiti svoje poslanje u svijetu, kao što je i Gospodin izvršio. Nastojmo stoga i mi prihvatiti dar Isusova posvećenja za nas kako bismo i sami bili posvećeni, te kako bi cijeli naš život i svjedočenje bili s jedne strane izvorni i naši osobni, a s druge strane potpuno vjerni Bogu i njegovoj istini.

6. vazmena nedjelja – B

Prijateljstvo je jedan od sadržaja života i ostvaruje se kao jedan od najvažnijih odnosa među ljudima koji treba živjeti u svoj neposrednosti i jednostavnosti. Nema čovjeka na svijetu koji bi se mogao smatrati uravnoteženim, cjelovitim, zdravim i normalnim a da nema potrebu imati prijatelja s kojim moći podijeliti vlastiti život, razmišljanja i vrijednosti. No isto tako najčešće se ljudi vode ljudskim osjećajem kad sklapaju prijateljstva i kad žive odnos prijateljstva, na način da ne usvoje sve vrijednosti i zahtjeve prijateljstva, pa se zna dogoditi da nakon određenog vremena mnoga prijateljstva puknu ili se sruše kao kule od karata. Uslijed neznanja glede ispravnog prijateljstva ili pak uslijed nedostatnog duhovnog napora, mnogima prijateljstvo služi kako bi se potpomagali u životu u nečasnim i hirovitim stvarima, te tako međuosobnu komunikaciju i privrženost svode isključivo na zemaljsko i časovito druženje. Pogotovo što danas živimo u društvu velikog individualizma, kao i vremenu kad su ljudski odnosi najčešće obojeni interesom i zemaljskim probitcima, te ljudi i ne teže k pravom duhovnom prijateljstvu. Zato i danas ima mnogo ljudi razočaranih u prijateljstva i mnogo razvrgnutih prijateljstava nakon godina zajedničkog druženja i poznavanja, jer iza takvih prijateljstava nisu stajale duhovne vrijednosti. Mnogi tek nakon neuspjeha uoče da njihovo prijateljstvo nije bilo pravo prijateljstvo, nego tek nečija interesna sfera i tehnika izračunavanja dobiti i zemaljskih probitaka.

No kako ne bismo bili prepušteni samima sebi u tako važnim stvarima života, sam Bog se pobrinuo poučiti nas vrijednosti prijateljstva i ispravnom načinu stjecanja prijatelja i stvaranja prijateljstva. U tom duhu u današnjem evanđeoskom odlomku jasno odzvanja Isusov poziv učenicima da čuvaju zapovijedi Oca nebeskoga koje su osmišljene ljubavlju. Čuvajući zapovijedi Očeve i ljubav koja im je darovana oni postaju prijatelji Božji, te se onda može također reći da je pravi prijatelj onaj tko je spreman biti učenik Božji. Pravi prijatelj Božji se mjeri mjerom darovane ljubavi, to jest sposobnošću da ostane u ljubavi Božjoj koja ima primat i koja je prva ljubila čovjeka. Zato se pravi prijatelj očituje u tome da čuva ljubav Božju i da vrši Božje zapovijedi, u protivnom ne pohađa pravu školu prijateljstva. No ukoliko bi se Isusove preporuke iz današnjeg Evanđelja činile previše uopćenima, te ako bi netko postavljao pitanje kako ćemo znati da ljubimo Boga, da čuvamo njegovu ljubav i da u njoj ostajemo kao pravi prijatelji, kako ćemo znati da nisu posrijedi samo riječi i neki površni osjećaji, da nismo ostali na riječima, nego da i činimo to što ustima ispovijedamo, onda nam je neophodno daljnje pojašnjenje. Kao odgovor na ovu nedoumicu, dolaze nam Isusove riječi: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Na ovakvu Gospodinovu izjavu doista je jasno da ne može biti nikakve dvosmislice, jer on u biti time kao da veli: Budite prijatelji jedni drugima kao što sam ja bio vama. Jer dok u biti i ne možemo pronaći čovjeka koji ne kaže da ne ljubi i da mu nije stalo do prijateljstva, ovaj put je nemoguće da bi to ostalo samo na riječima ili pak krivim djelima. Jer Isus ne traži od svojih učenika samo da ljube, nego da ljube kao što je on ljubio. Tako Isus ljudsku potrebu prijateljske ljubavi uzdiže na jednu novu razinu i predstavlja je kao veliki Božji zahtjev, kao veliku Božju zapovijed koja se sasvim jasno uriječila.

Isus, međutim, nije netko tko bi samo tražio od svojih učenika da održavaju određena pravila, zakone i zapovijedi, pa niti neka teoretska pravila glede prijateljstva. On od njih traži i očekuje samo ono što je sam dao njima i u čemu im je postao primjerom. A on je, kako sam reče, položio život za svoje prijatelje, te i od njih očekuje takvu međusobnu ljubav od koje nema veće, da tko život svoj položi za svoje prijatelje. No ova Isusova izjava je vrlo bremenita, premda bi na prvi pogled mogla značiti da položiti život za svoje prijatelje znači za njih umrijeti. No Isusovo ‘položiti život za prijatelje’ znači i to, ali i mnogo više od toga. Jer i on je učinio čin sebedarja predavši se u smrt za svoje prijatelje. Međutim on nije ostao u smrti, te je pokazao da dati život za prijatelje ne znači samo umrijeti. Kad je uskrsnuo pokazao je da položiti život za prijatelje znači uskrsnuti za njih i obdariti ih novim životom, onim uskrsnim. Stoga ni u prijateljstvu nije bit da umjesto nekoga umremo, nego da nekoga i životom i smrću oživimo. U tom se sastojala i bit Isusova dara života, jer on polažući život za svoje učenike nije dao život za njih u smislio da je umro umjesto njih ili u njihovo ime, nego je svojom smrću i uskrsnućem njih oživio novim životom. On je umirući i uskrisujući na njih prenio svoj božanski život, te im je tako dao život. Zato je sam događaj uskrsnuća bio neophodan jer je omogućio razmjenu dara života između Isusa i apostola. Zato će i reći da su oni njegovi prijatelji ne samo ako polažu život za prijatelje, nego i jer im je priopćio sve što je čuo od Oca svojega, to jest jer im je prenio navještaj božanskog života.

Iz svega što smo čuli od Gospodina, i za nas kršćane izvire ista obveza koju su prihvatili i apostoli od njega. Nakon što su po njegovu životu postali prijatelji Božji, poslani su u svijet kao prijatelji ljudi koji ne samo umiru za ljude, nego ljudima predaju božanski život učeći ih pravome prijateljstvu. A to prijateljstvo je i naša obveza, jer smo i sami pozvani prenijeti ljudima život kojim smo obdareni. Naša je obveza stjecati prijatelje, ali ne samo za sebe, nego za Boga, polažući za njih život i poučavajući ih da ljudi mogu biti istinski prijatelji međusobno samo ako su u vjerodostojnom prijateljstvu s Bogom. Dopustimo se privući Isusovom ljubavlju i budimo pravi njegovi prijatelji, jer samo snagom njegova prijateljstva s nama i mi možemo stjecati prijatelje za život vječni. Ne žalimo davati život za njih učeći ih uskrslom životu koji smo od Boga primili, da se i sami osvjedoče da život za prijatelje može položiti samo onaj tko posjeduje onaj pravi čisti život od kojega se živi vječno. Neka i sami osjete da onaj tko primi život od Uskrsloga ne umre kad položi život za prijatelje, nego tada ga prima dvostruko zadržavajući svoj i stječući onaj prijateljev.

5. vazmena nedjelja – B

Središnja poruka i tema današenjeg evanđeoskog odlomka je plodnost, to jest rodnost, jer smo čuli da Isus svojim apostolima govori da trebaju biti kao trs koji daje mnogo roda, u protivnom ga Otac nebeski reže i baca u oganj. Držim, rečeno jezikom koji nam govori Evanđelje, kako je neosporna činjenica da svaki čovjek teži k plodnosti vlastitog života, s time da mi ljudi ne znamo uvijek pogoditi pravi način plodnosti, pa je onda zovemo drugim imenom. Više nego o plodnosti danas govorimo o ostvarenju, o uspjesima i rezultatima koje ostvarujemo za života. Zato o životnoj plodnosti najviše razgovaramo pod prizmom izvanjskih poslovnih uspjeha, koji mnogim ljudima omogućuju mjeriti stupanj vlastite ostvarenosti vidljivim rezultatima. Napose ako su ti isti rezultati vidljivi i drugima u društvu u kojem su eventualno obavljali različite društveno korisne službe i imali svoja zaduženja.

No upravo potreba da plodnost života pokažemo kroz vidljive rezultate, da je izmjerimo metrom i mjerom ljudske logike, dovodi mnoge da naprave previd glede istinske plodnosti života. Jer ako je istina da se ljudska plodnost i uspjesi mjere vanjskim rezultatima, onda po toj logici većina običnih ljudi, koji iza sebe nisu ostavili nikakav vrhunski rezultat u poslu i djelatnosti kojom su se bavili, ne bi imali ostvaren ni plodan život. Onaj tko ne bi ostvario rezultate po kojima bi bio u stanju mjeriti se s drugim uspješnim pojedincima u društvu, prije ili poslije bio bi osuđen na osjećaj nezadovoljstva i besmisla. Među takvima bi bila većina ljudi koji svoj život provode u skromnosti svoje obitelji, pa čak i podlažu i žrtvuju svoj život za dobar odgoj i toplo obiteljsko ozračje. Među takvima bi bili oni koji po ničemu nisu odskočili od drugih, jer nisu učinili velebnih i znamenitih djela, jer se nisu približili slavnima i poznatima. Većina onih o kojima ne pišu mediji i koji se ne pojavljuju u javnom prostoru morali bi biti razočarani i osjećati se neostvareno i promašeno jer nisu ostvarili sve mogućnosti svoje ljudskosti.

No govor o ljudskoj plodnosti i izvanjskim plodovima je samo jedna strana medalje. Štoviše, radi se o naličju života koje je privlačan i mnogo obećava, ali ne daje što obećava, te postaje privid koji mnoge živote zavarava svojom varkom i opsjenom. Govor o ostvarenosti je lažni pokušaj vrednovanja života i njegove uspješnosti koji nema veze sa stvarnom plodnošću ljudskog života koja se mjeri isključivo plodom koji donosemo u vječnosti. Doista, prava je plodnost kad znamo ovdje na zemlji posijati sjeme koje donosi rod života vječnoga. Glede ove mogućnosti i ove plodnosti nitko nije obespravljen niti je ikome onemogućeno da se istinski ostvari. Naprotiv, svakome onome kome je stalo do istinskih plodova ljudskoga bića, a koji se razvijaju po zjedništvu s Kristom uskrslim, omogućeno je ostvariti život ispunjavajući ga istinskom plodnošću. Prava je sreća da je Isus vodio računa o svakom čovjeku, te nema nijednoga koji ne bi bio u stanju, ako to poželi, ostvariti pravu plodnost svoga života. Isus nikoga nije isključio niti je ikome onemogućio plodnost vječnoga života, nego jedino mi to sami sebi onemogućimo i sami sebe spriječimo kad odbijamo živjeti ucjepljeni u Isusa, to jest kad odbijamo dar njegova života u svome biću i kad ne vidimo u čemu se sastaji prava životna plodnost.

A kamo sreće kad bismo se osvjestili i otkrili kako je lako ostvariti to što Isus kaže. Mnogo lakše nego što je trošiti život i ulagati napore za ljudsku plodnost koja ne donosi plodove pravoga života. Nema nikoga tko ne bi mogao dopustiti da mu se Bog nastani u duši i da je blagoslovi svojom prisutnošću. Zato je Isus i došao da nas ucijepi na sebe, kako bismo po njegovom uskrslom životu primili sokove božanskog života, te urodili isto takvim rodom. Njegov dolazak među nas, a napose njegovo uskrsnuće, čin su kojim nas ucjepljuje na svoj neumrli vječni život. Glede ove plodnosti nije povlašten onaj imućniji i poznatiji, nije u prednosti onaj uspješniji i moćniji, nego su pred Bogom svi jednaki, a plodniji je onaj koji bolje sluša i vjernije živi Božju riječ, bez obzira iz kojeg staleža bio ili koju službu obnašao. Pred Bogom više roda donese ne onaj koji ima vrhunske rezultate i obara rekorde u ljudskom društvu, nego tko ostaje u Isusu kao pravi njegov učenik. Riječ koju Isus upućuje danas poziv je stoga nama vjernicima da prepoznamo svoju odgovornost u društvu u kojem čovjek teži lažnoj plodnosti, te vlastiti život često pretvara u pustoš, a da toga nije uvijek ni svjestan. Mi smo pozvani istinskim i ispravnim iskustvom života osjetiti plodnost vlastitoga bića po zajedništvu s Isusom, te smo pozvani obiljem svoga života biti blagoslov ljudima i društvu donoseći božanske plodove.

Otvorimo se stoga mi prvi za pravu plodnost duha koji buja u susretu s Božjom riječi i osjeća da u njemu struji besmrtnost. Otvorimo se živoj prisutnosti Uskrsloga u duši, kako bi potom mogao iz nas strujati uskrsli život i prelijevati se na druge. Otvorimo svoje biće snazi njegova Duha da nas pokrene ljubavlju Božjom i omogući nam da i mi iskazujemo drugima milosrđe i oživljujemo ih pravom sebedarnom ljubavlju. Budimo pozorni na Božju riječ i ostanimo u njoj primjerom krjeposna života i ukažimo svima da je prava plodnost čestit i uzoran život pred Bogom. Primajmo plodnost dok se hranimo kruhom nebeskim s oltara Kristova, kako bismo zračili besmrtnim životom kojeg nam Uskrsli podaruje po vjeri u njegovo božanstvo. Budimo stoga vjerni Isusu, ostanimo u njemu i dopustimo mu da on bude u nama, te živimo plodni dosljednim kršćanskim životom koji je istinski božanski život već sada ovdje na zemlji, a koji će onda jednom i u nebu, u punini, primiti obećanu nagradu slave Božje po sve vijeke vjekova.

4. vazmena nedjelja – B

Jedna od nosivih tema uskrsnog vremena je svakako ona o Isusu dobrom pastiru koja se uzima redovito na četvrtu vazmenu nedjelju koja je postala i svjetskim danom molitve za duhovna zvanja. Samo povezivanje ove teme s uskrsnim vremenom daje nam do znanja da je Krist pastir ponajprije svojom mukom, smrću i uskrsnućem jer je umirući i uskrsavajući ostvario pastirsko poslanje, te kao Uskrsli ostaje služiti kao pravi i jedini pastir svome narodu. Uskrsna otajstva su bila vrhunac njegova pastirskog služenja kojim je doveo do savršenstva i vrhunca sve što je započeo propovijedanjem i naviještanjem kraljevstva Božjega. Stoga je bilo i logično da sebe predstavi kao dobrog pastira koji je zaslužio naziv ‘dobri’ time što daje život za svoje ovce, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku.

Ova tema, premda izražena slikom i jezikom onoga vremena, i danas je nama značajna i rječita po svom značenju. U vremenu u kojem uočavamo da dolazi do zahlađenja onog iskrenog i prisnog odnosa kakav inače vlada između pastira i njegova stada, pozvani smo sa svom ozbiljnošću prihvatiti Isusovu riječ i primijeniti je na vlastiti život i odnose. Živimo u vremenu u kojemu nije svima u našem društvu stalo da se ostvari iskreno zajedništvo pastira koji vode Crkvu i vjernika o kojima se skrbi u Crkvi, pa se može reći da im nije stalo do istinskog dobra ljudi. Mnogima smeta prisutnost Crkve u javnosti, kao i jasnoća vrijednosti prema kojima vjernici žive i kojima se ‘hrane’ u zajednici Crkve, pa onda poduzimaju mnogo toga kako bi narušili skladan odnos između pastira i povjerenih duša. Mnogi se trude oslabjeti tu životnu vezu koja je bitna kako bi vjernici mogli primati autentične Božje darove koje im je uskrsli Gospodin ostavio svojim pastirskim služenjem. Mnogi i danas, želeći dovesti u pitanje odnos pastira i vjernika, uglavnom svoju pozornost usmjeravaju na to da relativiziraju pastirski autoritet i prikažu ulogu pastira kroz prizmu zloporaba nekih pojedinaca. Neupućeni i lakovjerni uglavnom uočavaju suprotnosti i navodne suprotstavljenosti, te od istinskih odnosa prenose samo karikaturu, a ne stvarno stanje. Uglavnom postojanje ministerijalnog svećeništva u Crkvi tumače kao postojanje onih koji imaju vlast i moć zapovijedanja drugima, te ujedno žive na račun drugih za čiji život nisu nimalo zainteresirani jer misle prvenstveno na svoj komod i svoju korist.

Isus nas stoga poziva da ne upadnemo u zamke ovoga svijeta, te tako da ne dopustimo da se naruši ova bitna upućenost stada na svoje pastire, kao ni gorljiva zauzetost pastira za svoje stado. Veza koja postoji među njima je božanskom voljom određena, te je utemeljena u Kristovu životu darovanom za stado. Ta veza je Kristovom krvlju opečaćena te je nitko nema pravo dovoditi u pitanje niti umanjivati njezinu vrijednost, nego, naprotiv, valja trajno isticati i njegovati njezinu neraskidivu čvrstoću i graditi neoslabljeno jedinstvo. Upravo ovu istu vezu pastiri Crkve trebaju uspostaviti s povjerenim stadom, a i stado je pozvano prihvaćati je kao Bogom danu.

Stoga pastir sebi ne smije priuštiti stav najamnika, na što Isus jasno upozorava, to jest stav onoga koji jednostavno odrađuje svoj posao, te nestrpljivo čeka da ga nakon odrađenoga posla svi ostave na miru, nego živi potpuno zainteresiran i do kraja posvećen dobrobiti svojih vjernika tražeći uvijek i u svemu isključivo njihovo dobro u Kristu Isusu. On tako postaje, poput Krista dobrog pastira koji je položio život za svoje ovce, do kraja posvećen darivanju života za njih, jer upravo darivanjem života svjedoči ljubav prema njima i pruža im najveću zaštitu. Darujući život za njih djeluje na istovjetan način kao i Krist koji nije svoje učenike, prijatelje ni sljedbenike napustio onda kad je dao život za njih, nego ih upravo tada do kraja zaštitio svojim neumrlim životom. Stoga su i pastiri Crkve uvjerljivi jedino kad daju život za svoje vjernike, pa i onda kad se od njih ne zahtijeva prolijevanje krvi. Samo kad se postave prema svojim vjernicima kao oni koji daju, a ne kao oni koji uzimaju, postaju vjerodostojni.

Da bi to mogli neophodno je da trajno uče od Krista i da se trude biti poput njega Dobrog Pastira. Danas je stoga neophodno moliti Dobrog Pastira da svojim primjerom potakne, a milošću osnaži sve pastire da budu pravi pastiri nadahnuti njegovim sebedarjem. Jer darujući svoj život za druge ipak neće izgubiti ni sebe ni druge, kao što ni Gospodin nije izgubio nego stekao. Doista jedino tako će privući vjernike u ovčinjak Kristov, to jest povezat će ih u neizrecivo zajedništvo vjere u svetoj Crkvi. Svjedočanstvo njihova života će biti rječito kao što je bilo rječito Kristovo umiranje na križu i slavno uskrsnuće u uskrsno jutro. Neka rječitost i snaga tog svjedočanstva zahvati sve pastire kako bi i sami bili glasni po darovanju života omogućujući tako Kristu da po njihovu služenju privodi i ljude našeg naraštaja u svoj ovčinjak.

Molimo zato Dobrog Pastira da podari svojoj Crkvi novih pastira, a da stare preporađa milosnim darom svoga svećeništva, kako bi svi zajedno, poput njega, služili puku Božjemu ponosno i oduševljeno, uvjereno i uvjerljivo, dragovoljno i nesebično zauzimajući dinamičan i aktivan stav prema stadu. Ali ne u smislu da se radi o izvanjskom i ljudskom aktivizmu i dinamizmu, nego da se radi o aktivnoj ljubavi i dinamičnom zauzimanju za vječno spasenje stada. A to se događa samo ako se dušom i tijelom, u vjeri, nadi i ljubavi predaju za svoje stado, odstranjujući od sebe svaku pomisao i primisao, svaku napast i neurednu želju dobiti, iskorištavanja i lagodnog života na račun svoje službe. Molimo danas Boga da nam podari pastire koji će biti primjeri duhovnog zauzimanja, predanog života, velikodušnog odricanja, mučeničkog sebedarja i svete predanosti, kako bi cijela Crkva mogla sigurno kročiti putem spasenja i doseći željenu proslavu u Kristovu kraljevstvo na pašnjacima života vječnoga.

3. vazmena nedjelja – B

Evanđeoskim odlomkom vraćamo se na sam dan uskrsnuća Gospodnjega kada su učenici bili još uvijek nemalo zbunjeni svime što se dogodilo, te su jedni drugima prerpičavali što je tko vidio pri susretu s Uskrslim, pokušavajući rekonstruirati iz komadića cijeli mozak. No to im nije bilo nimalo lako, jer još uvijek nisu imali snažno iskustvo stvarnosti uskrsnuća Gospodnjega. Njihove misli i osjećaji su se kolebali između straha i nevjerice, kako nam svjedoče svi Evanđelisti, a tako i sveti Luka kao autor današnjeg odlomka. Oni su jedni drugima pričali i jedni druge uvjeravali da je Isus uskrsnuo, a opet ih je bilo lako poljuljati jer nisu imali nikakav opipljiv dokaz o uskrsnuću. Stoga su se i sami pitali nisu li možda vidjeli utvaru i nije li im se možda sve skupa to pričinilo. Dok su potom dvojica učenika iz Emausa pričali svoje iskustvo okupljenoj zajednici apostola, kako su prepoznali Gospodina u lomljenju kruha, om im se ponovno ukazao svima. Njihova zbunjenost kad su ga susreli pokazala je kolika je nesigurnost još uvijek vladala među njima, te je onda on odlučio odagnati njihove strahove i raspršiti dvojbe dajući im da se osvjedoče da je to on.

Pozvao ih je stoga da mu pogledaju ruke i noge, da ga dotaknu i opipaju da se osvjedoče da nije utvara nego da je podložan njihovu dodiru. Pokazao im je da ga smrt nije uništila, nego da je živ unatoč svemu što se dogodilo tri dana prije toga. No njihov strah i nevjerica su bili toliki da je potom bio prisiljen zatražiti da mu danu nešto za jesti kako bi napokon shvatili da sve to nije priviđenje nego stvarnost. Tako je Isus, svjestan poteškoće koju su imali glede razumijevanja njegova uskrnuća, davao dodatne opipljive dokaza kako bi ih do kraja uvjerio da je on doista uskrsnuo. Pri tome je bilo vrlo važno da im pokaže kako je najopipljiviji dokaz njegova uskrsnuća bio njegov život koji im je prije toga predao do kraja darujući im se u riječi, ali i predajući im svoje tjelo na posljednjoj večeri. Zato je u njima kao Uskrsli, osim što im je dao prigodu da ga dodirnu, obnavljao spomen na sve ono što im je govorio, kao i na ono što je učinio za njih kad im se predao kao kruh s neba.

Ali kao što je Isus ponudio opipljive dokaze svojim učenicima o ukrsnuću, već od prvoga dana dao im je do znanja da i oni moraju ostaviti drugima opipljiv dokaza da su ga susreli i da su uvjereni u njegovo uskrsnuće. Od prvoga dana od njih traži da budu svjedoci da je ‘Krist trpio, umro i uskrsnuo’. Od prvoga dana očekuje da se po svim narodima propovijeda uskrsnuće na obraćenje i otpuštenje grijeha, pa im zato i reče: Ovako je pisano: `Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.` Vi ste tomu svjedoci. Međutim, ma koliko iz gornjih riječi moglo djelovati da Isus od učenika očekuje da oni samo propovijedaju drugima, on od njih traži i nešto više. On očekuje da oni budu svjedoci, a to znači da Isus od učenika ne očekuje da samo govore o njegovu uskrsnuću, nego da ponude opipljive dokaze cijelom čovječanstvu, ljudima po svim narodima na kugli zemaljskoj. Zato kršćani danas imaju također istu obvezu glede svoje vjere, pružiti svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću. A to svjedočanstvo se sastoji i od toga da pokažu i dokažu svima da su prihvatili uskrsnuće. Jer o uskrsnuću se ne samo priča i propovijeda drugima, nego se uskrsnuće najprije živi. Ono se ne svjedoči samo prepričavajući događaj, nego se svjedoči vlastitim životom.

Zato je vrlo opipljv dokaz o uskrsnuću sadržan i u životu samih kršćana. Svojim životom vjernici imaju obvezu pokazati da je Isus živ u njima, to jest da su se obratili i odrekli grijeha, jer ono što trebaju propovijedati među narodima, oni osobno moraju iskusiti u prvom licu. Ako pak oni sami žive u grijehu, ako nisu radikalno raskrstili s grješnim životom, nikome ne mogu dokazati da je Krist uskrsnuo. I kao što je Kristov uskrsli život bio učenicima najveći dokaz o tome da je Isus živ među svojima, tako je i život nas vjernika preporođen uskrsnućem Gospodnjim najveći dokaz drugima da je Isus živ i djelatan među nama. Kao što je Kristov uskrsli život najveći dokaz onima koji vjeruju, a taj život primaju po riječi i euharistiji, tako je i naš uskrsli život najveće svjedočanstvo o njegovu uskrsnuću. Sve ostalo moglo bi biti samo lijepa teorija i pričanje priča oko kojih se mogu voditi rasprave do iznemoglosti i nikome ništa ne dokazati. Jedina prava stvarnost koja uvjerava je ona živa stvarnost, pa se stoga potrudimo ostaviti svijetu takvo živo svjedočanstvo života koje njih vodi na obraćenje i odricanje od grijeha, a potom svih nas zajedno u život vječni u nebeskoj slavi.

2. vazmena nedjelja – B

Premda današnji evanđeoski odlomak iz Ivanova Evanđelja opisuje Gospodinova ukazanja učenicima na dan uskrsnuća i osam dana nakon toga, danas, osmoga dana nakon uskrsnuća, usredotočiti nam se na ovo drugo Gospodinovo ukazanje. U središtu događaja je apostol Toma koji ne bijaše s drugim apostolima na dan uskrsnuća, te je odbijao vjerovati u ono što su mu drugi apostoli pripovijedali o Isusovu uskrsnuću. No ne treba zaboraviti da nije on sam imao poteškoću povjerovati što se dogodilo, ali također i postaviti se dosljedno činu uskrsnuća. I ostali apostoli su još uvijek bili u raskoraku između onoga što se dogodilo i onoga što su oni kao svjedoci tog događaja trebali činiti. Slika zatvorenih vrata dobro govori o njihovu strahu koji su osjećali ne samo na dan uskrsnuća, nego i osam dana nakon toga kad vrata opet bijahu zatvorena, kako bilježi sveti Ivan. Da su oni do kraja dobro razumjeli što se dogodilo, onda bi se postavili mnogo drugačije nego što jesu. Apostoli su imali snagu navijestiti Tomi uvjeravajući ga da su vidjeli Gospodina, ali još uvijek nisu imali sigurnost izići vani i predstaviti tu vijest kao vijest od općeg značenja i važnosti za sve ljude.

No osim što su drugi apostoli bili zatvoreni iza vrata u strahu, a to znači zatvoreni i u svome djelovanju, Toma je bio zatvoren i u svome shvaćanju. Njihova zatvorenost proizlazi iz, još uvijek, nedostatne vjere, što je postalo sasvim očito u Tominu slučaju, ali se sigurno može primijeniti i na ostalu desetoricu. Bili su zatvoreni u strahu od Židova jer još nisu imali čvrstu vjeru od koje dolazi unutarnji poticaj da drugima navijeste radost i obilje koje su sami primili. Toma pak, štoviše, nije imao niti iskustva minimalnog razumijevanja, te je odbijao uopće vjerom prihvatiti ono što su mu drugi navijestili. Bilo je stoga neophodno drugo Gospodinovo pojavljivanje među njima kako bi uklonilo Tominu nevjeru, a drugima osnažilo vjeru i dalo još bolje razumijevanje uskrsnuća. Smisao ovog ukazanja je vrlo jasan, što će Isus izreći pozivom Tomi da stavi svoju ruku u njegove rane s ciljem da ne bude nevjeran nego vjeran. Nakon svega Gospodin neće propustiti niti uputiti svojem apostolu riječi s jedne strane prijekora: Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.  No ove riječi su se dobro urezale u pamet i svih ostalih, jer su se ticale svih njih koji su do tada još uvijek slabo razumijevali i slabo vjerovali u uskrsnuće, te im je ulijevao dodatnu snagu za djelovanje dosljedno uskrsnuća.

Upravo iz ovog događaja kako nam ga prenese sveti Ivan gradi se i pouka za svakoga od nas danas. Vjernik koji nema jasnoću vjere, ni čvrstoću iskustva Božjega zatvara se pred drugima iza dobro zatvorenih vrata i on svoju vjeru ne iznosi u javnost da postane opće dobro i blagoslov svima. Takav se onda straši i sebe i onih oko sebe. On se čvrsto zatvara ne samo vratima, nego nepropusnom sviješću kojom odbija pristup Bogu, kao i zajedništvo s ljudima. Takav ne dopušta pristup do sebe, niti je kadar iću ususret drugome. U svojoj zatvorenosti, u stvari, i nema što ni ponuditi drugome. Pogotovo što ne nosi iskonsku radost i mir u duši, nego samo svoju zatvorenost, razočaranje i zbunjenost. Štoviše, takav ima samo svoju ljudsku prazninu, te je besmisleno da nju ponudi drugome, jer drugome se može nuditi samo od božanske punine. Praznina je njegov besmisao i ne može nego drugoga samo isprazniti vodeći ga prema praznini besmisla kojeg je i sam žrtva. Tko ne vjeruje u živoga Boga u strahu je da ne napravi pogrešan korak, pa se radije zatvara u se i u svoju nepomičnost. Umjesto da krene ususret drugima, da jasno iskorakne iz sebe i svoje zatvorenosti i da posvjedoči ono što je prepoznao u dubini duše kao Božje otkrivenje, što je mogao snagom pameti i svijesti otkriti kao Božje djelovanje u ljubavi za čovjeka, radije se opredjeljuje za bezbolnu, ali i bezličnu, opciju zatvorenosti u sebe.

Čovjek koji nema prave čvrste vjere u stalnome je strahu da netko ne poljulja njegova uvjerenja, pa zato bježi od svih. Ili je pak u svojoj nesigurnosti podložan kojekakvim strujama i vjetrovima moda, te se okreće za njima tješeći sama sebe kako je našo uvijek bolju istinu, a u biti bježi od one stalne i jedine čvrste istine koja postoji i koja je jedina biti čovjeku uporište u životu. Bez vjere u živoga Boga sve su istine samo tek djelomični pokušaji da se čovjek vine do Boga ili nesigurna lutanja. No kao što je učinio s Tomom i s apostolima, Gospodin tako i nama daje sigurnost svoga uskrsnuća kako bismo nadišli strahove i nesigurnosti, te kako bismo odvažno ispovijedali pred drugima ono što ispovijedi Toma: Gospodin moj i Bog moj! I da ta ispovijed ne bude samo radi nas, nego radi općeg dobra i spasenja svakog čovjeka do kojega želimo da dođe navještaj uskrsnuća.

Uskrsli Isus je oslobodio svoje apostole, a tako i nas, potrebe agresivnog nametanja vjere drugima, jer samo nesiguran čovjek u svoja uvjerenja i stavove koristi silu da nametne vjeru, umjesto da je životom navijesti. Kao i njih i nas danas snaži da budemo odvažni svjedoci protiv svih agresivnih protivnika njegova uskrsnuća. Poput apostola prijeđimo i sami iz iskustva straha do iskustva prave vjere. Neka nam u tome posluži i ovaj događaj s Tomom, da se naša vjera na ispravan način izgradi, ali i učvrsti. Poput njih, iziđimo i mi iz svoga straha i zatvaranja iza dobro zabravljenih vrata, te dođimo do uvjerenosti i uvjerljivog svjedočanstva o uskrsnuću. Postanimo blaženi tako što vjerujemo premda nismo vidjeli, te širimo oko sebe radost ovog blaženstva. Ne budemo strašljivi, ali ni nasilni pred savjestima i svijestima ljudi, nego budimo pravi svjedoci. Dajmo se izgraditi Kristovim uskrsnućem, te kao blaženi svjedoci žive Kristove prisutnosti strpljivo radimo na obraćenju duša. Nadiđimo stoga strah i komotnost zatvorenosti, te spremno širimo radost koju nam je Krist povjerio, jer ona bez nas ne može doći do čovjeka. U toj odgovornosti prihvatimo svoje poslanje, te postanimo navjestiteljima vjere koja vodi u život vječni u imenu Isusa Krista.

Uskrs – danja misa

Nakon što smo sinoć u Evanđelju imali prigodu čuti kako su se žene kao prvi svjedoci Isusova praznoga groba prestrašile i pobjegle, danas razmišljamo o tome kako su i dvojica apostola Petar i Ivan došli na Isusov grob. Ni oni kao drugi svjedoci praznoga groba nisu u tom trenutku susreli Uskrsloga, ali su ipak smogli nešto više hrabrosti za malo bolje zaključke o svemu što se dogodilo. I njima je bio neophodan prazni grob kao činjenica od koje su pošli kako bi dalje preispitali sve što se dogodilo.

Jer raspeti i umrli Krist nije bio položen samo u stijenu blizu mjesta razapinjanja, nego je također bio položen u njihove život, posijan kao sjeme u zemlju koje je trebalo donijeti obilat rod, kako je sam Isus govorio o svojoj smrti. No činjenica je bila da to sjeme nije uvijek položeno u bogatu i plodnu zemlju, nego je često položeno u suhu i besplodnu zemlju. Nekad je bačeno na tvrdo i kamenito tlo gdje se ne može uhvatiti, a dogodi se da je položeno čak i u samoj stijeni. No u trenutku Gospodinove muke srca apostola u koja je Isus sijao sjeme uskrsnuća postala su tvrda i kamenita, te je prijetila opasnost da posijano sjeme u njima propadne ne donijevši roda. Zato je Krist svojim uskrsnućem odvalio stijenu sa svoga groba, kako bi ih pozvao da se dođu osvjedočiti i provjeriti da smrt ne može životu ništa, kako bi ih pozvao da oni otvore svoje srca i da dopuste da posijano sjeme uskrsnuća snažno proklije novim životom i da donese istinske plodove spasenja i vječnosti.

Kao što je Kristov živo bio položen ne samo u grobnu stijenu, nego i u srca apostola, tako je položen i u naša srca i naše živote, te vapi i kuca iznutra da razvali grobnu ploču koja ga sputava, te da iz njega bujno izbije novi život. Kao što je Krist rastvorio stijenu groba, neophodno je bilo, a to je i cilj spasenja, da razbije naša srca kamena te da ih učini rasadnicima života. Zato je on prihvatio ući u srce kameno, samo središte smrti i hladnoće, kako bi ga svojom ljubavlju razbio i preobrazio u svetište života i božanske topline. Doista najtvrđe i najhladnije mjesto na kugli zemaljskoj je ljudsko srce lišeno vjere i ljubavi Božje. Ono je istinski grob koji pokopava žive, ako ne živi oživljeno Kristovim životom iznutra.

Dvojica apostola, trčeći na Kristov grob, trčali su sebi ususret. Trčali su samima sebi i svojim nadama pokopanima s Kristom. Trčali su ususret stvarnom životu koji su živjeli u Kristu, ali su ga ostavili pokopana na Kalvariji. Trebali su se vratiti tragom svoje nevjere, te pronaći sebe vjerom osnažene, jer samo s Kristom koji im daje vjeru mogli su se osjetiti cjelovitim ljudima. Trebali su se otrijezniti od svoje nevjere strahom proizveden i nadići strah od uskrsnuća, kako bi pronašli sebe vjerom učvršćene u uskrslom Gospodinu. I, doista, pronašli su se onda kad su počeli vjerovati nakon što su ušli u grob Gospodinov. Pronašli su se onda kad je uskrsna snaga počela zahvaćati i preobražavati njihova srca. Jer onaj Krist koji je na Veliki petak bio položen u grob, bio je pokopan i u njihovim srcima koja su se zbog toga okamenila i postala beživotna. U njima je, jer im je nada uvenula, jer im je vjera kopnila, jer im se ljubav gasila, zavladala prava smrt. Kristov prazni grob u koji ulaze vraća im nadu, podiže vjeru i budu ljubav. Život se u njima ponovno razbudio kad su njihova srca od kamenih počela postajati plodna srca u kojima je sjeme uskrsnuća napokon počelo hvatati korijen.

Uđimo stoga i mi s njima, nošeni njihovim iskustvom, u grob našega Gospodina i osvjedočimo se da u njemu ne caruje smrt nego život. Uđimo tako u srce svoga života, uđimo tako u samo središte i svetište života. Krist ne želi da bježimo od njega i njegova života, nego da nam njegov grob bude škola života. Neka njegov grob bude rasadnik u kojem klija sjeme uskrsnuća. On ne želi da pobjegnemo od smrti i groba, nego da za života pobijedimo smrt kako bismo je i u grobu pobijedili. A samo s njegovim uskrsnućem možemo biti istinski pobjednici. Shvatimo i mi, poput Petra i Ivana, da nema smisla bježati od njegova groba i uskrsnuća, nego se suočiti sa životom i smrću, te snagom njegova života pobijediti smrt. Stanimo stoga i mi pred smrt, ispriječimo joj vlastiti život  obdaren vjerom u uskrsnuće i pobijedimo je životom vječnim čija je klica po uskrsnuću Kristovu u nama već nikla i donosi svoje plodove. Rastvorimo svoja srca snazi uskrslog Gospodina koji razbija grobove kamene, te neka razbije i naša srca ledena i okamenjena. Neka nas iznutra preporodi sjeme uskrsnuća njegova. Povjerujmo u Pisma koja naviještaju da je Krist imao umrijeti i uskrsnuti i ižaravajmo radost uskrsnuća cijelom svijetu, kako bi svijet po našem svjedočanstvu otvorio svoja srca neprolaznom uskrsnom životu. Povjerujmo dvojici apostola koji vidješe prazni Gospodinov grob i povjerovaše, te poput njih svjedočimo i naviještajmo  kako bi svaki čovjek, oživljen Kristovim uskrsnućem, donio u svom srcu plodove života vječnoga.