27. nedjelja kroz godinu – C
U svijetu u kojem živimo, složit ćemo se, ne postoji osobit osjećaj za vjeru, za njenu snagu i korisnost u životu konkretnog čovjeka. U zapadnoj civilizaciju u kojoj je pojedinac sklon koristiti svoj razum za apstraktnu misao, uz to uvjeren u nedostižnu moć uma i znanstvenih otkrića, kršćanska vjera ostaje negdje u zapećku kao neka vrsta antiznanja, pa čak bi se moglo reći i praznovjerja. U današnjem svijetu u kojem se religiju i religiozne fenomene promatra samo nekom vrstom teorije i ideje, i kršćansku se vjeru drži tek jednom od tolikih nedokazivih pretpostavki i mišljenja, to jest svojevrsnih religijskih i religioznih teorija. Stoga, tko bi bolje uspio prodrijeti svojim umom u božanski svijet, taj bi imao bolju i jasniju ideju o Bogu, te bi ga onda trebali i slijediti i pristajati uz njegove ideje i uvjerenja. Dotični bi bio vjerodostojniji ako bi uspio svoja promišljanja organizirati kao sustav znanja, manje ili više dosljedan, podložan prosudbama ljudskoga uma. Ako se od njegovih tvrdnji ne bi mogao organizirati sustav znanja, onda bi one zauvijek ostale vjerske teorije, nekima lijepe i privlačne, ali ne i znanstvenom ljudskom umu koji traži dokaz o utemeljenosti i utemeljenju svake ideje. Govor o Bogu i iskustvo Boga u svakom slučaju se smatra uvijek ljudskim pitanjem, to jest pitanjem ljudskog uma, čime se zanemaruje istina o Božjoj objavio čovjeku. A kršćanstvo svjedoči ne o dometu ljudske misli koja pokušava izreći Boga, nego o Bogu koji je govorio o samome sebi. Posvjetovnjačeno društvo, koje ima racionalistički pristup stvarnosti, stvara dojam kako je i kršćanska vjera neka vrsta nevidljivog, ili bolje rečeno nedokazivog znanja koje nema veze s razumskom stvarnošću, pa se onda radi o znanju loše kakvoće od kojeg zazire ‘učeni i pametni’ čovjek današnjice. I vjera bi bila neko neutemeljeno znanje, to jest razumski pristanak na nešto što nije do kraja razumsko, kao što su pretpostavke i privatna mišljenja.
U svakom slučaju, poistovjećujući kršćansku vjeru s opće religioznim iskustvom i znanjem, drži ju se znanjem neke niže vrste, nesposobno ići ukorak sa znanstvenim znanjem. Zato se nerijetko vjeru smatra fenomenom tek samo za pobožne bakice, djecu i žene, one koji nisu toliko skloni apstraktnom, dubinskom filozofskom promišljanju života, ili pak koji zbog dobi i drugih životnih zanimanja nisu kadri rabiti razum u punini njegovih sposobnosti. No ako je to tako, upitati nam se zašto su onda apostoli zaiskali od Gospodina Isusa da im umnoži vjeru. Zašto nisu zatražili da im umnoži znanje ili imanje, ili pak podari dobro zdravlje i dug život? Zašto nisu zatražili da im pomogne dobiti diplome i radna mjesta, nego su upravo vjeru smatrali nasušnom potrebom?
Očito je, kako su, idući za njim i živeći s njim tri godine, spoznali koliko je vjera velik i značajan dar, mnogo veći od imanja i suhoparnog ljudskog znanja, ma kako velike titule mogle stajati iza njega. Ako su apostoli s razlogom pitali dar veće i čvršće vjere, onda bismo se i mi trebali poći njihovim stopama. Kao prvo, zapitajmo se radikalno što ih je na to nagnalo? Koji su ih razlozi i motivi potakli? Ako su apostoli pitali Isusa snagu vjere, ni mi koji sebe nazivamo vjernicima ne bismo smjeli biti izuzeti od ovakvog zahtjeva Gospodinu. Ne bismo se ni mi smjeli ustručavati od ovakve želje i potrebe, jer ni nama vjera nije ništa manje potrebna i značajna nego što je bila njima. Moramo se potom preispitati koliko se i mi sami trudimo oko toga. Nastojimo li poput apostola uočiti važnost vjere i tražiti pomoć u onoga koji je može umnožiti? Razumijevamo li mi vjernicu uopće u čemu se sastoji bit vjere? Jesmo li ponosni na njezine domete i sadržaje, na istine koje nam osvjetljuju životni prostor i daju sigurnost tamo gdje nijedan um i nijedna znanost ne mogu doprijeti i prodrijeti svojim dokazima? Otvara li nam vjera obzorja života i raspršuje li tame neznanja koje se uvlače u dušu, um i srce? Smijemo li vjeru promatrati samo kao da se radi o administrativnoj formalnosti koju smo zadovoljili u trenutku krštenja, kako to misle mnogi kršćani, kad znamo kako ona postaje stvarna podloga života kao čin svijesti kojim se čvrsto pristaje uz Boga i njegovu prisutnost u svijetu?
Videći tolike upite, kamo sreće kad bi današnji evanđeoski tekst i u nama proizveo potrebu za čvršćom i snažnijom vjerom koju su osjetili apostoli. Kamo sreće kad bismo i mi koristili sva prikladna sredstva kojima se uvećava vjeru, a na koja je Isus za svoga djelovanja ukazao svojim učenicima. Kamo sreće kad bismo njega susretali osobno i iskreno, napose u molitvi i meditaciji, kao živoga i uskrsloga Gospodina koji je živo vrelo vjere. Kamo sreće kad bismo imali i dostatna saznanja o sadržajima svoje vjere i uvećavali ih ne prežući čitati vjerski tisak i duhovno-teološku literaturu kao izvrsna pomagala u duhovnom rastu.
Jer ako apostoli traže u Gospodina: Umnoži nam vjeru, to u nijednom slučaju ne znači: Ostavi nas u neznanju, ili pak: Umnoži nam praznovjerje. Oni, doista, ne traže da im umnoži neznanje i nerazumijevanje, nerazumnosti i nesigurnost, nego, naprotiv, traže načina dobiti nadnaravno prosvjetljenje, mnogo veće od ljudskog znanja i ljudske mudrosti. To prosvjetljenje i takvo znanje prima svaki vjernik po daru vjere utemeljenu u Isusovu objaviteljskom i spasiteljskom djelovanju. Apostoli žele ostvariti čvrst i pouzdan odnos s onim koji je bio i jest Stijena i Oslonac Izraelov, što se ne može ispraznim umovanjem, nego sinovskim pristajanjem uz njegovu riječ. Apostolski vapaj: Umnoži nam vjeru!, znači: Daj nam veće znanje od onog isključivo ljudskog! Daj nam znanje o onome što ljudsko oko ne može vidjeti i što ljudski razum sam po sebi ne može dosegnuti! To znači također: Pomozi nam uspostaviti odnos s onim s kojim čovjek sam po sebi, svojim ljudskom snagama, ne može uspostaviti pravi spasenjski odnos, ako on ne priskoči u pomoć, ako se ne objavi, ako se ne uključi u dijalog, oko on odozgor ne zahvati.
Zamolimo stoga i mi svoga Gospodina, da nam umnoži vjeru, kako bismo bili, ne samo ljudi osobitog znanja, nego, naprotiv, kao istinska djeca Božja, svjedoci njegove očinske ljubavi u svijetu!

26. nedjelja kroz godinu – C
Prispodoba koju smo čuli u današnjem Evanđelju daljnja je Gospodinova pouka o opasnostima raskošnoga života u obilju i bogatstvu, premda ne znam koliko ozbiljno Gospodina doživljavamo dok govori o ovim temama i koliko smo voljni primijeniti na vlastiti život.
Međutim, ako mu odlučimo povjerovati, te ako s određene nepristrane udaljenosti počnemo razmatrati njegove riječi, bez onog apriorističkog opiranja, prouzročena strahom da nam on želi nešto oteti, onda ćemo shvatiti koliko je u pravu. Ponirući nepristrana duha u sadržaje kojima nas Gospodin poučava, ne preostaje nam nego priznati da bogatstvo zatvara čovjeku i srce i oči pred potrebama svoga brata, te odbija solidarizirati se s njime. Umjesto da posjedovanje nečega bude prigoda zajedništva s onima kojima možemo učiniti dobro, nama je to poticaj za dodatne barijere koje onda gradimo sredstvima kojima raspolažemo.
Propitujući se temeljito, ustanovit ćemo kako živimo iza dobro zatvorenih vrata, ali ne samo onih izvanjskih, nego i vrata srca i duše. Događa nam se to jer oko nas kruži mnoštvo „Lazara“ koji nisu Lazari, koji ne prose i ne traže iz potrebe, nego iz zanata, te to čine na vrlo neprimjeren način. Zato smo vrlo oprezni i sumnjičavi, zatvoreni u sebi i u svoje poslove. Ponetko će od nas na ulici još i baciti pokoji novčić nekom prosjaku, ali ne znam jesmo li ikada pokušali pronaći pravog siromaha koji nije javni prosjak, stvarajući svijest o kršćanskoj dužnosti trajne skrbi za potrebne. Možda smo nekom prosjaku na vlastitim vratima i dali što je tražio, ali ne znam jesmo li ikada mi sami odlučili potražiti prosjaka na njegovim vratima želeći s njime podijeliti vrijeme i bratski zalogaj. Možda nekome nešto i dademo da ga se riješimo, ali ne znam jesmo li se ikada živo zanimali za nečiju tešku i bolnu sudbinu voljni podijeliti patnje i boli, ali također i utjehu i nadanje.
Takvo iskustvo bi nam doista bilo vrlo poželjno, ako želimo biti pravi Isusovi sljedbenici i ljubitelji svakog čovjeka, napose onog najpotrebnijeg poput Lazara u Evanđelju. Ukoliko bismo naučili otvarati oči i srce potrebnima, sebi bismo također priskrbili veliku radost i neizmjerno bogatstvo duha, što će jednom doći na naplatu kao vječna Božja nagrada. A ukoliko to ne naučimo, može nam se dogoditi da ostanemo s krive strane provalije nepremostive, to jest na mjestu paklenih muka. Kad nam tamo spadnu ljuske s očiju, onda je već kasno popraviti stanje u kojem se budemo našli.
Osim toga, kasno je onda popraviti štetu koju smo za života nanijeli u svom okruženju, s onima s kojima smo dijelili iste ‘vrijednosti’ i isti način života. Jer živeći lagodnim životom i mnoge druge smo uljuljali u ljepoti i sigurnosti materijalnih dobara. Zato onaj bogataš iz mjesta muka vapi tražeći dopuštenje obavijestiti svoju braću koja žive istim životom poput njega. Živeći neodgovorno i tražeći samo svoj žitak, osim sebi nanose se ujedno nebrojene nepravde sirotinji i potrebnima, o kojima smo pred Bogom također dužni skrbiti. Zato problem našega društva i čovjeka nije u smanjenju mogućnosti. Naprotiv, znanstveno-tehničkim napretkom mogućnosti se stalno povećavaju, no ne događa se napredak na ljudskom planu koji bi mogao jamčiti, ako ne apsolutno jednaku raspodjelu, onda barem potrebni ljudskim minimum svakom čovjeku. Stvarni problem je što ne znamo pravu mjeru svojih potreba, poradi koje onda nemamo osjećaja za druge. Uglavnom oko sebe gomilamo stvari, stvaramo zalihe i viškove, gomilamo potrebno i nepotrebno, častimo se i gostimo, a tek ponekada, tu i tamo, pokušavamo oprati savjest ponekim novčićem na ulici. No, poziv nas kršćana je sasvim drukčiji. Nama je zadaća biti pozorni i osjetljivi na potrebe jedni drugih, napose siromaha i nevoljnika, a ne samo prigodno prati savjest ponekim dobrim djelom, što bi bilo vrlo dvolično.
Potom, ozbiljno nam je uzeti u obzir riječi Evanđelja Gospodnjeg, koje nam pokazuje kako čovjek može otvrdnuti i ogresti u materijalizmu, te to kao zarazu proširiti i na svoje najbliže nanoseći im nepopravljivu štetu. A velika je evanđeoska istina: Ako sada ne živimo kako treba, ako sada ne živimo punim plućima, pravi život zajedništva i solidarnosti, jednog ćemo dana, kad nam Bog otvori oči, shvatiti kako smo živjeli sirotinjski, kako smo bili prava bijeda ogrezla u dobrima ovoga svijeta. Spoznat ćemo kako smo bili siromašni života, vjere, Boga i zajedništva. Zato Gospodin upozorava da će se jednoga dana onaj tko je koristio dobra za užitke, naći kao pravi prosjak pred vratima života. Ostat će bez pristupa, kao što je i sam siromahe držao ispred svojih ne dajući niti dužni minimum. Možda onda bude prisiljen prositi kap vode na vrhu prsta, za što će uza sve molbe ostati prikraćen, jer je sam drugima uskraćivao potrebnu životnu pomoć. Onaj tko nije znao darivati niti mrvice sa svoga stola, ostat će uskraćen i za kapljice olakšanja, samo zato što je svojim postupcima za života izgradio provaliju nepremostivu prema drugima, pa i prema samome Gospodinu.
Radije budimo vjerni Gospodinu i otvorimo prema braći oči i srce, gradeći tako mostove prema vječnosti. Počnimo ozbiljno slušati njegovu riječ i provoditi je odvažno u djelo, za bolje društvo na zemlji i blaženstvo u kraljevstvu Božjem!

25. nedjelja kroz godinu – C
Isus nam u današnjem evanđeoskom tekstu ostavlja jednu dragocjenu pouku koja glasi: Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Ali mi ljudi smo misaona bića, te iz te riječi, a i iz cijeloga teksta izvlačimo sljedeće zaključke: Bogu treba služiti, a bogatstvom se služiti! Bogatstvo nam je, dakle, dano da se njime služimo, te da ga, naravno, koristimo sukladno zakonitostima kojima je određeno od Boga. Uostalom, i ljudski život i suvremeno društvo počiva na ispravnom korištenju materijalnih dobara. Štoviše, možemo reći da ja ovo naše vrijeme i društvo u tome vrlo uspješno, uspješnije nego prethodna društvena uređenja.
No osim što smo misaona bića, mi smo ljudi vrlo domišljata bića, pa onda ova pravila prevodimo i u neke druge inačice. Naime, ovdje ostaje još jedna ozbiljna mogućnost koju valja temeljito propitati, jer se tiče našega vremena i suvremenog kapitalističkog društva i odnosa. Ta mogućnost je sljedeća: Može li se čovjek služiti bogatstvom, a da to nema veza s Bogom, to jest može li se bogatstvom služiti, a da uz to ne služi Bogu? Ima li pravo Boga isključiti iz ovog procesa? Je li Isus s pravom ustvrdio da se Bog i bogatstvo međusobno nužno isključuju? Na temelju čega je vezao ove dvije stvarnosti u par, ili je pak pogriješio u procjeni, te izostavio jednu zakonitu mogućnost da odnos prema bogatstvu nema ništa s odnosom prema Bogu i obrnuto? Drukčije rečeno, može li čovjek i ovo naše društvo biti ateističko, a da ne padne nužno u robovanje bogatstvu? Ako bi se ove mogućnosti pokazale istinitima, onda bi opozvale Isusa i njegov nauk. I mi se moramo upitati tko je u pravu, a tko u zabludi. Spontano bi nam se nametnula sumnja i pitanje: Nije li Isusov nauk glede ovih odnosa doista zastario? Je li ga prešlo novo vrijeme, modreno društvo i ljudi?
Sve govori u prilog toga da jest: Danas se uredno priča o obrtanju kapitala, o ulaganjima i zaradi, a da se pritom ne treba govoriti o Bogu koji niti šteti niti pomaže. Budalama držimo one ljudi koji su imali neke mogućnosti zarade, ali ih nisu iskoristili, te nisu uvećali kapital niti su stekli više od onoga što su imali. Gotovo da bismo mogli reći da se u našem društvu nigdje ne opaža ni traga služenju novcu, nego, štoviše, ne prestaje se govoriti samo o tome kako se novcem treba služiti. Ako je to tako, onda ovo Evanđelje ne vrijedi za nas, onda je glede nas Isus sigurno pogriješio, jer se uredno služimo bogatstvom, a da u isto vrijeme nismo ideološki suprotstavljeni Bogu. Štoviše, čak se osjeća kako on uopće ne zadire u ove odnose.
Ipak je vrlo znakovito da se u ovom našem društvu ne govori nigdje o služenju Bogu, pa i onda ako bi se mogao steći dojam da se vrlo razvilo u služenju materijalnim bogatstvom. To je već jedna alarmna lampica da se događaju određene nepravilnosti na duhovnoj razini života. Stoga bi čovjek, ma koliko uvjeren da se bogatstvom samo služi, ipak morao temeljito propitati stvarnost oko sebi uspijeva li u svojim namjerama da se služi bogatstvom, pa i onda kad ne ide iz da služi Bogu. Isus nas u Evanđelju uči da, čim je odstranio Boga kao suvišnoga u ovom ‘procesu’, znak je to da je novac, kapital, bogatstvo preuzelo glavnu riječ, te da se čovjek više njime ne služi, nego mu služi. Dovoljno uočiti da je čovjek prestao služiti Bogu, da bismo razumjeli kako nije ostao bez gospodara, jer on ne može biti i nije autonoman. Bogatstvo ovoga svijeta je presnažan pokretač i ima vrlo moćne gospodare koji njime upravljaju i koji ga koriste da bi netko uopće mogao biti na nj imun. Mnoštvo je toga što ga nadilazi, te, prije ili poslije, podjarmi i zasužnji čovjeka u materiji, ukoliko ne želi služiti Bogu koji ga jedini preko tog služenja želi osloboditi.
Ovdje sigurno nema treće mogućnosti, što je Gospodin dobro uočio i čemu je i nas poučio. Stoga, upravo kad čovjek misli da se služi bogatstvom jer ga pametno ulaže dobro planirajući što sve može s njime i gradeći sve što treba, nije ni svjestan kako je postao žrtva i sluga bogatstva, novca, kapitala. Zato je ovo trenutak da si postavimo još neka pitanja: Što uopće znači služiti se bogatstvom, a što znači služiti bogatstvu, kad vidimo da nas preveliko služenje bogatstvom pretvara neprimjetno u njegove robove ogrezle u ovom zemaljskom? Po čemu to Isus mjeri i što nam sugerira?

Odgovor je jednostavan: Ako bogatstvo i sva zemaljska dobra ne vode k Bogu i ne služe vječnom spasenju, onda im čovjek služi, bez obzira što bi mogao misliti da im se služi. Jer, ako ništa drugo, barem bi se pretvorio u slugu onima kojima je isključivi cilj zgrtati kapital, te tako ne bi sve svoje snage upravio vlastitoj vječnoj sreći. Ako netko ne ulaže u svoje cjelovito dobro kao čovjeka, što podrazumijeva i duhovno dobro, onda ga loše koristi i prije ili poslije postat će bjelodano da mu je bio rob, kojega je kapital podjarmio, zlouporabio, iskoristio i potom odbacio.
Krist Gospodin nas je zato poučio da se znamo unaprijed pripremiti na ovakve izazove, te se othrvati napastima, skrbeći svim silama oko svoga spasenja i gradeći time i društvo na zdravim temeljima Evanđelja, što se može ostvariti jedinio ako služimo Bogu.

24. nedjelja kroz godinu – C
Danas smo imali prigodu čuti neke od najljepših evanđeoskih prispodoba koje je ispričao Gospodin Isus. Ma koliko spomenute prispodobe iz današnjeg Evanđelja mogu djelovati vrlo privlačno i simpatično, isto tako, svatko će se složiti, postoji u njima jedna doza i nelogičnosti i proturječja. Gotovo da djeluje nelogično da se netko veseli zbog pronalaska jedne izgubljene ovce više nego zbog onih devedesetdevet koje već ima u ovčinjaku, ili pak da se žena veseli zbog jedne pronađene drahme više nogo zbog drugih devet koje su je već krasile.
No ma kako djelovalo nelogično da se Bog tako raduje zbog obraćenog grešnika, kao što se pastir raduje zbog pronađene izgubljene ovce ili žena zbog drahme, ipak se moramo složiti da je takva reakcija ljudima normalna i primjerena. Jer, u konačnici, pastir se raduje zbog jedne pronađene ovce, a žena drahme, samo zato što su svjesni da onaj ostatak već posjeduju, da je njihov i da je neotuđiv i neupitan. Ali kad se dogodi da ono što čovjek smatra svojim i na što može računati u jednom trenutku nestane ili se izgubi, također je normalno da se nitko ne zadovolji to prepustiti tek tako kao da ga nije briga za tim, nego se trudi i daje sve od sebe da to pronađe. Pa i kad može djelovati nerazborito i nevrijedno truda, ako vlasnik procjeni da je njemu to vrijedno i dragocjeno, on će se, bez daljnjega, oko toga zauzeti i poduzeti sve da to pronađe i zadrži.
Sličnom logikom se vidi bilo tko tko nešto ima, i prema tome što ima ne ponaša se kao da mu nije stalo, nego pazi na sve što smatra svojim, jer svaki je imetak sastavljen od mali dijelova. Ukoliko ne bi pazio na dijelove, teško bi mogao očekivati i cjelinu. Kao što pastir ne može imati stada, ako ne pazi na pojedine ovce, tako ni ratar ne može imati uroda ako ne pazi na svako zrno pšenice, ili poduzetnik ako ne pazi na svaku uloženu kunu. Zato se pastir raduje kad je onu izgubljenu priveo cjelini, a ne samo zato što bi radost zbog nje suprotstavljao ravnodušnosti zbog drugih devedesetdevet. Raduje se zbog nje više, jer na onaj ostatak već sigurno računa. Njegova radost zbog pronalaska izgubljene nije nelogična, jer bi on bio spreman za svaku od svojih sto ovaca učiniti što je učinio s izgubljenom, ukoliko bi to trebalo.
Isus stoga jednostavno želi ukazati na činjenicu da, ako se ljudi ponašaju sukladno ovoj zakonitosti skrbi za ono što smatraju vrijednim, ništa manje se ne ponaša i sam Bog, koji im je i stavio u srce takvu želju i potrebu i imperativ. Ako je čovjeku vrijedan imetak kojim raspolaže, te ne dopušta da išta od njegova propadne ili da se izgubi, zašto bi onda bilo čudno da se Bog angažira oko onoga što mu je najvrjednije, a to je čovjek? Ako je pastiru vrijedna svaka ovca, rataru svako zrno pšenice, a poduzetniku svaka uložena kuna, zar onda Bogu ne bi trebao biti jednako vrijedan svaki ljudski život, to jest svako ljudsko obraćenje i svaki ljudski život?
Bog ne gleda na ljude kao na neki dobar prosjek, kao da bi mogao reći da je zadovoljan, ukoliko bi postotak spašenih bio 99%, što se radi o vrlo visokom postotku , nego naprotiv u svojoj ljubavi traže spasenje svakog čovjeka kojega je s ljubavlju pozvao u život da bude njegovo dijete. Svaki konkretni čovjek ima neizmjernu vrijednost, te Bog zadržava sebi pravo zauzeti se za njegovo spasenje do krajnjih granica. Bog žudi za ljudskim spasenjem više nego što bi ijedan pohlepnik mogao žuditi za svojim bogatstvom, žena za ukrasnom drahmom ili što bi bilo koji pastir mogao voljeti pojedinu ovcu iz svoga stada. On čovjeka voli kao istinsko dijete kojemu je dao život i u koje je utisnuo biljege svoga bića. Zato nije čudno da Bog žudi za spasenjem pojedinca, jer on nijedno svoje dijete ne želi prepustiti slučaju uskraćujući mu ljubav. Naprotiv, strpljivo čeka one odlutale, to jest traži ih raširenih ruku i prima spremna srca. Uvijek mu je drago ono iznenađenje kad se dogodi, a koje ne može naći nespremno njegovo očinsko srce. Drago mu je kad se dogodi ono što je priželjkivao i u što je uložio svoju ljubav.
Uopće ne začuđuje ovakvo Božje ponašanje, jer Bog je maksimalist. Doista, ne raduje se on samo onoj jednoj drhmi ili ovci, nego se raduje svima i svakoj naponase, ali ima pravo na posebnu radost kad pronađe onu odlutalu i izgubljenu. Pa da je bilo koja druga na mjestu one odlutale, Bog bi isto učinio i za njega i jednako se radovao, jer nema toga čovjeka kojega Bog ne smatra neizmjerno vrijednim da ne bi sve dao za njegovo spasenje. Tko mu može zamjeriti što on sebi polaže pravo ne zanemariti nijednog čovjeka, te se veseliti svakomu, jer je svaki njegovo stvorenje koje poziva da mu se pridruži u slavi, kući Očevoj, kao ljubljeno dijete.
I dok se prisjećamo da je Gospodin Isus pričao ovu prispodobu svojim sunarodnjacima koji su osporavali mogućnost spasenja pogana, a on je navijestio spasenje svakom čovjeku, ne zaboravimo i jednu drugu istinu, a to je da je svaki čovjek na svoj način izgubljena ovca, njemu neizmjerno dragocjena i vrijedna. Pa ako bi netko za se mislio da je u ovčinjaku među onih devedesetdevet, ne treba zaboraviti da je ovčinjaku Božjemu samo zato što je Bog izgradio ovčinjak i u nj prikupio sve svoje ovce, koje bi bez njega i bez Božjeg ovčinjaka bile sve jednako izgubljene. Neka to bude uzrok naše poniznosti, ali i zahvalnosti Bogu, te ujedno poziv da se radujemo poput njega i s njime, poradi spasenja svake izgubljene ovce koju on, Dobri Pastir, privede u svoj ovčinjak, već sada i ovdje na zemlji, da bi naša radost mogla biti potpuna na pašnjacima života vječnoga u nebu.

23. nedjelja kroz godinu – C
Da danas Gospodin Isus želi koristiti primjere iz života da oslika duhovnu stvarnost na koju nas upozorava, onda bi se poslužio nešto malo drukčijim usporedbama. Vjerojatno bi govorio o velikom broju nepromišljenih koji podižu kredite bez pokrića, a ne izračunaju dobro odakle i kako vratiti. Isto tako bi nas podsjetio na brzopletost onih koji peglaju kartice, ponašajući se tako kao da im ipak neće doći na naplatu, umjesto da budu svjesni da im već idući mjesec stiže naplata kojoj ne mogu izbjeći. Uzimati na leasing, a ne moći platiti, znači mnogo skuplje platiti krivu procjenu, nego da je uopće ulazio u takvu vrstu posla. U društvu zahvaćenom neimaštinom i ograničenim vlastitim moćima, nekad je neophodno ući u kreditiranja i leazing, ali, nema sumnje, treba prije proračunati sposobnost i mogućnost da potom otplatimo takva kapitalna ulaganja.
U svakom slučaju, Isusova poruka nam je ipak dovoljno jasna, jer su njegove prispodobe jednostavne i razumljive, a da ipak ne gube od duhovne snage i dubine. Htio nam je skrenuti pozornost kako ići za njim nije jednostavna ni bezazlena stvar, nego zahtjeva potpuno predanje života, te izlaganje velikom riziku. Svaki onaj tko ide za njim, treba se suočiti sa zahtjevima koje Gospodin stavlja preda nj, jer zahtjevi su preduvjet uspješnog nasljedovanja, a isto tako ostvarenja dobrih duhovnih rezultata. Ići za Gospodinom zahtjevno je i opasno zanimanje, poput odlaska u vojnu gdje će biti izložen napadima protivnika. Ako se nije pripremio ili nije bio sposoban odgovoriti zahtjevima koje vojskovođa postavi preda nj, takav je lak plijen protivniku, te samo dodatni problem i briga vojskovođi. Ako se ne izgradi dovoljno, ako ne dovrši zdanje svoga života, ako ne ustraje u vjernosti, onda je veći opustošenik nego onda kad je krenuo za Učiteljem. Naime, tko ne sagradi kulu do kraja, osim što sebi čini trošak i štetu i postaje na podsmijeh svojoj okolini, svom neprijatelju pravi veliku uslugu, jer će imati dio posla već dovršen. Tko podiže kredit ili uzima stvari na leasing, premda u svom potezu traži dobrobit a ne štetu, poput čovjeka koji gradi kulu ili želi s vojskom izići na svog protivnika, ipak nije izuzet od velikog rizika da mu se dogodi veća šteta u odnosu na stanje u kojem je živio. Zato, prije nego se u nešto upusti, mora dobro isplanirati je li spreman i sposoban za takvo što. Ukoliko nije, onda mu se bolje ne upuštati u nešto što može imati dalekosežne posljedice.
Kao što je u svakodnevnom životu potrebno proračunati je li pametno uzimati kredit ili koristiti mogućnost leazinga, na temelju predviđene mogućnosti otplate računa koji će neminovno doći na naplatu, tako je i u duhovnom životu potrebno proračunati koliko i što sam spreman žrtvovati da bih ostvario željeni cilj. Ni duhovna dobrobit se ne može ostvariti bez dužnih ulaganja, koja da bi bila uspješna, potrebno je napraviti duhovni troškovnik. I duhovni rast ima cijenu svojih ulaganja, jer ni tu ništa ne raste samo po sebi, niti se uopće podrazumijeva ikakav rast bez truda i napora. Duhovni dio bića je kao plodna zemlja u kojoj se jedino korov širi i raste i ukorjenjuje bez dužne ljudske skrbi, dok je za razvoj kreposti potrebna marljiva ruka i mnogo truda i ulaganja da bi došlo do ploda.
Cijena koju Isus zahtijeva za pravi duhovni rast za one koji ga nasljeduju, jest odbacivanje ljudskih ciljeva i prirodnih zakonitosti kojima se inače vodi svaki čovjek. Cijena je to vrlo velika, te je neophodno prije izračunati je li duša sposobna za ovakvo ‘kreditiranje’, to jest za ovakav trošak. Da bismo dobili Isusovo prijateljstvo i status njegova učenika, i da bismo se od prvoga dana mogli koristiti tim titulom na leazing, potrebno je krenuti u ovakav rizik i preuzeti na se takav kredit. Ali taj titul će biti isplativ tek na kraju, ako ustrajemo u svim zahtjevima koje pred nas stavlja, te zadobijemo nadnaravno obilje, kad će se pokazati koliko smo bili dalekovidni i ustrajni u kapitalnim ulaganjima poput toga. No kako stvari stoje, čini se da su mnogi kršćani uzeli kršćansko ime na kredit, primili sakramente na leasing, a nakon toga ne otplaćuju rate kredita povjerenjem živeći dosljedno kršćanskim životom, kako su obećali kad su se zaputili putem Isusa Krista.
Tko, međutim, nije spreman otplaćivati Gospodinov kredit, to jest njegov povjerenje, ne može biti njegov učenik, te bi bilo bolje da ne zavarava ni sebe ni druge zovući se kršćaninom. Da bi zorno predočio takav zahtjev, Isus govori o tome kako treba mrziti oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, te također uzeti svoj križ i ići za njim. Dakle, on ne dopušta da njegov učenik, ukoliko doista želi biti njegov učenik, sebi priušti niti ono što je vrlo zakonito za naravan život i na naravan način, ni obitelj ni život, ukoliko bi ga to odvraćalo od preuzetih duhovnih obveza koje nadvisuju i sam zemaljski život i sve ostale vrijednosti. Onaj, pak, tko shvati što je primio primivši vjeru u Isusa Krista kao početni kapital života, doista neće imati problema da vrlo brzo ‘izračuna’ kako ga pametno uložiti u život, te da tako uzvrati na darovano povjerenje. Jer onoga tko ustraje otplaćivati primljeni kredit, čeka vječna nagrada na nebesima, za koju se isplati ući u ovakvo kapitalno ulaganje, pa i pod cijenu spomenutog rizika, na koji Gospodin već od samog početka upozorava. Amen.

22. nedjelja kroz godinu – C
Postoji uvriježeno mišljenje, a gotovo i izreka, da čovjeka možemo dobro upoznati promatrajući njegovo ponašanje za stolom. Tako je i Isus, promatrajući ponašanje goste na gozbi kod uglednog farizeja, ukazao na sporne elemente ponašanja pojedinih sustolnika, te onda dijelom i na one dublje duhovne uzroke takvom ponašanju, kao i na posljedice koje iz toga proizlaze. Isus je, naime, uočio da uzvanici biraju mjesta koja su procjenjivali boljima, bilo da su s njih imalo bolji pregled, bilo da su očekivali da će tamo biti prije posluženi, te također dobiti bolji komad jela znajući dobro da su mjesta bliže domaćinu namijenjena za časnije goste. Moglo bi se doista pomisliti da jedan takav događaj nije bio vrijedan pažnje da Isus na nj reagira, no nije bilo sporno samo to što neki pojedinac sjeda na mjesto na koje nije pozvan, koliko to odražava i njegov duhovni stav koji ga očituje pred drugima iznoseći na vidjelo njegovu unutarnju duhovnu pustoš. Isus stoga uzima sebi za pravo otvoreno upozoriti prisutne, jer takve „sitne“ naznake ponašanja mogu biti kobne mnogima u svakodnevnom životu u mnogo većim stvarima, te isto tako mogu biti zapreka hodu prema vječnom životu i njegovim vrijednostima. A upozoravao ih govoreći kako ne bi smjeli sjedati na prvo mjestu, jer nikad ne znaju tko još od časnijih može biti pozvan na gozbu. Sjedajući na neprikladno mjesto, samo bi izazvao zabunu među onima koji ravnaju protokolom, te imaju uvid u potpuni broj uzvanika, a sebi bi priskrbio hrpu neugodnosti.
No sjedanje na prva mjesta, to jest na tuđa i ne pripadajuća mjesta, postaje zabrinjavajuće kad se događa u svakodnevnici, u cjelini života, a ne samo tek u jednom djeliću života kao što je gozba. Ponašanje na gozbi postaje samo odraz onoga kako se ljudi ponašaju u ozbiljnijim i važnijim stvarima, kao što je traženje posla i raznih službi u društvu. Ako netko, naime, sebi prisvaja pravo sjesti na tuđe mjesto, takav drugome čini izravnu štetu. Onaj tko prisvaja sebi nešto što mu ne pripada na temelju sposobnosti, takozvani bolji dio kolača, tim istim činom oduzima nešto što pripada nekome drugome. Ako je se netko ubacio na položaj ili na radno mjesto za koje nije osposobljen, služeći se dobrom vezom, kao i dozom drskosti svojstvene onima koji gledaju samo na se i svoj interes, tim istim činom potiskuje nekoga tko je imao na to pravo, na temelju pretpostavke svoga života, sposobnosti i mogućnosti, iskustva i spremnosti da se vodi idejom služenja općemu dobru.
Uzrok takvom ponašanju je oholost proizišla iz gramzivosti, što to mora mnogo više zabrinuti čovjeka nego samo činjenica da je sjeo na prvo mjesto na gozbi. Zbog nje pojedinac nije sposoban pred Bogom vrednovati ni sebe ni druge, čime bi bio sposoban tražiti i za se i za druge prikladno mjesto i ulogu u društvu. Jer što bi bilo prikladno pojedinom čovjeku, najbolje se može spoznati i definirati pred Bogom koji nas može poučiti našim granicama i dužnoj skromnosti i poniznosti. Samo stajući pred njega možemo naučiti odgovarati za sebe i za druge. Samo nas Bog može poučiti da smo braća i da bi društvo trebalo biti jedna zajednica u kojoj nemamo razloga žuriti se da preteknemo drugoga uzimajući bolji komad prije njega, nego, naprotiv, tražiti najprikladnije mjesto s kojeg možemo najbolje služiti drugima. Tražeći za se bolji komad, oduzimamo ga svome bratu, što je velika i tragična istina našega vremena. Uostalom, kako su se i razvilo suvremeno i civiliziran društvo, ono koje zovemo zapadnim, nego otimajući na primitivan i neciviliziran način drugim civilizacijama, kulturama i narodima, ne želeći ih smatrati svojom braćom.
Potraživanje boljih mjesta pokazatelj je, dakle, lošeg stanja duše, što onda ima za posljedice vrlo pogibeljne plodove, kako na razini lokalnih zajednica, tako i na razini globalnih odnosa. Tražeći prva mjesta, podrazumijevamo bolja mjesta prema svojim ljudskim kriterijima, a ne mislimo o onim prikladnim mjestima, sukladno mogućnostima i sposobnostima, te, također, sukladno Božjem planu i volji za svakoga od nas. Tražeći „bolja mjesta“ pokazujemo, dakle, da ne znamo prepoznati ni vrednovati brata pored sebe ni dati mu dužno mjesto. Naprotiv, time pokazujemo da smo spremni beskrupulozno gaziti one oko sebe da dođemo do zacrtanog cilja, ne pitajući se koliko je to moralno i pošteno. Nije niti potrebno nabrajati tolike slučajeve i u novije vrijeme gdje su pogrešni ljudi uzeli kriva mjesta, te tako i sebi i cijelome društvu priskrbili mnoštvo nevolja i štete. Gledati samo na se, znači u isto vrijeme pokazati da ne gledam na drugoga, da ne pazim na ono što njemu treba i na što ima pravo. A isto tako da ne gledam niti prema Bogu, koji nas uči zajedništvu i bratskom životu, koji nam ukazuje da je ljudskom gledanje na život i nazivanje nečega boljim komadom ili mjestom nešto što je njemu vrlo neprimjereno i relativno. Štoviše, smatra to neprikladnim ako je time na bilo koji način ugrožen naš bližnji, što bi bio odraz unutarnje duhovne bijede onoga koji traži „bolje mjesto“ nauštrb drugoga.
Zato nas Gospodin Isus s pravom poučava da se naučimo vrednovati bolja mjesta ne prema zemaljskoj koristi, nego prema nebeskoj dobrobiti koju na njima steknemo, to jest prema vječnom životu koji na svojoj zemaljskoj dužnosti trebamo steći. Potiče nas da svojom kršćanskom dosljednošću i čestitošću težimo prema onoj nagradi koja nas čeka o uskrsnuću mrtvih, gdje će nas Gospodar života pozvati na istinsku gozbu. Blago nama ako budemo tako živjeli da zaslužimo da nas pozove da se primaknemo naviše, na prva mjesta, zato što smo na zemlji bili ponizni i skromni, te trpjeli na lošijim mjestima ne želeći biti beskrupulozni zakidajući svoju braću. Amen

21. nedjelja kroz godinu – C
Uvijek je ljude mučio problem spasenja i budućega života, te je onima koji su slušali Gospodina Isusa dok je poučavao po palestinskim gradovima i selima bila izuzetna prigoda upitati ga nešto o toj gorućoj temi. Pitanje o broju onih koji se spasavaju, koje je netko postavio Gospodinu ukazuje na složenost problema, kao i na mnoštvo drugih upita skrivenih u tom upitu. Jer govor o broju spašenih ukazuje pojedincu na smisao i potrebu spasenjskih nastojanja i čina, jer se mnogi ljudi pitaju što im je činiti da se spase. Također se radi o želji da se dođe do sigurnosti da život prema određenim pravilima i Božjim zakonima neminovno vodi do spasenja. Time se na neki način htjelo tajnu budućega spasenja razglobiti i otkriti već ovdje na zemlji.
Premda znamo da je ovaj znatiželjni čovjek upitao pravu osobu, jer ako itko može davati odgovore o onome što će se zbiti, onda je to Gospodin Isus. Međutim, i sam Isus je odbio dati matematički odgovor na ovo pitanje, koje je bilo tako postavljeno da se očekivao odgovor u brojkama ili postotcima. Gospodin se zadovoljio odgovoriti vrlo uopćeno, pozivajući svoje slušatelje da se bore ući na uska vrata, jer mnogima gospodar kuće neće dopustiti da uđu, ma koliko oni na to polagali pravo. U ovom je tekstu, naime, sadržana i polemička crta protiv židovstva onoga vremena koje je polazilo od pretpostavke da su oni izabrani narod, te kao takvi povlašteni glede spasenja na koje Bog poziva čovjeka. Mnogi su sebi uzimali za pravo vjerovati i širiti ideje kako će biti spašeni samo zato što su bili pripadnici Božjeg naroda. Gospodin također upozorava i one koji su imali prigodu, stjecajem okolnosti, upoznali njega i družiti se s njime na vrlo neposredan način, a da ipak nisu pošli onim uskim putem vjere i križa kojim je on hodio.
Upozoravajući svoje sunarodnjake i naraštaj svoga vremena, Gospodin upozorava i nas kršćane danas. Pred spasenjem nitko ne može zauzeti stav kao da se to pretpostavlja, te kao da se može glatko i lako s Gospodinom srediti račune i ući u kraljevstvo nebesko. Glede spasenja i ulaska u život vječnih, pred Bogom nema povlaštenih, osim onih koji izabiru pravi put života, to jest onaj uski put kako ga on nazva. Uski put je put kojim je i sam Gospodin Isus hodio, te nikom neće biti dovoljno reći da ga je samo upoznao kao usputnog poznanika, nego, ako se netko bude trebao hvaliti poznanstvom s Isusom, onda će se trebati pohvaliti koliko je smatrao životno važnim to poznanstvo. Ako je nekome Isus bio životno važan kao poznanik, onda je to podrazumijevalo da je u život provodio njegove smjernice postavši njegovim iskrenim nasljedovateljem.
A glede današnjeg odnosa prema ovoj Kristovoj riječi, stječe se dojam da smo mi kršćani pretvorili kršćanstvo u široku put, sasvim različit od puta koji je Krist Gospodin propovijedao. Kada kao kršćani slavimo svoja slavlja, onda time iznosimo javno svjedočanstvo o sebi i svome duhovnom životu. Na žalost rijetko se radi o svjedočanstvu vjere, koliko se radi samo o izvanjskoj manifestaciji koja se zaustavlja na onom što je najpovršnije i izvanjskije, bez stvarnog svjedočanstva vjere. Naša slavlja završavaju sukladno prispodobi: S tobom smo Gospodine jeli i pili, bili smo na trgu kad si naučavao. To jest: Gospodine, pravili smo malo bolji ručak da proslavimo neki tvoj blagdan ili slavlje primanja sakramenata u obitelji. Taj dan smo se pojavili u javnosti, na trgu, ulici i procesiji, što će reći da smo te ispovijedali i priznavali za zemaljskog života. No ukoliko smo se samo gostili u ime Gospodnje zemaljskim obiljem, a nismo iskoristili blagdane i sakramente za istinsku duboku povezanost s Gospodinom, kao poticaj da nasljedujemo njegov primjer i da odvažnije hodimo uskim putem koji nam je on zacrtao, onda i sami stvaramo preduvjete za neugodno iznenađenje u onaj dan kad se pojavimo pred njegovim vratima: Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori.
Zato nas Gospodin poziva da svoje kršćanstvo ne ispovijedamo samo izlaskom na ulicu u protokolarnim slavljima, niti obilnim gozbama, nego dobrotvorstvom nasljedovanja svoga Gospodina i Učitelja. Kao što je rekao svojim sunarodnjacima da njihov put ne smije biti široki put, nego mora biti put kojim su hodili patrijarsi i proroci, tako i nas Gospodin poziva da svoju vjeru i djela suobličimo njihovoj vjeri i djelima. Tek tada ćemo biti na ispravnome putu, ma koliko nam se činio uskim, ali samo on nas vodi do otvorenih vrata kraljevstva nebeskoga. Ne bi bilo dobro da mi kršćani svoju vjeru pretvorimo u široki put lagodna života, nego, naprotiv, da postojano i dosljedno svjedočimo da smo na putu Gospodnjem. Živjeti nam je, uistinu, proročkim životom, jer nismo mi gospodari vrata, nego Gospodin, te nas ne može do spasenja dovesti drugi put od onoga koji je on naznačio.

Velika Gospa 2010.
Pred zagonetkom života i pred sudbinom svijeta i čovjeka stojimo često kao pred velikim upitnikom. Pitamo se kuda ide ovaj svijet i mi u njemu. Ako ozbiljno razmišljamo društvenim procesima oko sebe, ozbiljno se pitamo što će biti od svega i koja nam je budućnosti. Svijet ne pruže nikakvu stalnost, te život u isto vrijeme može biti tako pogibeljan kao što može biti pogibeljno stati pred Zmaja koji želi proždrijeti čovjeka i ono što mu je najdraže i najsvetije. Ovaj globalizirani svijet usisava i cijele naroda i države, pa se pred tom činjenicom pitamo što može napraviti tek jedan pojedinac i koja njega može sudbina zadesiti. Koje perspektive i budućnosti može imati?
Nebeska majka Marija i proslava njezina uznesenja na nebo pružaju nam, uz poruku nade, i određeni smjerokaz da znamo kuda nam je ići i što nam je činiti da nas ne pojede globalizirano društvo koje je posljednjih godina izvršilo beskrupuloznu društvenu, političku i gospodarsku revoluciju na cijeloj kugli zemaljskoj. Moćnici ovoga svijeta žele imati kontrolu svih izvora, kao i prihoda kapitala, čega nije pošteđena ni naša zemlja. I ne htijući čovjek se pita gdje bi mogao naći moćnog saveznika da se odupre svemu tome što se oko nas događa, što nam nameće svijet izvana kao neminovnost i standarde kojima se moramo prilagoditi, pa čak kad se radi i o očitim nepravdama i poniženjima koja treba trpjeti ili nemoralu koji smo prisiljeni dopuštati i uvoditi.
Današnja svetkovina Marijina uznesenja na nebo stavlja nam pred oči jedan uzvišen ideal kojem teži čovjek i čovječanstvo tražeći vlastito ostvarenje na zemlji koje bi moglo osmisliti cjelinu njegova postojanja. Gotovo da nam se iz naše ljudske perspektive čini nedostižnim i nedohvatljivim, a time i neprihvatljivim u ovoj našoj dolini suza. Možda nam se čini nestvarnim i neostvarivim, pa onda time i dalekim za običnoga smrtnika, no on je u stvari jedini pravi ideal, za razliku od onih iskrivljenih ideala u koje srlja čovječanstvo i poradi kojih se događaju procesi koji se događaju oko nas.
Ako se pitamo kako se u svemu tome jedan običan mali smrtnik može i treba ponašati, onda nam je Marija odgovor jer je i sama bila običan smrtnik poput bilo koga od nas. Živjela je kao obična mala žena, ponizna i skromna, koja se ničim vidljivim nije isticala u svome narodu. Nije imala ni slave, ni časti, ni vlasti veće od drugih jednostavnih i skromnih žena. Štoviše, koječega se sigurno lišila i do kraja bila neznatna osoba koja je živjela u skrovitosti. Jer za ostvarenje ljudskog života Bog ne traži ljudsku silu, nego traži čovjeka koji će prihvatiti njegovu božansku silu i moć u svoj života.
Zašto je mogla uspjeti? Odgovor na ovo, barem u temeljnom orisu, nudi nam njezin Veliča, jer je on ključ odgovora na njezinu proslavu u nebu, dušom i tijelom. Prije nego će ispjevati svoj Veliča, vidimo da ona odlazi u pohode svojoj rodici Elizabeti u judejsko Gorje. Odlazeći u pohode ona nosi Krista i naviješta nadolazeće spasenje.Mogla je zaslužiti uznesenje na nebo jer nije uznosila ni uznijela sebe, nego je veličala Boga. Njezina moć bila je u Bogu, te je zato svojim životom bez prestanka pjevala Veliča duša moja. To i za nas znači da, tek kad budemo živjeli na zemlji tako da nam jedina moć bude u Bogu, kad budemo svoj život podredili veličanju Boga poput Marije, ostvarit ćemo pretpostavke za uznesenje do kojega je ona prispjela, a nama je ostalo kao trajni cilj pred očima. Ona je Boga veličala na zemlji, zato je Bog nju uzvisio i uzveličao na nebu. Nju koja je poradi njega bila malena na zemlji, Bog ju je učinio velikom na nebu! Ona koja je bila neznatna, postala je uzvišena kao kraljica. To je njezin odgovor, njezino svjedočanstvo i primjer nama kako odgovoriti na izazove trenutka i vremena u kojemu živimo.
Dok razmišljamo o Mariji, nužno moramo sebi postaviti pokoje pitanje i zacrtati dionice našega hoda sukladne njezinu životu. Kakva je naša svakodnevnica u odnosu na njezinu? Što nosimo jedni drugima u pohode i u međusobnim susretima? Uzdižemo li im dušu prema Bogu i obogaćujemo li je navještajem spasenja, ili jedne druge osiromašujemo bezvezarijama i opterećujemo površnostima ljudskoga života?
Marija je živjela isključivo u pobožnosti i bogobojaznosti, a mi? Bojimo li se Boga? Sudeći prema tome kako živimo u našemu društvu, kojim se sve vrijednostima i idealima vodimo, već se nazrijeva odgovor: očito se ne bojimo Boga. Ovaj naraštaj, štoviše, kao da je s Bogom potpuno raskinuo. Kad pogledamo samo koliko vjerskog neznanja i površnosti. Koliko samo uskraćenih prava radnika i preziranja sirotinje! Koliko odbacivanja starijih i nemoćnih, koliko uništenih obitelji, razvrgnutih brakova, koliko preljuba i javnih sablazni! Koliko potiskivanja kršćanskih vrijednosti na svim razinama, od osobne, obiteljske i društvene! Kako i gdje se odgajaju naši mladi? Odgajaju li se poput Marije u ozračju Božje riječi i ozračja obiteljskoga doma? Imaju li sluha za druge oko sebe, kao što Marije ima za svoju staru rođakinju Elizabetu do to mjere da je spremna iz Nazareta poći u Judeju da bi joj pomogla? Imamo li naraštaj mladih koji je spreman cijeloga svoga života i cijelim svojim bićem čuvati riječ Božju?
Ako je Marija, obična jednostavna žena doživjela nebesku proslavu i uzdignuće, onda nam je shvatiti da je ta ista proslava i uzdignuće bila utemeljena na njezinom konkretnom življenju koje je ona sažela u svoj hvalospjev Veliča. Ako potom mi kao pripadnici Božjeg naroda želimo za se istu takvu proslavu, moramo poći njezinim putem i zadovoljiti uvjete koje je ona imala da bi je Gospodin uzeo u nebesku slavu i tijelom i dušom. Nositi nam je Boga drugima, kao što je Marija činila idući u pohode Elizabeti. Štoviše, ako želimo i sadašnju, vremenitu društvenu preobrazbu, nema nam drugoga puta od njezina u svojoj vjerničkog svakodnevnici. I nama je svjedočiti vjernost Bogu i poniznost koju je imala Marija, te proslavljati Boga svojim životom u vremenu, da bi njegov život nama postao proslava u vječnosti.
U Marijinu uznesenju povijest ljudskoga roda dotiče svoj vrhunac, promatra model ostvarenja i prepoznaje smisao postojanja. Na žalost malo je onih koji su spremni biti ubrojeni među one o kojima pjeva Veliča, te svojom neznatnošću, te tihim i postojanim radom u Bogu doprinijeti boljitku društva i naroda. Tražimo radije i prihvaćamo ona drukčija, ljudska rješenja, koja su rješenja bez Boga, pod krilaticom brzo, lako i obilno. No to je uvijek krivi put ako nam cilj nije slava Božja i njegova proslava na zemlji, nego isključivo vlastita dobrobit, jer čovjek onda zastrani od Boga i postaje laka žrtva sila koje se njime poigravaju, a koje sveti Ivan prikaza likom Zmaja.
Marija je dokaz da život određenih pojedinaca određuje sudbinu društva i naroda, te da ne bi smjelo biti obrnuto, premda društva i carstva imaju određenog upliva u to pokušavajući sudbinu pojedinaca uzeti u svoje ruke. Marija je primjer da onaj tko je u Božjim rukama određuje sudbinu i svoga naroda, a, kako znamo iz kasnije povijesti, i cijelog Rimskog carstva i svijeta. Preduvjet da bi se to moglo dogoditi je njezina vjernost Bogu, te je zahvaljujući tome bila jača ne samo od judejskog moćnika Heroda, nego i od velikog Zmaja koji vreba čovjeka i njegovu sudbinu u svijetu. Već je od početka njoj bilo jasno, kao i svetom Luki koji zapisa njezine riječi, da je ona odredila život i sudbinu svijeta, što je izrazila govoreći: Svi će me naraštaji zvati blaženom!
Nazovimo je i mi blaženom i slijedimo njezin primjer, da bismo i sami ostvarili blaženstvo koje je ostvarila ona u trenutku kad ju je tijelom i dušom sam Bog uzdigao na nebo, gdje nam kao majka prethodi čekajući da već na zemlji pođemo njezinom stopama, da bismo onda i u nebu doživjeli istu njezinu sudbinu – uznesenje i proslavu tijelom i dušom u vijeke vjekova. Amen.

19. nedjelja kroz godinu – C
Isus, da bi govorio o nebeskim stvarnostima, koristi se slikama iz života svoga vremena, a mi bismo ih mogli malo preinačiti u kontekst našega. Stoga kad današnji evanđeoski tekst govori o dva upravitelja, mogli bismo reći kao da govori o dva direktora u poduzeću, bilo da se radi o državnom, bilo da se radi o poduzeću stranog vlasnika. Jer kao što nekad nije bilo tvornica i poduzeća pa je Gospodin govorio o gospodarima i upraviteljima imanja, tako danas nema više gazdinskih imanja, pa bismo mogli govoriti o vlasnicima tvornica i direktorima.
Da Gospodin danas ovdje među nama u Hrvatskoj priča prispodobu, sigurno bi njegova prispodoba glasila ovako: Bio jednom jedan pametan i učen čovjek u Hrvatskoj koji se žalio kako nema sreće ni osobitih mogućnosti iskoristiti svoje znanje i darove, pa je bio prilično obeshrabren pred životom. No, uslijed svih događanja, ipak mu se jednom osmjehnula sreća. Bogati inozemni poslodavac otvarao je pogon u Hrvatskoj, te u tražeći sposobne mlade ljude, upravo je njega izabrao za direktora pogona. Uživao je potpuno vlasnikovo povjerenje, te je mogao dati na volju svojoj sposobnosti i kreativnosti da dođu do izražaja. Međutim, opijen iznimnim uspjehom i položajem, nije u sebi otkrio ni zagušio prirođenu pohlepu i bahatost, tako da se uskoro počeo ponašati kao da je on vlasnik i kao da je pogon njegov. Od dobiti je uzimao proizvoljno i trošio na vlastite užitke, ne misleći da bi se pravi vlasnik mogao u jednom trenutku pojaviti i zatražiti izvješće o radu i zaradi, što se na kraju i dogodilo, te je ne samo izgubio sve što je imao, nego je završio i u zatvor.
Ako bismo nekoga, i to s pravom, proglasili ludim što je prokockao takvu životnu prigodu, onda bi to bio takav čovjek koji je imao sve preduvjete da dobro prođe u životu. Na žalost, mnogi naprave baš tako, poput tolikih direktora i odgovornih i rukovodećih osoba, koji se na svom položaju ponašaju kao gazde, umjesto da služe dobrobiti svoga naroda i svojim zaposlenicima. Štoviše, mnogi se od njih busaju u prsa kako su i kršćani, a pali su na ispitu kršćanstva i vjere. Što onda reći za njih koji se kockaju ne samo radnim mjestom, ugledom i položajem, nego kroz to, neodgovorno živeći, proigraju i život vječni. Stoga će nas pitati Gospodin, ne zbog zarade i moguće dobiti u društvu, nego će nas pitati kakvi smo mi to ljudi, koja je naša odgovornost, kakva je naša briga za zajedničko dobro društva i naroda.
Istina je doista, da naš rad potvrđuje u što, kako i koliko vjerujemo. Ako je netko spreman prevariti, ukrasti, pronevjeriti, takav očito ne vjeruje u Boga, pa taman da se u to zaklinje pred cijelom javnošću. Da zbiljski vjeruje u Boga, onda svoj posao i dužnost vršio s mnogo više odgovornosti u društvu. Očito mnoge ljude motivira isključivo strah od čovjeka, a ne vjera u Boga, te žive moralno i savjesno samo ako postoji ljudski mehanizam utjerivanja straha i prijetnje kaznama i sankcijama. No to nam ukazuje na neizgrađeni red vrijednosti u duši. Glede ovoga možda bi bila zanimljiva još jedna primjedba. Očito mi Hrvati mnogo bolje poštujemo strance privatnike, nego sami sebe i svoju državu i narod, barem ako je suditi po odgovornosti prema radu. Mnogo lakše nam je tražiti posao u državnom poduzeću, te unaprijed pravimo računicu kako se ondje može i ne raditi, a usput možda bude i prigoda za pronevjeru i otuđivanje imovine. Onda se čudimo zašto su nam poduzeća u stečaju, ili pak zašto nema državnog poduzeća koje nije u raspadu, a pogotovo zašto na direktorskim mjestima nema čovjeka kojega ne bi trebalo goniti sudom zbog pljačke i pronevjere. Gotovo nitko ne poštuje ono što je zajedničko, vlasništvo naroda, već se ponašamo kao da je to svačije i ničije. No plodove naše neodgovornosti već sada žanjemo, a osjetit će ih i više naraštaji nakon nas. Stanje je nešto bolje kad radimo za strance, onda pokažemo i veću radnu sposobnost i spremnost, a da ne spominjem kako nam rjeđe pada na pamet krasti i varati, jer nam doduše privatni vlasnice neće niti ostaviti dovoljno prostora za takvo što.
To nas onda navodi na zaključak da bi gotovo bilo bolje da nas stranci potpuno pokupuju, jer bismo onda možda manje pljačkali sami sebe. Jer je neshvatljivo da neko državno poduzeće ne može opstati dok ga se ne privatizira, što je fenomen čija matematika, iskreno rečeno, nije baš jasna, osim ukoliko ne priznamo da državna poduzeća opstaju dotle dok se ima još što iz njih opljačkati, nakon čega idu u stečaj i privatizaciju. I, naravno, mnogo bolje prolaze kad ih kupuju stranci, te ostvaruju bolji učinak s manjim boljem ljudi, što bi morao biti razlog da se preispitamo. Poprilično je žalosno što za tuđinca znamo raditi zdušno i svojski, a kad radimo u svojim poduzećima, onda sebi dopuštamo površnost i nemar.
Nas današnje Evanđelje poziva da, promatrajući događanja oko sebe izvlačimo neprolaznu pouku, i u vremenitom redu stvari, a napose u onom vječnom. Bog nam je stavio u ruke svoje duhovno bogatstvo, te nas Isus poziva da se njime ne poigravamo i da ga ne proigravamo. On očekuje od nas da živom željno iščekujući dolazak Boga kao zaručnika, koji će nas uvesti na svadbu života vječnoga, a ne da ga se bojimo kao nepopustljivog i okrutnog gospodara koji nam neće oprostiti naše prijestupe koje počinimo upravljajući tim istim bogatstvom. No ukoliko svoje duhovno blago ne budemo čuvali za taj najsvečaniji trenutak u kojem bi trebalo zablistati, on će sigurno doći i kad mu se ne nadamo, kao gospodar koji će nam zatražiti račun o upravljanju povjerenim blagom. Isus je već jasno naznačio što je za nas bolje, pa nam se toga i držati. Nama vjernicima Gospodin je mnogo dao i ima pravo od nas mnogo tražiti, jer smo primili i duhovno i materijalno blago da obogatimo njime ljudski rod, a ne da osiromašimo sami sebe i cijelu ljudsku zajednicu time što ne želimo zemaljskim blagom raspolagati na duhovan način. Ako smo svjesni da ćemo ne samo mi ići pred lice Gospodnje, nego da Gospodin dolazi k nama, to znači da dolazi provjeriti jesmo li živjeli služeći se materijalnim dobrima za spasenje i dobrobit, ne smijemo smetnuti s uma da ga trebamo čekati budni, da bi nas potom mogao postaviti za svoj stol na gozbi života u kraljevstvu vječnomu. Amen.

18. nedjelja kroz godinu – C

Društvo u kojem živimo, društvo je poput bogataša iz današnje evanđeoske prispodobe. Živimo u mentalitetu koji razvija u nama nezasitnost koja nas ostavlja uvijek gladnima i željnima novih uživanja. A da bi se uživalo željena dobra, takav mentalitet nam sugerira zgrtati bogatstvo i stvarati zalihe, što ljudima postaje glavni imperativ u životu. Da bi pojedinac sebi omogućio lagodan i miran život, valja se pomučiti radom, te zakonito (po mogućnosti!) nagomilati materijalno obilje kao pretpostavku takvog uživanja. Međutim, svatko od nas previđa neke činjenice dok teži prema ovako zadanom cilju i imperativu.
Prvo što previdi jest da se čovjek troši kroz život i radom i svakom drugom aktivnošću, te radeći nerazborito i neproporcionalno u odnosu duhovnoga i materijalnoga, uvijek mu jedna strana trpi. Najčešće je to ona duhovna koja zakržlja dok se posvećuje isključivo zemaljskoj aktivnosti. Kad se u ovom kontekstu misli na zemaljsku aktivnost, ne misli se samo na tjelesnu, na rad, nego se misli na isključivo zemaljsku nakanu i motive. Jer prizemljene nakane i motivi troše čovjekov duhovni i nebeski potencijal. Stoga se može dogoditi da netko bude i zemljoradnik, a da se tom aktivnošću bavi vođen Božjom riječju i Duhom, te da mu takva aktivnost ne bude zemaljska aktivnost, nego izrazito nebeska, jer po njoj ostvaruje spasenje. Isto tako netko se može baviti sasvim misaonom aktivnošću, ali ako je koristi za zemaljske i tjelesne probitke i ugodnosti, ako su mu ciljevi i motivi sasvim niski, onda je ta aktivnost ipak i isključivo ljudska, te ga troši, umjesto da ga izgrađuje stvarajući u njemu duhovne zalihe.
U današnje vrijeme oni koji određuju ritam društva i pojedinca, ne mislim pritom na eventualne tajne organizacije i društva, nego na konkretne ljude i organizacije koje raspolažu kapitalom i moću, uvjetuju i diktiraju ponašanje pojedinca. Oni su vođeni isključivo logikom povećavanja svoga kapitala, te traže načina koko što više ljudi uključiti u svoj sustav, da bi ih upotrijebili za svoje ciljeve. Upravo takvi promiču zgrtanje materijalnog obilja kao ideal, uvjeravajući ljude kako će nakon toga moći uživati. No takva logika pali isključivo za mali broj ljudi, jer taj mali broj ljudi iskorištava naivnost velikog broja koji se dade uvjeriti da je moguće tako živjeti. Doslovno svi previđaju da će se kao ljudi na taj način istrošiti, te kad nešto steknu, ako steknu, neće imati više 20-30 godina, te tako ni mogućnosti uživanja kao što su maštali. Nego će imati znatno više godina, te će biti umorni od svega i bolesni, da bi znali i htjeli uživati. A što je najgore, kao ljudi bit će prazni, jer kroz cijelo zrelo razdoblje života nisu stekli onih duhovnih zaliha, budući da su bili posvećeni stjecanju onih materijalnih.
Drugo što ljudi često previđaju jest nezasitnost pohlepe, na koju upozorava Gospodin u Evanđelju. Onome koji počne stvarati zalihu, nikad nije dosta, te teško pronalazi razumsku mjeru. Ni prema sebi ni prema drugima. Prema drugima, jer zbog zemaljskih dobara i brat bratu postaje neprijateljem, kao što pokazuje bilo današnje evanđelje, bilo toliki slučajevi u svakodnevnici. Prema sebi, jer ne znajući reći kad je vrijeme da stane, upadne u nemilosrdni žrvanj koji ga pritišće da se uvijek nanovo i više nadmeće s drugima, te tako sebi ne ostavlja vremena za uživati. Isto tako, zavaran sigurnostima koje pružaju zemaljska dobra, ne razmišlja ozbiljno o tome da ne može zasititi dušu zemaljskim vrijednostima i sadržajima, dok je u konačnici njegova pohlepa tek samo naznaka koliko je duša gladna. Međutim, ako se ne potrudi zasititi je pravom hranom, ostati će trajno zavaran, te će je pokušati hraniti onim što duši hrana nije. To je isto kao kad bi čovjek pokušao utažiti žeđ slanom vodom, ili glad neprobavljivom hranom. Jer duša, dok žudi, pokazuje da nešto traži, s time da joj onda treba dati pravo zasićenje za sve potrebe. Ona se ne može zadovoljiti samo propadljivim jelom, pićem i zemaljskim počivanjem, premda veliki broj ljudi svoju dušu zavarava time kao što majka zavarava dijete dudom varalicom. U konačnici je to ipak neizvedivo, jer ona traži više od toga u svojoj nezasitnosti.
Riječ Gospodinova nas kršćane stoga poziva na ozbiljno preispitivanje. Kad bismo mi kršćani imali takav žar zasititi dušu Bogom stvarajući nepropadljive zalihe, kao što lakomac ima u tome da je zasiti hranom i materijalnim obiljem, bili bismo doista sretni. Kad bismo mi imali takvu žeđ da je odmorimo u Bogu i da joj priuštimo da u njemu uživa, kao što to čine oni koji su sve uložili u zemaljske užitke, raskoš i razvrat, bili bismo pravi svjedoci Božje prisutnosti u svijetu i čovjeku. Jer hrana duše i istinska njezina zaliha može biti samo Bog jedini, te nas Krist Gospodin poučava da težimo isključivo prema tome, jer samo takvo obilje može biti njezino neprolazno blago koje mu se neće nikada oduzeti. Naš život nije u onome što posjedujemo, nego u Onome koji nas posjeduje kao svoju djecu i ispunja božanskom prisutnošću. Pođimo stoga ovim putem koji nam naznačuje Gospodin Isus, da se Bogom obogaćeni za ovoga života, možemo pojaviti pred njegovim licem i u blaženoj vječnosti. Amen.