30. nedjelja kroz godinu – C
Među ljudima koji nemaju istinskog duhovnog iskustva života pred Bogom, postoji neka vrsta natjecanja ili mjerenja vlastite veličine, te ponekad i neko odmjeravanje snaga. Takvi ljudi su skloni promatrati drugoga i uvijek u njemu tražiti ono najgore, a prema sebi ne znaju biti kritični da bi se dobro procijenili i bili svjesni svoje malenosti i ograničenosti. Ljudi kojima nedostaje duhovnoga iskustva s Bogom redovito promatraju tuđe mane i tješe sami sebe da ih imaju manje ili da ih nemaju nikako, a kod sebe nekritički vide samo ono pozitivno i stavljeno na veliku potenciju. Takvima duhovnost služi za samohvalu, umjesto da je dožive kao rast pred Gospodinom i u Gospodinu. Osim toga, njima duhovni rast nije rast srca, to jest vjere, nade i ljubavi, već samo izvanjskih tehnika kojima se pokazuju prema vani i prema svima drugima. Za njih je duhovno rast samo ono vidljivo i opipljivo, a ono može biti tako varljivo i lažno, jer može sebe smatrati dostatnim, bez onog unutarnjeg. A to unutarnje se na poseban način naziva duhovnim, jer dolazi iz duha, iz duše, te svemu što se čini daje posebnu dimenziju. To duhovno u konačnici određuje vrijednost svakoga čina, te ako ono izostane, onda je ono izvanjsko samo zavaravanje sebe i drugih.
U takvoj zabludi je živio i farizej iz Isusove prispodobe iz današnjega Evanđelja. Toliko je bio uvjeren da živi ispravno, da se onda i umislio kako je to najbolji mogući način života. A kad se jednom umislio u ispravnost svojih čina, onda se i oholo pravio boljim i svetijim od ljudi koje je imao prigodu susretati. I ne samo to, to mu je bio razlog da uzdignute glave, ponosno stane pred Gospodina u Hramu, te da se i njemu pohvali svojom neporočnošću i revnošću. Vjerojatno je očekivao da mu se i sam Bog divi zbog takva neporočna života kojim se išao pohvaliti. Tako se on uzdizao na svim razinama ne uočavajući besmislenost svoga duhovnog stava, premda su njegova izvanjska djela kao što su post i milostinja hvale vrijedna. No on ta djela nije činio iz unutarnje duhovne pobude koju u čovjeku raspiruje Gospodin, već da bude bolji od onih koje on naziva grabežljivcima, nepravednicima i preljubnicima. Zato je sva njegova duhovnost bila usmjerena na izvanjska djela i na uspoređivanje s drugima. Sve dobro koje je činio bilo je u službi njegove promidžbe pred drugima i stjecanja osjećaja samozadovoljstva dok se divi vlastitom liku, to jest slici koju ima o sebi. Jer dopušta da ga obuzme takav osjećaj veličine izgrađene na uspoređivanju s drugima, ne može dobro poznavati sebe jer će uvijek ispred njega ispriječiti hrpa ‘dobrih’ djela koja mu neće omogućiti da upozna vlastito srce. Na temelju tih djela, koja stvaraju privid u duši, upoznat će lažnu sliku o sebi, koja se teško uklanja upravo zato što postoji toliko ‘objektivnih’ stvari koje potvrđuju njegovu dobrotu.
Upravo zato je trebao sve to skloniti ispred očiju i stati pred Gospodina bez barijere velikih i zaslužnih djela. Tada bi mu Gospodin omogućio da se upozna, jer bi mu omogućio da sagleda svoj srce, da pročita njegove namisli i nakane, čime bi stekao ispravan uvidu u sama sebe. Da je samo znao ispravno stati pred Gospodina, a ne uspravno i umišljeno u vlastitu neporočnost i svetost, ne bi imao potrebu uspoređivati se s drugima, niti se hvaliti svojom svetošću, plemenitošću i dobrotom. Njegov stav bi u tom trenutku bio sasvim drugačiji, a dobra djela koja čini ne bi time bila umanjena ni zanemarena, već bi tek tada zasjala u pravome svjetlu, jer bi bila pokazatelj Božje, a ne njegove dobrote. A ovako, djela učinjena s krivom motivacijom ne mogu imati ispravne učinke, ni za okolinu, a ni za onoga tko ih čini. Samo onaj tko svoja djela čini polazeći od Gospodina, ponizno stajući pred njegovo lice, mogu biti istinski djelotvorna i polučiti velike učinke.
Ova Isusova pouka svima nama treba biti životna škola. Ponajprije trebamo naučiti pred njega stati u jednostavnosti i poniznosti srca. Tko tako staje i osjeća njegove dobrotu i veličinu, ne može sama sebe uzvisivati, niti mu pada na pamet s drugima se uspoređivati, a kamo li druge ponižavati držeći se boljim od njih. Takav se radije tuče šakom u prsa, nego da upire prstom u tuđe nesavršenosti. Onaj tko zna tako stati pred Gospodina u iskrenosti svoga srca otkrit će koliko je nedostatan, te će tražiti načina da se Gospodinu pokloni i da zatraži njegovo smilovanje, jer nema toga tko bi pred Bogom mogao dignuti glavu i očekivati da mu se Bog divi. A tko stane iskreno pred Gospodina, ne samo da nije kasnije pasivan u svojim djelima, već je još aktivniji, jer mu Gospodin daje snagu i motivaciju da nastavi biti vjeran, ali ne uspoređujući se s drugima, već svjedočeći kako se ispravno živi i kako se svakim svojim djelom daje hvalu Bogu i postaje odraz njegove dobrote. Tko spoznaje vlastitu nedostatnost, a nema toga tko pred Bogom nije nedostatan, pokušat će zajedno s braćom graditi bolji svijet, svjestan da je to poslanje koje nam od Boga dolazi. Neka zato naša djela u svijetu budu prožeta poniznošću i željom da se po njima proslavi Gospodin među ljudima, a plodovi i nagrade koje potom slijede njegova su briga i njegov dar.