7. vazmena nedjelja – C
Na dan svoga uzašašća k Ocu, Isus je naložio svojim apostolima da se vrate u Jeruzalem i da ostanu u njemu dok se ne obuku u Silu odozgor. Oni su, poslušni njegovoj riječi to i učinili, te su se vratili u grad puni radosti i iščekivanja glede Božjeg obećanja koje se imalo na njima ispuniti. Nastavili su se moliti i blagoslivljati Boga za sve što je za njih učinio, spremno se stavljajući na raspolaganje za sve kasnije potrebe služenja narodu Božjemu. Njihovo poslanje i zadaća nije bilo nimalo lako i jednostavno, te je stoga i sam Gospodin imao potrebu kao Glava za njih moliti, što smo čitali u današnjem evanđeoskom odlomku. Ponajprije je htio izmoliti da budu jedno, i to savršeno jedno kao što je jedno on s Ocem nebeskim. Potom je molio da prime Božju slavu i Božju ljubav, što znači da je htio da steknu vjerodostojno iskustvo njegova života koje potom sačinjava najbolju motivaciju i pokretačku snagu u životu. Osim toga, htio je za njih da budu u istoj slavi u kojoj je on i da razmatraju njega proslavljenoga u vječnosti.
Gospodin, u svojoj božanskoj mudrosti, očito nije bez razloga molio za apostole usredotočujući se na spomenute sadržaje. Znao je da će biti oni i cijela zajednica kušani napašću nejedinstva i nesloge, pa ih je htio svojom molitvom zaštititi i osposobiti za istinsko zajedništvo. To se očituje i u naše vrijeme svaki put kad se međusobno trvemo i trošimo snagu na krive stvari. Umjesto za misijsku i evangelizacijsku djelatnost počesto gubimo vrijeme i trošimo snagu u nadmetanju i prepiranju, u osporavanjima i svađama, raspravama i prozivanjima. Umjesto da se pomažemo, jedni druge ugrožavamo. Umjesto da se podupiremo, jedni se na druge nabacujemo smećem i blatom. I što je još najpogubnije u Crkvi Božjoj, redovito oni koji se ne ponašaju prema Gospodinovoj volji i želji glasniji i vode glavnu riječ. A ona tiha, radišna većina je šutljiva upravo zato jer ne želi svađe i obračune u Crkvi. I razumljiva je njihova nakana, jer Crkva ne bi smjela biti poligon za obračune, kao što ne bi smjela biti ni pogon za vlastite probitke.
No na taj način u pozadini stoji drugi problem. Ako nema onih koji su spremni povesti stado Božje kao pravi pastiri u smjeru koji je zadao uskrsli Gospodin, onda Crkvu činimo obezglavljenom i izlažemo se opasnosti da Božje stado pođe stranputicom i da se pogubi u bespuću. A to je ono što Gospodin nipošto nije želio. Upravo zato je on sam molio za svoje apostole jer je htio da oni steknu vjerodostojno iskustvo njegova uskrsloga života, jer su samo tako mogli voditi Crkvu i pobjeđivati sve protivštine. Samo istinski vjerujući i ljubeći Gospodina mogli su biti jedno i voditi vjernike ispravnim putem. Stoga je molio za njih da steknu pravo iskustvo vjere i da prime ljubav kojom će ražariti svoj apostolski žar. Iz te ljubavi izvirala im je sposobnost da sa svom odlučnošću i snagom vode stado Kristovo, ali da se ne spuštaju na razinu onih koji razgrađuju jedinstvo i unose zlu krv u međuljudske odnose. Imajući iskustvo Krista uskrsloga, mogli su biti pravi pastiri a ne najamnici, te su također imali dar isključiti najamnike iz Crkve Božje. Snagom ljubavi, jer su znali da žive za Crkvu i da se daju za njeno poslanje, znali su stati na put onima koji su bili čimbenici razdora, svađi i nejedinstva.
Poput apostola u narednim vremenima sve do danas djelovali su toliki sveci koji su davali život za čistoću i jasnoću, za poslanje i djelovanje same Crkve. Oni su bili spremni potpuno se podložiti Kristu i njegovim ciljevima, te za dobro Crkve reagirati poradi Boga i snagom njegove prisutnosti i Duha. Danas kao da nam nedostaje pastira sa snagom i odlučnošću Duha Svetoga koji će imati vodeću ulogu u Kristovu stadu, a sve više živimo u vremenu u kojem svatko radi i misli što hoće. Tako i naučavamo ne vodeći se Božjom istinom, a živimo mimo njegova zakona i volje, na što si polažemo pravo u ime pluralizma razmišljanja i slobode djelovanja. Sad razumijemo zašto je Isus molio za apostole, kao i za one koji će nakon njih vjerovati u njega. Jer samo s iskustvom njegova uskrsnuća i darom ljubavi možemo biti vjerodostojna zajednica koja svjedoči svijetu i uvodi u zajedništvo s Bogom i one koji ne vjeruju. Molimo stoga da se Isusova molitva na nama ispuni, te da nam se Krist tako jasno očituje i učini nas novim ljudima, opečaćenima živim vjerom u uskrsnuće i ukrijepljenima u njegovoj neizmjernoj ljubavi. Neka nam podari odlučnosti i razbora, kao što je učinio s apostolima i pravom zajednicom, kako bismo u vremenima mlakosti i ravnodušnosti, sebičnosti i zbunjenosti, mogli biti prava zajednica vjernika koja živi u slozi i ljubavi dok ne prispije do slave nebeske.