4. nedjelja kroz godinu – C
Današnji evanđeoski odlomak nastavak je prošlotjednog odlomka u kojem je sveti Luka opisao Isusov dolazak u svoj grad Nazaret i kako je pročitao mesijansko proročanstvo iz Knjige proroka Izaije. Osim što je po svom običaju došao u sinagogu i javno čitao svetopisamske tekstove, Isus je tom zgodom održao pred njima svoj prvi nastup nakon što je započeo svoje javno djelovanje. Za razliku od prethodnih dolazaka u sinagogu i sudjelovanja u bogoštovnom životu svojega mjesta, ovaj put on nastupa kao Mesija koji objavljuje svoje mesijansko poslanje, što je već započeo objavljivati u drugim mjestima Galileje. Ali kao što je on nastupio drukčije u sinagogi, i njegovi su sumještani nastupili prema njemu vrlo sumnjičavo, što je potom prešlo u neljubaznost i korjenito odbijanje. Doista je teško razumjeti njihovu reakciju, no neophodno se potruditi kako bismo sami izbjegli istu zamku i opasnost pred Gospodinom.
Naime, iz Evanđelja je uočljivo kako su prema njemu imali dobrohotan stav sve dok su mislili kako ga poznaju i kako je on sin Josipov. Ali kad je on u svom nastupu posvjedočio za sebe da je Mesija i Sin Božji, o čemu da tada nisu imali pojma, tada je nastupila žestoka reakcija protiv njega do mjere da su čak htjeli i ruke podići na njega. Kao da im je bolje odgovaralo da je samo čovjek, a ne Bog koji donosi poruku i pouku života, ali i dar spasenja. Kao da im je bolje odgovaralo kad su ga poznavali samo izvana, površinski, umjesto da im bude važno sada kad ga upoznaju kao Boga u trenutku kad pred njima otkriva otajstvo svoga života. Uistinu, njihov stav je vrlo neobičan, pa čak i proturječan, jer se protivi i onom naravnom zakonu o poznavanju ljudi koji mi u sebi nosimo.
Nema sumnje kako u nama ljudima postoji želja i potreba za boljim upoznavanjem. Što se više družimo s nekim i što ga bolje poznajemo, naravna je potreba upoznati ga još bolje i više. Zakon je to međuljudskih odnosa, a napose prijateljstva kao posebnog primjera istih. No na žalost, mi ljudi ne idemo uvijek putem tih zakonitosti duše koje je sam Bog u nas usadio. Zato nam se i događa da se uglavnom s drugima upoznamo na površnoj razini i na njoj ostajemo. Rijetko ulazimo u dubine nečije duše, to jest ne proničemo ljudska srca, kako nas uči Sveto pismo da to čini sam Bog. Živimo u svijetu u kojemu je važno funkcioniranje odnosa, a ne otkrivanje bogatstava duše. Spremni smo upoznavati do u detalje sve one ljudske zanimljivosti o ljudima, ali teško prihvaćamo nekoga tko nam ostavlja izuzetno svjedočanstvo o Bogu i njegovoj jedincatosti. U ovakvom društvu istražuje se sve ono zemaljsko i prikazuje zanimljivim, jedino se ne ostavlja prostora onom vjerodostojnom glasu Božjemu. To na neki način tumači reakciju Isusovih mještana u sinagogi u Nazaretu koji ne prihvaćaju navještaj njegova božanstva, premda su o njemu kao čovjeku mogli reći samo najbolje. Nisu bili spremni upoznati ga dublje, u svom bogatstvu njegove duše i bića, već su se radije zatvorili na ograničenoj ljudskoj spoznaji. Time su sebe lišili milosnog obilja koje je strujalo iz njegova života i za njih.
Upravo zato nas Isus poziva da u sebi njegujemo potrebu i zahtjev duha da druge bolje upoznajemo, sve do najvećih dubina srca i duha. U nama treba postojati žeđ za spoznajom čovjeka i glad za otkrivanjem njegove biti i najvećih dubina. A to se može dogoditi samo ako u njima tražimo ono što je božansko. Tražeći u njima iskustvo Božje prisutnosti, otkrit ćemo njihovu najveću ljepotu i bogatstvo duše, što će nas nagnati da im se doista divimo kao remekdjelu Božje ljubavi i dobrote. Ne dopustimo da se na našoj ljudskoj razini dogodi onaj neobičan otpor, poput otpora na koji je naišao Isus u Nazaretu. Na žalost, upravo najsvetije i najčistije duše nailaze na najviše nerazumijevanja među ljudima, umjesto da budu najvelikodušnije prihvaćene. To potvrđuje kako mi ljudi nismo spremni diviti se božanskoj ljepoti i bogatstvu duše, dok se olako divimo izvanjskoj slavi i raskoši, bogatstvu i ljepoti, istražujući i pamteći, upijajući i prepričavajući sve detalje.
Tako bolje razumijemo zašto Isus kaže kako prorok nije dobrodošao u svome zavičaju. Prorok, naime, dopušta da se njegova duša obogati isključivo Bogom, te onda vrlo jasno pozna i odvažno tumači njegovu riječ. A to je upravo ono što mnogi ne žele i na što se bune, kao da im netko time čini zlo kad im otkriva Boga u sebi. Ljudi rijetko žele priznati da u nekoj duši prebiva Bog, pa i onda kad vide očita djela njegove prisutnosti. Zato i zatvaraju oči pred ljepotom Božjom koju u sebi nose svete duše na tih i skrovit način. Osim toga zatvaraju i uši pred milinom Božje riječi, dok se dive ljudskoj rječitosti, koja je najčešće isprazna i površna, varljiva i zavodljiva. Tjerajući radije proroke iz svoje sredine, brane se od odgovornosti pred Bogom, misleći kako će im savjest biti mirna i odgovornost umanjena za grijeha i zla koja čine prepušteni samima sebi.
Molimo stoga mi dar milosti da se ne bojimo upoznavati ljude na ispravan način, dolazeći im do srca i duše. A to ćemo moći ako i sami budemo ljudi koji na istovjetan način pristupaju Bogu i njega upoznaju. Ako dopustimo Bogu da nas on iz dana u dan upoznaje, dotiče nam srce i bogati nas svojom prisutnošću, onda ćemo bez daljnjega znati i drugima pristupati na taj način, ne odbacujući u njima ono što je istinski sveto i Božje. U tom duhu otklonimo iz sebe svaki otpor koji imamo prema Bogu u svojim dubinama, a potrudimo se primati ga iskreno i otvoreno, ne kao prijetnju vlastitom razvoju i veličini, već jedini pravi put. To će nas otvoriti i poslati i k braći, u kojima ćemo također tražiti ono čemu se u sebi radujemo. Neka nas Isusov život i primjer osnaži u svakom nastojanju, te se trudimo primati ga uvijek iskreno i cjelovito kao glavni sadržaj sve naše spoznaje, kojom kasnije možemo najbolje obogatiti jedni druge. Uvedeni u spoznaju Kristovu, uvodimo jedni druge u puninu života, po istom Kristu Gospodinu našemu.