Razmišljanje uz svetkovinu Uznesenja Marijana
Nakon što je Marija doživjela radost proslave svoga Sina, te je primila snagu Duha Svetoga, njezin život i svjedočanstvo u prvoj Crkvi bili su od iznimne važnosti. Događajem uskrsnuća njezina vjera je bila potvrđena, ali i osnažena, te je ona svojim darom vjere mogla krijepiti apostolsku zajednicu u tim nemirnim vremenima traženja sigurnosti u Bogu. I oni su, poput nje, trebali razumjeti Boga i njegovu ljubav prema čovjeku, otkrivajući puninu istine koju im je navijestio Gospodin Isus. No ovaj zahtjev za puninom istine na koju su svi bili pozvani pretpostavljao je da se ne samo otkrije cijela istina o Bogu, nego također i o čovjeku, jer te dvije istine idu u paru. Dok su apostoli otkrivali istinu o Bogu koji se objavio, otkrivali su ujedno da je to Bog koji ljubi čovjeka i koji otkriva čovjeku bit života. To je Bog koji čovjeku otkriva odgovore na bitna ljudska pitanja o kojima ovisi sav ljudski život, te mu tako omogućuje da i sam čovjek krene putem pravog ostvarenja svih potencijala svoga života.
Znamen neba na zemlji
Upravo Bog koji se objavio na zemlji, i samo on, dao je čovjeku vjeru i nadu u konačnu pobjedu života nad smrću, dobrote Božje nad grijehom i zlom, s time da je i čovjek trebao dati svoj obol u toj borbi. No taj čovjek nije apstraktni čovjek, nego konkretni čovjek vjernik koji se kao član Božje obitelji – Crkve bori za ostvarenje Božjih planova. A dok su svetopisci opisivali borbu Crkve protiv Zmaja, Marija im je bila pred očima kao pralik i uzor pobjede nad njim, jer ga je ona prva pobijedila, ali ne samostalno, nego u Crkvi, za Crkvu i u ime Crkve. Ona je pred vjernicima svijetlila kao moćna zagovornica protiv čije jednostavnosti i poniznosti, čistoće i vjernosti Zmaj nije mogao ništa. Zato ju je prva kršćanska zajednica i doživjela kao Ženu koja je uzvišeni ideal ljudskosti ostvarila u punini, a na koji su pozvani muškarci i žene u ovom svijetu. Jedino je takva cjelovita žena mogla skrbiti o djeci Božjoj u svijetu, kao što je, uostalom, skrbila i o utjelovljenom Sinu Božjemu.
Ona je već u sebi nosila sliku, pa i stvarnost, budućeg preobraženja i konačne slave koja se ima očitovati u svakom čovjeku. Ona je još za svoga boravka na zemlji bila nebesko znamenje koje se pokazalo Crkvi, kako će to opisati sveti Ivan u Otkrivenju: I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda (12,1). Ona je Crkvi bila nebeski znak sjajniji od sunca i mjeseca i važniji od zvijezda. Upravo time što je bila nebesko znamenje, ona je bila Majka prethodnica koja ide pred svojom djecom putem ostvarenja istine o čovjeku, na kojem će Bog pokazati svoju bezrezervnu svemoć. Ona kao Majka je nepogrešivo dobro poznavala put prema onom budućem gradu – nebeskom Jeruzalemu koji je majka naša, to jest majka naše vječnosti, jer je i sama nosila u svome krilu odlike njegova neoskvrnjena majčinstva. Za nju koja je vjerno slijedila stope svoga Sina nije bilo nikakve dvojbe kamo i kako hoditi kako bi došla u Sveti Grad.
Iz obilja života koji je primila i punine vjere koju je posjedovala Marija je još za života bila potpuno suobličena slici svoga Sina, što je bio zalog i njezina konačnog preobraženja u vječnosti. A jer je on uskrsnuo u tijelu, i ona je vidjela slavu svoga uskrsnuća i proslave tijela snagom mirnog i odlučnog pouzdanja u Boga. Ostajući trajno i neraskidivo povezana sa svojim uskrslim Sinom, nije imala razloga dvojiti o Bogu koji uskrisuje mrtve, nego je puna vjere, nade i ljubavi hodila prema svome konačnom ostvarenju. Zato je i sama vjerovala u stvarnost uskrsnuća tijela, ali ne kao u neku uopćenu daleku mogućnost, nego je vjerovala u to kao najpouzdaniju stvarnost koju dotiče kao rukom.
Za Marijom do vječnosti
Vjerovati u ovakvo ostvarenje, značilo je vjerovati u ostvarenje čovjeka koje se događa po Bogu. Za Mariju je to doista značilo da treba biti prava Žena koja može svakog čovjeka učiniti čovjekom – bićem punim božanskog života. Marija je zato vjerovala u velike mogućnost čovjeka, od kojih je najveća bila upravo mogućnost uskrsnuća i života vječnoga u Bogu. Snagom vjere u Boga i u ljudske mogućnosti znamo da ih je sama u punini ostvarila. Zato je Crkva u svom vjeroispovjednom obrascu formulirala ono što je vidjela da je Marija ostvarila: „Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka.“ Marija je svoje dane na zemlji živjela iščekujući upravo budući život koji je postao predmet vjere, pri čemu je doista bila neopisiv uzor. Ako je netko vjerovao u „uskrsnuće tijela i život vječni“, onda je to bila ona čiji je život bio potpuno posvećen proslavi Boga na zemlji, a koji je jedini proslavljao ljude na nebu vječnom slavom.
Ona je zato vjerovala u velike mogućnosti čovjeka i njegova ostvarenja u nebeskoj proslavi, te je prijelaz iz ovoga u onaj život proživjela kao ostvarenje svih mogućnosti u koje je vjerovala. Doista, potpuni život u Bogu je takav da ne ostavlja čovjeka neispunjenim, ni tijelom ni duhom, nego mu jamči proslavu i puno ostvarenje svih kapaciteta, svakog djelića bića kojim je primao Boga na zemlji. A Marija je primila Boga svom snagom duše i tijela, pameti i srca, tako da je njezino biće išlo prema neposrednom ostvarenju svih Božjih obećanja. Zato je ona na poseban način počašćena te je zavrijedila biti dušom i tijelom uzdignuta na nebo u nebesku slavu kao prvina svega stvorenja nakon uskrslog Gospodina.
Tako nam nebeska Majka svojim slavnim uznesenjem potvrđuje da je čovjek biće rođeno s božanskim mogućnostima, a to su mogućnosti preobraženja i pobožanstvenjenja, to su mogućnosti proslave duše i tijela u nebeskoj slavi. To je jedino pravo ljudsko ostvarenje kojemu bi trebao težiti svaki čovjek, pri čemu nam je najbolji putokaz upravo majka Marija. Pravo ostvarenje svih svojih mogućnosti doživjet ćemo ako slijedimo Marijin primjer, jer je ona već na zemlji razvijala svoje sposobnosti putem vjere, nade i ljubavi, što onda Bog kojega je prihvaćala potpuno na zemlji, nagrađuje i na nebu velikodušnim sebedarjem koje nadilazi mogućnosti našega života.
Zato je Marija naša majka i prethodnica u vjeri, kao što je bila putokaz prvoj Crkvi dok je oblikovala vjeroispovijesne obrasce. I nama može pomoći da i sami ostvarujemo zajedništvo s Gospodinom, čvrsto vjerujući sve ono što nam je on zajamčio, te stoga i za nas prijelaz u puninu života postaje izvjestan i siguran, gotovo neposredan kao što je bio njezin, premda nećemo odmah imati dar prijelaza i duše i tijela u nebesku slavu, nego ćemo iščekivati uskrsnuće tijela o sudnjem danu. Ali ako budemo živjeli iskren i čvrst odnos vjere s uskrslim Gospodinom, onda će on nas preobražavati svojom snagom za zemaljskog života, te ćemo steći veliku jasnoću i snagu da možemo s velikim mirom i željom težiti prema budućem ostvarenju. U tome nam Marija može pomoći kao ona koje je ne samo intenzivno bila dotaknuta, nego i potpuno zahvaćena Božjom milosnom snagom, čije je biće bilo preobraženo još za života na zemlji prema svim mjerama vječnosti.
Zato dok razmišljamo o njezinu uznesenju na nebo shvaćamo da je to svetkovina duhovnog mira i žarke ljubavi kojom je ona živjela i posvećivala svoje dane Bogu, kako bi Bog nju mogao proslaviti za svu vječnost. Ona nam daje nadu i potiče našu žeđ za stvarnim životom na zemlji, koji ne prepušta ništa slučaju ni proizvoljnosti,nego teži potpunom predanju i ostvarenju u Bogu, gdje nas čeka proslava poput Marijine, uskrsnuće tijela i život vječni.