5. korizmena nedjelja – B
Kao ljudi svi imamo nagon za održavanjem života, koji je svojstven i životinjama. Taj nagon, za razliku od životinjskoga, kod nas ljudi navodi nas da živimo prema uhodanim mjerama i kriterijima koje smo mi sebi zadali i razumskim promišljanjem. Životinja pak živi potpuno nagonski, to jest bori se za održanje života isključivo sukladno vlastitoj biologiji, bez ikakvog razumskog promišljanja. Čovjek svojim razumom nadilazi nagonsko življenje, te je njegovo djelovanje obilježeno razumskim izborima i odlukama, no na žalost nije uvijek najkvalitetnije. Dogodi se, naime, da čovjek napravi određene razumske izbore prije svega sukladne tjelesnom nagonu, a ne sukladne promišljanjima utemeljenima u razumu Onoga od kojega dolazi svaka razumnost.
Upravo tako čovjek čini kad je riječ o njegovu nagonu za održanjem života. Kao da zanemari da je njegov život mnogo složeniji i uzvišeniji od samog biološkog života, pa onda svoje nagonsko djelovanje svede na razinu skrbi za tjelesni život, te reagira gotovo samo nagonski i to proglašava naravnim. Brigu za život i očuvanje života svede na zemaljski ili pak animalni instinkt, te pazi isključivo na takozvanu ‘kvalitetu’ života koju mjeri tehnološkim mjerama, a ne krepošću ili eventualno pazi samo na to da produži mjeru dana, ali ne i na to da svoje dane živi sveto pred Bogom. Stoga se čovjek postavi tako kao da je dovoljno za očuvanje života imati dovoljno hrane, te paziti da nam nešto ne ugrozi zemaljsko postojanje. A što je najgore, svoje spontane mehanizma za održanje života nazove naravnima, to jest tako ih ozakoni i ne odustaje od njih.
To, međutim, nije dovoljno, jer ljudski život nije samo onaj vremeniti ni zemaljski, nije samo naravni i ljudski, već je nadasve obilježen vječnošću i nebom, te je ujedno po svom pozivu i mogućnosti, nadnaravni i božanski. Ljudski život je takav da je prožet božanskim duhom i u njega je utkana nit vječnosti. Stoga se o očuvanju života ne može govoriti samo pod vidom očuvanja nekih zemaljskih dimenzija ili sastavnica, već o životu koji je bitno obilježen pozivom na vječno spasenje. Sačuvati život ne može se stoga samo spontanim nagonskim ili instinktivnim reakcijama, već je potreban nadnaravni dar i milost za očuvanje njegove nadnaravne dimenzije.
A taj nadnaravni dar nam je dostupan i pristupačan upravo po Isusovu djelovanju, jer je zato došao da nam posvijesti tu istinu i da nam omogući sukladno njoj živjeti. Upravo o toj stvarnosti govori u današnjem Evanđelju kada život uspoređuje s umiranjem, pri čemu postaje jasno da izabiranje umiranja kao vlastite životne opcije ne može biti spontana odluka, već izbor koji proizlazi iz čvrste vjere: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” Isus tako hrabri svoje učenike da idu za njim, jer on je došao kako bi po smrti spasio svijet. Ujedno im pokazuje da je takav pristup najlogičniji i najnaravniji ako se želi donijeti plodove života vječnoga. To potvrđuje primjer zrna koje tek po smrti postaje izuzetno plodno i ostvareno. Doista, ako ima nešto naravno u ljudskom životu, onda je to činjenica da treba računati sa smrću, jer je sasvim naravno umrijeti. Ove činjenice bi trebali biti svjesni svi ljudi, jer u konačnici i zrno koje ne želi umrijeti, isto će morati istrunuti, jednako kao i ono koje svjesno pristupa tom procesu, te od sebe daje životu najbolje polažući život za vječnost.
Isus kao da nas uči nadnaravnom ‘instinktu’ i nadnaravnom ‘nagonu’ za životom koji je onaj istinski nagon koji čovjeku omogućuje pravi plod. Ovaj nagon je drukčiji od onog spontanog nagona prema kojemu svaki čovjek bježi od smrti, no Isus je htio pokazati da je ipak ovaj nadnaravni čovjeku naravniji od spontanoga, jer će preko nadnaravnoga sačuvati život, dok mu spontani može pomoći samo da ostane koji dan duže na zemlji. I kao što je zrnu naravno da se boji smrti i po nekoj spontanoj sili joj se opire ne želeći umrijeti, Isus pokazuje da to ipak nije do kraja naravno, jer je smrt neizbježni dio svake naravni. No u trenutku kada čovjek shvaća da je naravno umrijeti, Isus ga poučava da je i naravno umrijeti na takav način da se produži naravni život i nastavni živjeti vječnim životom. Stoga za čovjeka ne može biti ništa naravnije nego podržavati u sebi i razvijati ‘nadnaravni instinkt’ ili ‘nadnaravni nagon’ kojemu nas uči Isus kada kaže da ne treba grčevito ljubavi život na ovome svijetu, već radije činiti sve da ga sačuvamo za vječnost. Korizma je idealno vrijeme da se potrudimo Isusovu riječ pretvoriti u praksu života. Trudimo se umirati svijetu, kako bismo živjeli za Isusa i kako bismo od njega primili istinski život koji nema zalaza.