Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove
Slavimo danas veliku svetkovinu presvetoga Tijela i Krivi Kristove, to jest svetkovinu koja sadržava velika otajstva Gospodinova života i spasenjskog djelovanja za nas ljude. Naime, Božje djelovanje je uvijek takvo da on ne čini samo jedan pojedinačan čin u povijesti, već on dotiče cjelokupnu povijest svojim djelom i cjelokupnu povijest vodi svojemu tijeku. Stoga kad je ušao u ljudsku povijest kao utjelovljeni Božji Sin, ušao je ne samo da u njoj bude privremeno prisutan, već da ostane trajno prisutan i svojom prisutnošću izmijeni tijekove povijesti. Ako je od samoga početka čovjeka stvorio za svoje božansko obilje, onda je imao iskrenu namjeru osigurati mu to obilje koje je sastavni dio njegovih ljudskih težnji. I premda je čovjek grijehom sebe lišio tog obilja, Bog je sve činio da ga vrati u puno zajedništvo u kojem je mogao ponovno uživati sve darove koje mu je Bog namijenio. U tom smislu je znakovito i utjelovljenje Sina Božjega koji se utjelovljuje da bi došao ususret gladnome čovjeku koji živu u nekoj svojoj duhovnoj pustari, bez obzira što ju on zove zemaljskim obiljem. Ali čim je lišen Boga, taj čovjek je lišen svega, te ovaj život i njegove mogućnosti vrlo lako pretvori u pustaru u kojoj se bori za život i s drugima ulazi u sukobe vezano uz gospodarenje i preživljavanje.
Zato nam i današnji evanđeoski odlomak slikovito govori o toj Gospodinovoj namjeri da nahrani čovjeka, ali uvijek pokazuje i najbolji način da ostvari svoju namjeru. On traži gladnoga čovjeka koji grca u zemaljskom obilju, ali upravo time sebe dovodi na rub duhovnog preživljavanja. Time što sebi priskrbljuje i osigurava zemaljske blagodati i dobrobit samo je duhovno krhkiji i ranjiviji, te sama sebe odvodi u duhovnu pustoš. Zato tog čovjeka Isus vodi u samoću i ‘pust kraj’, jer samo tamo gdje se čovjek lišava svoje egzistencijalne sigurnosti, može najbolje čuti Božji glas i primiti njegove darove. Štoviše, može potpuno i cjelovito susresti samoga Boga i primiti ga u svoj život. Upravo u takvom kontekstu Isus naviješta kraljevstvo Božje i umnaža kruh, jer svojim učenicima želi ostaviti jasan znak i putokaz kojim im je ići. A to je put skromnosti i jednostavnosti, put koji nas vodi tamo gdje nećemo zemaljskim dobrima pripisivati toliku važnost, što će nam omogućiti da bolje razumijemo Božje djelovanje za nas. A iznad svega je neophodno razumjeti što je sveta euharistija u kojoj nam se daruje sam Bog. No mi ljudi koji živimo uronjeni u ovaj zemaljski svijet i njegovo bombardiranje zemaljskim pogodnostima i ponudama, ne možemo dobro razumjeti koji dar mi imamo dok imamo utjelovljenoga Krista u ovom uzvišenom Sakramentu. Ne možemo razumjeti koji je to blagoslov blagovati njegovo presveto Tijelo i predragocjenu Krv i tako zasititi najdublje životne potrebe.
Ali ako nas ljude Gospodin želi nasititi, on ne vidi drugog puta od onoga koji naznačuje u Evanđelju, pogotovo jer zna da nije moguć kompromis između njegove ponude i puta, i onog našeg ljudskog traženja i uvjerenja da zemaljskim dobrima osiguramo sve što nam je potrebno. Doista, nikada čovjeku nije pošlo za rukom osigurati sebi puninu života bez Boga, već je mogao samo ugrožavati kako sebe tako i drugoga tražeći vlast i kontrolu životnih resursa. Zato je sukladna Božjim očekivanjima i Abrahamova gesta davanje desetine Melkisedeku, čime pokazuje da se pred Bogom odriče probitka, jer želi zadobiti veća dobra koja od Boga dolaze, a koja su predoznačena u darovima kruha i vina. Jednako kao što i sve ono mnoštvo ide za Isusom u pust kraj, što označava spremnost odricanja od životnih sigurnosti kako bi zadobilo duhovne darove koji od njega dolaze. Jer samo odričući se izvanjskoga obilja širimo o spremamo srce za primanje nebeskih darova. U tom slučaju je dovoljno i malo našega, neki skromni komad kruha i ribe, pa da Gospodin učini čudo i zasiti naše duše i tijela.
Tako Gospodin i nas danas poziva na put autentičnog zasićenja svojih životnih potreba koje se ne mogu tek jeftino poistovjetiti s time da se najedemo i napijemo, već da se lišim svega što nas opterećuje kako bi se čovjek u nama mogao zasititi Boga. Upravo to je presveta Euharistija, hrana u kojoj je otajstveno prisutan Bog koji hrani nas ljude svojim životom. Za takvo što valja se potruditi, otići u pustinju i dopustiti Gospodinu da progovori našem srcu i da nas svojom riječju pripremi za svoje kraljevstvo. I da nam onda na kraju dadne krunu svoga života – samo svoje Tijelo i Krv kojom nas obasipa božanskim obiljem. U svakom slučaju, on očekuje našu suradnju, jer sve što on radi, pretpostavlja da radi za nas i da želi naš aktivni pristanak. Zato je i rekao svojim učenicima da oni dadnu ljudima jesti, jednako kao što je uzeo kruhove i ribe koje su okupljeni imali uza se, premda je i od kamenja mogao napraviti kruh. Tako i danas on nas želi nasititi sobom, ali ne samo lišavajući nas onog zemaljskog i štetnog suviška, već očekuje da mi na njegov stol stavimo što imamo, budući da samo u suradnji s nama on želi nasititi našu glad.
Danas na ovu svetkovinu pozvani smo dodatno promišljati i dublje shvatiti da je Euharistija hrana naše ljudskosti koja jedina u potpunosti može zasititi glad ljudskoga bića. U vrijeme posvemašnje duhovne pustoši ne smijemo sebi dopustiti da naš pristup ovom velikom otajstvu bude površan, već da bude dosljedan i temeljit, jer o njemu nam ovisi sav život i naše postojanje. Usmjerimo svoj pogled na euharistijskog Isusa, te primajmo razlomljeni kruh iz njegove ruke kao najveću dragocjenost i dar, jer ćemo bez tog kruha umrijeti u svojoj pustoši i otuđenosti od izvora života. Osim toga, mi koji se hranimo tim kruhom, imamo odgovornost za ovaj svijet i ljude oko nas, da im mi dadnemo jesti, kako Isus od nas traži. Ali ako mi ne jedemo ovaj Kruh s neba, ako mu se mi ne klanjamo i od njega ne živimo, kako ćemo dati drugima jesti? Odazovimo se Isusovu pozivu i njegovim uputama, te nakon što mi shvatimo koliko je važno nasititi se tim Kruhom, trudimo se i drugima navijestiti radost i snagu njegova djelovanja u nama, te im tako biti pomoć na životnom putu, da i sami, hraneći se njime na zemlji imaju popudbinu do života vječnoga.