Veliki petak
Obredi Velikoga petka vraćaju nas svake godine iznova da promišljamo o događajima onoga petka kad je Gospodin Isus nakon večere sa svojim učenicima bio uhićen, mučen, suđen, razapet i naposljetku umro na križu. Patnje kroz koje je Isus tada prošao bile su doista neljudske i nepravedne. I upravo zato što ih etiketiramo i osudimo kao nepravedne, imam osjećaj da se mi vjernici vrlo lako od njih distanciramo. To jest ne usvajamo njihovu poruku na način na koji je to Isus htio. Zato nam valja uočiti kako se Isus prema njima postavio i što je on u svemu tome htio. A dok čitamo i razmišljamo evanđeoske tekstove, upada u uči jedna zanimljivost: Isus je za sve unaprijed znao. Znao je što ga čeka kada dođe “njegov čas” i da će se na njemu ostvariti starozavjetne proročanstva od kojih je najupečatljivije ono proroka Izaije o Sluzi Jahvinu u kojemu je gotovo do u tančine bilo unaprijed nagoviješteno što će trpjeti Božji Mesija. No ono što je najvažnije u svemu tome, on je sve dragovoljno prihvatio, pa čak i to da umre nečasnom smrću na križu, “među zlikovce ubrojen”, kako kaže Izaija. Prihvaćajući dragovoljno osudu i križ, muku i smrt, to jest posvemašnje poniženje patnjom i bolima, Isus ipak to ne prihvaća kao nametnutu nužnost od koje ne može pobjeći, već svjesno i dragovoljno kao Očev plan spasenja po kojemu će izvojevati pobjedu.
Na žalost, mi vjernici kao da smo sve više udaljeni od njegova primjera kojim nam je htio posvjedočiti neprocjenjivu i nezamjenjivu vrijednost dragovoljnih patnji i križeva u životu. Mi redovito bježimo od toga i planiramo i organiziramo vlastiti život na bazi uspjeha i zarade, užitka i ugode, a od sebe otklanjamo svaku primisao patnje i križa, a da ne govorimo o umiranju i smrti. Bez obzira što govorili riječima, u praksi kao da se distanciramo od svega onoga što je Isus bilo važno, od svega onoga što je izabrao i dragovoljno prihvatio kao bitnu sastavnicu života. Križ nam u životu ostaje tek simbol ili suvenir, tradicija ili folklor, a ne životni oslonac i snažno oruđe koje nam Bog daje i bez kojega ne možemo uspješno dovršiti životnu borbu, bez obzira koliko uspješni bili u očima ljudi i u zemaljskim ostvarenjima.
Pred nama, dok častimo sveti križ Gospodinov i spominjemo se njegove muke, treba biti isti naum koji je imao Gospodin u trenutku kad je prihvaćao i podnosio svoju muku. Neka nam životni plan bude vratiti križ u svoj život. Točnije, staviti ga u središte života gdje mu je pravo mjesto! Trebamo se prestati distancirati od križa, jer je to distanciranje od Krista i njegova spasenjskog djela za nas. Dok se u ovim vremenima govori o društvenom distanciranju kao jedinom načinu borbe protiv epidemije koronavirusa, možemo to uzeti sebi kao sliku koja nam pokazuje što mi trebamo činiti. Jer vidimo i u našim razmjerima da u borbi protiv zaraze, ipak moraju postojati ljudi koji se ne mogu distancirati. I to ne samo jedni od drugih, nego upravo od zaraženih. Naime, liječnik je pozvan biti na raspolaganju bolesnima i pomoći im da dođu do ozdravljenja. A i bolesnici znaju da se trebaju distancirati i izolirati od svih samo ne od liječnika. Najvažnija im je stvar u trenutku bolesti uzeti lijek i prihvatiti propisane terapije. Nešto slično je i u duhovnome životu, čemu nas uči Isus. Da je se on distancirao od nas grešnika, tko bi nas onda izliječio, tko bi naše boli na sebi ponio? Da on nije prihvatio mučenje i osudu križa, čime bismo se spasili od osude, tko bi nam dao lijek i čijom bismo se mi modricom izliječili? Štoviše, da on nije grijehe naše ponio na sebi i da da nije za grijehe naroda svoga na smrt izbijen, tko bi nas izliječio od grijeha? Da se on nije pojavio kao liječnik koji se ne distancira, već solidarizira s nama, tko bi nas oslobodio od smrti? Štoviše, da se nije do te mjere s nama solidarizirao da naše slabosti ponese i naše boli uzme na se, da prihvati biti pogrđen, ponižen i udaren, bismo li uopće imali liječnika i lijek?
Upravo ova pitanja koja nam naviru dok razmišljamo o otajstvu Velikoga petka, potiču razmatrati besplodno, to jest razmatrati a da ne usvajamo Isusov primjer za život. Naprotiv, Isus se nije distancirao od nas, pa očekuje da se ni mi ne distanciramo od njega, jer o tome ovisi naše spasenje. Ne samo da je u poniznosti muke i smrti na križu pokazao da nije od nas distanciran, već nam je dao križ kao oruđe po kojem je dokinuta distanca između zemlje i neba, čovjeka i Boga. Te stoga ako se od križa distanciramo, distanciramo se od svoga ozdravljenja i života, distanciramo se od svoga Liječnika i Lijeka, od Boga i spasenja. Svojom mukom i smrću na križu Isus nam je ostavio rječitu poruku, te nam je poći za njim prihvaćajući i izabirući, noseći i grleći svoj križ kao oruđe spasenja od kojega se ne smijemo nipošto udaljiti. Vratimo stoga križ u svoj život i držimo ga se dosljedno hodeći za Isusom, jer nam je po njemu darovan jedinstveni lijek spasenja i života vječnoga.