30. nedjelja kroz godinu – A
Isusova pouka o dvije zapovijedi ljubavi je doista neiscrpna i nadvremenita, te svakim novim razmišljanjem u njoj se otkriva nova dubina i poruka. Upravo time ono se diže iznad ljudske banalnosti na koje čovjeka može svesti eventualno promišljanje bez osobitog truda i napora. Jer svatko će se složiti da se radi o jednoj vrlo važnoj općeljudskoj temi koja bi se po sebi mogla smatrati i vrlo razumljivom, što bi mnogima bio povod da ne traže dublje razumijevanje. I doista, nema čovjeka koji neće ustvrditi da je ljubav najvažnija stvar na svijetu. U tom duhu možemo razumjeti i riječi našega Gospodina koji u Evanđelju reče da o zapovijedima ljubavi „visi sav Zakon i Proroci“, čime je istaknuo njezinu neizmjernu važnost. No ako je ljubav samorazumljiva, te ako svi znaju što je ljubav i trude se ljubiti i živjeti po ljubavi koja je najvažnija stvarnost ljudskog života, onda je veliko pitanje zašto je Isus rekao da je riječ o zapovijedima. Zašto nam on mora zapovijedati nešto što je tako jasno i razumljivo, te sukladno biti i smislu naše naravi?
Odgovor na to pitanje očito leži u tome što ljudi neispravno shvaćaju pravu bit ljubavi. Naime, mi ljudi ljubavi poimamo uglavnom samo kao sentimente, a ne kao božanski dar utkan u naše biće. To pak znači da je svodimo na privatnu svojinu, uvjereni potom da svatko ima pravo oblikovati svoje osjećaje kako sam želi i najbolje umije. Zato je današnji čovjek preplavljen senzualnošću i strašću, ali je toliko slijep od tih osjećaja da ne vidi da to nije ljubavi. Osim toga, kod većine ljudi takvi osjećaji ‘ljubavi’ nemaju ništa s konkretnom stvarnošću, s milosrđem i međuljudskom djelotvornošću, jer ih učine s jedne strane pasivnima za konkretna djela milosrđa, a s druge posesivnima do mjere da samo potražuju ispunjenje svojih žudnji, umjesto da ih otvore za velikodušnost i nesebično darivanje drugima. A napose mnogima nije jasno što bi Bog imao raditi s ljubavlju, to jest kakva je njegova veza i uloga kada je riječ o ljubavi, te ga onda isključuju iz svojih promišljanja, kao i iz konkretnog življenja ljubavi.
Svjestan svih tih istina o ljudima i njihovu načinu življenja ljubavi, Isus je zato ponovio onaj iskonski Božji nauk koji odražava samu bit ljubavi: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.“ Time što je rekao da o tim dvjema zapovijedima ljubavi visi sav Zakon i Proroci htio je skrenuti pozornost na činjenicu da o ljubavi ovisi svako shvaćanje stvarnosti i svako djelovanje. Zakon predstavlja praksu, a Proroci su svjedoci ispravnoga shvaćanja svijeta oko sebe. A i danas možemo reći da su upravo te dvije stvari sporne među ljudima, te da oni i dalje pokazuju nesposobnost shvaćanja svoga života i svijeta, jer nisu upoznali pravu ljubav koja izvire iz Boga, te se usmjerava za dobrobit čovjeka. Iz toga se također izvodi da nisu bili u stanju opredijeliti se za pravo djelovanje koje se sastoji u dobroti, velikodušnosti i milosrđu.
No upravo zato što ljudi imaju poteškoću razumjeti ispravne osjećaje i pravu ljubav, neophodno je da se sam Bog uključi u proces shvaćanja i da pouči čovjeka istinskoj ljubavi koja se sastoji od dva stožera koja pomažu čovjeku da ljubav ne pretvori u sentimentalizam koji kasnije ne može više kontrolirati. Zato mu Bog objavljuje ove dvije zapovijedi ljubavi i očekuje da ih dosljedno provodi u život. Nadnaravna ljubav prema Bogu i prema čovjeku mu pomaže da ljubav ne shvati samo kao zemaljsku strast i ljudski osjećaj, jer se u tom slučaju ne konkretizira u ispravnom smjeru, već kao milosni Božji dar. Zato kada vidimo koliko samo ima površnih i promašenih ljubavi u životima ljudi, opcija, međutim, nije odbaciti ljubav i odvratiti se od nje samo zato što je ljudi pogrešno shvaćaju i žive. Doista nije ispravna opcija odvratiti se ili obratiti se od ljubavi, već je jedina prava opcija obratit vlastitu ljubav prema Bogu služeći se njegovim naukom. Jer Isus je ukazao na to da je ljubav najvažnija zapovijed, što pokazuje da je neizostavna i da nijedan trenutak života ne smije proći bez ljubavi. Vlastitu ljubav obraćamo onda kada je odgajamo i preodgajamo sukladno kriterijima koje je postavio naš Gospodin. Obraćamo je onda kada se ona okreće prema Gospodinu ne dajući se zavesti zemaljskim potrebama, a još manje strastima. Upravo to je ono što nam Isus preporučuje kada nam skreće pozornost da ljubav prema Bogu trebamo staviti na prvo mjesto, te potom, dok za sebe očekujemo i tražimo ljubav, da ne zaboravimo da jednakom snagom i intenzitetom trebamo ljubiti svoga bližnjega dajući mu sebe samoga. O tome ovisi naš sadašnji i budući život, pa sa svom odlučnošću slijedimo pouku svoga Gospodina, kako bismo na zemlji život ispunili ljubavlju, te ga potom okrunili neprolaznom vječnošću u kraljevstvu njegove ljubavi.