12. nedjelja kroz godinu – C
U svakodnevnom životu smo svjesni, a to nam potvrđuje i iskustvo, da ne možemo svi jednako sve stvari razumijevati. Isto tako ako trebamo nešto tumačiti, ne mogu nas svi ljudi jednako razumjeti. Ili bolje rečeno, ljudi koji se profesionalno bave nekim područjem lakše će razumjeti profesora koji im tumači vrlo složene stvari, nego netko drugi tko se ne bavi tim područjem ili se za to područje ne zanima. Ili drugim riječima rečeno, neke stvari će bolje razumjeti stručnjaci za određeno područje nego laici i amateri za to područje. Shodno tome, i svaki onaj koji poučava dužan je pratiti onda tko ga je došao slušati, pa će svoj govor prilagoditi svome slušateljstvu. Na neki način morat će prije vidjeti što sve zna njegovi slušatelji, to jest na kojoj su razini prethodnih spoznaja i uvida da bi ih onda mogao poučiti kako treba polazeći od te njihove razine.
I Isus je bio svjestan ovih odnosa kad je riječ o poučavanju. Znao je da ga svi ne mogu jednako razumjeti, a i oni koji ga slušaju i koji su bili stalno oko njega, nisu svi na istovjetan način razumijevali njegove pouke. Stoga sveti Luka i opaža da je bio u osami sa svojim učenicima, te je njih uvodio u dublja otajstva svoga života, dok je sve ostale ljude poučavao sadržajima koji su njima bili svojstveni i lakše razumljivi. Jer za tumačiti dublja otajstva, trebalo je savladati osnovane razine duhovnog znanja i pripremiti se za spoznaju dubina Božjih. Pa ni sami apostoli nisu u svakom trenutku bili jednako svega svjesni. I kada se dogodilo da Petar odškrine vrata njegovih dubina, Isus je dobro znao da još nije došao trenutak da u njih uđe u potpunosti. Jer da u dubine Božje uđe nespremne duše, može se ili prestrašiti ili možda zlorabiti to znanje koje otkrije o Bogu. Tako vidimo da Isus ne samo da je izdvojio Petra i apostole za posebnu pouku, već i njih vodi korak po korak, od jedne razine do druge brzinom koju on smatra prikladnom, ne preskačući nijednu stepenicu spoznaje, jer bi zbog nekog krivog koraka sve moglo postati uzaludno.
A opet s druge strane, Isus zna koliko su ljudi željni znanja o Bogu, i to cijeni. Ali opet, to ne znači da su uvijek željni Božjeg znanja. Zato on pita učenike što ljudi misle o njemu, tko je on: „Što govori svije, tko sam ja?“ Jasno mu je da ljudi imaju neko znanje o njemu i da su upućeni dijelom u njegovo djelovanje. Ali sami od sebe ne mogu doći do posve točnih zaključaka, ma koliko imali i dobru volju dati sve od sebe i definirati ga na najbolji mogući način. U toj situaciji se pokazalo koliko su njegovi učenici bili u prednosti, jer su iz izravnog susreta i života s njime mogli donijeti daleko ispravniji zaključak o tome tko je on. Ali jer još u tom trenutku nisu bili u stanju nositi se s time, on ih samo upozorava da to nikome ne kazuju, jer bi ljudi još manje od njih mogli to razumjeti na pravi način i prihvatiti sukladno Božjoj objavi, a ne prema svojim ljudskim procjenama.
Slično kao što se u ovom slučaju dogodilo s obzirom na njega, tako je i inače kada je riječ o spoznaji Boga i o odnosu prema njemu. Postoji znanje koje svijet zna, ili misli da zna. Bolje rečeno, postoje sadržaji koje svijet misli o Bogu, to jest ono što ljudi misle o Bogu iz neke svoje ljudske perspektive. To je kao neko laičko znanje, vrlo nedefinirano i uopćeno. Štoviše, nije to uvijek ni znanje, već samo ljudsko mišljenja i ljudska uvjerenja koja ljudi izvode iz vlastite pameti ili pak iz nekih ljudskih izvora ili nadahnuća. No to ljudsko znanje o Bogu je neprecizno i nepouzdano, pa i onda kada treba cijeniti napor koji su pojedinci u njega uložili da se Bogu bar malo više približe. Zato Isus od nas vjernika očekuje da budemo njegovi učenici, oni koje on poziva u osamu, da budu s njime da se s njime druže, razgovaraju i mole. Jer samo od njega možemo steći pravo znanje o Bogu, o njegovim dubinama i naumima. Na žalost i u današnjem svijetu često ostajemo žrtve svoje površnosti. O Bogu i o njegovim otajstvenim dubinama donosimo zaključke bez temeljitog promišljanja, razmatranja i molitve. Pouzdajemo se u svoje zdravorazumske zaključke, a da uopće ne slušamo što je Bog o sebi objavio i nama povjerio. Istina, time pokazujemo neko znanje o Bogu, ali ono je ništa u odnosu na ono znanje koje Bog ima o sebi, koje izgovara po svome Sinu i daje nam ga razumjeti svjetlom Duha Svetoga.
Stoga pred nama danas stoji velika odgovornost i zadaća da prenesemo svjedočanstvo istinskog učeništva u školi Kristovoj u svijetu koji gotovo ne dopušta Bogu da ga poučava. Pozvani smo mi dati se poučiti u njegovoj školi, te polazeći od dobro volje i znanja koje imamo o Bogu steći znanje koje dolazi od Boga. Tako ćemo kao učenici Kristovi nadići onu prirodnu elementarnu razinu znanja o Bogu, te ćemo o Bogu imati uvide koje nam on sam povjerava, to jest o njemu ćemo imati njegovo znanje. To je neizmjerno važno, ne samo radi nekih akademskih potreba, već i radi toga što je Božje znanje ono jedino spasenjsko znanje koje trebamo usvojiti i kojim trebamo raspolagati na dobrobit svih. Počesto je ovaj proces stjecanja znanja vrlo mukotrpan, te nas zato Isus poziva da nosimo svoj križ, jer u mjeri u kojoj smo usvojili znanje i vrijednosti njegova križa, usvojili smo Božje znanje, te možemo pokazati da Boga doista poznajemo. A mi pokažimo da smo usvojili Božje znanje, te tim znanjem služimo i drugima da pristupe Bogu otvorena uma i srca, da dopune svoje spoznajne kapacitete i da odvažno kroče putem spasenja.