27. nedjelja kroz godinu – A

Prispodoba koju smo čuli u današnjem Evanđelju doista je vrlo bremenita sadržajem i poukom upućenom glavarima svećeničkim i starješinama narodnim. Ne samo da je protkana dubokim simbolizmom, nego je u njoj sadržana cjelokupna povijest spasenja, to jest opis odnosa Boga i njegova naroda. Premda izrečena kroz sliku vinograda, ipak nije bila nepoznanica onima koji su je čuli, jer se je Isus svjesno poslužio tom vrlo poznatom starozavjetnom slikom o Izraelu kao vinogradu Božjemu koja je govorila o Božjoj skrbi za svoj narod i nevjernosti tog istog naroda Bogu. Tumačeći ovaj evanđeoski odlomak sveti će Hilarije dobro uočiti bitne točke božanske skrbi, te smisao izabranja Božjeg naroda: „Shvaćamo da je tu otac obitelji Bog Otac. On je u svrhu žetve najboljih plodova zasadio izraelski narod. On ga je posvetom očinskog imena, to jest plemenitošću Abrahama, Izaka i Jakova kao kakvom ogradom posebne zaštite zatvorio unutar vlastitih međa. I proroke je pripravio kao kakav tijesak. U njih je poput mladoga vina utjecala stanovita plodnost Duha Svetoga koji kipi. Uzvišenost Zakona sagradio je za kulu da se, izišavši iz zemlje, uzdigne u nebo i da se iz nje može motriti Kristov dolazak. U poljodjelcima je slika svećeničkih prvaka i farizeja. Njima je dana vlast da poučavaju narod.“

Upravo u ovoj točci je i stanovita novost i razlika koju uvodi Isus svojom prispodobom. Dok su starozavjetne slike govorile o nevjernosti naroda kao takvoga, Isus jasno proziva svećeničke prvake i starješine narodne kao glavne krivce i odgovorne za lutanje naroda, jer nisu na ispravan način vršili svoju službu. Umjesto da poučavaju narod i da ga upućuju Bogu, oni su ga odvraćali, te su onda onemogućivali da donese svoje plodove. Hilarije jasno uočava da Isusova prispodoba opisuje djelovanje proroka koji su manje-više svi bili odbačeni i poubijani: „U slugama koji su poslani primiti plodove različito se i često ponavlja slanje proroka. Iznova su slani brojniji od prijašnjih. To je ono vrijeme kada je poslije propovijedanja pojedinaca poslan veći broj onih koji su proricali s obzirom na jednoga. Oni su u različitim vremenima bili bijeni, kamenovani i ubijeni jer su od naobraženoga i poučenoga puka tražili plodove.“

Isto tako ova prispodoba nije bila samo povijesni prikaz odnosa Boga i njegova naroda, nego je ujedno bila nagovještaj i onih budućih događanja koja su se imala zbiti u Isusu, Božjem Sinu i baštiniku vinograda. Točnije rečeno u ovoj prispodobi su sadržana i dva proročanstva: jedno je o sudbini Sina Božjega kojega glavari svećenički i starješine narodne odbacuju, a drugo je o stvaranju novoga naroda Božjega koji će davati plodove života jer će biti uglavljen u Kristu – kamenu zaglavnom. U tom duhu će sveti Hilarije i komentirati: „U sinu na kraju poslanome dolazak je i muka našega Gospodina koji je u svrhu suda na osudu kao izvan vinograda izbačen izvan Jeruzalema. Vijećanje ratara i preuzimanje baštine po smaknuću baštinika isprazna je nada da se nakon što je Krist ubijen može zadržati slava Zakona. U povratku je Oca obitelji u vrijeme kada je doba suda slava očinskoga veličanstva što je nazočna u Sinu. U odgovoru se samih prvaka i farizeja dostojnije apostolima vraća baština Zakona. Međutim onaj je Sin kamen koji su graditelji odbacili. Uzdignut je u zabat kao zaglavni kamen. U očima je svih divan. Između zakona i pogana u zgradi je sveza obaju krila.“

Ova prispodoba, međutim, ne nosi poruku samo za prošlost Izraela, nego je i danas vrlo rječita, jer nosi poruku svakom članu Crkve, novog naroda Božjega, samo u nešto malo drukčijim okolnostima života, nego je to bilo u Gospodinovo vrijeme. No kao što u očima glavara svećeničkih i starješina narodnih ona božanska prisutnost nije bila uočljiva, te je nisu ni prepoznavali, nego su je omalovažavali, obezvrjeđivali i prezirali, tako mnogi i danas olako odbacuju Božju riječ, ne poštuju Zakon, ne slušaju proroke, u ime svoje ljudske mudrosti, stavova i interesa. Doista, počesto mi ljudi ne uočavamo snagu i ljepotu Božje prisutnosti za nas u našim životnim okolnostima, uvjereni kako ljudskom snagom trebamo učvrstiti, to jest osigurati vlastiti život. A ne vidimo da baš radi toga ostajemo nesigurni u vremenu i prostoru, rasklimani i neučvršćeni u vlastitim stavovima i vrijednostima, poput zabata bez zaglavnog kamena koji prijeti svakim trenom da se sruši.

Stoga smo mi pozvani ne počiniti istu pogrešku židovskih glavara i starješina, nego prihvatiti Krista kao zaglavni kamen koji učvršćuje zdanje našega života, koji svojom blizinom učvršćuje našu rasklimanu ljudskost, koja se trudi uzdići put neba, ali bez pravog oslonca ako ne prihvati Boga i njegov Zakon kao drugu stranu luka kojem je Krist kruna. Samo prihvaćajući da nam po vjeri Krist bude zaglavni kamen, mi uglavljujemo svoj život na čvrstim temeljima i pravom uporištu, po čemu naš život postaje plodan božanskom plodnošću rađajući plodove života vječnoga.

Glazbena viljuška je mali alat za glazbenike
pomoću kojeg ugađaju instrumente
ili određuju ispravnu intonaciju.
Ona proizvodi samo jedan ton – A,
prema kojem se usklađuje
svaki drugi ton instrumenta ili glasa.
Poput duhovne glazbene viljuške
je i sveti križ našega Gospodina.
Samo Krist, duhovni Učitelj – magister,
ali i istinski Maestro ljudskoga života,
njime može nepogrešivo odrediti
pravi ton i tonalitet življenja.
Ako pozorno slušamo ton
koji nam Krist Isus daje
glazbenom viljuškom križa,
zavrijedit ćemo jednom naći se
u čudesnom zboru anđela i svetih
odjeveni u svadbene haljine,
te pred prijestoljem Božjim
pjevati bez prestanka novu pjesmu
zaklanog i uskrslog Jaganjca.

26. nedjelja kroz godinu – A

Naš Gospodin Isus vrlo je pozorno promatrao ljude svoga naraštaja, njihove stavove i držanje, te ih je na prikladan i domišljat način nastojao opisati. U svrhu toga je izgovorio i današnju prispodobu koja je završavala pitanjem na koje je odgovor bio više nego očit, jasan i nedvosmislen. Isus je uočavao da oni koji se smatrahu dobrima i pravednima nisu bili u stanju prepoznati autentičnog pravednika Ivana Krstitelja, za kojega on sam reče da je došao ‘putom pravednosti’. Ivan je doista propovijedao da je pravi put pravednosti put obraćenja k Bogu, što mnogi koji sebe smatrahu pravednima nisu prepoznali i nisu pošli tim putom. Krstitelj je ukazivao na to da opravdanje ne može biti u tome da ljudi sami sebe bez Boga smatraju pravednima i dobrima, ma koliko dobri i pravedni bili, jer bit života vjere nije u samoopravdanju, nego u obraćenju Bogu.

Upravo zato je Isus i ispričao prispodobu o dva sina, poslušnome i neposlušnome, dajući odmah i neposrednu primjenu i tumačenje tvrdeći da onaj sin koji se ipak opredjeljuje vršiti volju očevu predstavlja carinike i grešnike, dok onaj drugi, koji samo na riječima iskazuje vjernosti i posluh ocu, predstavlja glavare svećeničke i starješine narodne. Upravo u tome će i sveti Jeronim vidjeti jedno od mogućih značenja ove prispodobe, te će ovako protumačiti Isusovu izjavu da carinici i bludnice pretječu u Božjemu kraljevstvu poznavatelje Zakona i revnitelje za Zakon: „Carinici i bludnice su zlim djelima odbili služiti Bogu, ali su kasnije prihvatili Ivanov krst pokore. Farizeji su isticali pravednost i hvastali se da opslužuju Božji zakon. Budući da su prezreli Ivanovo krštenje, Božje zapovijedi nisu izvršili.“

No Jeronim nije protumačio ovaj odlomak samo u spomenutom kontekstu i kojem ga je izgovorio Isus, nego ga je protumačio i u nešto širem i drugačijem smislu, to jest u kontekstu Crkve svoga vremena uvjeren kako se ova prispodoba može primijeniti i na odnos između židova koji su odbacili povjerovati i obratiti se i pogana koji su u početku činili zlo, no kasnije su prihvatili put pokore. Tako drži da prvi sin predstavlja pogane koji od početka griješe protiv Boga kršeći naravni zakon, dok drugi sin predstavlja židovski narod jer je izjavio da će otići u očev vinograd, ali nije otišao: „Tu dvojicu sinova – čestitoga i raskalašenoga – opisuje i Luka u prispodobi. O njima je prorok Zaharija rekao: ‘Sebi sam uzeo dvije mladice. Jednu sam nazvao ures, drugu prozvah uzica i pasao sam stado’ (Zah 11,7). Najprije bi rečeno puku naroda posredstvom spoznaje naravnoga zakona: ‘Idi i radi u mome vinogradu.’ To znači: što ne želiš da se tebi učini, ni ti ne čini drugome. Taj je pak narod odgovorio neću. Potom je, kod Spasiteljeva dolaska, obavio pokoru i radio u Božjemu vinogradu. Radom je popravi tvrdokornu riječ. Drugi je sin židovski narod koje je rekao Mojsiju: ‘Učinit ćemo sve što kaže Gospodin’ (Izl 24,3). Ipak nije otišao u vinograd. Ubio je domaćinova sina i sebe smatrao baštinikom.“

A kao što je Jeronim primijenio ovu prispodobu na Crkvu svoga vremena, tako je i nama danas u njoj tražiti poticaje za iskrenu i djelatnu vjeru koja se ne sastoji u riječima, nego u vršenju volje Očeve. Jer ako je Gospodin pohvalio carinike i bludnice jer povjerovaše Ivanu, ujedno je prekorio glavare i starješine što ne povjerovaše, znači da tim više bi morao predbaciti nama ako ne bismo vjerovali njemu Bogu živomu, te ako ne bismo djelima potvrdili stupanj iskrenog zajedništva s njime. Stoga nije dovoljno imati samo sposobnost logičkog rasuđivanja, jer vidimo da su i farizeji ispravno rasudili i odgovorili na Isusovo pitanje, nego je neophodno znati u duhu toga sagledati sebe i imati snagu primijeniti na vlastiti život, te tako životom vršiti volju Očevu. Nama koji smo ucijepljeni u Crkvu, novi narod, ostaje stoga zadaća jačati vjeru u Boga živoga koji nas pohađa svojim smilovanjem, te ga prihvatiti iskrena srca putom obraćenja, jer je to jedini put pravednosti za nas smrtne i slabe ljude. Zahvalimo stoga Bogu što nam je dao prigodu da se predomislimo, te ne oklijevajmo s obraćenjem, nego prionimo na posao zajedništva s Bogom živim vršeći njegovu volju, na što nas ne potiče samo Ivanov primjer puta pravednosti, nego i Kristova jasna i nedvosmislena pouka.

Pojam je haićanske provenijencije
i vezan je uz vudu obrede,
a preko književnosti i kinematografije
ušao je u opći pojmovnik,
te predstavlja lik živog mrtvaca.
Riječ zombi se odnosi na čovjeka
bez vlastite svijesti i volje,
na osobu koja je u transu
ili pod tuđom kontrolom,
na bezumnog roba nekog čarobnjaka,
ali i onu lišenu volje za životom
poradi ovisnosti o drogama.
No sličan učinak na ljudsku svijest
ima i grijeh i požudna strast
koji čovjeku oduzimaju pravu svijest
o vlastitom identitetu i postojanju,
oduzimajući mu i autentični žar življenja.
Tko dopusti da ga grijeh zahvati,
bit će omamljen zaraznim otrovom,
onesposobljen trgnuti se
i otrgnuti se iz šaka vlastite slabosti,
te će hodati svijetom beživotan,
polusvjestan ili nesvjestan života,
ne samo onog oko sebe,
nego, što je najgore, i vlastitog.
Zato čovjek koji ne živi dosljedno,
u živom zajedništvu sa živim Bogom,
poput je zombija bez svijest i volje,
jer je nesvjestan pravoga sebe,
svojih neprolaznih vrijednosti,
nadnaravnog smisla i uzvišenog cilja.

25. nedjelja kroz godinu – A

Prispodoba o radnicima u vinogradu koju smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku jedna je od neobičnih Gospodinovih prispodoba koje u prvi mah izazivaju čudan dojam. Štoviše, ova prispodoba izaziva čak i neki osjećaj pobune, kao da bi Isus na određeni način poticao i svojevrsnu nepravdu. No znajući da ju je baš zato i ispričao kako bi izazvao reakciju, kako bi nas potakao na razmišljanje, te da bi nam naposljetku protumačio nešto važnoga, valja se potruditi te pokušati doći do dubine njezine poruke, pri čemu će nas voditi razmišljanje svetog Augustina o ovom tekstu.

Prva poteškoća s kojom se susreće svaki slušatelj ove prispodobe je pitanje zašto gospodar vinograda daje jednaku nagradu svim radnicima, premda nisu svi jednako radili u vinogradu. Ne samo oni kojih se takav odnos izravno tiče, nego i nepristranim slušateljima sa strane čini se u prvi mah da je gospodar nepravedan, no Augustin, svjestan da se ne radi o zemaljskoj plaći nego o nebeskoj, tumači zašto ipak nije nepravedan: „U onoj ćemo, dakle, plaći svi biti jednaki: prvi su posljednji, posljednji su prvi. Onaj je denar vječni život, a u vječnome će životu svi biti jednaki. Premda će zbog različitih zasluga netko sjati više, netko manje, što se pak tiče vječnoga života on će svima biti jednak. Neće nekom biti duže, nekom kraće što je jednako vječno. Što nema konca, neće ga imati ni za te ni za me.“

No time što se radi o plaći života vječnoga, te što je nemoguće da Gospodin udijeli nejednaku plaću onima koji su zavrijedili nagradu, ne znači da pojedinci za zemaljskog života ne pokušaju upotrijebiti dozu lukavstva kako bi lakše prošli. To jest smišljaju kako bi onda manje radili, kad već ne mogu utjecati na veličinu plaće. Kao da im teško pada podnijeti teret posla i odgovornosti, kao da im je krivo ako bi oni nešto više učinili od drugih, te bi bili zavidni da onaj tko je manje radio primi istu plaću poput njih. Upravo protiv takvih računica u glavama pojedinih kršćana, Augustin potiče svoje vjernike da zauzmu ispravan stav: „Moja braćo! Pripazite i shvatite. Neka nitko ne odlaže doći u vinograd jer je siguran da će dobiti isti denar ma kada došao. Siguran je doduše da mu se obećaje isti denar, ali mu se ne odobrava odlaganje. Zar su, na primjer, oni koji su unajmljeni za vinograd kada je po njih došao domaćin da ih dovede o trećoj uri – i doveo ih je – kazali: čekaj, tamo ne idemo do šeste ure? Da li su oni koje nađe šeste ure rekli da ne idu osim u devetu uru? Jesu li oni koje nađe devete ure kazali: ne idemo do jedanaestoga sata?“

Iz toga je jasno da nikad nije poželjno odugovlačiti s odgovorom niti odgađati poziv koji nam Gospodin uputi da se priključimo radnicima njegova vinograda, to jest da se odvažimo vjerovati. Osim toga Hiponski biskup potom daje i jedno moguće tumačenje različitih sati u danu, kao sliku različitih životnih dobi čovjeka, iz čega zaključuje da se nikad nije kasno odazvati na Gospodnji poziv, to jest opredijeliti se za vjeru i život vječni. A budući da je u vrijeme kad je Augustin živio bilo dosta česta pojava da su pojedinci odgađali trenutak krštenja za starije dane, Augustin koristi ovu prispodobu da upozori mladiće koliko je rizično i nepoželjno čekati kasniju dob da bi se živjelo sukladno daru vjere. Onima koji bi odgađali otići u vinograd u trenutku kad su pozvani, misleći kako će i tako će primiti istu nagradu, Augustin veli: „Takvima bi se odgovorilo i kazalo: nećeš da radiš, a ne znaš da li ćeš doživjeti starost. Pozvan si o šestoj uri, dođi. Domaćin ti je, doduše, obećao denar ako dođeš i o jedanaestoj uri, ali ti nitko nije obećao da ćeš živjeti i do sedme ure. Ne rekoh do jedanaestoga sata već do sedmoga. Zašto, dakle, naglas prozivaš svoga pozivatelja? Siguran si u nagradu, ali si nesiguran za dan. Pripazi da odgađanjem možda sebi ne uskratiš što je domaćin obećao dati. Ako se navedeno s pravom govori o djeci koja pripadaju prvoj uri ili ako se isto pravo kaže o dječacima koji pripadaju trećemu satu, te ako se isto s jednakim pravom rekne o mladićima koji se nalaze u žaru šeste ure – ukoliko se s još više prava ističe oronulima: već je, eto, jedanaesti sat, a ti još stojiš i lijen si doći?“

Ovaj ozbiljni poticaj Gospodinove prispodobe, a i Augustinova tumačenja, vrijedi i danas. Jer i u naše vrijeme ima onih koji nemaju volje ni želje za dosljedno vjerničko opredjeljenje i življenje, to jest ‘nemaju vremena’ raditi oko svoje vječnosti, odgađajući vrijeme za vjerski život i zajedništvo s Bogom za neka druga razdoblja života, to jest za stare dane, i ne znajući hoće li tada imati više volje i hoće li im Gospodin dati vremena. A nagrada života vječnoga koju nam obećava Gospodin ipak nije nešto usputno, da bismo se njome poigravali, nego bi trebala biti u središtu naših želja i nastojanja, da ne proigramo darove Božje i vlastiti život, nego da cijeloga svoga života vrijedno radimo oko toga da je zaslužimo.

Pluća su jedan od vitalnih organa,
to jest glavni organ dišnog sustava,
ne samo ljudskog organizma,
nego i svih kopnenih kralježnjaka,
te nekih riba i nekih puževa.
Smještena se u prsnoj šupljini,
gdje dijele mjesto i zadaću sa srcem
s kojim tijesno i neprestano surađuju
radeći na održanju organizma.
A osnovna zadaća im je
prijenos kisika iz atmosfere u krvotok,
te izbacivanje ugljikova dioksida
iz krvotoka u atmosferu.
Kao što čovjek ima dišni sustav,
tako i cijelo čovječanstvo
ima svoj dišni sustav.
to su kršćani koji živo i izravno
žive u zajedništvu s Bogom,
koji udišu njegov životni Dah
i dišu njegovim svetim Duhom.
Oni su pluća čovječanstva
jer božanskom svježinom
obdaruju svakog čovjeka,
oslobađajući ga ujedno
onečišćenja ovoga svijeta.
Bez njih bi čovječanstvo
ostalo bez Božjeg nadisanja
i bilo prikraćeno za dah života
koji nam omogućuje da u radosti
dišemo punim plućima.

Uzvišenje svetoga Križa

Danas se slavi svetkovina Uzvišenja svetoga križa, kojom se još od starine iskazivala počast svetom križu koji je u Jeruzalemu pronašla sveta Jelena, majka cara Konstantina. Ali bez obzira na taj događaj iz 4. stoljeća, još od novozavjetnih spisa, točnije u Ivanovu evanđelju, bilo je jasno da Isus o svojoj smrti na križu govori kao uzvišenju. Pa i u današnjem odlomku smo čuli kako Isus veli da će biti podignut. Stoga današnjom svetkovinom ne častimo samo drvo na kojem je Gospodin bio raspet, nego iskazujemo zahvalnost njemu koji je za nas bio podignut na križ – uzvišen na križu.

A da bi mogao govoriti o razlozima i značenju Isusova uzvišenja na križu, sveti Augustin će najprije naglasiti da je on sišao s neba među nas, utjelovio se i postao smrtan, kako bi se mogao obračunati sa smrću, protivnicom života koja je ušla u svijet sotonskom zavišću i našim pristankom na grijeh: „Sišao je pak, i umro je, a sama smrt nas je oslobodila od smrti. Smrću usmrćen, ubio je smrt. A znate braćo da je smrt ušla po đavoljoj zavisti u svijet. Bog nije stvorio smrt; Pismo to kaže, niti se raduje, veli, zbog propasti živih: stvorio je sve da bude. A što ondje veli: Smrt je ušla u svijet zavišću đavolskom. K smrti kojoj nas sotona napaja ne dolazi čovjek vođen silom: đavao nije imao moć prisile, nego lukavost uvjeravanja. Ne pristaješ li, đavao ti ništa ne može: tvoje pristajanje, čovječe, odvelo te je do smrti. Od smrtnoga rođeni smo smrti, od besmrtnih postali smo smrtni. Od Adama svi ljudi su smrtni: Isus pak Božji Sin, Riječ Božja, po kojem je sve stvoreno, jedini jednak Ocu, postao je smrtan, jer Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.“

A što se tiče Isusove smrti, Augustin će istaknuti kako je veliko otajstvo što je prihvatio biti podignut na križ kako bi na križu pobijedio smrt, a nas oslobodio te iste smrti: „Dakle smrt je prihvatio i smrt je objesio na križ, te se tako smrtnici oslobađaju same smrti. Što se dogodilo kao pralik kod starih, to Gospodin spominje: I kao što je Mojsije, reče, podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji, da svaki koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Tumačeći potom značenje pojedinih elemenata iz tako neobične, gotovo proturječne, usporedbe koju je Gospodin izrekao, naglasiti će sljedeće: „Što su zmije koje ujedaju narod? Grijesi proizišli iz smrtnosti tijela. Tko je uzdignuta zmija? Smrt Gospodinova na križu. Jer je naime od zmije došla smrt, po liku zmije je predočena. Zmijin ujed je smrtonosan, Gospodinova smrt je životna. Promatra se zmiju kako bi se zmiju obesnažilo. Što to znači? Promatra se smrt, kako bi se smrt obesnažilo. Ali čija smrt? Smrt života: ako se tako može reći: smrt života. Doista jer se može reći, čudesno se kaže. Zar ne će trebati reći ono što je trebalo učiniti? Zar ću se ustručavati reći ono što se Gospodin poradi mene udostojao učiniti? Nije li Krist život? A ipak na križu je Krist. Nije li Krist život? A ipak umro je Krist. Ali po Kristovoj smrti, umrla je smrt, jer umrli život je ubio smrt, punina života progutala je smrt, smrt je progutana u Kristovu tijelu.“

Tako je Gospodin na križ uzvišeni, pobijedio smrt. No tim svojim uzvišenjem je konačno uzvisio svoju ljudskost u nebesku slavu, te je tim činom uzvisio i svakoga koji vjeruje u njega. On je po svom uzvišenju na križu napravio onaj prvi korak konačnog eshatološko uzvišenja u slavu Očevu, kako bi svima koji vjeruju i koji ga gledaju mogao biti znak. A gledajući u njega uzvišenoga na križu i po križu u nebesku slavu, pozvani smo ga nasljedovati, te tako ova svetkovina postaje i svetkovina našega uzvišenja u slavu Očevu. Prihvatiti nam je stoga sveti križ Gospodinov, staviti ga na časno, uzvišeno mjesto u vlastitom životu, jer jedino po njemu možemo doći do konačnog uzvišenja i proslave vlastite ljudskosti. Vjerujmo u onoga koji je bio podignut na križ, kako bismo primili vječnu i božansku slavu kao plod njegove proslave na zemlji. Promatrajmo ga u pustinji svoga života kako bismo na putu ovom suznom dolinom bili zaštićeni od ujeda otrovnica koji nam truju iskonski život i dovode u pitanje dolazak u zemlju obećanja. Pritjelovimo se njemu koji je sišao s neba, kako bismo bili dio njegova slavnoga tijela kojemu je on Glava i koje je proslavljeno i proslavlja se na nebesima i po svakom udu koji ljubavlju ostaje njemu pridružen, te ne propada nego ima život vječni.

Cilj je mnogih učenih glava
postići cjelovito obrazovanje
koje zovemo enciklopedijskim.
Doista, mnogi nadareni ljudi
savladaju vještine i steknu znanja
na vrlo visokoj i zavidnoj razini.
Odlikuju se iznimnim znanjem
gotovo na svim područjima,
te ih se promatra s poštovanjem
kao živuće enciklopedije
jer posjeduju cijeli niz vještina,
to jest prsten zaokruženog znanja.
Mnogi, međutim, i ne misle
kako je ljudsko znanje,
pa i ne znam kojeg opsega,
samo hrpa podataka i informacija,
ako nije okrunjeno i vođeno
onim osobitim Božjim znanjem.
Ako naučeni podatci i stečene spoznaje
nisu podređeni stvarnom znanju
koje izvire iz spoznaje smisla života,
te je nazvano i mjerljivo mudrošću
što izvire iz živoga i istinitoga Boga,
onda su beskorisna gomila informacija
koje ne služi pravoj životnoj svrsi.
Pravi krug ili ciklus znanja
zatvara se stjecanjem Božjeg znanja
bez kojega je enciklopedijski projekt
čudni i nejasni opus imperfectum
nedovršeno i krnje djelo,
sličan golemoj piramidi bez vrha
ili krugu s nepotpunom kružnicom.

23. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski odlomak sadržava Gospodinovu pouku o odnosu prema braći, to jest prema njihovim propustima, pogreškama i grijesima. Istina je da je Stari zavjet zagovarao radikalnu nepopustljivost i nesnošljivost prema grijehu, što su onda ljudi često tumačili i primjenjivali kroz nepopustljivost prema grješnicima. Onaj tko je griješio trebao je biti isključen iz zajednice, a često, za teže prijestupe, i uklonjen s lica zemlje. Takvim odnosom prema grješnicima cilj je bio sačuvati zdravom zajednicu iznutra, ne dopuštajući da se grijeh ukorijeni, zarazi druge članove i time razori zajednicu. Isus neće nikad dovesti u pitanje potrebu da se ukloni grijeh iz ljudske sredine, to jest iz Božjeg naroda, ali neće niti bezrezervno podržati spomenutu metodu, nego će sugerirati jednu mnogo odvažniju. Ponajprije napravit će zaokret i ukazati na pravi cilj i smisao Božje odredbe, kojoj nije cilj ukloniti grješnika, nego obratiti ga i privesti u puno zajedništvo s Bogom. Uostalom, on je i došao s tim ciljem i zadaćom da pomiri grješnike s Bogom, te je zato držao neophodnom da primijeni najprije sva sredstva opraštanja. Stoga će pozornost skrenuti na ljubav prema grješniku koji je najveći gubitnik, jer grijehom gubi vlastitu dušu, pa će zato biti prvotna zadaća svakog vjernika pomoći mu da napravi odmak od zla i grijeha.

Sveti će Jeronim, kad tumači ovaj tekst, ukazati kako se mi sami ne znamo uvijek tako postaviti prema grješnicima, svjesni kako bi nam njegovo dobro i spasenje trebalo biti središnji pokretač djelovanja, koji nas potiče da opraštamo i skrbimo savjetom i pomoću, a ne da se udaljavamo zbog povrijeđenog ponosa: „Ako protiv nas sagriješi naš brat i na bilo koji način nas uvrijedi, ovlašteni smo da mu oprostimo. To nam je čak i dužnost. Zapovjeđeno je da ‘duge otpuštamo svojim dužnicima’. To nam je čak i dužnost. Ali ako tko sagriješi protiv Boga, to nije u našoj slobodnoj odluci. Božansko Pismo kaže: ‘Ako sagriješi čovjek protiv čovjeka, za nj će moliti svećenik. Ali ako sagriješi protiv Boga, tko će za nj moliti?’ Mi smo, naprotiv, dobrohotni pred uvredom Boga, ali zapadamo u mržnju prema vlastitim uvredama.“

A potom glede dinamike našeg odnosa prema bratu grješniku, sukladno Isusovoj preporuci sveti će Dalmatinac protumačiti: „Brata treba prekoriti nasamo da ne ustraje u grijehu ako je već izgubio stid i sram. Ako posluša, dobili smo njegovu dušu, ali i sebi stječemo spas po spasu drugoga. Ako nije htio poslušati, treba prizvati brata. Ali ako i njega ne posluša, treba dozvati i trećega od želje za popravkom ili zbog opomene pred svjedocima. Recimo da nije ni njih htio poslušati, tada se mora kazati mnogima da se nad njim zgnuse. Koga stid nije mogao spasiti, neka se spasi rugom. Izreka ‘neka ti bude poganin i carinik’ pokazuje da više gnušanje zaslužuje tko pod imenom vjernika čini nevjernička djela nego ljudi koji su otvoreno pogani. Po tipologiji carinicima se nazivaju oni koji žude za svjetovnim dobitima i dohotke iznuđuju podvaljivanjem, prijevarom, krađom, zlodjelom i krivokletstvom.“

Kako je razvidno Isusova pouka izvire iz svijesti odgovornosti za vlastitoga brata, a ne iz ljudskog hira ili želje da se u trenutku bratske opomene mi pokažemo svetijima i boljima od njega. Onoga koji opominje svoga brata ne smije voditi kriva nakana, nego samo ona dobronamjerna i ispravna, koja je natopljena i motivirana ljubavlju prema bratu, a ne vlastitim sebeljubljem i ljubavi prema svojoj neporočnoj slici. Prava nakana se očituje i u želji da brata privedemo obraćenju i spasenju duše, a ne samo da mu farizejski predočimo njegov grijeh. No uz sve to može se dogoditi da se brat kojega opominjemo osjeti ugroženim, te da krivo reagira uzvraćajući prijezirom na opomenu, pa stoga sveti Jeronim drži da je Isus dao ovlast Crkvi da presuđuje kao objektivna i nepristrana prosudbena vlast čiji se pravorijek poštuje i na nebu: „Isus je rekao: ‘Ako ne posluša Crkvu, neka ti bude kao poganin i carinik.’ Tajni je odgovor ili skrovita misao brata koji podcjenjuje možda ovo: ako me prezireš, i ja tebe prezirem. Ako me osuđuješ, bit ćeš osuđen mojom osudom. Gospodin je radi navedenoga dao apostolima vlast. Tako će znati oni koje spomenuti osuđuju da božanska presuda potvrđuje ljudski sud te se na nebu veže što je bilo svezano na zemlji.“

I nas Isus poziva da, kad vidimo da je neki brat pogriješio ili da živi u grijehu, da se time ne poigravamo, da ne osuđujemo, nego da poučavamo i da iz ljubavi prema dotičnome činimo sve što je u našoj moći da ga spasimo od grijeha i privedemo spasenju. Stoga nije najvažnije obznaniti tuđi grijeh, nego potaknuti grješnika da se okrene k Bogu, ali isto tako budimo neporočni i ne popuštajmo pred navalama onih koji bi htjeli da pitanje grijeha pripustimo svakoj pojedinačnoj savjesti, kad znamo da nam je Bog kao vrhovno mjerilo objavio istinu o dobru i zlu u ljudskom životu. Poštujmo dostojanstvo osobe, pa time i svakog grješnika, ali pomozimo svakome da nauči poštivati sama sebe time što će u svjetlu Božje ljubavi i milosrđa sagledati sebe, svoj grijeh i propuste, te se opredijeliti za obraćenje.

Upisujući u kožu znakove i slike
bockanjem igle i ubrizgavanjem pigmenta,
tuša koji je neuklonjiv i neizbrisiv,
nastaje pojava zvana tetovaža.
Mnogi ljudi, napose mladi,
obilježiše tako svoja tijela
tim čudnim ‘biljegom’,
koji odražava njihova uvjerenja,
ukuse, stavove i pripadnost
do mjere da gotovo postaje religija.
A da su svjesni kako tetovaža
pokazuje opustošenu nutrinu,
često i na neukusan način,
zamislili bi se prije nego bi
izložili vlastita tijela
podlažući ih tim ‘estetskim’ zahvatima.

No kršćanin koji u duši nosi
neizbrisivi pečat Boga živoga
zna da je pozvan utisnuti
božanski biljeg u stvoreni svijet.
Ne dopušta zemaljskim i zemljanim
slikama i simbolima, idolima i likovima
da se utiskuje u njegovo biće,
nego unutarnjom Božjom snagom
obilježava stvarnost oko sebe.
Tako svojim djelima pokazuje
čime je sam opečaćen
i kome jedinome pripada,
ne samo besmrtnom dušom
stvorenom na sliku Božju,
nego i svakom porom svoga tijela.