Svetkovina rođenja svetog Ivana Krstitelja

Na svetkovinu rođenja svetog Ivana Krstitelja slušamo evanđeoski izvještaj koji sastavi sveti Luka o ovom čudesnom događaju koji se uklapa u cijelu povijest spasenja. Da je Ivan čudesni Božje dar Zahariji i Elizabeti bilo je očito i susjedima i znancima koji su se nakon njegova rođenja pitali: Što će biti od ovog djeteta? A ovo pitanje se moglo izreći i drukčije: Tko će biti ovaj dječak? Ovo veliko pitanje nije samo visjelo nad onima koji su ga postavili u trenutku rođenja, nego su i u kasnijim vremenima mnogi nastojali razumjeti Ivanovu osobu i značenje, jer će i druga povijesna vrela o njemu govoriti kao o znamenitom čovjeku iz židovske povijesti. A kako je Ivana i Isus nazvao najvećim od rođenih od žene, to je bio svojevrstan putokaz kršćanskim tumačima riječi Božje da i sami govore o njemu i njegovoj golemoj važnosti.

Tako će i sveti Augustin (Sermo 287), razmišljajući o rođenju Isusova Preteče iznijeti neka zanimljiva opažanja kako o njegovoj veličini, tako i o malenosti: Dok smo čitali Evanđelje, čuli smo opis slavnog rođenja preblaženoga Ivana, Kristova glasnika i preteče. Neka vaša ljubav obrati pozornost koliko velik čovjek se rodio. Crkva ne slavi dan tjelesnog rođenja ni za jednog od proroka, patrijarha, pa ni apostola. Samo dva rođendana slavi: ovaj i Kristov. Vrijeme u kojem su rođena njih dvojica označavaju veliko otajstvo. Ivan bijaše velik čovjek, ali čovjek. Toliko veliki bijaše da štogod bijaše veće od njega, bijaše Bog. Onaj koji dolazi nakon mene, veći je od mene. To reče Ivan: on je veći od mene. Ako je veći od tebe, što onda znači kad čujemo njega koji je veći od tebe da govori: Od rođenih od žene ne usta već od Ivana Krstitelja? Ako nijedan čovjek nije veći od tebe, što je onaj koji je veći od tebe? Želiš li čuti tko je? U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog.

Doista, postaje jasno kako je i koliko je Ivan bio velik, ali i malen. Njegova ljudska veličina bila je ujedno i malenost jer se mjerila metrom Božje ljubavi – Isusom Kristom Božjim Sinom. Ivanov život se u tom duhu može najbolje razumjeti upravo u svjetlu Isusa Krista kojem je bio preteča i glasnik, te će stoga sveti Hiponski biskup i o Ivanovu rođenju razmišljati vukući zanimljive paralele s Gospodinovim rođenjem. Zaključci koje potom izvodi svjedoče o Ivanovoj poniznosti koja ukazuje na Krista – uzor svake poniznosti, koji, premda je bio Bog, pristade se utjeloviti i potom kao čovjek podnijeti golema poniženja: Rođen je Ivan, rođen je Krist: Ivana je najavio anđeo, Krista je najavio anđeo. I jedno i drugo je veliko čudo. Slugu preteču rađa nerotkinja od starog muža, Gospodina gospodara rađa djevica bez muža. Ivan je velik čovjek, ali je Krist više od čovjeka, jer je i čovjek i bog. Velik je čovjek, ali je čovjek trebao biti ponižen, kako bi bio uzvišen kao Bog. Naposljetku, jer je trebao biti ponižen kao čovjek, čuj ovog čovjeka: Nisam dostojan odriješiti remenje na obući. Da je sebe nazvao dostojnim, kako bi se ponizio. Zato reče da niti to nije dostojan. Do kraja se prostro pred njim, prostro se pred stijenom. Bio je svjetiljka, te se bojao da se ne ugasi vjetrom oholosti.

Rođenja Gospodinova preteče doista postaje znak velike poniznosti pred Bogom, po kojoj se izražava istinska veličina čovjeka. Doista samo u poniznosti mogao je biti svjetiljka što svijetli Božjim svjetlom, putokaz putnicima na putu prema Bogu, glas što upućuje na Božju Riječ, prst koji pokazuje Jaganjca Božjega. No sličnosti i upućenost Ivana na Isusa nije samo u rođenju, nego je već samim rođenjem upućuje i na usporedbu o njihovoj smrti, o čemu će sveti Augustin reći: Naposljetku jer je svaki čovjek treba biti ponizan u odnosu prema Kristu, te stoga i Ivan. A budući da je trebao biti uzvišen Bogočovjek Krist, to pokazuje i rođendan, pa čak i vrstu patnje. Danas je Ivanov rođendan: od danas dan se smanjuje. Kristov je rođendan 25. prosinca: od tog dana dan se povećava. Ivan je u muci smanjen odrubljenjem glave, Krist je na križu uzvišen.

U tom duhu Ivanova veličina u poniznosti trebala bi biti i nama poticaj da i mi pokušamo, otkrivajući bit Ivanova identiteta, otkrijemo i svoj kršćanski identitet i poslanje. Ivan je tako živio da je omogućio ovo veliko uspoređivanje sa samim Kristom, to jest omogućio je da se iz njegova života Krista bolje i jasnije vidi. To bi trebao biti i smjer našega života i poslanja u svijetu: živjeti tako da cijeli naš život može upućivati na Isusa Krista, kojem i sami trebamo biti glasnici dok mu se jednom, darom njegove milosti potpuno ne suobličimo u slavi poput Ivana Krstitelja.

12. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku slušamo kako Isus priprema svoje učenike za službu propovijedanja. U tom smislu im s jedne strane ukazuje na ozbiljnost njihove zadaće u svijetu, a s druge strane na izazovnost i opasnost poslanja koje je pred njima. Ozbiljnost se sastoji u tome što su pozvani jasno i glasno navijestiti sve što su čuli i naučili od svoga Gospodina, a opasnost je činjenici da svijet, ne samo neće tako lako prihvaćati naviještaj, nego će se grčevito, pa čak i silom, opirati da ga odbaci. A kad sveti Ivan Zlatousti tumači ove retke, onda će najprije pokušati razjasniti zašto je Gospodin svojim učenicima rekao: Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.

Kao vrstan tumač Božje riječi Zlatousti će istaknuti da ne smijemo ove retke uzeti doslovno, nego prije svega otkriti Isusovu nakanu koja je iza tih riječi: Iako Isus Krist nije govorio apostolima ništa u tami niti im je govorio na uho, on rabi ovaj izraz kao neku vrstu preuveličavanja. Budući da je govorio samo njima i u jednom malom kutu Judeje, on veli da im je govorio u tami i na uho, u usporedbi s onom slobodom koju im je morao dati da propovijedaju njegovu riječ. Jer svi vi, reče, nećete moje evanđelje naviještati jednom, dvama ili trima gradovima, nego uopće na svim stranama svijeta; prijeći ćete zemlju i more, naseljene i nenaseljene zemlje; propovijedat ćete pred kraljevima i narodima, poučavat ćete filozofe i govornike, a vi ćete im govoriti s takvom čvrstoćom i sigurnošću koji će im uliti strah. On se služi riječima: Da će propovijedati na krovovima i na svjetlu, kako bi istaknuo ovu svetu odvažnost kojom trebaju propovijedati.

Ali osim što se služi retoričkom figurom preuveličavanja, Isus želi da se njegove riječi tako urežu apostolima u dušu da im budu potpora na izazovnom putu koji je pred njima. Zato se nije zadovoljio da im kaže ‘propovijedajte na krovovima i na svjetlu’, nego im ističe da ono što su čuli u tami i na uho, propovijedaju u javnosti pred svima, to jest na krovovima i na svjetlu. Tumačeći svojim vjernicima Zlatousti će istaknuti kako Isus želi apostole okrijepiti i učiniti sposobnima izvršiti povjereni im božanski plan. Pridižući njihov duh, Isus ih čini sposobnima činiti djela koja je i sam činio, pa i veća od tih. Štoviše, on će činiti po njima sve što je i sam činio, te im želi omogućiti da nastave hoditi stazom koju im je on označio i na kojoj je on napravio prvi korak. On je poučio njih božanskom nauku, a njihovo je bilo da ‘se popnu na krovove’ i da ga propovijedaju cijelom svijetu.

Ali Isusov nastup i ton izgovorene riječi je vrlo poseban, te ne sadržava samo nalog o propovijedanju, nego također im proriče što će ih sve zadesiti kad budu propovijedali. I što oni budu imali više uspjeha u propovijedanju, to će svijet više bjesnjeti na njih, veli Zlatousti tumačeći Isusove riječi: To je riječ čovjeka koji je siguran da će se ispuniti što je rekao i koji tvrdi apostolima da će pobijediti sve poteškoće i koji, pokazujući im uspjeh obzirno ali sigurno otklanja njihove tjeskobe koje im je prouzročilo proricanje kleveta kojima će biti izloženi. Čini se kao da im je rekao: ‘Kao što će propovijedanje evanđelja, koje je sve do sada bilo skriveno i tajno, ispuniti cijelu zemlju, tako će i te klevete koje će vaši protivnici iznijeti protiv vas raspršiti brzo i nestat će poput snova. Nakon što ih je tako osnažio, on im proriče još veće opasnosti. Ali im u isto vrijeme udahnjuje tako veliku odvažnost da uzdiže njihove duše iznad svih zala.’

Ali i onda kad Gospodin nagoviješta svojim učenicima progon i smrt radi naviještene riječi, ipak ih sokoli znajući kako je njihova misija nezamjenjiva, pa im opetovano veli: „Ne bojte se …“, na što će Zlatousto dodati: Promatrajte, braćo moja, kako Isus Krist uzdiže svoje učenike, ne samo iznad svih briga, nemira, opasnosti i zamki, ogovaranja i kleveta, nego i iznad same smrti, koja je najstrašnija od svih stvari. I ne samo iznad smrti, nego i iznad one smrti koja je najkrvavija i najokrutnija. Nije im rekao: Ubijat će vas, nego se služi uglađenijim i manje zastrašujućim izrazom: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo…

Isus doista ima osjećaja za svoje učenike, te bira riječi kojima će ih potaknuti da ipak idu propovijedati. Ne može im skriti istinu o svemu što ih čeka, ali ih ne želi niti obeshrabriti jer je njihova zadaća nezamjenjiva i neprocjenjiva. No Isusova riječ i od nas pretpostavlja isti stav kao i od apostola, jer mi propovijedamo u svijetu našega vremena. Svaki onaj koji ju je prigrlio kao riječ istinskog života, pozvan je bez straha naviještati je s krovova, dajući o njoj svjedočanstvo pred svim ljudima i ne dajući se obeshrabriti od onih koji ubijaju tijelo. Ljepota Isusove riječi daje nam snagu da pobijedimo klevete, a nagrada budućeg života otklanja i strah od smrti.

Kao krhka bića  ljudi su
izloženi i stavljeni na
kušnju vlastite pogubne slabosti.
A svaki pogrešan korak
dodatno čovjeka slabi,
te tako pada u začarani krug u kojem dodatno slabi,
te se sve teže oslobađa.
Svaki grijeh i sebeljublje
je takav začarani krug
u kojem čovjek vidi samo sebe,
te se vrti oko svoga lika i potreba
kao mačka oko vlastitoga repa.
Ali s druge strane potrebno je
samo malo dobre volje i prave vjere
da se oslobodi začaranoga kruga
i uđe u krug kreposti i zajedništva
poput onoga koji postoji
u Bogu trojstvene ljubavi.
Jer ljubav Oca i Sina i Duha Svetoga
također je krug, ali ne začarani.
Doista ljubav kojom se ljube
i koja je tkivo njihova života,
premda tvori savršeni krug,
ipak ne ostaje u sebi zatvorena,
nego se otvara svijetu i čovjeku,
stvorenima upravo iz ljubavi.
Izišli su iz svoga savršenog kruga,
a da ga nisu uništili ni dokinuli,
nego su i ljubljeno stvorenje
uveli u zajedništvo sebedarne ljubavi.
Zato je svaki čovjek pozvan
ući u ovaj čudesni čarobni krug,
krug trojstvene ljubavi,
a bježati od onog začaranog,
omeđenog krutom linijom
sebeljublja i samodostatnosti.

Svetkovina Tijela i Krvi Gospodinove

Slavimo danas svetkovinu Tijelova, to jest svetkovinu Tijela i Krvi Gospodinove, časteći njegovu prisutnost u euharistijskim prilikama. U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo njegove vrlo jasne izjave kojima svjedoči da je njegovo tijelo istinski kruh za život svijeta, kruh koji je s neba sišao. Njegovo tijelo je kruh stvarniji i hranjiviji od mane kojom se je židovski narod hranio u pustinji. Mana je bila samo pralik, samo nagovještaj ove otjstvene hrane njegova tijela koju nam je sam ostavio na posljednjoj večeri. No kad nam je ostavio tijelo kao kruh, onda je doista mislio da je ono stvarna hrana i pozvao je one koji vjeruju u njega da ga blaguju. Stoga, kako veli i sveti Augustin svojim vjernicima, blagovanje njegova tijela i krvi nije i ne bi smjelo biti formalno, izvanjsko, nego posjeduje sakramentalnu snagu. Doista je važno blagovati ga duhovno, to jest s vjerom, jer se radi o nebeskom kruhu, te on drži da se Gospodinove riječi o blagovanju kruha koji silazi s neba na to odnose: „To se odnosi na sakramentalnu snagu, a ne na izvanjski oblik, na onoga tko jede na unutarnji način, a ne na izvanjski, tko jede u srce, a ne samo grize zubima.“

Augustin se potom trudi različitim slikama, a jednostavnim jezikom, protumačiti svojim vjernicima dubinu Božjeg otajstva skrivenog u Kristovu tijelu i krvi, potičući ih da se istinski pritjelove Kristu kako bi mogli uživati plodove njegova tijela u svome tijelu. U tom smislu im tumači da, kao što svako tijelo živi od duše koja ga oživljuje, tako i oni koji su Kristovo tijelo žive od Kristova Duha. I obrnuto, tko želi živjeti od Kristova Duha, treba se Kristu pritjeloviti u Crkvi i živjeti od euharistijske hrane koja nam daje besmrtnost. „Vjernici poznaju tijelo Kristovo, ako ne zanemaruju da su Tijelo Kristovo. Postaju tijelo Kristovo ako hoće živjeti od Duha Kristova. A od Duha Kristova ne živi nego tijelo Kristovo. (…) Moje pak tijelo živi od mojega duha. Želiš li ti živjeti od Duha Kristova? Budi u tijelu Kristovu. Ne živi li moje tijelo od mojega duha? Moje tijelo živi od moga, a tvoje od tvoga. Stoga i tijelo Kristovo ne može živjeti nego od Duha Kristova. O tome govori i apostol Pavao tumačeći nam o ovom kruhu: Jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi. O sakramente pobožnosti! O znaku jedinstva! O svezo ljubavi! Tko hoće živjeti, ima gdje živjeti, ima od čega. Neka pristupi, neka vjeruje, neka se pritjelovi, kako bi bio oživljen. Neka mu nije mrsko pripadati sklopu tijela, neka ne bude zaražen ud koji zaslužuje da ga se amputira, neka ne bude deformiran da se zbog njega treba crvenjeti. Neka bude lijep, neka bude prikladan, neka bude zdrav, neka bude združen tijelu, neka živi za Boga od Boga; neka sad podnosi napor na zemlji, kako bi kasnije kraljevao na nebu.“

Tako je Augustin ukazao na to da se Kristovo tijelo može blagovati samo ako mu se pritjelovimo u Crkvi koja je također njegovo tijelo. Samo tako nam blagovanje može biti spasonosno, jer samo u njegovu Tijelu struji njegov Duh koji ga oživljuje. A govoreći potom o životu vječnom za koji Isus reče da ga ima onaj tko blaguje njegovo tijelo, Augustin ovako tumači: „Taj život nema onaj tko ne blaguje ovaj kruh i ako ne pije ovu krv. Naime, ljudi mogu bez toga imati vremeniti život, ali vječni pak ne mogu. Tko dakle ne jede njegovo tijelo i ne pije njegovu krv nema život u sebi, a tko jede njegovo tijelo i pije krv, ima život. I na jedno i drugo se odnosi onaj naziv: vječni.“

Ova otajstvena Božja hrana doista nije obična ljudska hrana koju ljudi uzimaju, ali ipak umiru, jer im ljudsko jelo ne može podariti vječnost. Međutim, „tako se ne događa s ovom stvarnom hranom i pićem, to jest tijelom i krvlju Gospodinovim. Naime, tko njega ne blaguje, nema života, a tko ga blaguje, ima život, i to vječni. On hoće da se u toj hrani i piću shvati zajedništvo tijela i njegovih udova, što je sveta Crkva u predodređenima i pozvanima, i proslavljenim svetima i vjernima svojim. Od toga prvo se već ispunilo, to jest predodređenje; drugo i treće se je ostvarilo i ostvaruje i ostvarit će se, to jest poziv i opravdanje; četvrto je pak sada u nadi, a u stvarnosti će tek biti, to jest proslava. Sakrament ove stvarnosti, to jest jedinstva tijela i krvi Kristove, negdje se priprema na gospodnjem stolu svakodnevno, negdje u određenim vremenskim razmacima: nekima na život, nekima za smrt: ali sama stvarnost ovog sakramenta, je svakom čovjeku koji je prima za život, nijednom za smrt.“

Neka nas ove pouke svetog Augustina potaknu da i mi sa svom ozbiljnošću pristupamo otajstvu Kristova tijela i krvi po kojem nam se daje život vječni, te da živimo dostojno tog istog otajstva. Kristu pritjelovljeni živimo odgovorno svoju svakodnevnicu kao istinski udovi njegova tijela, oživljeni njegovim svetim Duhom, kako bismo i sami hranili one koji su nam povjereni Kristovim tijelom privodeći ih euharistijskom stolu, ali i hraneći ih vlastitim životom.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Danas na svetkovinu Presvetoga Trojstva čitali smo odlomak iz Ivanova Evanđelja u kojem kao da se ne govori o božanskoj Trojici, nego samo o dvojici, Ocu i Sinu. Ali pozornom čitatelju ne će promaknuti kako Evanđelist veli kako je Bog ljubio svijet, te je uslijed velike ljubavi svoje poslao Sina na svijet. Time nam on daje bitnu informaciju o Bogu i božanskom životu. Sveti Ivan otkriva da Bog ima u sebi ljubav za svijet, a ako Bog ljubi svijet, onda on nužno mora posjedovati tu kvalitetu koju pokazuje prema vani. Da bi mogao ljubiti prema vani, on u sebi mora biti ljubav. A da bi mogao u sebi biti ljubav, to jest ostvariti ljubav, neophodno je da ljubi nekoga. I doista on odvijeka ima Sina kojega ljubi vječnom ljubavlju u kojoj mu sve predaje. A ta vječna Ljubav i vječni Dar do te mjere je osoban da je on i osoba, osoba Duha Svetoga. Upravo tom potpunom Ljubavlju kojom se ljube Otac i Sin, oni ljube i svijet, do mjere da obdaruju svijet tim najizvrsnijim darom koji Bog može dati. Upravo ljubav kao središte božanskog – trojstvenog života istaknut će i sveti Augustin u svojim razmišljanjima o Trojstvu: „Od toga Božjega dara, ljubavi, nema nijedan odličniji. Samo on razdvaja sinove kraljevstva vječnoga i sinove vječne propasti. Po Duhu Svetomu daju se i drugi darovi, ali ništa ne koriste bez ljubavi. Jedino, dakle, ako se nekome udijeli Duh Sveti da ga učini ljubiteljem Boga i bližnjega, prelazi se s lijeve strane na desnu. Navlastito se zbog ljubavi Duh naziva Darom.“

Zato današnji evanđeoski odlomak ne govori samo o Ocu i Sinu, nego, jer govori o ljubavi Božjoj, govori i o Duhu Svetome koji je Ljubav. Zato se Bog prvenstveno očituje kao onaj koji ljubi, i tek kad ljubi daje sebe čovjeku, to jest daje mu svoju Ljubav, Duha Svetoga po kojem se cijelo Trojstvo nastanjuje u čovjeku, kako poučava Augustin: „Ljubav, dakle, koja je iz Boga i Bog je, navlastito je Duh Sveti po kojem se u našim srcima razlijeva Božja ljubav po kojoj u nama prebiva cijelo Trojstvo. Budući daje Duh Sveti Bog, najispravnije se također naziva Božjim Darom. Što je taj Dar navlastito ako ne, treba tako shvatiti, Ljubav koja dovodi do Boga i bez koje nijedan Božji dar ne dovodi do Boga?“

Kako vidimo Duh je Sveti nazvan i darom, te kad sveti Ivan reče da je Bog tako ljubio svijet i čovjeka, onda slobodno možemo reći da je Bog čovjeku dao sve, jer mu je dao Dar svoje ljubavi, u kojoj mu je dao samoga sebe. Jer ono što Bog daje kao dar može biti samo ono njegovo unutarnje dobro, može biti njegov život, a ne neki izvanjski dar, o čemu također poučava sveti Augustin: „Ako, dakle, Sveto pismo proglašuje “Bog je ljubav” (1 Iv 4,8) te da je ljubav iz Boga i u nama čini da smo u Bogu i on u nama, i da to otuda znamo jer nam je dao od svoga Duha, sami je Duh Ljubav. Ako, nadalje, među Božjim darovima nije ništa veće od ljubavi i nije nijedan Božji dar veći od Duha Svetoga, što je dosljednije nego da je Ljubav onaj koji se naziva Bogom i iz Boga? Ako ljubav kojom Otac ljubi Sina i Sin ljubi Oca neiskazivo očituje zajedništvo obojice, što je dosljednije nego da se navlastito nazove Ljubavlju Duh koji je obojici zajednički? Razumnije se, vjeruje ili shvaća to da u Trojstvu nije samo Duh Sveti ljubav. Unatoč tome on se zbog onoga što je kazano ipak ne naziva zaludu navlastito Ljubav. To je kao što u Trojstvu duh ili svet nije jedino Duh Sveti jer i Otac je duh i Sin je duh i Otac je svet i Sin je svet. Ο tome pobožnost ne dvoji. Ipak nije krivo za Duha Svetoga reći da je Duh Sveti jer on je to navlastito. Budući da je zajednički obojici, on se nadasve naziva ono što su obojica zajednički.“

Sukladno svemu rečenome kršćani, stvoreni i oblikovani na sliku Presvetoga Trojstva, imaju zadaću prenositi božanski život utiskujući trojstveni pečat u cjelokupnu stvarnost. Doista, u sebi imamo toliko života, koliko imamo Ljubavi, to jest koliko imamo Boga. Oni koji su primili Dar – Duha Svetoga, pozvani su taj dar darivati svijetu, očitujući tako koliko Bog ljubi cijeli svijet, a napose čovjeka stvorena na njegovu sliku. Doista, od primljene ljubavi po kojoj spoznajemo da je Trojstvo ljubav, prijeći nam je i na život po Bogu, život po Trojstvu, točnije život u Ljubavi i po Ljubavi. Samo tako ispunjavamo svoje poslanje i istinski svjedočimo svoju vjeru. Neka nas Duh Sveti koji je Ljubav ispuni do sve punine i osposobi za takvo svjedočenje.

Za zakoniti sudski proces
neophodno je sudjelovanje
više strana ili pojedinaca.
Uz okrivljenika i suca presuditelja,
u raspravi sudjeluje kako tužitelj,
tako i branitelj okrivljenoga.
Ključna je zadaća i sposobnost
ove posljednje dvojice sudionika,
od kojih jedan prikuplja dokaze o krivici
kojima tereti optuženoga,
a drugi ga brani od optužbe,
iznoseći olakotne okolnosti,
nastojeći doći do najpovoljnije kazne
u slučaju dokazane krivice.

Poput svakog sudskog procesa,
postoji i sličan duhovni proces,
u kojem je Tužitelj ljudskoga roda,
odigrao dvostruku prljavu ulogu.
Od prividnog odvažnog branitelja
postao je okrutni tužitelj.
Najprije je naveo čovjeka na grijeh
jamčeći mu zaštitu od Suca,
da bi mu ga potom stavio pred oči,
obeshrabrujući ga glede spasenja.
On i danas upire prstom u grijeh
dovodeći čovjeka do gubitka nade,
jer bezočno ukazuje na grijeh,
ali ne oprašta i ne razumijeva,
niti traži pute milosrđa i opravdanja.

No srećom Sin Božji nas brani
od takvog izopačenog ‘branitelja’
dajući nam oproštenje grijeha
i šaljući nam pravoga Branitelja
– Duha Istine koji ostaje s nama.
Kad i ukazuju na grijeh i odgovornost,
Duh to čini da nas uvede u istinu,
koja je potpuna kad spoznamo
da je Sin Velikoga Suca svojom krvlju
platio otkupninu za naše grijehe
kako bi nas oslobodio osude
koju svojim djelima zaslužismo.

Svetkovina Duhova

Crkva danas slavi Pedesetnicu, radosni događaj silaska Duha Svetoga nad apostole, što se ujedno naziva i njezinim rođendanom. Događaj je to koji nam opisa sveti Luka u Djelima apostolskim kao izljev Duha Svetoga s neba, nakon čega su apostoli i ostali učenici izišli u javnost navijestiti Jeruzalemcima radost Gospodinova uskrsnuća. Događaj je ovo koji se razumije ne samo u svjetlu starozavjetnih proročanstava, nego i u svjetlu Gospodinovih obećanja. Jer se ostvarilo ne samo Joelovo proročanstvo da će Bog izliti svoga Duha na svako tijelo, nego je i Isus održao svoje obećanje da će poslati svoga Duha. O tome razmišlja i sveti Augustin u svojoj propovijedi na dan duhovskog događaja, opažajući da je se izljev dogodio na stodvadeset duša koji simboliziraju istinsku puninu: „Danas svetkujemo dolazak Duha Svetoga. Gospodin je s neba poslao Duha Svetoga koga je obećao na zemlji. Obećao je da će ga ovako poslati s neba: ‘Duh ne može doći ako ja ne odem. Pošto odem, poslat ću vam ga’ (Iv 16,7). To su čekali njegovi učenici: stodvadeset duša (usp. Dj 1,15). Udesetostručen je apostolski broj jer je Gospodin odabrao dvanaestoricu, a Duha poslao na stodvadeset ljudi.“

Međutim Hiponski biskup, nastavljajući svoje razmišljanje, ističe kako su ti isti ljudi koji su čekali dolazak Duha Božjega za njim čeznuli i žudili u molitvi. Oni su ga željno iščekivali u vjeri pripravljeni Gospodinovom mukom, smrću i uskrsnućem: „Čekajući, dakle, to obećanje nalazili su se u jednoj kući. Molili su se. Za Duhom su već žudili u vjeri, molitvi i duhovnoj čežnji. Bili su ‘nove mješine’. Iščekivali su s neba ‘novo vino’ i ono je došlo. Već je bio onaj veliki Grozd nogama zgnječen i proslavljen. Čitamo u Evanđelju: ‘Duh još nije bio poslan, jer Isus još nije bio proslavljen’ (Iv 7,39).“

Tako se je sveti Augustin poslužio jednom drugom Gospodinovom rečenicom kako bi pokazao da se ispunilo što je obećao učenicima. Oni su bili nove mješine u koje je na dan Pedesetnice ulio božanski napitak – Duha Svetoga, ‘novo vino’ koje čovječanstvo napunja božanskim životom. To novo vino plod je Isusove muke koja je bila kao tijesak u kojoj se cijedi grožđe u mošt koji u procesu vrenja sazrije u vinu. Poticaj za ovakvo tumačenje bila je i reakcija nekih koji su, komentirajući nastup apostola, govorili da su se napili slatkog vina. Zato Hiponski biskup nastavlja izlažući svetopisamski nauk: „Pošto su ljudi povjerovali, krstili su se, primili Duha Svetoga i govorili drugim jezicima svih naroda. Nazočni su se zaprepastili. Jedni su se divili, drugi smijali i govorili: ‘Ovi su pijani. Puni su mošta’ (Dj 2,13). Smijali su im se, ali su i nešto istinito govorili. ‘Mješine su se ispunile novim vinom’. Čuli ste da je rečeno u Evanđelju: ‘Nitko ne stavlja novo vino u nove mješine’ (Mt 9,17). Tjelesni čovjek ne shvaća duhovno. Putenost je starost. Milost je novina. Što se čovjek više obnovi u Božjem, obilnije shvaća što istinito misli. Mošt je vreo i jezici su naroda tekli iz uskipjeloga mošta.“

Doista ovo veliko čudo je bilo takvo da je Duh Sveti mnogo jezika priveo u jedinstvo razumijevanja, mnogo različitih ljudi iz svih krajeva i naroda sjedinio je u slavljenju Boga. Doista čudo jezika bilo je znak zajedništva u koje je Bog ujedinio ljudski rod. To čudo u biti bilo je čudo Crkve po kojoj je Duh Sveti progovorio svim jezicima, to jest sve jezike i različitosti sjedinio u zajedništvu ljubavi. Ali ne samo da je po daru Duha Svetoga Crkva progovorila svim jezicima, nego je doista progovorila svetošću života u raznolikosti njegovih darova, kako tumači Augustin, povezujući govor o Duhu Svetome sa slikovitim govorom o ljudskoj duši u udovima: „Tako je i s Božjom Crkvom. U jednima koji su sveti tvori čudesa, u drugim svetima govori istinu, opet u trećim svetima čuva djevičanstvo, bračnu čistoću – u jednima ovo, u drugima ono. Svatko obavlja svoje, ali svi žive zajedno. Što je pak duša ljudskom tijelu, Duh je Sveti Kristovu tijelu. To je Crkva. Duh Sveti u cijeloj Crkvi vrši što duša čini u svim udovima jednoga tijela.“

A ako je Duh Sveti duša Crkve, onda to obvezuje sve vjernike da žarko skrbe oko jedinstva Crkve, to jest zajedništva s Duhom Svetim, u protivnom sliče na ud koji se odvaja od tijela, te, jer ga duša ga ne slijedi, odsječen gubi život: „Tako je čovjek i kršćanin i katolik dok živi u tijelu. Ako se odvoji, postao je krivovjernik. Duh ne slijedi otpali ud. Ako, dakle, želite živjeti od Duha Svetoga, opslužujte ljubav, ljubite istinu, čeznite za jedinstvom. Tako ćete doprijeti do vječnosti.“

Kralježnica je vitalni organ
u strukturi ljudskog organizma.

Glavni je oslonac tijela,
nužan za pokretanje i potporu
gornjeg dijela trupa i glave.

Jer je kao čvrsti potporanj
o njoj ovisi stav tijela,
te bez nje čovjek ne može

ni uspravno stajati ni hoditi.
Svako oštećenje ili prijelom,
najozbiljnije ugrožava
ljudske kretnje i uspravan stav.

Zato je ona simbol uspravnosti,

ljudskog ponosa i dostojanstva.

Kao što je slučaj s tjelesnom,

postoji i duhovna kralježnica
uspravnost što proistječe

iz ispravnosti prema Bogu.

No na žalost, izazvan napašću,

čovjek se opredijelio za grijeh,
to jest za ispravnost bez Boga,

te mu je onda bila slomljena

kralježnica pravog dostojanstva.

A Bog, da bi ga ozdravio,

usadio mu je u tijelo,

kao istinski potporanj,

kralježnicu križa Kristova,

koji mu vraća uspravnost
i dostojanstvo djeteta Božjega.

7. uskrsna nedjelja – A

Liturgija današnje nedjelje stavlja pred nas evanđeoski odlomak iz Ivanova Evanđelja, točnije početak Isusove velikosvećeničke molitve. Prije nego će napustiti svoje učenike prelazeći k Ocu kroz smrt i uskrsnuće, Isus moli za njih koji osjećaju da se ima zbiti nešto posebno, u isto vrijeme tragično i uzvišeno, zbog čega su i uznemireni. Isus pak, znajući da se približava vrhunac njegova spasenjskog poslanja i djela, radi kojeg je i došao na zemlju, a svjestan da njegovi apostoli još uvijek nisu došli do najspasonosnijih spoznaja, moli Oca da ih obdari upravo time. Jer da bi u njima dovršio svoje djelo, znao je da mora proći prije kroz smrti i uskrsnuće, jer bez toga njegove riječi nisu dolazile do konačnog cilja, budući je njima uvijek dijelom ostajalo neshvatljivo što želi reći. Njima je bilo neshvatljivo kako razumjeti njegovo božanstva, ako je jedini istiniti Bog samo jedan.

Ma koliko to bilo teško pitanje, Isus je znao da je njihova spoznaja Boga nedostatna ako ostane na uopćenom poimanju jednoga božanstva. On je došao otkriti istinsko lice Božje, te je zato znao da ih ne može ostaviti na pola puta, ili pak ostaviti ih tek u njihovim uvjerenjima, jer ma koliko bila istina da je Bog jedan, ta istina još uvijek nije izricala ni približno otajstvo Božje koje je on došao objaviti. Jer ako im je i htio navijestiti da je Bog Otac, onda je bilo neophodno da spoznaju i njegova vječnog Sina, što će u svojim tumačenjima izreći sveti Ćiril Aleksandrijski: „Doista ne može se imati stvarna spoznaja Oca ako se u isto vrijeme ne spoznaje i Sina, jer njegova spoznaja ide uvijek ukorak sa spoznajom Roditelja. U isto vrijeme kako se spoznaje Oca, spoznaje se i Sina. Kad potom kaže da je Otac jedini i pravi Bog, ne isključuje sebe samoga. Jer u njemu i od njega, po naravi, i on će biti pravi i jedini u jedinome.“

No spoznaja o kojoj govori Isus nije samo racionalna spoznaja koja graniči s umovanjima umnika ovoga svijeta niti sliči filozofsko-logičkim istinama. Radi se prije svega o otajstvenoj životnoj istini koja posreduje božanski život onome tko ju je prihvatio. Stoga će sveti Ćiril i reći da je spoznaja koja se ograničava na čistu i golu spoznaju nekog nauka po sebi sasvim beskorisna stvar, kao što je beskorisno to što i đavli, kako veli sveti Jakov, vjeruju da je samo jedan Bog, ali im to ne koristi, jer vjeruju i dršću. A kad se potom pita treba li uzeti Kristove riječi za istinite kad kaže da je život vječni upoznati jedinoga pravoga Boga Oca, a s njime i Sina, budući da nije spominjao Duha Svetoga, nastavlja svoje promišljanje: „Što ćemo odgovoriti na ovo? Kako ćemo držati da je Krist rekao istinu kad kaže da je život vječni upoznati jedinog pravog Boga Oca, a s njime Sina? Ali ja smatram da na ovu poteškoću treba odgovoriti tvrdeći da je Spasitelj rekao istinu. Spoznaja je, doista, život kad rađa svu snagu otajstva i čini nas dionicima otajstvenog blagoslova po kojem smo združeni sa živom i oživotvorujućom Riječi. Poradi toga, vjerujem, da Pavao veli da su također i pogani sjedinjeni u istom tijelu i da su sudionici u Kristu, time što su postali sudionici također njegova svetog tijela i krvi. Na taj način naše udove treba smatrati udovima Kristovim. Život je dakle spoznaja koja nam osim toga donosi blagoslov po Duhu, koji preobražava u posvojene sinove one koji ga primaju, oblikujući ih u nepokvarljivosti i pobožnosti uz pomoć evanđeoskog života.“

Kako vidimo spoznaja jedinoga prvoga Boga nije besplodna razumska teorija, nego je neizmjerni Božji dar kojim nam se otvara pristup u zajedništvo božanskog života, kako to lijepo reče sveti Ćiril: „Stoga, naš Gospodin Isus Krist, jer je znao da je spoznaja jedinog i pravog Boga posrednica i, rekao bih kao, nositeljica onih dobara o kojima smo govorili, kaže da je ona život vječni, kao majka i hraniteljica života vječnoga, koja rađa, kao u svojoj moći i naravi, uzroke života i nosi ih njemu.“

U tom duhu i mi vjernici proživljavamo ovo sveto uskrsno vrijeme svjesni da je naš Gospodin dao život i uskrsnuo kako bi nam otkrio pravo lice jedinoga istinitog Boga. To od nas iziskuje odgovornost i svjedočanstvo života, jer bi bilo neodgovorno biti kršćaninom, a ne ponirati u dublju spoznaju Boga. Crpimo spoznaju iz uskrsnuća Gospodinova vjerujući da ga je Otac poslao, te budimo otvoreni daru Duha Božjega, što će nam doista podariti novi život, koji će postati istinska proslava Presvetoga Trojstva na zemlji.

Uzašašće Gospodinovo

Danas na blagdan Uzašašća Gospodinova čitamo evanđeoski odlomak kojim sveti Matej završava svoje Evanđelje. U njemu je opisan posljednji susret Uskrsloga s Apostolima na gori, te su zapisane posljednje upute koje im je dao. Prvo na što im je skrenuo pozornost bila je potpuna vlast koja mu je dana. Upravo po uskrsnuću bio je proslavljen i u ljudskom tijelu, te je kao utjelovljeni i uskrsli Božji Sin ponovno pokazivao neograničenu vlast na nebu i na zemlju. To nije bila politička i ovozemaljska vlast, nego je to vlast nad životom koji mu nitko više ne može oduzeti. To je doista neotuđiva vlast kao gospodara smrti, kakvu nema nitko niti je može imati.

I premda slavimo Uzašašće kao Gospodinov odlazak k Ocu, ipak time ne zaboravljamo da je ostao sa svojim učenicima, kao što je obećao. Štoviše, ne samo da je ostao, nego je njima predao svoju sveopću vlast, te po njima i u njima vrši vlast i gospodstvo nad svijetom. Glede toga sveti će Jeronim oštroumno uočiti: „Vlast je dana onome koji je nešto ranije bio raspet, položen u grob, ležao mrtav i potom uskrsnuo. Dana je vlast na nebu i na zemlji da onaj koji je ranije vladao na nebu, sada po vjerničkoj  vjeri vlada na zemlji.“ Tako se poslanje i vlast Uskrsloga premješta na apostole i na svakog krštenika koji po vjeri ostvaruje zajedništvo s njime. Tako Gospodin po vlasti koju dade apostolima ostaje prisutan i u svim vjernicima koji su je po Apostolima primili u baštinu.

Zato je Gospodinovo otajstvo povratka Ocu ujedno i otajstvo stalne povezanosti sa svojima na zemlji, kao što im je i obećao. Nastavljajući njegovo djelo i baštineći njegovu duhovnu vlast, oni na zemlji vrše njegovo poslanje. I premda djelujući na zemlji, oni ne žive za zemlju, kao što ni on nije živio, nego žive za onaj susret i dolazak k njemu kad dođe vrijeme da prijeđu iz ovoga života u onaj nebeski. Apostolima pak nije utjeha samo Gospodinovo obećanje da će ostati s njima, nego ih prije svega krijepi njegova prisutnost po vlasti koju su primili. Stoga njegovom snagom iznutra pobjeđuju sve izazove već sada na zemlji, kako bi zavrijedili i sami oni proslavu u nebu u kojoj se našao utjelovljeni Gospodin. O tome nam znameniti Dalmatinac svjedoči tumačeći Isusovo obećanje do će ostati s apostolima sve do svršetka svijeta: „Isus obećava da će biti s učenicima do konca svijeta. Pokazuje da će oni uvijek pobjeđivati i da se on neće nikada udaljiti od vjernika. Onaj koji svoju nazočnost  obećava do svršetka svijeta poznaje onaj dan za koji zna da će biti s apostolima.“

Ali dok ne dođe taj dan koji nema zalaza, kad će otpočinuti s njime u njegovoj slavi po svu vječnost od svih svojih napora, Gospodin im ostavlja preciznu zadaću koju imaju izvršiti. Šalje ih, naime, da učine sve narode njegovim učenicima, te da ih potom krste u ime Presvetoga Trojstva. Sveti Jeronim u Gospodinovim riječima iščitava odredbe koje je vjerno opsluživala prva Crkva, jer nisu bile tako slučajne, usputne ili beznačajne. Jer one koji su se krštavali trebalo je prije poučiti o vjeri da upoznaju Boga koji ih je upravo po vjeri pozvao na novi život: „Apostoli najprije uče sve narode, potom poučene krste vodom. Ne može se, naime, dogoditi da tijelo primi krsno otajstvo ako duša nije prije prigrlila istinu vjere. Krštavaju se pak u ime Oca i Sina i Duha Svetoga da darivanje bude jedno čije je i božanstvo jedno. Trojstvu je ime jedan Bog.“ No Isusove preporuke sadržavale su i još jednu odredbu: apostoli su trebali poučavati narode i da vrše sve što je on zapovjedio, čime je pouka u vjeri postala cjelovita: „Isus je apostolima zapovjedio da najprije poučavaju svekolike narode, da ih zatim krste otajstvom vjere i da im poslije vjere i krštenja razjasne što moraju vršiti. Da pak ne pomislimo kako je lako i neznatno što je naređeno, Isus je dodao ‘sve što sam vam zapovjedio’. Tako oni koji su povjerovali i u Trojstvu bili kršteni moraju sve opsluživati što je naređeno.“

Na taj način sveti Jeronim protumači Gospodinove upute apostolima koje vrijede i za nas danas, jer i nama ostaje trajna zadaća nastaviti isto djelo spasenja koje je povjereno apostolima. Dok vršimo njegovo poslanje najbolje svjedočimo da nas uzašašćem k Ocu Isus nije napustio, nego da je na nas prenio svoju vlast. Štoviše on se uprisutnjuje u nama, ali i po nama među onima kojima naviještamo, koje krštavamo i koje poučavamo njegovim zapovijedima. Budimo vjerni njegovim odredbama i vršimo njegovu svetu volju dok i sami ne prispijemo u Očevu slavu u koju je uzišao on dovodeći do punine proslavu svoje ljudske naravi.