17. nedjelja kroz godinu – C

Gospodinova poruka sadržana u današnjem evanđeoskom odlomku usredotočena je na pouku o molitvi. Povod tome bio je njegov primjer molitve, jer su učenici, primijetivši ga kako se moli, osobito na samotnim mjestima, zamolili da i njih pouči. Način na koji se on molio očito je privukao njihovu pozornost, te su ga u tom trenutku zamolili da i njih nauči moliti, jer je molitva bila jedno od temeljnih obilježja života vjere i odnosa s Bogom. I doista, Gospodin je iskoristio prigodu, te ih je uputio u bit molitvenog života, učeći ih koje će riječi izgovarati i koje će sadržaje od Boga tražiti, te ta molitva kojoj ih je poučio i nosi ime Molitva Gospodnja. Odmah im je želio naglasiti da sadržaji i način na koji trebaju moliti treba biti poseban, pun povjerenja prema Ocu nebeskome koji obilato uslišava svaku našu molitvu.

Ali osim što je Isus kategoričan glede sadržaja i načina molitve kojom se valja obraćati Ocu nebeskome kako bismo bili uslišani, s druge pak strane imamo naše svakodnevno iskustvo koje se baš i ne podudara stopostotno s onim što je Gospodin govorio. A svatko od nas je razmišljao o molitvi i potrebi da nas Bogu usliša kad ga nešto zamolimo, te spontano molitvu i zamišljamo način svojevrsnog potraživanja. Ali isto tako većina od nas je suočena s ‘krutom’ stvarnošću i činjenicom da najčešće ne dobijemo što tražimo. Naime, kad sagledavamo svijet oko sebe očima realiste, onda ne vidimo da baš Bog uslišava tako često ono što ljudi od njega traže. Ne vidimo da čini toliko čuda koliko mi to od njega ištemo u svojim molitvama, te se stoga pitamo, kao što su se pitali u Gospodinovo vrijeme, zašto on to ne čini? U čemu je problem? Jesmo li mi nešto loše tražili ako smo od njega očekivali pomoć i zaštitu, uspjeh i zdravlje, ili je on gluh na naše zazive?

Tako nas najčešće životne potrebe tjeraju da se upuštamo u molitvu, to jest da od Boga tražimo ono što ne možemo sami postići, da bismo nakon toga razmišljali o njezinoj djelotvornosti promatrajući ostvarenje svojih molitava i stupanj uslišanja koje nam je Gospodin udijelio. Upravo to je bio slučaj i Gospodinovih učenika, pa i svih ostalih vjernika koji su imali potrebu tražiti od Boga određene milosti i usluge, te su stoga njega kao izvrsnog učitelja i pitali da im kaže kako trebaju moliti, pretpostavljajući, naravno, da je riječ o plodnoj molitvi koja ima značajno mjesto i ozbiljne učinke u životu. Htjeli su svakako izbjeći onu dosadnu ili formalističku molitvu koja nije dostojna zvati se molitvom, kao i onu frustrirajuću koja nije davala nikakvoga ploda ni rezultata.

No Gospodin Isus koji je bio primjer i učitelj molitve, uočavao je gdje je bio temeljni problem uspješne molitve, to jest znao je koji je put do uslišane molitve. Uočio je da ljudi izgovaraju svoje molitve s dozom prijekora prema Bogu, kao da se trebaju pred njim ponižavati prije nego ih usliši. Ali nije ispravna pomisao da bismo trebali namučiti sebe i njega prije nego nam usliši molitve, kao da bi on bio spor za dati potrebne darove i uslišati zahtjeve. Pa i onda kad bi se i iz Gospodinovih riječi moglo zaključivati kako treba kucati i tražiti, kao da je Bog neumoljiv i ledenoga srca, te nam daje tek na uporno traženje, ipak znamo da nam Gospodin nije na takav način govorio o molitvi. Nije nam predstavio svoga Oca neumoljivim, kao da bismo morali lomiti njegov otpor, kako bi nam potom, pobijeđen našim upornim traženjem, ipak dao to što ga molimo.

Doista, Gospodinova misao o potrebi i značenju molitve pretpostavlja jednu drugu sliku Boga. Isus nam poručuje da je Bog Otac koji zna što nam treba, te nam daje i više i prije nego ga ištemo. U molitvi doista nije sporna Gospodinova dobrota, nego je sporno kako i što mi ištemo. Sporno je znamo li tražeći otapati svoje ledeno srce za spoznaju Boga i njegovu prisutnost u životu. A bilo bi bito da ga ištući, kucajući i tražeći otkrivamo kao skrbno Oca koji nas ljubi, ili pak kao velikodušnog prijatelja  koji je spreman sve za nas učiniti. Zato se molitvom ne umilostivljuje Boga koji je Otac i zna što nam treba, nego molitvom otvaramo prostore naše duše kako bismo imali gdje primiti dar Božje prisutnosti, kako bismo imali gdje primiti Duha Svetoga kojega nam daje obilato. Zato je prava molitva ona u kojoj nas prožima njegova sveta prisutnost do mjere da nas preobražava, te da otkrivamo koja je sila Božja u nama, svjesni da njegovom snagom iznutra ostvarujemo sve što želimo primiti moleći.

Zato, moliti znači ostvariti istinski sinovski odnos prema Ocu, kako bismo primili dar njegove dobrote. Ako nam je srce zatvoreno za njega, onda ne možemo primiti ni njegovih neizmjernih darova, te sami postajemo zapreka njegovu uslišanju. Ako molimo onako kako nas je Gospodin naučio, onda naša molitva ne će biti kritičko preispitivanje Božje dobrote, ljubavi i svemoći, nego preispitivanje vlastitog srca i njegove spremnosti da primi Duha Svetoga i da gradi kraljevstvo Božje na zemlji. Ako tako molimo osjetit ćemo da nam je Otac sve dao kad nam je dao dar Duha svoje ljubavi, te ćemo znati da smo uslišani onda kad počnemo graditi njegovo kraljevstvo na zemlji. Dopustimo stoga Gospodinu Isusu da nas nauči moliti onako kako je naučio svoje učenike!

Kad nam neka ustanova
ili pak pojedinac
šalje važnu poruku ili pismo,
za koje želi biti potpuno sigurno
da će do nas doći,
te ujedno želi povratnu obavijest
o uspješnoj dostavi istoga,
onda šalje preporučeno pismo
i to s povratnicom.
No drukčija je odgovornost
onoga koji prima takvo pismo,
nego da primi obično.
Ne može se praviti neupućen
glede sadržaja, poruke ili poziva,
sadržanog u tom pismu,
niti ima isprike pred pošiljateljem
ukoliko ne odgovori na doličan način.

Upravo takvo pismo s povratnicom,
koje nam je uputio živi Bog,
dostavio nam je njegov Sin,
prava i jedincata njegova Riječ,
objavivši nam ljubav, volju i Zakon
svoga i našega Oca nebeskoga.
Štoviše, to pismo bio je on sam,
među nama kao čovjek utjelovljen
i potom s desne Ocu uzdignut.
Od tada nitko nema izgovora
da ne zna što nam Bog poručuje
i što od nas kao odgovor očekuje
kako bismo hodili stazom života
i prispjeli u blaženu vječnost.

16. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski događaj, u kojem se s toliko jednostavnosti opisuje Gospodinov boravak u kući Marte i Marije, nosi vrlo sadržajnu poruku. Gospodin Isus je iskoristio jednu zategnutu situaciju između dvije sestre kako bi ostavio vječnu poruku koju i danas razmatramo povezujući je s kontekstom svoga života. U središtu pozornosti je svakako rečenica koju je izgovorio Gospodin Isus nakon što ga je Marta zamolila da prekori njezinu sestru Mariju, jer se Marija nije previše angažirala oko domaćinskih poslova, opredjeljujući se radije stati do nogu Gospodinovih slušajući njegove pouke. Ali Gospodin, umjesto da prekori Mariju zbog neuviđavnosti prema sestri, kori Martu zbog loše procjene i razlikovanja bitnoga od nebitnoga. A dok kori Martu, u isto vrijeme na Marijin račun iznosi pohvale: Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti. Prema Gospodinovoj procjeni Marta nije znala dobro razlikovati što je to istinski potrebno za nju i za njezinu sestru, te ju je on sam poučio tome.

I danas nam je njegova pouka životno bitna, jer i danas živimo u svijetu i vremenu u kojemu ljudi ne znaju dobro razlikovati potrebno od nepotrebnoga, bitno od nebitnoga. I danas se mnoge nebitne stvari proglašavaju bitnima, a ono što je bitno proglašava se nebitnim. Ali ne samo da se ljudi zaboravljaju baviti onim bitnim istinama života, te više ne smatraju da je potrebno najprije biti, pa onda imati i činiti, nego se u današnje vrijeme izričito odbacuje Gospodinov nauk. Više ga se ne drži dragocjenim izvorom u kojemu možemo pronaći oni bitno, nego ga se otklanja kao jednu od mogućih tvrdnji i nauka koji ne mora neophodno sadržavati istine o bitnome.

Zato se i današnje društvo sve više usredotočuje na ono što čovjek sam sebi nameće kao potrebno i bitno, kao za život neophodno, zaboravljajući ujedno ono bitno koje dolazi od Boga. Tako se danas u našem stvaraju umjetne potrebe, izmišlja se nekakve ‘potrebne’ sadržaje bez kojih se, navodno, ne može živjeti, te se ljudi navikavaju da je mnoštvo toga u životu neophodno kako bi držao korak s drugima i sa suvremenim načinom života. No kad se bolje zamislimo, sve je to toliko nebitno, izvanjsko i nepotrebno, da ujedno i opterećuje onaj bitni dio života. Trčanje za takvim ‘potrebnim’ sadržajima života otežava razumijevanje onog duhovnog potrebnog i neophodnog dobra na kojemu treba graditi postojanje, što je Marija razumjela, a Marta ne. Pa i onda kad netko imam najbolju namjeru, kao što je imala Marta, ne znači da ne može pogriješiti u procjeni. Tako i danas mnogi ljudi s uvjerenjem biraju potrebne, to jest bitne sadržaje za svoj život, ali je njihova procjena podložna pogrešci, jer ne razmišljaju vođeni Božjim duhom, nego ljudskim načinom razmišljanja.

Osim toga treba nam biti jasno da se oko nas izgrađuje svijet užurbanosti u kojem se ne ostavlja čovjeku dovoljno da temeljito razmišlja o vlastitom životu, to jest o onome što je istinski bitno i neophodno. Ne ostavlja mu dovoljno vremena niti mu ukazuje koliko bi bilo spasonosno ostaviti vremena i sjesti do nogu Gospodinovih i posvetiti se spoznaji bitnih istina i sadržaja života. A kad zanemarimo druženje s Gospodinom, onda smo se dali uvući u žrvanj zemaljskih potrebna i lažnih nužnosti. Zato se danas ljudima predstavlja kao ono potrebno uglavnom sve što je mjerljivo gospodarskim metrom i odnosima, novcem i zaradom, dok je Gospodin imao sasvim druge kriterije procjene. Stoga i u današnjem društvu gomilamo potrebe i stvaramo navike koje držimo bitnima, a da one nisu ni približno bitne, neizostavne i neophodne. Zato smo se danas i otuđili jedni od drugih, te ne znamo i nemamo vremena više niti razgovarati međusobno, jer nas pritišću obveze važnije od međuljudskog zajedništva. A da ne spominjemo kako nedostaje i takav prisan odnos s Gospodinom, našim Učiteljem, koji nas jedini može poučiti pravoj životnoj mudrosti. Jedino on bi nas mogao spasiti od aktivizma i užurbanosti, od nestalnosti i promjenjivosti ovoga svijeta koji nam je svoje kategorije nametnuo kao neophodne, a one Božje odbacio kao suvišne i nebitne.

Prepustimo se stoga Gospodinu Isusu i on će nas spasiti od aktivizma i rastresenosti ovoga svijeta, te će nam dozvati u pamet staloženu i prisebnu Božju mudrost. On će nas osposobiti da se naučimo i razgovarati međusobno o bitnim životnim sadržajima, te da se klonimo ispraznosti i suvišnosti. On će nas ohrabriti da se više međusobno družimo, razgovaramo i slušamo, umjesto da prepuštamo prostora virtualnom svijetu koji nas je na tako nametljiv način okupirao svojom prisutnošću i sadržajima, bilo da ga gradimo mi samo oko sebe, bilo da ga grade drugi oko nas. Dajmo, stoga, Gospodinu prostora u našemu životu da nas pouči kao istinski Učitelj, te će tada i naši razgovori imati više dužne životne kvalitete, a mi se nećemo dati zavarati nebitnim sadržajima života, nego ćemo živjeti od onih istinskih ljudskih, posvećujući se životu za ljude. Izaberimo bolji dio, koji nam se neće oduzeti, izabirući Gospodina, te se posvetimo doista nasušnim potrebama spasenja i života vječnoga, čije temelje udaramo kad se stavimo do nogu Učiteljevih slušajući neprolazne istine i uzvišeni Božji nauk iz njegovih usta.

Trebalo je snage i umijeća
lomiti kamen u utrobi zemlje
i izvlačiti ga na svjetlo dana.
No tek nakon tog napora
predstojao je novi zahvat
na neobrađenoj sirovoj gromadi
koja je polako postojala
plemenitim uporabivim kamenom.
Premda je morao trpjeti
pod macom, čekićem i dlijetom,
ipak zahvaljujući klesarovom umijeću
sjaji na suncu oklesan i uglačan
ponosan na svaki obrađeni rub i plohu.
Tako je ljepotom bića
započeo proljeće postojanja
umjesto da vječno čami
u mraku i hladnoći
zatrpan u utrobi zemlje.

Poput kamena su i ljudi,
kao izvađeni iz zemljine mase,
da bi ih potom Klesar duša
obrađivao do savršenstva
kako bi zasjali kao remekdjela
njegova klesarskog umijeća.
Brižni i precizni udarci križa
– tog čudesnog Božjeg dlijeta
u vidu žrtve i odricanja,
prijekora, pouke i pokore
oblikovali su im život
i učinili ga neprocjenjivim.

15. nedjelja kroz godinu –  C

Današnji evanđeoski odlomak započinje jednim provokativnim pitanjem koje je jedan zakonoznanac upravio Gospodinu Isusu s namjerom da ga iskuša: Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?. Premda izgovoreno u neobičnom  kontekstu i s krivim ciljem, pitanje je ipak na mjestu, jer bi odnos prema životu vječnome trebao biti tako važan da o njemu ne možemo samo voditi teoretske razgovore, nego trebamo imati i sigurnost u ono što nam je činiti kako bismo došli do njega. Bilo bi pretragično ako bi ljudima bilo skriveno ono što im je činiti kako bi se spasili, jer u tome slučaju bilo bi im skriveno kako živjeti u sadašnjem trenutku. Upravo zato jer je pitanje tako važno, ne smije ostati skriveno ljudima što im je činiti kako bi imali život vječni, nego, naprotiv, to bi trebalo biti njihovo goruće pitanje, a najčešće ono to nije. Mnogim ljudima je to pitanje u nekom drugom ili trećem planu, te dobro znaju što im je činiti kako se domoći baštine i dobara ovoga života, ali im nije ni u primisli kako bi razmišljali o baštini onoga života.

Čak je i vjersko ozračje u društvu onoga vremena bilo takvo da je stavljalo u drugi plan ovo pitanje, jer ondašnje grčko-rimsko društvo nije uopće vjerovalo da iz spoznaje o Bogu mogu crpiti poticaje za život. Ako je netko u to vjerovao ili želio pretočiti u konkretni život, onda je to uvijek bilo na iskrivljen način, te su tako imali pokriće za nećudoredni život budući da su i njihova božanstva bila jednako iskrivljena i izopačena da su postajala uzor nećudorednog života u društvu. Odgovor, dakle, na što mi je činiti u životu, nije mogao doći od nekog božanstva, nego eventualno od čovjeka koji je odgojio savjest, te je iznutra osjećao i prihvaćao istinske kreposti. Takvih ljudi je bio vrlo mali broj, a redovito su među njima bili filozofi, koji i kad su bili u pravu glede kreposti, nisu mogli ponuditi ljudima ispravnu motivaciju koja bi ih trebala usmjeravati prema kreposti i koja bi im trebala davati snagu da izdrže na tom tegobnom putu. Glede toga židovstvo je imalo mnogo jasnije spoznaje, jer je Bog jasno i nedvosmisleno objavio što bi ljudi trebali činiti, samo je bilo pitanje kako ljudi tome pristupaju i hoće li uslijed svoje slabosti to izigravati.

No ovo pitanje o tome što treba činiti da se dođe do baštine života vječnoga i nama je danas aktualno, jer ga i mi često svodimo na beskorisna mudrovanja i rasprave, umjesto da se pokrenemo te u duhu Božjega poticaja činimo nešto konkretno za konkretnoga čovjeka. Češće znamo što bi trebao netko drugi činiti, te drugome dijelimo i lekcije, ali ne vidimo što bismo mi trebali učiniti, ili pak kad naslutimo, onda od toga bježimo skrivajući se iza svojih izgovora. Uglavnom držimo da bi za čovjeka trebao nešto konkretno učiniti netko drugi ili, što je također vrlo često, određene nadležne institucije, čije propuste lako uočavamo, te nam to postoje paravan iza kojega se skrivamo kad bismo mi trebali nešto učiniti.

Gospodin Isus je, međutim, potvrdio da smo svi odgovorni za ispravno činjenje i da ne možemo tek tako jednostavno prebaciti na nekog drugog ili trećeg, kojemu ćemo onda još držati lekcije o tome što je još mogao i morao učiniti. On nas poziva da svaki dan činimo nešto korisno i ispravno za svoga bližnjega kojemu trebamo postati milosrdni samaritanci, kao što je On postao nama. Isto tako Gospodinova pouka danas svjedoči da prije ispravnog djelovanja treba steći istinsku i ispravnu spoznaju. Ako netko ne bi sa sigurnošću znao što je to ispravno, onda ne bi mogao ništa ni činiti, a pogotovo ako ne bi imao ispravnu istinu o Bogu i o ljudskom životu, onda svoj život ne bi mogao sa sigurnošću usmjeravati prema vječnome cilju. Gospodin Isus doista potvrđuje da je ta istina objavljena u Svetome pismu, te zato on svoga sugovornika vraća na ono što piše u Pismu, jer je Bog ljudima objavio što trebaju činiti kako bi zavrijedili ući u život vječni. Sam Bog je svojom objavom oblikovao našu svijest i dao nam sigurnost o istinskim ćudorednim vrijednostima, te je neophodno čitati Božju riječ kako bismo otkrili njegovu volju i smisao svoga života, što postaje pretpostavka za svako djelovanje.

Zato i danas dok oko nas postoji osporavanje Božje volje, objave i plana s ljudima, dok mnogi ne prihvaćaju kao ispravno ono što piše u Božjem Zakonu, nas Bog poziva da posvjedočimo za njegovu istinu, ali da je ne svjedočimo samo ispraznim teorijama i beskorisnim nadmudrivanjem, nego konkretnom dobrotom. Ako je istina da je Božja ljubav stvarni pokretač svih naših djela, onda trebamo pokazati ljubav na djelu, jer ljubav ne može biti naučena, nego treba biti življena i činjena. Ako je nas kršćana ljubav Božja zahvatila i ispunila, onda će nas njegova ljubav i preobraziti do mjere da nećemo nikada biti nesigurni tko je moj bližnji. Ako u nama bude istinska Božja ljubav, onda ne će biti ni cjenkanja ni mjerkanja prema ljudima, nego istinsko prihvaćanje svakoga čovjeka kao svoga bližnjega kojemu trebamo činiti dobro. Osim toga, nama će bližnji postati ne onaj tko se formalno prikazuje našim bratom, sunarodnjakom, suvjernikom, nego onaj tko se daje nadahnuti Božjim Duhom kako bi činio dobro drugima.

Stoga nam je danas dopustiti da nas zahvati snaga Kristova, te da onda možemo i sami ići i činiti tako kako nas Gospodin poučava i tako kako nam je sam kao Milosrdni Samaritanac ljudskoga roda pokazao primjerom.

Uslijed udaraca i padova
zna doći do svakojakih prijeloma
i unutarnjih oštećenja organa
nevidljivih na prvi pogled.
Zato je doista neophodno
snimiti stanje organizma
posebnim tehnikama i napravama
kako bi se pouzdano ustanovilo
stvarno stanje stvari.
Jedna od tih metoda je
i rendgensko snimanje
na bazi nevidljivih x zraka
kojima se ozrači ljudsko tijelo
ili samo jedan njegov dio,
nakon čega se stvara zapis
kostiju ili drugih organa.
A kad se s preciznošću uoče
prijelomi, iščašenja i napuknuća,
može se s lakoćom odrediti
točna dijagnoza i terapija.

Kako u izgradnji osobnog života,
tako u međuljudskim odnosima,
dolazi do sličnih padova i lomova
što svjedoče o ljudskoj krhkosti.
Toliko je nevidljivih napuknuća
i nagomilanog nezdravoga tkiva
koje u nekom trenutku postaje kobno.
Samo ako se podlažemo
prodornom Božjem oku
da sagleda sve ono
što je nevidljivo ljudskome,
onda postoji preduvjet
za dobar snimak duše
i za ispravno saniranje tegoba.
Dok Božji pogled prodire
snimajući kosti, srca i bubrege,
njegovo liječničko zračenje,
za razliku od ljudskoga,
nije nimalo štetno,
nego je spasonosno i ljekovito,
jer nas ozračuje zrakama ljubavi.
A kako bismo iscijelili
dušu, srce i pamet
zrakama njegove ljubavi,
najsigurnije je poći
u ‘komoru’ oproštenja grijeha
gdje će biti oprošten i saniran
svaki pad, lom i iščašenje,
a mi privedeni zdravom djelovanju,
na spasenje sebi i drugima.

14. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski tekst govori o tome kako je Krist Gospodin slao svoje učenike. Teksta nam govori o motivima, načinu i posljedicama slanja istih pred Gospodinom. Teško je u jednom promišljanju obuhvatiti sve spomenute dimenzije, pa će pozornost biti usmjerena samo prema jednoj i to onoj koja se tiče odbijanja Isusovih poslanika. Kristov navjestitelj ne treba gajiti nikakve iluzije, te nam u tome ne može biti jamstvo nikakva ljudska struktura na ovome svijetu, pa niti moćne države, kao ni moćne udruge država. Ako je Krist rekao da nas šalje kao ovce među vukove, onda je to istina koja ostaje trajno i s čime trebamo računati u svakom vremenu i društvu.

Dakle, život kršćanina u svijetu, a pogotovo kršćanskih pastira, život je janjaca među vukovima. Jer svako se društvo gradi na moći kese – to jest vrijednosti novca, potom na veličini torbe – stečenim zalihama, na kakvoći obuće – brzini napretka, te na pozdravljanju prolaznika – dodvoravanju moćnicima. U tom smjeru putuje i ovo naše društvo, opijeno uvjerenjem da može na tim vrijednostima graditi budućnost. Isus je sasvim drugog uvjerenja, premda ne znamo može li danas ikoga uvjeriti svojim stavom i riječima. Zato on traži danas od svojih da zanemare ponašati se sukladno tim ljudskim kriterijima i vrijednostima. On očekuje od svojih da ne promiču svijet utemeljen na vrijednosti novca i na stečenim zalihama, te da se ne pouzdaju u brzi napredak i u zaštitu moćnika ovoga svijeta. On očekuje od navjestitelja svoga Evanđelja da se ne klanjaju nikakvoj ljudskoj veličini, te da se ne osjećaju dužnicima koji ovise o milosti moćnika ovoga svijeta.

Sukladno onome što on reče, njegovi navjestitelji ne trebaju živjeti od blagonaklonosti zemaljskih moćnika, nego radije od dobrohotnosti onih koji prihvaćaju navještaj Božje riječi i shvaćaju da im Božji poslanici nose iznimnu radost Božje prisutnosti, da ih obdaruju životom i kad ne nose preobilnu kesu, da im daju golem dar i kad nemaju velike torbe, da im omoguće da stignu do cilja i kad nisu na razini tehnološkog razvitka i napretka kojim se hvali svijet, pa i onda kad hodaju bosi prema svome cilju. Gospodin ne želi da kod njegovih prijatelja prevagne i prevlada ova logika kojom se ravna svijet i društvo, a to je logika kese i torbe, obuće i dodvoravanja.

Crkva našega vremena, i navjestitelji Evanđelja i vjernici koji su u svijetu njihovi velikodušni domaćini, treba biti svjesna danas više nego ikada, ispravne vrijednosti života, čije je obilje u naviještanju i primanju Boga i njegova dara. Ovom cilju valja sve podrediti, ne dopuštajući da nas zemaljske brige, interesi i vrijednosti skrenu s puta. Krist Gospodin zna da život njegovih vjernika u svijetu nije lagan, kao ni poslanje njegovih vjerovjesnika, ali baš zato ne želi da se oni ravnaju logikom ovoga svijeta. Ako u svijetu žive vukovi među koje on šalje svoje navjestitelje, nipošto ne želi da se njegovi poslanici pretvore u vukove, nego da ostanu bezazleni janjci, pa i pod cijenu vlastitog života. Krist ne želi da oni budu toliki koji se kolju i glođu za bolji komad, veću kesu ili prostraniju torbu, nego da nose mir svijetu. On ovom svijetu po njima želi dati i zajamčiti mir, ali ne mir koji se sastoji u zasićenju kese i punjenju torbe, nego mir kraljevstva Božjega.

Stoga od svojih učenika ne očekuje da se služe svjetovnim nego svetim metodama, to jest da im budu vlastite metode onoga koji ih je poslao. On im je dao nalog i sadržaj poslanja, te im je on osigurao nagradu za trud i žrtvu. Njihovo je da slijede njegove upute, a njegovo da im providi dostojnu plaću za uloženi napor. Njihovo nije niti da se raduju vidljivim uspjesima, nego da nose u srcu tihu radost onog vječnog izabranja, jer su im imena upisana na nebesima. Veće radosti od te nitko ne može okušati. Isto tako ih je učio da ne trebaju pod svaku cijenu doći do rezultata i cilja, ali da trebaju imati potpunu spremnost služenja. Takva spremnost pretpostavlja i spremnost da navjestitelj bude odbijen, jednako kao što treba biti spreman da ga prime i iskažu mu iskreno, ma koliko moglo biti skromno, gostoprimstvo. Kao što treba znati biti zahvalan onima koji ga primaju, tako isto treba znati u dostojanstvu otići od onih koji ga odbijaju.

Navjestitelj danas treba znati da je najlakši način da ga se diskreditira onaj da ga proglase pohlepnikom koji je došao kako bi napunio kesu i torbu na račun čovjeka i naroda, te da u ime toga zaglupljuje i drži u pokornosti i strahu od Boga one koji ga uzdržavaju, te ih tako na lukav i jednostavan način iskorištava i pljačka. Treba se stoga znati suočiti s ovakvim optužbama, a svojim životom opozvati sva govorkanja, čuvajući se da ne bude takav kakvim su ga unaprijed proglasili neupućeni u otajstva koja naviješta. Jer Bog koji ga šalje nikad nije pomišljao da bi ga poslao da zloporabi svoj položaj, pa i onda kad ga šalje da na stanovit način bude na teret svojih vjernika koji ga uzdržavaju. Bog nikad nije pomišljao da bi ga slao da ljude straši i iskorištava, nego da ih prosvjetljuje i poučava, da im služi i dijeli s njima istu sudbinu.

Valja iskreno moliti Krista da podari snagu svojim navjestiteljima da pouzdano i dostojno vrše svoje poslanje u svijetu, da se ne daju zavarati koristoljubljem ni logikom ovoga svijeta, nego da im pred očima bude uvijek onaj koji ih je poslao, kao i spasenje onih kojima su poslani. Dragocjenije je to što ih je Gospodin izabrao za bogonosce, nego sve blago ovoga svijeta, pa je poželjno i potrebno da sačuvaju duhovnu čistoću i jasnoću kako bi mogli biti pravi poslužitelji kraljevstva Božjega, te svojim primjerom privući još mnoge druge za radosno služenje Bogu i ljudima.

„Vidiš ti, dite moje, što se događa“, započeo je svoj monolog did Mate, taj časni i mudri starac kojeg sam uvijek rado slušao upijajući svaku riječ iz njegovih usta punu životnog iskustva i mudrosti. „Vidiš kako je Bog velik i kako dopušta da ljudi sazrijevaju i da se obraćaju. Nisam nikad u životu pomišljao da ću i ovo doživjeti, što doživjeh danas. Ja sam ti inače dite onog vremena, onog vremena kad su postojale one prijašnje države. Još su mi živa sjećanja na priče o Austro-ugarskoj, a da ne spominjem dvije-tri Jugoslavije, kao i kratkotrajnu uspostavu NDH. Sve sam ja to popamtio i znam kako je bilo, kako se živjelo, te što sam pri tom osjećao i što živo priželjkivao.

Sad se divim kako je Bog velik i kako je u malo vremena napravio prave preokrete u ljudskim glavama i ljudskoj svijesti. U ono vrijeme, koje ti ne pamtiš dobro, živjeli smo pogleda uprtog u Zapad, puni nade da će se doći do nas dah slobode i demokracija koju si uživali oni na Zapadu. Živjeli samo za trenutak kad ćemo moći slobodno reći da vjerujemo i slobodno odlaziti Bogu se moliti, bez straha od progona i prozivanja. Živjeli smo za trenutak kad više nećemo morati strahovati od režima koji nas je gazio, te da ćemo izgraditi državu prava i sloboda po uzoru na zapadne. I da budem iskren nisam očekivao da će se to tako brzo dogoditi. Vjerovao sam da će morati proći mnogi naraštaji da se to zbude, a kad tamo, gle čuda, već i ja to doživjeh. I ne samo ja, nego i oni koji su bili pored mene i iznad mene. Oni koji su mi zabranjivali misliti, vjerovati i nadati se. Doživjeli su to i oni koji su podizali željeznu zavjesu kako ne bih mogao pogledati prema Zapadu koji mi je bio ideal. Doživjeli su to oni isti koji su nas zatvarali na Goli otok da im ne pobjegnemo i da ne doživimo ozračje slobode. Doživjeli su to oni isti koji su nas po Europi progonili i ubijali naše istaknute članove, da nam ne podižu svijest i moral u dolazak novoga i boljega vremena.

Ali ne samo da smo to doživjeli zajedno, u isto vrijeme, nego se dogodilo i pravo čudo. Sad svi gledamo u istom smjeru, veselimo se istim ciljevima, govorimo o istim vrijednostima. I da čudo bude veće, moram opaziti da su oni, čije sam batine na svojim leđima osjetio kad god sam spomenuo Zapad i Europu, sada čak glasniji od mene. Puna su im usta Europe, napretka, demokracije, ljudskih prava. Bog je velik i čini čuda, pa mu hvala da sam i to doživio, da oni s uvjerenjem, velikom galamom i radošću, postaju zagovornici onoga što su nekada progonili. I da čudo bude još veće, vidim da nas njihova djeca predvode na tom trnovitom putu. Djeca onih koji su nam 50 godina gradili željezne zavjese i otvarali Gole otoke, djeca onih koji su nas batinali, progonili, ubijali kad smo mislili o slobodi i kad smo je sanjali, sad nas uvode u Europu. Kako je velik Bog koji obraća ljude i koji preobražava njihove misli, srca i živote. Mislim da onaj moj dobri znanac batinaš, kao i njegovo društvo ključara Golog otoka i progonitelja naše inteligencije su još manje od mene mogli zamisliti da će njihova djeca biti predvodnicu ostvarenja one ideje koju su oni progonili. Mene bi samo zanimalo da znam što ono sada o tome svemu misle. Jesu li oni danas ponosni na svoje negdašnje ponašanje, a isto tako jesu li ponosni na sadašnje ponašanje svoje djece?

A ja sa svoje strane ne mogu reći da nisam zadivljen pred ovim čudom i preobrazbom koja se dogodila. Neka sam i to doživio da su počeli misliti europski djeca onih kojima je Europa gotovo 50 godina bila trn u oku i koji su nas 50 godina udaljili i unazadili od europskog zajedništva vodeći nas radije prema komunističkom ‘napretku’ i gušeći željeznom zavjesom i bodljikavom žicom naše snove o slobodi i samostalnosti. Kako sam zadivljen pred činjenicom da nas djeca onih koji su nas 50 godina terorizirali uskraćujući nam pravo na slobodno ispovijedanje vjere i udaljavajući nas od bilo kojeg ideala i ideje slobode i slobodne zemlje, sad uvode u Europu, kao za inat svojim roditeljima koji nisi bili ni toliko uviđavni ni toliko vidoviti. Veselim se da, kad oni moji vršnjaci nisi bili toliko napredni da nam dopuste slijediti europske standarde, imaju djecu koja su napravila odmak od njihovih ideja, te nas iz onog pedesetogodišnjeg nazadovanja napokon povedoše prema ostvarenju snova i željenog napretka.

No dok izražavam svoju radost i veselim se glede svega što se oko nas događa, a napose glede svih tih preobrazbi i usklađivanja koje je trebalo provesti da steknemo pravo ulaska u EU, jer smo bili u civilizacijskom zaostatku od 50 godina. A kako stvari stoje nije trebalo preoblikovati i usklađivati samo zakone i pravosuđe, nego su se i cijeli mentalni sklopovi trebali promijeniti kako bi se sve ovo dogodilo. I moram ti priznati, dite moje, da me mori neka sumnja. Životno mi iskustvo veli da se ljudi teško mijenjaju. Korjenite promjene na putu prema Bogu i stvarnom boljitku polaze za rukom samo svecima, a sve drugo su samo prilagodbe. Nije naš narod bez razloga govorio: Krsti vuka, vuk u goru!

A sve to govorim i polazeći od sebe. Kad propitujem vlastiti život, ne vidim da sam ja tako puno radikalnih zaokreta napravio. Čak me iskustvo uči da su opasni ljudi koji se tako naglo mijenjaju i prave zaokrete, ako to nisu zaokreti svetaca prema Bogu. Za sebe znam da kao što sam od malena vjeran Bogu, tako sam i sada. Možda još i više. Kao što sam nekada vjerovao, i sada još čvršće vjerujem. Kao što sam nekad išao u crkvu, sada još češće. U vrijednosti koje sam nekad priznavao vrijednostima, danas samo u njih još uvjereniji. Kao što sam nekad govorio o pravima svoga naroda, sada govorim jednako. Kao što sam nekad bio za slobodu vjere u Boga i za svaku drugu autentičnu slobodu, sada sam još više. Kako vidiš, dite moje, nije se did tako često ni naglo mijenjao, pa ni onda kad je morao trpjeti za svoja uvjerenja.  Zato ne znam čine li to i drugi.

Ali da se razumijemo, ponosan sam što sam takav i što nisam mijenja svoja uvjerenja, niti ih prilagođavao dnevno-političkim potrebama i modama ovoga svijeta. Zato me pomalo strah od ove euforije koja se stvara u javnosti. Strah me da ona nije plod pravog obraćenja na putu prema Bogu, nego jeftine prilagodbe onih koji nemaju pravih vrijednosti, pa su se opredijeli za one pomodarske. Strah me da njihovo pristajanje uz EU doista nije plod autentične preobrazbe duha i misli, kako se navodno dalo naslutiti na tragu onih činjenica  na koje ukazah na početku, nego da su rezultat njihovih negdašnjih navika i uvriježenog ponašanja koje se ni za dlaku nije primijenilo. Mudar je bio narod kad je rekao: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad. Ili pak kad veli: Ne pada kruška daleko od stabla, niti se na trnju beru jagode. Tako nas danas djeca onih koji su nas klali kao vukovu, vode u EU kao umiljati janjci, samo me strah da nas ne odvedu kao janjad na klanje, kao nekada njivi očevi. Tako oni koji su bodljikavom žicom ograđivali našu slobodu, pozivaju nas slatkorječivo da beremo jagode na njihovim poljima. No razbora radi, trebali bismo dobro provjeriti, prije nego uđemo u to polje, jesu li njihova polja opasana istom bodljikavom žicom kojom su nas nekada vezivali i sputavali ideolozi i čuvari totalitarističkog režima.

I zato bih, dite moje, završio ovaj svoj monolog, postavljajući neke pretpostavke, u nemogućnosti iznijeti svoj konačni sud i ne znajući što doista misliti. Kao prvo, moguće da su se doista stvarno obratili, pa nas u EU vode čista obraza, pokajani za sve barijere prema EU koje su podizali njihovi očevi u 50 godina svoje strahovlade, te slaveći iskreno sve one vrijednosti koje su nekad gušili i zatirali njihovi očevi sa svojim suborcima. Druga mogućnost je da se nisu obratili, nego su kao vukovi navukli ovčje runo kao i njihovi preci mnogo puta do sada. I to bi moglo izići na dobro, ako će zavarati EU na korist svoga naroda, jer će s njima na čelu ovaj narod ipak ostvariti svoj dugo sanjani san, da bude priznat u svom civilizacijskom zapadnoeuropskom okruženju kao konstruktivan i jednakopravan. Ako bi i tako bilo, njihovo lukavstvo bi poslužilo da narod dođe do cilja, te im ne bih zamjerio ni onda ako bi oni sebi pripisali zasluge i izvukli osobne koristi iz toga.

A postoji i treća mogućnost, koja me baš ne bi veselila, ako bi se pokazala točnom. Strah me da EU nije ista ona koju sam gledao i kojoj sam se nadao prije 50 godina, kad sam snivao europski san svoga naroda i kad sam se nadao slobodi svoje zemlje. Strah me da to nije ona ista stvarnost koja je jamčila ostvarenje autentičnih prava, koja se gradila na vjeri u Boga poštujući kršćanske korijene i svetu baštinu europskog tla. Dojam mi je da to više nije ista civilizacija u koju sam nekada upirao pogled. Strah me da se dogodila preobrazba europskog društva, te da je se EU preobrazila u promicatelja bezboštva, poput onoga kojem smo nekada robovali u onom režimu i protiv čijih nepravdi smo se borili. Ako je to tako, onda je jasno zašto toliko oduševljenje ulaskom u EU onih koji su završili škole i izučili zanate kod svojih očeva koji su zdušno 50 godina podizali barijere protiv ondašnje EU. Onda je jasno zašto se tako dobro slažu, kako veli narod svojom mudrošću: Vrana vrani oči ne vadi.

Eto, dite moje, vrime će pokazati što je na stvari, premda me strah da je po srijedi ovo zadnje. Ali što bilo da bilo, ti slušaj riči svoga dida i drži se onog puta kojem te je on poučio. Poput njega drži i ti postojano one vrijednosti i ne mijenjaj svoja uvjerenja ako su utemeljena na vječnim Božjim odredbama, pa taman da to svi budu činili. Jer prošla je i Austro-ugarska monarhija, a ispratili smo i nekoliko Jugoslavija, kao i dvije samostalne hrvatske države, a proći će i EU. Samo ne će proći onaj čovjek i onaj narod koji vjeruje u Boga i koji se drži trajnih, neprolaznih vrijednosti.“

Eto, tako je umovao stari did Mate o ovim novim događanjima. Najradije svoja razmišljanja izmrmlja sebi u bradu, jer on nije ‘dovoljno pametan’ za ovaj mladi naraštaj koji danas živi prema nekim svojim mudrostima, ne slušajući previše iskustvenu mudrost života koja se nije prilagođavala društvenim nestalnim mijenama.

Poznata je velika važnost
ove bolničke naprave
za njegovanje nedonoščadi
i slabije novorođenčadi.
Izišavši iz majčina krila
djeca su još nesamostalna,
a mnoga i nemoćna
disati i hraniti se,
a da ne govorimo o tome
kako se zaštititi od zaraza.

Poput bolničkog inkubatora
postoji i duhovni inkubator
koji je Bog izgradio u srcu roditelja
dajući im vjeru u svojoj Obitelji,
da njome zaštite svoje,
a ujedno i njegovo, dijete
od zaraze ovoga svijeta.
Nezamjenjiva je njihova skrb
i inkubator obiteljskog doma
dok dijete ne očvrsne do kraja
i dok se samo ne uspije
snagom vlastite vjere odupirati
štetnim utjecajima okoline.
U ovom smo svijetu baš svi,
od najmanjega do najvećega,
doista prava nedonoščad
dok se vjerom ne osnažimo
i izgradimo za samostalan život
zrele i zdrave djece Božje.

13. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak nam svjedoči kako Gospodin Isus nije bio svugdje dobrodošao, nego je bilo situacija u kojima su mu uskraćivali gostoprimstvo u svojoj sredini. Tako nam sveti Luka opisuje kako su ga jednom zgodom, dok je putovao iz Galileje u Judeju, mještani jednog samarijskog sela odbili ugostiti zato jer je bio na putu prema Jeruzalemu. Kad su to vidjeli njegovi učenici Jakov i Ivan odmah su burno reagirali, do mjere da su čak htjeli zazvati oganj s neba na stanovnike tog mjesta. No Gospodin Isus nije dijelio njihov stav, te se nije niti osvrnuo na potez mještana tog samarijskog sela, nego je prekorio svoje učenike zbog takve uvrijeđene reakcije, da bi potom mirno nastavio svoj put prema drugom mjestu.

Događaj poput toga opisanoga nije rijetkost ni danas kad također mnogi pojedinci, mjesta ili društva uskraćuju Gospodinu gostoprimstvo i dobrodošlicu zbog nekog svoga uskogrudnog stava koji čak ne mora imati izravno veze s njime. Ima i danas ljudi koji su vođeni određenim prkosom i inatom prema vjeri i vjernicima, te za sebe odbijaju spasenjsku Kristovu prisutnost. Isto tako jedna od čestih pojava je da se Gospodina i sadržaj njegova navještaja odbacuje poradi nekih principa, vrlo neutemeljenih, poradi kojih oni koji se na njih pozivaju nisu u stanju razložno i staloženo razmišljati. I danas se i mi vjernici, poput onih samarijanaca, opiremo Božjem dolasku među nas i k nama, tražeći izlike za opravdanje vlastitog stava. Često se želimo predstaviti i vjernicima, ali vjernicima sa stavom, koji ne razmišljaju onako kako razmišljaju svi ostali, nego se želimo pokazati vjernicima sa stavom, bio on dobar ili loš, samo da pokažemo da imamo svoj stav. Pri tome uopće nismo sebi predočili ono bitno, a to je živi Krist Gospodin koji nam svojom prisutnošću donosi božanski život. Tako se događa da poradi sebičnih principa žrtvujemo dobro koje nam Bog šalje, kao što su i samarijanci odbili Isusa samo zato jer je išao u Jeruzalem, a oni nisu bili u dobrim odnosima sa Židovima. Poradi vlastite tvrdoglavosti i sitničavosti, poradi jala i netrpeljivosti mi ljudi odbacujemo Božju milost, opirući se njegovim poticajima i dobroti i odlazeći na rubove vjere i crkvenoga života. Na žalost, i danas među nama, to jest u našem narodu, ima toliko onih koji su se makli na rub života vjere, vrlo kritični prema Crkvi i vjernicima, nesposobni prihvatiti dobrobit koju Bog šalje po svome Sinu i svojoj zajednici vjernika.

S druge pak strane oni koji su dio Crkve, a napose oni koji vode zajednice vjernika kao pastiri, prema takvima se onda ponašaju kruto i okrutno, udaljavajući ih još više svojim postupcima. Tako sliče Jakovu i Ivanu koji bi bili najsretniji da ih je progutao oganj s neba. Njih dvojica su slika crkvenih pastira koji bih odmah kažnjavali, zlorabeći duhovne ovlasti koje im je dao Gospodin, vraćajući milo za drago onima koji su povrijedili njihovu taštinu, a za izgovor uzimaju odbacivanje Gospodina. Nije rijetkost da prema onima koji odbijaju Gospodina i Crkvu, sa strane vjernika postoji osjećaj osvetoljubivosti, pa i zlurade radosti kad im se nešto zloga dogodi, te se odmah tumači kao Božja osveta i kazna. A ako već nama nije dano da ih kažnjavamo ognjem s neba, onda se veselimo da ih je stigla Božja kazna.

No u svemu tome pravi put nam pokazuje samo Gospodin Isus, koji s mirom onoga koji zna da nije došao radi sebe, nego radi ljudi, prekorava svoje učenike i odlazi u drugo mjesto. I njima je htio jasno dati do znanja da su i oni pozvani služiti ljudima, a ne svojoj taštini i umišljenoj veličini. Lako je osuditi i kazniti čovjeka, ali to nije bit njihova poslanja. Poslanje će ispuniti samo onda kad shvate da su pozvani privoditi ljude k Bogu, kad im bude žao što su ljudi sebe lišili Božjeg obilja, a ne kad se ravnaju prema svom povrijeđenom ponosu.

Isto vrijedi i u slučaju ideološkog odbacivanja vjere i Gospodina koje je danas vrlo često, jer je velik dio javnosti, medija i moćnika ovoga svijeta a priori protivan navještaju kršćanskih vrijednosti u društvu, ne pitajući se uopće koliko su one u sebi ljudske i ispravne. Ideolozi nemaju ni volje ni otvorenosti ni duha da sagledaju što Krist Gospodin daje društvu, koje blago i blagoslov Božji, ali to ne znači da Crkva prema njima treba nastupati jednako ideološki, na način Jakova i Ivana. Pa i onda kad ideolozi ne prihvaćaju kršćanske vrijednosti kao univerzalne, nego ih odbacuju kao parcijalne, to jest vrijednosti jednog Židova iz Nazareta ili neke kršćanske zajednice, to ne znači da je osuda i kazna prvo što im treba željeti i učiniti, nego treba usvojiti Gospodinove osjećaje i njegov način razmišljanja. Pa i kad naše društvo i mnogi pojedinci u njemu, to malo selo i jedno od svjetskih sela, odbacuje kršćanske vrijednosti, čineći sve da se dio ljudi pred njima zatvori, to jest cementira do mjere da ne uočava njihov sveopći domet i važnost, Gospodin nas poučava da umjesto povrijeđenog ponosa i taštine moramo prije misliti na štetu koju trpi sam čovjek kad odbacuje Boga koji mu dolazi u susret. I onda kad prema Bogu i Božjemu, prema Kristu i Crkvi, postoji toliko jala, ne znači da se službenici Crkve smiju voditi taštinom prema njima, nego Gospodinovom poniznošću i poukom.

Upravo zato Gospodin Isus izabire sebi one koje uči da budu velikodušni i nesebični, da ne traže svoj interes, nego da se odgajaju kako bi bili prikladni za kraljevstvo Božje, jer samo tako će otkriti da je njihovo prvotno poslanje donositi ljudima spasenje Božje. A i onda kad ih ljudi budu odbacivali nikada sebi ne će priuštiti da se ponašaju ideološki ni osvetoljubivo, nego će, pobjeđujući vlastitu taštinu, opraštati i onima koji su na njih jalni i kivni, strpljivo čekajući da sami shvate svoju zabludu i štetu koju su sebi nanijeli. U tom duhu svaki je vjernik pozvan ići pred Gospodinom kao njegov glasnik pripravljajući mjesta u srcima ljudi tihim radom i postojanim svjedočenjem, kako bi što više ljudi otkrilo ljepotu Božjeg dara i prisutnost kraljevstva Božjega na zemlji.