Svetkovina presvetoga Trojstva – C

U povijesti čovječanstva mnoge su istine, tajne i izumi otkriveni zahvaljujući ljudskoj upornosti i želji za spoznajom. Mnogo toga što se u prvi mah činilo nesavladivim, prevladalo se nakon dobre pripreme i vježbe, a osim toga dobar dio je ovisio i o potrebnim pomagalima bez kojih opet ne bi bilo moguće ostvariti ispravne intuicije i velike ideje. Nešto slično možemo primijeniti i na odnos čovjeka i Boga, jer je Bog najveće otajstvo koje je čovjek želio spoznati. Koliki su samo mislioci uložili snage i energije kako bi bar dijelom odškrinuli to otajstvo, kako bi ga barem malo osvijetlili, kako bi mu se približili, a opet uvijek su mu ostajali jednako daleko, nikad do kraja zadovoljni zaključcima svojih istraživanja ni prijeđenim putem. Pa i kad su imali veliku želju, nikad nisu ostvarivali željeno jer, ili nisu bili dovoljno pripremljeni ili nisu posjedovali prikladna pomagala da ipak dođu do spoznaje Boga i do većeg zajedništva s njime.

I sam željan da se ostvari neponovljivo i neopozivo zajedništvo, Bog je ljudima htio pomoći. On je bio taj koji je u njima trajno poticao, i potiče, želju da ga traže, te ih je upućivao kako trebaju kreposno živjeti da bi ga mogli spoznati, što im je bila istinska priprava i vježba za susret s njime. A potom im je on sam priskrbio i potrebna pomagala da mogu ući u otajstvo njegova života i ostvariti željeno i dužno zajedništvo. Upravo u tom duhu možemo shvatiti riječi Gospodina Isusa koje smo čitali u današnjem evanđeoskom odlomku. Obećavajući svojim učenicima da će im dati Duha Svetoga koji će ih uvesti u svu istinu, Gospodin Isus aludira na istinu o Bogu koju im je objavio, to jest na potpuno zajedništvo s Bogom koje se ostvaruje zajedništvom i ljubavlju Duha Svetoga. Doista, središte i bit prave istine je istina o Bogu koji ljude obdaruje istinom. Priopćenje te istine nužno ih onda uvodi u unutarbožanske odnose, jer je Bog onaj koji posjeduje i koji komunicira ljudima svu istinu, istu onu koju nosi u svojoj biti.

Zanimljiv je bio način na koji je Bog saopćio nama ljudima svoju božansku bit i unutarbožanski život. Bog nas je najprije pozvao na život vjere, što je bio sveobuhvatni Božji plan za čovjeka. Čovjek je od trenutka stvaranja bio pozvan po vjeri ostvariti zajedništvo s Bogom, što znamo da je prvi čovjek odbio. Kasnije je Bog izravno pozvao Abrahama čija je zasluga bila da je ostvario ono što je Bog bio predvidio za svakog čovjeka. Ali i nakon što je čovjek bio odbio zajedništvo s Bogom, uslijed čega je bio kažnjen, Bog mu je otvorio vrata nade i pozvao ga da iščekuje spasitelja. Tako ga je obdario drugom velikom krepošću koja je trebala postati značajna sastavnica njegova života. A kad je došao Spasitelj, naš Gospodin Isus, on je svojim apostolima dao Duha Svetoga kako bi po njemu primili ljubav Božju.

Tako nas je Bog u svom povijesno-spasenjskom približavanju nama obilježio trostrukom krepošću: vjerom, nadom i ljubavlju. Dajući nam ove tri kreposti utisnuo je u nas pečat onoga što je on za nas, ali i onoga što je on u sebi: Otac, Sin i Duh Sveti. Kad je objavio ljudima svoju jedincatost, svoju božansku opstojnost i neponovljivu uzvišenost kao Oca svega stvorenja, dao im je dar vjere, jer ga je bilo nemoguće drukčije spoznati. Upravo taj dar je obilježio kao vjernike i nas koji mu vjerujemo i koji vjerujemo u njega i njegovo ime. Kad je potom ljudima obećao spasitelja i uzdizao im srce da čekaju Božjeg Pomazanika, onda ih je ispunio nadom u njegovo spasenje koje je izvršio Sin, druga božanska osoba. A on, Krist, naša nada, dodatno je potom potakao one koji vjeruju da se nadaju i potpunom ispunjenju Božjih obećanja na zemlji, kao i onoj konačnoj punini u nebu. Zato im je govorio o Duhu Svetome tješitelju i branitelju koji uvodi u svu istinu, koji uzima od njegova i daje njima, to jest uzima od Božje punine i njome ih obdaruje. A kad je potom došao Duh Sveti koji je apostole uveo u puninu istine, razlio je ujedno u njihova srca ljubav Božju, kako veli i sveti Pavao: Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Tako se objavila i treća božanska osoba, Duh Sveti, ljubav između Oca i Sina.

Ovo što se dogodilo u povijesti spasenja dogodilo se i poradi nas i za nas. I mi smo postali dionici tog trostrukog Božjeg dara kao oni koji vjeruju, koji se nadaju i koji ljube. Sukladno svemu rečenom, svu istinu ne može upoznati onaj tko ne pozna božansku Trojicu i tko od njih ne prima po ovim trima krepostima komunikaciju božanske istine i zajedništva, jer se sam Bog objavio kao Bog Trojstvo. A kako Boga Trojstvo može upoznati samo onaj tko vjeruje, nada se i ljubi, to znači da se Boga ne može spoznati i da se s njim ne može ostvariti zajedništvo bez ove tri bogoslovne kreposti.

Zato i u našem vjerničkom postojanju ove tri kreposti odražavaju prisutnost Trojstva i njegovu božansku skrb za nas, jer nam daje snagu i smisao života, dok ne prispijemo u puninu ljubavi Božje, u život vječni, gdje će ostati i u nama samo ono što postoji u Bogu, a to je ljubav. Na našem životnom putu vjera i nada nam služe kao neophodna sredstva Božje pomoći da ga upoznamo i s njime ostvarimo zajedništvo ljubavi već za ovoga života. Osim toga služe nam i da se lišimo svega što nije ljubav, kako bismo mogli potpuno Bogu sličiti, preobraženi ljubavlju do posljednjeg atoma svoga bića. Ove nam kreposti koriste da se mi ograničeni ljudi divimo Božjoj dobroti kojom je nas, nedužna i vremenita bića, odlučio primiti u vječno zajedništvo svoje ljubavi kojom se ljube oni, presveta Trojica, Otac, Sin i Duh Sveti. Prihvatimo stoga ove tri kreposti kao ključ iz ruke Božje koji nam je dan da Boga do kraja i ispravno upoznamo, te da s njime već sada ostvarimo zajedništvo ljubavi koje će on posvetiti i okruniti životom vječnim u kojem ćemo ga u ljubavi hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen.

Kad se ljudi učlanjuju
u neku udrugu, klub ili zajednicu,
kao potvrdu i znak pripadnosti
dobivaju člansku iskaznicu,
valjano potpisanu i ovjerenu.
Kako iskaznica tako i članstvo
valjani su dok se podmiruju
neophodne članske obveze.

Na sličan način nam je omogućeno
učlaniti se u zajedništvu ljubavi
Oca i Sina i Duha Svetoga.
Članstvom u otajstvu života
i savršenstva Presvete Trojice
stječemo pravo na puninu dara
neizmjernog božanskog života.
Kao pristup u ovo zajedništvo
potrebno je predočiti iskaznicu vjere,
otisnutu u vlastitom srcu,
s vlastoručnim Očevim potpisom,
ispisanu krvlju njegova Sina
i ovjerenu žigom Duha Svetoga.

Da bolesnik u bolnici, prije nego se počne liječiti, prisili liječnike da raspišu referendum o tome što je zdravlje a što bolest, svi bismo se čudili takvom apsurdu. Da mentalni bolesnik prisili psihijatre i medicinsko osoblje u psihijatrijskim bolnicama da raspišu referendum o tome što je to normalno, a što je umobolno, ne bismo mogli doći k sebi. Da kriminalci u zatvorima prisile čuvare i zakonodavce da raspišu referendum o tome što je to dobro a što zlo, što je pošteno a što nepošteno, zgražali bismo se u nevjerici da se takvo što može dogoditi. Ili pak da lašci prisile istinoljubive ljude da preispitaju pojam istine i laži, ne bismo znali odakle početi. Ili da đaci tražite od profesora matematike da dokaže da je 1+1=2, ne znam što bi rekao. Svi takvi zahtjevi u sebi bi bili apsurdni, jer imaju dozu nedokazivosti koja počiva na naravnoj očevidnosti, te funkcionira kao nedokaziva pretpostavka i polazište života.

No dok bismo to nazvali pravim apsurdom, ne uočavamo da nam se u isto vrijeme događa sličan apsurd glede braka i obitelji. Točnije rečeno, pred očima javnosti je jedan apsurdni referendumski zahtjev. Naime, građanska inicijativa U ime obitelji traži da se raspiše referendum na kojem bi se tražilo da se ustavom definira brak kao zajednicu muškarca i žene.  Ali upravo zato jer sliči svemu gore rečenome, apsurdna je ova nova inicijativa za referendum koja se upustila u to da dokazuje što je to brak i na čemu se temelji brak i bračna zajednica. Kao što bi profesoru matematike bilo apsurdno dokazivati da je 1+1=2, zdravom razumu je apsurdno dokazivati da je žena+muškarac=brak. Ova građanska inicijative ipak se upušta u to da dokazuje zdravom razumu neupitnu očevidnost koja funkcionira više kao nedokazivi postulat života nego kao logički dokaziva stvarnost. Kao što se logičke i matematičke postulate ne dovodi u pitanje i ne može ih se dokazivati, tako se zdravorazumski ne može dovoditi u pitanje da je brak zajednica muškarca i žene i ne može se dokazati takva činjenica onima koji to osporavaju mimo svih pravila zdravoga razuma.

Jer govor o braku pretpostavlja da se govori o zajednici u kojoj nastaje i u kojoj se prenosi život. Očita je činjenica da ljudski rod postoji samo zato što postoji zajedništvo muškarca i žene koji u međusobnom darivanju daruju, to jest rađaju novi život. To je činjenica koju zdravi razum percipira kao činjenicu, pa i onda kad ima slijepaca koji je ne žele vidjeti, koji su i sami, da stvar bude bolja, plod zajedništva nekog muškarca i žene, a nisu pali s kruške niti su začeti istospolnim činom. Upravo zato je apsurd dokazivati ono što je tako očito.

Jer kad bi u Hrvatskoj bilo 50% ljudi koji su došli na svijet putem istospolnog odnosa, onda bi bilo logično, a i pošteno, da oni traže raspisivanje referenduma o redefiniranju definicije i statusa braka od one koja se do danas prihvaćala putem zdravorazumske logike. Možda sam čak rekao preveliku brojku, nego kad bi u Hrvatskoj bilo 5% pojedinca ili pak kad bi bilo samo 5 pojedinaca koji su nastali iz istospolnog odnosa, onda držim da bi bilo pošteno da traže, a od zakondavaca da raspišu referendum o njihovu statusu. I ne samo to, nego držim da bi bilo pošteno da ih u tome podrži i cijela građanska zajednica, te da učini sve da zaštiti njihova prava. Doista, u tom slučaju bi bilo pošteno da svih 100% građana Republike Hrvatske učini sve što treba kako bi oni mogli zaštiti u društvu status one zajednice iz koje su nastali. Ali do tada nije ni logično ni pošteno da zakonodavac dovodi u ovakav položaj i ovakvu situaciju zajednicu muškarca i žene kad se zna da nema nijednog čovjeka koji svoje postojanje ne duguje upravo njima u zajedništvu njihove spolne različitosti.

No kako na svijetu nema nijednog pojedinca koji je nastao iz homoseksualnog čina i zajedništva, te stoga raspravljati o tome koliko bi homoseksualnost bila normalna, to jest naravna, nema ni smisla, s napomenom da govor o naravnome unutar zdravorazumskoga, kao što je ovdje slučaj, nema nikakve psihosomatske ili moralne konotacije, premda bi se i o njima dalo govoriti na nekoj drugoj instanci, nego je isključivo govor o naravnom nastajanju i prenošenju života. Ovakav govor o ‘naravnome’ potvrđen je i opravdan činjenicom da nema nijednog čovjeka nastala iz istospolne veze ili zajednice. Onaj tko ne uviđa da normalno prenošenje života jamče muškarac i žena, a ne istospolne veze, trebao bi nekako potkrijepiti svoje tvrdnje, no do sada među ljudima nije poznat takav slučaj ni iznimka.

Sve ovo što se događa samo je pokazatelj dokle je potonula naša civilizacija. To je samo dokaz koliko je drska moć sile, politike i ideologije koja previđa zdravorazumske činjenice. Zanimljivo da vlast i svjetska moć nije predložila onima koji se ne slažu s tim zdravorazumskim činjenicama da oni pokrenu referendum u prilog svojih ideja, nego se prisiljava one koji prihvaćaju zdravorazumsku naravnu očevidnost da je brane referendumom.  Moć i politika su uspjeli izokrenuti teze, a da toga nismo ni svjesni. Samo zato što postoji diktat moćnih lobija, koji pod izlikom borbe za prava i slobode, izokreću i odbacuju zdravorazumsku očevidnost i logiku, te su spremni donositi zakone bez ikakvog uporišta u činjenicama ljudskoga života. Samo zato jer su u stanju drznuti se da potpišu bezočne zakone, prisiljavaju građane na ovakav apsurdan potez, koji je više očajnički pokušaj koji pokazuje do koje su mjere potkopani temelji života i zdravorazumskog promišljanja, a time i ljudske zajednice.

Ali upravo zato jer je stanje društva tako žalosno, treba podržati ovu građansku inicijativu, jer je to očajnički pokušaj koji želi spasiti bitne vrijednosti ljudskog života i društva. Podržavajući nju, podržavamo pravo na zdravorazumsko zaključivanje koje počiva na empirijskim činjenicama, te sasvim logično i spontano podupire kao normalno ono što je svim ljudima, bez iznimke, bilo ishodište života. Dati svoj glas ovoj inicijativi znači također iskazati svoju zahvalnost konkretnom muškarcu i ženi, to jest ocu i majci, koji su nam dali život. A to je minimum na koji smo svi pozvani!

Duhovi  – C

Danas se u našem društvu raspravlja često, javno i privatno, o takozvanom dužničkom ropstvu. Radi se o ropstvu koje nastaje uzimanjem kredita, koje potom dužnici ne uspijevaju isplatiti, tako da ostaju trajni dužnici takvog stanja, trajno s omčom oko vrata koja prijeti da će se jednom toliko stegnuti i dužnika usmrtiti. U stanju takvog ropstva nalaze se kako pojedinci, tako i cijele države koje su se također  zadužile, a nemaju dostatnu gospodarsku moć da bi izišle iz krize, vratile dugove i nastavile se slobodno i nesmetano razvijati. Biti u dugu prema nekome nikada nije ugodno, a najmanje u takvoj situaciji koja postaje pravo ropstvo iz kojega se teško izvući. Upravo jer je takvo dužničko ropstvo pogubno i nesnosno, jasno je zašto nitko ne voli biti nekome dužnikom, a isto tako koliko se veseli u trenutku kad uspije otplatiti svoj dug. Takva ropstava su plod ljudskih nezdravih odnosa, plod ljudske potrebe da svatko traži svoju materijalnu korist, da pomaže drugome uvjetno, to jest štiteći prije svega vlastiti interes.

Međutim, ima dugova koji nemaju tako negativan predznak, premda uvijek i trajno ostajemo dužnici i glede takvog duga. Takav je dug na primjer onaj prema roditeljima, ocu i majci, koji su nam omogućili život, kojima trajno trebamo biti zahvalni za dar života koji smo primili. Pa i onda kad pojedinci i skupine pokušavaju omalovažiti vrijednost takvog duga želeći diskreditirati obitelj, mi znamo da ostajemo potpuni dužnici njima, jer od njih primismo vlastito postojanje u svijetu. Svaki pokušaj da se izbjegne takvo ‘dužničko ropstvo’ koje od nas iziskuje najprije i ponajviše zahvalnost za ono što smo mi sami dobili, doista je neprimjeren i gnusan. Tim više možemo razumjeti referendumsku inicijativu koja se ovih dana događa u našem društvu, koja je u biti jedan od načina izražavanja zahvalnosti onima od kojih je svaki čovjek bez iznimke primio taj temeljni dar na kojem može kasnije graditi sve ostalo.

No dok odnos prema roditeljima pretpostavlja da uz zahvalnost uzvratimo, kad to bude potrebno, i za skrb koju su nam iskazali, postoji jedan drugi kontekst ‘dužničkoga ropstva’ gdje smo sve primili besplatno, a da s naše strane biti dužnik ne pretpostavlja ništa nego zahvalnost.  Ovakvo ‘dužničko ropstvo’ je sinovska zahvalnost koju dugujemo Bogu za ono što je on učinio za nas. U tom duhu reče sveti Pavao u Poslanici Rimljanima da smo dužnici, ali ne tijelu da po tijelu živimo. Mi smo u stvari dužnici Duhu koji nam je dan da oživi naša smrtna tjelesa, kako bismo po Duhu živjeli. Dužnici smo Bogu koji nam je dao život i koji nas je otkupio, ali naše duhovno ‘dužničko ropstvo’ nije kao ropstvo ovoga svijeta. Stoga će Apostol i pojasniti da nismo primili Duha robovanja, nego Duha posinstva, koji nas uči klicati ono ‘Abba! Oče!’, koji je susvjedok s našim duhom da smo djeca Božja, što znači da imamo trajni dug prema Bogu, ali ne dug propasti, nego spasenja, ali ne ropski dug, nego dug slobode. U ovom smislu i Gospodin Isus u Evanđelju govori svojim apostolima o ‘dugu’ ljubavi koji imaju prema njemu kad veli: Ako me ljubite, zapovjedi ćete moje čuvati. Ili pak: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ.

S druge pak strane je sasvim očito da Bog ništa od nas zauzvrat ne očekuje. Ne očekuje da mu budemo robovi, da zahvalnost prema njemu doživljavamo kao dužničko ropstvo, nego prije svega kao dužničku slobodu. Jedino što je Bog htio je da budemo slobodni i da živimo kao njegova djece sebi na korist, to jest spasenja. Zato je Isus i rekao svojim apostolima da očekuje ljubav kao znak zahvalnosti s njihove strane. Zamolio ih je da slušaju njegove riječi i zapovijedi, jer će im tako dati svoga Duha kao pravog i trajnog Branitelja. Upravo Branitelj – Duh Sveti postaje im neizmjerni dar i dobro, jer on ih može poučavati o svemu i može dozivati u pamet sav Božji nauk. A onda i sveti Pavao izražavao ovu istinu da smo dužnici Božji, ali ne da bismo Bogu robovali, nego da bismo pred njim bili slobodni, ništa mu ne dugujući osim da živimo po njegovu Duhu. Tako uz prvotni dar života i otkupljenja Bog nam daje i dodatni dar i milost vječnoga spasenja. Apostol će nas poučiti da nam je Bog dao svoga Duha da možemo biti njegova djeca i njegovi baštinici, to jest da nas je obdario Duhom koji nam je podario istinski život u Kristu Isusu i dar da se zajedno s njime proslavimo kao njegovi subaštinici.

Apostoli su na dan Pedesetnice shvatili ovu veliku istinu. A u trenutku kad su primili dar Duha osjetili su potrebu i poticaj svime prenijeti svoje iskustvo. Osjetili su se dužnicima Duha Svetoga koji im je podario slobodu djece Božje, pa su tu istu slobodu navijestili najprije svim stanovnicima Jeruzalema, a potom i cijelome svijetu. S toliko žara su govorilo o ovome svetom dugu pred Bogom, želeći svakom čovjeku posvijestiti istinu o posinstvu i slobodi, istinu daru milosti. No darom Duha Svetoga apostoli nisi postali samo Božji dužnici, nego su postali i dužnici cijeloga čovječanstva. Samo su oni, svjedočeći potom cjelovitu istinu o Bogu, mogli svijetu navijestiti istinu i uvesti ih u svu istinu u koju je njih uveo Duh Sveti. Samo po njihovu svjedočanstvu svijet je mogao otkriti Božju prisutnost u svijetu i samo po njima Božje djelo je moglo postati dostupno čovjeku i čovječanstvu.

Upravo ovaj dar i ovu zadaću prenijeli su Crkvi i svakom vjerniku. Apostoli su nas zadužili da budemo dužnici Duha Svetoga, a ne dužnici na ljudski način. To znači da nas poučiše da budemo dužnici slobode kojom nas je Bog oslobodio od grijeha, kako bismo živjeli u pravoj slobodi djece Božje. Nama je vratiti dug Bogu od kojeg smo primili kredit slobode, a koji od nas ne traži i ne očekuje ništa, nego samo da živimo kao slobodna djeca Božja, naviještajući svakom čovjeku ljepotu života Božjega koji smo primili. Neka Duh Sveti, koji je osnažio apostole na dan Pedesetnice za takvo svjedočenje, osnaži i nas da budemo širitelji dara slobode kojim nas je Bog obdario. Nastojmo ispuniti svoj dug prema njemu oslobađajući ljude ropstva ovoga svijeta, a pozivajući ih da budu vjerni Božji dužnici, zahvalni Bogu za dar slobode koji smo primili po Duhu, kako bismo po tom istom Duhu doživjeli vječnu proslavu u nebesima.

Ne može se svaka bolest
i nepravilnost u organizmu,
a napose unutarnjih organa,
poput srca, žuči, jetre i bubrega,
uočiti i dijagnosticirati običnim okom.
Za takvo što je potrebno
dubinsko snimanje
koje se najčešće obavlja
ultrazvučnom metodom.

Takav bi snimak nutrine
bio potreban i u duhovnom životu,
jer se ljudsko oko zadržava
uglavnom na površini
i ne može dobro propitati dušu.
Samo Božje oko poput ultrazvuka
opaža i ono što je čovjeku nevidljivo.
Prodirući kroz tjelesno tkivo
njegov pogled od valova ljubavi
nepogrešivo čita srce i dušu.
Tek nakon što Gospodin snimi
ultrazvukom svoje Riječi
stanje naše nutrine,
može se postaviti i dijagnoza.
Potrudimo se i požurimo se
izložiti spasenjskom pregledu
i spasonosnom zahvatu
njegove iscjeliteljske ljubavi.

7. uskrsna nedjelja – C

Današnji nam evanđeoski tekst iz pera svetog Ivana prenosi dio Isusove molitve za svoje učenike na posljednjoj večeri. Iz Gospodinovih riječi se razaznaje da on naviješta Božju ljubav i spasenje koje se proteže kao lanac zajedništva iz Božje vječnosti do svakog pojedinog čovjeka u vremenu i prostoru. Gospodin najprije govori o svom vječnom odnosu s Ocem želeći da to zajedništvo postane izvor i uzor i onog zajedništva s ljudima. Gospodin je oduvijek jedno s Ocem, on je oduvijek u Ocu u savršenom zajedništvu u ljubavi koju želi prenijeti i učenicima, kako bi i oni shvatili da ih Bog savršeno ljubi, te da se onda i oni trebaju ljubiti međusobno. Gospodin Isus je oduvijek u slavi Očevoj, te istu slavu želi podariti i onima koji vjeruju u njega. Gospodin oduvijek savršeno spoznaje Oca, te hoće da ga i oni savršeno upoznaju.

No kako bi se mogao dogoditi ovaj izlazak savršene ljubavi iz Boga, morao je doći na svijet Božji Sin, naš Gospodin Isus, kao najjasnija i najčvršća spona ljubavi između Boga i ljudi. Zato je se on svom snagom trudio pokazati da ga je poslao Otac, kako bi ljudi mogli uzvjerovati u Boga živoga koji je došao među ljude da ih pozove na ljubav i spasenje. U ovom lancu ljubavi i zajedništva koji iz vječnosti dolazi u vrijeme, koji iz neba silazi do zemlje, Gospodin Isus je neponovljiva spona zajedništva koja nam omogućuje da se ‘zakačimo’ na vječnu i potpunu ljubav Božju kojom se i sami uzdižemo u vječnost. Uzvraćajući vjerom na Božju ponudu spasenja, apostoli su počeli graditi lanac vjere koji od Boga preko Gospodina Isusa dolazi među ljude. Vjerujući u Krista Gospodina, svjedoka i primjer savršene ljubavi Božje, dopustili su da Bog učvrsti spone spasenja s ljudima, spone koje su po Gospodinu Isusu postale konačne i neopozive.

Iz svega što Gospodin reče, mi zaključujemo da biti kršćanin znači biti s Bogom savršeno jedno, ali to neponovljivo zajedništvo ne ostvarujemo kao pojedinci i privatnici, nego kao zajednica vjernika okupljena oko njega uskrsloga. Osim toga valja biti svjestan i činjenice da između nas i Gospodina ima cijeli niz vjere, crkveni lanac sastavljen od svjedoka njegova uskrsnuća i navjestitelja njegove riječi i djela spasenja. Između Gospodina i svakoga od nas postoji niz vjerodostojnih svjedoka vjere, to jest zajednica vjere – Crkva koja je primila Božju objavu i navijestila je svijetu. Ovaj niz ili lanac vjere je započeo upravo s apostolima, te stoga Gospodin Isus na poseban način ističe njihovu ulogu kad moli za njih, jer su oni bili izravni svjedoci i očevici. Potom dolaze svi oni koji su povjerovali i koji će povjerovati na njihovu riječ.

Gospodnja riječ i apostolsko svjedočanstvo su nam dragocjeni u vremenima kad se o vjeri govori kao o privatnom odnosu s Bogom, pri čemu zanemaruju čak osobu i djelo Gospodina Isusa, kao da svaki čovjek može s Bogom komunicirati prema vlastitom nahođenju, kao da bi svatko bio za to osposobljen i moćan. Ali se ne osporava samo njega, nego se još više osporavao ovaj lanac ljudskoga svjedočanstva u svetoj Crkvi, koji neprekinutošću jamči da su izvori kršćanskoga života u Bogu. Ali isto tako nam poručuje da bi osporavanje ljudske karike u tom lancu onemogućilo vjerodostojno kolanje Božjeg života među ljudima. Zato je svaki od nas u tom lancu dragocjena karika, te smo pozvani čuvati neprekinuti niz vjere tog lanca. Jer nitko od nas nije primio samostalnu ni cjelovitu objavu Božju sam za se, nego nam ju je podario Gospodin Isus po onima koji su bili svjedoci njegova uskrsnuća i na čiju smo riječ povjerovali. Zato Gospodin očekuje od nas danas da u lancu vjere koji nas spaja sa živim Bogom ne prepoznajemo samo njega, uskrslog Gospodina,  nego da postanemo svjesni zajednice – Crkve u kojoj smo primili vjeru i snagu njegove prisutnosti, ali isto tako i dar zajedništva s Ocem.

Budimo stoga i mi kao vjernici vjerodostojne spone Božje ljubavi, jer Bog nije htio bez nas graditi ovaj niz vjere. Naprotiv, htio je da Crkva bude božanska i ljudska stvarnost, jer i mi ljudi njegovom snagom trebamo prepoznati ono autentično ljudsko u nama dopuštajući da bude prožeto božanskim, kako bismo po tome stupili u potpuno zajedništvo s Ocem. Upravo jer je Crkva ljudska i božanska, prava spona zajedništva je njezin utemeljitelj, Bogočovjek, Gospodin Isus, koji je uskrsnućem uzdigao i pokazao ljudsku narav kao neraskidivo vezanu s Bogom. Time nam je posvjedočio što nam je činiti kako bismo i sami postali neraskidiva spona ljubavi između Boga i ljudi.

Ne dopustimo da se ovaj Božji lanac ljubavi prema ljudima prekine zbog nas, nego kao članovi Crkve prihvatimo ovaj dar i ovu odgovornost prema čovječanstvu. Jer nas je doista uskrsli Krist Gospodin obdario darom potpunog zajedništva s Bogom omogućivši nam da u svoj ograničeni život primimo onaj cijeli božanski i neizrecivi. To je za nas koji smo povjerovali Kristu Gospodinu ujedno i odgovornost, jer smo dužni prenijeti Božji dar svakom stvorenju. I što je čvršća naša vjera, to je snažniji lanac zajedništva Božje ljubavi, jer smo mi kao karike u tom lancu osnaženi božanskim životom. U tom duhu neka svjedočanstvo našega života postaje jamstvo i spona onima koji će primiti svetu apostolsku vjeru na našu riječ, na naš primjer i na našu ljubav.

Nakon proslave svoga Sina na zemlji i na nebu, Marija je ostala apostolima, koji su još uvijek bili prilično zbunjeni i izgubljeni, najčvršća spona s nebom jer je imala jasnu svijest i predodžbu o svemu što se dogodilo. Ona je stoga, Crkvi koja se rađala iz muke i uskrsnuća Gospodinova, bila najveća potpora i dar Božje ljubavi koji im je Isus ostavio s križa. Tako je Otac kad se agonija njegova Sina približavala vrhuncu, nastajućoj Crkvi priskrbio Majku. Kao što svako ljudsko biće, da bi došlo na svijet, odraslo i osposobilo se za život, ima milost i dar da ima majku – darovateljku i zaštitnicu života, takvu je majku dobri Bog podario svojoj djeci. Marija, Majka Božjeg Sina, najbolje je mogla osposobiti Crkvu, novu zajednicu Božje djece, svojim primjerom za majčinsku ulogu koju joj je Gospodin namijenio u čovječanstvu. Kao najplodniji izdanak Duha Svetoga na zemlji, u vjeri potpuno predana služenju Bogu, bila je najprikladnija majka, skrbnica i učiteljica prve kršćanske obitelji.

Učiteljica apostola

U tom razdoblju Marija je istinska učiteljica apostola, ona koja ima iskustvo Duha na poseban i neponovljiv način. Duh Sveti je nju svojom snagom zakrilio i držao od samoga začeća, tako da je ona, osjećajući njegovu prisutnost, imala iskustvo neizmjernog dara, te je stoga osjećala svojom dužnosti pripremiti učenike svoga Sina da i sami osjete njegovu snagu i prime dar. Dok su apostoli bili zbunjeni svime što se dogodilo, te su tek polako počeli razaznavati znakove koje im je Uskrsli ostavljao svojim ukazanjima, Marija je jasno znala da je u pashalnim događanjima Bog ispunio svoja obećanja prema narodu, te im je na to skretala pozornost. Njoj koja je od početka svoga života razmatrala Božja obećanja te se osvjedočila da je Bog uvijek vjeran zadanoj riječi, bilo je razumljivo sve što se dogodilo, te je poticala i zajednicu okupljenu oko apostola da sa svoje strane uklone svaku zapreku punom zajedništvu s Bogom.

Neumorno ih je hrabrila da budu postojani, jer ono što u prvi mah nije očito, nakon truda i napora, uz pomoć Božju, postaje sve jasnije, jer Bog ne kasni ispuniti svoja obećanja ako je vjernik postojan pred njime. Ustrajnost na Božjem putu je velika krepost koju je i sama iskusila, jer se morala othrvati i maču boli, ali je nakon svega mogla posvjedočiti da Gospodin nakon kušnje daje obilnije svoje darove. Ona je znala da je takav Božji stav sasvim logičan, jer nam može povjeriti blago svoga života tek kad postanemo pouzdani da ćemo ga sačuvati i biti mu vjerni. Kao što nitko ne daje drugome vrijednu posudu ili dragocjen predmet prije nego ga upozori kako treba njime rukovati i prema njemu se odnositi, isto tako se postavio i Gospodin. On dolazi kao dragocjenost u naše krhke glinene posude tek nakon što smo stekli iskustvo kroz prokušanost života, u čemu je ona kao posuda milosti puna prednjačila. Promatrajući nju zajednici je bilo jasno što Bog od njih hoće, a isto tako nisu bili obeshrabreni, nego su znalo kako to i ostvariti.

Znala je da ono što Bog daje može se primiti samo u poniznosti, a ne u preuzetnosti, te ih je poticala da u vjeri iščekuju ostvarenje Božjeg nauma spasenja koji se trebao ispuniti upravo na njima po daru Duha koji su trebali primiti. Vječni život koji Bog želi darovati čovjeku prima se na dar, a ne može ga se kupiti zemaljskim vrijednostima. Kako se prima znala je vrlo dobro ona koja je bila ponizna službenica Gospodnja, te je iz Gospodnje ruke primala zahvalna sve što je Bog davao. Poticala ih je stoga da mole, zahvaljujući i ištući Božji Dar nad darovima – Duha Svetoga. Bitan preduvjet, znala je Marija, također je bio da međusobno budu jednodušni, složni u bratskoj ljubavi i svakom djelovanju. Njihovo jedinstvo je trebalo biti znak jedinstva ljudskoga roda na koje Bog poziva sve ljude. Sloga i međusobna ljubav trebala je biti neodoljiva privlačna snaga i drugima da shvate da je s njima Bog na djelu, koji ih je i ovlastio da naviještaju istinu spasenja potvrđujući je životom.

Proročica vjere

Marija je vjerovala da će Duh Sveti i na apostolima izvršiti ono što je obećao, dovršavajući djelo njezina Sina kako je unaprijed najavio. A apostolima i cijeloj zajednici bilo je vrlo značajno iskustvo njezine vjere, kao i povjerenja u Boga, kako bi ustrajali na putu priprave za ono što se ima dogoditi. Ona koja je s Bogom imala odnos povjerenja i vjernosti znala je da Bog ne može iznevjeriti svoja obećanja, premda je ljudima čudan način na koji ih ostvaruje. Zato je u ovom razdoblju upravo kao vjerna majka vršila svoje proročko poslanje među apostolima i u okupljenoj zajednici.

A kao majka i proročica Božja imala je dvostruku vjeru i nadu. S jedne strane ostvarivala je izniman odnos vjere s Bogom, kojemu je povjerovala kao izvoru života, snage i proročke vizije. No ovo potpuno povjerenje u Boga kao Majka trebala je prenijeti i na svoju novu djecu, koja su ujedno bila i Božja djeca njoj povjerena s križa. Ona je trebala imati ne samo dozu ljudskog optimizma, nego veliku dozu vjere i u njihovo ostvarenje sukladno Božjim obećanjima. Zato se zdušno zalagala za njih u molitvi pred Bogom, jer je o njegovoj dobroti i velikodušnosti ovisilo svako biće i svaki dobar dar. A napose su, oni kao izabranici njezina Sina, ovisili o daru Duha, jer bez Duha nisu mogli ništa učiniti. Osim toga, ona koja je bila puna Duha Svetoga, upućivala je i njihova srca prema istome daru da bi mogli biti proroci ovome svijetu, kojem je trebalo proročkim jezikom navijestiti divna djela Božje ljubavi za spasenje ljudskog roda. A mogli su biti proroci samo dopuštajući da ih vodi Duh Sveti, jer su proroci bili prepoznatljivi po tome što su govorili isključivo po nadahnuću Duha Božjega. I kao što je ona tiho i skrovito služila onome koji je bio više od Proroka, Sin Božji, tako su oni bili pozvani posvjedočiti za njega javno. No to su mogli samo ako dopuste najprije doživjeti ga u intimi srca, kao što ga je ona doživjela u meditaciji u nazaretskom domu.

Potičući ih na zajedništvo s Božjim Duhom, Marija je među njima bila prava proročica koja je govorila jezikom vjere. Poticala ih je da Uskrsloga ne doživljavaju samo na ljudski način, nego nadahnuti duhom vjere i ljubavi. Trebali su mu se potpuno prepustiti kao pravi službenici, kako bi se njegovo djelo očitovalo na njima. Trebali su dopustiti da ih do kraja zahvati i prožme istina koju je poučavao i koju je donio na svijet svojim uskrsnućem. A ona je doista bila prava proročica koja je među njima imala proročku viziju svega što se dogodilo sukladno Božjim obećanjima, kao i onoga što se još ima zbiti, jer je Bog najavio da će izliti svoga Duha na svako tijelo. Bila je proročica jer je bila bez grijeha, shvaćajući kako i oni moraju otkriti snagom Duha da su i sami očišćeni jer su živjeli u Učiteljevoj blizini, čija ih je krv i ljubav oprala do kraja. Stječući tu svijest, trebali su kasnije cijelom čovječanstvu navijestiti radost te spasonosne kupelji za otpuštenje grijeha.

Bila je proročica jer je izgovarala Božje riječi snagom Duha Svetoga, što je sasvim i logično jer ona koja je bila osjenjena Duhom Svetim nije ni mogla drukčije govoriti. A kao prava proročica jer je izgovarala riječi vjere, budila je u njima osjećaj vjere u Boga kojem su potom podložili svoje živote. Njezina riječ je među njima imala učinka, jer je govorila jezikom svoga Sina i jezikom Duha Svetoga koji su svi mogli razumjeti i prihvatiti, jer je to bio jezik vjere i ljubavi. Njoj je bilo jasno koliko im je bio potreban ovaj jezik, kako bi mogli svim ljudima navijestiti radosnu vijest spasenja, kao što je znala da nije tragedija ne znati jezike, nego je prava tragedija kad se ne razumiju oni koji govore istim jezikom. Ona ih je kao učiteljica proročkog jezika pripremala na taj dar kad će im se otvoriti jezik, a oni će, slobodno i bez straha, proročki navijestiti divna djela spasenja kao radost svome narodu i svemu svijetu.

U trenutku rođenja
stvorenje koje dolazi na svijet
prelazi u novi način života
– samostalniju razinu postojanja.
Prekidanjem biološke pupčane vrpce
povezanosti s majkom,
ljudsko biće postaje samostalnije,
ali mu je ipak neophodna
ona duhovna pupčana vrpca
koja se zove povjerenje.
Dijete i dalje živi
potpuno upućeno na majku,
koja i sama, skrbeći o njemu,
iskazuje povjerenje u njega
i njegovu sretnu budućnost.

Ovakav način povezanosti
– duhovna pučana vrpca
postoji između čovjeka i Boga,
a zovemo je vezom vjere.
Bog se je zato i objavio
kao skrbni otac i brižna majka,
odgojitelj i hranitelj ljudi,
koji potpuno vjeruje
u vječnu sreću svoje djece.
Iskazujući im puno povjerenje
i odgajajući ih s povjerenjem,
od njih nestrpljivo očekuje
da s vjerom odgovore
na njegove svete poticaje
i zauzetu roditeljsku skrb
A čovjek, čuvajući svezu jedinstva
i uzvraćajući vjerom na Božji dar,
ostaje čvrsto i neraskidivo povezan
duhovnom vrpcom zajedništva,
ispovijedajući da je u Izvoru života
ujedno i konačni njegov uvir,
kao i pravo i puno ostvarenje.

6. uskrsna nedjelja – C

Opraštajući se od svojih učenika, te ostavljajući im svoju oporuku, Gospodin Isus im između ostaloga daruje svoj mir, kao jedan od najdragocjenih darova. Gospodin je na posljednjoj večeri osjetio njihovu uznemirenost, nemir srca koji je u njima nastao kad su čuli da ih napušta, to jest da se vraća Ocu od kojeg je došao u svijet izvršiti djelo spasenja. Svjestan iznimne potrebe i vrijednosti mira za svakog čovjeka, jer je mir jedna od nasušnih potreba ljudskoga života, Gospodin im jasno veli: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. A apostoli su bili uznemireni kad im je Gospodin najavio kako će ih lišiti svoje božanske prisutnosti, budući da su vrlo jasno osjećali kako im je Krist Gospodin značajni čimbenik mira u životu. S njim su bili tako sigurni i spokojni, a i sadržaje koje im je on navijestio i Duha kojeg im je on dao nisu mogli pronaći drugdje.

A mir i spokoj koji su uživali apostoli s Gospodinom, i nama bi bio nasušna potreba, jer smo i mi danas kušani i pritisnuti različitim nemirima. Mir je doista stanje kojem teži ljudski život, koji se na zemlji nalazi u različitim okolnostima nemira i nesavršenstva, čime je iznutra tjeran prema konačnom ostvarenju. Stoga možemo reći da je ljudski život zadan potrebom mira, kako u dimenziji osobnog življenja, tako i u društvenim razmjerima. Mir možemo nazvati stanje zadovoljenja najvažnijih, ako ne i svih životnih potreba. Shvaćamo ga i kao plod ljudskih nastojanja koja su urodila ostvarenjem, ali isto tako može nastati kao plod zajedništva s osobama koje su životno stabilne, pune smisla i duha, te na nas prenose svoje darove. Mir je rezultat zajedništva s osobama koje znaju što hoće, što rade i koji je smisao njihova života, pa nam one iznutra ulijevaju povjerenje, sigurnost i stabilnost duha, što možemo nazvati jednom riječju mir duše. Upravo takav mir su osjetili apostoli s Kristom Gospodinom, izvorom i nositeljem pravog mira ljudskom biću. No svaki ostvareni mir nosi u sebi i dozu nemira. Kao da čovjek osjeća da može uvijek bolje i savršenije posjedovati mir, pa ga onda želi nanovo i još bolje doživjeti i imati. Tako svako zadovoljenje ljudskih želja podiže novu želju za daljnjim zadovoljenjem i ostvarenjem. To vrijedi za unutarnji mir, kao i za zadovoljenje svake druge ljudske želje, pa i za onaj sveti mir koji nam daje Gospodin, jer i on nosi dozu svetog nemira.

No ovdje se nameće pitanje zašto je Gospodin onda rekao da on ne daje mir kao što ga daje svijet. Što je pod time mislio? Koja je specifična razlika između njegova mira i onog mira koji čovjek ima u svijetu? Temeljna razlika bi se mogla izreći na sljedeći način: Svijet prvenstveno nudi mir zasićenja svojih zemaljskih potreba, tjelesnih želja i strasti. Istina, zasićujući ih čovjek osjeća stanoviti mir. Ali jer se radi o miru koji ne zadovoljava temeljene ljudske potrebe koje su prije svega duhovne naravi, mir svijeta ostavlja tek privid cjelovitosti, te je kao takav velika varka čovjeku i čovječanstvu. Takav mir, na žalost, ne daje čovjeku onu dužnu stabilnost, nego u njemu potiče neuredne težnje i hlepnje. Takav mir je nezdrav jer čovjeka život ne usmjerava onom stvarnom obzoru života koji mu može podariti željenu ravnotežu.

Zato galopirajući materijalizam i svijet zemaljskih zasićenja ne može čovjeku dati mir i sigurnost, nego, naprotiv, što više povećava materijalnu sigurnost, proizvodi veći duhovni nemir i nesigurnost. U konačnici, kad se bolje istraži tendencija mira ovoga svijeta, onda postaje razvidno kako mir ovoga svijeta, zasićujući čovjeka zemaljskim dobrima, svjesno želi eutanazirati onaj izvorni duhovni mir koji jedino Bog može podariti čovjeku. Dok mir svijeta nastoji ugušiti onu dubinsku težnju za smislom i želju za vječnim životom, dotle nam Gospodin ukazuje da pravoga mira nema bez Boga.

Zato je Kristov mir onaj mir koji vodi zasićenju svih ljudskih potreba – ne samo osjetilnih, prema obrascu ovoga svijeta, nego i onih nadosjetilnih, duhovnih, koje ovaj svijet ne vidi, ne prepoznaje i ne uvažava. Upravo zajedništvo s osobnim živim Bogom je autentična duhovna potrebe koja čovjeku daje i jamči stvarni mir, no svijet, na žalost, to ne uviđa. Pa i onda kad promiče govor o duhovnosti i raznim duhovnim tehnikama i vježbama koje čovjeku vraćaju mir u svijetu stresa i užurbanosti, svijet nikad ne govori o duhovnosti zajedništva s Bogom, nego traži i nudi neke surogate, to jest duhovnost bez Boga, što je česta pojava u današnjem svijetu.

Kristov mir je, pak, mir ljubavi Božje, a ostvaruje se čuvajući riječ Božju, kako nam veli Gospodin u današnjem evanđeoskom odlomku. To je mir koji se u nama ukorjenjuje kad uzvraćamo ljubavlju na Božju ljubav, a događa se potpuno nastanjenjem Boga u duši. Pravi mir je onaj mir Duha Božjega – Branitelja koji nas čuva od lažnoga mira ovoga svijeta. To je mir koji nam je dan kad nam Duh doziva u pamet sve što je on poučavao, kad Duh u nama potiče i štiti božanski život koji nam dolazi od Boga i vodi nas k Bogu. Imajući u vidu koliko je dragocjen ovaj Kristov mir, prihvatimo ga kao najljepši dar Krista uskrsloga i širimo oko sebe u svijetu duhovnog nemira i pustoši.

U dvadesetom stoljeću
harala je opasna bolest
zvana velike boginje.
Ova zaraza je sijala smrt,
a i ostavila iza sebe
milijune unakaženih lica
i oslijepljelih osoba.
Ali novovjekovno razdoblje
je pretrpjelo veliku epidemiju
i duhovnih velikih boginja,
kad se suvremeni čovjek
zarazio virusom samodostatnosti
proglasivši se moćnim božanstvom
i diveći se sam sebi
na pijedestalu ovoga svijeta.
Ovaj virus iznakažuje ljudsko lice
izobličujući ga do neprepoznatljivosti,
pa čovjek drskost i nepromišljenost
plaća gubitkom sličnosti s Bogom.

Jedini lijek koji ga može spasiti
jest cjepivo Božjeg života
koje je Krist Gospodin
uskrsnuvši dao ljudskome rodu.
Stoga bi bilo poželjno
da posegne za spasenjem
– koncentratom Božje ljubavi,
vraćajući narušenom licu i liku
iskonsku neprolaznu ljepotu.