6. uskrsna nedjelja – C

Opraštajući se od svojih učenika, te ostavljajući im svoju oporuku, Gospodin Isus im između ostaloga daruje svoj mir, kao jedan od najdragocjenih darova. Gospodin je na posljednjoj večeri osjetio njihovu uznemirenost, nemir srca koji je u njima nastao kad su čuli da ih napušta, to jest da se vraća Ocu od kojeg je došao u svijet izvršiti djelo spasenja. Svjestan iznimne potrebe i vrijednosti mira za svakog čovjeka, jer je mir jedna od nasušnih potreba ljudskoga života, Gospodin im jasno veli: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. A apostoli su bili uznemireni kad im je Gospodin najavio kako će ih lišiti svoje božanske prisutnosti, budući da su vrlo jasno osjećali kako im je Krist Gospodin značajni čimbenik mira u životu. S njim su bili tako sigurni i spokojni, a i sadržaje koje im je on navijestio i Duha kojeg im je on dao nisu mogli pronaći drugdje.

A mir i spokoj koji su uživali apostoli s Gospodinom, i nama bi bio nasušna potreba, jer smo i mi danas kušani i pritisnuti različitim nemirima. Mir je doista stanje kojem teži ljudski život, koji se na zemlji nalazi u različitim okolnostima nemira i nesavršenstva, čime je iznutra tjeran prema konačnom ostvarenju. Stoga možemo reći da je ljudski život zadan potrebom mira, kako u dimenziji osobnog življenja, tako i u društvenim razmjerima. Mir možemo nazvati stanje zadovoljenja najvažnijih, ako ne i svih životnih potreba. Shvaćamo ga i kao plod ljudskih nastojanja koja su urodila ostvarenjem, ali isto tako može nastati kao plod zajedništva s osobama koje su životno stabilne, pune smisla i duha, te na nas prenose svoje darove. Mir je rezultat zajedništva s osobama koje znaju što hoće, što rade i koji je smisao njihova života, pa nam one iznutra ulijevaju povjerenje, sigurnost i stabilnost duha, što možemo nazvati jednom riječju mir duše. Upravo takav mir su osjetili apostoli s Kristom Gospodinom, izvorom i nositeljem pravog mira ljudskom biću. No svaki ostvareni mir nosi u sebi i dozu nemira. Kao da čovjek osjeća da može uvijek bolje i savršenije posjedovati mir, pa ga onda želi nanovo i još bolje doživjeti i imati. Tako svako zadovoljenje ljudskih želja podiže novu želju za daljnjim zadovoljenjem i ostvarenjem. To vrijedi za unutarnji mir, kao i za zadovoljenje svake druge ljudske želje, pa i za onaj sveti mir koji nam daje Gospodin, jer i on nosi dozu svetog nemira.

No ovdje se nameće pitanje zašto je Gospodin onda rekao da on ne daje mir kao što ga daje svijet. Što je pod time mislio? Koja je specifična razlika između njegova mira i onog mira koji čovjek ima u svijetu? Temeljna razlika bi se mogla izreći na sljedeći način: Svijet prvenstveno nudi mir zasićenja svojih zemaljskih potreba, tjelesnih želja i strasti. Istina, zasićujući ih čovjek osjeća stanoviti mir. Ali jer se radi o miru koji ne zadovoljava temeljene ljudske potrebe koje su prije svega duhovne naravi, mir svijeta ostavlja tek privid cjelovitosti, te je kao takav velika varka čovjeku i čovječanstvu. Takav mir, na žalost, ne daje čovjeku onu dužnu stabilnost, nego u njemu potiče neuredne težnje i hlepnje. Takav mir je nezdrav jer čovjeka život ne usmjerava onom stvarnom obzoru života koji mu može podariti željenu ravnotežu.

Zato galopirajući materijalizam i svijet zemaljskih zasićenja ne može čovjeku dati mir i sigurnost, nego, naprotiv, što više povećava materijalnu sigurnost, proizvodi veći duhovni nemir i nesigurnost. U konačnici, kad se bolje istraži tendencija mira ovoga svijeta, onda postaje razvidno kako mir ovoga svijeta, zasićujući čovjeka zemaljskim dobrima, svjesno želi eutanazirati onaj izvorni duhovni mir koji jedino Bog može podariti čovjeku. Dok mir svijeta nastoji ugušiti onu dubinsku težnju za smislom i želju za vječnim životom, dotle nam Gospodin ukazuje da pravoga mira nema bez Boga.

Zato je Kristov mir onaj mir koji vodi zasićenju svih ljudskih potreba – ne samo osjetilnih, prema obrascu ovoga svijeta, nego i onih nadosjetilnih, duhovnih, koje ovaj svijet ne vidi, ne prepoznaje i ne uvažava. Upravo zajedništvo s osobnim živim Bogom je autentična duhovna potrebe koja čovjeku daje i jamči stvarni mir, no svijet, na žalost, to ne uviđa. Pa i onda kad promiče govor o duhovnosti i raznim duhovnim tehnikama i vježbama koje čovjeku vraćaju mir u svijetu stresa i užurbanosti, svijet nikad ne govori o duhovnosti zajedništva s Bogom, nego traži i nudi neke surogate, to jest duhovnost bez Boga, što je česta pojava u današnjem svijetu.

Kristov mir je, pak, mir ljubavi Božje, a ostvaruje se čuvajući riječ Božju, kako nam veli Gospodin u današnjem evanđeoskom odlomku. To je mir koji se u nama ukorjenjuje kad uzvraćamo ljubavlju na Božju ljubav, a događa se potpuno nastanjenjem Boga u duši. Pravi mir je onaj mir Duha Božjega – Branitelja koji nas čuva od lažnoga mira ovoga svijeta. To je mir koji nam je dan kad nam Duh doziva u pamet sve što je on poučavao, kad Duh u nama potiče i štiti božanski život koji nam dolazi od Boga i vodi nas k Bogu. Imajući u vidu koliko je dragocjen ovaj Kristov mir, prihvatimo ga kao najljepši dar Krista uskrsloga i širimo oko sebe u svijetu duhovnog nemira i pustoši.

U dvadesetom stoljeću
harala je opasna bolest
zvana velike boginje.
Ova zaraza je sijala smrt,
a i ostavila iza sebe
milijune unakaženih lica
i oslijepljelih osoba.
Ali novovjekovno razdoblje
je pretrpjelo veliku epidemiju
i duhovnih velikih boginja,
kad se suvremeni čovjek
zarazio virusom samodostatnosti
proglasivši se moćnim božanstvom
i diveći se sam sebi
na pijedestalu ovoga svijeta.
Ovaj virus iznakažuje ljudsko lice
izobličujući ga do neprepoznatljivosti,
pa čovjek drskost i nepromišljenost
plaća gubitkom sličnosti s Bogom.

Jedini lijek koji ga može spasiti
jest cjepivo Božjeg života
koje je Krist Gospodin
uskrsnuvši dao ljudskome rodu.
Stoga bi bilo poželjno
da posegne za spasenjem
– koncentratom Božje ljubavi,
vraćajući narušenom licu i liku
iskonsku neprolaznu ljepotu.

5. uskrsna nedjelja – C

Osim što današnji evanđeoski tekst govori o proslavi Sina Božjega i o načinu na koji on proslavlja Oca svojom mukom i smrću na križu, ujedno nam govori i o učincima njegova uskrsnuća na apostolski zbor, to jest na njegove učenike koji su s njime blagovali posljednju večeru. Jedan od tih učinaka je prepoznatljivi identitet koji Gospodinovo uskrsnuće utiskuje u duše onih koje je zahvatila njegova uskrsna snaga. Iz Isusovih riječi se pretpostavlja da njegovi pravi učenici trebaju u svijetu biti prepoznatljivi po ljubavi koju gaje jedni za druge: Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.

Gospodinova riječ potvrđuje onu jedinu ispravnu logiku koja i danas treba voditi i nadahnjivati kršćanski život. Kao što je svojstveno učenicima koji pohađaju škole da pokažu svoje znanje, tako priliči i Isusovim učenicima da u svijetu posvjedoče što su primili od Gospodina. Međutim, oni se ne pokazuju u svijetu radi pukog pokazivanja, nego radi svjedočenja dara koji su primili od Gospodina. Stoga biti kršćanin znači osjećati unutarnju potrebu i imati poticaj iznutra pokazati svoj identitet koji mu je utisnut snagom Duha Svetoga. A identitet Isusovih učenika nije umjetan dogovorni odnos, propisan pravilnikom i statutom, nego je obilježen unutarnjom snagom ljubavi, koja je razlivena u njihovim srcima. Zato oni mogu pokazati čiji su učenici, ne potvrdama i uvjerenjima, ne članskim iskaznicama, nego isključivo žarkom bratskom ljubavlju oblikovanom po uzoru na Učiteljevu ljubav. Samo onda kad ljudi vide da je njihova ljubav sebedarna poput Gospodinove, doći će do neupitnoga zaključka kako oni koji se tako ljube, ne mogu nego biti njegovi učenici.

Zato nas ovim Evanđeljem Gospodin poučava kakav bi trebao biti njegov učenik. Učenik, ako je usvojio istinsku krepost, je onaj tko se dao poučiti pokazujući se poučljivim i spremnim s poštovanjem primiti dužnu pouku od učitelja. Učenik, potom, ne ide u školu kako bi njegovo znanje ostalo skriveno, nego da svima pokaže vještine koje je savladao i znanje koje je stekao. Zato su i Gospodinovi učenici pozvani pokazati što su naučili u Gospodinovoj školi, to jest pozvani su biti prepoznatljivi po tome. Oni su, međutim, bili jedini koji nisu išli u školu znanja nego u školu životne mudrosti i školu Božje ljubavi. Gospodin ih je učio životu, te je zato uspostavio s njima prisan obiteljski odnos. Zato ih i zove riječju ‘dječice’. Što ih je više poučavao, to je htio da oni razviju još veći djetinji odnos prema Bogu.

Stoga se njihov identitet kao Isusovih učenika ne očituje u znanju, polaganju ispita i stjecanju diploma, nego u povjerenju i djetinjem odnosu prema Bogu i prema Uskrslome. Jer samo tako se moglo steći najveće znanje, a to je znanje o Kristu raspetome i njegovu slavnome uskrsnuću. Samo tko je dijete pred Bogom, može s povjerenjem primiti povjereni nauk koji vodi u život vječni. Samo tko je dijete može ljubiti bezinteresno kao što je i Gospodin ljubio darujući sama sebe. Samo dijete može biti spontano, to jest na spontan i neposredan način biti ono što jest. Samo kršćanin koji je dijete nije kršćanin na dvostruk način, to jest ne ostavlja u javnosti jednu sliku o sebi, a u biti misli drugo, nego je dosljedan sebi. On ne govori i ne čini nešto da ostavi dobar dojam pred ljudima, nego djelima ljubavi svima daje naslutiti tko je i u koga vjeruje. Zato je kao dijete, jer dijete ne živi dvostrukim životom, a sve što čini, čini u jednostavnosti uvjerenja. Tako i kršćanin sve čini iz uvjerenja, a ne glumeći pred drugima nešto što nije u samome sebi.

Zato i Gospodin od svojih učenika očekuje da ne žive svoju vjeru na usiljen način, nego da jednostavno i spontano provode u život ono što ih je on učio, to jest da se međusobno ljube. A ljubav ne može biti namještena kao kazališna ili kino predstava za javnost, nego je življena stvarnost plodna dobrim djelima. I kao što je logično u svakodnevnici da iz znanja i stručnosti dođemo do zaključka tko je koju školu završio i koliki je stupanj osposobljenosti postigao, isto vrijedi i za kršćane. Kao što bi bilo žalosno da liječnik dokazuje diplomom a ne medicinskom vještinom da je liječnik, tako bi bilo žalosno da kršćanin samo krsnim listom pokazuje i dokazuje svoju vjeru, umjesto da vjerničkim životom i intenzivnom bratskom ljubavlju pokaže tko je i što vjeruje. Bratska ljubav mu u praksi života služi kao iskaznica i diploma koja o njemu najviše govori, a sve drugo su samo prazne riječi. Kao prava djeca i učenici dajmo se poučiti i žarkom bratskom ljubavlju pokažimo svijetu da smo Kristovi učenici!

Današnje društvo je nalik
na veliko smetlište.
U javnost, na trgove i ulice,
u društveni život i putem medija
iznosi se ljudska grešnost
i smeće kojekakve vrste.
Skandalima, zavjerama i pronevjerama
hrane se mnogi ljudi
kao svagdanjom hranom.
No smeće što se tako gomila,
nitko ne čisti i ne uklanja,
jer nije dovoljno zlo obznaniti
da bi ga se pobijedilo,
ni smeće baciti na ulicu
da bi ga se uklonilo.
Nisu dostatni zatvori i kazne
da se odstrani trulež zla
i zadah grijeha iz ljudskih duša
od kojeg ljudi žive i koji upijaju.

Samo je presveta Krv Kristova
i njegovo pashalno otajstvo
bilo moćno suočiti se
s problemom ljudske grešnosti
koja od vijeka guši čovjeka
u njegovu životnom okruženju.
Krist Gospodin nije samo
čovjeku ukazao na grijeh,
nego je sebe do kraja žrtvovao
da ukloni njegov zadah iz društva
i skine teret s čovjekovih leđa.
Mlazom prolivene krvi
isprao je prljavštinu naših života,
te nam dao za hranu svoje tijelo i krv,
da život ne živimo na smetlištu
kao lešinari što se hrane smećem,
nego kao anđeli što crpe
čisti božanski život za besmrtnost.

4. uskrsna nedjelja – C

Gospodinove riječi iz evanđeoskog odlomka koji se danas čita iz Ivanova Evanđelja vrlo su optimistične. Gospodin Isus se predstavlja moćnim pastirom koji svojim glasom i svojom rukom štiti povjerene ovce Božje, tvrdeći da ih nitko neće ugrabiti iz njegove ruke, a isto tako da im daje život vječni: Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. No nasuprot takvih Gospodinovih optimističnih najava možemo promatrati stvarnost života Crkve te uočiti da to i nije baš tako. Uvijek je bilo otpada od vjere, a otpadali su oni vjernici koje su Sotona i ostali zli pastiri znali istrgnuti iz ruke Gospodinove. A i danas je također osipanje vjernika iz Crkve učestala pojava. A da ne govorimo koliko je onih čija se vjera ohladila, pa su izgubili vjersku svijest i zanemarili vjerske dužnosti. Ima i onih koji su postali nevjernici ili agnostici, pa čak i protivnici vjere i Crkve, kako privatno tako i u javnosti. Ima također slučajeva da pojedini vjernici prijeđu u neku sektu ili u drugu religiju, odbacujući božanski nauk i poziv na uskrsnuće s Kristom koji su primili, a prianjajući uz one ljudske zavodljive nauke.

S pravom se stoga postavlja pitanje o ovom Gospodnjem optimizmu kojim tvrdi da njegove ovce slušaju njegov glas, kad vidimo da ima ‘ovaca’ koje su prečule što on govori u svetom Evanđelju, dopuštajući da ih zavedu zavodljivi glasovi lažnih pastira, kad ima ‘ovaca’ koje su slušale, pa prestale slušati njegov glas. Nije bespredmetno razmišljati o ovoj temi, jer vidimo da ima članova Božjeg stada koji se daju ugrabiti iz Kristove ruke, a time i iz ruke Očeve, kao da izazivaju Božju svemoć, kao i njegovu ljubav i dobrotu prema čovjeku. No dok s dozom žaljenja valja ustvrditi što ustvrdismo, kako ima onih koji se osipaju iz Božjeg stada, isto tako trebamo se upitati zašto onda Gospodin Isus izgovori spomenute riječi. Nadalje, valja se upitati za koga vrijede i koje značenje one mogu imati za nas.

Kad govori o ovcama koje nitko ne može ugrabiti iz njegove ruke, onda su to oni vjernici koji su osjetili snagu njegova uskrsnuća i čvrsto su povezani s njime snagom njegove presvete krvi. A one ovce koje se daju ugrabiti iz njegove ruke, oni su koji ni izbliza nisu osjetili snagu Uskrsloga, ni njegovu svetu prisutnost. Nisu doživjele ono što je on učinio za čovječanstvo, nisu se dale preobraziti, to jest nisu htjele od jaraca postati ovce, nego su samo neko vrijeme bile pritajene u ovčjoj koži. Bile su to ovce koje su se navezale na vlastito poimanje Boga i vjere, te su dvolično i dvosmisleno pripadale Božjem stadu. No isto tako valja istaknuti kako među njima ima i onih razočaranih ovaca koje su s velikom dozom bezazlenosti, ali time i naivnosti boravile u ovčinjaku Božjemu, te su ih svojim lošim postupcima sablaznili ili pastiri ili druge ovce iz istog ovčinjaka, te se u njima poljuljala vjera u samoga Boga i Onoga koga je on poslao, vrhovnog Pastira Crkve.

Upravo takve različite situacije iz kojih zaključujemo da svi vjernici ne znaju jednako stabilno i čvrsto biti u ruci Božjoj, potiču nas na veću svijest odgovornosti. Kao što je činjenica da smo svi, i pastiri i vjernici, najprije Božje ovce, jedno Božje stado, isto je tako istina da smo svi jedni drugima i pastiri, jer Krist Gospodin nije htio vršiti svoju pastirsku službu bez naše suradnje. On nikome nije dao povoda za otpad od vjere, a ako ima onih koji su otpali, doista svi moramo napraviti ispit savjesti kako smo slušali njegov glas i nismo li doprinijeli njihovu otpadu. Ovo osobito vrijedi za pastire Crkve koji su dobili posebnu zadaću da bdiju nad povjerenim pukom i da ga vode putem koji nam je Gospodin naznačio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Jer neupitna je Gospodinova želja da nas spasi, ali je vrlo upitna naša zauzeta i predana suradnja s njime na djelu našega spasenja i spasenja cijeloga čovječanstva.

Ovo sveto uskrsno vrijeme nam je prigoda da ozbiljno poradimo na tome da najprije mi sami, snagom vjere, budemo čvrsto u Božjoj ruci, to jest u ruci uskrslog Krista. A možemo biti i jesmo u njegovoj ruci onda kad primamo snagu uskrsnuća, shvaćajući i prihvaćajući što je on za nas učinio. U njegovoj smo ruci kad postajemo svjesni da je on naš jedini i pravi pastir, te dok od njega primamo uskrsnu snagu neprijatelj nas ne može ugrabiti iz njegove ruke. Tada postajemo svjesni i vlastitog uskrsnuća na koje smo pozvani, te se, zahvalni za sve što je učinio za nas, još tješnje s njime združujemo. Tada, dok vjerujemo u Krista uskrsloga, koji je upravo u uskrsnuću pokazao da ima nepobjedivu snagu i život, nitko nas ne može ugrabiti iz njegove ruke.

Zato čvrsto vjerujmo u Krista uskrsloga, Božjeg Sina, obećanog pravog Pastira, koji snagom uskrsnuća čuva nas svoje ovce. Budimo čvrsto u njegovoj ruci ne dopuštajući da nas išta istrgne iz njegove ruke. Uranjajmo u otajstvo njegova uskrsnuća i iz njega crpimo spoznaju o skrbi Oca nebeskoga za naše spasenje kako bismo imali hrabrosti svjedočiti je i time drugima biti pravi pastiri navjestitelji radosne vijesti. Kao što Krist Gospodin nije zanemario nas, ni mi ne zanemarujmo drugoga, jer smo odgovorni za njihove duše i za njihovo vječno spasenje. Budimo ponosni na pripadnost Kristu Gospodinu i nastojmo ispuniti svoje poslanje u svijetu. Budimo snažni jer nas njegova ruka podržava, te bez dvoumljenja privodimo ljude u Crkvu – Božji ovčinjak, gdje će i sami moći osjetiti snagu Kristova uskrsnuća i život vječni koji nam je po njemu dan.

Devalvacija je vid novčane reforme
koju pokreće država zakonskim putem
izjednačujući papirnu valutu
kojoj je pala vrijednost
s njezinom metalnom podlogom.
Na takav potez država je prisiljena
kad iza novca više ne stoji
stvarna i tvarna vrijednost
podržavana radom i sredstvima.

I što vrijedi za novac
kad ostane bez pokrića,
pa neminovno slijedi devalvacija
– rušenje njegove vrijednosti,
vrijedi i za ljudski život.
Život bez vjere u Boga
doista je bez pravog pokrića,
zbog čega ni riječ ni misao
nema više dužnu težinu,
a ni ponašanje svoga temelja.
Samo je vjera podloga životu,
te, kao temelj njegove vrijednosti,
najbolja zaštita od obezvrjeđenja.

Treća uskrsna nedjelja – C

Odlomak iz svetog Evanđelja po Ivanu koji smo upravo čuli opisuje treće Gospodinovo postuskrsno ukazanje apostolima. Ivan nas je izvijestio o prvom Gospodinovu ukazanju na dan uskrsnuća, te potom i o onom koje se zbilo nakon 8 dana kad je u središtu pozornosti bio sveti Toma, te naposljetku i o ovom na obali Galilejskoga mora kojem se ne može sa sigurnošću odrediti nadnevak. Iz svih ukazanja je razvidno kako apostoli još uvijek nisu imali potpunu jasnoću o svemu što se dogodilo, tako da, osim što im je bilo teško uriječiti događaj uskrsnuća, imali su poteškoću i predočiti sebi Uskrsloga. Gospodin im se ukazao u par navrata, ali na način da su ga tek počeli prepoznavati kao uskrsloga, te dok su stjecali sigurnosti o uskrsnuću, ujedno su ih pratile dvojbe i sumnje. Petar je čak podlegao napasti da se vrati ribarenju, svojoj svakidašnjoj aktivnosti od koje ga je odvojio Gospodin kad ga je pozvao.

I premda nam sveti Ivan u današnjem tekstu želi poručiti da su ga ipak prepoznali, iz njegovih riječi iščitavamo da bi se o tome moglo dvojiti, ili barem da to treba pozornije pročitati i razumjeti. U tom smislu Evanđelist opaža kako se ‘nitko ne usudi pitati ga: „Tko si ti?“ Znali su da je to Gospodin’. Da su apostoli baš tako jasno znali i vidjeli da je to on, onda Ivan ovo nije trebao zabilježiti. No u njima je očito bilo ovo pitanje, a pitanje je nastajalo u trenutku kad nisu bili do kraja sigurni tko je taj koji im je omogućio velik ulov, pripremio ribu i žeravicu, te im dao jesti. Osim što je u njima postojalo pitanje, imali su i dozu straha ili nelagode, jer se nisu usuđivali pitati ga, premda je Ivan to ‘pokrio’ govoreći da su znali da je Gospodin.

Iz svega rečenoga nameću nam se zaključci da apostoli nisu baš tako jasno znali, u protivnom Evanđelist to ne bi ni spomenuo, jer bi bilo suvišno spominjati tako nedvosmislenu stvarnost. S druge pak strane postaje očito kako su Gospodinova ukazanja bila takva da ih se može nazvati školom prepoznavanja. Ona se nisu ticala samo onog tjelesnog prepoznavanja koje se ostvaruje pogledom ili dodirom, kao što su htjeli oni, pri čemu je znakovit Tomin slučaj. Prije svega je trebalo izvršiti ono duhovno prepoznavanje koje se ostvaruje pogledom vjere i zajedništvom ljubavi. I kad im se Gospodin ukazivao u tjelesnom obličju, od njih se uvijek tražilo da ga i vjerom prepoznaju, a ljubavlju prihvate, čim se stvarala cjelovita slika o njegovu proslavljenom liku i stanju. I kad god se susretao s njima nakon uskrsnuća, dijelom im se otkrivao a dijelom ostajao skriven. Na njima je bilo da čitaju njegove znakove i da prate tragove, kako bi izvukli ispravan zaključak. To je očito i u tekstu koji smo čuli. Jedan od tih znakova bio je i čudesni ulov ribe, poput ulova koji im je Gospodin omogućio prije nego će ih pozvati. Isto tako pristavljena žeravica i pečena riba koju im je davao zajedno s kruhom bili su drugi znak po kojem će ga prepoznavati, pamtiti i naviještati.

Tako razaznajemo od svetog Evanđeliste da su Gospodinova ukazanja nadilazila ljudska osjetila, premda im se ukazivao da su ga i njima mogli ‘registrirati’. Umjesto tjelesnih osjetila, bili su pozvani aktivirati prije svega osjećaje duha, pri čemu je prednjačila ljubav prema Bogu. Nije stoga čudo da ga prvo prepoznaje ‘onaj učenik kojega je Isus ljubio’. Stoga ovom Učeniku nije ni bilo stalo da nam opisuje ‘kakvoću’ Isusova tijela, to jest obličje uskrslog Gospodina. Zato nam nije ni ostavio podatke o tome, jer je znao da Gospodinovo tjelesno pokazivanje ne zadire u bit proslavljenog života, kao što u bit ne zadire niti tjelesno prepoznavanje, nego ono duhovno. Očekivao se njihov napor da se potrude prepoznati ga na nov način kojim je sad živio, što su mogli i morali prije svega čvrstom vjerom i žarkom ljubavlju. Postuskrsna Gospodinova ukazanja imala su upravo taj cilj i smisao da ga nauče prepoznavati, jer uskrsnućem je prešao u novi način postojanja, nadilazeći prostor i vrijeme, kako bi ga mogli osjetiti i prepoznati u svakom trenutku i na svakom mjestu do konca vijeka i svijeta.

Prepoznavanje na koje su pozvani apostoli i učenici prve kršćanske zajednice ostaje znakovito Crkvi u svakom trenutku, pa tako i nama danas. I mi poput apostola živimo od susreta s Uskrslim i od spoznaje njegova života, blizine i prisutnosti. I mi smo pozvani ne gledati samo očima i ne tažiti samo dodirom ruke, nego prije svega ljubavlju – dodirom srca i vjerom – dodirom uma. I kao što su apostoli u svojoj svakodnevnoj aktivnosti kao što je ribarenje prepoznali da je Gospodin s njima, tako i nama danas valja prepoznavati njegovu prisutnost u svakodnevnom životu, kako bismo stjecali jasnoću, sigurnost i znanje o njegovu slavnom uskrslom životu. Kamo sreće kad bi se i za nas moglo potom ustvrditi što Ivan ustvrdi za njih dok su blagovali s Gospodinom: Znali su da je Gospodin! Kamo sreće kad bi se iz života i ponašanja nas kršćana moglo izvesti zaključak da svjedočimo dosljedno svojim životom, jer znamo da je Uskrsli Gospodin uz nas. Jer kao što je on ostavio svojim apostolima znakove i tragove, tako i kršćansko svjedočanstvo u svijetu postaje ljudima znak ljubavi i trag vjere koji vodi u život vječni.

Skok u vis je jedna
od atletskih disciplina.
Cilj je preskočiti letvicu
postavljenu na određenu visinu,
pri čemu oni bolji športaši
diktiraju ritam podižući je
na izazovnije visine,
što onda moraju slijediti
i drugi skakači.

Krist Gospodin je preskočio
križem visoko podignutu letvicu,
pozivajući i nas da ga nasljedujemo
u ovoj atletici duha i spasenja.
Tko se odvaži izdići se iz grijeha,
vinuti se iznad svoje ljudskosti
i ograničene zemaljske veličine,
te se dopusti uzvisiti po križu,
ostvario je pravu visinu čovještva.
Samo izdižući se odvažno
iznad letvice križa patnje i muke
dolazi se do stvarnog uzvišenja,
kao što je primjerom pokazao
Uskrsli, Gospodin i Pobjednik.

Druga uskrsna nedjelja – C

I današnji evanđeoski odlomak iz Evanđelja svetog Ivana jedna je u nizu potvrda koliko su apostoli i ostali Gospodinovi učenici nakon uskrsnuća bili zbunjeni svime što se dogodilo, te koliko im je teško bilo povjerovati u uskrsloga Učitelja. U tom smislu nam sveti Ivan opisuje reakciju svog kolege Tome koja je prilično znakovita i poučna vjernicima u svakom povijesnom trenutku. Ivan nije imao namjeru poniziti svoga kolegu u apostolstvu, jer ni on nije bio ništa manje zbunjen od Tome događajem uskrsnuća, nego je imao namjeru prenijeti ovaj događaj kako bismo vjerovali mi i svi oni koji slušaju ovaj izvještaj. Jer samo vjerujući da je Isus Krist, Sin Božji, imamo po vjeri život vječni u imenu njegovu.

U cijelom ovom događaju i tekstu ključna je Gospodinova rečenica kojom je Gospodin prekorio Tomu, upućujući ujedno i hvaleći blaženstvo vjere svih onih koji će kasnije vjerovati: Budući da si me vidio, povjerovao si! Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! Upravo jer je ključna ova rečenica, nuka nas da je bolje obrazložimo, te da pokušamo razumjeti što je sve Gospodin njome htio poručiti. A da bismo to mogli, trebali bismo znati što Gospodin podrazumijeva pod pojmom vjera, to jest što za njega znači vjerovati. Iz samog događaja iščitavamo da Toma nije htio ispasti lakovjeran – povjerovati svojim kolegama nešto takvo neuobičajeno i gotovo nemoguće. Pa i kad ga je Gospodin prekorio što nije povjerovao, nije ga prekorio da ga učini lakovjernim, to jest da vjeruje bilo kojem čovjeku koji iznosi duhovna iskustva i tvrdnje. Gospodin Isus nije htio da njegovi učenici postanu poput ljudi i naroda iz poganstva koji, nemajući prave vjere, postaju lakovjerni. Takvi su onda vjerovali kojekakvim čudacima i prihvaćali su religije i obrede, da nisu ni mogli ni znali provjeriti istinitost njihovih sadržaja ni ispravnost tvrdnji, principa i nauka. U takvom svijetu svatko je imao pravo na svoju religioznu ideju, na svoj način štovanja božanstava, te su se u biti i čudili židovskom poimanju vjere koja je bila prihvaćanje Božje objave. Nije stoga čudo što je poganska religioznost onoga vremena bila najveće svetogrđe prema pravom, živom i istinitom Bogu, jer je prezirala, odbacivala i ismijavala sve vrijednosti Bogom objavljene, a promicala je, pod izlikom štovanja božanstava, tolike oblike nemorala.

No prevarili bismo se ako bismo mislili da je i današnji svijet drukčiji, jer i on funkcionira na istovjetan način kao i nekadašnji poganski svijet, te za mnoge vjernike se može reći da je njihov način vjerovanja poput ‘vjere’ proizišle iz poganske religioznosti, to će reći da je premalo utemeljena u Bogu. A kako bi bila što više i u onoj mjeri u kojoj je neophodno utemeljena u Bogu, može nam pomoći upravo događaj opisan u današnjem Evanđelju. Jer upravo odbijajući povjerovati bilo koju vijest, a jer živimo u svijetu prepunom lakovjernih ljudi, Tomina gesta nas uči da vjera nije vjerovati neprovjerenim glasinama i nepovjerljivim izvorima. Jer živimo u svijetu u kojem se religiozna uvjerenja stvaraju naprečac i na neozbiljan način, Tomina reakcija je putokaz koji nas u prvi mah štiti od pretvaranja istinske vjere u jednako tako smiješnu i neutemeljenu stvarnost. Jer živimo u svijetu u kojemu ljudi misle da se vjera sastoji od njihovih osobnih uvjerenja, Tomin nam slučaj dokazuje da to baš nije tako, te da vlastitom uvjerenju prethodi Božji zahvat u ljudsku povijest.

Toma bi, međutim, trebao biti blaženiji da je povjerovao. Gospodinov prijeko u ovom slučaju je vrlo slojevit. Kao prvo, on ne bi očekivao od Tome da tek tako povjeruje apostolima jednu nečuvenu novost, da ta novost nije bile nagoviještena u Starom zavjetu. Zato u biti Gospodin predbacuje Tomi da ne pozna dovoljno dobro lice samoga Boga, ljubitelja ljudi, ni ti pozna Božje naume spasenja. Nadalje, takva novost nije bila apsolutna novost jer ju je i Gospodin nagovijestio svojim propovijedanjem, kojem je Toma bio svjedok. Očito je u tom trenutku Toma bio loš poznavatelj Božjih nauma i loš učenik u Gospodinovoj školi, te tako nije imao dobre preduvjete da povjeruje apostolima. Međutim, ostao je ipak postojan u činjenici da ne bi trebao svakome tek tako na riječ vjerovati, dok ne provjeri, s time da je išao provjeravati na krivi način. Prava provjera je mogla biti u tome da zaviri u Pisma u kojima se Bog objavljivao i da se prisjeti svega što je Učitelj govorio, jer uskrsnuće se ne može provjeriti rukom nego duhom.

Ovaj opisani događaj govori nam kako je Toma morao preispitati svoju vjeru i stavove. Da je znao o Bogu ono što je trebao znati, onda bi bio kadar i apostolima povjeravati. I nama ovo treba škola i poticaj da i sami preispitamo sebe i svoju vjeru, da otkrijemo koliko je naša vjera ukorijenjena u samome Bogu, a koliko se temelji eventualno na privatnim ljudskim mišljenjima i stavovima. Nama se preispitati kome i zašto vjerujemo, kako naša vjera ne bi bila lakovjernost i povođenje za ljudskim novotarijama i izmišljotinama, jer o kreposti vjere se može govoriti samo ako je riječ o vjeri u Boga, Boga koji ljubi i spašava čovjeka. Da je Toma imao svijest o takvome Bogu, bilo bi mu lakše povjerovati u uskrsnuće. No svojom nevjerom, to jest opiranjem lakovjernosti, barem je nama dao prigodu da i sami izgradimo zreliji stav vjere, nego što je bio njegov i nego što je stav onih koji vjeru svode na ljudska uvjerenja. Dopustimo sebi biti blaženi na način na koji je Gospodin Isus proglasio ovo blaženstvo, što pretpostavlja da istinski upoznamo živoga Boga i Stvoritelja, kako glasi u prvom članku vjere, koji nas po svome Sinu obdaruje svojim životom, kako bismo iz te perspektive vjerovali i u vlastito uskrsnuće, što ispovijedamo u posljednjem članku vjere. Budimo ljudi vjere u Isusa Krista, Božjeg Sina i uskrslog Gospodina, te poput apostola navijestimo potom jednu jedinstvenu i jedincatu vjeru na spasenje svakom čovjeku.

Recikliranje je proces izdvajanja
određenih materijala iz otpada
i njihovo ponovno korištenje.
Redovito se može reciklirati
papir, staklo, plastika, željezo
i drugi slični materijali
koji se prerađuju u nove proizvode,
čime se štiti i okoliš od smeća.
Poznato je pak da reciklirani materijal
nema istu kakvoću kao onaj izvorni,
te je samo dijelom dobar
koliko tvar u prvotnom obliku.

Poput ekološke reciklaže
postoji projekt i one ljudske
– obnova ranjenog tkiva ljudskosti
razdiranog grijehom, zlom i strašću.
No svaki pokušaj obnove bez Boga
tkiva ozlijeđene i nagrižene ljudskosti,
završava na tome da bude samo reciklaža
uslijed koje se gubi kakvoća.
Autentična obnova ljudskog života
ostvaruje se isključivo
snagom uskrsnuća Gospodinova
koje vraća iskonsku cjelovitost
i jamči vječnu trajnost ljudskoj naravi.