Jedna od vrlo neobičnih i teških bolesti
je shizofrenija koja se definira
kao teški duševni poremećaj.
Obilježen je gubitkom veze sa stvarnošću,
krvim uvjerenjima i osobnom podvojenošću.
Bolesnoj osobi ona onemogućuje razlikovati
stvarne od nestvarnih doživljaja i iskustava.

Poput tog duševnog poremećaja,
postoji i onaj duhovni – zvan grijeh.
On suprotstavlja osobu samoj sebi,
svojim uvjerenjima i istinskom dobru,
te je potiče gubitak veze sa stvarnošću.
Jačanja u njoj razvoj krivih uvjerenja
i osjećaj prividnog dobra do te mjere
da se osoba zaražena grijehom
bori protiv svoga istinskog ja
i vlastitog identiteta u ime zamišljenoga.
Tako nastaje podvojena osobnost
koja nerijetko završava ‘ubojstvom’
i gušenjem samoga sebe,
to jest duhovnim samoubojstvom.

A bilo bi dovoljno prihvatiti identitet
kojim smo obilježeni stvoriteljskim
i otkupiteljskim Božjim činom,
umjesto da, boreći se protiv Boga,
uništavamo sami sebe.
Jer ne prihvaćajući Boga,
padamo u bezakonje grijeha
koje je najveća shizofrenija
koja čovjeka neumoljivo vodi
u nestvarni i krivi život.

17. nedjelja kroz godinu  – B

Od samih početaka ljudskog života čovjeka i čovječanstvo muči problem kruha, o čemu nam svjedoči prva stranica Svetoga pisma i Božja kazna izrečena čovjeku nakon grijeha: U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš. Od tada je započela grčevita borba za kruh i za preživljavanje, koja je s jedne strane bila borba sa zemljom, koja je bila prokleta zbog čovjeka, a s druge strane je nastala nesmiljena borba za preživljavanje među ljudima. Čovjek je tražio kako što lakše i u što većim količinama sebi priskrbiti kruha, poradi čega je spreman olako odbaciti druge vrijednosti. Upravo to se zbilo u događaju koji nam opisa sveti Ivan, a čitali smo u današnjem evanđeoskom odlomku. Dok je Isus bio na gori sa svojim učenicima, za njima je došlo silno mnoštvo, jer su gledali ozdravljenja i slušali njegove pouke. A kako ih je taj događaj zatekao, ponestalo je hrane i Gospodin Isus se osjetio odgovornim i ponukanim nahraniti izgladnjele ljude.

Kako na tom mjestu nije bilo moguće kupiti kruha, Isus je uzeo pet kruhova i dvije ribice koje su našli kod jednog dječaka, te ih je čudesno umnožio nahranivši time sve okupljene. Taj događaj kod njih izaziva neposrednu reakciju. Umnažanje kruha im je bilo znak da je Isus Prorok koji ima doći na svijet, kako je bilo najavljeno u Starom zavjetu, kojega su tako željno očekivali. Nakon ovog je uslijedio drugi zaključak, a taj je da bi ga trebalo postaviti za kralja, jer bi bio kadar riješiti sve životne poteškoće dajući im kruha u izobilju. Tako su napravili vrlo neobičnu operaciju: pretvoriti Proroka u kralja, a mi bismo današnjim rječnikom rekli u državnika i političara. Vrlo lako su zanemarili njegovu poruku u korist svojih životnih potreba. Bez problema su svom zaključku dali vrlo konkretnu primjenu nastojeći unovčiti njegovu moć, čime su samo dali do znanja da im je primarnije ono zemaljsko od nebeskoga.

Odraz takvog mentaliteta postoji i u današnjem svijetu u kojem ljudi s više žara razgovaraju o zemaljskim stvarima nego o proročkoj riječi i proročkim znakovima koje nam je Bog ostavio i ostavlja preko svojih Proroka i svjedoka, a napose po svome Sinu. I danas radije razgovaramo o ljudskim problemima koji se tiču kruha, nego da se zasićujemo vizijom života koja bi bila kadra izmijeniti naše živote upućujući ih put neba. I u nama je snažnija potreba zasititi se kruhom, nego pročitati učinjeni proročki znak. Zato i današnji čovjek stoji razdijeljen između proroka i političara, te bi se čak moglo reći da se radije opredijelio slijediti političare, kao što su pokušali i židovi koji su bili svjedoci umnažanja kruha. I danas bi većina ljudi htjela unovčiti proroke, ne shvaćajući da u tom trenutku, kad bi podlegli toj napasti, ne bi više bili proroci.

Tako vidimo da u svakodnevnom životu malo koga zanima proročka riječ Crkve o socijalnom nauku, ali se zato mase povlače za raznim lažnim karizmatskim političarima kojima su usta puna govora o blagostanju, a ruke i džepovi grabeža. Dok slatkorječivo obećaju i govore o napretku, vješto skrivaju vlastite laži i obmane. Ljudski proroci suvremenog doba zavaravaju čovjeka obećanjima o rješenju problema kruha u svijetu, no to se ne događa, usprkos tolikoj moći, obilju i mogućnostima, upravo jer su izdali proročku Božju riječ, a htjeli bi čovjeku priskrbiti kruh bez Boga. Premda je to mogao, Isus sebi nije htio da oni koji ga slušaju i slijede kao političkog ideologa, niti radi zemaljskih ideala, nego je htio da ga slušaju kao proroka i primjenjuju u život ono čemu ih je učio.

Gospodin Isus stoga nije htio da se dogodi još jedna obmana, a ona bi se dogodila da je dopustio da njegovo djelovanje od proročkog postane političko. Isus je htio posvjedočiti da samo prorok i proročka riječ mogu čovjeka nahraniti kruhom, jer ga uče kako ispravno živjeti. Sve dok čovječanstvo ne nauči kako živjeti ispravno, po Božju, nikad neće riješiti problem kruha, nego će uvijek iznova tražiti nove proroke koji će mu se nuditi kao spasitelji i odgovor na sve njegove probleme. Ići će za njima i slijepo će im vjerovati, takve će uzdizati za kraljeve i političke vođe, da bi potom uvijek iznova padao u razočaranja, jer mu nisu priskrbili ono što su obećali. Jer mu nisi dali siguran kruh, niti su učinili da ga dobije bez velikog rada i napora.

A Gospodin im je ostavio izvrstan znak pokazujući da kruha može biti za svakoga ako se vjeruje Bogu i ako mu se zahvaljuje dijeleći potom s drugima. Dok čovječanstvo ne nauči cijeniti i slušati Božji proročki govor na zemlji, trčati će uzaludno za kraljevima i političarima trošeći se za zemaljskim i upirući sve svoje nade u vremenitim očekivanjima. Dok god čovjek ne nauči dijeliti svoj kruh s potrebnima, nikada neće znati koliko ga u stvari ima, niti će ikada otkriti problem zašto ga nema. Gospodin Isus nas primjerom opisanog događaja i svojim riječima želi osnažiti da i sami razabiremo između proroka i zemaljskih vladara. Opredijelimo se živjeti prema kriterijima proročke riječi, a nadasve njega prihvaćati kao najizvrsnijeg tumača Božje istine koji i danas za nas razlama kruh svagdanji, ne prestajući nas upućivati na onaj vječni.

Danas se ne može kupiti
ni najobičniji aparat ili proizvod
a da nije popraćen potrebnim
uputstvom za uporabu
i dužnim mjerama opreza
od strane proizvođača.
One odražavaju istinsku bit
kojom se odlikuje proizvod,
bez čega se ne može ostvariti
jamstvo na trajnost i ispravnost.
Na isti način je tvorac ljudskoga života
dao čovjeku svoje zapovijedi
kao iznimno uputstvo za uporabu.
Vršeći ih i živeći po njima
čovjek priskrbljuje sebi životnu zaštitu,
osiguravajući ispravnost i trajnost
‘funkcioniranja’ svoje ljudske biti.
Svako zanemarivanje i kršenje istih
dovodi u pitanje smisao života
sukladan odredbi darovatelja,
koji ipak najbolje zna
kako se njime spasonosno služiti.

 16. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Marko opisuje kako su apostoli podnijeli Gospodinu izviješće o svom misionarskom djelovanju u puku. Znajući kako je to nimalo laka zadaća, Gospodin Isus ih poziva da se odmore i otpočinu. Premda su oni na neki način bili još pod dojmom svojih uspjeha, Gospodin bolje od njih zna kako ih pastoralna aktivnost može također potrošiti i isprazniti, ako ne ostvaruju autentično zajedništvo s Ocem nebeskim. Zato ih zove u osamu, jer istrošen iscrpljen čovjek je slab, kao netko komu je pao imunitet, te može lako postati žrtva svoje slabosti. Tako se u ovom događaju oslikava povijesna situacija Crkve svih vremena, pa i ovog našeg trenutka.

Ako ikad onda se danas govori o umornoj Crkvi, to jest o onima koji je vode. No premda su umorni od aktivnosti i obveza kojih ima prilično, ipak bi se prije reklo da su umorni i istrošeni od sadržaja koje im je nametnuo suvremeni standard svijeta, ritam života i okruženje u kojem žive. Pa i kad se radi o obvezama u pastoralu među ljudima, teško bi se moglo reći da su umorni od apostolskih uspjeha požrtvovnog naviještanja, koliko su umorni od zasićenja obvezama i besperspektivnosti vlastitog položaja, koji iz dana u dan među ljudima u društvu postaje ugroženiji i upitniji. Nadalje, svećenika u pastoralu umaraju više oni koji od njih očekuju da budu uslužni servis, nego sve autentične obveze rada za ljudsku dobrobit. Više im oduzimaju snage kad od njih traže da se pretvore u činovnike i birokrate, umjesto da iziskuju da budu vjerodostojni duhovnici i liječnici duša.

Onaj tko se stvarno umorio pastoralnom aktivnošću povezujući ljude s Bogom, on se ne žali na umor, nego osjeća, poput apostola, radost i ispunjenje što je pomogao konkretnom čovjeku napraviti korak bliže Bogu. U takvim okolnostima, kad osjeti da ostvaruje bit svoga poslanja, Crkva uvijek, usprkos napora i obveza, osjeća radost, mir i odmor. No s druge pak strane uvijek će biti umorna kad god ne osjeti toliku želju za spasenjem duša koju je imao Gospodin, koji je, sažalivši se nad svojim pukom, nastavio neumorno propovijedati usprkos umora. Crkva i njezini službenici bit će uvijek umorni ako se bave samima sobom, umjesto da se predaju nesebičnom radu za dobro ljudi naviještajući Radosnu vijest. Bit će umorni ako njihov umor ne bude umor od apostolskog rada, nego od djelatnosti koje ne dotiču bit njihova poslanja, ili pak kad im se čini da govore uzalud, da ih nitko ne sluša, kad su razočarani jer ne vide rezultate svojih napora. A nadasve će biti umorni onda kad ne osjete Gospodnju blizinu koja ih jedina može okrijepiti i obnoviti potrošene snage. Bit će umorni ne zbog tjelesnog umora, nego kad ne budu imali kreativnosti ni unutarnje snage proizišle iz želje da ljude obdare spasenjem.

Danas nam je stoga upraviti pogled k Gospodinu Isusu, da nas nadahne i povede u osamu kao i svoje apostole, ali isto tako da nas okrijepi primjerom svoga požrtvovnog darivanja za ljude, čije je spasenje njemu bilo od prvotne važnosti do te mjere da je zanemarivao i hranu, piće i odmor kako bi ljudima dao okrjepu svoje riječi. Kao što je on bio dodatno motiviran činjenicom da su ljudi koji su ga tražili bili kao ovce bez pastira, neka ta istina vodi i današnje vjerovjesnike, jer niša manje nisu i danas, ma koliko se sebi činili samosvjesnima. Dok su i danas ljudi obezglavljeni i ne znaju pravi smjer svoga kretanja u odnosu na Boga, na ono što je ispravno, a što nije, što im je potrebno za spasenje, a što ih udaljava od života vječnoga, potrebni su oni koji će im s toliko svježine i jasnoće predočiti lice Božje i božanski život.

Samo u osami s Gospodinom navjestitelji Evanđelja mogu pronaći dodatnu snagu za apostolsko predanje, snagu koja dolazi iznutra, a ne stječe se ljudskim metodama. Jer da bi nadoknadio san dovoljan mu je krevet i malo vremena, ali za apostolski žar treba mu božanski poticaj i sućut prema ljudskim potrebama. I ma koliko Gospodinovi suradnici bili ljudi ograničene snage, moći i sposobnosti poput svih drugih ljudi, on ih ne vodi u turističko odmaralište da se odmore, nego u božansku osamu gdje je i sam znao odlaziti kako bi se ostvario povlaštene trenutke zajedništva s Ocem. Neka stoga Gospodin Isus svojim primjerom i riječju osvježi cijelu Crkvu i neka nam svima podari svoj božanski žar kako bismo i sami mogli poučiti ljude našeg naraštaja Božjem životu i ispravnom putu prema njegovu kraljevstvu i vječnom životu.

Ljudi se rado koriste privjescima razne vrste,
počevši od dekorativno-modnih detalja
pa sve do predmeta koji nisu bez
stanovite praktične svrhovitosti.
Mnoštvo je takvih manje ili više
korisnih i zanimljivih predmeta,
koji u pravoj mjeri mogu dobro doći,
ali čije bi bespotrebno gomilanje
otežalo, umjesto da rastereti, življenje.

Ono što vrijedi za privjeske
kao svojevrsna pomagala,
vrijedi i za život kao takav.
Suvremeni čovjek je izmislio sebi
toliko korisnih životnih,
sadržaja, djelatnost i aktivnosti.
No ne znajući razlikovati uvijek
bitno od nebitnoga,
korisno od beskorisnoga,
o život je okačio toliko privjesaka
koji su onda postali utezi,
a ne korisna pomoć.
Nebitne i nenužne sadržaje i oblike života
proglasio je bitnima i neophodnima,
te se na njih do te mjere navezao
da se njima svezao,
ne želeći bez njih živjeti.
Vezujući se drugotnim i sporednim,
privezao se je za zemaljsko,
te ne vidi kako se sputao
niti kako se može osloboditi.
A onome koji je tako sputan
zamamnim zemaljskim privjescima,
da mu i ukažete na pravi životni ukras
koji bi si trebao priskrbiti,
opredijelio bi se radije za privjesak
jer mu je dostupniji i jeftiniji,
i ne misleći o pogubnosti takvog tereta.

15. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju smo čuli Gospodinove savjete svojim učenicima u trenutku kad ih šalje propovijedati radosnu vijest po okolnim mjestima. Ovi su savjeti bili značajni za prvu kršćansku zajednicu koja je tijekom prvoga stoljeća njegovala takav oblik misionarske djelatnosti sukladno uputama i poslanju koje im je dao sam Gospodin. Šaljući ih dva po dva Gospodin im daje jasne smjernice o kojima ovisi i kojima se može mjeriti uspješnost njihova poslanja. Tako onaj tko ide kao putujući navjestitelj ne bi smio imati uza se ništa što mu otežavao put. To je opće pravilo i bilo kojeg drugog putnika, te vrijedi onda i za Kristova misionara. Ali kao što ne smije imati ništa što mu onemogućuje putovanje, navjestitelj ne bi smio biti bez dužnih kvaliteta i sredstava koja mu pomažu da izvrši svoje poslanje. Zato im Gospodin sugerira da uzmu samo štap i sandale, jer su štap i sandale svakom putniku osnovna putna sredstva, to jest pomagala. Osim toga izričito nabraja sve što bi im moglo otežavati put i poslanje, ma koliko im se to moglo činiti nasušnom potrebom, kao što je kruh, torba, novac ili druga haljina.

Međutim, ako ovaj evanđeoski tekst sagledamo iz današnje perspektive, promatrajući današnju situaciju, mogli bismo se upitati o njegovoj smislenosti i koristi. Mogli bismo se upitati je li ovo Evanđelje suvišno danas i možemo li iz njega izvući kakvu poruku i pouku. Jer prva je Crkva živjela na način opisan u Evanđelju samo tek nekoliko desetljeća dok nije postupno izišla iz židovskog ambijenta i dok nije uspostavila čvrstu strukturu u cijelom ondašnjem poznatom svijetu. No riječ našeg Gospodina ima neprolaznu vrijednost, te, čitajući njezin duh, možemo otkriti što i za nas danas veli, premda živimo u drukčijim okolnostima od ondašnjih. Ako bismo išli tumačiti doslovno, onda bismo zaključili kako je današnja Crkva nevjerna zahtjevima koje je Gospodin stavio pred svoje apostole u današnjem evanđeoskom tekstu. Malo tko od današnjih propovjednika, naime, nosi štap poput kakvog planinara i hodača, kao što malo tko obuva sandale, osim kad su ljetne vrućine pa se odlučuje za laganiju obuću. No ako bi naša vjernost Evanđelju bila u tome, doista bi bilo jako smiješno. Zato je očito da se bit Gospodinove poruke ne iscrpljuje u doslovnom tumačenju, nego u dubljoj duhovnoj poruci.

Ako sagledamo bit njegove poruke, onda ćemo vidjeti da on svojim riječima jasno želi definirati njihov pastoralni cilj i način rada, premda njegove riječi ovise o ondašnjem ambijentu unutar židovskih zajednica. Ako je smisao njegova govora potaknuti propovjednike da ne vrše svoje poslanje s ciljem da se uhljebe, onda se može primijeniti ne samo na ondašnji crkveni kontekst, nego na svaki. Ako ih šalje da propovijedaju, ne želi da se služe svojom službom kako bi riješili svoja egzistencijalna pitanja ili pak da stječu zemaljska dobra. Zato je bit Gospodinove poruke u tome da potakne navjestitelja da tako živi kako bi mogao što brže i sigurnije doći do novog odredišta, kako bi i drugi čuli njegov glas. Danas bi stoga bilo neprimjereno reći da je Crkva nevjerna Kristu jer nema više putujućih misionara koji idu u sandalama i haljinama, sa štapom i torbom, nego danas putuju automobilima i zrakoplovima, odijevaju se u odijela i obuvaju cipele, ili pak da imaju kovčege i kojekakva druga pastoralna i životna pomagala. Ali bi se moglo reći da su crkveni poslanici nevjerni Kristovim odredbama ako ispred sebe nemaju isti cilj i ako ih u vršenju službe ne animira apostolski duh.

Premda se odredbe koje čitamo u današnjem Evanđelju odnose na situaciju u kojoj je živjela prva Crkva, pravi cilj im je bio ne dopustiti da se Božji navjestitelji uhljebe, što vrijedi za sva vremena. Njihovim uhljebljenjem i sama Crkva postaje uhljebljenja, pasivna i beživotna. Danas se stoga cijela Crkva treba truditi sačuvala onaj iskonski dinamizam i čuvati se uhljebljenja koje je svakom čovjeku napast, pa tako i navjestitelju Božje riječi. Jer ako je danas Crkva strukturirana teritorijalno a ne putnički, to ne znači da je manje misionarska. Nadalje to ne znači da se njezini službenici trebaju uhljebiti, a ona izgubiti svijest da je putujuća prema vječnoj domovini. Stoga je cilj i smisao Gospodinovih riječi sačuvati Crkvu od uhljebljenja u ovom svijetu, jer bi tada izgubila svoju proročku i navjestiteljsku snagu. Doista nije mu bio cilj da svećenici hodaju sa štapom i sandalama, nego ih kao službenike i navjestitelja zaštititi od pohlepe i gramzivosti, od koje nije imun nijedan čovjek.

A svećenik se uhljebljuje onda kad traži što lagodnije živjeti, umjesto da priskrbljuje ono što mu treba za navještaj Evanđelja. Uhljebljuje se kad traži svoju pojedinačnu dobrobit, a ne dobrobit cijele Crkve. Uhljebljuje se kad postavlja za životni cilj zemaljsku sigurnost i ovozemna dobra, umjesto da ih tretira neophodnim sredstvom življenja i putovanja prema vječnoj domovini. Uhljebljuje se kad zbog zemaljskih interesa njegov navještaj gubi evanđeosku snagu i blijedi izvornost Gospodinove riječi. Uhljebljuje se kad dopušta biti vezan ljudskim obzirima, te ne zna reći otvoreno i javno proročku riječ. Uhljebljuje se onda kad ga više ne goni ljubav Kristova, kao što je gonila Pavla, nego ga nadahnjuje želja za dobiti. Uhljebljuje se onda kad se poistovjeti svijetu i gubi božanski dinamizam i evanđeosku pokretljivost koju je Gospodin podario svojim apostolima.  Stoga nam je svima ozbiljno shvatiti ovu Kristovu riječ, kako bi i Crkva našega vremena mogla njegovom snagom činiti u svome naraštaju čudesne znakove kao i prva apostolska zajednica.

14. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Marko opisuje Isusov prvi javni nastup u svom zavičaju, točnije u sinagogi u Nazaretu, koji nije ima željeni ishod. Gospodin je svojim sumještanima govorio takvom snagom i mudrošću da su bili preneraženi. Umjesto da u njegovim riječima i djelima otkriju znak Božje prisutnosti i djelovanja, oni se, pitajući se odakle mu to, snebivahu u čudu do mjere da su se čak i sablažnjavali o njega. Doživjevši među svojima neuspjeh koji nije doživljavao na drugim mjestima, Isus se također čudno osjećao, što Evanđelist opisuje jednom rečenicom: I čudio se njihovoj nevjeri.

Ova rečenica ne bi bila nimalo neuobičajena, jer u to vrijeme svijet je bio pun nevjernika koji nisu ni poznavali ni častili Boga. Kad se, međutim, uzme u obzir da se ovaj događaj zbio u sinagogi u kojoj su se okupljali židovski vjernici, postaje znakovit i alarmantan. Da se takvo što zbilo na rimskom trgu u nekom od poganskih gradova, gdje se okupljaju ljudi kojima osobna vjera u živoga Boga nije predstavljala ništa osobito, bio bi potpuno razumljiv, te se nitko ne bi ni čudio. Ali događaj se zbio, ne samo u jednom židovskom mjestu koji je stopostotno bio naseljen židovskim vjernicima, nego štoviše, zbio se na mjestu okupljanja i molitve, na mjestu gdje su ti isti vjernici slušali Božju riječ i o njoj razmišljali. Osim toga Gospodin se nije čudio mogućoj nevjeri onih koji nisu došli u sinagogu, nego upravo onima koji su bili u sinagogi. Zato se doista trebalo čuditi da oni koji se nazivaju vjernicima, uz to na bogoštovnom mjestu, odišu nepovjerenjem i nevjerom, te nisu kadri prepoznati da iza Isusovih riječi stoji riječ Boga živoga.

Zato ma koliko na prvi pogled može djelovati čudno i proturječno da se Gospodin Isus čudio njihovoj nevjeri, ipak nije nimalo ni čudno ni proturječno. Jer kad se malo dublje zamislimo nad tom činjenicom, vidimo da je vrlo logično čuditi se nevjeri vjernika. Doista nije za čuđenje nevjera nevjernika, jer oni i tako ne vjeruju, to jest nemaju dovoljnih razloga za vjeru. Ali se treba čuditi nevjeri vjernika, koji se ne samo na papiru priznaju vjernicima, nego uredno obavljaju i sve vjerske čine. Treba se dakle čuditi nevjeri onih koji se nazivaju vjernicima, a ne razumiju i ne prihvaćaju istinski govor vjere i ne uspostavljaju odnos sa živim Bogom, ostajući radije uvriježeni u svojim religioznim običajima. Treba se doista čuditi nevjeri ‘vjernika’ kojima vjera nije više od izvanjskog obreda, umjesto da bude snaga koja ga iznutra dotiče, oživljuje i liječi.

Možda bismo stoga mogli sa žaljenjem ustvrditi kako se danas mi premalo čudimo činjenici da među vjernicima ima mnogo nevjernika, kao što ih je bilo u sinagogi u Nazaretu. Čak se bojimo javno postaviti pitanje koliko uopće naših vjernika, pa i onih koji pohađaju svetu misu i primaju sakramente, uopće vjeruju. Gospodin Isus nas je ipak ovlastio ovim događajem da se danas to upitamo, pa da se, ako treba i čudimo, nevjeri nas vjernika. Ali isto tako nam se zbog toga žalostiti, jer je među nama vjernicima mnogo nevjernika, to jest vjernika koji nisu željni čuti proročku riječ o Bogu živomu niti su zainteresirani biti Božji proroci u svijetu koji svojom riječju ispunjaju svijet vjerom.

I dok se pred činjenicom vjere svi priznajemo slabimo i nedostatnima, zamoliti nam je Gospodinovu snagu kako bismo mu ipak povjerovali bezrezervno i bezuvjetno, to jest kako o vjeri ne bismo imali neko privatno poimanje koje nema veze s Bogom, nego kako bismo živjeli vjeru kao djetinji odnos s Bogom živim. Doista je nasušna potreba da mi koji se nazivamo vjernicima iskreno i ozbiljno povjerujemo u Gospodina, te njegovu riječ prihvatimo kao snažnu proročku riječ koja mijenja i oblikuje naš život. Ne dopustimo sebi nazivati se vjernicima, a ne iskazati svome Gospodinu dužnu čast, tretirajući ga kao proroka u svome kraju u kojem sumještani traže izgovor da mu ne povjeruju. Bolje da se mi počnemo sada čuditi svojoj nevjeri, kako bi onda iz našeg čuđenja niknula vjera koja može druge oduševiti za božanski život koji nam je Gospodin navijestio, nego da se Gospodin čudi našoj sljepoći i tromosti kojom vjeru svodimo na religiozne čine bez snage i značenja. Slušajmo stoga riječ svoga Gospodina s onom snagom kojom se predstavio svojim sumještanima, te odgovorimo radosnim posluhom, kako bi nam njegova riječ dala novu mudrost i snagu življenja.

Onim istim stilom i tehnikom,
kojim su Rimljani gradili mostove,
poslužio se i naš Gospodin
kad je gradio svoju Crkvu.
Podizao je u vis građevinu
mjesnih Crkava i biskupskog zbora.
Potom je sve utvrdio središnjim kamenom,
jamcem čvrstoće, sloge i jedinstva.
Kao Pontifeks Maximus
– Veliki Svećenik mostograditelj,
postavio je rimskoga prvosvećenika
u središte zdanja Crkve
da je utvrđuje sponom jedinstva.
Bez tog kamena zaglavnog
luk bi bio tek hrpa kamenja
složena jedan na drugi.
Učvršćen, međutim, Petrovom vjerom,
postaje jedinstvenim mostom
koji spaja zemlju i nebo.
I što već teret gazi po njemu,
to je zdanje čvršće i sigurnije,
te jamči nesmetan prijelaz
na obalu vječnosti.

13. nedjelja kroz godinu – B

Nema tog roditelja, ako ima imalo osjećaja i ljubavi za svoj roditeljski poziv, a da ne bi bio zainteresiran za odgoj i za zdravlje svoga djeteta. Teško da bi se mogao naći netko tko bi mogao bezbrižno promatrati kako mu dijete boluje ili luta glede životnih stavova, a da ne poduzme sve što treba kako bi ga izliječio i doveo na pravi put. Štoviše, svaki roditelj bi bio spreman izložiti sebe i svoje zdravlje za dobrobit svoga djeteta. A kako život nikad nije pravocrtan, nego nepredvidiv, često nam na leđa stavi neželjene terete i poteškoće. No upravo u teškim, kriznim i bolnim situacijama pokazuje se prava ljubav prema životu, te međusobna upućenost roditelja na dijete i obrnuto. Na primjeru zdravlja najbolje se očituje kakva treba biti roditeljska skrb za djecu. Bolest, naime, ugrožavajući tjelesno ili psihičko zdravlje, dovodi u pitanje ljudsku cjelovitost, te roditelj, kojem je temeljno poslanje štititi cjelovitost razvoja i života djeteta, ne može zatvarati oči ukoliko postoje bilo kakve prijetnje takvoj cjelovitosti, znajući da se radi o jednoj od bitnih odgojnih dužnosti. Roditeljska odgojna skrb tiče se stoga cjelovitog razvoja djeteta, tako da se roditelj neće nikada tješiti da mu je dijete zdravo tjelesno, ako to isto dijete ne sazrijeva psihički i duhovno.

Stoga se odgovornost i dužnost roditelja pokazuje ponajprije u delikatnim i zahtjevnim trenucima i razdobljima života, kao što može u tjelesnom smislu biti bolest, a u onom psihičkom prijelazno razdoblje pubertet. Nema tog roditelja koji ne zna tu čarobnu riječ, te tko nije ima više borbe, muke i straha kad djeca uđu u pubertet, jer njihovo sazrijevanje je popraćeno i rastom svojevrsnog otpora prema svakom autoritetu, kao i svojevrsnom tvrdoglavošću. Nije rijetkost da djeca vlastitu samosvijest izražavaju na kriv način, zadajući roditeljima mnogo briga i čineći ih istinski zabrinutima za njihov daljnji razvoj, dobro i budućnost. Takvi prijelazi mogu biti nagli, te se onda roditelj mora čuditi kako da je preko noći njihovo dijete od dobrog i poslušnog dječaka posta mladić koji ne sluša i ne mari za ono što se govori, koji odbija izvršavati svoje obveze, zanemaruje dužnosti, napose one obiteljske i vjerske. Mnogi se čude kako od one skromne i radišne djevojčice naglo postane neobuzdana djevojka koja u prvom redu vodi brigu oko vanjštine, dotjerivanja i izlazaka, oko društvenih trendova, umjesto života u obitelji i ostalih životnih zadaća. Roditelji najbolje znaju koliko treba energije i živaca, pažnje i strpljenja kad se radi o takvim situacijama ili razdobljima života u kojima su djeca posebno osjetljiva i izložena. U trenutku kad nastupe ovakve krizne situacije, najteže je roditeljima, koji bi na najiskreniji način htjeli dobro svojoj djeci, a nije uvijek u njihovoj moći to postići. Poteškoće nadođu kad im se najmanje roditelj nada, pogotovo što ni bolest ni ijedna druga nevolja ne pitaju ničije dopuštenje, nego dođu same od sebe. Pa i onda kad bi roditelj htio dati i život za svoje dijete, bolest ne uzima onog tko se nudi, nego koga ona hoće.

Upravo polazeći od ovih konkretnih životnih datosti, lakše ćemo razumjeti današnji evanđeoski tekst i događaj u njemu opisan. Evanđelist sveti Marko opisuje bol jednog oca – Jaira, nadstojnika sinagoge, jer mu je kći bila teško bolesna, a on nije imao načina ozdraviti je. Zato se u svojoj očinskoj boli obratio Gospodinu Isusu moleći ga da dođe ozdraviti je. Njegov očinski zahtjev je bio taka upečatljiv, usprkos mnoštva koje se guralo oko Gospodina, da Evanđelist veli kako on usrdno moljaše Isusa da dođe izliječiti je. Takav roditeljski zahtjeva Gospodin, samilostan na roditeljske patnje, nije mogao odbiti, premda je bio zauzet naviještanjem Božje riječi prisutnima. A kad ih je ipak preduhitrila poruka iz nadstojnikove kuće kako mu je kćerkica već umrla, Gospodin od Jaira, koji je tako usrdno tražio pomoći, očekuje da i dalje vjeruje, što on i čini.

Evanđelist nas izvještava također i o načinu na koji je Gospodin uskrisio djevojčicu: primio ju je za ruku i zapovjedio joj da ustane. Pri tome se, uz ozdravljenje, dogodila i neka vrsta osobne i unutarnje preobrazbe. Znakovito je, doista, da Evanđelist na početku odlomka Jairovu kći, kojoj ni ime ne znamo, naziva kćerkicom i djetetom, no u trenutku kad joj Gospodin pristupa izliječiti je, naziva je djevojkom. Jer doista, bila je djevojčica od dvanaest godina, na prijelazu iz dječačke u mladenačku dob. U trenutku susreta s Gospodinom i vraćanja u život kao da je naglo postala zrelija i cjelovitija, jer nije dobila samo zdravlje, nego i novi život i novu svijest koju može zahvaliti Isusu. Otkako ju je Gospodin dodirnu svojom rukom i ušao u njezinu život, postala je novo biće kojem je Isus dao nove razloge radosti i novi poticaj zrelosti.

Ovaj događaj se zacijelo urezao u srca roditelja, Jaira i njegove supruge, jer se ovo čudo zbilo zahvaljujući Jairovu povjerenju u Gospodina. Jairova vjera ostaje, stoga, putokaz i danas svakom roditelju na koji način treba uspostaviti odnosa s Gospodinom, te kako taj odnos postaje temelj roditeljske odgovornosti i skrbi. Samo iz vjere roditelja može niknuti radost za cijelu obitelj, a svakom pojedincu može predstavljati daljnji korak prema sazrijevanju i cjelovitosti. Samo kroz svjedočanstvo zrele vjere roditelja djeca mogu sazrijevati u cjelovite osobe koje je iznutra zahvatila spasiteljska snaga Kristova. Jer ne može se očekivati duhovna cjelovitost te stvarno zdravlje djece tamo gdje nema ozbiljne vjere roditelja. Gospodin Isus je to jasno znao i zato je tražio od Jaira da vjeruje, te je potom nagradio njegovu vjeru, kako čini uvijek u životu svakog ozbiljnog roditelja vjernika.

Roditelj koji istinski želi skrbiti za cjelovit razvoj svoje djece, ne može stoga previdjeti ovu činjenicu da djeca mogu sazrijevati i sazreti u cjelovite osobe samo ako u životu ostave prostora za Krista, ako mu dopuste da uđe u njihov život, da ih dotakne, iscijeli i oživi božanskom snagom. Iz dječje u dječačku i zrelu ljudsku dob pojedinci mogu prijeći samo zahvaljujući Kristu Gospodinu. U protivnom, ako pred njim zatvaraju svoja vrata, ostaju uvijek dijelom nezreli i neizgrađeni. Neka ovaj evanđeoski događaj bude znakovit svim roditeljima koji, kad vide da su im djeca izložena i ugrožena nezrelošću i necjelovitošću, trebaju nastaviti vjerovati i skrbiti oko njih, kako bi im uprisutnili Gospodina Isusa, jedini pravi zalog ljudske zrelosti. I kad vide kod svoje djece nemar prema vjeri i duhovnim vrijednostima, nikad ne trebaju bježati u lažnu utjehu, niti ikada trebaju biti obeshrabreni, nego, naprotiv, još više vjerovati i moliti, poput Jaira, kako bi Gospodin njihovoj djeci podari dar novog života i duhovne zrelosti. Danas nam se moliti za onu poniznost i vjeru koju je imao Jair, kako bismo shvatili koliko je bitna i neophodna Kristova prisutnost na putu istinske ljudske zrelosti, te kako bismo jedni drugima pomogli priskrbiti je.

Rođenje Ivana Krstitelja

Sveti Luka u svom Evanđelju, opisujući rođenje Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, predstavlja nam ga kao vrlo znakovit i značajan događaj. Znakovit je na način kako se odvio, jer je tim rođenjem Bog želio ostavitzi znak u kojem će se prepoznati njegovo djelovanje i skrb za spasenje ljudi. Ivan je doista bio Božji dar, ne samo Zahariji i Elizabeti nego i cijelom Božjem narodu kojemu je bio poslan da pripremi njihova srca za Mesijin dolazak. U tom smislu sveti Luka predstavlja znakovitima sve događaje vezani uz njegovo rođenje, te davanje imena dječaku. A koliko je trebala biti značajno njegovo rođenje, govori činjenica da mu je povjerena uloga Mesijina preteče i blagovjesnika.

Razmišljajući pozorno o Ivanovoj ulozi i značenju u onom vremenu, može nam dakle biti očito i jasno što je Bog htio kad ga ja pozvao na svijet. Međutim postavlja se pitanje može li on imati ikakvu važnost za nas danas, jer je on ipak ispunio svoju ulogu prema Mesiji, nakon čega je otišao s povijesne scene. Čak bi se moglo postaviti pitanje koliko je uopće njegovo rođenje bilo neophodno i potrebnu u odnosu na Mesiju. Je li Mesija mogao bez njega ispuniti svoje poslanje? Je li Ivan trebao imati ikakvo značenje u narodu, kad se ima u vidu da on u striktnom smislu riječi nije u ničemu izravno doprinio djelu Spasenja koje je izvršio Gospodin? Osim toga iz perspektive nas koji živimo već kao članovi novoga saveza i novoga naroda Božjega, što može predstavljati i značiti netko tko je bio na prijelazu iz staroga u novi? Nije li činjenica da je Gospodin Isus i sam redimenzionirao njegovu ulogu kad je rekao da je i najmanji u kraljevstvu Božjemu veći od Ivana Krstitelja, premda je on najveći od rođenih od žene? A ako je to istina, što onda nama može značiti primjer jednog čovjeka koji je imao bio zadaću da srca otaca, to jest starozavjetne nade, usmjeri prema Kristu Gospodinu, kad smo mi i tako već započeli svoj život crpeći iz njega, kad živimo u novom savezu i ne trebamo se vraćati u stari? Treba li nam sada preteča, kad već imamo Gospodina, kad je i sam preteča znao, nakon pojavka Gospodnjega, da se treba umanjivati, kako bi dopustio Kristu da raste? Nije li okretanje prema Ivanu Krstitelju okretanje od Mesije, pa čak i korak nazad u odnosu na novozavjetnu Gospodinovu ekonomiju spasenja? Nije li usmjeravanje prema Krstitelju bijeg od punine, prema djelomičnome?

Naravno, sva postavljena pitanja mogla bi se sagledati i iz te perspektive, te bi doista mogla dovesti u pitanje značenje i ulogu Ivana Krstitelja među nama proglašavajući ga se suvišnim. No s druge pak strane kad znamo da je nama ljudima neophodna dobra priprava, ako želimo dobro napraviti neki posao, to bismo trebali primijeniti i na duhovno stanje napredak. Svatko zna kako se teško može uspjeti i doći do cilja, ako se nije dobro predvidjelo sve što treba napraviti pri svakom koraku, to jest ako se nije vodilo računa o tome što je neophodno kako bi se savladalo pojedine dionice puta. Uostalom, nitko ne ulijeva tekućinu u probušenu posudu, jer je svakome jasno da je nikad ne bi napunio, to jest da bi izgubio sve što bi u nju ulio.

Iz toga možemo povući zanimljive paralele s duhovnim životom. Svjesni smo da je neophodan proces sazrijevanja i rasta, jer se mi ne rađamo s urođenom puninom, nego blago duhovne punine pabirčimo iz dana u dan u mukotrpnom naporu, onda je razvidno kako nam može biti vrlo koristan primjer nekoga tko je imao iskustvo postupnog rasta prema punini. Ivan Krstitelj, kao preteča Gospodinov, može nam onda u tome biti vrlo dragocjena pomoć. On sam je primjerom svoga života pokazao što treba činiti kako bismo prihvatili Mesiju, ali ne samo formalno nego i plodonosno. On je pokazao primjerom koje su neophodne predradnje kako bi se uopće moglo biti kršćaninom na način na koji to Gospodin očekuje od svojih vjernika. Čitamo to u Evanđelju koje nam ga predstavlja kao isposnika koji je živio u pustinji rastući u mudrosti Božjoj, kako veli sveti Luka: Dječak je rastao i duhom jačao, ili pak: Ruka Gospodnja bijaše s njime. Ivan je primjer duhovnog rasta i kreposnog života pred Bogom koji je neophodan kako bi se potom moglo osjetiti Božju puninu i njegovo milosno djelovanje.

Nije stoga na odmet i danas reći da nam njegov primjer može i treba biti dragocjen, jer je Preteča svjedočio o univerzalnim vrijednostima koje i sami trebamo usvojiti kako bismo dobro razumjeli poruku Krista Gospodina. A, na žalost, mnogi kršćani žive svoju vjeru kao obični formalni ili usputni čin. Mnogi kršćani nemaju ni temelje duhovnog života niti poštuju osnovne ćudoredne principe, kojima je Krstitelj znak i svjedok, a bez kojih je nemoguće razumjeti Krista Gospodina i njegovu božansku snagu. Govoriti o Kristu onima koji u ćudorednom smislu nisu nimalo osviješteni, koji ne mare ili se protive zdravim načelima duhovnosti, doslovno bi bilo kao da netko ulijeva tekućinu u probušene spremnike.

Ivan Krstitelj je bio svjedok ove velike istine kako treba pripraviti vlastito srce u cjelovitosti ćudorednog življenja. On je i bio preteča koji je pokazao da obraćenje i asketski život prethodi punini koju daje Krist. A mi smo danas, na žalost, kršćansku vjeru sveli na nekoliko naučenih informacija, a ne stvarne življene stavove neporočna života. Međutim, samo neporočnost života poput Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, može biti dužni okvir u koji se može smjestiti i Gospodinova evanđeoska punina, te kraljevstvo Božje u naš ljudski život. Često nam nedostaje upravo ovaj bitni preduvjet kršćanskog života, te nije stoga čudno da toliki polažu pravo zvati se kršćanima, a ne razumiju da bi to pretpostavljalo i podrazumijevalo istinsku cjelovitost duhovnog i ćudorednog življenja. Neka nas stoga nadahne današnja svetkovina da u svom kršćanskom životu prepoznamo bitne preduvjete, te da ih ne smatramo suvišnima, nego doista značajnim čimbenicima rasta prema punini u Kristu Gospodinu, kojemu onda i sami tako postajemo preteče.