6. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem evanđeoskom tekstu opisan je susret Gospodina Isusa s jednim gubavcem. Kao što nam je poznato, gubavci su bili posebno ugrožena skupini ljudi u društvu, jer su bolovali od neizlječive prenosive bolesti. Zato su oni bili skupina koja je također predstavljala veliku prijetnju za zdrave članove društva, te su stoga, jer su bili potencijalni ugrozitelji, bili dodatno ugroženi društvenim zakonima. Tim zakonima su bili stavljeni izvan redovitog tijeka života i redovite komunikacije s drugima. Bilo im je određeno živjeti u izolaciji, te su bili dužni, idući putovima, upozoravati druge prolaznike na svoju prisutnost. Ljudi su od njih zazirali, te su ih se na određen način bojali, napose bliskog susreta i dodira s njima.
No isto tako valja razumjeti kako su takva pravila glede odnosa s gubavim osobama bila višestruko opravdana. Bili bismo neuviđavni kad ne bismo razumjeli njihovu razložnost, jer su ona imala temelj u stvarnoj opasnosti koja se krila iza njihove bolesti. Ako je gubavi čovjek bio potencijalni izvor smrtonosne zaraze zdravih, ne čudi onda što su glede njih postojale vrlo stroge odredbe definirane već Mojsijevim Zakonom.
Premda su bili potencijalni nositelji smrtonosne zaraze, Gospodin Isus ih nije držao u karanteni kao ljude, premda ni sam nije dovodio u pitanje opravdanost odredbi Mojsijeva zakona. Ako je netko bio bolestan i zaražen, za Gospodina nije bio manje čovjek. Štoviše, bio je još više potreban veće skrbi. Zato Gospodin između sebe i drugih nije gradio barijeru, nego se trudio izići u susret stvarnim potrebama čovjeka. U tom duhu je dopustio gubavcu da mu se približi, te ga je potom pun ganuća prvi dotaknuo i dodirom izliječio.
Sretna okolnost je bila i ta da ni gubom zaraženi čovjek nije gradio barijeru prema Isusu, premda mu je Zakon nalagao, nego je, vjerujući da mu Isus može pomoći, skrušeno kleknuo pred njega. Njegova gesta je pretpostavljala dva bitna elementa: bio je svjestan svoje tragične nečistoće, a isto tako i snage Isusove čistoće. Ta svijest koja njega pokreće trebala bi postati i naša svakodnevna svijest, bilo da se radi o nečistoćama koje nosimo na tijelu ili duši. A nerijetko se događa u suvremenom svijetu, do te mjere da je postalo skoro popularno, da barijeru grade bolesni prema zdravima i nečisti prema čistima. Bolesna osoba koja odbija tuđu pomoć i asistenciju, gradi nepremostivu barijeru prema dobronamjernima koji bi željeli pomoći.
To je vrlo očito kod nositelja duhovne nečistoće i zaraze koju bi najradije proglasili normalnom, tako da zavaraju sami sebe i druge uvjeravajući se kako su potpuno zdravi. Zagovornici takvih duhovnih nečistoća žele srušiti barijeru predrasuda prema sebi i svojemu stanju, no u isto vrijeme podižu barijere nedodirljivosti u društvu. Podižu oko sebe zakone koji ih štite od dodira, to jest suda javnosti, te tako, izjednačivši čistoću i nečistoću, oko sebe šire nesmetano duhovnu nečistoću. Bilo tko pokuša nešto reći o duhovnoj čistoći i nečistoći, proglašava se netrpeljivim homofobom, pa se čak se ide dotle da ga se preda ne samo sudu javnog linča, nego i prekršajnom sudu gdje minimalno riskira biti osuđen za uvrede i klevete. Dovodeći u pitanje moć zdravog ljudskog rasuđivanja, traži se način da manjina stavi većinu u karantenu pasivnosti. No isto tako nitko ne želi priznati da u našem društvu ne vlada homofobija, nego opravdan strah da netko mlade naraštaje ne zarazi duhovnom nečistoćom koja ih može odvesti u smrt duše. A isto tako bez obzira na broj, duhovna istina bi trebala biti očevidna zdravom razumu, što se danas osporava.
Kako bismo dobro razumjeli do kojeg proturječja dolazi stanje u društvu glede toga, morali bismo zamisliti da se gubavac iz Evanđelja opredijeli tražiti Isusovu pomoć borbi protiv zakonskih odredbi, umjesto da traži ozdravljenje. No gubavac se, srećom, nije sklanjao iza takvih barijera nedodirljivosti, jer je znao da je on u najgorem položaju, te da nečistoća što mu nagriza tijelo, najviše njega ugrožava. Zato se nije ustručavao, pun skromnosti i poniznosti, zamoliti Gospodina za pomoć: Ako hoćeš, možeš me očistiti!
Gospodin nije imao predrasuda prema nevoljnom gubavčevu stanju, nego ga je ganut iscijelio. Za sebe nije tražio nikakvu zahvalnost, pa niti da ikome o tome govori, nego je tražio da sukladno Mojsijevu Zakonu prinese dar za svije očišćenje. Ovo Evanđelje poziva tako svakoga od nas koji se mučimo, kako sa svojom tjelesnom tako i s onom duhovnom nečistoćom, da se poput gubavca preispitamo, te smognemo snage srušiti barijere nečistoće koje nas dijele od Gospodina. Samo to može postati pravi put života, jer nas samo Gospodin može i hoće ozdraviti. Nama je učiniti onaj korak poniznosti, to jest priznati svoje lutanje i nečistoću, te ponizno zamoliti očišćenje. Najgore što bismo mogli napraviti, bilo bi ostati zabarakadirani u nečistoći tijela i duha. Jer nije dovoljno nečistoću proglasiti čistoćom, kako bismo se očistili, nego potražiti onoga tko nas može očistiti. Stoga je najučinkovitije od svega kleknuti pred Gospodina u jednostavnosti i iskrenosti, te zamoliti očišćenje, a sve drugo je njegova briga.

5. nedjelja kroz godinu – B
Vrijeme u kojemu živimo, vrijeme je takozvane instant kulture, to jest kulture brzoga uspjeha i ‘čarobnih’ rješenja. Pa i kad se ne ostvaruje ono što sanjama, ipak smo opijeni idejama o takvim ostvarenjima, te sve ulažemo u svoje planove i projekte. I dok se tako čovjek bavi izvanjskim i djelomičnim ostvarenjima, najčešće mu izmakne ona duhovna cjelina života, kao i cjelovitost njega samoga, što počiva na duhovnosti. Ako to nije otkrio, prije ili poslije će doživjeti razočaranje za razočaranjem i neuspjeh za neuspjehom, a da ni sam neće znati kako ga je to zadesilo, a bio je uvjeren da je davao sve od sebe u takva ostvarenja. Neće nikad razumjeti kako je apsolutizirao ono što je bilo relativno, kako je precjenjivao ono što je bilo parcijalno, kako je se trošio cijelim svojim bićem u ostvarenja koja ga nisu mogla ocjeloviti kao osobu, kako se ispražnjavao umjesto da ostvaruje puninu života. Ostat će zakinut za svjetlo koje ga je trebalo spasiti od sljepoće pokazujući mu kako je bio na krivom putu na kojem nije imao nikakve mogućnosti ostvariti željeno. Na žalost, mi ljudi smo takvi da moramo udariti glavom o zid kako bi nam se otvorile oči. Moramo pasti i krahirati kako bismo priznali da je to radi toga jer smo hodali u tami, a odbijali svjetlo. Tek nakon neuspjeha otkrivamo ono što smo trebali znati od početka, tega ne bismo niti doživjeli. A to što smo trebali znati osnovne su životne mudrosti, koje nisu nikome nedostupne, samo je pitanje želi li sići u svoju nutrinu i slušati glas Gospodnji.
Da to činimo ne bismo onda ni danas živjeli u zabludi kako nam boljitak mogu donijeti novi ljudi, drukčiji od onih potrošenih kojih smo se zasitili. Zaslijepljeni takvim parolama ne vidimo koliko nam se starudije provuče ispred očiju, a da je jasno ne sagledamo, prepoznamo, imenujemo. Postajemo toliko slijepi da mislimo kako nam dobrobit mogu donijeti oni koji su se othranili na ideologijama, a čija je vizija čovjeka daleko od slike koju o čovjeku ima Bog. Teško da oni koji žive od laži mogu čovjeku pomoći da upozna istinu. Teško nas ljudi koji ne znaju što je duša i duhovni rast mogu dovesti u budućnost jedan narod. Teško kao narod možemo ostvariti pomak dokle god imamo naraštaj koji je za sve osposobljen, ali mu je duhovni život i duhovna osobna izgradnja na posljednjem mjestu.
Jer tek iz zdrave duhovnosti može proizići zdravi i cjelovito ljudsko djelovanje, u protivnom sve ostaje polovično i površno. Nije dostatno da djelujemo samo po zakonu struke, nego je neophodno da djelujemo po zakonu naše ljudske biti i osobnosti. A nju najjasnije sagledavamo i postajemo je svjesni u susretu sa živim Bogom, kao što nam je pokazao Gospodin u današnjem Evanđelju. Gospodin Isus je pokazao životom i primjerom kako svako djelovanje treba doći iz nutrine, to jest iz povezanosti s Bogom. Zato on i nakon iscrpljujućeg i napornog dana rado odlazi u samoću i ostaje u molitvi, jer samo iz molitve i zajedništva s Bogom može doći snaga za ispravnu i cjelovitu djelatnost koja nije motivirana zemaljskim motivima. Samo iz molitve nam može doći svjetlo da ne podlegnemo zamkama izgradnje budućnosti na bezbožnoj ljudskosti, to jest na izvanjskom radu koji ne slijedi unutarnji razvoj duhovnosti. Jer što je veća izvanjska aktivnost, to intenzivnija treba biti i molitva i zajedništvo s Bogom. No na žalost, to je redovito obrnutu proporcionalno na štetu molitve i duhovnog rasta.
Gospodin nam je ostavio primjer da idemo stopama njegovim. Kao što su ga apostoli pronašli slijedeći tragove stopa, i nama je danas slijediti isti duhovno trag Gospodinov, te njegovati molitveno zajedništvo s Ocem nebeskim. Kao što je i on nakon napornog dana, te ujedno kao pripravu za nove napore, pronalazio vremena za molitvu i zajedništvo s Ocem, tako je i nama ostavio ključ ispravnog življenja. On se nije dao zavarati slavom koju je stjecao, niti se zaslijepiti ljudskim potrebama, prema im je izlazio ususret, nego je postojano naviještao kraljevstvo Božje, te je znao da i drugima treba propovijedati i navijestiti istinu Božju. Sva naša izvanjska aktivnost treba biti plod unutarnje snage duha, plod zdrave i zrele duhovnosti, te bismo onda sigurno i mi svojom prisutnošću, riječju i dodirom liječili bolesnike i nemoćnike našega vremena. Nađimo načina povući se na samotno mjesto s Gospodinom, umjesto da duhom lutamo po sramotnim mjestima ovoga svijeta. Nađimo volje, vremena i ljubavi za molitvu, te ćemo onda na životne izazove znati odgovoriti na najprikladniji način, koji će nama biti prigoda za svjedočanstvo, a drugima za spasenje.

4. nedjelja kroz godinu – B
Današnji evanđeoski odlomak opisuje Isusov prvi nastup u sinagogi u Kafarnaumu, nakon što je pozvao svoje prve učenike i počeo javno djelovati. Sveti Marko nas izvještava kako su slušatelji bili iznenađeni Gospodinovim nastupom, jer nitko od njih nije imao prigodu prije toga čuti takve riječi niti doživjeti takav nastup. Premda su svi bili pod dojmom njegova govora, ipak uočavamo da je bilo različitih reakcija. Na jedan su način reagirali oni koji su bili zadivljeni njegovim naukom, a na drugi način je reagirao opsjednuti koji se zatekao u sinagogi. Njegovi slušatelji su bili zadivljeni svime što govori i načinom na koji je poučavao, no nisu znali izvući konačni zaključak nakon svega što su čuli i vidjeli. Za takvo što im je trebala prisutnost opsjednutoga iz kojega je zloduh odmah u Isusu prepoznao Sveca Božjega koji ima vlast uništiti snagu demonske prisutnosti u svijetu.
Vidimo tako da zlo mnogo intenzivnije osjeti i mnogo oštroumnije definira dobro od svih ostalih koji mu, doduše, nisu protivni, ali prema njemu imaju mlak i polovičan odnos. Ovo je činjenica koja se nije pokazala istinitom samo u Gospodinovo vrijeme, nego se potvrđuje i u naše vrijeme kad su protivnici istine i mrzitelji Božjeg dobra mnogo glasniji nego njegovi primatelji kojima se naviješta. I danas se pokazuje kako je zlo vrlo prodorno, a njegovi širitelji glasni. Širitelje ideologija zla mnogo bolje i oštroumnije osjete i zaključuju što je doista božansko u nečijem stavu ili govoru. Vrlo dobro otkrivaju što je autentično i iskonsko, kao i učitelje koji ga poučavaju. Zlo zna vrlo dobro definirati dobro, samo što ga ne prihvaća, nego mu se opire svim snagama. Širitelji zla u društvu, bez obzira što se to događa pod krinkom ljudskih prava i sloboda, vrlo dobro osjete kad Crkva naviješta božansku uzvišenost čovjeka, te joj se odmah i do kraja protive. Oni vrlo dobro osjete prisutnost svetoga i svetih, što smatraju krajnje opasnim za svoje ideje, te ih svim silama nastoje ušutkati i pod svaku cijenu ukloniti.
Zato se zna dogoditi da kad netko lijepo i sadržajno govori naučavajući i svjedočeći Božju istinu, oni koji su mlaki u dobru često traže izgovor kako bi u sebi umanjili domet govornikovih riječi ostavljajući vremena za onaj konačni sud o prihvaćanju. No kad zlo čuje te iste riječi, ono mnogo jasnije definira, jer je izravno ugroženo i traži načina u javnosti spriječiti govor dobra. Dok dobri promišljaju u kolikoj je mjeri to dobro upravo za njih,dotle zlo, osjećajući se izravno ugroženim, mnogo jasnije spoznaje bit rečenoga. I, naravno, bori se protiv njega.
Tako vidimo da su Gospodina Isusa kao Sveca Božjega i Božjeg Sina prepoznali najprije sveci i demoni. Sveci kao što je bio Ivan Krstitelj, a demoni poput onih opisanih u ovom odlomku. Svi ostali su se našli između, te im je trebalo vremena kako bi dobro razumjeli o komu se radi, te kako bi se opredijelili za ili protiv njega. Zlo očito pokazuje veću lucidnost nego dobro uljuljanih i polovičnih vjernika koji se zadovoljavaju prosječnošću, te se u svom stavu prema Bogu ne određuju jasno i dosljedno, riječju i životom. Činjenica je da i u društvu zlo i zli ljudi stvaraju veću netrpeljivost prema dobru, nego što dobri mogu stvoriti simpatije prema Božjem dobru i istini.
Nakon svega rečenoga nameće se logičan zaključak kako bismo trebali učiti od zla i zlih, koji su Gospodina prepoznavali brže i radikalnije, kako u božanskoj biti tako i u spasiteljskom poslanju. Učiti nam je od zla kako oštroumno analizirati riječi i stavove Dobra, kako mu procijeniti djela, te ih nazvati pravim imenom. No s druge pak strane, valja onda gorljivo i zdušno prihvatiti božansku prisutnost, te ju braniti i promicati za dobro čovjeka i čovječanstva, ne dopuštajući da zlo i zli ljudi kroje javno mnijenje. Samo tako, snagom našega Gospodina Isusa, možemo ovaj svijet oslobađati zloduha zla koji mu se i dalje suprotstavljaju želeći mu uskratiti pravo da oduševljava slušatelje za Božji nauk i istinu o spasenju. Ne bismo smjeli dopustiti da zlo bude prodornije od dobra, niti da preuzme inicijativu, te da onda ona malobrojna glasna skupina zla guši istinske vrijednosti od kojih bi čovjek trebao živjeti. Neka nas stoga pouči i oduševi za svoju riječ Onaj koji je naučavao kao onaj koji ima vlast, kako bismo i mi mogli zanosno svjedočiti tu istu njegovu vlast među ljudima, jer drukčije i nema smisla. Jer i nema smisla govoriti o njemu ni o Ocu nebeskome, kao da se radi o lijepoj teoriji, nego oduševljeno i snažno kao oni koji su iskusili moć njegove riječi i ljepotu oslobođenja. Nema smisla poučavati druge Božjoj istini s toliko ravnodušnosti, kao da nas se nimalo životno ne tiče, nego cijelim životom stajati iza nje, kao što nam je Gospodin dao primjer. Ako to već nismo učinili, vrijeme je da počnemo.

Treća nedjelja kroz godinu – B
U školi naučimo mnoge vještine, ali ne naučimo upoznati ljude i život. Ne naučimo prave vrijednosti za koje nema školskog priručnika ni predmeta u kojem se to uči. Neke istine ljudskoga života možemo naučiti isključivo intenzivnim upijanjem Boga i njegove riječi. Ako toga nema, onda sve naše poznavanje ostaje samo tehničko, funkcionalno, prigodno i oportunističko.
A kao ljudi upućeni smo na druge, na druženje i zajedništvo s njima. Ako pak nemamo izgrađenih kriterija uzvišenog života, da ih možemo obogaćivati nadnaravnom vizijom, onda ćemo ih nasićivati zemaljskim razmišljanjima i procjenama, odvlačit ćemo im pozornost od bitnoga, jer ni mi sami ga nećemo upoznati. Jedni druge ćemo voditi i zavoditi ljudskim bespućima, umjesto da zajedno dođemo do božanskih visina. Sastajući se i družeći se izmjenjujemo mišljenja i pričamo o mnogim pojedinostima života, ali vrlo rijetko o životu kao takvom i njegovom vječnom značenju.
Došavši među nas ljude Gospodin Isus je htio izmijeniti naše ljudske navike. Htio je da se mi ljudi, uz sve što radimo, najprije posvetimo životu. On sam je tako činio, te se isključivo tome posvetio. Živio je kao i svi ostali ljudi, s ljudima se družio i dijelio sve brige, ali je djelovao na drukčiji način. Njemu je bilo stalo do ljudskoga dobra, te da ljudi otkriju vrijednost svoga života, te da o njoj pričaju i od nje žive. Svoje djelovanje među ljudima mogao je zato prispodobiti slikom ribara, s time da on nije lovio ribe, nego ljude. No posjedovao je veliko iskustvo, poznavao je ćudi i mora – svijeta, i riba – ljudi, te je znao kako i kada ih najbolje loviti. Kao što se od ribara traži mnogo strpljenja i odricanja, on sam ga je posjedovao u iznimnoj mjeri, kako bi došao do ljudskog srca. Štoviše, odrekao se potpuno sebe i svega što je imao, kako bi se posvetio ljudima. Želio im je spasenje i život vječni, želio im je dobro poradi njih samih, a ne u funkciji svoje koristi, kako najčešće ljudi čine. Zato je za njega izraz ‘ljude loviti’ značilo upravo to: loviti ih dobrotom prema njima, bez prijetvornosti i zakulisne koristi. Lovio je ljude jer ih je ljubio i želio njihovo spasenje, te je to postao jedini put kojim kršćani trebaju ići prema čovjeku.
Onaj tko nema Gospodinovo iskustvo života, čini sasvim suprotno. Ljudi stoga love ljude da budu pristaše njihovih ideja ili podupiratelji njihovih interesa. Mnogi ljudi su ulovljeni u mreže slabosti, jer su drugi u njima potpirili niske strasti, kojima ostaju trajni ovisnici. Mnogi su fanatici ili plaćenici takvih ili sličnih ideja za koje se trude iz dana u dan steći nove pristaše, a da nitko ne razmišlja o tome kako bi trebao odgovarati pred Bogom za izgradnju, sreću i spasenje svoga brata. Mnogi su oko sebe raširili mreže zla i tuđih interesa, te polažu pravo na slobodu loviti ljude u takve mreže koje će im oduzeti slobodu i sreću.
Zato, dok jedni love ljude u takve mreže, Isus uzima za svoje poslanje oslobađati ih takvih mreža. Njegov ‘ljude loviti’ sasvim je od ljudskoga značenje te riječi, jer ne pretpostavlja himbeno hvatanje žrtava, nego oslobađanje od mreža zla i grijeha, zlobe i zloće, navezanosti i ovisnosti. Za Isusa ‘ljude loviti’ znači oslobađati ih za vječne ciljeve i nebeska ostvarenja, znači privoditi ih stvarnom dobru, neprolaznoj i vječnoj istini koja ih štiti od ideoloških zabluda.
Za ovakav lov kvalifikacija se ne može steći u školi ljudskog znanja, nego u školi životnog iskustva i evanđeoske duhovnosti. Isus je prema apostolima – ribarima, nastupio kao kvalificirani iskusni ribar ljudi koji njima nudi drukčije ribarsko umijeće. Njegovo životno iskustvo je bitno drukčije od iskustva drugih učitelja, jer on ne poučava ljudske sadržaje nego nebeske, te je zato i pozvao prvu četvoricu učenika da idu za njim kako bi naviještali obraćenje, propovijedali evanđelje Božje i pozivali na kraljevstvo njegovo. Takvo što doista nije propovijedao nijedan čovjek, nijedan nije bio tako radikalno i dosljedno upućen na Božji život kao što je bio on. Premda je znao da je bilo nepopularno pozivati na obraćenje, da je bilo lakše poticati ljude da slušaju zemaljske radosno vijesti i da izgrađuju zemaljska kraljevstva, on nikome nije htio podilaziti. Odvažno je naviještao Božju istinu, kojom je, bez laži i dodvoravanja, htio ‘loviti ljude’, jer je jedno to bilo ispravno prema ljudima.
A jer je htio da ovo njegovo nezamjenjivo posredništvo ostane trajno prisutno među ljudima, onda je u svoju školu ‘upisao’ i apostole, da dalje prenose neponovljiva umijeća božanskog života, jer bez njega ljudski rod do njih ne bi mogao doći. Da nije bilo ove njegove škole ribarenja, ljudski rod bi se vrtio oko istih problema, razvijajući možda sustav znanstvenih disciplina, ali bez nade u pomak prema boljem spoznavanju životne mudrosti, vječne istine i nebeskog spasenja. Povjerivši apostolima školu ‘lova ljudi’, povjerio je i nama vjernicima koji živimo utvrđeni na apostolskom iskustvu, da i sami u svom okruženju nastupamo kao ‘ribari ljudi’, koji se bitno razlikuju od ljudi što love ljude za svoju korist. U tome ćemo i uspjeti ako, poput Gospodina i apostola budemo spremni život dati za Božju istinu i za braću kojima je naviještamo.

2. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Ivan opisuje svoj prvi susret, zajedno s Andrijom, s Gospodinom Isusom na Jordanu. Nakon što ih je Ivan Krstitelj uputio za Gospodinom, oni su pošli za njim, no kad je Gospodin shvatio da ga slijede, pa se okrenuo i upitao ih što traže, oni u svojoj zbunjenosti nisu znali drugo reći nego ga upitati gdje stanuje. Pitanje je to dvojice pomalo naivnih ali i zbunjenih mladića, no Gospodin ga nije odbacio, nego ga je sa simpatijom primio i pozvao ih da dođu vidjeti. Ne znamo gdje ih je Gospodin mogao u tom trenutku odvesti, jer on nije imao gdje niti da glavu nasloni, a kamoli da ih smjesti u udobne i raskošne odaje i apartmane. No on očito nije patio od toga kakav ima smještaj, kao što patimo mi ljudi želeći imati sve pogodnosti i blagodati koje nam život pruža. Pa ako im i nije mogao pružiti bogato gostoprimstvo, primio ih je, bez daljnjega, srcem, znajući da gostoprimstvo ovisi prvotno o obilju duha kojim ih dočekuje, te o ostvarenom međuosobnom zajedništvu. Stoga je Gospodin znao da se njima može svidjeti njegova nastamba, pa i onda kad nema kraljevske odaje u koje bi ih primio.
No njihovo zbunjeno pitanje: Učitelju, gdje stanuješ, može se promatrati i iz jedne druge perspektive. Živimo, naime, u svijetu koji je u mnogim situacijama doveo u pitanje ili je relativizirao kućnu adresu, kao i fiksnu liniju telefona. U svijetu kretanja i izbivanja izvan kuće, ljudi su našli načina učiniti se dostupnima putem mobilnog telefona, a isto tako se može reći da svatko ima i neku drugu, ‘mobilnu’ adresu. Tu mobilnu adresu nazivamo virtualnom adresom, a poštu koja omogućuje dostupnost i kad nismo u svom domu, zovemo elektroničkom poštom i adresom. Danas one koje susrećemo ne pitamo više gdje stanuju, nego tražimo broj mobitela i e-mail adresu. Jer na tom broju i na toj adresu uvijek je prisutan i dostupan, pa i onda kad je na putu, za razliku od klasične adrese. Ima stoga pojedinaca kojima je mnogo značajnija elektronička adresa i mnogo točnije je mjesto prebivanja ono virtualno, od stvarnog gdje se vodi službeno nastanjen. Mnogo nam više vremena uzme život na virtualnoj internetskoj adresi, nego na onoj na kojoj samo prespavamo, jer preko internetske održavamo svu važniju komunikaciju, obavljamo druženja i sklapamo poslove. Zato je za onoga tko je prisiljen živjeti u duhu ‘brzog’ vremena, mnogo stabilnija i korisnija virtualna elektronička adresa na kojoj je uvijek dostupan, za razliku od kućne na kojoj rijetko boravi.
Slično tome mogao je odgovoriti i Gospodin dvojici Ivanovih učenika koji će kasnije postati i njegovi. S time da Gospodin ne bi govorio o virtualnoj ili elektroničkoj, nego onoj duhovnoj adresi, na kojoj je uvijek dostupan. Jer adresa njegova zemaljskog boravka među nama bila je tek kratkotrajno u Nazaretu, da bi potom Gospodin izabrao gotovo hodočasnički život, bez čvrstog zemaljskog uporišta. A budući da je živio bez stabilnog mjesta prebivanja, nastojao je izgraditi sa svojim prijateljima duhovni odnos zajedništva i povezanosti. Njegov duhovni napor je bio da ljude privuče svome stanu, to jest da se on potom nastani u njihovim srcima i dušama. I doista to je učinio i s Andrijom i Ivanom.
Nakon razgovora i druženja koje su proveli s njime u njegovoj nastambi, njih dvojica su znali odgovor na ovo pitanje gdje on stanuje, shvaćajući po svemu da on nema čvrsto zemaljsko mjesto prebivanja. Ali on ima ono duhovno mjesto prebivanja gdje posvuda i u svakom trenutku dostupan. Svojom riječju ih je uvodio u otajstvo života, u dubine Božje, te su počeli shvaćati kako on u biti ima dvije adrese prebivanja. Prva adresa mu je ona u Bogu, u Božjoj biti iz koje je rođen od vječnosti. Njegova prva adresa je tamo gdje je i Otac, jer on je Sin Očev, rođen iz biti Očeve. Druga adresa mu je u srcima onih koji su povjerovali u njega, na kojoj je također stalno prisutan, te su Ivan i Andrija mogli i tome biti svjedoci. Gospodin se nastanio u njihovim srcima, kao što stanuje u srcima svih koji mu vjeruju i ljube ga. Zato su kasnije njih dvojica i znala otići po Šimuna Petra i dovesti ga na Isusovu adresu.
To što učiniše njih dvojica ostaje trajna zadaća svim kršćanima: spoznati stvarne adrese na kojima Gospodin stanuje, one na kojima se objavio kao Bog i kao čovjek, te privoditi druge k njemu, da ga upoznaju i prime na stan u svoj život!

Krštenje Gospodinovo – B
Blagdan koji danas slavimo zove se blagdan krštenja Gospodinova, jer je nakon svoga krštenja Gospodin krenuo u djelovanje, te je ovaj događaj označavao svojevrsnu prekretnicu u njegovu životu. No kad malo bolje pogledamo evanđeoski tekst, onda ćemo vidjeti da sveti Marko ne ostavlja mnogo prostora samom događaju krštenja. Dva su bitna dijela današnjeg odlomka i u oba se potvrđuje ista činjenica, to jest minimalizira se govor o Gospodinovu krštenju, a stavlja se u prvi plan ono što slijedi nakon njega. U prvom dijelu se to vidi iz riječi Ivana Krstitelja, a u drugom se to vidi iz Evanđelistova opisa samog krštenja Gospodinova.
Sveti Marko, naime, u prvom dijelu opisuje djelovanje Ivana Krstitelja, te njegove proročanske riječi narodu. Krstitelj govori o onome koji dolazi nakon njega i koji će krstiti Duhom Svetim, no ni jednom riječi ne govori o krštenju Gospodinovu kao važnom događaju. Po Ivanu, važno je ono što dolazi nakon, a ne sami čin Gospodinova krštenja. Za Ivana nije važno ni njegovo krštenje, koliko je bitno ono krštenje Duhom Svetim koje će Gospodin dijelit kasnije. Kako vidimo Krstitelj je usredotočen na snagu Gospodnju koja će se kasnije davati onima koje Isus bude krstio, te niti ne spominje događaj na Jordanu kad je Gospodin stupio pred njega da sam bude kršten.
Isto tako čini i evanđelist sveti Marko kad opisuje sam događaj krštenja Gospodinova, jer svu pozornost usmjerava prema onome što se dogodilo nakon krštenja. On jednostavnim riječima kaže kako je Isus došao iz Nazareta galilejskoga i primio krštenje od Ivana u Jordanu, da bi potom opisao nešto mnogo značajnije što se dogodilo. Opisao je, naime, kako su se otvorila nebesa i kako je Duh poput goluba sišao na Isusa, da bi se naposljetku oglasio i Očev glas: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina! Evanđelist time pokazuje podudarnost Krstiteljeva proročkog navještaja i ostvarenja u Isusu iz Nazareta. Nebitan je bio sam događaj krštenja Isusova u Jordanu, nego je tek bio prigoda da se Gospodin očituje u svem božanskom dostojanstvu, kako je prorekao Krstitelj. Ovaj događaj je bio i prekretnica u Gospodinovu životu, jer je nakon njega započeo djelovanje, ali mu nije ništa bitnoga dao u životu, nego tek samo očitovalo puninu Duha koja je bila u njemu.
I kao što sveti Ivan Krstitelj i Marko Evanđelist skreću našu pozornost prema onome što slijedi nakon Gospodinova krštenja, tako bismo i mi vjernici trebali usmjeriti poglede svoga srca prema tome što je doista bitno. A bitna je snaga Duha Svetoga koju nam je Gospodin donio svojim djelovanjem, a mi je primili našim krštenjem koje je neizmjerno snažnije od onog Ivanova, kojem se Gospodin podvrgao. Važno nam je da nam je prilikom ovog događaja obznanio sebe i svoju spasenjsku snagu. Neobično je važno da je dopustio da nam i Otac progovori dajući svjedočanstvo o njemu kao svome ljubljenom Sinu. Jer njemu nije bila dostatna potvrda od ljudi, pa niti od onih svetih kao što je Ivan Krstitelj, nego je htio da ljudi prime potvrdu o njegovu božanstvu od Oca nebeskoga i Duha Svetoga.
Stoga, sukladno onome što je ovaj događaj u sebi, treba govoriti i nama danas. Treba nam biti događaj u kojem nam dopire do pameti Gospodinovo božansko poslanje među nama, koje je nastupilo nakon krštenja na Jordanu. Trebali bismo sebi jače uprisutniti činjenicu da smo mi sami kršteni ne samo krstom vode, ne samo nekim obredom i formulacijom, nego da smo kršteni Gospodinovim krštenjem kojima nas je ispunila sila Duha Svetoga. Neka stoga ovaj događaj objavljenja sile Gospodnje kojom je naš Spasitelj djelovao, bude i nama dodatni poticaj da se što bolje prepustimo toj njegovoj snazi, svjesni božanskog dara primljenog na krštenju. Ne bojmo se ponizno stati pred onoga kojemu Ivan nije bio dostojan odriješiti remenje na obuću, jer taj isti se sagnuo u krajnjoj poniznosti do mjere da je on odriješio remenje na našoj obući služeći nam, te zato nije dvojio niti prepustiti se Ivanovu krštenju. A prenoseći na nas svoga Duha, prenio nam je svoje poslanje u svijetu, te mi nakon našeg krštenja ne možemo kao kršćani stajati skrštenih ruku, niti se zadovoljiti jednom primljenim sakramentom, nego trebamo na druge prenositi primljeni dar Trojedinoga Boga koji nas je potvrdio kao svoje sinove. Zato ovaj blagdan želi da i mi u svome životu otkrijemo prekretnicu, kao što otkrivamo da je ovo bio trenutak kad je Gospodin imao prekretnicu glede svoga djelovanja. A naša prekretnica koje moramo uvijek sve više bivati svjesni jest događaj Božjeg ulaska u naš život, nakon kojeg naš život nikad ne smije biti isti onom prijašnjem, nego treba plamtjeti novom snagom prisutnom i u našem biću. Vrijeme je da se i mi pokažemo svijetu, ali dosljedno, poput Gospodina, u punini dara kojeg smo sad mi baštinici u svijetu. Odazovimo se pozivu Božjemu, te pokažimo da smo i sami miljenici Božji koji svojim nesebičnim zauzimanjem naviještaju svijetu Boga trojstvene ljubavi.

Svetkovina Bogojavljenja
Dolaskom Boga među ljude započela je pustolovina koja je imala sva obilježja patnje. Onaj Zli koji progoni Božju prisutnost na zemlji, nije poštedio zemlju svoga krvavog pira već od Isusova rođenja i najnježnije prisutnosti na zemlji. Isto tako Bog skriven u ljudskom tijelu nije mogao ne otkriti svoju prisutnost onima koji ga iskreno traže, kao što nije mogao ne izazvati protivljenje onih kojima je nepoželjan. Razotkrivanje duhova počelo je od početka, kao što imamo opisano u današnjem evanđeoskom događaju. Evanđelje govori o trojici mudraca koji uporno traže novorođenoga kralja, Krista Gospodina, te dolaze izdaleka kako bi ga vidjeli i poklonili mu se, dok drugi, poput judejskog kralja Heroda, žele čuti i znati o njemu samo toliko da ga mogu ukloniti. Kralj Herod, u strahu za svoj interes, sprema progon protiv onoga koji nije imao baš nikakav osobni interes, nego je došao kako bi cijeli bio za druge, kako je kasnije učio i svoje učenike. U strahu da ne izgubi vlast, spremao se progoniti i ubiti onoga koji se u svojoj poniznosti podložio svakoj vlasti, pa i ljudskoj, i još k tome nepravednoj. No zato su ga baš trojica mudraca, neopterećeni interesom i vlašću, tražili kako bi se poklonili veličini onoga koji ne želi vladati nego služiti, koji ne želi uzimati nego davati. Zato su njega smatrali dostojnim da mu se poklone i da mu udijele od svoga bogatstva.
No ovaj scenarij koji je pratio Gospodina od početka pa do konca života ništa manje nije prisutan i danas u svijetu, a očituje se u stavu koji svijet stvara prema kršćanstvu. Kršćanstvo je danas osporavano i u državama i narodima koji se nazivaju kršćanskima. No, na žalost, ne osporava se naša kršćanska nedosljednost, nego se pokušava osporiti one koji žive autentično svjedočeći svoju vjerničku samosvijest. Nikome ne smetaju kršćani koji žive izobličeno i nedosljedno, nego smetaju kršćanske vrijednosti kao takve. Stoga se ne možemo ne upitati što je to što toliko smeta vlastodršcima i suvremenom čovjeku i društvu. Što je to što bi moćnici htjeli ukloniti ili neutralizirati iz kršćanstva? Nije li to upravo božanski nauk koji primamo od svoga Učitelja Krista Gospodina? Nisu li mnogima trn u oku upravo Božje istine koje prihvaćamo, zastupamo i naučavamo? Nisu li to upravo kršćanske vrijednosti kojima nas je Bog obdario, a mi ih želimo posredovati ljudima svoga vremena kao Božji dar?
A neprotumačivo je da ljudima toliko smeta Božji nauk, jer nekima smeta više kršćansko ćudoređe nego najgori oblici grješnoga života koji se šire putem medija ili su uhvatili maha u svakodnevnom životu. Neprotumačivo je da netko može osporavati prava ljudima samo zato što vjeruju u Boga, kao što je Herod bio spreman ukloniti Krista Gospodina. Pa i uz tolika proturječja koja svakodnevno doživljavamo, a koja su slika onih koja su pratila Gospodnji život, mi ne možemo odustati od svoga svjedočanstva za ono Svjetlo koje nas je obasjalo i do kojeg nas je dovela zvijezda vjere.
Usprkos svega zadaća nas kršćana je ona koju su nam svojim primjerom ostavili mudraci: prihvatiti Krista podređujući mu cijeli svoj život! Naše nije tražiti svoj interes u svijetu, nego ga se odreći poradi bogatstva koje nam donosi Krist Gospodin, jedinog bogatstva kojim se možemo obogatiti. Trebamo posvjedočiti da ne ugrožavamo istinske vrijednosti čovjeka i čovječanstva, nego samo one lažne, površne i prizemljene. Utoliko je Herod bio u pravu, jer je predosjetio da ga novorođeni Kralj na određeni način ugrožava. Ali Krist je ugrožavao njegov život u raskoši, zlu i nepoštenju, dok nije ugrožavao ljudske i božanske vrijednosti koje bi bile poželjne i samom Herodu da je ozbiljnije razmišljao o životu. Da je vjerovao u Boga, onda bi znao da prisutnost Božja oduzima ljudima mogućnost manipuliranja životima drugih, a poziva ih da nauče skrbiti za svako potrebno biće. Mudraci su shvatili svoje poslanje, te su se, nakon što su prihvatili Gospodina u svoja srca, u svoju zemlju vratili duše pune Boga živoga, kako bi svojim navještajem narodu zajamčili istinsku dobrobit, dok se Herod radije držao svoga interesa, želeći vladati a na služiti narodu. Zato je Bog i došao među ljude da ih pouči njihovu dostojanstvu i vrijednosti, kako ne bi dopustio da nad narodom nepošteni vladari provode tiraniju bezboštva, čime se otvaraju vrata najvećim zloporabama.
Čestiti tražitelji istine – mudraci, znali su da ih Bog ne ugrožava, jer on je ugrožavao nered i nemoral vlastodržaca, te su mu se zato poklonili, pozivajući i nas da budemo dosljedni i zauzeti klanjatelji Boga živoga, što će nam priskrbiti neizmjernu životnu radost i puninu. Jer bez obzira što tko u društvu mislio, mi ne možemo ne prihvatiti Kristov nauk i ne možemo ne govoriti o Bogu koji nam je progovorio u svome Sinu. Ne možemo ne nositi u svoju zemlju i svome narodu, poput mudraca, Onoga kojega nam je prečisti Djevica u svome majčinskom krilu podarila. Stoga nam ne preostaje drugo nego prionuti na posao, to jest prignuti koljena u molitvi i klanjanju, kako bismo upaljenim svjetlom vjere osvijetlili put budućnosti u koju nas Krist Gospodin poziva.

Marija Bogorodica
Premda je, s obzirom na Gospodinovo utjelovljenje i rođenje, inicijativa isključivo Božja, a milosni dar potpuno besplatan, ipak Božji dolazak na zemlju nije bio ni jednostran ni jednodimenzionalan. Naprotiv, pretpostavljao je upravo potpunu slobodnu suradnju u okviru ljudskih mogućnosti. Način odnosa s čovjekom koji Bog izabire nije religiozna tiranija, nego slobodno uvažavanje i prihvaćanje. Dok se Bog ponizuje da postane čovjekom, to čini kako bi čovjeka uzvisio. Dok se ograničava ljudskim životom, to čini kako bi ljudski život istrgnuo iz zemaljskih ograničenja uzdižući do nebeskih visina. Iz Božjeg djelovanja je razvidno da ni on, svemoćni Bog, koji može od kamenja podizati djecu Abrahamovu, nije htio ni sebe učiniti čovjekom praveći čudo takve vrste. Radije se je stavio u odnos s ljudskim bićem, odnos o kojem ovisi i ispunjenje njegova božanskog plana, te je učinio čudo sukladno ljudskoj naravi i životu. On sam toliko cijeni ljudsku slobodu, a žeđa za ljubavlju, da je radije tražio suradnju s čovjekom, nego da bez njega iskušava svoju svemoć.
No sve što je Bog učinio, učinio je s ciljem spasenja. Želeći spasiti čovjeka, približio mu se na najprisniji mogući način, očekujući da i ovom zgodom čovjek shvati potrebu međusobnog odnosa u zajedništvu. Zato ga Bog i nije htio tretirati kao bilokakvo stvorenje, nego je s njim htio uspostaviti odnos obiteljskog zajedništva. Nije htio čovjeka ni kao roba, ni kao stvar, nego mu je ponudio status sinovstva. Objavljujući se kao Otac pun ljubavi i razumijevanja, htio je da čovjek u tom duhu shvati i prihvati svoje sinovsko dostojanstvo. O tome govori i sveti Pavao kad u današnjem drugim čitanju govori o Božjem Sinu koji je postao podložan Zakonu, da otkupi podložnike Zakona, te primimo posinstvo. No primiti posinstvo nije završen, nego otvoren proces. Od onoga tko primi posinstvo očekuje se tek tada intenzivna, neprekinuta i nepomućena komunikacija s Ocem, te trajno uzdizanje do nebeskih visina. Sveti Luka primjer za to vidi u Mariju za koju u današnjem odlomku veli kako je ‘u sebi pohranjivala sve te događaje i prebirala ih u svome srcu’. Stoga i za nas vrijedi da od trenutka kad primamo posinstvo, valja nastaviti s Bogom zajedništvo po onome istom Duhu koji u nama kliče od radosti zbog primljenog dara, učeći nas izgovarati ono ‘Abba! Oče’.
Takvim životom živjela je nebeska Majka Marija, koja je najprije pronašla sebe pred Bogom pristajući biti neponovljivo dijete Očevo, ona uzvišena kći Sionska koja bez oklijevanja ispunjava volju Božju. I ako je Bog pokazao koliko je upućen na čovjeka, kako bi izvršio svoj plan, s druge pak strane, u Mariji se očituje da božanski plan može izvršiti samo ljudsko biće potpuno upućeno na Boga. Stoga se potvrđuje da nije najdublja istina koju Bog izriče o čovjeku samo ona da je čovjek dijete Božje, nego je najdublja istina o čovjeku izrečena upravo po Mariji i njezinu zajedništvu s Bogom. Istina je da joj se Bog do te mjere povjerio, da joj je na zemlji povjerio ono najviše što ima, a to je svoga Sina. Tim je činom Marijin odnos prešao iz bogosinovskoga u mogomajčinski odnos. Njezina ljubav i zajedništvo bili su do te mjere intenzivni da je ona na zemlji postala Majkom samome Bogu. Ona koja je od Oca nebeskoga kao kći Sionska učila iznimno dostojanstvo božjeg roditeljstva, prihvativši suradnju na planu spasenja postala je majkom Sinu Svevišnjega, čime je zavrijedila časni naslov Majke Božje.
Na tragu Marijina svjedočanstva i života pozvani smo i mi vjernici doživljavati Gospodina i ostvarivati isto takvo zajedništvo. Kao biće odnosa pozvani smo stupiti u iskren sinovski odnos s njime, čime prihvaćamo da smo razumjeli dar kojim smo obdareni i kojim smo bitno određeni. Bez tog dara ne bismo ni sebe mogli prepoznati u pravom svjetlu svoga dostojanstva. Tek nalazeći se pred Bogom kao djeca, možemo odrediti svoj pravi status i prepoznati mjesto u svijetu. No od tog trenutka trebamo biti poput Marije i angažirani suradnici na djelu spasenja, pri čemu prihvaćamo, u granicama svoje moći i dara, onu bogomajčinsku ulogu. Jer Bog se na obzorjima ovoga svijeta i ljudskog života ne želi roditi bez nas, bez vjere i suradnje s Duhom. I dok drugima svjedočimo i dok im pomažemo da se osjete djecom Božjom, mi za njih, poput Marije, imamo bogomajčinsku odgovornost, jer im pomažemo da se Bog rodi u njihovim srcima. Budimo stoga i mi, poput one koja je Boga na svijet donijela i koja ga je kao Majka odgajala, donositelji Boga ovome svijetu, te pokažimo svoju bogomajčinsku svijeta čuvajući njegovu prisutnost kako u svome srcu, tako i u srcima ljudi.

Noć blagovijesti

Božićna polnoćka – 2011.
Nema nijednog čovjeka koji ne bi htio čuti blagovijest, to jest blage, dobre vijesti oko sebe. No kad se radi o dobrim vijestima želimo ih čuti nadasve za svoj život. Činjenica je, međutim, da, premda želimo čuti dobre, a strahujemo od loših vijesti, ipak nismo navikli oko sebe širiti one dobre, niti smo naučili od njih živjeti. Dobre vijesti, to jest vijesti Božje poruke čovjeku, ili pak one o kreposnom i čestitom življenju, o duhovnom rastu i napretku, o zdravim duhovnim i ćudorednim primjerima, prođu pored nas nezapažena, na jedno uho uđu, a na drugo iziđu, a da nam ne privuku pozornost. Zato one druge, loše i tragične, vijesti u kojima zlo ima svoje prste, oduzimaju nam dah do te mjere da nam se doslovno i pogled i um i mašta za njih lijepi. Loše vijesti imaju takvu čarobnu moć da se o njima priča i da se brzo šire kuglom zemaljskom, dok one dobre kao da nikoga ne zanimaju. Zato i živimo uronjeni u svijet loših vijesti, kojima hranimo svoju svijest i život. A opet za se ih ne želimo, te ih grčevito odbijamo u strahu da nas ipak ne zadese. Iz dana u dan strepimo da se na nama ne dogodi ono o čemu u javnosti često raspravljamo i komentiramo, te je pogled na budućnost obavijen velikom količinom strepnje. U tom duhu komentiramo društvena događanja, političke prilike i neprilike, gospodarsko stanje, te tolike druge manje ili više crne događaje na povijesnoj sceni. Kad bismo posvetili za čitanje i meditiranje Božje riječi toliko vremena koliko posvetimo čitajući o skandalima, aferama ili pak izvještajima crne kronike i žutog tiska, postali bismo vrlo brzo sveci. Kad bismo živjeli od ove trajno nove nebeske vijesti kao što živimo od onih privremenih zemaljskih, koje se svaki dan mijenjaju i dolaze nam nove, postali bismo stalni i stabilni ljudi koji znaju što hoće, stameni u vjeri i ukorijenjeni u Bogu. Pa i kad tražimo dobro, onda je to uvijek ono ograničeno, zemaljsko i ljudsko, koje je kratkoga daha i vijeka, te ne znamo što nas više u životu straši: postojanje zla ili gubitak tog jedinog dobra na koje se tako naviknemo da nas strah izgubiti ga. To je samo znak da nismo dovoljno okrenuti Bogu, da ne računamo dovoljno s njime, da mu se ne klanjamo koliko treba.
Zato nam Bog večeras šalje svoju poruku, blagu vijest koja nam trajno treba grijati dušu kao velika novost koja nam mijenja život i ispunjava nas novom snagom i boljom motivacijom. Čuli smo stoga i u noćašnjem Evanđelju kako anđeli dolaze pastirima naviještajući im blagovijest – veliku radost za sav narod. Stoga ova noć Božjeg rođenja treba postati kršćanima doista noć Božje blagovijesti – radosne vijesti koja preokreće i pokreće cijeli naš život. Ne možemo promatrati zlo i tamu oko sebe, te bespomoćno zapomagati, ako se sami nismo okrenuli prema Bogu koji nam šalje svoju blagovijest, svoga Sina čijom snagom pobjeđujemo sve nedaće. Snagom Božjeg rođenja na zemlji dana nam je blaga vijest koja nam treba biti izvor radosti i putokaz života. Ona treba ispuniti pore našega življenja, te i mi sami, živeći od nje, trebamo drugima donositi radost i mir.
Zato je bitno da se poput pastira, nakon što im je anđeo navijestio tu nevjerojatnu novost, pokrenemo i usmjerimo svoj život prema Bogu. I oni su mogli zdvajati nad svojom sudbinom i lošim uvjetima života, mogli su kukati nad gospodarskom situacijom i vrlo lošim političkim položajem svoga naroda. No oni su umjesto toga, u svojoj jednostavnosti, bili otvoreni navještaju radosne vijesti koju donosi Bog, te su se uputili u Betlehem pokloniti novorođenom kralju. Mogli su se pridružiti zboru ljudskih žalopojki, kritika i kukanja, ali su se radije pridružili zboru anđela koji su zapjevali Slava Bogu na visini.
Budimo poput njih, jer naš život ne smije proći samo u ljudskim i zemaljskim obvezama, nego smo i mi poput pastira trebali biti radije narod Božje blagovijesti, narod okrenut pravom izvoru života i spoznaji istinskih vrijednosti. Mi vjernici trebamo biti Božji narod koji cijelome svijetu naviješta radost rođenja Krista Spasitelja i gospodina. A to možemo biti samo ako Boga iskreno tražimo i od njega živimo. Samo tada smo na pravom putu da postanemo narod Božje blagovijesti, širitelji dobre vijesti među ljudima.
Ova sveta noć Kristova rođenja u Betlehemu je noć koja nas poziva da još odvažnije upravimo svoje korake k njemu, izvoru naše blagovijesti i našeg života. U ovoj svetoj noći dotičemo ga kao Božjeg Sina, ali i našeg subrata, koji je došao s nama nositi teret naše povijesti i našeg života. Ovo je noć kad je po prvi put upravljena čovjeku tako velika vijest – vijest o rođenju samoga Boga u ljudskom liku, kako bismo mi ljudi imali nadu božanskog, vječnog života. Umjesto da zdvajamo, pozvani smo da se odgajamo i obraćamo, da živimo od ove radosti da nam je darovan Spasitelj.
U ovoj svetoj naći, slaveći rođenje svoga Boga i Mesije, ne trebamo se više bojati za svoju sudbinu i spasenje, ni zdvajati nad svojom budućnošću. S Kristom nemamo razloga ni za kakvo beznađe, jer nismo ostavljeni na milost i nemilost silama zla, nego nam se rodio vođa i spasitelj što nam pokazuje put u kuću Očevu. Upravimo stoga odvažno korake svoga srca prema njemu. Nismo više izloženi i nezaštićeni na vjetrometini povijesti, nismo više pod vedrim nebom bez Neba, nismo više izgubljeni, niti smijemo biti beznadni i obeshrabreni, jer s njime znamo kako je upravljen naš hod. S njime znamo kamo se okrenuti i zakoraknuti dalje. Noćas imamo pravo na radost koja nas oslobađa straha.
Nismo na zemlji da poput moćnika prebrojavamo narode, bogatstva i moć, nismo na zemlji da samo pasemo svoja stada pod vedrim nebom, nego da se poput Marije i Josipa okrenemo prema Bogu i počnemo ga slaviti životom, jer on je naša slava i daje smisao i pokazuje cilj našega hoda.
I umjesto da uporno zazivamo Boga da nam dođe na način na koji bi se nama svidjelo, okrenimo se i potražimo ga idući u naš duhovni Betlehem, mjesto gdje mu se svakodnevno klanjamo u svojoj duši. Okrenimo se i pokrenimo se prihvaćajući blagovijest koja odzvanja s usta Božjih blagovijesnika! Pođimo k Bogu živomu, jer doba vijest nam može doći samo od njega, a ne od ljudi. Pođimo prema njemu tamo gdje se njemu svidjelo biti, jer on izabire ona pravi način kojim nam približava spasenje. Ne bojmo se Božje blagovijesti, jer nas ona može osnažiti da cijeli svoj život vidimo kao predmet blagovijesti, te i sami postanimo blagovijesnici Božje radosti među ljudima.

Svjetlo naše svijesti

Božić – danja misa
Ma kako to nekome može zvučati tmurno i turobno, no sveti Ivan, govoreći u današnjem evanđeoskom odlomku govori o Božjem svjetlu koje ljudima daje život, pretpostavlja da postoji golema tama u koju je uronjen ljudski život i koja dominira na sceni ljudske povijesti. I ta pogubna tama guta ljudske živite, upravlja na tragičan način sudbinama pojedinca, pa i cijelih naroda. Možda bi netko pomislio da sveti Ivan, kad govori o postojanju tame, širi pesimizam i mračnjaštvo u svijetu oko sebe. Možda bi netko pomislio da, predstavljajući Krista kao jedino svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka, Evanđelist širi oko sebe netrpeljivost i isključivost, kad bismo mogli pokazati da postoji neko drugo životno uporište osim Krista. Možda bi netko pomislio da sveti Ivan, govoreći o svijetu koji ne upozna Božje Svjetlo, iskazuje nepovjerenje prema čovjeku njegovim spoznajnim dometima, kad bi pokazao da čovjek može bez Božjeg svjetla. Možda bi netko pomislio da ljudska povijest i nije tako crna, te da ni čovjek nije u tolikom mraku, kao što bi se dalo naslutiti iz Ivanova Evanđelja, kad nas ne bi opozivala i sadašnjost puna pošasti, ispraznosti i crnine. Možda bi netko mogao pomisliti da naš Teolog izražava neprimjeren pogled na čovjeka i njegovu povijest, kad bi mogao pokazati da je čovjek ikada uspio osigurati budućnost bez Boga.
Zato Ivan ne može ne reći istinu o tome kako je Bog došao svojima i da ga oni nisu primili. Ne može ne progovoriti o činjenici da je čovjek htio živjeti bez Boga u svojoj samodostatnosti, čime je pao u velik tamu. Istoj napasti izložen je i današnji čovjek koji se trudi pokazati kako može živjeti bez Božjeg svjetla. I danas se u suvremenom svijetu misli da nam Bog ne treba, da nam njegovo svjetlo ne treba biti putokaz života niti svjetlo našem umu, volji i duši. I danas mnogi misle da je ljudima dovoljno svjetlo ljudskoga dana, umjesto da dopuste Božjem svjetlu da zasja čovječanstvu. Mnogi su slijepi uočiti kako smo kao ljudi u mraku ako nema tog svjetla. A što je najtragičnije odbijaju Božje svjetlo da im osvjetljava život. Jer život se ne može svesti na dobru organizaciju društva i na demokratski sustava. Život nije samo velika gospodarska moć i mogućnosti, nego mogućnost vječnoga života upisana u našim bićima. Život nije samo vremeniti posao i plaća, nego i duhovni angažman i rad u Božjem kraljevstvu, te, shodno tome i vječna nagrada. Evanđelist je stoga svjestan da postoje tmine koje žele zarobiti cijeli ljudski život ne dopuštajući čovjeku zajedništvo s Bogom u njegovoj svjetlosti. Zato ovaj njegov opis nije beznađe i pesimizam, nego navještaj Božjeg svjetla koje ne dopušta tami da pobjedi nad ljudima, jer ljudima daje moć da prime svjetlo Božje milosti. Imajući Božje svjetlo u duši, tama ih ne može nadvladati.
No sveti Ivan ima i svoje razloge kad govori na takav način. A razlozi koje ima neprolazni su, te tako ovaj sveti tekst ima iznimnu važnost i za nas danas koji ga slušamo 19 stoljeća nakon što je napisan i od njega živimo. Kao onaj tko je imao iskustvo utjelovljenoga Boga, Ivan je svjestan da svaki onaj tko živi u nepoznavanju pravoga Boga, živi u tami, bez obzira koliko mu jako bilo danje svjetlo. Kad živimo udaljeni od Božjeg života, onda gubimo i svoj život, jer nema u nama života bez Boga, bez njegove utjelovljene Riječi u kojoj bijaše život. U mraku smo ako ne vidimo vrijednost svoga duhovnog života kao zajedništva s Bogom, to jest tragediju ljudske samodostatnosti koja odbacuje Krista, Božje Svjetlo i Božju Mudrost. Čim ne uviđamo kako trebamo misliti o Bogu i vječnom životu, onda smo u punom mraku, što se, na žalost, događa mnogima, pa i kad ne žive kršeći ćudoredni zakon.
Samo Krist Gospodin koji nas je svojim dolaskom poučio Božjem životu, obasjao nas je pravim svjetlom i pokazao kako možemo se trebamo boriti protiv tame ovoga svijeta. Jer mi se ne možemo ni pomiriti ni suživjeti s tamama ovoga svijeta, niti možemo svoj život živjeti kao pomrčinu duha i lutanje u bespuću bez tračka svjetla. On nam je dao svoje svjetlo da nas upravlja i da nam prosvjetljuje putove. Da nas on nije poučio životnom iskonu objavljujući nam živoga i pravoga Boga, ne bismo uopće imali ispravnu predodžbu svijeta i čovjeka. Velika je istina da čovjek bez Boga ne može raspršiti tamu u kojoj živi, te da se zato rodio naš Gospodin Isus kako bi bio svjetlo naše svijesti i savjesti. Samo Krist je svjetlo koje tama ne može obuzeti, te nam samo on može podariti ispravnu svijest o pravim vrijednostima života. Doista da nije njega i njegove prisutnosti među nama, što bi uopće čovječanstvo znalo o Bogu? Da on nije utjelovljeni Bog među nama, kako bi uopće čovječanstvo štovalo jedinoga i pravoga Boga, Oca i Stvoritelja svega? Da se on nije pojavio za nas, bi li itko uopće znao nešto o božanskom životu? Da nije njegova rođenja u našem ljudskom tijelu, tko bi nam uopće otvorio vrata vječnoga života? Da se on kao Sin Božji nije utjelovio, tko bi nam još posvijestio da smo djeca Božja? Da on kao Riječ Očeva nije došao među nas, zar bi među nama i u nama, odjekivala Božja riječ? Zar bi naš život i naša riječ došli do punine svoga smisla i cilja, da nije bilo njegova svetog rođenja? Da se nije ponizio i došao u betlehemsku štalu, zar bismo mi mogli vidjeti slavu Božju? Da nam se on nije pojavio u ljudskom tijelu i kao Put, zar bismo znali put prema životu vječnomu?
I dok nas zbunjuje njegova malenost, s druge strane nas ohrabruje svjetlo koje blista s njegova lica, jer to svjetlo obasjava naš život spoznajom Boga živoga. Svjetlost njegova sjaja osvjetljuje naše životne pute, utkano je u naše biće i ne dopustimo sebi život bez njega, jer smo bez njega i sami uskraćeni za naše životno svjetlo. Bez njega se gasi i svjetiljka našega života koja nema dovoljno ulja, ni žara ni sjaja, ako se odvoji od ovog spasonosnog svjetla. Jer Krist Gospodin je svjetlo naše svijesti i savjesti. Toliko smo svjesni sebe i vrijednosti svoga života, koliko mu dopustimo da nas prosvjetljuje, vodi i nadahnjuje. Oduprimo se tami i dajmo se prosvijetliti ovim svjetlom koje nam je došlo i zasjalo nam, jer samo u njegovu sjaju možemo vidjeti svoj put sve do vječnosti. Neka je slava onome čiju smo slavu vidjeli! Neka nas kao Jedinorođenac od Oca, pun milosti i istine, uvede u tu istu slavu iz koje nam je došao i rodio se u Betlehemskom Djetetu, kako bismo ga, s Ocem i Duhom Svetim, slavili po sve vijeke vjekova. Amen.

4. nedjelja došašća – B
Ta Bogu ništa nije nemoguće, anđelove su riječi nazaretskoj Djevici koju je Bog izabrao za Majku svome Sinu na zemlji. Moćni Bog kojemu ništa nije nemoguće, tražeći ipak ljudsku suradnju, oslonio se na jedno krhko biće. On koji može iz kamenja podizati djecu Abrahamovu, ljudima tako iskazuje čast pozivajući ih na suradnju. Štoviše, do te mjere cijeni suradnju s čovjekom, da ne želi na silu ući u ljudski život, pa niti onda kad bi imao pravo kao stvoritelj i gospodar života. Ne želi na silu ni onda kad donosi isključivo dobro, te podnosi i činjenicu da čovjek može njegovoj dobrohotnosti reći ne. Pa i kad je nemiran što čovjek odbacuje njegov mir, kad je tužan jer ne želi njegovu radost, kad se ne osjeća dobro što čovjek ne želi njegovo dobrotu, ipak kao dobri Otac poštuje odluku svoga stvorenja i djeteta. Ovaj veliki Bog kojem je sve moguće, velik je prije svega u svojoj ljubavi i poniznosti, jer u ljudski život ne ulazi nasilno, nego kroz vrata duše, hodeći putem ljubavi.
Njegova spasenjska inicijativa prema ljudskom rodu ovisi o suradnji čovjeka, pa tako i o vjeri skromne Židovke iz loze Davidove, koja mu ne može pružiti ništa drugo nego svoj život jer mu se potpuno posvetila. Premda je moćan da mu ništa nije nemoguće, ipak ne želi prijeći granicu ljudske slobode, volje i ljubavi, nego blagošću svoga Duha osposobljava duše da ga prime. Tek tada i tek tako ostvaruje svoj plan i očituje snagu svoje božanske moći.
I kolikogod se divili Božjoj dobroti i strpljivosti, s druge smo pak strane svjedoci kako nama samima Božja poruka sporo dolazi do pameti, a još sporije do srca. Ne shvaćamo kako je potrebna i naša osobna suradnja za puno ostvarenje Božjeg plana s čovječanstvom. Slični smo naraštaju kojem je Ivan Krstitelj propovijedao pozivajući na obraćenje. Sporo stupamo u osobno zajedništvo s Gospodinom, sporo se dopuštamo preobraziti (ako dopuštamo!) njegovom blizinom i ljubavlju.
Zato nam je nebeska Majka najbolji primjer kakav treba biti naš stav pred Bogom koji dolazi. Ona je uzor one neposredne vjernosti Gospodinu koja nas može najbolje voditi ovih posljednjih dana priprave za blagdan Gospodnjeg rođenja. Iz Marijina stava iščitavamo kako suradnja s Bogom pretpostavlja više sastavnica duhovne zauzetosti. Potrebno je najprije iznimno duhovno zajedništvo potpune posvećenosti njemu. Potom je neizostavno potpuno povjerenje. Osim toga ne može se zaobići neopoziva spremnost uslijed koje slijedi neposredno izvršenje onoga što Bog traži.
U tom smislu možemo sagledati i Marijin život u Nazaretu kao život iznimnog zajedništva i potpune posvećenosti Gospodinu, jer ona sebe u djevičanstvu stavlja na raspolaganje njemu, te živi meditirajući njegovu riječ. Do te mu je mjere posvećena da može oko sebe osjetiti anđeosku prisutnost, te komunicirati s tim divnim Božjim glasnicima. Na svaki Božji poticaj ona uzvraća s povjerenjem. I kad joj nije jasno što će se sve dogoditi, ona ne dovodi u pitanje Božju volju, nego samo pita što je njoj činiti da bi se ispunio Božji naum. A nakon što joj Gospodin protumači što od nje očekuje, ona ni najmanje ne dvoji, nego se neopozivo prepušta snazi Duha Božjega kako bi mogla odmah pristupiti izvršenju Božjeg djela spasenja.
Ništa drukčiji ne bi smio biti naš pristup od ovog Marijina, jer Bog i nama trajno dolazi, s istim ciljem i istovjetnom ponudom. Želeći spasiti ljudski rod i nas same, dolazi nam neposredno, te ovaj put i u naručju one koja je imala hrabrosti i koju je pripremio za iskreno zajedništvo i pri korak izvršenja, čime je olakšan svaki naš korak. Odvažimo se i sami, te spremno pristupimo zajedništvu s Gospodinom. Budimo neposredni i ne oklijevajmo, jer se radi o našem spasenju i spasenju tolikih koji će u životu bez naše vjernosti ostati uskraćeni za Božju blizinu. Samo tako će naši životi biti preobraženi prema slici Sina Božjega i ispunjeni višnjim smislom, koji se ne može na drukčiji način dosegnuti. Samo ako budemo odvažni, vjerni i vrijedni, ako mu, poput Marije, bez zadrške dopustimo da bude kralj našega života, Gospodin će nas nagraditi darom svoga Sina koji nas želi učiniti dionicima vječnoga kraljevstva. Samo po suradnji s Bogom može se dogoditi čudo spasenja ljudskoga roda, te onda naša suradnja s njime postaje čudesna slično kao što je čudesna bila u nebeskoj Majci Mariji. Odvažimo se na to čudo i dovršimo svoj hod kroz došašće odvažnošću koju nam je ona pokazala, od djevičanskog života do spremnosti majčinskog služenja.