19. nedjelja kroz godinu – C
Isus, da bi govorio o nebeskim stvarnostima, koristi se slikama iz života svoga vremena, a mi bismo ih mogli malo preinačiti u kontekst našega. Stoga kad današnji evanđeoski tekst govori o dva upravitelja, mogli bismo reći kao da govori o dva direktora u poduzeću, bilo da se radi o državnom, bilo da se radi o poduzeću stranog vlasnika. Jer kao što nekad nije bilo tvornica i poduzeća pa je Gospodin govorio o gospodarima i upraviteljima imanja, tako danas nema više gazdinskih imanja, pa bismo mogli govoriti o vlasnicima tvornica i direktorima.
Da Gospodin danas ovdje među nama u Hrvatskoj priča prispodobu, sigurno bi njegova prispodoba glasila ovako: Bio jednom jedan pametan i učen čovjek u Hrvatskoj koji se žalio kako nema sreće ni osobitih mogućnosti iskoristiti svoje znanje i darove, pa je bio prilično obeshrabren pred životom. No, uslijed svih događanja, ipak mu se jednom osmjehnula sreća. Bogati inozemni poslodavac otvarao je pogon u Hrvatskoj, te u tražeći sposobne mlade ljude, upravo je njega izabrao za direktora pogona. Uživao je potpuno vlasnikovo povjerenje, te je mogao dati na volju svojoj sposobnosti i kreativnosti da dođu do izražaja. Međutim, opijen iznimnim uspjehom i položajem, nije u sebi otkrio ni zagušio prirođenu pohlepu i bahatost, tako da se uskoro počeo ponašati kao da je on vlasnik i kao da je pogon njegov. Od dobiti je uzimao proizvoljno i trošio na vlastite užitke, ne misleći da bi se pravi vlasnik mogao u jednom trenutku pojaviti i zatražiti izvješće o radu i zaradi, što se na kraju i dogodilo, te je ne samo izgubio sve što je imao, nego je završio i u zatvor.
Ako bismo nekoga, i to s pravom, proglasili ludim što je prokockao takvu životnu prigodu, onda bi to bio takav čovjek koji je imao sve preduvjete da dobro prođe u životu. Na žalost, mnogi naprave baš tako, poput tolikih direktora i odgovornih i rukovodećih osoba, koji se na svom položaju ponašaju kao gazde, umjesto da služe dobrobiti svoga naroda i svojim zaposlenicima. Štoviše, mnogi se od njih busaju u prsa kako su i kršćani, a pali su na ispitu kršćanstva i vjere. Što onda reći za njih koji se kockaju ne samo radnim mjestom, ugledom i položajem, nego kroz to, neodgovorno živeći, proigraju i život vječni. Stoga će nas pitati Gospodin, ne zbog zarade i moguće dobiti u društvu, nego će nas pitati kakvi smo mi to ljudi, koja je naša odgovornost, kakva je naša briga za zajedničko dobro društva i naroda.
Istina je doista, da naš rad potvrđuje u što, kako i koliko vjerujemo. Ako je netko spreman prevariti, ukrasti, pronevjeriti, takav očito ne vjeruje u Boga, pa taman da se u to zaklinje pred cijelom javnošću. Da zbiljski vjeruje u Boga, onda svoj posao i dužnost vršio s mnogo više odgovornosti u društvu. Očito mnoge ljude motivira isključivo strah od čovjeka, a ne vjera u Boga, te žive moralno i savjesno samo ako postoji ljudski mehanizam utjerivanja straha i prijetnje kaznama i sankcijama. No to nam ukazuje na neizgrađeni red vrijednosti u duši. Glede ovoga možda bi bila zanimljiva još jedna primjedba. Očito mi Hrvati mnogo bolje poštujemo strance privatnike, nego sami sebe i svoju državu i narod, barem ako je suditi po odgovornosti prema radu. Mnogo lakše nam je tražiti posao u državnom poduzeću, te unaprijed pravimo računicu kako se ondje može i ne raditi, a usput možda bude i prigoda za pronevjeru i otuđivanje imovine. Onda se čudimo zašto su nam poduzeća u stečaju, ili pak zašto nema državnog poduzeća koje nije u raspadu, a pogotovo zašto na direktorskim mjestima nema čovjeka kojega ne bi trebalo goniti sudom zbog pljačke i pronevjere. Gotovo nitko ne poštuje ono što je zajedničko, vlasništvo naroda, već se ponašamo kao da je to svačije i ničije. No plodove naše neodgovornosti već sada žanjemo, a osjetit će ih i više naraštaji nakon nas. Stanje je nešto bolje kad radimo za strance, onda pokažemo i veću radnu sposobnost i spremnost, a da ne spominjem kako nam rjeđe pada na pamet krasti i varati, jer nam doduše privatni vlasnice neće niti ostaviti dovoljno prostora za takvo što.
To nas onda navodi na zaključak da bi gotovo bilo bolje da nas stranci potpuno pokupuju, jer bismo onda možda manje pljačkali sami sebe. Jer je neshvatljivo da neko državno poduzeće ne može opstati dok ga se ne privatizira, što je fenomen čija matematika, iskreno rečeno, nije baš jasna, osim ukoliko ne priznamo da državna poduzeća opstaju dotle dok se ima još što iz njih opljačkati, nakon čega idu u stečaj i privatizaciju. I, naravno, mnogo bolje prolaze kad ih kupuju stranci, te ostvaruju bolji učinak s manjim boljem ljudi, što bi morao biti razlog da se preispitamo. Poprilično je žalosno što za tuđinca znamo raditi zdušno i svojski, a kad radimo u svojim poduzećima, onda sebi dopuštamo površnost i nemar.
Nas današnje Evanđelje poziva da, promatrajući događanja oko sebe izvlačimo neprolaznu pouku, i u vremenitom redu stvari, a napose u onom vječnom. Bog nam je stavio u ruke svoje duhovno bogatstvo, te nas Isus poziva da se njime ne poigravamo i da ga ne proigravamo. On očekuje od nas da živom željno iščekujući dolazak Boga kao zaručnika, koji će nas uvesti na svadbu života vječnoga, a ne da ga se bojimo kao nepopustljivog i okrutnog gospodara koji nam neće oprostiti naše prijestupe koje počinimo upravljajući tim istim bogatstvom. No ukoliko svoje duhovno blago ne budemo čuvali za taj najsvečaniji trenutak u kojem bi trebalo zablistati, on će sigurno doći i kad mu se ne nadamo, kao gospodar koji će nam zatražiti račun o upravljanju povjerenim blagom. Isus je već jasno naznačio što je za nas bolje, pa nam se toga i držati. Nama vjernicima Gospodin je mnogo dao i ima pravo od nas mnogo tražiti, jer smo primili i duhovno i materijalno blago da obogatimo njime ljudski rod, a ne da osiromašimo sami sebe i cijelu ljudsku zajednicu time što ne želimo zemaljskim blagom raspolagati na duhovan način. Ako smo svjesni da ćemo ne samo mi ići pred lice Gospodnje, nego da Gospodin dolazi k nama, to znači da dolazi provjeriti jesmo li živjeli služeći se materijalnim dobrima za spasenje i dobrobit, ne smijemo smetnuti s uma da ga trebamo čekati budni, da bi nas potom mogao postaviti za svoj stol na gozbi života u kraljevstvu vječnomu. Amen.

18. nedjelja kroz godinu – C

Društvo u kojem živimo, društvo je poput bogataša iz današnje evanđeoske prispodobe. Živimo u mentalitetu koji razvija u nama nezasitnost koja nas ostavlja uvijek gladnima i željnima novih uživanja. A da bi se uživalo željena dobra, takav mentalitet nam sugerira zgrtati bogatstvo i stvarati zalihe, što ljudima postaje glavni imperativ u životu. Da bi pojedinac sebi omogućio lagodan i miran život, valja se pomučiti radom, te zakonito (po mogućnosti!) nagomilati materijalno obilje kao pretpostavku takvog uživanja. Međutim, svatko od nas previđa neke činjenice dok teži prema ovako zadanom cilju i imperativu.
Prvo što previdi jest da se čovjek troši kroz život i radom i svakom drugom aktivnošću, te radeći nerazborito i neproporcionalno u odnosu duhovnoga i materijalnoga, uvijek mu jedna strana trpi. Najčešće je to ona duhovna koja zakržlja dok se posvećuje isključivo zemaljskoj aktivnosti. Kad se u ovom kontekstu misli na zemaljsku aktivnost, ne misli se samo na tjelesnu, na rad, nego se misli na isključivo zemaljsku nakanu i motive. Jer prizemljene nakane i motivi troše čovjekov duhovni i nebeski potencijal. Stoga se može dogoditi da netko bude i zemljoradnik, a da se tom aktivnošću bavi vođen Božjom riječju i Duhom, te da mu takva aktivnost ne bude zemaljska aktivnost, nego izrazito nebeska, jer po njoj ostvaruje spasenje. Isto tako netko se može baviti sasvim misaonom aktivnošću, ali ako je koristi za zemaljske i tjelesne probitke i ugodnosti, ako su mu ciljevi i motivi sasvim niski, onda je ta aktivnost ipak i isključivo ljudska, te ga troši, umjesto da ga izgrađuje stvarajući u njemu duhovne zalihe.
U današnje vrijeme oni koji određuju ritam društva i pojedinca, ne mislim pritom na eventualne tajne organizacije i društva, nego na konkretne ljude i organizacije koje raspolažu kapitalom i moću, uvjetuju i diktiraju ponašanje pojedinca. Oni su vođeni isključivo logikom povećavanja svoga kapitala, te traže načina koko što više ljudi uključiti u svoj sustav, da bi ih upotrijebili za svoje ciljeve. Upravo takvi promiču zgrtanje materijalnog obilja kao ideal, uvjeravajući ljude kako će nakon toga moći uživati. No takva logika pali isključivo za mali broj ljudi, jer taj mali broj ljudi iskorištava naivnost velikog broja koji se dade uvjeriti da je moguće tako živjeti. Doslovno svi previđaju da će se kao ljudi na taj način istrošiti, te kad nešto steknu, ako steknu, neće imati više 20-30 godina, te tako ni mogućnosti uživanja kao što su maštali. Nego će imati znatno više godina, te će biti umorni od svega i bolesni, da bi znali i htjeli uživati. A što je najgore, kao ljudi bit će prazni, jer kroz cijelo zrelo razdoblje života nisu stekli onih duhovnih zaliha, budući da su bili posvećeni stjecanju onih materijalnih.
Drugo što ljudi često previđaju jest nezasitnost pohlepe, na koju upozorava Gospodin u Evanđelju. Onome koji počne stvarati zalihu, nikad nije dosta, te teško pronalazi razumsku mjeru. Ni prema sebi ni prema drugima. Prema drugima, jer zbog zemaljskih dobara i brat bratu postaje neprijateljem, kao što pokazuje bilo današnje evanđelje, bilo toliki slučajevi u svakodnevnici. Prema sebi, jer ne znajući reći kad je vrijeme da stane, upadne u nemilosrdni žrvanj koji ga pritišće da se uvijek nanovo i više nadmeće s drugima, te tako sebi ne ostavlja vremena za uživati. Isto tako, zavaran sigurnostima koje pružaju zemaljska dobra, ne razmišlja ozbiljno o tome da ne može zasititi dušu zemaljskim vrijednostima i sadržajima, dok je u konačnici njegova pohlepa tek samo naznaka koliko je duša gladna. Međutim, ako se ne potrudi zasititi je pravom hranom, ostati će trajno zavaran, te će je pokušati hraniti onim što duši hrana nije. To je isto kao kad bi čovjek pokušao utažiti žeđ slanom vodom, ili glad neprobavljivom hranom. Jer duša, dok žudi, pokazuje da nešto traži, s time da joj onda treba dati pravo zasićenje za sve potrebe. Ona se ne može zadovoljiti samo propadljivim jelom, pićem i zemaljskim počivanjem, premda veliki broj ljudi svoju dušu zavarava time kao što majka zavarava dijete dudom varalicom. U konačnici je to ipak neizvedivo, jer ona traži više od toga u svojoj nezasitnosti.
Riječ Gospodinova nas kršćane stoga poziva na ozbiljno preispitivanje. Kad bismo mi kršćani imali takav žar zasititi dušu Bogom stvarajući nepropadljive zalihe, kao što lakomac ima u tome da je zasiti hranom i materijalnim obiljem, bili bismo doista sretni. Kad bismo mi imali takvu žeđ da je odmorimo u Bogu i da joj priuštimo da u njemu uživa, kao što to čine oni koji su sve uložili u zemaljske užitke, raskoš i razvrat, bili bismo pravi svjedoci Božje prisutnosti u svijetu i čovjeku. Jer hrana duše i istinska njezina zaliha može biti samo Bog jedini, te nas Krist Gospodin poučava da težimo isključivo prema tome, jer samo takvo obilje može biti njezino neprolazno blago koje mu se neće nikada oduzeti. Naš život nije u onome što posjedujemo, nego u Onome koji nas posjeduje kao svoju djecu i ispunja božanskom prisutnošću. Pođimo stoga ovim putem koji nam naznačuje Gospodin Isus, da se Bogom obogaćeni za ovoga života, možemo pojaviti pred njegovim licem i u blaženoj vječnosti. Amen.

17. nedjelja kroz godinu – C
Čovjek, kad se radi o njegovim životnim potrebama, nosi u sebi jednu dozu bezočnosti, to jest neobične drskosti kojom je spreman dosađivati dok mu se ne ispune zahtjevi. Sigurno je i Gospodin Isus imao ispred sebe takve primjere kad je pričao ovu prispodobu o čovjeku koji u pola noći ide do prijatelja i traži da mu posudi tri kruha da može počastiti goste koji su mu iznenada došli. Uporno navaljivanje takvog čovjeka Isus je okarakterizirao riječju bezočnost, pred kojom onaj drugi, pa i protiv volje, popušta i čini uslugu. Upravo takvo bezočno traženje Gospodin stavlja kao primjer kako treba moliti, to jest biti gotovo bezočan pred Bogom, tražeći da nam ispuni što ga molimo.
Malo je čudno da Isus takvog čovjeka koji je spreman bezočnošću ugnjaviti svoga prijatelja stavlja za uzor molitelja. Pogotovo danas kad oko nas ima ljudi bezočnih u svojim zahtjevima, napose kad se radi o zemaljskim interesima i ostvarenju prizemljenih ciljeva i koristi. Zanimljivo je da takvi ne odustaju lako kad namirišu laganu dobit, te su kadri biti bezočni i bezlični, samo da je ostvare. Ima toliko bezočnih ljudi koji su kadri zanemariti poštenje, pogaziti danu riječi, lagati u lice da bi dobili neki posao ili radno mjesto, da bi se progurali u karijeri, pa ne prežu niti od toga da obijaju vrata od moćnika do moćnika, od lokalnih do državnih, da bi ostvarili to što im je palo na pamet. Nije rijedak slučaj da takva bezočnost prijeđe u bezobrazluk i izopačenost koja čovjeka tjera da koristi kriva sredstva do eventualno dobroga cilja, što nikad nije poželjno ni dopustivo. A onda kad se jednom počne odmotavati klupko bezočnosti, mnoštvo je onih što potom završe u zatvore, nakon što su prokockali svoju čast, poštenje i ugled.
No, kad Isus poziva na bezočnost u molitvi, onda poziva na nešto sasvim drugo, nego što je bezočnost ovoga svijeta koja prelazi u bezobrazluk i zlo, kriminal i korupciju. Isus nam govorom o bezočnošću ne želi reći da sadržaji naših zahtjeva trebaju postati bezočni, kako se to najčešće kod ljudi događa, nego upravo suprotno. Sadržaj naših zahtjeva treba biti častan i pošten, a bezočnost se odnosi na stanje duha, to jest na način na koji tražimo. Naša bezočnost u molitvi ipak ne treba biti poput bezočnosti ljudi ovoga svijeta koji jedni drugima upravo bezočno postavljaju svoje molbe i zahtjeve, koji, međutim, nemaju veze s poštenjem i ljudskošću, s moralom i bogobojaznošću. Kakav bi trebao biti sadržaj naših molitava, Isus nas je naučio u molitvi Očenaša, a kad nam želi reći kojim intenzitetom i gorljivošću trebamo moliti, onda nam iznosi primjer ‘bezočnog molitelja’. I ukoliko nas je poučio da tražimo najprije kraljevstvo Božje kao središnji sadržaj svojih molitava, također nam je ukazao na to da Otac zna što nam je potrebno od drugih, zemaljskih zahtjeva, pa je u odnosu na to želio poručiti da je mnogo presudnije moliti pravim osjećajem duše, nego se usredotočiti na naše ljudske zahtjeve.
Molitva je prava molitva ako se dogodi spoj evanđeoskog sadržaja i gorljivog duha koji Isus u današnjem evanđeoskom odlomku uspoređuje s ‘bezočnom zamolbom’. Ako znamo što treba moliti, onda naša gorljivost pokazuje koliko nam je stvarno do toga stalo. Zato molitva mora biti bitno životna aktivnost koja se tiče bitnih zahtjeva našega duha, a nije samo servis za zadovoljenje zemaljskih potreba. Kršćanska molitva i duhovnost trebale bi, po Isusu, biti jedno ‘bezočno’ sredstvo kojim se služimo da dođemo do nebeskog cilja, i to na bezočniji način od onih koji se bave traženjem samo zemaljskih usluga. Molitva nas mora naučiti Božjoj svetosti i traženju Kraljevstva Božjega, tako da ne padnemo nikad u napast i iskušenje koristiti druga sredstva do cilja, osim onih Božjih, koja nam nudi Otac. Stoga u vremenu u kojemu ljudi žele kojekako doći do svojih ciljeva, nama kršćanima je potrebna snaga molitve da ostanemo na zacrtanom putu neporočne moralnosti i gorljive duhovnosti. Mi trebamo većim žarom živjeti za poštena rješenja, nego što prepredenjaci i nepravednici žive za nepravedna. Molitva nas kršćana ne bi smjela biti blijedo naklapanje, nego odraz svesrdnog traženja da nam Bog učini ono što ga molimo, nakon što nas je sam naučio da tražimo ono što nam je stvarno potrebno. Molitva je molitva samo onda kad zdušno, bezočno tražimo ono o čemu nam ovisi život.
Postoji, doduše, i jedna razlika glede ‘bezočnosti’ koja se tiče naše molitve koju upućujemo Bogu i eventualnih bezočnih zahtjeva koje kao ljudi upućujemo jedni drugima. Kad smo bezočno uporni s ljudima, uporni smo radi njih, da im srce smekšamo i da nam se ipak smiluju, te učine što mogu. A kad smo bezočno uporni u molitvi prema Bogu, to činimo radi sebe, a ne radi njega. Jer ne treba njega umilostiviti, nego prije svega trebamo pripremiti svoje srce za darove koje nam on želi dati. U protivnom, uz najbolju volju i njegovo nastojanje, ne možemo primiti ono što on zna da nam treba. Nemati srce spremno za Božje darove bilo bi kao da dobijemo na dar novi auto koji ne može ući u garažu, ili tako veliki ormar koji ne možemo unijeti u kuću. Kao što bi preduvjet takvog dara je onda da se proširi garaža ili ulaz u kuću, tako je i glede Božjih darova potrebna molitva, jer njegovi darovi nadilaze naše ljudske standarde, te se može lako dogoditi da ih ne primijetimo i ne primimo, jer nismo bili za njih spremni. Upornom molitvom pripremamo svoj život za Božje darove, jer njemu i tako ne treba govoriti što nam treba. Isus nam poručuje da trebamo biti bezočni u molitvi, ali ne tražeći što je nepošteno, nezakonito i nemoralno, nego upravo suprotno: ostati dosljedni svjetleći u bezočnom naraštaju svojim neporočnim životom. Trebamo uporno tražiti Kraljevstvo Božje i njegovih vrijednosti, da ne podlegnemo napasti tražiti ljudska bezočna i bezobrazna rješenja u životu, umjesto da svim srcem težimo za Bogom, držeći se puta koji nam je zacrtao naš Gospodin Isus, kojemu svaka časti i slave u sve vijeke vjekova. Amen.

16. nedjelja kroz godinu – C
Današnji evanđeoski odlomak opisuje događaj koji se dogodio u Betaniji u kući Marte i Marije i Isusova prijatelja Lazara. Marta i Marija, su i same bile Gospodinove prijateljice i učenice, te su Isusa primale vrlo rado i srdačno u svoj dom kao Učitelja. Tako je bilo i ovom zgodom, s tim da je Marija ostala do Gospodinovih nogu slušati njegovu riječ, a Marta je bila zauzeta domaćinskim poslovima i posluživanjem, što joj očito nije bilo pravo, pa se potužila samom Gospodinu kako ju je sestra ostavila na cjedilu. No u konačnici, umjesto da prekori Mariju, Isus je prekorio Martu i upozorio je da se ne živi samo od aktivnosti, opterećujući se životnim brigama koje naposljetku i sami sebi namećemo, nego se živi i od drugih životnih sadržaja kao što je slušanja Božje riječi, prijateljstvo i zajedništvo kojim se duša ispunja Bogom.
Zbog ovog događaja mnogi tumači Božje riječi i propovjednici tijekom povijesti tvrdili su da dvije sestre predstavljaju dva modela život. Iz toga su izvlačili pouku da obje ove sastavnice moraju biti prisutne u životu, i djelatnost i meditacija, što na poseban način vrijedi za kršćane. Ne bi smjelo biti kršćanina koji je pokušava ove dvije sastavnice pomiriti u životu, a ne se odnositi prema njima na isključiv način, poput Marte, misleći kako se isključuju. Uslijed toga se govorilo o tome kako kršćansko postojanje mora biti i kontemplativno i operativno, no postavljao se problem mjere. U kojoj mjeri se kršćanin trebao posvetiti molitvi i kontemplaciji, a u kojoj mjeri radu i aktivnosti? Ne postoji li opasnost da se aktivnost duha, pa i kad se radi o molitvi, ne pretvori u lijenost, to jest da joj ne ponudi vrlo svet i pobožan izgovor? To su pitanja koja i danas postavljaju mnogi kršćani, napose oni koji u svakodnevnoj neprekidnoj aktivnosti imaju izgovor tvrdeći kako oni, u stvari, pravo vjeruju, jer vjeru provode u djelo, poput Marte, a da oni koji „ližu oltare“ niti su vjernici koji djeluju, niti svojim radom doprinose društvenoj zajednici.
No u zabuni su i u zabludi svi koji misle da se primjer Marte i Marije može ovako jednostrano primijeniti, praveći računice u postotcima ili pak naravno imajući izgovor djela, kao pokriće za nemar oko duhovnog dobra i napretka. Kršćanski život, doista, ne samo da život treba biti dijelom kontemplativni, a dijelom operativni, kao da bi se radilo o dva odijeljena područja između kojih bi se trebalo opredjeljivati, te bi onda kršćanin jedan dio dana bio Marta, a drugi Marija. Ovo nisu dva područja koja se isključuju ni prostorno ni kronološki, kao da bi molitveni prostor i vrijeme za molitvu bilo samo ono koje provedem u crkvi, a sve ostalo kao da bi bilo profano i privatno, vrijeme za djelovanje udaljeno od Boga. Ne radi se o tome da bi vjernik trebao u nekom postotku slijediti jednu, a u nekom postotku drugu opciju koje se na određen način isključuju, nego se radi o načinu da se ova dva načina života pomire i prožmu, te da čovjek funkcionira kao izmirena jedinka u sebi. To se može dogoditi samo ako njegova kontemplacija potpuno prožima i pokreće akciju, to jest ako je djelovanje plod unutarnjih stavova i života duše. Doista, meditacija i akcija, kontemplativnost i operativnost se prožimaju, te ih samo mi ljudi, ukoliko nismo zreli u duhovnom životu, shvaćamo kao kronološki ili lokalno isključive, kao da se radi o isključivo vremenskoj ili prostornoj aktivnosti, a ne o aktivnostima u kojima duh prožima i oblikuje cijelo biće bez obzira na protjecanje vremena ili prostornu udaljenost.
Ovim događajem Isus nas u biti uči da djelatnost i duhovnost trebaju ići zajedno, te se jedino tako može nadići okvire prostora i vremena, misleći kako za molitvu postoji jedno vrijeme i jedan prostor, a za rad drugo vrijeme i drugi prostor. To bi bila zabluda u kojoj bi čovjek uvijek pronalazio načina da izigra samoga sebe, kao što to i čini danas u svijetu prepoznatljivom isključivo po tjelesnoj aktivnosti, a manje po onoj duhovnoj kao što je duhovna izgradnja, molitva, meditacija i kontemplacija. Isus nas uči da dobro i ispravno djelovati, može samo onaj tko pozorno sluša Božju riječ, jer je izgradio jasne moralne principe, ispred sebe je postavio ispravne ciljeve, što mu omogućuje djelovanje koje prelazi u blagoslov i njemu i drugomu. U protivnom, može biti poput Marte koja se umorila čineći dobro, umjesto da njegov izbor da čini dobro doživi kao Božji poziv i poticaj da služi ne tražeći nadoknadu, niti se uspoređujući s drugima. Ovdje nije pitanje ili ili, koliko jedno a koliko drugo, nego je životni imperativ činiti dobro i obnavljati svijest zauzetim radom za koji nam je poticaj došao ne iz visine plaće, nego iz duhovne svijesti pred Bogom.
Onaj tko nema Božju snagu u svom djelovanju, radi krivo motiviran, priželjkujući nerad i lijenost dok radi, ili pak misli i uporno ponavlja kako u društvu najbolje prolaze lopovi i kriminalci, nema u svom radu stabilnost koju bi trebao imati, jer njegov rad ne proistječe iz susreta s Bogom i iz svijesti da ga Bog poziva i postavlja da radi odgovorno u društvu. Zato čovjek može do dobrog i poštenog rada doći prvenstveno duhovno se izgrađujući, postajući čovjek duhovnosti i molitve, u protivnom materijalni i materijalizirani svijet prijeti da mu ispije dušu i odbaci ga kao iscjedak. Kršćani našega vremena trebaju pokazati izuzetnu sposobnost molitve i duhovnosti, jer onaj tko ne moli i tko trajno nije okrenut Kristu, usmjeren prema njemu kao svome Učitelju, ne može biti niti dobra Marta današnjega vremena, a ovo vrijeme i naše društvo treba i dobrih Marti i dobrih Marija objedinjenih u svakom kršćaninu koji je prihvatio svoju odgovornost i poslanje u spasenju svijeta. Amen.

15. nedjelja kroz godinu – C
Kako nekad tako i danas, postoji više načina na koji različiti profili vjernika pristupaju riječi Božjoj. Događaj opisan u današnjem Evanđelju govori nam napose o onima koji o Božjoj riječi mnogo znaju, te čak i znanstveno obrazlažu i tumače, te smo se pozvani ovim profilom posebno pozabaviti, jer je prisutan i kod mnogih vjernika. Ovakvi ljudi, pa i kad vjeruju i govore da je to Božja riječ, oni se njome služe ne da bi je pobožno prihvatili, nego da bi drugima pokazivali svoje umne sposobnosti ili jezične vratolomije. Takav je bio zakonoznanac koji Isusu postavlja pitanje o tome što mu je činiti da bi baštinio život vječni, ali ne postavlja to pitanje želeći stvarno saznati što bi to bilo, nego je htio iskušati Isusa. Bio je uvjeren da on Božju riječ dovoljno pozna, te da kad je jednom o njoj sve naučio, kad je stekao vještinu njezina tumačenja, onda može koristiti tu istu riječ da bi iskušavao svoga bližnjega, pa i samoga Boga. Za njega je riječ Božja bila samo jedna „znanstvena“ datost iz koje je izvlačio znanstvene činjenice, ili tek umska kategorija koja se ticala neke posebne spoznaje, a ne Božja riječ kroz koju se očituje cjelokupna Božja prisutnost koja čovjeka određuje svojom snagom i zahtjevnošću. Dotični je zakonoznanac vjerojatno bio vrlo vješt iz riječi Božje izvlačiti sofizme, uočavati suprotnosti i nejasnoće, ali ne s ciljem da bolje razumije i razjasni, nego s ciljem da unese zabunu među svoje slušatelje. S tim uvjerenjem i vođen tom nakanom želio je zbuniti i Gospodina Isusa stavljajući ga na kušnju da provjeri njegovo znanje o Pismu.
Međutim, Gospodin Isus nije se dao zbuniti, čime je i nas vjernike zadužio svojim pristupom i riječju. Njemu je odmah bilo jasno da ga zakonoznanac samo iskušava, te da je njegov problem u tome što misli da je dovoljno riječ Božju znati, premda postavlja pitanje: Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim? No kad mu je Isus postavio protupitanje, jasno je pokazao da zna odgovor na postavljano pitanje. Nakon toga ga je Isus poučio dodatnu lekciju, a ta je da nije dovoljno tek poznavati riječi Božje na razini intelektualne spoznaje, nego da treba spoznate sadržaje živjeti u praksi. Tek se praksom pokazuje da smo dobro razumjeli što nam Bog govori. I kao što on svojom riječju ujedno čini, tako i od čovjeka očekuje da spoznajući riječ Božju bude ujedno i njezin vršitelj. Doista, Božju riječ može dobro razumjeti samo onaj tko je vrši, a ne onaj tko je koristi da bi iz nje izvlačio proturječja. Zato Isus ovog zakonoznanca koji ga je ispitivao o najvažnijim zapovijedima Zakona u današnjem odlomku čak dvaput upućuje na vršenje: To čini i živjet ćeš; i: Idi pa i ti čini tako.
Gospodinova pouka je bremenita i danas za nas vjernike koji vjerujemo u njegovu riječ. Nama još manje nego zakonoznacu bi priličilo služiti se riječju Božjom služi da pokazujemo drugima svoje intelektualne domete, kako smo sposobni teoretizirati i voditi učene rasprave glede njezina tumačenja. Gospodin je u dijalogu s zakonoznacom pokazao da je dobra teorija pola posla, ali samo polovica posla, te uvijek treba učiniti i onu drugu polovicu. Naime, prvo što je Gospodin upitao bilo je: U Zakonu što piše? Kako čitaš? Iz toga je razvidno da kao prvi korak treba znati što piše u Božjem Zakonu, da bi nakon toga mogao uslijediti drugi korak prevođenja u praksu spoznate riječi. Doista, nije problem steći teoretsko znanje o određenim sadržajima, jer je dovoljno malo oštroumnosti da se dođe do njega. S druge pak strane mnogo važnije je imati znanje kadro temeljiti praksu i poticati iznutra na vršenje riječi. Bez daljnjega, takvo znanje mora najprije biti ispravno – sigurno, točno, jer ako znanje nije pouzdano točno, onda iz njega proizlazi i kriva praksa. U drugom koraku pravo znanje o Bogu i Božjem Zakonu treba prijeći u uvjerenje koje pokreće život. Pred Bogom treba steći i imati uvjerenje koje, dakako, počiva na istini i sigurnosti Božjeg znanja, ali se tako utka u čovjeka da ga odlučno pokreće prema djelovanju.
Svakome od nas bilo bi lako biti dobar savjetnik, ali bi to bio luksuz nama vjernicima, jer smo u svijetu u kojem živimo pozvani prije svega dati primjer vršenja onoga što smo spoznali, budući da prava i životna spoznaja sigurno obvezuje.
Ma koliko to moglo biti teško i zahtjevno, ne trebamo se toga strašiti niti od toga bježati. Gospodin Isus nije bio samo učitelj, nego je bio i vršitelj riječi Božje na zemlji. On je savršeno vršio riječ Božju na zemlji, jer je savršeno vršio ljubav Božju, što svakom vjerniku ostaje kao kapitalni zahtjev, jer se nitko ne može pohvaliti da je dosegao dužne i moguće vrhunce. Naprotiv, ostaje uvijek više onoga što nismo učinili, nego što ima onoga što smo izvršili. Isus nas je poučio da je isprazno postavljati pitanja o Bogu i njegovoj riječi, ako nismo spremni činiti njegovu riječ provodeći je u život pokazujući dobrotu i milosrđe prema svojim bližnjima.
Isus se to zapredstavlja kao najdivniji poznavatelj Božje riječi i samoga Boga, isto kao što je i najbolji vršitelj, pozivajući i nas kršćane da idemo njegovim stopama. Spoznaja Boga nas apsolutno obvezuje i dužni smo je svjedočiti svojim djelima poput milosrdnih Samaritanaca. Spoznati ljubav Božju obvezuje nas na ljubav, spoznati Zakon Božji, obvezuje nas na vršenje, spoznati dobrotu Božju obvezuje nas na nasljedovanje, spoznati istinu o Bogu obvezuje nas na djelovanje. Onaj koji nas je poučio riječju i primjerom, neka nas osnaži i svojom milošću da ga vjerno slijedimo svjedočeći spasenjsku moć riječi Božje.

14. nedjelja kroz godinu – C
Nema toga čovjeka koji se ne veseli uspjehu i dobro obavljenom poslu, pogotovo ako se radi o specijalnosti i specifičnosti posla kojim se bavi. Kao što se profesor veseli dobrom predavanju i objavljivanju nove knjige, a kirurg dobro obavljenoj operaciji, ili pak građevinar dobro izvedenom građevinskom zahvatu i pothvatu, isto tako i navjestitelj Božje riječi se veseli svojim pastoralnim uspjesima. S pravom, valja reći. Bilo bi doista neuviđavno to ne primijetiti i ne veseliti se poslovnim i profesionalnim uspjesima i pothvatima.
Činjenica je, međutim, da danas treba pozorno razmotriti i razborito promisliti što su to stvarni pastoralni uspjesi. Nekada se nama svećenicima, Kristovim poslanicima, zna potkrasti previd ili kratkovidnost, pa se veselimo samo izvanjskim događanjima poput gradnje i obnove, te isključivo to smatramo pastoralnim uspjesima, dok ne uočavamo ili zanemarujemo mnogo bitnije sadržaje. Bez daljnjega da župa i župni pastoral satkan i od izvanjskog i od unutarnjeg, no, bez daljnjega, sve bi trebalo biti podređeno duhovnoj izgradnji pojedinaca i zajednice. Ukoliko nema pojedinačne izgradnje vjernika u Crkvi, to jest izgradnje unutarnjeg duhovnog čovjeka, sve drugo je uzaludno.
Isto tako kad u pastoralnom radu baratamo brojkama i statistikama koliko je bilo pričesnika i pričesti, koliko krizmanika a koliko krštenja i vjenčanja, sve to može nešto značiti, a može biti i velika opsjena. Sigurno u to se ulaže mnogo energije i snage u pastoralnom djelovanju, ali teško da bi se to samo po sebi moglo nazvati pravim uspjehom, koliko bi bio uspjeh kad bismo mogli znati koliko je onih kojima smo stvarno usadili u srce Božje vrijednosti i oživjeli ga Božjim životom. Stvarni uspjeh bi bio kad bismo mogli izmjeriti koliko je stvarnog milosnog djelovanja u srcima onih koji su prošli pastoralne pouke i pripreme. Uspjeh bi bio onda kad bismo znali kolike smo oduševili za sakramentalni život Crkve, koje smo oduševili da komuniciraju s Bogom otvoreno i radosno.
U današnjem Evanđelju sam Gospodin Isus upozorava stoga svoje učenike da se ne zavaravaju izvanjskim uspjesima koje su postigli, ma koliko takvi uspjesi mogli biti sveti, jer, kako smo čuli, čak su im se i zlodusi pokoravali na spomen imena Isusova. Naprotiv, on ih poziva da usmjere svoja srca prema onoj nebeskoj stvarnosti gdje se nalazi pravo ostvarenje, što bi onda moralo biti izvor njihove apostolske motivacije. Radost zbog uspjeha može prijeći u samodivljenje i samohvalu, te time i skrenuti pogled s bitnoga. A bio bi krupan previd i odmak od bitnoga ukoliko bi se zaboravilo da je sve što apostol čini i sve što ima kao moć i sposobnost, dano kao dar odozgor. Bio bi ogroman propust skrenuti pogled s vječnih vrijednosti, to jest s vrijednosti vječnoga života i spasenja.
Isus ih stoga upozorava da se moraju radije veseliti što su im imena upisana u nebu, što znači shvatiti da ih je Gospodin tamo upisao kao gospodar neba i vječnosti. Isto tako to znači trajno usmjeravati pogled prema nebu i znači biti svjestan da je najdivnije i najveće djelo koje možemo učiniti za života odrediti se prema vječnom spasenju i životu koji nam daje Bog.
Jer jedino svijest da smo svoje vjernike priveli i primakli bliže Bogu, da smo ih nahranili milošću, da smo ih potaknuli na dublje i iskrenije življenje vjere, da smo im umanjili boli i pomogli zaliječiti rane na duši i tijelu Kristovom snagom, samo to može biti razlog i uzrok obilne radosti, te smatrano autentičnim pastoralnim uspjehom. Zato Krist Gospodin poziva svoje apostole da se ne dive samima sebi, pa niti onome što može biti privid kao izvanjski uspjeh. Potiče ih, naprotiv da promatraju sve događaje pod prizmom spasenja, te se vesele isključivo onda kad su sami napravili duhovni korak prema kraljevstvu Božjemu, a isto tako kad su učvrstili zajedništvo zajednice vjernika potičući svakog da se trudi iz dana u dan biti bliže spasenju.

13. nedjelja kroz godinu – C
Događaj opisan u današnjem evanđeoskom tekstu slika je odnosa i naše svakodnevnice i našega društva. Kao što su Samarijanci Gospodinu uskratili gostoprimstvo, tako isto i današnje društvo nerijetko uskraćuje Gospodinu, njegovoj riječi, vrijednostima koje je on navijestio, dobrodošlicu i gostoprimstvo.
Kao što su ga nekada spriječili da uđe u samarijsko mjesto ne držeći ga svojim, a time ni poželjnim gostom, tako i danas Gospodina mnogi udaljavaju ne smatrajući ga svojim, a mnogo je onih koji ga čak ne drže poželjnim u našem društvu. Mnogo je onih koji ne žele propitivati snagu i vrijednost argumenata i govor istine, nego kršćanske vrijednosti ne drže vrijednostima prve kategorije, ne drže ih stvarno ljudskim i autentičnim, ne drže ih univerzalnim i uzvišenim, premda to mnogi kršćani tvrde. U glavama mnogih kršćanske vrijednosti bile bi samo vrijednosti jedne uske i uskogrudne vjerske skupine, kao da bi ateističke vrijednosti i vrijednosti nevjernika bile autentično ljudske i potpuno univerzalne, te time i stvarne ljudske vrijednosti. U ime toga se Gospodinu i kršćanstvu uskraćuje „manevarski“ prostor u društvu, dopuštajući mu da dođe negdje do predvorja ili stavljajući ga u sam zapećak.
Naravno, dvojicu apostola Ivana i Jakova, stav Samarijanaca je nemalo pogodio, kad žele zamoliti da ih gromovi unište. A ako je njih zabolio stav onih koji se nisu smatrali pripadnicima istog naroda i vjere i koji su se međusobno loše gledali, pa čak i mrzili, Dok se Gospodin mirno okrenuo i pošao dalje, oni su u stvari za strože mjere prema onima koji se suprotstave Učitelju koji naviješta i donosi dobro. To što Gospodin ne reagira na ponašanje Samarijanaca, ne znači da mu nije stalo hoće li ga primiti u mjesta u koja je naumio doći, nego jednostavno ne želi da ga prime bez stava i odnosa, bez uvjerenja i pristupa, ne želi da ga prime pod prisilom. Da bi ga netko mogao, prije ili poslije, primiti,neophodno je dosljedno svjedočanstvo onih koji idu za njim. Zato ne želi one koji se okreću nakon što stave ruku na plug, ili one koji nisu spremni odreći se svega ili sve staviti na kocku poradi njega. Lako je drugoga tjerati na vjeru i moralan život, ali sam se odreći, pa i onih životnih sadržaja, to je nešto mnogo vrjednije i sasvim drugo vjersko iskustvo prema kojem Gospodin usmjerava svoje učenike.
Stoga, kad se i nama danas nameće pitanje može li, treba li i je li poželjno da naše društvo bude kršćansko, odgovor je vrlo složen. Ako pod kršćanskim društvom smatramo samo određeni zakonski okvir i sustav prisile kojime bismo druge prisiljavali da dijele naša mišljenja, uvjerenja i vrijednosti, kako to pokušaše Ivan i Jakov, onda ne može i ne smije biti kršćansko na takav način. Ako smatramo kršćanskim društvom društvo u kojem se njeguju određene kršćanske tradicije i običaji, onda bi naš odgovor bio da je to poželjno ali ne i dovoljno da društvo uistinu bude kršćansko. Društvo je u stvari kršćansko onoliko koliko su pojedinci spremni biti vjernici iz uvjerenja, živi svjedoci uskrsloga Gospodina. Samo na taj način društvo može i treba biti kršćansko. Drugog načina jednostavno nema. Koliko su istinski Kristovi oni koji sebe nazivaju vjernicima, toliko je i društvo kršćansko, a ne na temelju običaja, predaje i stare slave, ukoliko se običaji, predaje djedova i stara slava nisu pretočili u život. A sam Krist Gospodin ne može biti ni dobar ni poželjan nijednom čovjeku ni društvu ukoliko bi ušao na kriv i nedostatan način, nego samo ukoliko uđe po svjedočanstvu života onih koji su u nj povjerovali i koji su iskusili snagu njegova božanstva u svome životu.
Bog u biti traži i zove pojedince, kako smo vidjeli u Evanđelju, a ne masu. A društvo bi trebalo biti skup konkretnih pojedinca, što znači da konkretni ljudi prihvaćaju ili odbijaju Gospodina, pružaju mu ili uskraćuju gostoprimstvo i dobrodošlicu. Pa i onda kad ga odbijaju primiti u mjesto, on nakon toga ipak mirno nastavlja i poziva pojedinačno da ga slijede. Zato Isus kori Ivana i Jakova, jer oni ne idu dovoljno dobro za Isusom, ne usvajaju njegov nauk, a htjeli bi silom nametnuti drugima onaj izvanjski okvir nasljedovanja, koji po sebi nije dostatan. Isus radije želi pročistiti svoje sljedbenike da ga prate iz uvjerenja, iz potrebe da „bruse“ svoje stavove i same sebe. Isusu je nedopustivo da njegovi učenici nekoga prisiljavaju da prihvate njegove vrijednosti, jer prisila ne može uroditi željenim duhovnim plodovima. Ukoliko se radi o vrijednostima, jedini ispravan put je ukazati primjerom na ljepotu života koja proizlazi iz spomenutih vrijednosti kojima nas je Bog obdario. Samo kršćani koji žive od Isusa Krista i sukladno svemu onome što je on činio i naviještao mogu stvoriti kršćansko društvo, a to je društvo po mjeri Gospodinovoj. Zato on poziva i izabire one koji su spremni prihvatiti uvjete njegova života, da bi i drugima svjedočili o takvom životu, jer je samo takav ulazak Krista Gospodina u život pojedinca i zajednice prihvatljiv. I nama je zamoliti da nas Gospodin osposobi za ovakvo svjedočenje, da bi naše hrvatsko društvo, koje se smatra kršćanskim, doista to moglo i biti po onoj unutarnjoj snazi, a ne samo imenom.

12. nedjelja kroz godinu – C
Do zacrtanog cilja može se doći na više načina, to jest odlučujući izabrati neki od putova koji vode u željenom pravcu, ovisno već kako je netko opremljen, koliko vremena ima i na koji način se želi pojaviti na odredištu. Postoje tako kraći i duži putovi, kao što postoje oni sporiji i brži, postoje oni prilagođeni za jednu vrstu vozila, ili oni prilagođeni za više vrsta. Onaj tko ide prema cilju mora točno zato znati kakve su njegove mogućnosti, želje i potrebe, da bi se onda prema putu postavio kako treba. Isto tako uz one redovne, dobro poznate putove, postoje i oni prijeki putovi koji nisu uvijek pouzdani, pogotovo onima koji se ne snalaze dobro u vremenu i prostoru. Ma kako se prijeki put mogao učiniti najkraćim, on to u stvari nije, pogotovo za mnoge koji zbog izbora „prečaca“ ne stignu do cilja.
Pravila koja vrijede u prostornoj orijentaciji mogu se primijeniti i na čovjekov društveni život. Prijeki put do cilja koriste mnogi ljudi koji nemaju živaca za strpljiv hod i rad prema zacrtanom cilju. Đak ili student koji ne uče i ne studiraju postojano, žele do pozitivnog uspjeha doći prepisivanjem, političar do moći u društvu zakulisnim igrama, gospodarstvenik do veće zarade korupcijom, mitom i prevarama, kao što i bilo koji drugi radnik može doći do plaće neradom, premda nosi ime radnika, to jest djelatnika. Prijeki put je, bez daljnjega, tražiti za se ulogu u društvu ili radno mjesto ili neki drugi položaj bez stručnosti, osposobljenosti i radnih zasluga. Znamo dobro koliko su velike posljedice i u našem društvu hoda po takvim „prečacima“, koji su u stvari stranputice i krivi putovi.
Nema, međutim, drugog ni blagoslovljenijeg puta od onoga koji je zacrtao Gospodin Isus za svoga boravka među nama: strpljivo nositi svoj križ iz dana u dan za njim, što znači postojano raditi na duhovnoj izgradnji i suobličavanju njemu, svome Učitelju. Prijeki put nikome nije donio dobro, a najmanje onima koji njime hode, misleći kako su se domogli cilja, a ne vide da im nedostaje temelj, te je samo pitanje vremena kad će se objelodaniti koliko je zla dotični učinio i sebi i drugima, jer nije poštivao vrijednosne zakonitosti života.
U svjetlu gore rečenoga možemo razumjeti i današnji evanđeoski tekst u kojem Gospodin najprije ispituje svoje učenike o tome što misle ljudi i što misle sami o njemu, da bi im potom zabranio da toga ikome objavljuju. Isusu koji je u sebi imao cjelovite temelje ljudske osobe, i kojemu nije bilo neophodno koristiti ljudski put do cilja, ipak nije htio, poradi svjedočanstva među ljudima, da ga uzmu za Mesiju i spasitelja, a da ne shvate vrlo jasno o kakvom se mesijanstvu radi. U tom slučaju bio bi dionik njihovih stranputica i izabiranja prijekih putova kojima se u konačnici ne dolazi do cilja, a htio ih je odgojiti i osposobiti za onaj pravi put. Nije htio da pomisle da je njegovo mesijanstvo sadržano u čudotvorstvu, nego im je želio ukazati da je ono osvojeno na križu. Tim činom je želio ukazati čovjeku da je križ univerzalni put spasenja i dobrobiti koju može ostvariti pojedinac ili društvo.
Zato ni danas nema drugog puta osim križa. I ovo naše društvo koje grca u krizi, upalo je u krizu jer se napredak i dobrobit htjelo ostvariti bez križa. No više je nego očito, gdje nema križa, tu dođe kriza s kojom se potom ni pojedinac ni društvo ne mogu nositi, jer nisu snažni ni osposobljeni za to. Nikakav gospodarski potencijal ne može učiniti da se nadiđe duhovnu i moralni krizu, ali duhovna i moralna snaga mogu i trebaju biti polazište za rješavanje bilo koje krize, pa i one gospodarske i socijalne. Istina, svaki izbor križa je svojevrsna kriza, ali on je kriza koja postupno jača čovjeka, što kasnije postaje bjelodano. S križem nismo u krizi, nego s križem imamo oruđe za nadvladavanje krize. Idući prijekim putem prema cilju, to jest napretku čovjeka i društva bez križa, postajemo prijeki ljudi koji ipak, prije ili poslije, padnu u stupicu.
Isus pak ne dopušta da itko izmijeni tijek njegova života, niti da ga odvrati sa zacrtanog puta kojim ide do cilja. Zato odbija govoriti o svom mesijanstvu na neprimjeren način, pa čak i zabranjuje apostolima da o njemu govore, jer još uvijek nisu dovoljno dobro shvaćali o čemu se zapravo radi. Odbija sve one laskave naslove koje smo čuli u Evanđelju s usta apostola, te ne dopušta da otkrivaju tko je on, dok on u određenom trenutku ne pokaže. Shvaćajući to možemo onda razumjeti zašto Isus zabranjuje apostolima da ga objave svijetu, jer zato je i došao na svijet da bi ljudi spoznali njega i Oca. No budući da je Gospodin znao da bi prerano objavljivanje bio u stvari prijeki put, bez željenog učinka, on zabranjuje apostolima, jer ne želi remetiti Božji zacrtani ritam. Nije htio prijekim putem jer bi to bio put mimo Božjeg plana i Božje volje.
Na takav isti put i isto iskustvo Gospodin poziva i nas kršćane, da se zauzmemo za svoju osobnu izgradnju i izgradnju svoga društva, slijedeći put koji nam je on zacrtao svojim križem, ako želimo istinski napredak svojem narodi i zemlji, a sebi vječno spasenje. Sve drugo bilo bi neodgovorno i pogubno poigravanje koje ne može polučiti ni vremenite ni vječne rezultate, a na što, uostalom, kao kršćani nemamo pravo ako želimo ostaviti svjedočanstvo ovome svijetu. Neka nas Kristov primjer i njegova riječ vode spomenutim putom na ovom zemaljskom hodočašću, dok ne prispijemo do vječnog odredišta. Amen.

11. nedjelja kroz godinu – C
Mnogo toga u životu mi ljudi činimo reda radi, bilo da se radi o stvarima koje se tiču Gospoda Boga ili drugih ljudi. Povlačimo poteze imajući u vidu što bi drugi mogli o nama reći, te nam mnogo toga postaje izvanjska maska ispod koje se skrivamo. Nije rijetkost da se pretvaramo pred drugima želeći ostaviti dobar dojam, a u sebi mislimo sasvim suprotno od onog što naizvana pokazujemo. Mnogo je naših čina koje ne činimo iz uvjerenja, bez ljubavi i žara, nego samo iz obzira prema sudu javnosti i mogućim govorkanjima ljudi.
A kad u nekom našem činu nije prisutno srce i duša, može se tumačiti višestruko. Na primjer to može značiti ili da ne stojimo iza onog što činimo, ili da nam nije došlo do kraja do svijesti te činimo nešto tjerani nekim unutarnjim automatizmom ili pak silom običaja. Toliko se puta držimo uhodanih obrazaca društvenog ponašanja koji ne iziskuju ni svijest ni ljubav, tako da nas ne dodiruje ono što činimo na način na koji bi nas moralo dodirnuti, tako da nas susret s drugima niti ne obilježava svojom snagom i puninom kojom bi se to inače moglo dogoditi, pogotovo kad se susrećemo s Bogom.
Primjer za takvo formalističko ponašanje imamo opisan u današnjem Evanđelju. Sveti Luka, naime, opisuje događaj za vrijeme gozbe na koju je bio pozvan Isus u kući jednog farizeja imenom Šimun. Iz teksta razaznajemo da je spomenuti Šimun pozvano Isusa, točnije Luka veli da je čak zamolio Isusa da bi blagovao s njime. U takvoj situaciji je normalno pomisliti kako je Isusa pozvao iz uvjerenja i poštivanja, držeći čak čašću da mu ovaj znameniti učitelj dođe u kuću. Neplanirani događaj, međutim, za vrijeme večere pokazat će doista da to nije bilo tako, nego da je Šimun pozvao Isusa reda radi. Pozvao ga je radi javnog mnijenja i jer je htio steći koju pohvalu i priznanje više, kao i simpatije onih koji su Isusa iskreno cijenili i smatrali posebnim čovjekom. No on sam je bio toliko udaljen od Isusa, štoviše sebe je smatrao superiornijim od njega, da mu nije iskazao niti uobičajeno poštovanje kako se običavalo kod židova.
A da se razotkriju namisli srdaca pobrinula se jedna žena, grešnica, koja je došla bez zadrške do Isusa, ne obazirući se što će reći ljudi o njezinom ponašanju i činu. Ona je bila uvjerena u ono što je činila i nije se dala zbuniti komentarima i podsmijesima koji su padali na njezin račun, a koji su bili potihi samo zato što nisu znali kako bi mogao Isus reagirati. Ona je stala do nogu Isusovih s posudom alabastrene pomasti, te je suzama Gospodinu kvasila noge, kosom ih otirala, cjelivala i mazala pomašću, ma kako to moglo djelovati sablažnjivo za mnoge „čistunce“ prisutne na večeri, uključujući i samoga domaćina. Ono što je činila u nijednom se slučaju nije moglo tumačiti kao čin učinjen reda radi, nego čin iz stvarnog uvjerenja koje je moralo nadilaziti uobičajene granice. Njezin čin morao je biti čin ujedno vjere kojim ispovijeda Isusovu moć nad grijesima, a čin vjere se nikada ne može učiniti reda radi, nego kao spasenjski čin iz uvjerenja.
A Isus, kad je prozreo što sve farizeji mozgaju u svojim glavama, nije se ustručavao dati svoj osvrt i pouku, ali na način da bude nedvosmislen i jasan, a ujedno besprigovoran jer se poslužio zaključivanjem onih koji su se ponašali protiv zdravog promišljanja, opterećeni svojim predrasudama i obzirima poradi kojih su mnogo toga činili iz obzira i reda radi. Prvi od njih je bio domaćin Šimun farizej. Istina, zamolio je Isusa da dođe u njegov dom, ali nije mu iskazao uobičajenu dobrodošlicu polijevajući gostu noge vodom, dajući mu cjelov i mažući glavu uljem. Bojao se da ne pretjera u iskazivanju počasti, držeći da je dovoljno to što je Isusa pozvao, vjerojatno da „odradi“ svoju dužnost. Nitko mu kasnije nije mogao predbaciti da nije ugostio Učitelja, a što je sam pri tome mislio držao je da će ostati tajnom.
Isus pak, koji se nikad nije ophodio s ljudima na način da „odradi“ susret s njima, da zadovolji i tu formalnost, došao je iskreno i dobronamjerno, otvorena srca kao i svuda, a sigurno i s dozom razumijevanja za ponašanje svoga domaćina. Međutim u trenutku kad su domaćin i njegovi istomišljenici počeli zamjerati ženi grešnici zbog počasti koju je iskazala Isusu, Isus je smatrao svojom dužnošću uputiti im pouku stavljajući im za uzor ovu ženu koja se prema Isusu nije ophodila formalistički, koja u farizejevu kuću nije došla reda radi kad je čula da je tamo Gospodin, nego je došla s ciljem da ga susretne. Nije se dala smesti i nije dopustila da joj itko pomuti radost proizišlu iz milosnog dodira s Gospodinom. Njezin pristup je bio iskren, a potreba golema da skine teret grijeha s vrata, pa je zato, zbog svoje iskrenosti i vjere, zadobila željeno oproštenje.
Danas i nas Gospodin poziva da obnovimo svoj pristup prema njemu, na tragu onoga što je zasvjedočila ova žena koju je pohvalio zbog njezine poniznosti i duhovne snage kojom je uspjela razbiti uhodane okvire i obzire unutar kojih se ljudi ponašaju. Ovo je prigoda na poseban način razmisliti o svojoj ispovjednoj praksi i pristupu sakramentu ispovijedi, u kojem nam živi Gospodin oprašta grijehe, kao što je oprostio i ženi grešnici. A mnogi kršćani se ispovijedaju reda radi, samo prigodno da ispune određeni običaj i tradiciju, a da se ne susretnu iskreno s Gospodinom poput ove žene. Mnogo od nas više sliče na ponašanje farizeja Šimuna koji poziva Gospodina u goste reda radi da ispuni jednu formalnost, te uopće i ne traži načina kako ga razumjeti i kako doživjeti spasenjski susret koji oslobađa osobu iznutra od obzirnost kojima je često okovana ljudska duša, te stoga i ne doživi milosnu prisutnost u dubini bića. Naša vjera i život s Gospodinom ne smije biti tek samo reda radi, nego mora biti živa vjera koja nas preobražava i obdaruje oproštenjem grijeha kojim nas Gospodin uvodi u izravno zajedništvo sa sobom, a na putu prema životu vječnomu. Amen.

10. nedjelja kroz godinu – C
Nešto najteže i najtragičnije što se može dogoditi ženi jest da ostane bez muža i bez sina, sama i nezaštićena na vjetrometini života. Tragediju poput gubitka voljene osobe ne tražimo i ne želimo, ali ona dođe sama. U konačnici takav gubitak je neizbježan, a tim je bolniji ukoliko se dogodi prije mimo redovnog životnog tijeka. Takva bol je stoga tim veća, kao što je bol majke što gubi dijete, kojemu je dala život da bi mogao biti produženi život svojih roditelja, napose majke koja posebno osjećajno doživljava odnos prema djetetu. Sličnu tragediju spominje evanđelist sveti Luka u današnjem Evanđelju kad opisuje Isusov susret sa sprovodnom povorkom na izlazu iz grada Naina koja je iznosila mrtvog mladića, sina jedinca u majke udovice. Gospodin Isus, pun sućuti za tuđe živote dotaknute tragičnim i bolnim događajima pristupa povorci i uskrišava mladića vraćajući ga njegovoj majci.
Budući da su ovakve ili slične tragedije svakodnevno i danas predmet novinskih stupaca i radio i televizijskih priloga, ovaj nam događaj nije stran, a može nam ponuditi i stanovitu nadu, utjehu i poticaj kako usmjeriti svoje živote prožimajući ih vjerom u Krista Gospodina. Nije li činjenica da i danas postoji toliko samohranih majki, žena koje su doživjele mnogo patnje i boli u životu? No osim udovica ostalih bez muževa, postoje i druge kategorije čija je bol čak veća. Nije li činjenica da je među spomenutim ženama tek jedan dio udovica čiji su muževi umrli, nastradali ili poginuli, dok je mnogo onih koje su ostale same premda su im supruzi živi? Nije li činjenica da se mnoge majke bore za život, za odgoj i vjeru svoje djece, dok s druge strane muževi ne haju i ne vide to kao nasušnu potrebu? Nije li činjenica da su tako mnoge majke ostale ucviljene kao bez djece, premda su im djeca živa, to jest ne uspijevaju primiti ljubav za ljubav ni vjernost za vjernost, jer im djeca izmiču kontroli ne želeći slušati savjete, upute i opomene? Nije li činjenica da su mnoge majke svjedoci duhovne smrti svoje djece, bilo da ih imaju negdje blizu ili daleko? Nije li istina da su se mnoge majke i pomirile sa sudbinom svoje djece udaljene od vjere i od Boga, tješeći se, eventualno, da su u konačnici njihova djeca dobra i poštena, pokušavajući umanjiti tragičnu bol što su udaljena od stvarnih vrijednosti koje jamče cjelovitost i zajedništvo obitelji i obiteljskoga života? Nije li bolno to što doživljavaju tolike majke koje iz dana dan promatraju kako gube vlastitu djecu, premda su im živa, zato jer ne žele živjeti životom neumrlog duha i božanskih vrijednosti? Nije li istina da je mnogim majkama duhovna smrt njihove djece nanijela toliko bolo da ih je ubila, da im je oduzela radost života? Nije li istina da bi o tome netko trebao povesti računa i upitati se što vraća svojim roditeljima kao uzdarje, kako im uzvraća za darovani život, žrtvu i ljubav?
No i nakon bujice ovakvih pitanja, nama danas nije postavljati pitanja, premda očajnički krik često daje oduška bolnoj duši. Nama je danas, dok slušamo o njegovoj sućuti prema udovici iz Naina, upraviti pogled na Sina Božjega i njegovu božansku moć tražeći zahvat njegove ljubavi i smilovanja. Promatrajući njega koji uskrišava sina i vraća ga njegovoj majci, pozvani smo razmišljati o njemu kao jamcu naših ljudskih odnosa. On je pobijedio smrt, a čim je pobijedio smrt može pobijediti i svako umiranje, to jest sve ono što nas međusobno udaljava. Jer čim se udaljavamo od Krista, čim njega ne smatramo važnim u životu, ujedno se udaljavamo i međusobno, te gubimo iz vida onoga tko je jamac duhovnog rasta i međusobnog uvećavanja radosti. Samo po Kristu možemo jedni drugima dati pravi život i biti ponosni na ono što imamo i u međusobnom darivanju. Ukoliko živimo, a Krist nije središte, okosnica i jamac života, onda smo međusobno jedni drugima mrtvi i uzrok žalost. A samo je on moćan pobijediti ona što nas dijeli i razdvaja, kao što je jedini moćan učvrstiti i osnažiti ono što nas spaja da se možemo međusobno radovati životu i trajno rasti prema njegovoj punini.
Nakon ovog događaja udovica iz Naina je bila bogatija za uskrišenog sina, ali i za vjeru u Krista Gospodina, koji je bio jamac njihova života. Kao što je ovog mladića Gospodin vratio njegovoj majci, isto tako želi vratiti svako dijete njegovoj majci, njegovu roditelju, jer je i danas mnogo onih koji, premda živi, daleko su od roditelja, te time za njih ujedno mrtvi. Samo ako Isus oživi nekoga, taj je stvarno živ. To bi moralo biti jasno svakom roditelju i svakom djetetu. No na žalost toliki mladi ljudi se sustavno ubijaju uz odobrenje svojih roditelja, a čak i uz prešutnu pomoć, i duhovno i moralno, a potom onda i tjelesno, a uzrok njihove smrti bio je u odbacivanju i neozbiljnom prihvaćanju Kristove riječi i spasenjske snage u životu.
Ako uzimamo druge na dar i ako im se darujemo, a to ne činimo u Kristu, snagom Božjom, onda je to nedovoljno, te je prije ili poslije osuđeno na propast. Krist nas uskrišava već sada za život, a mnogo je oni koji bježe od njegove božanske snage i života koji daje. Na žalost danas smo navikli jedni s drugima komunicirati i živjeti bez Krista, što se onda pretvara u veliku zloporabu života i osoba, pa i onih najbližih i najdražih, a ne život kojim drugima darujemo svoje bogatstvo i jamčimo radost i mir. Žalosno je da se ne znamo darivati jedni drugima uz pomoć Kristovu i u Kristu, nego siromašimo sami sebe i svoje odnose kad njega isključujemo iz tog životnog procesa. Kao što ni majka ne može proživljavati iskrene duboke životne radosti u zajedništvu sa svojim sinom, ako to nije u Kristu, na način da Krist bude jamac i obogaćenje onih iskonskih odnosa, tako ni sin ne može biti sin ako to nije na način na koji ga Krist poziva i obogaćuje njegovo sinovsko življenje.
Neka nas ovaj evanđeoski događaj potakne da jedni drugima ne uzimamo život i ne nanosimo smrt, da jedni druge ne činimo udovcima i udovicama, ožalošćenima i pogođenima bolju i tragedijom, nego da prihvaćajući Kristovu božansku moć i prisutnost u životu, već sada živimo i rastemo za uskrsnuće dok ne prispijemo do punine u vječnosti. Amen.