Svetkovina Tijelova – C
U današnjem evanđeoskom tekstu evanđelist sveti Luka opisuje događaj čudesnog umnažanja kruha koje se dogodilo u pustim predjelima Palestine, izvan naselja, gdje je Gospodin Isus propovijedao Radosnu vijest o kraljevstvu Božjemu. U trenutku kad je već dan bio na izmaku, učenici Gospodinovu su primijetili da je svijet ogladnio, te da bi ih trebalo otpustiti da pođu po okolnim selima tražiti hranu. Isus je tada, gotovo provocirajući, rekao učenicima da im oni dadu jesti. Učenici su se mogli samo na to snebivati govoreći kako nemaju više od pet kruhova i dvije ribe, te je ostala jedina mogućnost otići kupiti kruha za mnoštvo od pet tisuća ljudi.
Ovaj događaj je bremenit i radi toga što opisuje jedan povijesni događaj, nego oslikava i stanje čovjeka u povijesti. Čovjek je gladno biće koje traži zasititi svoju glad puninom, te su se, potrebni zasićenja i okupili oko Isusa. U trenutku kad su ogladnjeli tjelesnom glađu, Gospodin je pozvao svoje apostole da nahrane svijet, nakon čega su oni izrazili svoju nemoć, što je slika radikalne nemoći čovjeka da nahrani drugog čovjeka. Jer čovjek je biće takve gladi koju drugi čovjek ne može zasititi. Čovjek ima takvu glad koju u konačnici može nasititi samo Bog, jer je čovjek od samog stvaranja bio upućen na hranu koja nadilazi ljudsku moć. Onu iskonsku sličnost s Bogom, onaj osjećaj i potrebu bogolikosti mogao je nahraniti samo Bog.
Dok danas slavimo svetkovinu Tijelova, svetkovinu Tijela i Krvi Gospodinove, snažno odjekuje Gospodinov glas i ona rečenica: Dajte im vi jesti, a s njome odjekuje i trajni Gospodinov poziv nama vjernicima kao i onda apostolima. Pozvani smo hraniti svoga bližnjega, to jest svakog čovjeka pored sebe, ali moramo poput apostola proći kroz iskustvo da ga ne možemo nahraniti svojim bićem, nego ga moramo hraniti Bogom živim. Dok poput apostola znamo da je nama nemoguće odgovoriti na takav zahtjev, ipak imamo ono isto iskustvo koje su oni imali apostoli otkako im je Gospodin otvorio oči da shvate što je za njih učinio na posljednjoj večeri, a što smo mi čuli kroz iskustvo i iz pera svetoga Pavla u drugom čitanju. Gospodin Isus se, naime, na posljednjoj večeri predao u ruke apostolima govoreći: Uzmite i jediti, ali im je isto tako rekao: Ovo činite meni na spomen. On sam je morao nahraniti najprije njih, te ih tom istom hranom preobraziti, da bi nakon toga i oni bili sposobni činiti isto što je i on učinio. Nakon toga, puni Boga i Bogom nahranjeni, mogli su i sami druge hraniti prema Gospodnjoj zapovijedi. Samo hraneći drugoga pored sebe Bogom, hranimo ga pravom hranom koje u dnu bića traži, pa i onda kad ne zna jasno o kakvoj se hrani radi.
Mi vjernici, nahranjeni Kristovim Tijelom, pozvani smo odgovoriti na potrebe čovjeka, kao što su i apostoli reagirali na konkretne potrebe svojih suvremenika, ali u isto vrijeme moramo odgovoriti na te potrebe vršeći Kristovu zapovijed, jer ćemo tako najsigurnije i najbolje nahraniti one koji traže ne bilo kakvu, nego božansku hranu koja je jedina prava hrana krhke ljudskosti na putu prema vječnosti. Nad nama titra Gospodinov poziv: Dajte im vi jesti! Nemamo pravo na to se oglušiti! Ne smijemo dopustiti da ljudi oko nas umiru od gladi, a mi imamo mogućnost nahraniti ih i spasiti ih. Međutim, postoji jedan preduvjet, a to je onaj koji su morali ispuniti apostoli. Postoji iskustvo koje moramo steći i primjer koji moramo dati. Samo ako mi budemo ljudi euharistije, štovanja i blagovanja euharistijskog Gospodina, bit ćemo nahranjeni u ovoj povijesnoj pustinji, ali i sposobni druge hraniti Bogom živim koji se po Presvetoj Euharistiji u nama nastanjuje. Samo takvi vjernici, koji polažu sve svoje nade u utjelovljenog Gospodina, mogu ovaj narod i društvo izvući iz bespuća i pustare. Samo ukoliko svim srcem ljubimo svoga Boga i težimo susretu s njime i od njega živimo, stvaramo pretpostavke ispunjenijeg života, sretne budućnosti i blažene vječnosti.
Ne ustručavajmo se stoga sjesti za stol s Gospodinom, jer nas on poziva na ovu gozbu života vječnoga, da bismo mogli onda druge sjesti za stol svoga života i primjerom ih povesti za euharistijski stol s kojeg primaju zalog vječne radosti. Svima koji su gladni dajmo jesti od ove hrane života vječnoga od koje i mi sami živimo dok joj se iskreno klanjamo i ponizno blagujemo, ne samo danas na svetkovinu Tijelova, nego u vijeke vjekova. Amen.

Presveto Trojstvo – C
Svojim životom, a ne samo riječju, djelujemo na druge, oblikujemo ih i privlačimo. Vršimo na njih utjecaj, svjedočimo im i oduševljavamo ih za život. U protivnom život bi bio sterilan ukoliko bi bio satkan samo od riječi, ukoliko bismo drugima držali lekcije i predavanja, a ne bismo im se približavali samim životom i davali im svoj život kao hranu za rast i napredak. Ljepota nečijeg života najbolji je pokazatelj i svjedočanstvo onoga što i ustima izgovori, ako je dosljedan u ponašanju. Uzornim životom drugome možemo biti potpora i poticaj, nezamjenjivi sadržaj i životno bogatstvo. Naravno, za takvo što je potreban stanoviti duhovni značaj i dimenzije, jer se osoba mora prije toga odgojiti, odrasti u kreposnom i moralnom životu i značaju. Tko nije sam sebe izgradio da se može nazvati pravim čovjekom, teško može nekog drugog izgraditi vodeći ga istim putem cjelovitog iskustva. Pojedinac stoga prije nego nekoga primjerom povede putem životne punine i odgovornosti, mora sam odrasti. Onaj tko ne odraste ne može biti svjedok, ne može biti uzor i oko sebe, umjesto da izgrađuje, ruši živote drugih. Zato i sami ljudi kategoriziraju oko sebe ponašanje svojih bližnjih kao ljudsko i kao neljudsku, upozoravajući kako i sami znaju što bi trebalo biti ponašanje primjereno čovjeku. Isto je tako istina da se danas ljudi zadovoljavaju minimumom definicije i potrebnih kvaliteta koje se procjenjuju kao dostatne da bi se nekoga nazvalo čovjekom, a njegovo ponašanje proglasilo ljudskim. A tamo gdje bi trebalo promatrati čovjeka u svjetlu ontoloških kvaliteta i dostojanstva, kao što je pitanje života od začeća do smrti, gdje bi trebalo biti neupitno njegovo dostojanstvo, tu se promatra operativna sposobnost, a tamo gdje bi trebalo promatrati operativnu sposobnost, kao što je prilikom moralnih i duhovnih čina, da bi se onda jasno definiralo što je to autentično ljudsko, skloni smo odstupanju u ime pojedinačne slobde. U ovom posljednjem slučaju, u ime obrane nečije slobode, sve se proglašava ljudskim, pa i bilo koju vrstu nemorala, čime se onda stvara pretpostavka urušavanja osobe i propasti života. Tako vidimo da se kod ljudi događa odstupanja između biti i djelovanja.
Ako logika utjecaja vrijedi za nas ljude na razini svakodnevnog življenja, onda sigurno vrijedi i za Boga u odnosu prema nama, jer je takve zakone i sadržaje upravo on upisao u ljudsku narav. Ako mi jedni na druge utječemo životom, i sam je Bog onda utjecao na naš život i želi nas svojim životom preporoditi, obogatiti i oduševiti. Zato se Bog objavljivao i zato je došao u povijest među ljude da ih snagom svoga života obogati i usmjeri naprijed. A to je činio jer u u njemu, između biti i djelovanja nema nikakvog raskoraka ili odstupanja.
Bog nam je htio dati ne samo djelić svoga života, nego sve, a to sve nije ništa od onoga što ima, nego jedno jedno što jest, a to je on sam. Htio nam se otkriti i dati, pa nam je objavio svoju biti objavljujući da je on Trojstvo osoba koje se međusobno daruju i ljube. U njemu se podudara biti i imati, to jest podudara se ono što ima s onim što jest. On nema samo ljubavi, istine, dobrote i pravde u nekoj mjeri, nego on to jest u punini.
Kakav je Bog, takvi bi trebali biti i ljudi. Jer život Boga je najveći ideal kojemu ljudi trebaju težiti. A Bog nam je objavio da je on jedna narav u tri osobe koje se jedna drugoj potpuno predaju i primaju na dar.
Nama kršćanima ne treba drugo nego upoznati svoga Boga, da bismo se onda potrudili biti poput njega, biti osobe koje teže za tim da se u njima poistovjeti biti i djelovati. To nam je poziv i poslanje i smisao života. Bog nam je objavio svoju trojstvenu bit da bismo od nje učili i njome se nadahnjivali.
Ono što je Bog u sebi, to želi dati i nama ljudima. Želi nam dati kvalitetu svoga života prema kojoj trebamo rasti, svjesni da nismo dosegli puninu i da prema njoj trebamo težiti, ne zadovoljavajući se polovičnim rješenjima i spoznajama života. Bog nam se objavio da se ne zadovoljimo biti polovični ljudi, nego da težimo savršenoj podudarnosti biti i djelovanja.
Kao što je Bog jedna narav u tri osobe, tako i ljudski rod, sastavljen od pojedinaca koji baštine jednu narav, a sastavljen od toliko osoba, može postati jedno u sebi ako živi međusobne odnose na način na koji nas to Bog poučava. Kao što svaka od osoba Trojstva posjeduje sve, puninu božanske naravi, tako je i čovjek pozvan doći u posjed cjelokupne ljudske naravi. Ono što ima sam Bog kao vrhunac moći i božanskog bogatstva i obilja, isto želi i za čovjeka pozivajući ga da krene putem dosljednosti. To znači da ga potiče da se i sam odluči posjedovati puninu ljudske naravi, premda čovjek to ne ostvaruje bez napora u vremenu, kroz postupni rast. No bez daljnjega, svoju sreću i ostvarenje čovjek ne ostvaruje bez napora suobličivanja Bogu. Samo tako čovjek može ići svome idealu da svi jednako, štoviše potpuno, baštine ljudsku narav. Pozvani su doći do tog stupnja ljudskog života, a ne prihvaćati činjenično stanje kao ispravno, nego težiti k onom stanju koje nam jamči sam Bog i na koje nas poziva. Bog, doduše, puninu svoje naravi ima od vječnosti, dok čovjek to stječe u vremenu, u mukotrpnom procesu sazrijevanja, no zato mu Bog dolazi u pomoć da se ne obeshrabri, nego da primajući Boga i njegov trojstveni život, prima snagu za rasti u ljubavi i darivanju do punine svoga ostvarenja.
Neka nam sveto i vječno Trojstvo podari milost, da dok upoznajemo njega, svoga Boga, postajemo više ljudi, jer nismo samo stvoreni na njegovu sliku, nego se hodeći put vječnosti njemu trajno suobličavamo. Usmjerimo se prema njemu, ljubimo ga promatrajući vječne i neizrecive odnose ljubavi i zajedništva koji postoje među Presvetom Trojicom i budimo ljudi po slici svoga Boga i po mjeri njegove ljubavi. Amen.

Duhovi 2010.
Promatrajući apostolsku zajednicu Isusovih učenika, vidimo da su i nakon uskrsnuća Gospodinova bili još uvijek neodlučni i izgubljeni, a uslijed toga i pasivni. Nisu znali što činiti, niti su imali snage ostvariti poslanje za koje ih je Isus pripremao. Još uvijek su prikupljali snagu, ili bolje rečeno, iščekivali su snagu odozgor, jer djelo na koje ih je Isus pozvao nisu mogli izvršiti ljudskim snagama, nego im je za takvo što trebala njegova božanska snaga. Iz beznađa nakon Isusove muke i smrti polaku su ipak prelazili u prostor nade, koji je trebao dobiti konačne konture i oblike u njihovu životu, koji ih je trebao uzdignuti u čvrste i ozbiljne svjedoke božanskog djelovanja među ljudima, kao i glasnike poziva na božanski život.
U sličnoj situaciji se nalazi i svaki čovjek, kao i društvo u cjelini, ukoliko zatvoreno u se i u svoje egoističke, zemaljske ciljeve. U sličnoj situaciji se nalazimo nerijetko i kao Crkva i vjernici, bojažljivi, pritisnuti u svom kutu, bez autentične snage i svjedočanstva u svijetu, bojeći se i suočavanje, i sučeljavanja i navjestiteljskog djelovanja. Nedostaje nam uvjerenja i uvjerljivosti, a bojimo se preispitati sami sebe i svoju vjernost Kristu, te nam je prihvatljivije djelovati u osrednjosti, nego jasno stati iza svojih uvjerenja. Mi prvi nemamo volje najprije ih posvjedočiti životom, te potom ukazati na njih i drugima, kao jedini ispravni i mogući stav koji može društvu donijeti napredak i pomak prema boljitku.
Zato, uza sve što u društvu i narodu imamo, ne vidimo vidnog napretka, jer nemamo odlučnih svjedoka duhovnih vrijednosti koji mogu pozvati pojedince na preobrazbu svijesti, te svima navijestiti radost novoga života u Kristu. I onda se iščuđujemo svemu što se događa oko nas u društvu, kako tonemo u blati i kako nema nikakvoga pomaka. Sve češće dolazimo do zaključka kako nismo napravili niti korak naprijed, uza sav tehnološki razvoj koji je društvo doživjelo. Postoje mogućnosti, ali isto tako kao da postoji neka nevidljiva spona, koja ipak stvarno sputa svaki rast i napredak, svaki pokušaj da se izvučemo iz krize, blata i nevolja.
Vjerojatno su vodeći ljudi, a i svi pojedinci dobro sve izračunali, sve isplanirali i predvidjeli, osim da bi čovjek trebao uspostaviti odnos s onim koji mu daje nevidljivu snagu iznutra i nevidljive poticaje da teži stvarnom boljitku, na ispravan način i pravim sredstvima. Naravno da je pomak nemoguć tamo gdje čovjek duhom nije napravio pomak prema nebu. Jer dok očekujemo uvijek samo onaj zemaljski i ljudski pomak koji se mjeri društvenim standardom i gospodarskim vrijednostima, dok ne gledamo na pomak u ljudskosti, moralnosti, kreposnom životu i duhovnosti, dok ne gledamo niti tražimo pomak i napredak života u intenzivnijoj prisutnosti Boga i Božjih vrijednosti među nama, teško se može doživjeti život kao radost i ostvarenje. Zanemarili smo bitnu i životnu dimenziju duhovnosti koja se izgrađuje u duši, koja se uzdiže k nebu kao vertikala jer ju podiže Božji Duh, te nakon toga se oko nje mogu graditi sve ostale vrijednosti, jer napokon imamo čvrstu okosnicu koja sve drži na okupu i pomaže da se vine u zrak.
I kao što su apostoli, kad su primili snagu Duha Božjega hrabro izišli među svoje sunarodnjake, tako smo i mi kršćani danas pozvani izići među svoj narod, a to znači svjedočiti istinske kršćanske vrijednosti svojim životom. To možemo ako shvatimo da je to naše poslanje, da nas je zato Bog pozvao u našem narodu, ako shvatimo da je to naša dužnost, a da naš narod ima prvo na naše kršćansko svjedočanstvo, ukoliko želi putem boljitka koji se ostvaruje među ljudima. Da bismo mogli izvršiti ono što svi na neki način priželjkujemo, moramo prvo mi kršćani spremno tražiti Duha Božjega, moliti se da siđe na nas, da nas osvijesti i osnaži, da nam oprosti grijehe i propuste koje činimo vjerničkom mlakošću, umjesto da se zapalimo Božjom Vatrom što je s neba sišla. Moliti nam je da nam ukaže kako u životu ne možemo birati samo ljudska, izvanjska i tehnička rješenja, jer će nas prije ili poslije dovesti u slijepu ulicu, nego da su za dobrobit društva najkorisnija, najispravnija i najdugoročnija ona duhovna rješenja u koja se ubraja osobna duhovna izgradnja snagom Duha Svetoga, kao i duhovni odgoj naraštaja u našem narodu, jer samo ljudi osnaženi Duhom Svetim mogu ispravno voditi narod i biti jamstvo ispravnog pomaka na svim razinama Crkve i društva.
Neka Duh Sveti, koji je u apostolima izvršio radikalnu promjenu, premda nevidljivu, i nas promijeni i osposobi za svjedočko djelovanje i izlazak iz svojih ograničenih ljudskih vidika. Neka nas podigne i usmjeri, neka nam dade novi pogled i novi zamah, novi poticaj da izgrađujemo bolji svijet utemeljen na snazi i darovima koji od njega dolaze i koji, jer su božanski, nikad ne prolaze. Neka nas pouči i dadne snage da i mi druge poučavamo da se život može graditi samo na čvrstim temeljima, a to znači na neprolaznim vrijednostima. Neka Duh Božje bude u nama vjernicima istinska pokretačka snaga, najznačajniji čimbenik motivacije našeg djelovanja, jer život nije satkan od samo od krute zemaljske stvarnosti, od prizemljenog „realizma“ koji u ime materije zanemaruje duhovnu sastavnicu. Neka nas Duh Sveti pouči da životni realizam u kojem ne uočavamo snagu i djelovanje Boga nije realizam, nego previd kratkovidnih ljudi, koji, previđajući duhovski događaj, previđaju upravo ono najvažnije.
Neka nas stoga Duh Tvorac i Životvorac ispuni Kristovim uskrsnim mirom, neka nas osposobi za život sukladan njegovu životu već sada na zemlji, da bismo ga onda doživjeli u punini u slavi Očevoj po sve vijeke vjekova. Amen.

7. uskrsna nedjelja – C
Ako je uskrsnuće bio događaj koji je zbunio apostole i sve Gospodinove učenike, onda je uzašašće još dodatno moglo zbuniti, a vjerojatno i razjediniti vjernike. Pogotovo kako je vrijeme odmicalo, moglo se dogoditi da se vjernici počnu razilaziti glede tumačenja samih tih događaja, što se stvarno i počelo događati kako je vrijeme nakon pashalnih događanja odmicalo. Uslijed toga slabilo je njihovo zajedništvo i povezanost, na što je Gospodin računao kad je u svojoj božanskoj providnosti htio da se njegova slavna muka, smrt i uskrsnuće navijeste svakome čovjeku kao presudni događaj života. Već je i sam Ivan osjetio da je postojala opasnost jaza između onih koji su s Gospodinom dijelili vrijeme i prostor i onih koji će kasnije vjerovati u njihovo ime. A navijestiti Kristovo uskrsnuće i uzašašće nije isto što i držati predavanje iz filozofije, jer bi događaj Isusa Krista trebao dotaknuti život i obuhvatiti cijelu osobu. Jer kršćanstvo nije samo istina koja je uvijek istina i funkcionira bez obzira tko o njoj govorio. Ono nije matematička istina očevidna na način znanosti, premda je događaj Isusa Krista istina koja i sama po sebi govori. Kršćanstvo je život i istina kršćanstva se naviješta ne samo riječima i predavanjima, ne samo govorima i propovijedima, nego prvenstveno svjedočanstvom života.
I kao što su apostoli jedno vrijeme dvojili o uskrslom Gospodinu, tako su i neki kršćani u vrijeme kada sveti Ivan piše svoje Evanđelje, sigurno dvojili o istinitosti apostolskog navještaja, o točnosti njihovih izviješća, pa i onda kad apostoli svojim životom nisu davali povoda takvoj nesigurnosti, dvojbama i podjelama. Teško je zamisliti da se nisu pitali kako živjeti nakon Gospodinova uzašašća? Kako vjerovati? Što činiti? Koliku važnost u svome životu pridavati Gospodinovu životu i otajstvima koja je on među njima živio? Premda su njihove dvojbe i kolebljivosti izvirali iz njih samih, a ne iz neodređenog ili nedoličnog ponašanja apostola, ipak je Ivan smatrao potrebnim učvrstiti ih u vjeri sjećajući se Gospodinovih riječi koje su tako i nama ostale zapisane. Bilo je to neobično važno, jer je Gospodin povjerio apostolima i cijeloj Crkvi da budu svjedoci njegova života i svih slavnih događanja, te je bilo razvidno da nesigurna i nesložna Crkva ne može nikome navijestiti Radosnu vijest niti ikoga oduševiti da prihvaćajući vjeru i sami pođu Kristovim stopama.
Zato je današnji evanđeoski odlomak iz pera apostola Ivana svjedočanstvo kako je Isus, svjestan svega što će se dogoditi njegovim spasiteljskim djelom u pashalnom otajstvu, znao koje bi sve osjećaje mogao proživljavati vjernik u nekom kasnijem vremenu. Znao je da će se on sam vratiti k Ocu, u slavu nebesku, znao je da će njegova ljudska narav doživjeti božansku proslavu, te da neće ostati tjelesno vidljiv do konca svijeta, nego da će ga njegovi učenici od tada morati doživljavati snagom duha i vjerom. Također mu je bilo jasno da će se mnogi vjernici, koji će prihvatiti svjedočanstvo apostola o njegovu uskrsnuću i uzašašću zacijelo naći i pred upitima i nedoumicama, ali isto tako da će tražiti načina kako osjetiti i doživjeti njegovu prisutnost, unatoč tome što nije vidljiva na način na koji su je doživjeli apostoli. Zato Isus nije uzišao k Ocu, a da nije apostolima dao upute kako živjeti nakon njegova odlaska Ocu, a da se ne osjete zakinutima za njegovu spasenjsku prisutnost.
Isusova molitva nam otkriva glavne naglaske skrbi za život Crkve, zajednice njegovih vjernika, koja nastavlja njegovo poslanje u svijetu. Jer za dobro poslanje u svijetu, Crkva je uvijek iznutra trebala biti jaka, slika božanske ljubavi i jedinstva, odraz božanske slave, koju je, uostalom, imao i njoj predao sam Isus. A njezina se snaga mjeri samo količinom svijesti o prisutnosti uskrslog Gospodina i zajedništvu koje izvire iz Boga i njegove ljubavi, a ne iz organizacijskih sposobnosti čovjeka. Preduvjet je stoga bio da svaki vjernik doživi i primjeni ono što je on kao Gospodin učinio, da bi potom mogao i učiti ono što je on navijestio. Isus stoga za svoje učenike ne traži drugo nego da prime njegovu slavu i da od nje žive, da po njoj postanu jedno s Bogom i međusobno, te da čuvaju njegovu riječ, da bi potom i navijestili svijetu primljeni dar.
Zato život nas vjernika, u ovom vremenu, koje je za nas kao i za Ivanove vjernike uvijek vrijeme nakon Gospodinova uzašašća, mora odisati događajem uzašašća. Ali ne bi smjelo biti takvo tek zbog kronoloških razloga, nego bi moralo biti takvo dubinom i kakvoćom života. Jer Isus je kao odgovor na sve nedoumice odgovorio kako je on svojim učenicima dao svoju slavu, onu istu koju je imao on kod Oca od vijeka, onu istu koju je doživjelo njegovo tijelo o uskrsnuću i uzašašću. Zato za kršćanina život nije određen tek kronologijom koja ukazuje kako živimo u razdoblju nakon uzašašća, nego bi naš život od slave Gospodnje bio pravi pokazatelj da smo proslavili i doživjeli otajstva kojima je on ne samo ušao u naš život, nego i nas uveo u božanski. Kršćani bi trebali živjeti kao oni koji žive od slave Božje na zemlji, te su upućeni prema njezinoj punini u vječnosti. Ako traže slavu Božju, ako traže savršeno jedinstvo s Ocem i od njega žive, onda je i njihov život obilježen međusobnom slogom, razumijevanjem iz kojega izlazi vjerodostojno svjedočanstvo. Isus je htio da budemo ispunjeni i obuzeti njegovom slavom na zemlji, da bismo je mogli uživati i u nebu, promatrajući onu iskonsku, nepatvorenu koju je on imao kod Oca prije postanka svijeta.
Kršćanin doista ne može sebi dopustiti živjeti samo kao pozemljar i prašinar, kao biće iz zemlje i za zemlju, nego kao biće koje živi prihvaćajući svojim životom proslavu Kristovu, te promatrajući već sada onu vječnu prema kojoj ide, a čemu je put otvorio Gospodin Isus. Samo takav pristup uskrsnim otajstvima omogućuje kršćaninu da i u svijetu, usprkos i poradi radikalnog neslaganja s onim svjetskim, doživi iznimnu radost koja mu dolazi od primljene slave po kojoj je primio spoznaju Oca. Njegova radost postaje golema, jer je po slavi Isusovoj dobio dar svijesti da se razlikuje od svijeta i da snagom te iste slave nadilazi svijet. Upravo po toj slavi primio je moć da bude jedno s Bogom, da bi potom mogao biti dio one zajednice koja slavi i odražava Božje jedinstvo na zemlji.
Zbog svega rečenoga ne bismo smjeli dopustiti da Isusova molitva u nama ne donese ploda, nego je na nama da prigrlimo njegovu slavu koju nam je dao, te da kao vjernici živimo kao istinska djeca slave što ispunjavaju svijet slavom Božjom, da bismo jednom i nebo ispunili radošću kada tu istu slavu dođemo uživati po sve vijeke vjekova. Amen.

Uzašašće Gospodinovo – C
U hrvatskom jeziku postoji jedna poslovica koja glasi: Daleko od očiju, daleko od srca! A primjenjuje se na nas ljude koji smo podložni zaboravu i nezahvalnosti prema onima s kojima smo se družili ili koji su nas zadužili svojom pomoći i uslugama. Mnogi ljudi su doživjeli da, nakon što su se stjecajem okolnosti udaljili od onih s kojima su dijelili vrijeme i prostor, dobro i zlo, planove i nadanja, odjednom padnu u zaborav, pa je onda narodna mudrost pronašla izreku kojom to opisati i izraziti.
Danas dok slavimo svetkovinu Kristova uzašašća upitati nam se vrijedi li to i za Krista Gospodina, da čim je daleko od očiju, postaje daleko i od srca. Upitati nam se zašto je onda nestao iz vidokruga apostola? Je li mu onda to bio i cilj da bude daleko od očiju i daleko od srca? Odgovor na ovo pitanje je višestruk, a možemo ga tražiti iz perspektive Krista Gospodina, ali i iz naše ljudske perspektive. Ako bismo upitali Gospodina zašto je uzišao na nebo i nestao iz našeg ljudskog vidokruga, bez sumnje bi nam potvrdio da nije nestao želeći biti daleko od nas, da bi se i na njemu ostvarila spomenuta izreka. On je uzišao k Ocu otvarajući put i nama, i jer je došao od Oca gdje je bilo logično da se i vrati. No njegov cilj nije bio da nas zaboravi, nego da nas još snažnije sa sobom poveže snagom svoga Duha. Dakle, iz njegove perspektive, otići s očiju bila je neminovnost, ali u nijednom slučaju nije podrazumijevalo da će nas zaboraviti i da će prestati za nas skrbiti.
A što se tiče nas ljudi, odgovor je sigurno složeniji i ne podudara se s onim Gospodinovim. Najprije zato što ima jedan vrlo visok broj kršćana koji se ponašaju sukladno ovoj izreci. Gospodin im je daleko od očiju, pa im je onda i daleko od srca, te se ponašaju kao da ih nije briga za njega i za njegov nauk. Žive tako kao da ih on ne vidi i kao da ne zna za njihovo ponašanje. Ispovijedaju se vjernicima, ali sve što čine suprotno je od istine Evanđelja i života kojim je živio naš Gospodin i od svega čemu nas je poučio. Govore da su kršćani, a to ničim ne svjedoče, te umjesto da žive djeca svjetla, ponašaju se kao djeca svijeta.
No naravno ima i kršćana koji si postavljaju radikalna pitanja o Gospodinovoj odsutnosti i uzašašću, bojeći se da time ipak gube sigurnost, jer u ljudskoj slabosti tražimo i osjetilima se osvjedočiti u ono što vjerujemo. U nesigurnosti čak pomišljaju da si Gospodinovim uzašašćem sami mnogo izgubili, jer se boje svoje kolebljive vjere i ljudske slabosti.
Međutim, počevši već od apostola i prve kršćanske zajednice, osvjedočeni smo da ima kršćana kojima Kristov odlazak u nebo nije gubitak, nego naprotiv dobitak, kojima nije oslabio nego učvrstio vjeru, koje nije ugrozio u postojanju, nego im dao sigurnost i mnogo snažnije razloge života, koji je osmišljen hodom prema nebu i životu vječnomu. Isus je u jednom trenutku bio uzet ispred njihovih očiju, no time se nije udaljio od njihovih srca, nego, naprotiv, uzašašće je bilo neophodni preduvjet da im bude u srcu. Tek kad je uzišao s desne Očeve, njima je bilo jasno da ga po vjeri i ljubavi imaju u srcu, gdje je pronašao svoj kraljevski. Smjestio se u njihovo srce djelotvornošću svoga slavnog uskrsnuća i snagom obećanog Duha koji je za njih postao najveće Obećanje i Sila odozgor koja u njihovim srcima svjedoči o nastanjenju cijeloga Trojstva.
Za apostole i za sve one koji iskreno vjeruju ne vrijedi ona: Daleko od očiju, daleko od srca, jer su oni od trenutka uzašašća bili osposobljeni živjeti ne pogleda uprta u nebo, kamo je Krist otišao, nego srca. Snagom Duha svetoga mogli su srcem promatrati otvoreno nebo i Gospodina gdje sjedi zdesna Ocu, jer su tu istu sliku imali utisnutu u srca prisutnošću trojedinoga Boga. Njihov pogled se nije više trebao mučiti kako pronaći Krista u tjelesnom obliku, jer je srce puno vjere bilo svjedok njegove prisutnosti i najveća potvrda uskrsnuća. Zato umjesto da upiru pogled u nebo, upirali su svoje srce žudeći istu proslavu koju su vidjeli da je doživio uskrsli Gospodin. Neka njihov primjer bude i nama poticaj da budemo svjedoci otajstva Gospodnjega na zemlji, propovijedajući obraćenje na oproštenje grijeha svakom čovjeku, ukazujući time put prema nebeskoj domovini gdje ćemo s Kristom živjeti u slavi po sve vijeke vjekova. Amen.

6. uskrsna nedjelja – C
Svaki čovjek u sebi nosi neizvjesnost, pa onda i strah, pred životom. On se tiče čak i sadašnjosti, a možemo misliti koliko se povećava kad se radi o budućnosti. Svatko traži sigurnost i potvrdu za vječni život, a najčešće je takvo traženje prožeto željom da se nastavi vječno živjeti na zemlji, doslovno do iznemoglosti, jer kao da nitko nije do kraja uvjeren u postojanje života u Bogu, kojemu nema kraja. Nerijetko i mi vjernici treperimo pred tim pitanjem. Jer u konačnici ne vjerujemo ni sebi i svojoj nutrini, ni samome Bogu koji nas u dubini poučava i daje iznimnu sigurnost. Bojimo se da govor o životu vječnomu nije samo naša projekcija. Prevelik je ulog, sam život, da se ne bismo o tome pitali s dozom nespokoja i grča. Pa i onda kad razmišljamo o životu našega Gospodina, pitamo se je li stvarno istina sve što je Isus rekao i učinio, što je zapisano u Evanđeljima. Pitamo se je li moguće da je to tako bilo, od trenutka kad ga više ne vidimo u tijelu, kao što su ga vidjeli apostoli. Pitamo se nisu li se oni prevarili kad govore da su ga vidjeli uskrsloga. Nisu li iznijeli samo svoja maštanja i lijepe želje, umjesto stvarnosti? Želimo znati kako pronaći potvrdu i dokaz za sve to što su govorili i što i dan danas Crkva naviješta.
A potvrde za sve to nema na način na koji je tražimo i očekujemo, ukoliko to očekujemo na zemaljski i tjelesan način, nego je pronalazimo samo u onom unutarnjem miru duha koji nam je ostavio Krist Gospodin. Potvrdu da je istina sve što nam je Gospodin navijestio i predao pronalazimo u dubinama duše u onoj božanskoj prisutnosti koja nas ispunja kad doživimo iskustvo i radost njegova uskrsnuća u svome biću, kad osjetimo da je istinita svaka njegova riječ jer pronalazi mjesto u našoj duši ispunjavajući njezine zahtjeve i dajući odgovor na svako njezino traženje. Ništa manja potvrda nije ni ona toplina ljubavi koju osjećamo u srcu kao nezamjenjiv i nenadmašan Božji dar, sasvim sukladan našim najosobnijim potrebama kao sadržaj koji jedini može napuniti srce.
Živeći tako od spomenutih duhovnih dimenzija, tražeći njihovu potvrdu u duši, činimo doista značajan zahvat u životu. Pripremamo se primiti dar odozgor i doživjeti događaj dolaska Duha Svetoga koji nas vodi kroz postojanje dajući nam sigurnost budućega života. Samo Božji Duh može izvući iz naše dubine riječi koje je Gospodin unutra pohranio svojim djelom, a mi ih primili u mukotrpnom procesu promišljanja i pounutrašnjenja svega što nas je poučio, a što se nakupilo u duši kao najdragocjenije i najpročišćenije blago.
Ako želimo da nas Duh Sveti poučava o svemu, da nam doziva u pamet sve što je Gospodin govorio, neophodno je Kristovu riječ taložiti u srce, dopustiti joj da se „slegne“ i sazrije u nama, kao što se mora „slegnuti“ i sazrjeti vino da bi potom bilo još kvalitetnije za piti. To znači da njegovu riječ ne možemo samo čuti i prečuti, nego da je moramo u sebi čuvati meditirajući o njoj. Jer da bi nam Duh Sveti mogao dozivati u pamet, to mora biti najprije negdje pohranjeno, jer Duh Božji može dozivati u pamet samo ono što je već dio nas, dio našega života, što se utkalo i ispunilo praznine bića, zatvorilo rupe u spoznaji, ugasilo žeđ za ljubavlju i životom. Zato Duh Sveti doziva u pamet ono što smo prije kroz ljubav Božju primili u srce. Duh Sveti ne može dozivati u pamet ono što nismo prije spremili u sebe, pa se stoga mora prije dogoditi nastanjenje Boga u duši i srcu. Isus nam to zorno predočuje govoreći: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Isto tako veli da tko njega ne ljubi, riječi njegovih ne čuva, ukazujući koliko je bitno za svakog onog tko se ispovijeda njegovim, ne samo reći kako ljubi, nego i imati svijest o tome koga i što ljubi. Jer, u konačnici, njegova riječ nije samo njegova, nego i riječ Oca koji ga je poslao, te tko zadrži tu riječ, zadržava u sebi i Božju prisutnost na otajstven način.
Kako vidimo, ključno je u svemu tome „čuvati riječ“, kako kaže Gospodin, što pretpostavlja čuvanje riječi u srcu, u najdubljim dubinama bića gdje prebiva ljubav. Samo takav odnos prema riječi Gospodinovoj postaje jamstvo i preduvjet života, na način da nam postaje vrelo mira kroz život. Jer samo kad imamo sigurnost da znamo kamo idemo, to jest da idemo u kuću Očevu, možemo biti mirni pred svime što dolazi. Sve drugo, to jest svaka druga zemaljska sigurnost i uporište bit će nam u određenom trenutku sigurno oduzeto, a ostat će samo ono duhovno, u srcu pohranjeno. A upravo to je ono stvarno uporište života, prostor na koji djeluje snaga Duha Božjega koji nas osvježava ulijevajući nam sigurnost onkraj zemaljske sigurnosti, stvarnost onkraj opipljive stvarnosti, dokaz onkraj matematičkog postupka. Zato je Gospodin i mogao reći svojima: Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši.
Pozvani smo stoga i mi, poput apostola kojima je bio upravljen ovaj Kristov govor, čuvati njegovu riječ u ljubavi da bismo doživjeli nastanjenje presvetoga Trojstva u svome biću, te snagom Duha Božjega primili mir koji nam je Uskrsli ostavio kao neizmjerni dar pred nemirnim morem postojanja, kao stabilnu sigurnost u nemirima neizvjesne budućnosti.

5. uskrsna nedjelja – C
Ne samo danas, nego i uvijek je jedan od zakonitih ljudskih imperativa bio postati slavan, to jest ostvariti slavu na zemlji. U vrijeme poganstva čovjek se bavio idejom ostvariti na zemlji onu slavu za koju su vjerovali da božanstva uživaju na nebesima, to jest u prostranstvima u kojima prebivaju. Pa ako je trebalo poslužiti se lukavstvom ili nekim drugim prikladnim sredstvom, da se dođe do tako plemenitog cilja, nije bilo sporno. No u vrijeme nepoznavanja Boga nijedan se čovjek nije trudio proslaviti Boga u sebi, nego radije proslaviti sebe slavom božanstava (ako su postojala!). I kad nije znao kako drukčije ostvariti slavu, čak je sebi dopuštao proglasiti se bogom, kao što su to činili carevi i kraljevi, da bi ih ljudi slavili i štovali. Ostaci takvog poganstva su prisutni i u modernome društvu u tolikim oblicima obožavanja ljudi i njihova uzdizanja u zvijezde.
Međutim, nikome nije padalo na pamet proslaviti Boga u sebi, niti su uopće znali kako bi to izveli. Židovski narod je primio objavu Božje slave, te se trudio iskazati štovanje svome Bogu, a isto tako proširiti njegovu slavu, prvenstveno određujući zakonima kako štovati Boga i kako mu iskazivati počast. Unutar takve logike nije bila rijetkost da se drugoga prisiljava Bogu iskazivati slavu na zemlji, pa ako se nije moglo svim narodima, barem su takve odredbe bile izvedive i na snazi za izabrani narod. Zato je za židove vršenje Zakona bio ključni vid iskazivanja slave Bogu, jer tko nije vršio Zakon, nije Boga mogao slaviti. Potvrda je to kako su uočili da Boga treba slaviti životom, premda su najčešće bili daleko od ostvarenja tog ideala, jer su u strahu pred Gospodinom, želeći potpuno izvršavati zapovijedi, previđali najvažniju, premda su je poznavali. A najvažnija je bila zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, svim srcem, svom dušom i svim umom.
Isus stoga donosi radikalnu novost, jer izokreće sustav ljudskih vrijednosti, a i u odnosu na vjeru svoga naroda donosi dopune i izmjene. Kako čitamo u tekstu današnjeg Evanđelja, koji je dio Isusova govora s posljednje večere, Gospodin govori o svojoj proslavi i nagoviješta njeno neposredno izvršenje. Međutim, ne govori o svojoj proslavi na zemaljski način, niti na tragu zemaljskih kategorija, ne govori o tome kako će se sam domoći božanske slave i objaviti je svijetu, pa niti ne govori o tome kako će proslaviti Boga prisiljavajući cijeli svijet da mu se klanja i štuje ga. Naprotiv, on govori o tome kako će proslaviti Boga, te upravo stavlja ovo kao istinski ideal, sukladno objavi svoga naroda. Njegov život, doista, bio je jedna velika proslava Boga i riječima i djelima, jer je dopustio da se Bog potpuno proslavi u njemu, napose kroz muku, smrti uskrsnuće. Proslaviti Boga u sebi za Isusa je podrazumijevalo izložiti se ruglu križa i podnijeti muku i smrt za spas čovječanstva.
Isusove riječi su pouka i poruka i nama danas. Ljudski život se može ostvariti i doći do smisla i cilja samo ukoliko se čovjek trudi proslaviti Boga, a ne sebe uzdići u rang božanstva, pogotovo kad se ne trudi djelovati na božanski način, čime bi svojoj nakani priskrbio pokriće. Isus je pokazao da, ma kako čovjek težio slavi i proslavljanju na zemlji, ipak je njegova prava proslava kad se u njemu proslavi Bog. Nitko ne može doživjeti pravu proslavu kad ga ljudi slave, nego tek kad on tako živi da se Bog proslavlja u njemu. Boga se, dakle, ne može proslaviti pokušavajući otuđiti božansku slavu, što je uostalom nemoguće, nego ga čovjek najbolje proslavlja kad živi onako kako Bog hoće. Takav život je ujedno i najbolja proslava čovjeka, jer su ove dvije stvarnosti nerazdružive vezane jedna uz drugu. Kad vjernik živi tako da se u njemu nastanjuje snaga Krista uskrsloga, onda se Bog u njemu najbolje proslavlja, što postaje pretpostavka da se i sam potom proslavi u punini u Božjoj slavi. Bog se u čovjeku proslavlja onda kad čovjek daje život za svoju braću, a ne kad sam traži svoju slavu, najčešće na račun i na štetu svoje braće.
Tko u konačnici teži prema vječnoj proslavi, najprije treba proslaviti Boga u sebi, to jest živjeti tako da se Bog proslavlja u ljudskom životu. A Bog se proslavlja u ljudskom životu onda kad čovjek vrši njegovu volju i živi sukladno njegovim zapovijedima, od kojih je najveća nova zapovijed – zapovijed Kristove ljubavi. Gospodin, međutim, nije došao na svijet samo ukazati na zapovijed, da čovjek ne bi mislio da je Bog od njih izuzet, ili da ih pristrano daje čovjeku. Naprotiv, zapovijedi odgovaraju samoj biti Božje naravi. Jer ako je Bog ljubav, a je, normalno je da prva i najveća zapovijed bude zapovijed ljubavi. Time što je Bog ljubav, onda je on u sebi ispunjenje zapovijedi ljubavi, čemu je utjelovljeni Gospodin najveća potvrda u povijesti spasenja. Samo po ljubavi Bog se može nastaniti u čovjeku i u njemu proslaviti, da bi potom to postao preduvjet i zalog buduće čovjekove proslave u nebu, u Bogu, kad će ga sam Bog proslaviti puninom života u ljubavi.
Isus je onaj koji je prvi ispunio zapovijedi ljubavi svojim posluhom, te stoga poziva svoje apostole da se ljube kao što je on ljubio njih, to jest da nastave ispunjavati zapovijed ljubavi na savršen način kako je i on to učinio, nakon čega postaje smisleno vršiti i sve ostale zapovijedi. Što je rekao apostolima, vrijedi i za nas, te se i mi potrudimo proslavljati Boga u svome životu, da bi jednom i Bog proslavio nas u svome.

4. uskrsna nedjelja – C
Danas, kada slavimo Nedjelju Dobrog Pastira, u današnjem Evanđelju Isus u tek dvije rečenice daje svjedočanstvo o svome pastirskom služenju. Kao pastir on je propovjednik koji poučava svoje ovce tako da one imaju prigodu i mogućnost slušati njegov glas. Ali isto tako Isus dodaje i druge dimenzije koje ga rese kao pastira, te koje idu u korak s propovjedničkom. Ponajprije on poznaje svoje ovce i daje im život vječni. Nadalje, prepoznat je i prepoznatljiv svojim uzornim pastirskim ponašanjem, te one idu za njim na nebeske pašnjake. Naučavajući spomenuti nauk, Gospodin je ujedno istaknuo odlike pravoga pastira koji vrši povjerenu službu u njegovo ime.
Stoga kao jednu od prvih zadaća svetoga reda i crkvenih pastira možemo razabrati službu propovijedanja. Navikli smo i znamo da je svećeniku dužnost propovijedati tumačeći Božju riječ, te tako upućujući vjerničko stado na pašnjake života vječnoga. Naravno da propovijedati, ne samo u ovom slučaju nego i inače, ne znači samo ispuniti puku dužnost, nego s uvjerenjem poučavati Božji nauk, svjesni njegove nezamjenjive vrijednosti u ljudskom životu.
Pastir nije samo onaj koji propovijeda, premda se dade uočiti da se ponekada pastir distancira svojim ponašanjem od svojega nauka. Pravi pastir je, naprotiv, onaj koji životom posvjedoči ono što propovijeda. Nikada nikome i nikakav izgovor ne bi smio biti, da kaže kako je on vjernike uputio na Krista, kao da bi on sam bio nebitan u procesu prenošenja Božje poruke i privođenja Božjeg stada u vječni ovčinjak. Da ne bi bilo dvojbe, Gospodin je jasno rekao za se: Ja ih poznajem i one idu za mnom, čime je ukazao na pravi način vršenja pastirske službe. Nije pastiru samo zadaća prenijeti nečiju poruku, nego biti živo zainteresiran da Božja riječ dopre do srca vjernika. A da bi to uspio treba poznavati svoje vjernike, njihov život i potrebe, napose potrebu da se hrane Božjom hranom i ostanu pod Božjom zaštitom. Zato pastir koji vrši svoju službu u ime Dobrog i Velikog Pastira ovaca, mora poznavati svoje ovce, znati što im treba, te o njima svim silama skrbiti. Njegova je dužnost biti predvodnik u svakom dobrom nastojanju, a ne tražiti pokrića i izgovore za svoju lijenost i neodgovornost tvrdeći kako bi svi trebali jednako zdušno raditi i biti članovi Crkve, a ne samo on. Ili pak dati sebi za pravo biti grješnik time što bi netko drugi griješio. Postavljen je, međutim, voditi ovce u ime Kristovo, a ne im samo određivati gdje bi trebali ići. Ma koliko sve vjernici pripadali Crkvi i izgrađivali Crkvu, pastir se ne može izmaknuti odgovornosti da ih on ipak vodi, a to znači da prednjači primjerom kreposnog života, slušanje Božje riječi i iskustva uskrslog Gospodina. Nije on samo zakonodavac ili zakonoznanac koji bi poznavao Božje zakone, a ponekad ih drugima propisivao kao dragocjen lijek, nego je i stvarni uzor koji je pozvan prednjačiti u svemu.
I kao što je sam Krist Gospodin tvrdio da svojim ovcama daje život vječni, ni pastiri koji u njegovo ime propovijedaju ne smiju zaboraviti da živeći svoje svećeništvo vrše trebaju vršiti njegovu službu. A kao što je on dao ovcama život vječni, dajući svoj život za njihovo spasenje, niti pasti koji predvodi zajednicu ne može se izvući od tog poslanja. Pozvan je davati život svojemu stadu, a to podrazumijeva najprije primjer života koji struju u život Božji gdje nema više smrti ni zalaza.
Dodatni motiv treba biti pastirima i ovo zahtjevno vrijeme u kojem je mnoštvo onih koji rado prozivaju i napadaju pastire Crkve. Zato se nitko ne bi smio zavaravati: u svim su vremenima na udaru bili najprije vodeći članovi zajednice vjernika, kao što je bilo i u prvim stoljećima Crkve. Najprije se udaralo na odgovornije, da bi, kad se udari pastira ili predvodnika stada, stado razbježalo. Zato nijedan pastir nema pravo davati povoda, a, na žalost, ima pastira koji upravo to čine, te svojim grijesima dovode u pitanje vjerodostojnost Crkve i izlažu je pravom linču i mučenju.
To što su svi vjernici pozvani svjedočiti Krista uskrsloga ne opravdava nijednog pastira da se izgovara za svoje slabosti i grijehe i da u njima ostane, gotovo držeći svojim pravom pravo na grijeh i na neuredan život. Nitko nema pravo da zbog njegova pojedinačnog grijeha trpi cijela Crkva izložena medijskim zloporabama i pritiscima. Nitko nema pravo dati neprijateljima Crkve povoda da izvlačeći nemoralne i kriminalne afere zbunjuju vjernike i udaljavaju ih od Crkve Božje, te da sam Papa mora trpjeti napade i sramotu poradi takvih. Premda se zna da teološki nije točno poistovjećenje po kojem kad se govori o Crkvi misli se na biskupe i svećenike, dakle na pastire, jer svaki krštenik je dio Crkve, no umjesto da pastire to iritira, trebao bi im biti daljnji poticaj da žive predanije, duhovnije, kreposnije. Oni moraju biti ponosan što ih se poistovjećuje s Crkvom, te mora biti preslik njezina lica, to jest lica Kristova koje se u njoj zrcali.
Stoga nam ne preostaje drugo nego da se svi zajedno trgnemo, i pastiri i stado Božje, i da se ne damo zbuniti. Gospodin nas poziva danas da se zdušno molimo za revne pastire,da se i sami mogu odlikovati istim životom kojim je živio Dobri Pastir. Jer samo u Crkvi koju vodi Dobri Pastir, po pastirima po svome Srcu, imamo spasenje zajamčeno krvlju njegovom. Očistiti nam se je, stoga, i oprati od grijeha u toj istoj krvi, te zajedno biti svjesni da nas je on predao u ruku Očevu iz koje nas nitko neće ugrabiti, za vijeke vjekova. Amen.

3. uskrsna nedjelja – C
U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Ivan opisuje Isusovo treće ukazanje svojim učenicima, i to u Galileji kamo im je, nakon što je uskrsnuo, zapovjedio da dođu. No, kako vidimo iz teksta, oni su došli u Galileju, prilično zbunjeni. Nisu znali što im je činiti, niti što Gospodin od njih hoće. Prije, dok ih je on vodio, raspoređivao im je dužnosti i nisu morali razbijati glavu smišljajući zadaće, planove i obveze. O svemu je vodio brigu Gospodin, koji ih je tada pozvao s Galilejskoga mora obećavši Petru i drugovima da će ljude loviti. Oni su doista bili uvjereni da je on svoje obećanje ispunio u razdoblju uspješnog djelovanja i okupljanja mnoštva naroda koji je išao za njima, slušalo učitelja, čemu su i sami davali svoj doprinos. Nisu ni slutili da je to obećanje bilo dano tek kao nagovještaj postuskrsne plodnosti njihova propovijedanja. I mada su se s uskrslim Gospodinom do tada susreli dvaput, u dvorani posljednje večere, ipak im još uvijek to sve djelovalo čudno i zbunjujuće. Svaki put je on iščeznuo njihovim očima, te im je njegov trag blijedio pred očima, a da nisu niti znali što točno o njemu vjerovati.
I dok tako iščekuju u Galileji, u sveopćoj neizvjesnosti, Petar se odlučuje prikratiti vrijeme ribareći, kao što je nekada činio, a njegovi prijatelji odluče ići s njime. Petrovu inicijativu može razumjeti svatko tko je imao iskustva s ribarenjem, jer tko je oprobao izazov ribolova, teško može odoljeti prigodi poput one koja se ukazala skupini apostola i učenika, da ponovno, nakon tri godine, opet bace mreže kušajući ribolovačku sreću.
Njihovo duhovno stanje i pokušaj da aktivnošću skrate vrijeme odraz je i slika i nas kršćana današnjice, koji, manje više, uronjeni u svakodnevnicu isto tako stojimo na obali života, nesigurni, zbunjeni i izgubljeni. Ne osjećamo uvijek živom i djelotvornom njegovu uskrsnu prisutnost u svome životu, niti značenje uskrsnuća . Ne znamo uvijek što nam je činiti ni kako se Bogu potpuno darovati. Ne znamo točno što on očekuje i hoće od nas u životu, te nam se čini najlogičnijim svoje vrijeme ispuniti profesionalnom aktivnošću. No kao što ni apostoli nisu imali uspjeha u ribolovu, tako je i naša svakodnevnica besplodna ukoliko nije prožeta sviješću prisutnosti uskrslog Gospodina.
Kao što je Gospodin onda, pozivajući ih da bace mreže prema njegovoj uputi, učinio plodnim njihov napor, i nama danas ne preostaje drugo nego poći njihovim stopama. Stvarne životne plodnosti, pa ni uspjeha, nema u izvanjskom ljudskom aktivizmu, kojim čovjek, istina, do neke mjere može zasititi svoje potrebe, ali ne može pronaći ispunjenje. U slučaju apostola prazne mreže odraz su takvog života. Uložen je napor, a rezultat je oskudan, dapače nikakav. Tek kad se sluša riječ Uskrsloga, koji usmjerava i obogaćuje i naše djelovanje, onda tek ostvarujemo pravi uspjeh, te uloženi napor postiže svoj smisao. Stoga nam Ivan pruža stvarno rješenje za život svakodnevnice, radi čega je ispričao i ovaj događaj o ukazanju Uskrsloga na Galilejskom moru. I sam je trebao dati odgovor kršćanima koji su se pitali o Kristovu drugom dolasku ili su sumnjali u njegovo uskrsnuće, jer im je uslijed zbunjenosti i slabosti njegov lik blijedio pred očima. Ivan im kao odgovor opisuje ovo apostolsko iskustvo koje se također odlikuje nesnalaženjem i slabošću, ali isto tako svjedoči o potrebi da se uskrslog Gospodina doživi u svakodnevnim aktivnostima, ma koliko nas vremensko razdoblje dijelilo od tog najznačajnijeg događaja u ljudskoj povijesti. Zato i nama treba biti jasno da je Uskrsli jednako daleko od svojih učenika, kao i od onih vjernika kojima Ivan koncem prvoga stoljeća upravlja svoje Evanđelje, ili pak nas vjernika 21. stoljeća. Ako je Kristovo uskrsnuće tlapnja i neistina, onda je udaljeno od nas onoliko koliko može biti udaljena smrt od života, nepostojanje od postojanja, laž od istine. Ukoliko je, međutim, njegovo uskrsnuće istina, kao što jest, onda je jednako blizu svojim apostolima, Ivanovim vjernicima i nama, jer za njega nema barijera prostora i vremena.
Vrijeme nam je stoga posvetiti svoju svakodnevnicu snagom uskrslog Gospodina, pouzdavajući se u njegovo vodstvo i u hranu života koju je on za nas pripremio i želi s nama blagovati. Ne možemo niti izraziti koliko je dragocjeno prepoznati ga na obali našeg življenja i onkraj djelovanja, kao što je to učinio ljubljeni učenik, tako da cijelo naše biće može biti prožeto njegovom uskrsnom slavom. Isto tako je žurno i neodgodivo zaplivatii prema njemu svim žarom, kao što je to Petar učinio. Neka nam riječ svetog Evanđelja bude dodatni poticaj da tražimo i doživljavamo Gospodnje uskrsnuće uslijed svakodnevnih briga i nedoumica, te da žarom vjere i ljubavi svladavamo svako kolebanje i nedoumicu koja nas prati na putu života vjere.

2. uskrsna nedjelja – C
Veliki ljudski umovi bavili su se problem ljudskog postojanja i razumske spoznaje kao najizvrsnijeg dara naravnog ljudskog života. Oni koji su željeli steći sigurnost i doći do uporišta i temelja ljudskog postojanja oblikovali su pojedine filozofske principe, kao što je bio onaj poznati: Mislim, dakle jesam. Naravno, mnogi se s takvim principom ne bi složili, držeći da ljudski um ne može biti temelj, nego da mu prethode drugi oblici spoznaje, te stoga zacijelo oni imaju prednost ispred ljudske misli. U konačnici, čovjek može misliti i nešto što je nestvarno, te time tražiti uporište svojim umom u onome što nije, a ne što jest, što bi bio pad u ništavilo, to jest pogodak u prazno, ili što bi se reklo alkarskim jezikom: U ništa!
Stoga bi, navodno primarni oblici spoznaje bili bi osjetilni, jer doista osjetila spadaju u osnovna sredstva spoznaje. Ne samo da čovjek ima pravo na osjetilnu spoznaju i provjeru svih razumskih datosti, nego njegova spoznaja počinje od osjeta. I o tome su se izjašnjavali umovi filozofa i teologa, došavši do zaključaka kako nema ničega u umu što već prije nije bilo u osjetilima. Osjetilima i osjetilnoj spoznaji čovjek zato pridaje važnost, jer njome stupa u neposredni odnos sa stvarnošću, te mu takva spoznaja postaje primjerni obrazac spoznaje. Zato i svako razumsko zaključivanje izvire iz osjetilne spoznaje, te ne može biti suprotno osjetilnim zaključcima. Štoviše, snaga spoznaje i sigurnost razumskih istina mjeri se prema tome koliko odgovaraju osjetilnoj stvarnosti i očevidnosti. Iz toga bi se dao formulirati princip: Spoznajem osjetilima, dakle jesam.
Ali kad dođe i do ovakve formulacije, uvijek se postavlja pitanje, je li čovjek prije jest ili prije spoznaje oko sebe stvarnost. Dosljedan zaključak će uvijek dati prednost postojanju, te će ići u korist postojanja na sljedeći način: Jesam, dakle spoznajem osjetilima. No osim toga nas zanima i gdje je u cijelom ovom slučaju vjera i koja je njezina uloga u spoznaji, jer vidimo da je ona središnja tema današnjeg evanđeoskog odlomka? Uglavnom se zna da je čovjek, kako danas tako i u Gospodinovo vrijeme, vjeru poimao kao znanje neke niže vrste, koje traži svoj prostor tamo gdje osjeti i razum ne mogu doprijeti, čiji zaključci ostaju uvijek upitni i dvojbeni, podložni sumnji. Postavlja se stoga ozbiljno pitanje je li Toma trebao vjerovati svojim kolegama i prijateljima ili je pak opravdan njegov zahtjev da provjeri opipom svoje ruke istinu koju su mu navijestili. Pitamo se koliko je uopće zamjeriti apostolu Tomi što je želio provjeriti svojim rukama stvarnost Isusova uskrsnuća, što je želio ne pouzdati se samo u promišljanje utemeljeno na priči drugih apostola, nego je htio steći sigurnost osobno provjeravajući. Zašto ga je Gospodin ukorio, ako je Tomin zahtjev i postupak bio logičan, rekavši mu da su blaženi oni koji ne vidješe a vjeruju, kad znamo da je Toma želio isključivo sigurnost glede spoznaje njegova uskrsnuća? Treba li Tomi zamjeriti zato što nije vjerovao, ako vjera nema nikakvog značajnog mjesta u ljudskoj spoznaji? Ako Toma nije želio ništa nelogično, onda je neophodno razumjeti Isusove razloge da bismo shvatili zašto su Tomi uopće upućeni prijekori. Ako je vjera nebitna, zašto ga prekorava, a ako je bitna, u kojem je odnosu prema osjetilnoj i razumskoj spoznaju na kojoj je Toma želio temeljiti svoja uvjerenja? Je li im vjera suprotna? Je li superiorna ili inferiorna drugim oblicima spoznaje i svijesti? Može li ih zamijeniti ili im se mora podrediti, kako je mislio Toma?
Tkogod razmišlja o činjenici i značenju vjere u ljudskome životu, doći će do zaključaka da je odnos vjere prethodio i osjetilnoj i razumskoj spoznaji. Naime, tkogod postoji, postoji jer mu je netko podario život i jer je skrbio za njegov život, te još prije nego je mogao o tome donositi umske zaključke, uspostavio je prema njima povjerenje. Zato se može oblikovati i treći princip: Jesam, dakle vjerujem! I on nije ništa manje značajan za ljudski život od prethodna dva.
I kao što čovjek, ukoliko želi biti dosljedan dok razmišlja o sebi, onda mora preokrenuti spomenute formule u: Jesam, dakle spoznajem osjetima i razumom, isto tako će shvati kako je vjera bliska postojanju, te će svoj hod dopuniti uvjerenjem kako je odnos vjere sastavni dio njegova života. Jer vjera nije znanje neke niže vrste, nego jedna drukčija vrsta znanja. Ona postoji sukladno istim zakonima prema kojima postoji osjetilna i razumska spoznaja, koje isto tako jedna drugu ne dokidaju nego potvrđuju i dopunjuju. Svaki čovjek koji spoznaje stvarnost oko sebi i o njoj razmišlja, ne može ne zaključiti kako postoji samo zato što mu je netko dao život i skrbio oko njega, a tom nekome duguje zahvalnost i povjerenje. Da nije imao povjerenje u one koji su skrbili oko njega, dok je njegova spoznaja i svijest bila na vrlo niskom stupnju postojanja, ne bi uopće mogao ni preživjeti ni razviti se. Zato čovjek paralelno s osjetilnom spoznajom i razumom, razvija i osjećaj vjere bez kojeg je nezamisliv ljudski život, bilo pojedinca bilo zajednice. Čim shvaća da jest i da primat ima postojanje, shvaća da mu je netko dao život, te prema njemu mora biti zahvalan i s njim uspostaviti odnos povjerenja, jer on u stvari postoji zato što je netko skrbio o njemu. Samim činom postojanja pozvani smo učiniti dodatni napor i shvatiti da naše postojanje nije neki nevezani čin, nego ima svoje precizne uzroke u drugome kojemu dugujemo poštovanje i kojemu trebamo pristupiti s povjerenjem. Zato će, bez daljnjega, doći do formulacije principa: Jesam, dakle vjerujem. A ukoliko ne dođe do toga, griješi sam protiv sebe i protiv biti svoga života.
Isus to sigurno zna, no ipak ne prekorava Tomu jer je trebao vjerovati naslijepo, nego ga u konačnici prekorava zato što ni nakon tri godine pouke nije uspio prihvatiti ni razumjeti bitno. Niti nakon toliko vremena što im je tumačio Božje istine, Toma nije bio kadar razumjeti! Niti nakon što mu je tri godine pružao prigodu da dotiče rukama otajstvo utjelovljenog Boga, i da o njemu razmišlja donoseći zaključke, nije bio kadar povjerovati u njegovu moć. Naravno da je stoga Isus morao prekoriti njegovu nevjericu i nevjeru, premda nije očekivao da bude lakovjeran, te da vjeruje bilo kome. Jer Isus im je davao sebe tražeći da uz ono što vide i razumom promišljaju dodatno i vjerom prihvate. Jer Isusu im nije tajio događaje koji su se trebali dogoditi, pa tako i događaj uskrsnuća, nego ih je, naprotiv, u to upućivao poučvajući ih. Osim toga, nudeći im da upoznaju Boga, ujedno je nudio da bolje upoznaju sebe, a on niti nakon tri godine Učiteljeve pouke nije došao do dubine svoga bića i otkrio u nutrini da je ono što je Isus navijestio sve božanska istina. Zato je Toma čuo Gospodnji prijekor, jer je, nakon svega što je trebao iskusiti s Gospodinom, doveo u pitanje princip vjere, koji upotpunjuje osjetilnu i razumsku spoznaju.
Ipak je Božja Providnost iskoristila ovaj događaj dajući svjedočanstvo više o Isusovom uskrsnuću. Zahvaljujući Tominoj nevjeri naša vjera u Kristovo uskrsnuće može imati dodatno uporište da učvrsti naš razum i naše osjete, te da ih pokrene prema prihvaćanju vjere. No, onaj tko istinski povjeruje u Kristovo uskrsnuće pozvan je napraviti i korak dalje, te ponovno, na drukčiji način, izmijeniti rezultate svojih zaključaka. Ukrijepivši vjeru na hridi Kristova uskrsnuća, vjera onda postaje središnja stvarnost života, bez koje ne prihvaćamo živjeti, jer bi nam nedostajala samo središte, smisao i cilj življenja.
Tek nakon toga kad u konačnici budemo ljudi izgrađene vjere, onda ćemo spoznati da je vjera u uskrsnuće kruna i bit našeg života, te ćemo moći kliknuti s Tomom: Gospodin moj i Bog moj! Tada ćemo biti uvjereni i uvjerljivi, spremni na konačni zaključak: Vjerujem, dakle jesam!