5. nedjelja kroz godinu – C
Čovjek je u određenom smislu biće navika. Navikava se na druge ljude tako da i ne zamjećuje njihovu posebnost niti prima poticaje koji mu, jer dolaze od drugih i drugačijih, obogaćuju svakodnevnicu. A to nikad nije dobro, kao što nikad ne bi bilo dobro niti da se navikne roditelj na dijete, a dijete na roditelja, jer bi to značilo da se promatraju zasjenjena pogleda bez bistrine i prodornosti koji u ljubljenima promatra jedincatost. Navikavanje na drugoga donosi, bez sumnje, veliki previd, uslijed čega ne vidimo njegovu posebnost, pa onda i različitost kojom nas obogaćuje.
Navikavamo se tako na svoje navike kojih se ne oslobađamo lako, a i ne trudimo se previše, jer bismo onda izgubili izgovor i pokriće za slabost i uhodan život u kojem nema mjesta za posebne događaje ni ljude. Nije stoga rijetkost da se, onda nužno pokazuje i u svakodnevnici kao bolesno stanje međuljudskih odnosa, jer danas nije uobičajeno da dijete poštuje starije, ne samo na ulici i na trgu, autobusu i tramvaju, školi ili crkvi, već i svoje najbliže ukućane, jer za to u sebi nema velikog razloga. Navikavamo se na bolesnu ravnopravnost s drugima, jer drugi su isti kao i mi. Navikavamo se na naviknutost na druge, gdje nam ništa ne predstavljaju ni nositelji autoriteta, kao što su učitelji i vjeroučitelji, svećenici ili državni poglavari, a čak i na roditelje se zna podići ton i ruka.
I kao što se god navikavamo na ljude, ista takva naviknutost na Boga koja u sebi nosi manjak sposobnosti divljenja i poštivanja događa se u odnosu prema Bogu, te nam onda Bog ništa ne znači i ne govori. Ma koliko bi Božji pojavak u ljudskom životu trebao biti obilježen neponovljivim i neizrecivim darom prisutnosti i milosti, ipak se i nama kršćanima dogodi da se naviknemo na govor o Bogu, pa čak i na sudjelovanje u svetim obredima, a da ne osjetimo njegovo božansko djelovanje koje dira dušu i mijenja život. Gotovo me strah da ne mislimo tako često, duboko i ozbiljno o značenju njegove prisutnosti, niti da se uživljavamo u nenadmašivu i nepogrešivu poruku i pouku koja izlazi iz njegovih usta dajući smjer ljudskim koracima u hodu kroz prostor i vrijeme. Čini mi se da ne mislimo sa svom ozbiljnošću na to tko je Bog, te što bi za nas ljude trebao značiti susret s njime, ovdje na zemlji, gdje nam je iskazao čast i pokazao ljubav utjelovivši se i postavši čovjekom. Kao da smo izgubili osjećaj za sveti strah i poštovanje držeći ili uobičajenim takvo Božje ponašanje, ili ga pak i ne primjećujući. Štoviše, navikavamo se govoriti o Bogu, pa čak izgovarati i njegovo sveto ime, pristupati pričesti i drugim sakramentalnim činima, a da se ne približimo Bogu s dušom na koljenima, puni iskrene zahvalnosti i žarke ljubavi.
Pokazuje se time kako smo se navikli na Boga kao na sebi ravnopravnog građanina ili prolaznika pred kojim smo izgubili divljenje i poštovanje, s kojim se više ne susrećemo, nego samo usputno mimoilazimo. Takva navika nas onda ostavlja ravnodušnima do te mjere da ne vidimo veličinu i neuobičajenost njegove prisutnosti. Umjesto da u nama poraste divljenje što smo otkrili Boga koji je došao među nas ljude, koji nam se približio utjelovivši se u našu životnu stvarnost, zakazujemo potpuno stvarajući naviku unutar koje uspostavljamo odnos s njime. U mnoštvu navika ravnopravnosti i jednakosti, navikli smo se tako i na govor s Bogom i o Bogu, kao sasvim uobičajenom i ne previše bitnom biću, o kojem nešto znamo, ali uglavnom njegovu prisutnost ne doživljavamo. Navikli smo se na rutinski život u kojem nam je sve ravno, u kojem Bog ne čini nikakav zahvat, te ga baš i ne uzimamo ozbiljno u obzir, niti ga držimo moćnijim od nas.
Takvim životom navike živio je i Šimun Petar dok nije susreo Isusa na obali Genezaretskog jezera, kako nas izvještava evanđelist sveti Luka u današnjem odlomku. Živio je životom ribara loveći ribu, pripremajući barku, ispirući mreže. Tako je bilo i onog dana kad ga je Isus zamolio da otisne malo od kraja. Petar nije znao da se na njegovu barku ukrcao sam Bog i vjerojatno je iz puke uljudnosti napravio to što je Učitelj od njega tražio. Nije ni doživljavao ni opažao Božju prisutnost u nekoj iznimnoj mjeri, a napose nije ju tražio u ljudima, premda se ne može reći da nije htio biti iskreni pripadnik svoga naroda. No taj dan mu je bio sasvim neuobičajen u odnosu na sve druge dane njegova života. Riječi pouke što su tekle iz Isusovih usta toliko su ga se dojmile, jer je iz njih strujala božanska snaga, tako da je bio ponukan pozorno slušati istinu koja je zvučala mnogo drukčije nego ikad do tada dodirujući najdublje pore bića. Mogao se čuditi kako već prije nije osjetio takve riječi koje su silazile u dubinu duše i činile da se osjeća posebno, sasvim promijenjen i preporođen samo zato što je ovog Božjeg Učitelja počeo doživljavati iznimnom osobom.
Na temelju Isusova nastupa, a potom i nakon čudesnog ulova ribe, u Petru je sazrjela svijest da Isus nije bio običan čovjek, ma koliko se to u prvi mah moglo činiti. Naprotiv, on je bio iznimna osoba, pa je Petar morao napredovati u toj spoznaji sve dok nije došao do istine da je Sin Božji. Morao se udaljiti od svojih predrasuda i navika kojima je susretao ljude, a napose Čovjeka koji je nosio i naviještao Boga. To je izrazio pokazujući svijest o svojoj neznatnosti kad veli: Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! Isusove riječi i čudesni ulov ribe dovele su Petra do spasonosne spoznaje i poštovanja za Isusa kao Boga, u svoj neobičnosti i iznimnosti u kojoj se pokazuje, ukazujući Petru kako mora nadići svaku ljudsku predodžbu o Bogu koja bi mirisala na naviku.
Ova spoznaja je postala i preduvjet promatranja ljudi novim očima, očima čovjeka željna da ih privede spasenju promatrajući u njima grešnike poput sebe, ali ne samo grešnike, jer se više nije navikavao da su ljudi isti kao i on. Već je u njima promatrao iznimnu Božju mogućnost koju je Bog u njih stavio i koju je Isus želio iznijeti na vidjelo. Zato je Petar od tada, kad počinje ljude loviti, počeo u ljudima promatrati grešnike pozvane na spasenje, što će biti najveća spoznaja kako čovjek može biti neobičan, biće na koje se, kao i na Boga, ne smije naviknuti, niti u sebi niti u drugima. Ako je Isus u njemu, običnom ribaru otkrio ribara ljudi, ako je on u Isusu iz Nazareta otkrio Boga, onda je doista neophodno poći tim putem razbijanja navika na Boga i na božansko oko sebe i u sebi, te je samo pitanje trenutka kad ćemo u sebi otkriti skrivenu neizmjernost koju Gospodin želi da osjetimo, a da se na nju ne navikavamo.
Dopustimo stoga svome Gospodinu da nas trgne iz naše ljudske uljuljanosti u navike uslijed kojih ne vidimo veličinu Božje svetosti, da bismo kao kršćani uspostavili s Gospodinom odnos istinskog štovanja i klanjanja, kao što je Petar započeo na svojoj lađi na Genezaretskom jezeru. Tko dopusti da mu Krist, na takav način uđe u život, osjetit će se sasvim posebnim, te će dobro razumjeti Petra i njegove prijatelje, koji nakon tog događaja pođoše za Isusom, istrgnuvši ih iz uhodanih obrazaca života vjere, kao i loših navika ophođenja s Bogom i ljudima.

 
4. nedjelja kroz godinu – C
Svi znamo što danas znači liječnik, te da nam život bez dobrog medicinskog sustava ne bi bio ni približno ugodan, siguran i bezbrižan, premda nikad ne može biti u potpunosti, pa da su i ne znam kako opremljene bolnice i vrsni liječnici. Zdravstvo je stoga jedna od bitnih sastavnica našega društva jer nam pruža određenu sigurnost i zaštitu protiv zdravstvenih tegoba i nedaća bolesti i kojekakvih patnja. U vremenu u kojemu živimo mislim da se medicinska znanost može doista pohvaliti i stanovitim uspjesima i dostignućima, te danas nitko više ne ponavlja izreku koju smo čuli u današnjem Evanđelju: Liječniče, izliječi sam sebe! Medicina i liječnici danas imaju takvo iskustvo, kao i mogućnost vježbe i eksperimenta, učenja i usavršavanja, tako da im nije neophodno i prikladno ponavljati tu izreku. Ta izreka je postojala u Gospodinovo vrijeme kad je svaki liječnički zahvat, za razliku od onog što se događa danas, bio u najvećoj mjeri nesiguran. Zbog nedostatka specijalizacija i specijalizanata uspjeh je bio vrlo upitan. Nije imao tko ni čime uspostaviti kvalitetnu dijagnozu, te izvesti potrebni zahvat.
I dok se danas medicinska scena korjenito promijenila u odnosu na Gospodinovo vrijeme, jer su liječnici opremljeniji, osposobljeniji i s više iskustva, dotle nam duhovna „zdravstvena“ scena pokazuje iste simptome kao i nekada. Za razliku od tjelesnog vida, duhovno zdravlje čovjeka se nije nimalo poboljšalo, već bolesno stanje ostaje jednako sporno i bolno, od one prve bolesne zaraze na Adamovu tkivu do posljednjeg rođenog djeteta. Međutim, nije tragedija u tome što se situacija nije mnogo promijenila, već što duhovno bolesni čovjek ne prihvaća dijagnozu. Dok vjerujemo liječnicima i bolničkom osoblju, kliničkim i bolničkim aparatima da su sposobni dati nam pravu dijagnozu, dotle se baš nerado upuštamo u propitivanje duhovnoga zdravlja i duhovne dijagnoze. Dok nam je vrlo stalo da znamo stanje svoga zdravlja, s druge strane kao da se strašimo, ili, štoviše, ponašamo se kao da nam nije u interesu uspostaviti duhovnu dijagnozu. Nadalje, postoji čak prava opasnost da nekome ukažete na duhovnu bolest, taj postaje alergičan smatrajući to neprimjerenim i nedopustivim, povredom osobnih prava i intime.
Što se tiče Isusovih sunarodnjaka, pa onda i reakcije svakog čovjeka koji se opire kad mu netko pokušava „uspostaviti duhovnu dijagnozu“, dijelom su (bili) u pravu, jer nema nijednog čovjeka kojemu ne treba duhovna dijagnoza, te tako se može uzvratiti spomenutom uzrečicom: Liječniče, izliječi sam sebe! No, trebali su priznati da su u zabludi, jer kao prvo on nije bio Josipov sin, bez obzira što u to nisu imali uvida. To ga je razlikovalo od svih drugih ljudi, Adamovih sinova, kojima je najprije trebalo izliječiti sebe, da bi nekom drugom mogli nešto predbaciti. Stoga je, kao drugo, bio liječnik koji nije trebao najprije sebe izliječiti da bi pokazao liječničko umijeće i da bi uspješno postavio dijagnozu. Vjerojatno su ga slušali zadivljeni dok im nije išao ukazati na činjenicu da je i njima donio oslobođenje i vid, to jest da se tu pred njima ispunilo Božje pismo koje su trebali primijeniti najprije na sebi. Bilo im je zanimljivo slušati ga i povlađivati mu dok su držali da on njima povlađuje, ali kad su shvatili da im „uspostavlja dijagnozu“, reagirali su tako oštro da su ga čak htjeli strmoglaviti s litice. Tako se potvrdilo da ljudi vole povlađivati samo onima koji njima povlađuju, to jest koji potom prihvaćaju slušati njihovu volju i ponašati se sukladno njihovim željama. Čim se ne dogodi sukladno njihovim željama, njihova reakcija poprima sasvim suprotan predznak.
Ma koliko negativna njihova reakcija, ona ipak sadržava nekoliko istina: a) svakom je čovjeku potrebno duhovno ozdravljenje; b) duhovno bolestan čovjek nema puno moralno pravo drugome nešto reći jer je i sam u istoj situaciji koja ga očituje kao nemarna za lijek; c) duhovno bolestan čovjek ne može bolesniku do kraja pomoći; d) budući da je svaki čovjek duhovno bolestan čovjek, može mu pomoći samo Bog. Svi spomenuti elementi nam ukazuju onoga tko je bio potpuno zdrav, cjelovit i izliječen, kakvim se Isus i predstavio svojim sumještanima u Nazaretu. Objavio se kao Božji Sin koji je uzao našu ljudsku narav, ali nedotaknutu zarazom iskonskoga grijeha, da bi svojim životom bio liječnik i lijek našim ranama. Možemo reći, upravo nas ovaj evanđeoski događaj poziva pristupiti Gospodinu, ispovjediti svoju nedostatnost i dopustiti mu da nam napravi duhovnu dijagnozu te nas potom svojim životom iscijeli od naše slabosti i grešnosti, kako bi onda i naš život s pravom mogao, poput njegova, postati ljekovit drugima.

3. nedjelja kroz godinu – C
U suvremenom svijetu znanosti i tehnologije, posebno su na cijeni ljudi koji se školuju u inozemstvu, u dobrim školama, velikim i opremljenim učilištima i sredinama gdje se događa golem protok misli i ideja. Naravno, da se od takvoga, kojemu je bilo omogućeno kvalitetno školovanje i stručno usavršavanje, mnogo očekuje kad se vrati u svoju domovinu i svoj kraj. On postaje predmet medijske pozornosti i interesa, te nastaje ozračje iščekivanja što će dotični napraviti da opravda povjerenje. Očekuje se da donese i napravi preokret, to jest raskid s dotadašnjom stvarnošću, budući da sad postoje znanstvene pretpostavke za boljitak, ili zamah u nečem novom što do tada nije bilo poznato ili što eventualno nije imao tko pokrenuti. Zahvaljujući tako složenoj situaciji najveća pozornost je usmjerena na početak rada i djelovanja, na nastupne riječi i poteze koje bi morale odraziti njegove planove i smjernice.
Takvom postupku podložni su ljudi u društvu, bilo da se radi o profesorima ili političarima, o prosvjetnim djelatnicima ili gospodarstvenicima. Upravo za nastupna predavanja i nastupne govore društvo u cjelini, a napose medijska javnost ih prati pozorno ukoliko se od njih očekuju spomenuti pomaci i opća dobrobit. To je kao kad dođe novi profesor na fakultet ili u školu, te održava svoj prvi sat, pa ga đaci ili studenti promatraju mnogo pozornije procjenjujući i njegove osobne odlike, kao i stručne sposobnosti. Ili da premijer ili predsjednik države održavaju svoj prvi govor „naciji“, logično je da su na početku djelovanja izloženi većem zanimanju javnosti, nego u kasnijem radu, jer se svi vodimo logikom da se po jutru poznaje dan. Danas se uistinu mnogo očekuje od onih koji prođu svijetom, te steknu svjetsko iskustvo i svjetsku slavu svojim djelovanjem i otkrićima ili imaju odgovorne uloge u društvu. Vjerojatno od svih drugih, njihov rodni kraj očekuje osobito mnogo, te prati svaki pokret, pamti riječ i procjenjuje sposobnosti i mogućnosti, te se stoga u takvim prigodama ne biraju samo riječi, već i izvanjska dopadljivost, no u konačnici to se svede na varku vrlo vještog prikrivanja unutarnje ispraznosti.
Kao što se događa u svakodnevnom životu u navedenim primjerima, slično se dogodilo i Isusu na početku njegova javnog djelovanja po galilejskim mjestima, a napose u Nazaretu, mjestu gdje je othranjen. Isus je svojim sumještanima bio velika nepoznanica, jer je najvećim dijelom živio skromno radeći posao u poočimovoj tesarskoj radionici, te je djelovao kao i svi ostali Izraelci u kojima nije bilo prijevare ni osobitih životnih ambicija. Međutim, znao bi on naći trenutaka samoće, znao bi se udaljiti od mjesta u određenim razdobljima, kada mu baš i nisu mogli ući u trag, te su mogli vjerovati kako je negdje išao na posebno školovanje, jer mu je čitanje Pisma išlo prilično dobro za okolnosti u kojima je živio u malom mjestu koje se nije moglo pohvaliti obrazovnim mogućnostima. Svaki put kad bi se vratio nakon izbivanja, imao im je štogod novoga reći, pa su mogli pomisliti kako svoje vrijeme koristi za doškolovavanje u nekom od većih gradova gdje se mogao susresti s poznatim učiteljima i pismoznancima. Tako je bilo i ovaj put, s time da nakon izbivanja nije više poučavao i raspravljao privatno i odmjereno sa svojim rođacima i sunarodnjacima u Nazaretu, kako nam opisa sveti Luka u Evanđelju, već se glas o njemu počeo širiti u cijeloj Galileji.
Koliko je novi učitelj privukao pozornosti, svjedoči Evanđelist kad kaže da kad kaze da su ga mnogi slavili, te je i sam mogao doživjeti trenutke euforije nakon takvog dočeka i prihvaćanja riječi koju naviješta, te bi se moglo zaključiti da je i on pobrao vrlo velik uspjeh. No, u njegovu ponašanju ne moze se vidjeti ništa od svega onoga što pokazuju obični smrtnici koji uzimajući društvene uloge promiču, prije svega, sebe, što je i razumljivo ako nastupaju samo kao ljudi.
Isus se predstavlja na potpuno drukčiji način, jer je njemu u prvom planu sasvim nešto drugo, a ne osobna promidžba i ambicija. On se posvetio objavljivanju svoje punine, a ne traženju tehnika za prikrivanje praznine. Zato ukoliko ovaj njegov nastup možemo i usporediti s nastupom neke poznate osobe iz javnosti, ipak se sadržajno razlikuju kao nebo i zemlja. Jer kad se Isus predstavlja, ne hvali se školom, strukom i diplomama, već se predstavlja kao nositelj Božjeg poslanja, kao onaj na kome počiva Duh Sveti. Time je uputio na svoju intimnu bit, koju ne mogu uvećati ni uljepšati privjesci ljudskih ostvarenja, budući da ima ures pomazanja Duha Svetoga od kojeg ne postoji veći ures i veći sadržaj u biti pojedinca. Isus se ne hvali ostvarenjima ni posjedima, nego iznosi na vidjelo sadržaj duše prožete Duhom Svetim. Nakon što je sazrele vrijeme da počne provoditi svoje poslanje, Isus se predstavlja u drugom svjetlu, premda uvijek ostaje i isti. Svojim rođacima, poznanicima i prijateljima u nastupnom govoru mora pokazati dio sebe koji nisu prije toga vidjeli, niti su znali da postoji. Zato su svi u sinagogi bili radoznali vidjeti i čuti njegov nastup i stav prema onima s kojima je do tada dijelio prostor i vrijeme na drukčiji način. Ako su ga do tada prihvaćali talentiranim sinom svoga kraja, od tog trenutka trebali su ga uvažiti kao učitelja. Do sada je bio učenik svoje sinagoge, i to vrlo redovit i nadaren, a sad je u svojstvu učitelja nastavljao svoje djelovanje, do sada je bio slušatelj riječi, a sad je postao njezinim propovjednikom i tumačem, no i u jednom i drugom slučaju gorljivim vršiteljem.
Nadalje, njegov program se ne sastoji od bombastičnih revolucionarnih najava koje bi na umjetan način trebale izmijeniti tijek ljudskog života i povijesti. Ne najavljuje korjenite društvene promjene koje bi se trebale dogoditi reformom sustava, već izlaže program koji zahtijeva promjene u čovjeku koji jedini može donijeti promjenu sustava kao plod i zbroj osobnog zauzimanja svih pojedinaca. Ma kako citirane riječi iz proroka Izaije mogle zvučati poput programa koji poziva na ostvarenje socijalne pravde i jednakosti, čime bi zacijelo draškao uši radoznalaca i podizao očekivanja svih ljudi dobre volje željnih poboljšanja društvenog statusa, njegov program je primarno religiozni i osobni. Bitna Isusova poruka je vraćati vida slijepima koji ne vide zbog oholosti, proglasiti oslobođenje sužnjima grijeha, na slobodu pustiti one koje je tlačila smrt, proglasiti godinu milosti Gospodnje svima onima koji bijahu u nemilosti sotone. Sve zajedno potom postaje preduvjet i zdravih društvenih odnosa u kojima se može ostvarivati željena jednakost i pravda.
Isusov nastupni govor u nazaretskoj sinagogi morao bi i nama kršćanima biti programatski govor koji izvire iz svijesti da smo djeca Božja koja su primila Duha Božjega, iz čega se potom rađa konkretno poslanje u svijetu koje smo pozvani objaviti i oživotvoriti snagom tog istog Duha. Njegovom prisutnošću i djelovanjem bolje upoznajemo sebe, ali i druge sa samima sobom i primljenim poslanjem, čime se osposobljujemo za odgovorni kršćanski život koji neće biti prodavanje demagogije i naviještanje lažne humanosti, već nepatvorena komunikacija s Bogom za odlučniji nastup u svijetu kojemu treba navijestiti novost i radost Evanđelja.

2. nedjelja kroz godinu – C
Možda nam se nikad nije dogodilo razmišljati o nekim jednostavnim životnim istinama, premda smo se sigurno ponašali i ponašamo sukladno njima u svakodnevnom životu. Naime, u stvarima i situacijama u kojima imamo ovlast i moć, sve ono što koristimo i činimo poprima novu i dublju dimenziju. Tako na primjer čokolada ili zlatni lančić koji nekom kupimo za dar u znak prijateljstva i ljubavi, nema samo vrijednost novca ni cijene koju nosi kao prodajni predmet. Čokolada prestaje biti samo čokolada, a lančić prestaje biti samo zlato, te ukoliko je kao dar darovan u iskrenosti duše, nema samo vrijednost koju je imao u dućanu, već poprima daleko veću vrijednost, ovisno o mjeri ljubavi koja je u nje stavljena. Dakle, onaj tko daruje s ljubavlju i poštovanjem, daje dotičnom predmetu i dio sebe, iz čega vidimo da ne određuje novac, već osoba vrijednost predmeta u danoj situaciji. Spomenuti dar dodatnu vrijednost i značenje može poprimiti i stvarno poprima ukoliko je primljen sa zahvalnošću. Uostalom, primiti dar a ne primiti ga i kao znak pažnje i ljubavi, primajući s njim sadržaj darovateljeva srca, sigurno nema velikog smisla.
Sve što je rečeno za predmete, vrijedi i za ljudska djela: djelo nije samo izvanjska radnja, niti vrijedi koliko bi se moglo procijeniti novcem, već vrijedi onoliko koliko je snage i životne prisutnosti u nj unio onaj tko ga je izvršio, kao i onaj kome je bilo upućeno. Štoviše, bilo stvari bilo djela mogu postati prihvatilište Božje prisutnosti i poslužiti svrsi koju je on odredio, te time poprimaju još mnogo veću vrijednost nego je imaju po sebi, pa čak i od onoga što bi im mogli pripisati ljudi. I kao što, gledano već u ljudskim razmjerima, bilo znak bilo djelo može zadobiti dublju znakovitost i očitovati veću svrhovitost, isto vrijedi i kad se Bog njima posluži da u njima očituje svoju prisutnost ili da preko njih izrazi volju ili uputi poruku.
Nešto slično sveti Ivan opisuje u današnjem Evanđelju opisujući Gospodinov početak javnog djelovanja u Kani Galilejskoj gdje je na jednoj svadbi pretvorio vodu u vino, da bi onda ponudio i svoje tumačenje ovoga što se dogodilo veleći: Tako u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Isus je učinio znamenje, to jest poslužio se ljudskom stvarnošću unoseći u nju svoju božansku prisutnost, da bi iz toga proizišao čin dostojan Božje veličine takav da u njega povjeruju njegovi učenici. Za njega vrčevi s vodom nisu imali samo vrijednost vrčeva i vode, već ih je znao iskoristiti da i po njima oda slavu Bogu. U njih je unio svoju božansku prisutnost, te je vodu pretvorio u vino, što običan čovjek ne bi ni pokušao, već bi, prizemljeno, posude za čišćenje i vodu koristio isključivo za čišćenje. Isus, naprotiv, zna i takvu stvarnost iskoristiti za svoj božanski plan, uzdižući tako stvorenu stvarnost do te mjere da je preobrazi. Njegovo djelovanje ujedno je postalo i znak božanske prisutnosti, da bi njegovi učenici, kao i svi sustolnici mogli povjerovati u njega. Vidimo, međutim, da sustolnici, ostajući u svom svijetu, i ne znaju da se dogodilo čudo. Pred njihovim se očima u stvari dogodilo božansko darivanje, ali kako su bili zaokupljeni samim sobom i užitcima stola, nisu osjetili niti da je vino bilo pri kraju, te isto tako nisu mogli primijetiti čudo. Jer samo pozoran primatelj dara najbolje uoči vrijednost dara koja nadilazi “prodajnu” vrijednost, ta kao zahvalan primatelj može dodatno uvećati njegovo značenje, kao što se dogodilo i u Kani. Oni koji su promatrali Krista što radi, shvatili su da je pretvorio vodu u vino, dok su drugi ostali zaokupljeni dobrim vinom da nisu ni primijetili čudo koje se dogodilo. Za njih to vino više nije bilo samo vino kojim se utaži žeđ i razveseli srce u slavljeničkim trenutcima, već je postalo znak Kristova božanstva.
Vidjeti čudo mogla je i ona koja je bila budna na sve što je istinski potrebno svakom čovjeku, te je prva i opazila da nema vina, te je odmah i prenijela Isusu, očekujući da on božanskom snagom pomogne riješiti situaciju. Isto tako, mogli su primijetiti čudo znajući da se za stolom dogodilo nešto neobično oni koji su svoju pozornost, poput apostola, usmjeravali na Isusa, na njegove riječi i pojavu, a ne samo na pune zdjele i čaše na stolu. Evanđelist ne spominje na koji su način sluge doživjele ovaj događaj, jer su također imali prigodu biti svjedoci svega što se dogodilo, samo je pitanje je li im dužnost i obveza posluživanja ostavila prostora da se dive i dođu do istog zaključka do kojeg su došli apostoli.
Kao što je pretvaranjem vode u vino u Kani Galilejskoj Gospodin svojim učenicima ostavio znamenje da povjeruju u njega, i nama ostavlja isto znamenje i poruku koliko svaka stvar i čin može imati dublje značenje od onog tvarnog i funkcionalnog. Stvar i događaj mogu postati znakovi bremeniti značenjem i porukom, a najbremenitiju poruku imaju ukoliko postaju znakovi, to jest znamenja koja upućuju na Boga. Ne preostaje nam drugo nego prihvaćati Božje znakove u značenju u kojem ih on daje, kao dobro primatelji Božjih dara, da bismo onda i sami mogli one s kojima dijelimo prostor i vrijeme, preko tih istih znakova obdariti Božjom prisutnošću.

Blagdan krštenja Gospodinova – C
U odrastanju do dobi zrelosti čovjek prolazi kroz različita razdoblja, od kojih svako ima svoje posebnosti i stupnjeve odgovornosti. No svi se slažu da je najdelikatnije mladenačko razdoblje u kojem se događaju pubertetske krize iz kojih bi trebao izići kao odrasla osoba, kao što leptir izlazi iz čahure u sasvim drukčijem svjetlu. U vrijeme mladenačkih kriza jedna od reakcije u mladom čovjeku je i proturoditeljski bunt u kojem želi dokazati svoju zrelost kao netko tko se otrgnuo od roditeljskog gnijezda, to jest paske, nadzora, a time i od ovisnosti. Nakon razdoblja mladenačkog bunta osoba pokaže zrelost kad otkrije veličinu i prihvati roditelje, bilo oca bilo majku, od kojih se u mladenačkom razdoblju i razvoju ponekad udalji želeći se pokazati samostalnim i slobodnim od njihovih ideja, želja i odredbi. Glede toga, međutim, neki ljudi ostaju trajno u mladenačkoj krizi, te se ne mogu nazvati zrelima niti kad imaju 30 ili 40 godina. No njihovoj nezrelosti pogoduje uvriježena svijest o tome kako je čovjek zreo onda kad napuni administrativnu dob zrelosti, to jest 18 godina, pa se mnogi mladi ljudi pozivaju na tu dob, a da stvarno nisu dozreli za život i odnose zrelih ljudi. U toj dobi oni još uvijek dokazuju svoju zrelost na način mladenačkog bunta koji se busa u svoju neovisnost, ali u biti isti mladi ljudi koji se razmeću svojom zrelošću ne bi bili sposobni preživjeti niti par dana bez zaštite i roditeljskog zaleđa. Javljaju se tako nezrele pretenzije za neovisnošću i provođenjem samovolje, no s druge strane nisu praćene ni sviješću o svom identitetu ni odgovornošću za svoj život i čine. Sa zrelošću u ovo naše vrijeme povezano je stjecanje prava u obitelji i svojevrsne samostalnosti, ali ne i potpuno osamostaljenje, jer su današnji „mladi“ uglavnom nesposobni živjeti samostalno dok god su im živi roditelji koje mogu iskorištavati. S njihovom zrelošću danas je povezano stjecanje prava, ali ne i razina odgovornosti koju bi trebali prihvatiti za svoj život, ali isto tako i za živote onih koji ih okružuju. Gledajući spomenute kriterije zaključak je da neki ljudi ostaju trajno u mladenačkoj krizi, to jest trajno nezreli. Zadržali su ovisnost o obiteljskom „gnijezdu“ gdje im roditelji ubace „u kljun“ što im treba, ali se ne nazire ni traga njihove odgovornosti za to isto „gnijezdo“, niti skrbi za roditelje, tako da se osjećaju baš kao slobodne „ptičice“ koje nikom ne polažu račun o svome životu, a s druge strane uživaju sva „prava“ u gnijezdu, koja im služe da mogu zakonito, ili s dobrim izgovorom, iskorištavati svoje hranitelje. Plod takvog procesa mnogi su nezreli ljudi, nesvjesni svoga poziva i poslanja i pred Bogom i pred ljudima.
S pravom se stoga postavlja pitanje što je to zrelost i kad nastupa prava zrelost za čovjeka. Može li to biti administrativna dob od 18 godina koja se uglavnom prihvaća kao dob punoljetnosti i zrelosti, ili bi pak pravom zrelošću trebalo nazvati određene čine i ponašanje koji su dostojni tog imena? U slučaju da se radi o ovom drugome, a doista se radi, mora se postaviti i jedno daljnje pitanje: Koji su to čini koji bi nam mogli potvrditi da je netko stvarno zreo?
Radi se najprije o zrelosti odnosa prema roditeljima. Zreo je onaj ne tko ima određen broj godina, s kojima je mogao steći i više titula, već onaj tko je uspio nadići mladenački bunt i pronaći način suživota i poštivanja roditelja, što od nekog trenutka uključuje neovisnost i ravnopravnost, a što dalje ide i veći stupanj odgovornosti i skrbi za njih. Tko to ne čini, ne može se nazvati zrelim čovjekom, pa da je ne znamo što u životu ostvario i postigao u profesionalnom smislu.
Isto se treba primijeniti i na život vjere. Ne može se smatrati potpuno zrelim onaj tko nije zreo i u vjerskom smislu, a nije zreo u vjerskom smislu onaj tko nije do kraja izgradio odnos prema Ocu nebeskom. Krštenje je prvi korak ulaska u jednu novu obitelj, te pretpostavlja da su nadiđene one mladenačke krize koje čovjeka udaljavaju od Oca, bilo da ga vode u nemoral ili nevjeru ili neki drugi oblik frustriranog i nezrelog odnosa prema Bogu. U obitelj Božju se može ući i sudjelovati na njenom unutarnjem životu samo kad se zauzme jasan stav prema svijetu koji udaljava od Oca i kad se zauzme prema Ocu svjedočki stav. Krštenik je pozvan živjeti tako da i Otac nebeski s radošću može s neba posvjedočiti, kao i u Isusovu slučaju: Ti si sin moj, ljubljeni. U tebi mi sva milina.
Događaj Gospodinova krštenja je putokaza vjernicima na koji način i sami tražiti zrelost života. Isus potvrđuje svoju zrelost sviješću koju posjeduje o Ocu. Stekao je pravo zvati se Sinom Božjim, te Otac to pred svima potvrđuje, te iz toga proizlazi svijest i dužnost poslanja. U svom odrastanju nije imao potrebu za takozvanim generacijskim sukobom, niti sukobom nejednakih strana i različitih po naravi, kako se danas to zna tumačiti u obiteljima u sukobima roditelja i djece, gdje se djeca već od najranije dobi navikavaju ostvarivati svoja prava, ali bez obveza. Isus se kao Sin nije žalo da je neshvaćen, kako to već od djetinjstva tvrde mnoga djeca i mladi u obiteljima, kako ih se ne sluša i ne uvažava, a da oni pri tome sebe ni najmanje ne ispituju slušaju li oni one koje bi trebali, uvažavaju li ih i poštuju. Danas kao da se zrelost i pokazuje najviše u odbijanju odgovornosti i neprihvaćanju dužnosti, što roditelji, na žalost, šutke prihvaćaju. Gotovo kao da vlada pretpostavka životnog automatizma u kojem se sin ne treba djelima potvrđivati sinom dostojnim baštine svoga oca.
Isus je,naprotiv, kreposnim djelima potvrdio svoju zrelost pred Ocem, te je i nama navijestio da je prava zrelost samo prokušan život pred Bogom, što se ne potvrđuje u državnim ili općinskim uredima, već kreposnim vjerničkim ponašanjem. Zrelost pojedinog vjernika ne mjeri se dakle godinama dobi, već isključivo sviješću koju ima o Ocu nebeskom, a u skladu s time su i prava i dužnosti.
Krštenjem otpočinje put zrelosti u svijetu. A put zrelosti za čovjeka nije put potpune samostalnosti i odbacivanja Boga, kako mnogi učine, već, naprotiv, put upoznavanja Oca i njegove ljubavi. Zato je prvi čin Isusova djelovanja u svijetu, prvi čin ulaska u javnosti, priznavanje Oca i, u stvari, dopustiti biti prepoznat od Oca, što se dogodilo prilikom krštenja na Jordanu. Tim činom Isus je priznat i ovjerovljen da može u ime Božje djelovati u svijetu, te pozvati sve ljude na zrelost djece Božje, pa se potrudimo poći tim putem ako želimo prispjeti u vječno zajedništvo s Ocem nebeskim.

Svetkovina Bogojavljenja – 2010.
U suvremenom svijetu vrlo su popularna sučeljavanja osoba iz javnog života, bilo pred televizijskim ekranima, bilo na neki drugi način. Na poseban način pozornost plijene političari, čemu smo bili svjedoci i u posljednjoj predsjedničkoj kampanji, koja još nije završena. Svakome od sudioniku sučeljavanja želja je pokazati što misli i planira, koje sve ideje ima i želi pretvoriti u stvarnost. Premda je pretpostavka sa strane onih koji promatraju sučeljavanje da svaki od sudionika govori ono što misli, ipak smo imali prigodu ustanoviti da najčešće takva sučeljavanja služe za obmanu javnosti koju obmanjuju oni koji sebi dopuštaju dvoličnost, podlost i lukavstvo. U visokim krugovima društva postoje podlaci koji svoje skrivene, zločeste i opasne namjere, umotavaju u celofan lijepih riječi i slatkih obećanja. Takvo ponašanje samo je mamac za neupućene i dobronamjerne ljude koji polaze od pretpostavke poštenja, to jest dosljednosti svakog onog tko u javnosti izgovara riječi i daje obećanja, jer riječi obvezuju poštene ljude.
No nas ovdje ne zanima upoznavati naše sučeljene i sukobljene političare, koje, uostalom, barem se nadam premda bih imao razloga u to i posumnjati videći razvoj događanja na političkoj sceni našeg društva, poznate vrlo dobro. Cilj nam je, naprotiv, poslužiti se idejom sučeljavanja da bolje razumijemo današnju svetkovinu Bogojavljenja kojom slavimo dolazak trojice kraljeva – mudraca u Betlehem da se poklone novorođenom kralju Isusu. Došavši u Jeruzalem, vođeni zvijezdom, ova tri kralja su se morala susresti, suočiti, a potom i sučeliti s kraljem Herodom. Kao svaki lukavac, Herod je u tom sučeljavanju, barem u prvom krugu, izišao kao pobjednik. Naime, od mudraca s kojima se susreo, želio je izvući dragocjene podatke o Mesijinu rođenju, što mu je i pošlo za rukom, s time da su mu pripomogli još i njegovi lokalni „mudraci“, poznavatelji Pisma. Osim što je saznao da se Mesija ima roditi u Betlehemu, saznao je također i vrijeme kad se pojavila zvijezda, što će odrediti kriterij po kojem će potom dati ubiti betlehemske dječake, uvjeren kako će među njima eliminirati i Isusa. U prvom sučeljavanju Herod se poslužio laži i podlošću: Ispitivao je trojicu mudraca o svemu, navodno sa željom da se pokloni novorođenom kralju, ali mu je stvarna nakana bila da ga ukloni. Držeći ga suparnikom u borbi za prijestolje, kasnije nije birao sredstva da dođe do cilja.
U takvim okolnostima, pred čovjekom opasnih namjera, mudraci-kraljevi su prisiljeni uzmaknuti pred nasilnicima poput Heroda, premda su došli kao dobronamjerni i miroljubivi gosti koji ništa drugo nisu htjeli nego se pokloniti Kristu. Zato će njih kasnije anđeo Gospodnji u snu potaknuti da se drugim putem vrate u svoju zemlju, spasivši ih da ih Herod ne iskoristi za svoje ciljeve. Bilo je žalosno ali istinito, da su više mira i dobro židovskom narodu donosili ova tri tuđinska kralja, nego njihov židovski kralj koji je htio izbaciti Mesiju iz svog naroda.
Herod je slovio za narodnog dobrotvora, premda je bio zlotvor, krvnik i ruglo za židovski narod i vjeru. S time da jedan dio naroda to nije smio, a drugi nije htio reći. Bio je prepotentan i moćan čovjek, koji je obećavao blagostanje i napredak svome narodu, te je u ime toga služio moćnim Rimljanima. Malo tko je znao da se on dodvoravao njima radi svojih probitaka, a ne interesa naroda. Jer u biti radilo se o pohlepnom čovjeku koji nije prezao ni od zločina i ubojstava da ostvari zacrtane ciljeve, pa je tako i na nemoćnoj i nevinoj betlehemskoj djeci pokazao koliko mu je stalo do svog naroda, koliko ga voli i što misli o njemu. Njemu nije predstavljalo problem proliti i krv nevinu da osigura svoju vlast.

Ako se to događalo u izabranom Božjem narodu u vrijeme Krista Gospodina, zar bi bilo čudo onda da i na čelo našega naroda zasjednu kojekakvi dvolični Herodi kojima je primarni interes ukloniti Krista iz društva. Ako smo spremni izabrati takve koji se bore protiv Gospodina, koji su uz to kadri uprljati ruke nevinom krvlju, te propisati kojekakve „krvave“ zakone, onda se moramo pitati do čega smo došli u kuda idemo. Ako naš narod ne treba „kraljeve“ – vladare koji se klanjaju Kristu, koji priznaju njegovu kraljevsku vlasti i moć, koji ne žele da im on bude mjera života i rada, onda će mu se dogoditi da će pasti u ruke diktatora kao što je bio Herod, što mu se opetovano dogodilo više puta kroz povijest. Žalosna je istina da su više dobrobiti židovskom narodu donijela tri tuđinska kralja, nego sin njihova naroda. Jer u konačnici plod Herodove politike bila je propast u raznim pobunama, kao što je bilo odbacivanje Božjeg dolaska koji ih je učio drukčijem ophođenju prema drugim narodima, dok je sugestija triju kraljeva mudraca bila da se narod pokloni mironosnom kralju. Narodni poglavar koji se drznuo otvoreno suprotstaviti Bogu, nakon što je iz Pisma razaznao volju Božju, govori samo o velikom prijeziru koju gaji za Božju stvar, a time i za stvarno narodno dobro. Za razliku od Heroda koji se dvolično predstavljao onim što nije i njih koji su izložili sebe i odrekli se određenih dobra da bi obdarili Krista, golema je razlika. Oni su ispovijedili da iznad njih postoji Kralj Kraljeva i Gospodar Gospodara pred kojim će se jednom prignuti svako koljeno i svaki će odgovarati za svoja djela, bilo kralj bilo običan čovjek, što je Herod bio zanemario, dopuštajući sebi odbaciti Boga i počiniti krvoproliće.
Postoji i danas ovakvo sučeljavanje kraljeva, postoje i danas Herodi koji koješta obećaju narodu, ali im je stvarni cilj ukloniti Krista Gospodina kojemu se narod klanja. Na žalost, narod kao narod, nasjeda na laži, podvale, prijevare i lukavstva koja dolaze i to ne bez sotonskog nadahnuća. Malo tko u našem društvu drži da je stvarno dobrobit i napredak za narod onaj poklon i štovanje koje iskazuje svome Bogu i Gospodinu, te malo tko računa na vrijednost dara njegova blagoslova. Nas ova svetkovina i ova trojica mudrih ljudi i upravitelja upozorava ipak na prave vrijednosti života, a to je život od iskazivanja počasti i štovanja Krista, pri čemu ne smijemo dopustiti nijednom moćniku ovoga svijeta da nas u tome spriječi. Ne bojmo se slijediti zvijezdu i putokaze koje nam šalje Gospodin na putu prema Betlehemu, jer nam životna radost i vječni život može zasjati na licu samo ako pronađemo, za svoga zemaljskog života, Dijete u naručju Marije Majke njegove, te mu se ničice poklonimo cijelim svojim životom kao pravom Kralju i Gospodaru. Amen.

Druga božićna – C
Već od klasične starine čovjek je definiran izrazom ‘razumska životinja’. Držeći se te definicije zaključujemo da se radi, dakle, o biću koje ima organizam koji funkcionira na principu životinjskog organizma, ali uz to ima i nešto što životinja nema, a to je upotreba razuma. Razum je nevidljivi princip djelovanja u čovjeku zahvaljujući kojemu čovjek je sposoban za intelektualne i duhovne operacije. Čovjeku vođenu razumom moguće je čitati nevidljive skrivene sadržaje u cjelokupnoj stvorenoj stvarnosti, ili se pak može reći da mu je moguće nadići tu istu stvarnost spoznajući njene uzroke i dolazeći do stvarnih počela i uzroka svega koji su u Bogu, izvoru života i jedinom počelu svijeta i čovjeka. Povijest ljudske misli svjedoči nam, međutim, kako je razumsko razmatranje i razumijevanje prvih principa vrlo mukotrpan i mučan posao koji ne donese uvijek željene plodove, to jest ne dovede svakog čovjeka do pravih rezultata.
Doista, time što je čovjek biće razuma, koje spontano koristi razum za sve što radi, ne znači da može spontano, sam od sebe, bez duhovne čistoće i intelektualnog truda doći do prave spoznaje iskonskih počela, to jest do Boga. Ljudski um zbog grijeha i slabosti često luta besplodnim prostranstvima i pustinjama spoznaje, premda je u odnosu na sva druga bića obdaren razumom i duhovnim sposobnostima. I upravo jer je osposobljen za razumski-logičko zaključivanje, njegova tragedija time biva veća kad se služi darom razuma protiv Darovatelja i Razuma, a logikom protiv Logosa. Tragedija je gotovo istovjetna i u slučaju kad se razumom služi na nedostatan način, te, uza sav trud, nema snage doći do željenog cilja. Čovjeku je dan dar razuma kao kruna svih darova, koji su svu usmjereni prema razumu i upućeni da mu omoguće što bolju i sadržajniju spoznaju. Ostvarujući svoj cilj razum im se odužuje, jer ih tako sve uzdiže do toga da služe za proslavu samoga Boga. A cilj razuma je shvatiti da je Bog počelo svega, te da i sam razum dolazi od Boga kao dar, te da bi, osim što u njemu ima svoje počelo, morao imati i svoj uvir. Na žalost čovjek ne koristi uvijek svoj razum da bi otkrio svoga stvoritelja i odao mu hvalu, čime bi cijelo biće doživjelo uzdignuće i proslavu, nego se zna dogoditi da ga koristi kao autonomni razum, kao da je bez počela, kao da je samodostatno sredstvo bez počela i bez odgovornosti, to jest uvira. Nerijetko čovjek zaboravlja da mu je dan razum da bi njime otkrio kako je Božji Um bio u početku, te da ga je Bog izgovorio kao svoju stvarateljsku Riječ – Logos, u kojoj bijaše život. Taj isti Logos koji je u početku stvaranja svijeta i čovjeka, koji je sve stvorio i uzdržava, dao je čovjeku i razum, ali razum koji postaje svjestan da može dobro spoznavati samo uz pomoć božanskog Svjetla. Logos je dao čovjeku razum da bi, primajući Božje Svjetlo, otkrio svoje počelo u Bogu od kojega je primio život. U susretu s Božjom Riječi – Logosom čovjek otkriva da autentični smisao razuma nije u autonomiji od Boga, već u zajedništvu s njime koje kulminira sinovskim odnosom.
No ovakav proces nije ni spontan ni bezbolan, već naprotiv zahtjeva mnogo napora, žrtve i odricanja, a pretpostavlja mnogo rizika, pa čak i mogućnost promašaja i nedolaska do cilja. Čovjek nije izuzet od posrtanja i padova, pa ni lutanja po stranputicama zbog čega ponakad živi i kao izgubljenik ili utopljenik. A Bog, svjestan ljudskog tragičnog stanja, nije ga ostavio u tami lutanja, već mu je došao ususret u svome Sinu, koji dolazi kao svjetlo svijeta i Riječ sposobna osmisliti ljudsku riječ i usmjeriti životno traženje, no ljudi ni ovaj Božji pokušaj ne prihvaćaju uvijek kako treba, već mu se opire snagom svoga razuma. Uistinu žalosna je činjenica da čovjek, premda ima na dohvat ruke Božje Svjetlo, ipak radije voli živjeti u mraku svoga razuma, lažući sama sebe kako živi u svjetlu.
Proslava blagdana Kristova rođenja na zemlji prigoda je čovjeku da se vrati svome iskonu, da shvati kako čovjek nije počelo svega, pa ni svoga uma i razmišljanja, već je počelo svega Božja Riječ koja je u vremenu postala čovjekom da bi progovorila čovjeku ljudskim jezikom, da ga prihvatila i učinila srodnikom. Upravo o tome razmišlja sveti Ivan kad jezgrovitim teološkim riječnikom meditira o Kristovu utjelovljenju i ulasku u povijest. Došao je kao Božji Logos, kao Riječ, da čovjeka nauči logičkom korištenju razuma i riječi koja je odraz intelektualnog svijeta i života. Doista prije njega ljudski um, ma koliko razmišljao o počelima svijeta, nije bio kadar otkriti da je počelo svega ne neki neosobni i neživi princip ili sila, već Otac nebeski koji je iz ljubavi stvorio svijet i u ljubavi ga uzdržava u postojanju, što postaje vrelo mira krhkim ljudskim bićima u vrtlogu postojanja. Božja utjelovljena Riječ je otkrila čovjeku i čovječanstvu da su ljudi djeca Božja pozvana prihvatiti sinovsku baštinu, te je onima koji ga primiše doista podao moć da postanu djeca Božja. Oni su shvatili u konačnici da njihov život na zemlji nije samo život razumskih životinja bez smisla i cilja, već su u vjeri spoznali da su rođeni od Boga, bilo da je Bog kao Stvoritelj iskon njihova života, bilo da ih je preporodio u vremenitom postojanju otvararjući im vrata vječnosti gdje će biti i njihov uvir.
Neka nas Krist Gospodin, Božji Sin i Logos – Riječ koja bijaše od početka i počelo svega, prosvjetlo svjetlom svoga dolaska da shvatimo vrijednost dara razuma koji nam je dan, te da sve svoje umske sposobnosti iskoristimo za dublju spoznaju Boga, što će nam podariti slavu djece Božje nakon što smo promatrali i pronosili njegovu slavu na svijetu. Amen.

Sveta obitelj 2009.
Razmišljajući o božićnom otajstvu ne možemo ne uočiti da, kako nekad, tako i danas, Bog se pojavljuje na marginama društva, premda mu mjesto nije na marginama, već u središtu života. Kamo sreće kad to ne bi imalo posljedica za kvalitetu ljudskog života, no posljedice su goleme, pa i onda kad čovjek to ne želi vidjeti ili priznati. Jer ni čovjeku ni Bogu koji želi ljudsku dobrobit, nije svejedno kako je organizirano društvo i jamčili li poštivanje vrednota i rast u njima. Ako su na čelu društva propalice, nitkovi, pokvarenjaci, diktatori, vrlo je vjerojatno da onda mnogo više riskira i pojedinac i cijela obitelj, kao što smo razmišljali i u ozračju božićne noći, a razmišljati ćemo i ovih dana o tome kako je kralj Herod progonio Svetu Obitelj, ne želeći ih prihvatiti kao članove svoga kraljevstva, držeći ih preopasnima za vlastiti interes. Ipak nikakve opasnosti i poteškoće nisu spriječile Isusa da se nastani u svom narodu, te da u njemu započne i dovrši djelo spasenja, a sve to mu je bilo omogućeno jer je imao zaštitu svoje obitelji. Isus nam želi poručiti da i onda kad ga društvo sa svojim društvenim i političkom vođama odbija, on se ne predaje, već živi svoj život u ljudskoj zajednici kao član jedne obitelji, koja ga štiti ne političkim i gospodarskim vezama i odlukama, već čvrstoćom ljubavi i vjernosti Bogu.
A to što Isus živi najprije u obitelji, ne smije se tumačiti kao bijeg od odgovornosti za društvo, već postaje znak i poruka koju Bog ostavlja s ciljem da kaže čovjeku gdje mora biti središte svih nastojanja društva i pojedinca. Cjelovitost i duhovna izgradnja obitelji doista mora biti u središtu nastojanja cijeloga društva, te je nezamjenjiv doprinos svakog člana obitelji, da se ova temeljna zajednica ljudskoga života ne ugrozi i da ne prestane biti stvarno središte i rasadnik života. Tek nakon toga obitelj može postati temelj obnove i stabilnosti društva, u protivnom, ukoliko neće štititi i podupirati obitelj, društvo potkopava samo sebe.
Danas ne treba mnogo da bi se ustanovilo kako u suvremenom zapadnom društvu obitelj ostaje zapostavljena i uvijek u nekom zapećku. A zašto se to događa, premda joj društvo omogućuje mnogo toga što nekad prije nije uopće bilo? Odgovor je vrlo jednostavan: Danas društvu nudi obitelji sve osim Boga! A čim ne nudi Boga, niti mari hoće li se obitelj Bogom bogatiti, onda se stvaraju takve okolnosti i uvjeti u kojima obitelj nužno stradava. Uklanjanjem Boga iz obitelji, uklanja se i najvažniji sadržaj obitelji po kojem je obitelj obitelj.
Ista napast se neprimjetno provlači i u obitelji koje i same gube iz vida koliko je bitan život vjere i doživljaj Boga u obitelji, kad, pritisnute kojekakvim potrebama, drže da najprije treba priskrbiti sve drugo, a tek onda, ako ostane mjesta za Boga. Međutim obitelj ne bi smjela podleći takvoj napasti, jer ako ostane bez Boga, onda više nije obitelj, a sve drugo što ima, vrlo lako potom i izgubi. Stoga ako se obitelji ne posvećuje dovoljno snage od strane društva, to ne znači da sama obitelj ne treba tražiti u sebi tu istu snagu. Upravo jer je društveno okruženje takvo da neprestano zapostavlja obitelj, da je osiromašuje i na duhovnom i na materijalnom planu, to veće nastojanje obitelji mora postojati da ne dopusti takvo osipanje duhovne energije iz svoje sredine. Što društvo više stilom i ritmom života ugrožava zajedništvo i plodnost obitelji, to više je obitelj pozvana stati pred Boga, jer jedino je Bog iskreno zainteresiran za blagoslov, sreću i spasenje obitelji, ne želeći tražiti svoj interes, niti je želi provesti putem duhovnih rizika i pustoši. Kao dokaz svoje ljubavi prema ljudskom rodu i obitelji, Bog je poslao i svoga Sina da postane članom i jedne konkretne obitelji – Svete Obitelji Marije i Josipa iz Nazareta, koju je obdario božanskim životom, dok su oni njemu pružili ljudsko gostoprimstvo i zaštitu. Jer kao što se nijedan čovjek ne rađa sam za sebe, niti rasta sam od sebe, nego zahvaljujući skrbi i ljubavi roditelja, takvu je skrb Gospodin dobio u obitelji Josipa i Marije. Kao drugo obogatio je njihov život novom kvalitetom. Primili su Boga prema kojem su se ravnali i prema kojem su se usmjeravali cijeloga života, te je on bio kruna njihove svetosti i vjere u Boga.
Kristova prisutnost u obitelji Marije i Josipa ima i još jedno drugo konkretno značenje za svaku obitelj. Njegovim rođenjem u obitelji svaka je obitelj pozvana ne samo stati pred Boga i preispitati se o svom unutarnjem životu, već je pozvana također uključiti Božjeg Sina kao punopravnog člana svoje zajednice. Doista, on je jedini sposoban ukazati na ispravne sadržaje života i koji je ispravni redoslijed vrednota, o čemu svjedoči i današnje evanđeoski tekst u kojem se potvrđuje Isusova svijesti da mu je biti u kući Oca nebeskoga. Time je naznačen put zdrave i čvrste obitelji: obitelj koja ne bi htjela da je otpuhnu vjetrovi ovoga svijeta s povijesne scene treba biti usmjerena prema poštivanju Oca nebeskoga. Kao što je Sveta Obitelj hodočastila u Hram, kuću Oca nebeskoga, a Isus izričito rekao da mu je biti u toj Kući, pokazuje nam da obitelj može i treba živjeti isključivo upućena na Oca, izvor života i utemeljitelja obitelji.
Ako je Krist Gospodin i pristao biti na marginama društva, ali u nijednom slučaju se nije htio pojaviti na marginama stvarnog ljudskog života, isto kao što nije želio ostaviti čovjeka na marginama svoga. Po Božjem Sinu pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi, koja je sve ljude htjela uključiti u božanski život, ali je Bog htio ponašati se potpuno na ljudski način, pri čemu nije mogao izbjeći život obitelji. Dolaskom na svijet Isus, osim što je bio u središtu osobe, bio je i u središtu obitelji obdarujući i nju božanskim životom.
Dok nam današnji svijet potvrđuje kako nevolje pojedinca i naroda započinju tamo gdje obitelj ne živi svoju odgovornost prema načelima svete obitelji, današnji blagdan potiče svaku kršćansku obitelj da se okrenu obilju bogatstva i ljubavi koja dolazi od Boga. Jer samo ako obitelj ima božanske ciljeve, može ostvariti potpuno zajedništvo poput onog trojstvenog, na što je Bog bez daljnjega poziva. Božić je zato stvarna prigoda da vratimo Boga u obitelj, ako smo ga udaljili nemarom i nevjernošću, ako smo se osiromašili grijehom i slabošću koji odvlače pozornost obitelji od Boga. Božić je prigoda da kršćanska obitelj, okupljajući se oko Betlehemske obitelji, i dalje bude iskonsko mjesto Božje prisutnosti, čime će ostvariti svoj poziv na zemlji, te prispjeti u sretnu vječnost, u zajedništvo trojstvene ljubavi i obitelji. Amen.

Božićna ponoćka 2009.
Tko se od nas neće složiti s činjenicom da Bog u današnje vrijeme živi na marginama društva, ako uopće živi u ovako organiziranom društvu kakvo je suvremeno zapadno društvo? Tko se od nas neće složiti da danas čovjek, stvorenje Božje, svom Gospodaru ne daje prostora za djelovanje u svom životu? Koja bi se potom zemlja mogla pohvaliti da njeni zakoni i vrijednosti odgovaraju Božjim zakonima i vrijednostima? Koji bi se moćnik i političar u današnje vrijeme i našem društvu htio pohvaliti da se ravna prema Božjim zakonima, a ne prema ljudskim, ograničenim i promjenjivim, koji često služe kao sredstvo dodvoravanja određenim ideološkim skupinama i čovjeku koji želi ugušiti govor o Bogu i isključiti prisutnost Božju u svijetu.
No pokušaj da se Boga izbaci iz društva nije samo bolest našega vremena, već je to bolest od koje je bolovao čovjek od početka, pa tako isto i društva kroz koja je prošao Božji obećani narod u svom pokušaju da posvjedoči drugima da je Bog stvoritelj svijeta i čovjeka, te da ima želju i pravo biti sa svojim stvorenjima. Toliki su ih narodi tlačili s ciljem da im uzmu vjeru u Boga, da ih odijele od onoga koji je bio njihovo svjetlo i njihov istinski vođa i kralj, no nikad u cijelosti nisu uspjeli. Isto tako Božji izabrani narod nije imao samo problema s drugim narodima da im objasni da nijedna ljudska odluka ni stav ne bi smio biti suprotan Bogu Svevišnjemu, te da bi tako Gospodin trebao imati središnji prostor u životu čovjeka i društva, već je taj isti narod imao problema objasniti i mnogim svojim pripadnicima da ne priliči živjeti udaljeno i otuđeno od Boga, već da bi doista svatko morao pronaći dovoljno prostora za Boga, to jest, točnije rečeno, prepustiti Gospodinu središnji prostor svoga života i djelovanja.
Svjestan stanja u kojem se nalaze narodi živeći svoju povijest, a među ostalim i sam Božji narod, prorok Izaija je progovorio, što smo čulu u večerašnjem prvom čitanju, o mrklini i tmini koja obavije ljude u njihovu hodu prema cilju i ostvarenju mira i sreće. I dok su mnogi Božji sveci i pravednici, ožalošćeni zbog stanja ljudskog roda i odnosa prema Bogu priželjkivali Božji moćni dolazak, nagovješćujući i njegov snažni i neminovni zahvat u povijest, Bog se još jednom pokazao kao čovjekoljubac sposoban iznenaditi na način na koji to nitko nije očekivao. Premda su ljudi bili zaslužili Boji gnjev i kaznu, on je odlučio dati čovjeku još jednu priliku, sasvim ljudsku, koju ljudski um nije mogao pojmiti. Govoreći o njoj spomenuti prorok nije znao što se točno ima dogoditi, već je tek samo naslutio da će Bog svojom svjetlošću obasjati ljude. I dok je on pomišljao isključivo na svjetlo koje će obasjati samo pripadnike naroda Izraelova, držeći mrklinom nedaće koje su ih zahvatile po rukama raznim porobljivača i nasilničkih naroda kojima su bili podčinjeni, Bog je ipak mislio šire i općenitije. Obajvljujući istinu o sebi ukazao je da želi osloboditi svakog čovjeka i sve naroda od tame grijeha i zla. Gospodin je dobro znao da i oni ljudi i narodi koji drže druge u tami neljudskosti, neznanja i grijeha, jednako tako trebaju svjetlo kao oni koji su zarobljeni u tamu, zlo i grijeh. Zato su i porobljivači naroda Božjega, bilo da se radi o Egipćanima, Asircima, Babiloncima ili Rimljanima, bili jednako u tami, pa i kad su mislili da, kao gospodari nad drugima, žive u svjetlu obilja i raskoši. Stoga je Bog odlučio, šaljući svoga Sina, obasjati sve narode i sve ljude da ih oslobodi njihovih zala i mrklina, očekujući od njih da prihvate živjeti kao pravi ljudi nasljedujući primjer Bogočovjeka, premda su mnogi odbijali njegov zahvat marginalizirajući ga u svom životu.
Tako i današnje Evanđelje svjedoči kako Bog ulazi u svijet na marginama ljudske povijesti i ljudskih događanja, tiho i nenametljivo. Dok Evanđelist s jedne strane spominje moćnog rimskog cara Augusta, koji naređuje popis pučanstva u cijelome Carstvu, dok njegovu volju provode upravitelji pokrajina poput Kvirinija, dotle se rođenje Sina Božjega događa na marginama društva u malom neznatnom judejskom mjestu Betlehemu, u narodu koji je također živio podčinjen moćnim gospodarima svijeta. Bog se rodio u mjestu i na način na koji se uopće nije činilo da može utjecati na svjetska gibanja i zbivanja, premda je, prema uvjerenju mnogih židova, bilo gotovo neophodno. I doista, umjesto da je silom i nasiljem intervenirao u događanja, on im se podvrgnuo. I dok narodi sebi podvrgavaju narode, dok jači tlače slabije pokazujući na njima nadmoć, ako treba uz obilje sile i nasilja, Bog ulazi u svijet na sasvim marginalan način, na mala vrata, kao običan čovjek, rođen u jaslama. Svevišnji Bog je odlučio pokazati svoju moć kroz nemoć maloga Dječaka, svoje čovjekoljublje kroz dar Betlehemskog Djeteta koje će čovjeku na konačan način objaviti ljubav Boga i Oca, te ga pozvati na obraćenje očekujući da stave Boga u središte života i srca, na isti način kao što je i Bog stavio čovjeka.
A koliko smo kao društvo i pojedinci iskoraknuli iz povijesne mrkline i tame, u nijednom slučaju se ne mjeri tolikim umjetnim svjetlilima koje smo upalili u svijetu, s ciljem da prekrijemo tamu u kojoj se nalazimo. Znati ćemo koliko smo u svjetlu i koliko smo oslobođeni tame ne prema tome koliki je društveni standard, već samo prema tome koliko je Bog u središtu našega života. Ukoliko nam je na marginama, ukoliko je negdje usputno ili u zapećku, kao suvišna ili sporedna stvarnost života, to znači da smo još uvijek u tolikoj tami da ne vidimo niti što nam je bitno i dragocjeno u životu. Ukoliko ga nismo prihvatili kao istinsko svjetlo, uzaludno je došao u našu povijest.
Neka nas stoga ne zabliješti blještavilo ovoga svijeta, neka nas ne zavara život u društvu u kojem se navodno pokušava staviti čovjeka u središte zbivanja, a u stvari ga se gura u tamu neznanja, bezbožnosti i svjetovnih požuda. Okrenimo se radije k betlehemskim marginama života na kojima se Bog rodio za nas. Krist Gospodin se doista zato utjelovio da rasprši takvu tamu iz ljudskih srdaca, da čovjeka povede putem božanskog života, jer je jedino taj put čovjeku istinski prikladan. Pođimo stoga prema Betlehemu, poklonimo se novorođenome Bogu i svome Spasitelju, te pođimo za sjajem njegova lica u život vječni koji nam je obećan i otvoren njegovim dolaskom. Amen.

Sličiti Sinu Božjemu

Božić 2009. – danja misa
Ako je došašće kao vrijeme iščekivanja Božjega muguće usporediti s trudnoćom, onda je, u stvari, 9 mjeseci Marijine trudnoće bilo stvarno došašće nestrpljive čežnje dolaska Božjega na zemlji. A iz svakodnevnog života znamo dobro, kad se rađa dijete iščekuje se vidjeti njegovo lice i čuti plač kao prvi znak prisutnosti i ulaska jednog novog bića u život. Stoga je radost koja se širi oko kolijevke prvo obilježje ozračja koje se stvara oko novorođenog života, u čemu sudjeluje cijela obitelj i svi prijatelji i znanci. Ali nakon što prođe prvi trenutak radosti, odmah nastupa vrijeme dodatnog iščekivanja: svi su željni vidjeti kako dijete izgleda. Svima je stalo da bude dobroga zdravlja, da raste i napreduje uz Božju pomoć pod budnim okom i skrbi roditelja, te je mnoštvo onih koji izražavaju spremnost biti im pri ruci, omogućujući da se dobre želje ostvare u praksi. Drugo što radoznalog promatrača zanima kad se dijete rodi, je da ustanovi na koga sliči, pa pokušava razaznati crte lica pozorno razlučujući sliči li na oca ili majku. Isto tako se pita, premda to ne može odmah razumjeti, na koga će biti po crtama karaktera i sposobnostima, mudrosti i inteligenciji, dobroti i plemenitosti.
Ono što činimo prigodom bilokojeg ljudskog rođenja, valja učiniti i o Božiću, i to s mnogo više svijesti i iskrenosti nego da se radi o redovitim ljudskim okolnostima. Najprije nam se radovati, jer se nije pojavilo samo jedno novo lice, nije se rodio samo jedan običan ljudski život, ako život ikad može biti običan, već je među ljude došao pravi božanski život da uzdigne čovjeka u božansko postojanje. Promatrajući rođenje Božjeg Sina, onoga koji prema nama nije bio ravnodušan, koji nam nije donio dodatnu brigu u životu, već nam donosi isključivo radost Božje prisutnosti i punine života, kliktati nam je od radosti jer je njegovim životom naš život obdaren neslućenim darom vječnosti.
Potom nam se pomnije zagledati u lice Betlehemskog Dječaka. Ako to napravimo pozorno, vidjet ćemo da on sliči i na Oca i na Majku, i to potpuno i savršeno. On je, kao savršeni Sin Božji, ne samo zrcalo u kojem se ogleda lice Oca nebeskoga, već je savršena slika Božja i odraz slave i otisak bića njegova.
Ali isto tako on savršeno sliči svojoj majci Mariji. Kao Sin Marijin uzeo je savšrenu ljudsku narav, te je postao našim bratom. Točnije, prvorođencem. Doista, on je naš stariji brat u kojeg se trebamo ugledati, ako želimo ostvariti svoju ljudskost kao bogolikost.
Zato se pred betlehemskom špiljom ne divimo samo njegovoj ljepoti, niti smo došli samo ustanoviti koliko sliči Ocu, a koliko Majci. Istina, i to smo ustanovili, te vidjeli da je po svojoj božanskoj naravi pravi Bog koji je u početku bio kod Boga, kako nam veli sveti Ivan u današnjem evanđeoskom odlomku. Utvrdili smo također da je i pravi čovjek, potpuno sličan majci Mariji. Ali tu ne smije stati naše ispitivanje, ako smo već došli do betlehemskih jaslica u kojima je položeno božansko Dijete koje se tiče i našeg života.
Potrebno je stoga napraviti i daljnji korak, to jest pozvani smo kao vjernici u njemu prepoznavati sebe. Slaveći Božić dolazimo u Betlehem ne samo vidjeti koliko on sliči nama po svojoj ljudskosti, već također koliko mi sličimo njemu, jer je on prije nas, model po kojem je oblikovana naše čovještvo. Ako želimo biti potpuno ljudi, neophodno se na ovakav način upitati o sličnosti Betlehemskog Djeteta s nama. Upravo jer je bio pravi čovjek, pozvani smo kao kršćani preispitivati se koliko mu sličimo, koliko smo svojim bićem, djelima i životom njemu suobličeni. Otkako je se on utjelovio, čovjek nije više mjera ljudskosti, već sam Bog, premda se u današnjem vremenu projekt bogolikosti zanemaruje. Nude nam se toliki obrasci života i djelovanja, modeli nesavršene i otuđene ljudskosti, te trošimo toliko energije da se njima suobličimo, potiskujući bogolikost kao stvarni model ljudskosti. To je napast na koju upozorava i Ivan u svom Evanđelju kad veli: Svojima dođe, njegovi ga ne primiše. A događa se to i nama u društvu u kojem živimo, kad čovjek želi određivati što je ljudsko, a što nije, vodeći se isključivo svojim ograničenim kriterijima ili pak kad želi oblikovati svoju ljudskost prema modelu običnog grešnog čovjeka.
On nam je zasjao kao Svjetlo istinsko što prosvjetljuje svakog čovjeka do te mjere da spoznamo njega po kome su sazdani svjetovi, te da isto tako primimo moć postati djeca Božja. Njegov život nas je obasjao da smo shvatili koliko mu trebamo sličiti, da smo shvatili kako možemo ostvariti sličnost snagom njegova dara. Zato se on i utjelovio da bismo ga mogli promatrati, te, svjesni njegove sličnosti s Ocem i naše s njime, i sami mogli postati djeca Božja. Po njegovu rođenju i sami možemo uočiti kako smo rođeni ne od tijela ni od puti, već od Boga, te da se trebamo na njegovu sliku preporoditi da ostvarimo iskonsku zadaću života zacrtanu u naše gene, a to je sličnost s njime u svemu, nadasve i dovijeka. Ako nam je u njegovu licu zasvijetlilo i pokazalo se lice Božje, lice Očevo, onda na tom istom licu možemo otkriti iskonske crte ljudskosti kojima i sami trebamo težiti, a to je ljudskost obilježena Božjim sinovstvom.
Dok i ovog Božića duhom odlazimo u Betlehem na poklon novorođenome Kralju, neka naše hodočašće ne prođe bez čvrste duhovne odluke da ćemo pomno motriti njegovu slavu, te se i sami preobraziti njegovim sjajem, da bismo njemu, Jedinorođencu Očevu, kao prava djeca Božja, sličili što je moguće više i savršenije, dok nas ne privede u puninu slave života vječnoga. Amen.

4. nedjelja došašća – C
U želji i potrebi da služimo Bogu, kao ljudi pretpostavljamo i zamišljamo da Bog od nas očekuje tko zna koliko velike stvari. Može nam se čak dogoditi da mislimo da Bog i njegova opstojnost ovisi o našim velebnim djelima, kao što se može dogoditi da oni koji nisu spremni na neka posebna djela za Boga budu obeshrabreni uopće životom na Božjem putu držeći ga nedostižnim, jer bi, navodno, pretpostavljao mnoge sadržaje i nedostižne stavke. Takav smo dojam mogli steći iz ozbiljnosti poruka koje smo iščitavali proteklih nedjelja imajući ispred sebe u prvom planu lik Ivana Krstitelja, Božjeg proroka i Gospodinova preteče. Pa i ozbiljnost na koju nas poziva Crkva može u nama stvoriti dojam da najviše toga ovisi o nama, dok je stvarnost sasvim drukčija, te najviše toga ovisi o Bogu, a naše je samo pobožno ga prihvatiti i u srcu nositi.
Doista, put kroz došašće s Ivanom Krstiteljem kao put priprave na blagdan Kristova rođenja pokazao je svu ozbiljnost i zahtjevnost duhovnog života kojem je već Ivan bio izložen živeći u pustinji, te koji postaje ogledni obrazac i za svakog onog tko je upućen na Krista. Prokušan oštrinom askeze i kreposnim životom predstavljao je poticaj vjernicima da i sami, idući prema božićnom slavlju usvoje pouku i primijene istu metodu kojom je i Ivan išao ususret Kristu. I ukoliko se Ivanov put pokazao uspješnim do te mjere da je uspio prepoznati Mesiju još prije njegova javnog djelovanja, bez daljnjega takav učinak može osjetiti i svaki vjernik. Međutim, postoji jedan preduvjet, a taj je opisan u današnjem Evanđelju, koje nam pokazuje temeljnu stvarnost Ivanova života i sadržaj navještaja. Ako mu je kao zrelom čovjeku bio važan put askeze i dobrih djela, to je bilo zato što je još kao dječak bio zahvaćen Kristovom prisutnošću. Primivši je u srce od nje je živio i prema njoj je rastao i razvijao se, nikad ne zaboravljajući koliko je presudna za njegov život. Stoga bi nam poruka Ivanova života trebala ići obrnutim putem, ne kao poruka sazrijevanja uslijed kojega djeluje odvažno i naviješta Evanđelje, već kao poruka onoga koji trajno potiče na onaj iskonski temelj primanja Božje milosti, što je doživio još u utrobi majke Elizabete. Važniji od ijednog asketskog djela, za Ivana je bio put milosti i svjedočenja nadnaravnog dara koji silazi u ljudsku povijest, da čovjeka obogati svojom prisutnošću. Ako je Ivan bio znamenit zbog svog isposništva, još znamenitiji je bio jer je usvojio put milosti Božje koja ga vodi na svim putovima. Njegovo život i ponašanje nije razumljiv samo kao radikalna askeza, već susret s Bogom postaje ključ razumijevanja njegova ponašanja i polazišna točka duhovnosti i askeze. Zato nam Crkva u vrhuncu adventske priprave nudi primjer Ivana Krstitelja ne kao zrelog i odraslog, već još nerođenog dječaka koji pred Bogom nema nikakvih djela ni zasluga, čime svjedoči da svaki dobar dar dolazi od Boga i k Bogu vodi. Osjetivši prisutnost svoga Spasitelja u krilu Djevice Marije, Ivan se obradovao i zaigrao od radosti, te će mu Spasiteljeva prisutnost i radost poradi primljenoga dara biti trajno nadahnuće i u proročkom naviještanju obraćenja i pokore svom narodu. Ovim činom Ivan vodi i nas putem iskonskog stava pred neizrecivim Bogom koji pronalazi putove prema ljudskom srcu, putove koji se ne mogu riječima opisati, ali ih može srce izreći doživljenom radošću poput Ivanove i Elizabetine.
Premda djeluje proturječno, a nekome možda i neuvjerljivo, ipak je Ivanov život bio obilježen besplatnim darom milosti Božje još prije nego je bio rođen, to jest susretom od kojeg je živio osjetivši prisutnost živoga Boga, utjelovljenog u krilu Djevice Marije. U današnjem Evanđelju Luka opisuje upravo kako Ivan igra od radosti u Elizabetinoj utrobi nakon što je osjetio da je blizu Spasitelj svijeta, utjelovljeni Bog. Ako je Ivan, još prije nego je uspio spoznati razumom, osjetio Spasiteljevu prisutnost, koliko li mu je tek kasnije kao odraslu i izgrađenu čovjeku bilo očito izvrsno Božje djelovanje. To jest kasnije je sve činio da svojim sunarodnjacima, pristašama i sljedbenicima ukaže na taj milosni dar Božje prisutnosti. Ako je u zreloj dobi naviještao Mesijin dolazak, to je činio osjećajući njegovu prisutnost u srcu.
Ustvrdivši da je Ivan bio velik, ne zato što je bio asketa, već zato što je nosio Boga u srcu, sposoban osjetiti njegovu prisutnost, onda nam pogled mora poći i prema Mariji, koja dominira današnjim tekstom, premda u odlomku ne pronalazimo da izgovara ijednu riječ. Ona nam nudi glavni poticaj, premda nijednom izgovorenom riječju, već isključivo prisutnošću. Isto kao što još ni spasitelj, iz utrobe majke ne progovara riječi, ali se osjeti da je sav prisutan preko Marije, da je sav prisutan ozračjem svetosti koje ona oko sebe širi. Presveta Djevica je najkonkretniji i najuzvišeniji način priprave na Božji dolazak, jer je osoba koja je, pripravna dušom i tijelom na služenje Bogu, Sinu Božjemu dala ljudsku narav, te je razdoblje njene trudnoće bilo najljepše i najuzvišenije došašće koje je ljudska osoba mogla živjeti i doživjeti.
Zato ni nama vrijeme došašća nije samo vrijeme truda i napora, ljudskog nastojanja i dijela, već je istinsko vrijeme trudnoće koja predstavlja jedinstven način iščekivanja. Jer ako itko iščekuje neko ostvarenje, onda je to majka koja s ljubavlju nosi svoje čedo, čekajući nestrpljivo ugledati mu lice i čuti glas. Živeći s Marijom posljednje dane došašća i mi ćemo s ljubavlju čekati da ugledamo lice Božje i da čujemo njegov sveti glas, a do tada ćemo se radovati njegovoj skrovitoj prisutnosti, kao što se radovala Elizabeta i Ivan, a, bez daljnjega, i Marija. Neka nam stoga ovi posljednji dani priprave za Božić budu prigoda istinskog otvaranja srca Bogu, a bijega od svega što nas može rastresti i onemogućiti da Božić proslavimo poigravajući od radosti jer je Bog među nama.