Događaj Isusova uskrsnuća djelovao je zbunjujuće na sve one koji su ga bili dionici ne samo prvog uskrsnog jutra, nego i u cijelom razdoblju nakon uskrsnuća sve do Pedesetnice. O tome nas izvještavaju Evanđelisti kad opisuju zbunjenost i nesnalaženje i apostola i žena koje su došle rano ujutro pomazati njegovo tijelo, stavljeno u grobnicu na brzinu, bez dolične pripreme za ukop. A dolaskom na grob mogle su se uvjeriti u jednu činjenicu: Gospodinova tijela nema u grobu! No ovu činjenicu je trebalo razjasniti i protumačiti. Dok su zbunjenim ženama i apostolima upomoć dolazili anđeli učeći ih kako je Gospodin uskrsnuo, svi su se pitali grozničavo vide li utvaru, privid, ili je njegova prisutnost stvarna. Istina, Uskrsli se ukazao u nekoliko navrata, i ženama i apostolima, ali je ipak trebalo razumjeti o čemu se radi, što se nije moglo bez vjere.
Znakovita je, međutim, šutnja o Mariji. Dok Ivan spominje kako je s drugim ženama bila prisutna pod križem svoga Sina, dotle ni spomena na sam dan uskrsnuća. Druge žene su se organizirale da odu pomazati Isusovo tijelo, apostoli su trčali na grob kad su čuli što se dogodilo, a o njoj ni najmanje naznake. Nije moguće da nju nije zanimalo znati i vidjeti što se dogodilo s tijelom njezina Sina. Osim toga, na Veliki petak ju je Isus povjerio Ivanu, a Ivana njoj, te je sasvim izvjesno da su ostali zajedno idući dan, pogotovo zato što je bila subota, dan počinka, kad se nije išlo na put. Ako je ostala s Ivanom, vjerojatno im se i Petar pridružio toga dana, jer u trenutku kad Marija Magdalena dvojici apostola javlja vijest da Gospodinova tijela nema u grobu, Petar i Ivan zajedno trče na grob.
Iz ove šutnje izvući nam je gotovo siguran zaključak da su dvojica apostola provela dan subotnjeg počinka u zajedništvu s Marijom. Vjerojatno je donekle mogla utješiti Petra kojeg je mučilo grizodušje zato što je zatajio Isusa, a i Ivanu je mogla ponuditi tumačenje svega onoga što se dogodilo pod križem. Vjerojatno su dvojicu apostola morile mnoge sumnje, tako da njezin govor nije dolazio do dubine srca, ali ako ništa drugo, barem im je donekle vratila potrebni mir. Tim više postaje jasno kako su morali trčati na grob, ne bi li možda tamo posložili u glavi sva događanja koja su ih zbunila tih dana.
Sjećajući se njezine uloge na dan uskrsnuća, nije čudo da je apostoli, već osvjedočeni i sigurni da je Marija bila u pravu u svemu što je govorila dok je Gospodin počivao u grobu, pozivaju Mariju da bude s njima, jer očito je ona znala bolje i vidjela dalje od njih. U tom trenutku im je trebalo njezino iskustvo Duha, snaga vjere i žar ljubavi da i sami osjete kroz molitvu ono što je ona osjećala kao žena čvrste i prokušane vjere.
Jer ako je ona prema uskrsnuću hodila svjesno, nepomućene vjere, izgrađene naukom svoga Sina, onda je i nakon uskrsnuća mogla jasno ukazati na put kojim je apostolska zajednica trebala hoditi da postane prava Crkva. Ona je molila da se dogodi za cijelu Crkvu ono što je u njoj bilo u punini od trenutka začeća. Molila je da siđe snaga Duha Božjega koji će prosvijetliti i osnažiti apostole da nastave Isusovo djelo. I doista, silaskom Duha Svetoga Krist se napokon potpuno utjelovio u njima, to jest oni su postali pravo njegovo Tijelo – Crkva. Ne samo da se biološki razvio neki organizam, nego je dosegnuo pravu zrelost, pa su onda apostoli mogli poći u djelo naviještanja.
Marija nije imala drugoga razloga biti s njima ako li ne kao ona u kojoj je već osobno bilo ostvareno ono što je cijela Crkva iskala. Marija – žena vjere, hrabrila je apostole i druge žene i rodbinu, tumačila je uskrsnuće kao ostvarenje onoga što je Učitelj već prije navijestio. A u istinitost njegovih riječi mogli su se svi osvjedočiti, što je i sama vrlo dobro znala iz osobnog iskustva. Ona je, nadalje, osjećala otajstvenu prisutnost svoga Sina, prisutnost po vjeri, nadi i ljubavi, prisutnost po snazi Duha, pa ih je poticala da se i oni otvore tom istom Duhu koji uvodi u svu istinu. Gospodin Isus nije više bio prisutan tjelesno, ali je sigurno bio prisutan i živ po snazi kojom želi svako biće privući k sebi i zaogrnuti ga božanskom prisutnošću. I kao što je ona dala, snagom Duha Svetoga, tijelo Sinu Božjemu, molila je taj dar za cijelu Crkvu, vidljivo Tijelo svoga Sina. Crkva je trebala Kristu Gospodinu ponovno dati tijelo, premda na drugi način nego je to dala ona. Ali je uvijek to bilo jedno te isto tijelo, oblikovano snagom istog Duha.
Zato je pred Duhove bila s apostolima, da im bude putokaz i da im ukrijepi srca u uskrsnoj radosti i snazi. Na dan uskrsnuća nije željela biti s njima nevjerna u nevjerici, niti ucviljena u neutješnosti, nego im je srca uzdizala k Bogu. Zato je na zajednicu okupljenu oko apostola s Marijom, koja je počela živjeti Marijinim duhom, sišla sila Duha Svetoga, jer im je ona mogla pomoći da raspolože svoja srca, da ih uzdignu, da mogu primiti traženi dar.

 
U suvremenom svijetu
osiguravajuća društva i kuće
nude različite vrste osiguranja,
za biljke i životinje, stvari i osobe,
a jedno od tih je poznato
kao životno osiguranje.
Htio bi čovjek osigurati
ono najvrjednije što ima
i dati mu stanovitu trajnost,
no životu je cijena previsoka
da bi mogao biti procijenjen
i naći sigurnost u osiguravajućoj kući.
Prevelika mu je vrijednost
da bi bilo dostatno ljudsko jamstvo,
pa i u najbogatijoj banci.
Stvarno životno osiguranje
može dati samo Životvorac
i biti jamac jedino Otkupitelj,
koji osigurava čovjeku trajnost
pretvarajući prolazno u neprolazno,
a vremenito u vječno.
A premije i bonuse ugovora,
zajamčenog njegovom krvlju,
možeš prihvatiti isključivo
vjerom i nadom u ljubavi.

 
Čovjek je poput prigušene žarulje
na stalku s osjenjenim lusterom
što diskretno svijetli u svom postojanju.
Zadovoljava se utjehom
da je ipak mnogo svjetliji
od svih drugih predmeta
koji borave u sobi
u polumračnim kutovima i zakutcima,
bezglasno i bez ikakvog tračka svjetla
u sebi i oko sebe.
No tek kad se u njemu nastani
snaga Kristova uskrsnuća,
onda zasja punom žića,
poput žarulje koju ražari gospodareva ruka
pokrećući samo njemu znani potenciometar.
Nevidljivim uprisutnjenjem uskrsne radosti
i on tako spozna mjeru svoje moći
i domet sjaja svoje ljudskosti,
koja sve više počinje sličiti
prejasnom Svjetlu što nema zalaza.

Ako je oko zrcalo duše
i ako duša ne može biti čista
ukoliko oko nije čisto,
onda ja nisam zanemariva otopina,
nego najsavršenije sredstvo za čišćenje.
Pročišćavam, naime, površinu oku
od svih unutarnjih nečistoća
i laštim ga do te mjere
da se zrcali nepatvorenim sjajem.
Pa i onda kad sam glasnik tuge i žalosti,
ipak sam moćna tješiteljica,
jer nakon moga izljeva dolazi olakšanje.
Tako je bilo i onoga dana,
prvoga dana u tjednu rano ujutro,
u kalvarijskom vrtu
gdje bijaše grob u stijeni
što je kao neman kanio progutati
Tijelo u kojem bijaše punina života.
I dok je učenica tražila svoga Učitelja,
donosila sam joj olakšanje
ispirući dušu punu boli i tuge,
kao što sam joj već prije
oprala dušu kajanjem
nakon što joj je on udijelio oproštenje.
„Ženo, zašto plačeš?“ – čula je glas
koji ju je vratio u stvarnost
iz turobnih misli.
Njezina tuga je i mene toliko uznemirila
i obavila najcrnjim mislima,
da ni sama toga jutra
nisam mnogo očekivala,
osim pružiti malo ljudske utjehe.
Ali kad se lik onoga što govoraše
zazrcalio na mome biću,
prepoznah kao živog onoga,
kojega tri dana prije do groba dopratih,
kako mi gorčinu pretvori u radost.
Postadoh tako, nenadano,
prvi glasni nade
u kojem se zrcalila
neumrla slava Uskrsloga!

 
Plemenitog podrijetla,
lijepo izblanjana i dotjerana,
bila sam na putu
da mi sudbina dodijeli rijetku sreću,
da ostvarim planove
kao malo koje drvo na svijetu.
Istesana od palestinske cedrovine,
obrađena po svim zakonima zanata,
dogurala čak do upraviteljeva dvora,
plamtjela sam od želje
za budućim ostvarenjima.
Vrtoglavo su mi se po glavi
vrtjele kombinacije boja, brojki i slova.
Mogla sam biti povjerena
nekom velikom umjetniku
kao podlogu za kakvo remekdjelo,
ili znanstveniku za ispisivanje stručnih formula
i otkrivanje prirodnih zakona.
Možda sam mogla poslužiti kao ploča
da tabula rasa – prazna ploča dječjih duša
bude poučena slovima pismenosti,
premda se ne bih bunila niti
da su na moju plohu upisali
sadržaj ploča Mojsijeva Zakona.
Od toliko sanja pružila mi se prigoda
da jednim trojezičnim natpisom
ispunim Zakon i Proroke,
znanost i umjetnost,
samo je uvjet bio
da se dadnem prikovati na križ.
Od tada s ponosom nosim
urezano Ime: I. N. R. I.

Zanimljiva je pojava jeke u prirodi
kad se svaka izgovorena riječ
odbija u daljini od tvrdih prepreka,
vraćajući se na razne načine,
pa čak šireći i dalje na sve strane,
noseći odjek glasa koji je progovorio.
Ali kao što postoji zemaljska jeka,
tako ima i ona nebeska,
u kojoj ne odjekuje ljudski,
nego neizrecivi božanski glas,
glas nadprirode u prirodi.
Kao što se jeka svojim zakonima
poigrava s prirodom
koja postavlja zapreke ljudskom glasu,
tako se i nebeska jeka poigrava
s tvrdoćom ljudskog neobrezanog uha
koje odbija njezinu riječ.
Kad čovjek odbija čuti Božji glas
iz prvog pokušaja da mu se približi,
kad nije spreman upamtiti
sve što mu je Božji glas poručio,
Bog se onda, šaljući svoju riječ,
služi prokušanom pojavom jeke
koja onda odjekuje posvuda
odbijajući se od tvrdih ljudskih ušiju,
više puta i na više načina,
pa i kao glas onoga koji viče u pustinji,
dok napokon ne prodre do cilja,
nepredvidiva i nezaustavljiva,
nadvladavajući ljudsku gluhoću
na putanji vječnog spasenja.

Korizmeno vrijeme je tematizirano Isusovim četrdesetodnevnim boravkom u pustinji, te stoga o korizmi razmišljamo kao svojevrsnom vremenu pustinje u kojem, kao što je bio i Isusov slučaj, prolazimo kroz različite kušnje. Nekad znamo reći da nas i Bog kuša, jer nas stavlja na kušnju, to jest u određenim situacijama nam je pripušta.
No ipak bi bilo bolje reći da nas Bog ne kuša, nego nas nagoni u pustinju, kao što je Duh i Isusa poveo u pustinju. Nasuprot Božjem stavu prema nama, kako svjedoči novozavjetna terminologija, Bog nas vodi u pustinju, a u pustinji nas kuša Đavao, kao što je napravio i s Gospodinom. Jer ako mu išta smeta, onda je to čovjekov život u pustinji u kojoj se zna posuti pepelom po glavi i osjetiti da Bog vodi njegov život. Budući da se u prahu treba znati dokazati, u pustinjskom pijesku se stječe bitno životno iskustvo. U pustinjskoj prašini najbolje se može osjetiti da je čovjek prah i da će se u prah vratiti. Pustinjska prašina poziva čovjeka da se na čas zaustavi, sjedne u prašinu i razmišlja o svojoj prolaznosti.
Tek iz tog iskustva može proizići drugo radikalno iskustvo koje Bog u nama podiže, izgrađuje, stvara. U pustinji, nošen Duhom Božjim, stječem autentičnu svijest da nisam prah, jer me svojom snagom drži onaj Duh kojeg mi je Bog stvaranjem udahnuo u nosnice. Stvarajući životnu povezanost s njime, čovjek se ponovno diže iz prašine kao feniks, jer svoj ograničeni, krhki, ljudski i prašnjavi bitak povezuje s onim neizmjernim bitkom – Bogom, priznajući ovisnost o njemu. Pustinja ga tako uči živjeti od Boga, čijom snagom jedino može pobijediti svoju smrtnost i prestati biti samo prah.
Zato svaki odlazak u korizmenu pustinju mogao bi pomoći čovjeku spoznati kako je bez Boga prah i pepeo, ali ipak može biti mnogo više, i pobijediti suhi sipki pijesak pustinje snagom Onoga koji se podložio vremenu da nas uvede u vječnost te se izložio napasti da nas oslobodi Napasnikovih zamki.

 
Svijest je stanje koje ima svoje stupnjeve. Postoji ona minimalna svijest koja jamči osobnu prisutnost u činima i odgovornost za nju, pa i kad pojedinac ne eksplicira niti iznosi na površinu izričito. Postoji, međutim, i ona dublja svijest koju stječemo cijeli život i koju smo pozvani produbljivati i ostvarivati iz dana u dan. Primjera za to je mnoštvo. Nema toga tko nije iskusio, na primjer, da je rastresen dok razgovara s nekim, a misli na sasvim druge sadržaje, stvari i probleme koji ga zaokupljaju, tako da je tek jednim dijelom svijesti sa svojim sugovornikom, a dobrim dijelom u svojim mislima. Moglo nam se čak dogoditi da, dok s nekim razgovaramo, uredno ga i uljudno gledamo, kimamo potvrdno glavom, a kad se okrenemo ne znamo uopće o čemu je govorio. Takvo iskustvo smo mogli možda imati i dok telefonski razgovaramo s nekim gledajući TV ili surfajući internetom ili igrajući neku zanimljivu igricu koja nam toliko zaokuplja svijest i maštu, da sve drugo u odnosu na to radimo automatski, makinalno i površno.
Svijest je kao morska dubina, kao ocean koji je u čovjeku i ne pozna ga nitko osim ljudskog duha. Ali i ljudski duh koji želi zaviriti u svoje dubine zna da ne može u svakom trenutku jednako duboko vidjeti, a to znači niti imati svijesti o samome sebi. Kad je svijest opterećena grijehom i zlom, kad je uznemirena strahom ili strašću, ne može baš tako lako ući u svoje dubine i upoznati najdublji dio sebe. U tom najdubljem dijelu prebiva Bog koji je intimior intimo meo – meni intimniji nego što sam samome sebi, što znači da mi je dublji od moje dubine, prisutniji od moje prisutnosti. Tako je prisutan i neposredan kao što nisam ni ja sam sebi. A kako nisam ni sam sebi, još teže mi je biti prisutan i neposredan njemu. To dvoje se uzajamno traži i zahtijeva. Da bih bio prisutan Bogu, moram biti i sam sebi, a da bih bio prisutan sebi na najbolji način, moram poći prema svojoj dubini u kojoj Bog prebiva, jer tek tada, u svjetlu spoznaje njega u sebi, čitam u novom svjetlu tko sam i što sam. A najčešće se događa da živimo tako da uopće ne siđemo u svoje dubine i ne sretnemo Boga u sebi, bilo da se to događa zbog obveza, površnosti ili je prouzročeno nekim drugim okolnostima i stanjima.
Izreći sebe sa sviješću, te činiti sa sviješću ono što čini, to može samo onaj tko je miran od površinskih uznemirenja i oluja ovoga svijeta koje muče dušu, te sagledavajući svoju dubinu u njima vidi odraz Božjega lica što se s neba smiješi u duši. Svijest je potpuna usredotočenost misli, osjećaja, volje i tijela u onom što mislimo, činimo i govorimo. Takva svijest o sebi je još očitija, čistija i veća kad mi iz dna duše, iz dubina u kojima Bog prebiva, dođe unutarnja erupcija što zahvaća cijelo biće, te je sve što činim zahvaćeno i preplavljeno tim osjećajem da ono moje najdublje i najintimnije vrelo snažno i konkretno izbija na površinu.
I ako sam dovoljno „miran“ da umirim vode duše dok se ne zazrcali najveća dubina u kojoj se prepoznaje Božji lik, tada će me on zahvatiti snažnim vrtlogom ljubavi dok mi njegov lik bude izranjao sve bliže i dok mi ne izroni potpuno na površinu svijesti, te mi bude gotovo neposredno prisutan u svemu što mislim, govorim i činim.
Zato je ljudski život po svijesti dvostruk to jest dvosmjeran. Živimo najprije po onome što upisujemo u svijest, točnije po onome što nam ulazi u dubine duše, u svijest, te je tako obilježava upisujući se u njezine nabore. I ako se želimo još dosljednije izraziti, jer nas svaki zapis u svijest ne izgrađuje, ovisno od njezina sadržaja, onda valja reći da živimo samo po onom što nam uđe u svijest kao upis Božjeg prsta, ruke i olovke.
Isto tako postoji i povratna putanja, a to je da živimo koliko nam iz svijesti izlazi Bog u svemu što jesmo i činimo, te kroz nas i on traži prolaz u svijest i u svijetu. Tako iz svijesti ide u svijet, obilježavajući ga božanskim sadržajima. Ali i mi živimo najbolje po tome što nam na božanski način iziđe iz duše, dok smo u punoj svijesti Božje prisutnosti. Sve drugo je poluživot i životarenje u kojem nikad dovoljno dobro nismo upisali ono što nas treba određivati bilo u silaznoj bilo u uzlaznoj putanji. Samo po onom što se u našu svijest upisuje na božanski način, božanskim sadržajima i sredstvima, znamo da živimo i da onda obilježavamo stvarnost oko sebe puninom života i Božje prisutnosti.

 
Na prijelazu iz stare u novu godinu, ljudi podvlače crte, prave statistike i analize, posežu za proračunima i predračunima, zbrajaju rezultate i ulaganja, računaju dobitke i gubitke, primitke i izdatke. Sve se uglavnom kreće oko novčane dobiti i gospodarskih ostvarenja.
Malo tko računa ono što mu se zbiva u duši. Nema baš mnogo osoba koje posljednjeg dana u godini zbrajaju i oduzimaju, to jest prebiru događaje u duši, tražeći ustanoviti kakav je omjer pozitivnog i negativnog, želja i ostvarenja, planova i postignuća. Kao da malo tko vjeruje da pravo ostvarenje može biti nevidljivo, duhovno.
Nije stoga čudo da u novu godinu ulazimo uvijek s teretom starosti, jer ne primamo eliksir Božje mladosti koji on izlijeva preko duše na cijelo biće. Slavimo iz godinu u godinu samo vlastito starenje i umiranje, pod krinkom lijepih želja koje se, kako vrijeme protječe, sve manje ispunjavaju. Godine nas prate kao sjena koje se ne možemo i ne znamo osloboditi. Idući iz godine u godinu ne činimo drugo nego pretačemo vrijeme u vrijeme, te nije neobično da su posljedice sasvim vremenite.
Samo tko je budan u Kristu, koji iznutra obnavlja čovjeka, snagom života duše, Nova godina nije vrijeme što prelazi u vrijeme, poput prelijevanja iz šupljeg u prazno, već je vrijeme što teče u spremnike vječnosti. S Kristom se vrijeme ne mjeri protjecanjem dana, već sadržajem koji ih osmišljava. I kad nam neće dati štopericu da zaustavimo vrijeme, daje nam sjećanje na trenutke milosti i ispunjenja kojima je obogatio naše iskustvo i osnažio postojanje. Klik sjećanja ovjekovječio je isključivo bitne i presudne zlatne trenutke.
Naše sjećanje može urezati brazde vječnosti u moždanoj kori samo zato jer je Krist, ulaskom u povijest, pritisnuo štopericu koja je označila dolazak vječnosti u vrijeme, punine u vapijuću prazninu. Vrijeme je došlo do svog cilja, a čovjek se otvorio punini svojih mogućnosti. Ali nema više oklijevanja ni odlaganja. Valja potrčati k cilju, jer onaj isti Krist koji na razmeđima vremena drži vijaču, drži u ruci i štopericu čekajući nas da dotrčimo do cilja njegove punine. Štoperica u njegovoj ruci je ključ mjere vremena, te ona svaki put klikne kad, premda u vremenu, prijeđemo ciljnu crtu što nas uvodi u vječnost, na kojoj se dodiruje i spaja polazište s ciljem, izvor s uvirom. A trčeći od polazišta prema cilju, tekući od izvora prema uviru, iz ‘prošle’ vječnosti u ‘buduću’ vječnost, shvaćamo da vrijeme ne služi drugome nego da bude provodnik kojim se dodiruju dvija pola iste stvarnosti, ili pak kanal koji spaja dvije krajnje točke jedne te iste rijeke.