KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 21. studenoga 2007.

Ponizan se čovjek uzdiže do božanskih visina

Draga braćo i sestre, sirijske kršćanske Crkve kroz 4. stoljeće šire se Bliskim istokom, od Svete zemlje do Libanona i do Mezopotamije. U tom stoljeću, koje je bilo razdoblje oblikovanja Crkve i crkvene književnosti, ove su zajednice bile u svojoj biti semitske, što znači da nisu potpale pod utjecaj grčke misli. Sama pojava asketskoga monaštva sirijskoga podrijetla imat će autohtone značajke koje nisu ovisile o egipatskome monaštvu. Sirske zajednice 4. stoljeća predstavljaju, dakle, semitski svijet iz kojega je izašla sama Biblija, te su izraz onoga kršćanstva čije teološko oblikovanje još nije ostvarilo kontakt s različitim kulturnim strujanjima, nego je njegov život bio obilježen vlastitom mišlju. To su Crkve u kojima askeza u raznim oblicima pustinjaštva (samotnici u pustinji, u špiljama, rekluzi, stiliti) i monaštvo zajedničkoga života imaju životnu važnost za razvoj teološke i duhovne misli.
Afraat, poznat i pod nadimkom “Mudrac”, bio je jedan od najznačajnijih, no istodobno i najzagonetnijih likova sirijskoga kršćanstva 4. stoljeća. Podrijetlom iz područja Ninive odnosno Mosula, živio je u prvoj polovici 4. stoljeća. Imamo malo podataka o njegovu životu. Znamo da je održavao blisku vezu s asketsko-monaškim ambijentima sirske Crkve, o kojoj nam je ostavio bilješke u svome djelu i kojoj posvećuje dio svoga razmišljanja. Prema nekim izvorima bio je čak na čelu nekog samostana, a na kraju i posvećen za biskupa. Napisao je 23 govora poznatih pod naslovom Izlaganja ili Dokazivanja, u kojima obrađuje razne teme kršćanskoga života, kao što je vjera, ljubav, post, poniznost, molitva, asketski život, te odnos židovstva i kršćanstva i odnos Starog i Novog zavjeta. Piše jednostavnim stilom, kratkim rečenicama koje se poput mozaika slažu u dosljedan govor, kojim jasno razlaže različite teme kojima se bavi.
Afraat je podrijetlom bio iz crkvene zajednice koja se nalazila na granici između židovstva i kršćanstva. Ta je zajednica bila usko povezana s Crkvom-majkom u Jeruzalemu, a njezini su biskupi tradicionalno birani među takozvanim “rođacima” Jakova, “brata Gospodinova” (usp. Mk 6,3). Bile su to osobe u krvnom srodstvu i vjerom povezane s jeruzalemskom Crkvom. Afraatov jezik bio je sirski, to jest semitski jezik poput starozavjetnog hebrejskog i poput aramejskog kojim je govorio Isus. Crkvena zajednica u kojoj je Afraat živio nastojala je ostati vjerna judeo-kršćanskoj tradiciji čijom se kćerkom osjećala. Održavala je stoga bliske veze sa svijetom židovstva i s njegovim svetim knjigama. Znakovito je da se Afraat naziva “učenikom Svetog pisma” Staroga i Novoga zavjeta (Izlaganje 22,26), koje drži jedinim svojim izvorom nadahnuća, i kojemu se tako često utječe da je od njega načinio središte svoga razmišljanja.
U svojim Izlaganjima Afraat razvija različite teme. Vjeran sirskoj predaji, često spasenje što ga je Krist izvršio predstavlja kao izlječenje, a samoga Krista kao liječnika. Grijeh je, pak, viđen kao rana što je samo pokora može zacijeliti: “Čovjek koji je bio ranjen u bitki – kaže Afraat – ne stidi se predati u ruke mudroga liječnika…; isto tako, koga je ranio Sotona, ne smije se stidjeti priznati svoj grijeh i od njega se udaljiti, tražeći lijek pokore” (Izlaganje 7,3). Drugi važan vid Afraatova djela njegov je nauk o molitvi, a posebice o Kristu kao učitelju molitve. Kršćanin moli slijedeći nauk Isusov i njegov molitveni primjer: “Naš je Spasitelj naučavao da se ovako moli: “Moli u tajnosti Onoga koji je skriven, ali sve vidi”, i dalje: “Uđi u svoju sobu i pomoli se svome Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti” (Mt 6,6)… Naš Spasitelj želi pokazati da Bog poznaje želje i misli srca” (Izlaganje 4,10).
Za Afraata kršćanski je život usredotočen na nasljedovanje Krista, na uzimanje njegova jarma i nasljedovanje njega putem Evanđelja. Jedna od kreposti koja najviše pristoji Kristovu učeniku jest poniznost. Ona nije od drugotne važnosti u duhovnome životu kršćanina: čovjekova je narav ponizna, a Bog je taj koji je uzvisuje u svoju vlastitu slavu. Poniznost, primjećuje Afraat, nije negativna vrijednost: “Ako je čovjekov korijen usađen u zemlju, njegovi se plodovi uzdižu do Gospodina veličanstva” (Izlaganje 9,14). Ostajući ponizan, pa i u zemaljskoj stvarnosti u kojoj živi, kršćanin može ući u odnos s Gospodinom: “Ponizan jest ponizan, no njegovo se srce uzdiže do uzvišenih visina. Oči njegova lica promatraju zemlju, a oči njegova uma uzvišenu visinu” (Izlaganje 9,2).
Afraatovo viđenje čovjeka i njegove tjelesne stvarnosti vrlo je pozitivno: ljudsko tijelo, po primjeru poniznoga Krista, pozvano je na ljepotu, na radost i na svjetlo: “Bog se približava čovjeku kojega ljubi, i pravo je ljubiti poniznost i ostati u stavu poniznosti. Ponizni su jednostavni, strpljivi, ljubljeni, pošteni, pravedni, iskušani u dobru, razboriti, vedri, mudri, spokojni, miroljubivi, milosrdni, spremni na obraćenje, dobrohotni, duboki, uravnoteženi, lijepi i željeni” (Izlaganje 9,14). Često je kod Afraata kršćanski život predstavljen u jasnom asketskom i duhovnom svjetlu: vjera je temelj takva života, njegovo ishodište; ona od čovjeka stvara hram u kojem sam Krist prebiva. Vjera, dakle, omogućuje iskrenu ljubav koja se izriče u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Druga važna stvar za Afraata jest post koji on shvaća u širem smislu. Govori on tako o postu od hrane kao neizbježnom želi li se biti milosrdan i djevičanski, o postu kao suzdržavanju poradi postizanja svetosti, o postu od ispraznih ili ružnih riječi, o postu od srdžbe, o postu od posjedovanja dobara kako bi se moglo služiti, o postu od sna kako bi se moglo nazočiti molitvi.
Draga braćo i sestre, vratimo zaključno opet Afraatovu nauku o molitvi. Prema ovom drevnom “Mudracu”, molitva se ostvaruje kad Krist prebiva u kršćaninovu srcu, te ga poziva na dosljedno djelovanje u ljubavi prema bližnjemu. On tako piše:
“Pomozi izmorenima, pohodi bolesne,
budi brižan prema siromasima: to je molitva.
Molitva je dobra i njezina su djela lijepa.
Molitva je Bogu mila, kad pomaže bližnjemu.
Molitva je uslišana, kad se u njoj nađe i oproštenje uvreda.
Molitva je snažna, kad je puna snage Božje” (Izlaganje 4,14-16).

Sveti Jeronim kao učitelj života

 Draga braćo i sestre!
Nastavljamo danas s predstavljanjem lika svetoga Jeronima. Kao što smo rekli, on je svoj život posvetio proučavanju Biblije, tako da ga je moj prethodnik, papa Benedikt XV., priznao “uzornim naučiteljem u tumačenju Svetoga pisma”. Jeronim je u biblijskim tekstovima nalazio radost i naglašavao važnost njihova poznavanja: “Ne čini li ti se da – već ovdje, na zemlji – prebivaš u kraljevstvu nebeskom kad živiš među ovim tekstovima, kad ih razmatraš, kad ne poznaješ i ne tražiš ništa drugo?” (Ep. 53,10). Približiti se biblijskim tekstovima, a posebice Novom zavjetu, bitno je za vjernika, jer “ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista”. Njegova je ova poznata rečenica što ju je citirao i Drugi vatikanski sabor u konstituciji Dei Verbum (br. 25).
Doista “zaljubljen” u Riječ Božju, on si je postavljao pitanje: “Kako bi se moglo živjeti bez poznavanja Pisama po kojima se uči kako upoznati samoga Krista koji je život vjernika?” (Ep. 30,7). Bibilija, sredstvo “po kojem Bog svakoga dana govori vjernicima” (Ep. 133.13), postaje tako poticaj i izvorište kršćanskoga života za sve situacije i za svaku osobu. Čitati Pismo znači razgovarati s Bogom: “Moliš li – piše Jeronim nekoj plemenitoj djevojci u Rim – razgovaraš sa Zaručnikom; čitaš li, On ti progovara” (Ep. 22,25). Proučavanje i razmatranje Pisma čine čovjeka mudrim i mirnim (usp. In Eph., prol.). Naravno, da bi se moglo sve dublje prodirati u Riječ Božju, potrebno je ustrajno i sve zauzetije čitanje. Tako je Jeronim preporučivao svećeniku Nepocijanu: “Često čitaj božanska Pisma. Čak neka Sveta knjiga nikad ne bude ispuštena iz tvojih ruku. Iz nje nauči ono čemu moraš poučavati druge (Ep. 52,7). Rimskoj plemenitašici Leti dao je ovakve savjete za kršćanski odgoj kćeri: “Gledaj da ona svakoga dana prouči koji odlomak Svetoga pisma… Neka nakon molitve čita, a nakon čitanja moli… Neka, umjesto nakita i svilenih halja, ona zavoli božanske Knjige” (Ep. 107,9.12). Razmatranjem i poznavanjem Pisma “održava se ravnoteža duše” (Ad Eph., prol.). Samo duboki duh molitve i pomoć Duha Svetoga mogu nas uvesti u razumijevanje Biblije: “Pri tumačenju Svetoga pisma uvijek nam je potrebna pomoć Duha Svetoga” (In Mich. 1,1,10,15). Strastvena ljubav prema Pismima oblijevala je dakle čitav Jeronimov život, ljubav koju je on uvijek nastojao prenijeti i na vjernike. Jednoj je duhovnoj kćeri preporučivao: “Ljubi Sveto pismo i mudrost će te ljubiti; ljubi ga nježno, i ono će te čuvati; časti ga i zamilovat će te. Neka ti ono bude poput tvojih ogrlica i tvojih naušnica” (Ep. 130,20). I nastavlja: “Ljubi poznavanje Pisma, pa nećeš ljubiti poroke tijela” (Ep. 125.11).
Za Jeronima temeljni je kriterij ispravne metode tumačenja Pisama bio sklad s učiteljstvom Crkve. Za njega se autentično tumačenje Biblije moralo uvijek skladno slagati s vjerom Katoličke Crkve. Tako je opominjao: “Nastavi čvrsto prianjati uz tradicionalni nauk kojem si poučen, da možeš poticati na zdrav nauk i pobijati one koji mu se protive” (Ep. 52,7). Na osobiti način, budući da je Isus Krist utemeljio svoju Crkvu na Petru, svaki kršćanin – zaključuje sveti Jeronim – mora biti u zajedništvu “s katedrom svetoga Petra. Znam da je na toj stijeni izgrađena Crkva” (Ep. 15,2). Slijedom toga, bez okolišanja, izjavljuje: “Ja sam uz bilo koga tko je u jedinstvu s Petrovom stolicom” (Ep. 16).
Jeronim, naravno, ne zanemaruje ni etički vidik. On čak često podsjeća na obvezu usklađivanja života s božanskom Riječi. Takva dosljednost neodvojiva je od kršćanina, a posebice to vrijedi za propovjednika, tako da ga ne osramote njegova djela koja su u neskladu s njegovim riječima. Ovako potiče svećenika Nepocijana: “Tvoja djela neka ne poništavaju tvoje riječi, da se ne bi dogodilo da kad propovijedaš u Crkvi netko u sebi kaže: ‘Zašto onda baš ti ne radiš tako?’ Baš je simpatičan onaj učitelj koji, punoga trbuha, razglaba o postu; i lopov može govoriti protiv škrtosti, ali kod svećenika Kristova misao i riječ moraju se slagati” (Ep. 52,7). U jednom drugom pismu Jeronim ponavlja: “Ako i posjeduje sjajan nauk, ostaje posramljena ona osoba koju vlastita savjest osuđuje” (Ep. 127,4). I dalje govoreći o dosljednosti, primjećuje: “Evanđelje treba prevesti u postupke istinske ljubavi, jer svako je ljudsko biće prisutno u samoj osobi Kristovoj. Obraćajući se, primjerice, prezbiteru Paulinu (koji će kasnije postati biskup Nole i svetac), Jeronim ga ovako savjetuje: “Pravi je hram Kristov duša vjernika: uresi to svetište, uljepšaj ga, postavi u njega svoje prinose i primi Krista. Čemu ukrašavati zidove dragocjenim kamenjem, ako Kristu umire od gladi u osobi nekog siromaha?” (Ep. 58,7). Jeronim to još pojašnjava: valja “odjenuti Krista u siromasima, pohoditi ga u onima koji trpe, nahraniti ga u gladnima, dati mu prebivalište u onima bez krova nad glavom” (Ep. 130,14). Ljubav prema Kristu, hranjena studijem i razmatranjem, omogućuje nam da nadiđemo svaku teškoću: “Ljubimo i mi Isusa Krista, tražimo uvijek zajedništvo s njime: tada će nam izgledati lako što je teško” (Ep. 22,40).
Jeronim, kojega je Prosper iz Akvitanije opisao kao “uzor života i učitelja ljudskoga roda” (Carmen de ingratis, 57), ostavio nam je i bogat i raznolik nauk o kršćanskoj askezi. On podsjeća da odvažno nastojanje oko savršenstva zahtijeva trajnu budnost, česta mrtvenja (ipak, uz umjerenost i razboritost), ustrajan intelektualni i fizički rad poradi izbjegavanja lijenosti (usp. Epp. 125,11 i 130,15), a osobito poslušnost Bogu: “Ništa… se ne dopada toliko Bogu koliko poslušnost…, koja je najizvrsnija i jedina krepost” (Hom. de oboedientia: CCL 78,552). U put askeze mogu se uvrstiti i hodočašća. Jeronim je na osobiti način dao poticaj hodočašćima u Svetu zemlju, gdje su hodočasnici prihvaćani i ugošćivani u zdanjima koja podignuta uz betlehemski samostan, zahvaljujući velikodušnosti plemkinje Paule, Jeronimove duhovne kćeri (usp. Ep. 108,14).
Ne može se prešutjeti ni doprinos što ga je Jeronim dao kršćanskome odgoju (usp. Epp. 107 i 128). On želi odgojiti “dušu koja mora postati hramom Gospodnjim” (Ep. 107,4), “dragi kamen” u očima Božjim (Ep. 107,13). Dubokom intuicijom on savjetuje da se ta duša sačuva od zla i od grešnih prigoda, da se isključe dvojbena i rastresujuća prijateljstva (usp. Ep. 107,4 i 8-9; usp. i Ep. 128,3-4). Ponajviše potiče roditelje da ostvare mirno i radosno ozračje oko svoje djece, da ih potaknu na učenje i rad, služeći se pohvalama i natjecateljskim duhom (usp. Epp. 107,4 i 128,1), da ih ohrabruju na nadilaženje teškoća, da u njima gaje dobre navike i paze da ne preuzmu loše jer – i ovdje navodi rečenicu Publilija Sirca što ju je čuo u školi – “teško ćeš uspjeti ispraviti stvari na koje si se bezbrižno navikao” (Ep. 107,8). Roditelji su prvotni odgojitelji djece, prvi učitelji života. Jeronim vrlo jasno, obraćajući se majci neke djevojčice i spominjući potom oca, upozorava, gotovo izričući temeljnu potrebu svakoga ljudskog stvorenja koje počinje svoj život: “Neka ona u tebi nađe učiteljicu i u tebe, u svome neiskusnom djetinjaštvu, gleda s divljenjem. Ni u tebi, ni u svome ocu neka nikad ne vidi postupke koji bi vodili prema grijehu kad bi ih ona počela oponašati. Sjetite se da… je lakše možete odgajati primjerom nego riječju” (Ep. 107,9). Među glavnim Jeronimovim intuicijama u smislu pedagogije valja istaknuti važnost što ju je pripisivao zdravom i integralnom odgoju od najranijega djetinjstva, posebnoj odgovornosti roditelja, važnosti ozbiljnoga moralnoga i vjerskoga odgoja, potrebi učenja za potpun ljudski rast. Usto tu je i ono što je u starini prilično neočekivano, ali za Jeronima od životne važnosti, a to je davanje značaja ženi kojoj on priznaje pravo na potpuno obrazovanje: ljudsko, školsko, vjersko i profesionalno.
Ne možemo zaključiti ove kratke bilješke o velikome crkvenom ocu, a da ne spomenemo doprinos što ga je dao očuvanju pozitivnih i vrijednih elemenata stare hebrejske, grčke i rimske kulture u kršćanskome svijetu koji se rađao. Jeronim je prepoznao i usvojio umjetničke vrijednosti, bogatstvo osjećaja i sklad slika prisutne u klasičnim piscima koji odgajaju srce i maštu za plemenite osjećaje. On je ponajprije u središte svoga života i svoga djelovanja postavio Riječ Božju koja čovjeku pokazuje staze života i otkriva tajne svetosti. Za sve to možemo mu biti samo duboko zahvalni.

Draga braćo i sestre!
Zadržat ćemo danas svoju pozornost na svetom Jeronimu, crkvenome ocu koji je u središte svoga života postavio Bibliju: preveo ju je na latinski jezik, tumačio je u svojim djelima, a ponajprije ju je nastojao konkretno živjeti za svoga duga zemaljskog života, unatoč svome poznatome teškom i raspaljivom karakteru što mu ga je dala priroda.
Jeronim se rodio u Stridonu oko 347. godine, u kršćanskoj obitelji koja mu je omogućila prikladan odgoj i obrazovanje, poslavši ga i u Rim kako bi ondje dovršio školovanje. Osjetio je privlačnost svjetovnoga života (usp. Ep. 22,7), no prevladala je kod njega želja i zanimanje za kršćansku vjeru. Primivši krštenje oko godine 366., usmjerio se prema asketskome životu i pošavši u Akvileju, ondje je postao dijelom skupine gorljivih kršćana koju je on sam nazivao sličnom “koru blaženih” (Chron. ad ann. 374), a okupljala se oko biskupa Valerijana. Otišao je potom za Istok te je kao pustinjak živio u Pustinji Kalcidi, južno od Alepa (usp. Ep. 14,10), posvetivši se ozbiljno studiju. Usavršio je svoje poznavanje grčkoga, a počeo je učiti hebrejski (usp. Ep. 125,12), prevodio je kodekse i patristička djela (usp. Ep. 5,2). Razmatranje, samoća, dodir s Riječi Božjom doveli su dozrijevanja njegova kršćanskoga senzibiliteta. Snažno je osjećao teret svoga nekadašnjeg mladenačkog života (usp. Ep. 22,7), a živo je primjećivao i kontrast između poganskoga mentaliteta i kršćanskoga života. Taj je kontrast postao poznat po dramatičnom i živom “viđenju”, u kojem mu se učinilo kao da je bičevan pred Bogom, jer je “ciceronovac a ne kršćanin” (usp. Ep. 22,30).
Godine 382. prešao je u Rim gdje ga je papa Damaz, čuvši glas o njegovu asketsku životu i znanstvenoj kompetenciji, uzeo kao tajnika i savjetnika. Ohrabrio ga je i da započne novi latinski prijevod biblijskih tekstova iz pastoralnih i kulturnih razloga. Neke osobe iz rimske aristokracije, posebice plemkinje Paula, Marcela, Asela, Lea i ostale, želeći se posvetiti putu kršćanskoga savršenstva i produbiti poznavanje Riječi Božje, izabrale su ga kao duhovnoga vođu i učitelja u metodičkom pristupu svetim tekstovima.
Nakon smrti pape Damaza, Jeronim je napustio Rim godine 385. i krenuo u hodočašće, isprva u Svetu zemlju, tihu svjedokinju zemaljskoga Kristova života, a zatim u Egipat, zemlju koju su odabrali mnogi monasi (usp. Contra Rufinum 3,22; Ep. 108,6-14). Godine 386. zaustavio se u Betlehemu gdje su, velikodušnošću plemenite gospođe Paule, izgrađeni jedan muški i jedan ženski samostan te svratište za hodočasnike koji su dolazili u Svetu zemlju, “misleći kako Marija i Josip nisu imali gdje bi se smjestili” (Ep. 108,14). U Betlehemu je ostao sve do smrti, nastavljajući sa svojom intenzivnom djelatnošću: tumačio je Božju Riječ; branio je vjeru, snažno se suprotstavljajući raznih krivovjerjima, poticao je monahe na savršenstvo; poučavao je mlade učenike klasičnoj i kršćanskoj kulturi; pastirskim je duhom primao hodočasnike koji su posjećivali Svetu zemlju. Preminuo je u svojoj ćeliji, u blizini spilje Rođenja, 30. rujna 419./420. godine.
Njegova književna sprema i široka erudicija omogućile su Jeronimu da izvrši reviziju i prijevod mnogih biblijskih tekstova. Riječ je o dragocjenom djelu za latinsku Crkvu i za zapadnu kulturu. Na temelju izvornih tekstova i zahvaljujući usporedbi s prethodnim prijevodima, on je izvršio reviziju četiriju evanđelja na latinskom jeziku, potom Psaltira, te većeg dijela Staroga zavjeta. Vodeći računa o hebrejskom i grčkom izvorniku, o grčkom prijevodu Septuaginte, kao i o prethodnim latinskim prijevodima, Jeronim je, potpomognut ostalim suradnicima, mogao ponuditi bolji prijevod koji čini takozvanu Vulgatu, “službeni” tekst latinske Crkve. Zanimljivo je primijetiti kriterije kojih se ovaj veliki bibličar držao u svome prevoditeljskom poslu. Otkriva ih on sam kad izjavljuje da poštuje čak i red riječi Svetoga pisma, jer je u njemu, kaže, “čak i poredak riječi otajstvo” (Ep. 57,5), to jest objava. Ističe usto potrebu utjecanja izvornim tekstovima: “Ako bi se podigla kakva raspra među Latinima o Novom zavjetu, zbog različitih oblika teksta u rukopisima, utecimo se izvorniku, to jest grčkome tekstu, na kojemu je napisan Novi savez. Na isti način i za Stari zavjet, ima li razlike između grčkih i latinskih tekstova, pozovimo se na izvorni tekst, hebrejski. Tako sve što izlazi iz izvora, moći ćemo naći i u potocima (Ep. 106,2). Jeronim je također tumačio i brojne biblijske tekstove. Po njemu, tumačenja moraju ponuditi različita mišljenja, “tako da oprezan čitatelj, nakon što je pročitao različita tumačenja i nakon što je upoznao različita mišljenja – koja valja prihvatiti ili odbaciti – sam mogne procijeniti koje je najvjerodostojnije te, poput stručnjaka u mjenjačnici, odbaci lažan novac” (Contra Rufinum 1,16).
Snažno je i živo pobijao krivovjerce koji su dovodili u pitanje tradiciju i vjeru Crkve. Dokazao je i važnost i vrijednost kršćanske književnosti, kao već dostojne da je se usporedi s onom klasičnom. Učinio je to napisavši De viris illustribus, djelo u kojem Jeronim predstavlja biografije više od stotinu kršćanskih pisaca. Napisao je i životopise monaha, oslikavajući, uz ostale duhovne životne putove, i monaški ideal. Usto, preveo je razna djela grčkih pisaca. Konačno, u svojoj važnoj zbirci pisama, tom remek-djelu latinske književnosti, Jeronim se pokazuje sa svim svojim značajkama učena čovjeka, askete i duhovnoga vođe.
Dozvolimo i mi da nas, draga braćo i sestre, vodi ovaj mudar učitelj duha. Prihvatimo onaj njegov poziv što ga je jednom uputio Paulinu Nolanskome: “Gledajmo da naučimo na zemlji one istine čija će se trajnost nastaviti i u nebu” (Ep. 53,10).

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 31. listopada 2007.

Politička i socijalna odgovornost Crkve

Draga braćo i sestre!
Krajem četvrtog stoljeća i početkom petog, još je jedan crkveni otac, nakon svetog Ambrozija, odlučno pridonio širenju i učvršćenju kršćanstva u sjevernoj Italiji. Bio je to sveti Maksim, kojega nalazimo 398. godine, godinu dana nakon Ambrozijeve smrti, kao biskupa Torina. Vrlo je malo podataka o njemu, ali je zauzvrat do nas stigla zbirka od oko devedeset njegovih propovijedi (Sermones). Iz njih je vidljiva ona duboka i životna veza biskupa sa svojim gradom, što je jasna dodirna točka između biskupske službe Ambrozijeve i Maksimove.
Pred teškim napetostima koje su ometale uređeni građanski suživot, Maksim je uspio okupiti kršćanski narod oko svoje osobe pastira i učitelja. Gradu su prijetile skupine raspršenih barbara koji su, stigavši preko istočnih udolina, krenuli prema zapadnim Alpama. Stoga su u Torinu bile smještene vojne jedinice, a grad je u kritičkim trenucima postajao sklonište narodu koji je pobjegao sa sela i urbanih središta koja nisu imala zaštitu. Maksimovo djelo, pred takvim stanjem, svjedoči o njegovu naporu da se suprotstavi degradaciji građanskoga života i raslojavanju. Premda je i dalje teško odrediti socijalni sastav naslovnika njegovih propovijedi, čini se da je Maksimovo propovijedanje – ne ulazeći u rizik generaliziranja – bilo upravljeno na osobiti način izabranoj jezgri kršćanske zajednice u Torinu, sastavljenoj od bogatih zemljoposjednika koji su svoje posjede imali oko torinskih sela, a kuću u gradu. Bila je to sjajna pastoralna odluka ovoga biskupa koji je u toj vrsti propovijedanja vidio najučinkovitiji put održavanja i učvršćivanja svoje veze s narodom.
Želimo li oslikati u tom smislu Maksimovu službu u njegovu gradu, mogli bismo navesti ovdje primjer Propovijedi 17 i 18, posvećenih uvijek aktualnoj temi, temi bogatstva i siromaštva u kršćanskim zajednicama. I na tom području grad je doživljavao teške napetosti. Bogatstva su bila akumulirana i skrivana. “Ne misli se na potrebe drugoga”, ogorčeno izjavljuje naš biskup u 17. propovijedi. “Doista, mnogi kršćani ne dijele ono što je njihovo, nego i orobljuju i ono što pripada drugima. I ne sam, kažem, da skupljajući svoj novac, ne donose ga do nogu apostola, nego i odvlače od nogu svećenika svoju braću koji traže pomoć”. I zaključuje: “U našem gradu mnogi su gosti i hodočasnici. Činite ono što ste obećali” prianjajući uz vjeru, “da se ne bi i o vama reklo ono što je bilo rečeno o Ananiji: ‘Niste slagali ljudima, nego Bogu'” (Propovijed 17,2-3).
U sljedećoj, osamnaestoj propovijedi, Maksim proziva česte oblike iživljavanja nad tuđom nesrećom. “Reci mi, kršćanine”, tako biskup poziva svoje vjernike, “reci mi: zašto si uzeo plijen što su ga ostavili pljačkaši? Zašto si uveo u svoju kuću ‘zaradu’, za koju i ti sam držiš da je izmrcvarena i okužena?” “No možda”, nastavlja, “ti kažeš da si to kupio, pa stoga misliš da izbjegavaš optužbu škrtosti. Ali ne može se tako usporediti kupovanje s prodajom. Dobro je kupiti, no ono što se u doba mira slobodno prodaje, ne u vrijeme porobljavanja ono što je bilo ukradeno… Kao pravi kršćanin i građanin djeluje onaj koji kupuje kako bi vratio” (Propovijed 18,3). Ne inzistirajući previše na tome, Maksim na taj način počinje propovijedati duboku vezu koja postoji između kršćanskih dužnosti i dužnosti građanina. U njegovim očima, živjeti kršćanski život znači i preuzeti građanske obveze. I obratno, svaki kršćanin koji “premda bi mogao živjeti samo od svoga rada, a ipak preuzima tuđi plijen divljaštvom zvijeri”; koji “opsjeda svoga bližnjega, koji svakodnevno nastoji glodati tuđe granice, ne bi li za vladao tuđim plodovima”, ne čini mu se sličan ni lisici koja guši kokoši, nego vuku koji se baca na svinje (Propovijed 41,4).
S obzirom na razboriti obrambeni stav što ga je zauzeo Ambrozije želeći opravdati svoju poznatu inicijativu da se otkupe ratni zarobljenici, došlo je očito do povijesnih promjena u odnosima između biskupa i gradskih ustanova. Podržan već zakonodavstvom koje je poticalo kršćane da otkupljuju zarobljenike, Maksim se osjećao u potpunosti ovlaštenim u tom smislu vršiti pravu kontrolnu vlast nad gradom. Ta vlast postajala je sve šira i učinkovitija, da je na koncu zamijenila slabost magistrata i građanskih ustanova. U tom kontekstu Maksim se nije samo dao na raspirivanje u vjernicima tradicionalne ljubavi prema domovini-gradu, nego naglašava i vrlo jasnu obvezu podlaganja poreznim nametima, koliko god oni bili teški i neugodni (Propovijed 26,2). U konačnici, ton i bit navedenih propovijedi čini se da pretpostavljaju poraslu svijest političke odgovornosti biskupa. On je “straža” postavljena u gradu. Tko su ti stražari, pita se Maksim u 92. propovijedi, “ako ne blaženi biskupi koji, postavljeni, tako reći, na uzdignutu stijenu mudrosti za obranu naroda, izdaleka vide zla koja nailaze?” A u 89. propovijedi torinski biskup oslikava vjernicima svoje zadatke, služeći se jedinstvenom usporedbom biskupske službe sa služenjem pčela: “Poput pčele”, kaže on, biskupi “motre na čistoću tijela, dijele hranu nebeskoga života, koriste se žalcem zakona. Čisti su kako bi mogli posvećivati, slatki kako bi mogli obnavljati, strogi kako bi mogli kažnjavati”.
U konačnici, povijesna i književna analiza pokazuje sve veću svijest političke odgovornosti crkvene vlasti, u kontekstu u kojem je ona počela zamjenjivati civilnu vlast. To je zapravo linija razvoja biskupske službe u sjeverozapadnoj Italiji, počevši od Euzebija, koji je “kao monah” prebivao u svome Vercelliju, pa sve do Maksima Torinskoga, postavljena “poput straže” nad najvišom stijenom grada. Jasno je da je danas povijesni, kulturni i socijalni kontekst različit. Današnji kontekst onakav kako ga je ocrtao moj časni prethodnik u pobudnici Ecclesia in Europa, gdje daje preciznu analizu izazova i znakova nade za Crkvu u Europi danas (6-22). U svakom slučaju, zanemarivši promijenjene uvjete, ostaju i dalje važeće obveze vjernika prema njegovu gradu. Splet dužnosti “poštena građanina” i onih “dobra kršćanina” nije nestao.
Zaključno, dobro je možda spomenuti što sam napisao prije koju godinu u Doktrinalnoj bilješci o nekim pitanjima koja se odnose na obveze i ponašanje katolika u političkom životu (24. studenoga 2002.). Podsjećajući na pastoralnu konstituciju Gaudium et spes, ova Bilješka nastojala je rasvijetliti jedan od najznačajnijih vidova jedinstva kršćaninova života: sklad vjere i života, Evanđelja i kulture. Sa svoje strane, Koncil poučava vjernike “da nastoje svojim zemaljskim dužnostima vjerno udovoljavati, i to vođeni evanđeoskim duhom. Ostavljaju istinu oni koji zato što znaju da ovdje nemamo stalna prebivališta, nego da tražimo buduće, misle da zbog toga mogu zanemariti svoje zemaljske dužnosti, zaboravljajući da ih sama vjera još više obavezuje na njih, svakoga prema njegovu pozivu” (br. 43). Slijedeći nauk svetog Maksima i mnogih drugih otaca, usvajamo i mi želju Koncila, da se vjernici sve više vesele što mogu “sve svoje zemaljske djelatnosti obavljati tako da ljudska, obiteljska, profesionalna, znanstvena ili tehnička nastojanja ujedinjuju u životnu sintezu s religioznim vrednotama pod čijim se uzvišenim vodstvom sve upravlja na slavu Božju (ibid.).

Papina kateheza o sv. Ambroziju

na općoj audijenciji
u srijedu 24. listopada 2007.

Pouka u vjeri neodvojiva je od primjera životom

Draga braćo i sestre,
sveti biskup Ambrozije – o kojemu ću danas govoriti – umro je u Milanu noću između 3. i 4. travnja 397. godine, u zoru Velike subote. Dan ranije, oko pet poslijepodne, počeo je moliti, polegnut u postelju, raširenih ruku u obliku križa. Sudjelovao je, tako, u svečanom vazmenom trodnevlju, u smrti i uskrsnuću Gospodinovu. “Vidjeli smo kako mu se miču usne, no nismo mu čuli glasa”, svjedočio je Paulin, vjerni đakon koji je na Augustinov poticaj napisao Ambrozijev Život. U jednom trenutku stanje mu se pogoršalo. Honorata, biskupa Vercellija, koji je tada pomagao Ambroziju i spavao na gornjem katu, probudio je glas koji mu je ponavljao: “Ustani, brzo! Ambrozijo umire…” Honorat je hitro sišao – nastavlja Paulin – “i ponudio svecu Tijelo Gospodinovo. Tek što ga je primio i progutao, Ambrozije je predao duh, uzimajući sa sobom i tu popudbinu. Tako njegova duša, okrijepljena snagom te hrane, sada uživa u društvu anđela” (Vita 47). Toga Velikog petka 397. godine širom raširene ruke umirućega Ambrozija izrekle su njegovo mistično sudioništvo u smrti i uskrsnuću Gospodinovu. Bila je to njegova posljednja kateheza: kad su utihnule njegove riječi on je još govorio svjedočanstvom života.
Ambrozije nije bio star kad je umro. Nije imao ni šezdeset godina, budući da se rodio oko 340. godine u Trevirima, gdje mu je otac bio kao prefekt Galije. Obitelj mu je bila kršćanska. Nakon očeve smrti, majka ga je povela u Rim dok je još bio dječak, te ga je pripremala za državnu karijeru, pruživši mu dobro obrazovanje u retorici i pravu. Oko 370. godine pozvan je da bude upravitelj pokrajina Emilije i Ligurije, sa sjedištem u Milanu. Upravo se ondje ražarila borba između pravovjernih kršćana i arijevaca, posebice nakon smrti arijevskoga biskupa Auksencija. Ambrozije se uključio u spor kako bi primirio protivničke strane, a njegov je autoritet bio toliki da ga je, premda tek običan katekumen, narod aklamacijom izabrao za milanskoga biskupa.
Do tog trenutka Ambrozije je bio najviši državni službenik Rimskoga Carstva u sjevernoj Italiji. Imao je izrazito dobru kulturnu pripremu, no, lišen poznavanja Svetoga pisma, novi se biskup posvetio ubrzanome studiju. Upoznao je i naučio tumačiti Bibliju prema djelima Origena, neupitnoga učitelja “aleksandrijske škole.” Na taj je način Ambrozije u latinsko područje prenio onakvo promišljanje o Pismima kakvo je započeo Origen, označivši tako na Zapadu početak prakticiranja božanskoga čitanja Svetog pisma – lectio divina. Metoda takva čitanja bila je vodiljom sveg Ambrozijeva propovijedanja i svih spisa, koji su se nadahnjivali upravo na molitvenom slušanju Božje Riječi. Poznati uvod u jednu od Ambrozijevih kateheza dobro pokazuje kako je ovaj sveti biskup Stari zavjet primjenjivao na kršćanski život: “Dok su se čitala izvješća o Praocima i misli iz Mudrih izreka, svakoga smo dana raspravljali o moralu – kaže milanski biskup svojim katekumenima i novokrštenicima – da se, njima oblikovani i poučeni, naviknete stupati stazama Praotaca i slijediti put poslušnosti božanskim zapovijedima” (I misteri 1,1). Drugim riječima, novokrštenici i katekumeni, po biskupovu mišljenju, naučivši kako dobro živjeti, mogli su se već smatrati pripravljenima za velika otajstva Krista. Tako Ambrozijevo propovijedanje – koje predstavlja srž njegova ogromna pisana djela – počinje od čitanja svetih knjiga (“Praoci” kod njega predstavljaju Povijesne knjige, a “Izreke” Mudrosne knjige), koje potiču na život u skladu s božanskom Objavom.
Očito je da osobno svjedočanstvo propovjednikovo i uzoran život kršćanske zajednice uvjetuju učinkovitost propovijedi. S te točke gledišta značajan je jedan odlomak Augustinovih Ispovijesti. Augustin je došao u Milano kao profesor retorike. Nije bio kršćanin, nego skeptik. Tražio je, ali nije uspijevao doista naći kršćansku istinu. Ono što je pokrenulo srce mladoga retora iz Afrike, skeptika i očajnika, i što ga je potaklo na konačno obraćenje, nisu bile lijepe Ambrozijeve propovijedi (premda ih je držao na visokoj cijeni). Bilo je to, međutim, svjedočanstvo toga biskupa i milanske Crkve, koja je molila i pjevala, jedinstvena kao jedno tijelo. Crkva koja se može suprotstaviti drskosti cara i njegove majke, koji su se početkom 386. godine vratili kako bi tražili da preuzmu jednu bogomolju za arijevske obrede. U zdanju koje je trebalo biti oduzeto – pripovijeda Augustin – “pobožni je narod bdio, spreman i umrijeti uz svoga biskupa.” Ovo svjedočanstvo iz Ispovijesti osobito je dragocjeno, jer pokazuje da se nešto počelo mijenjati u Augustinovoj nutrini. On tako nastavlja: “I mi, iako još uvijek duhovno mlaki, sudjelovali smo u uzbuđenosti svega naroda” (Ispovijesti 9,7).
Iz života i primjera biskupa Ambrozija, Augustin je naučio vjerovati i propovijedati. Možemo ovdje podsjetiti na poznatu propovijed ovoga afričkoga biskupa, koja je zaslužila da se mnogo stoljeća kasnije nađe citiranom u koncilskoj konstituciji Dei Verbum: “Stoga svi klerici – upozorava tako Dei Verbum u broju 25 – i ostali koji kao katehisti zakonito djeluju u službi riječi, moraju prianjati uz Pisma neumornim svetim čitanjem i brižljivim proučavanjem, tako da nitko od njih ne postane – i ovdje počinje navođenje Augustinovih riječi – “jalov propovjednik Božje riječi izvana jer je ne sluša iznutra”. Upravo je od Ambrozija naučio ovo “slušanje iznutra”, ovu ustrajnost u čitanju Svetoga pisma u molitvenom stavu, tako da se može doista primiti u svoje srce i usvojiti Riječ Božja.
Draga braćo i sestre, htio bih vam predložiti za razmišljanje još jednu svojevrsnu “patrističku ikonu” koja, protumačena u svjetlu rečenoga, dobro oslikava “srce” Ambrozijeva nauka. U šestoj knjizi svojih Ispovijesti, Augustin pripovijeda o svome susretu s Ambrozijem, susretu od zasigurno velike važnosti za povijest Crkve. On doslovno piše da je, odlazeći milanskome biskupu, obično nalazio Ambrozija zauzeta s gomilama osoba punih problema i zbog čijih se potreba često žrtvovao. Uvijek je ondje bio dugi red ljudi koji su čekali na razgovor s njime, nadajući se da će im on pružiti utjehu i nadu. Kad Ambrozije nije bio s njima, s narodom (a takva su razdoblja bila vrlo kratka), ili je krijepio tijelo potrebnom hranom ili je hranio duh čitanjem. Ovdje se Augustin čudi, jer je Ambrozije čitao Pisma zatvorenih usta, samo očima (usp. Ispovijesti 6,3). Zapravo je u prvim stoljećima kršćanstva čitanje bilo shvaćeno isključivo u svrhu navještaja, a čitanje naglas olakšavalo je razumijevanje i samome čitatelju. Primjećujući da je Ambrozije mogao prelaziti stranice samo očima, Augustin izražava svoje divljenje jedinstvenoj sposobnosti čitanja i bliskosti Pismima. Dakle, u tom “čitanju vrškovima usana”, pri čemu srce nastoji postići razumijevanje Božje Riječi – evo “ikone” o kojoj govorimo – može se naslutiti metoda Ambrozijeve kateheze: samo Pismo, iznutra usvojeno, predlaže sadržaje navještaja koji će voditi do obraćenja srdaca.
Tako je, prema Ambrozijevu i Augustinovu nauku, kateheza neodvojiva od svjedočanstva životom. Može se odnositi i na katehista ono što sam napisao u Uvodu u kršćanstvo o teologu. Tko poučava u vjeri ne može riskirati da sliči nekakvo klaunu koji bio ponavljao nekakav tekst, shvaćajući to kao posao. Naprotiv – služeći se slikom koja je bila draga Origenu, piscu što ga je Ambrozije osobito cijenio – on mora biti poput ljubljenoga učenika koji je položio glavu na srce Učiteljevo i odande primio način razmišljanja, govora i djelovanja. Na koncu, pravi je učenik onaj koji naviješta Evanđelje na vjerodostojniji i učinkovit način.
Poput apostola Ivana, biskup Ambrozije – koji je uvijek neumorno ponavljao: “Omnia Christus est nobis!; Krist nam je sve!” istinski je svjedok Gospodinov. Samim njegovim riječima, punim ljubavi za Isusa, zaključujemo našu katehezu: “Omnia Christus est nobis! Želiš li izliječiti ranu, on je liječnik; ako si isušen vrućicom, on je izvor; tlači li te nepravda, on je pravda; ako ti je potrebna pomoć, on je snaga; straši li te smrt, on je život; žudiš li nebo, on je put; jesi li u tami, on je svjetlo… Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin: blažen čovjek koji se u njega uzda!” (De virginitate 16,99). Uzdajmo se i mi u Krista i bit ćemo blaženi i živjeti u miru.

Vjernici u svojoj ljubavi moraju biti otvoreni prema svim ljudima

Draga braćo i sestre,
jutros vas pozivam na razmišljanje o svetom Euzebiju iz Vercellija, prvom biskupu sjeverne Italije o kojem imamo sigurne podatke. Rodio se u Sardiniji početkom 4. stoljeća, no već u djetinjstvu preselio se sa svojom obitelji u Rim. Kasnije je postavljen za lektora, postavši tako dijelom rimskoga klera, u vrijeme kad je Crkva bila u teškim kušnjama zbog arijevskoga krivovjerja. Veliko poštovanje kojim je bio okružen objašnjava i zašto je 345. godine izabran za biskupa Vercellija. Kao novi biskup odmah je započeo snažno evangelizatorsko djelo na području koje je velikim dijelom još uvijek bilo pogansko, posebice u ruralnim predjelima. Nadahnjujući se na svetom Atanaziju – koji je bio napisao Život svetoga Antuna, začetnika istočnoga monaštva – utemeljio je u Vercelliju svećeničku zajednicu koja je sličila monaškoj. Ta je zajednica kleru sjeverne Italije dala značajan biljeg apostolske svetosti, a iz nje su došli likovi značajnih biskupa, kao što su Limenije i Honorat, nasljednici Euzebijevi, Gaudencije u Novari, Ezuperancije u Tortoni, Eustazije u Aosti, Eulogije u Ivreji, Masimo u Torinu, koji su svi časte kao sveci.

Čvrsto odgojen u nicejskoj vjeri, Euzebije je svim silama branio puno božanstvo Isusa Krista, za kojega Nicejsko vjerovanje kaže da je “istobitan” s Ocem. U tu se svrhu povezao s velikim ocima 4. stoljeća – posebno sa svetim Atanazijem, stjegonošom nicijeskoga pravovjerja – protiv filoarijevske politike cara. Caru se jednostavnija arijevska vjera činila politički korisnijom kao carska ideologija. Za njega nije bila važna istina, nego politički oportunizam: htio je upotrijebiti religiju kao vezu jedinstva carstva. No, ovi su veliki oci ustrajali u obrani istine protiv političke vlasti. Stoga je Euzebije bio osuđen na progonstvo kao i toliki drugi biskupi Istoka i Zapada: poput samoga Atanazija, poput Hilarija iz Poitiersa – o kojem smo govorili prošli put – poput Hozija Kordovskoga. U Skitopolu u Palestini, kamo je bio prognan između 355. i 360. godine, Euzebije je napisao prekrasno djelo o svome životu. I ondje je utemeljio zajednicu s malenom skupinom svojih učenika, a vodio je i prepisku sa svojim vjernicima u Pijemontu, što se ponajbolje očituje u drugom od triju Euzebijevih pisama za koja se drži da su autentična. Nakon toga, poslije 360. godine, prognan je u Kapadociju i u Tebaidu gdje je podnio i teška fizička zlostavljanja. 361. godine, po smrti cara Kostanca II., na carskom prijestolju naslijedio ga je Julijan, nazvan apostata, kojega nije zanimalo kršćanstvo kao religija carstva, nego je htio obnoviti poganstvo. On je priveo kraju progonstvo ovih biskupa te je dopustio i Euzebiju ponovno preuzimanje njegove biskupske stolice. Godine 362. pozvao ga je Anastazije da sudjeluje na Saboru u Aleksandriji, koji je odlučio da se oprosti arijevskim biskupima vrate li se u laički stalež. Euzebije je još desetak godina djelovao u biskupskoj službi, sve do svoje smrti, ostvarujući sa svojim gradom primjeran odnos, pri čemu je nadahnjivao i pastoralno služenje drugih biskupa sjeverne Italije, o kojima ćemo razmišljati u sljedećim katehezama. Ovamo pripadaju sveti Ambrozije iz Milana i sveti Maksim iz Torina.
Odnos između biskupa Vercellija i njegova grada oslikan je ponajprije u svjedočanstvu dvaju pisama. Prvo je svjedočanstvo ono iz već spomenutog pisma što ga je Euzebije uputio iz svoga izbjeglištva u Skitopolu “ljubljenoj braći i prezbiterima toliko dragima, kao i svetom narodu čvrstom u vjeri, u Vercelliju, Novari, Ivreji i Tortoni” (Ep. secunda, CCL 9, str. 104). Ovi uvodni izričaji, koji opisuju osjećaje dobroga pastira prema svome stadu, nalaze svoj par na kraju pisma, u osobito toplim očinskim pozdravima svima i svakome od njegovih sinova u Vercelliju, s izrazima koji bujaju privrženošću i ljubavlju. Valja ponajprije primijetiti izričito spomenuti odnos koji povezuje ovoga biskupa sa “svetim narodom” (sanctae plebes) ne samo Vercellija (Vercellae) – prve i, još koju godinu, jedine dijeceze u Pijemontu – nego i Novare (Novaria), Ivreje (Epredia) i Tortone (Dertona), to jest onih kršćanskih zajednica koje su, unutar iste biskupije, dostigle određenu konzistentnost i autonomiju. Drugi zanimljiv element vidljiv je u oproštaju kojim se zaključuje ovo pismo: Euzebije traži od svojih sinova i svojih kćeri da pozdrave “i one koji su izvan Crkve, a koji su se udostojali gajiti prema nama osjećaje ljubavi: etiam hos, qui foris sunt et nos dignantur diligere”. To je očiti znak da odnos ovoga biskupa sa svojim gradom nije bio ograničen na kršćansko stanovništvo, nego se širio i na one koji su mu, izvan Crkve, priznavali na neki način duhovni autoritet i voljeli ga kao uzorna čovjeka.
Drugo svjedočanstvo naročitoga odnosa biskupa Euzebija s njegovim gradom dolazi iz pisma što ga je sveti Ambrozije Milanski napisao Vercelijcima oko 394. godine, više od dvadeset godina nakon Euzebijeve smrti (Ep. extra collectionem 14: Maur. 63). Crkva u Vercelliju prolazila je tada kroz teške trenutke: bila je podijeljena i bez pastira. Ambrozije jasno izjavljuje da se ustručava u tim Vercelijcima prepoznati “nasljednike svetih otaca, koji su podržali Euzebija tek što su ga vidjeli, a da ga nisu ranije niti poznavali, zaboravljajući čak i vlastite sugrađane”. U istome pismu milanski biskup potvrđuje na najjasniji način svoje poštovanje prema Euzebiju: “Tako velik čovjek”, osobito je naglasio, “u potpunosti je zavrijedio da ga cijela Crkva izabere”. Ambrozijevo divljenje prema Euzebiju temeljilo se ponajviše na činjenici da je taj biskup Vercellija vodio svoju dijecezu svjedočanstvom vlastitoga života: “Strogoćom posta vodio je svoju Crkvu”. Doista i sam je Ambrozije bio privučen – kako to on sam priznaje – monastičkim idealom kontemplacije Boga, što ga je Euzebije provodio slijedeći stope proroka Ilije. Najprije je – navodi Ambrozije – ovaj biskup Vercellija okupio kler u zajednički život (vita communis) te ga poučio u “obdržavanju monastičkih pravila, premda su živjeli usred grada”. Biskup i njegov kler morali su dijeliti probleme svojih sugrađana i to su činili na vjerodostojan način upravo gajeći istovremeno drugačije građanstvo, ono nebesko (usp. Heb 13,14). Tako su doista izgradili istinsko građanstvo, istinsku međusobnu solidarnost građana Vercellija.
Tako je Euzebije, dok je prianjao uz probleme “svetog naroda” Vercellija, živio posred grada kao monah, otvarajući grad prema Bogu. Ta činjenica, dakle, ničim nije umanjila njegovu primjernu pastoralnu dinamičnost. Čini se, među ostalim, da je on u Vercelliju utemeljio župe kako bi se moglo vršiti redovito i stalno crkveno služenje, te da je promicao marijanska svetišta koja su trebala poslužiti obraćanju poganskoga seljačkoga stanovništva. Zapravo, ova “monaška crta” dala je posebnu dimenziju odnosu toga biskupa s njegovim gradom. Kao što je već bio slučaj i s apostolima, za koje je Isus na svojoj Posljednjoj večeri molio, pastiri i vjernici u Crkvi također su “u svijetu” (Iv 17,11), ali nisu “od svijeta.” Stoga pastiri – govorio je Euzebije – moraju poticati vjernike da ne drže gradove ovoga svijeta svojim trajnim prebivalištem, nego da traže onaj budući Grad, konačan nebeski Jeruzalem. Ovaj “eshatološki oprez” dozvoljava pastirima i vjernicima da sačuvaju pravu ljestvicu vrijednosti, bez prigibanja pred trenutnim modama i nepravednim zahtjevima trenutačne političke vlasti. Prava ljestvica vrijednosti – čini se da tako govori čitav Euzebijev život – ne dolazi od careva prošlosti i sadašnjosti, nego dolazi od Isusa Krista, savršena Čovjeka, jednakoga Ocu u božanstvu, pa ipak čovjeka poput nas. Pozivajući se na tu ljestvicu vrijednosti, Euzebije neumorno “toplo preporučuje” svojim vjernicima da “velikom brigom čuvaju vjeru, da zadrže slogu, da budu ustrajni u molitvi” (Ep. secunda, cit.).
Dragi prijatelji, i ja vam preporučujem od svega srca ove trajne vrijednosti, dok vas pozdravljam i blagoslivljam istim onim riječima kojima je sveti biskup Euzebije zaključio svoje drugo pismo: “Obraćam se svima vama, moja braćo i svete sestre, sinovi i kćeri, vjernici obaju spolova i svakoga uzrasta, da… prenesete naš pozdrav i onima koji su izvan Crkve, i koji su se udostojali prema nama gajiti osjećaje ljubavi” (ibid.).

Sv. Hilarije, ispovjedalac krsne vjere

Draga braćo i sestre,
danas bih htio progovoriti o jednom velikom zapadnom crkvenom ocu, o svetom Hilariju od Poitiersa, koji je bio jedan od velikih biskupa 4. stoljeća. U sukobu s arijevcima, koji su držali da je Božji Sin, Isus, tek stvorenje, po svemu izvrsno, ali ipak stvorenje, Hilarije je čitav svoj život posvetio obrani vjere u božanstvo Isusa Krista, Sina Božjega i Boga kao Oca koji ga je odvijeka rodio.
Nisu nam dostupni sigurni podaci o većem dijelu Hilarijeva života. Drevni izvori govore da se rodio u Poitiersu, vjerojatno oko 310. godine, u bogatoj obitelji, te je primio solidno obrazovanje, što se dobro vidi i u njegovim spisima. Čini se da nije odrastao u kršćanskom okruženju, budući da on sam govori o putu potrage za istinom, koji ga je postupno doveo do priznanja Boga stvoritelja i utjelovljena Boga, koji je umro da bi nama dao život vječni. Kršten oko 345. godine, izabran je za biskupa svoga rodnoga grada oko 353.-354. Kroz godine koje su slijedile Hilarije je napisao svoje prvo djelo, Tumačenje Matejeva evanđelja. Riječ je o najstarijem tumačenju ovoga evanđelja na latinskom jeziku koje se sačuvalo do danas. 356. godine Hilarije je kao biskup sudjelovao na sinodi u Béziersu, u južnoj Francuskoj. On sam naziva tu sinodu “sinodom lažnih apostola”, budući da su skupom dominirali biskupi skloni arijevcima, koji su negirali božanstvo Isusa Krista. Ovi “lažni apostoli” tražili su od cara Kostanca da osudi na progonstvo biskupa Poitiersa. Tako je Hilarije u ljeto 356. bio prisiljen napustiti Galiju.
Prognan u Frigiju, u današnjoj Turskoj, Hilarije se susreo s okruženjem kojim je u vjerskom smislu u potpunosti dominiralo arijanstvo. I ondje ga je njegova pastirska briga potakla da hrabro radi na ponovnoj uspostavi jedinstva Crkve na temelju prave vjere utvrđene na Nicejskom saboru. S tim ciljem započeo je pisati svoje najvažnije i najpoznatije dogmatsko djelo: De Trinitate (O Trojstvu). U njemu Hilarije izlaže svoj osobni put prema poznavanju Boga i nastoji pokazati da Sveto pismo jasno potvrđuje božanstvo Sina i njegovu jednakost s Ocem, ne samo u Novom zavjetu, nego i na mnogim stranicama Staroga zavjeta, u kojem se već pojavljuje otajstvo Krista. Nasuprot arijevcima, on je ustrajao na ispravnosti imena Oca i Sina, te razvija svoju trojstvenu teologiju počevši od krsnoga obrasca što nam ga je darovao sam Gospodin: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”
Otac i Sin iste su naravi. Premda neki odlomci Novoga zavjeta mogu navesti na misao da bi Sin bio podložan Ocu, Hilarije donosi jasna pravila za izbjegavanje tumačenja koja bi mogla odvesti na krivi put: neki tekstovi Pisma govore o Isusu kao Bogu, dok drugi naglašavaju njegovo čovještvo. Neki ga prikazuju u njegovoj predegzistenciji kod Oca; drugi ga motre u stanju poniženja (kenoza), u njegovom sniženju sve do smrti; drugi ga, konačno, promatraju u slavi uskrsnuća. Za godina svoga progonstva, Hilarije je napisao i Knjigu o sinodama, u kojoj donosi i tumači svojoj subraći biskupima u Galiji ispovijesti vjere i ostale isprave sinoda koje su se sastajale na Istoku oko polovice 4. stoljeća. Uvijek čvrst u protivljenju radikalnim arijevcima, sveti Hilarije pokazuje pomirljivost prema onima koji su prihvaćali ispovijest vjere po kojoj je Sin sličan Ocu u biti, nastojeći ih naravno dovesti do pune vjere, prema kojoj nije bila riječ samo o sličnosti, nego o istinskoj jednakosti Oca i Sina u božanstvu. I to mi se čini karakterističnim: duh pomirbe koji nastoji razumijeti one koji takvu vjeru još ne prihvaćaju, nastojeći ih, uz veliku teološku inteligenciju, dovesti do pune vjere u istinsko božanstvo Gospodina Isusa Krista.
360. ili 361. godine Hilarije se konačno mogao vratiti iz progonstva u domovinu nastavljajući odmah pastoralnu djelatnost u svojoj Crkvi, a utjecaj se njegova naučavanja proširio i daleko izvan tih granica. Sinoda koja se 360. ili 361. održala u Parizu prihvaća ponovno izričaje Nicejskoga sabora. Neki stari autori misle da ovaj veliki antiarijevski preokret među episkopatom Galije valja u dobroj mjeri zahvaliti snazi i dobroti biskupa Poitiersa. To je ustvari i bio njegov dar: povezivanje snage u vjeri i dobrote u međuljudskim odnosima. Posljednjih godina života sastavio je i Rasprave o Psalmima, komentar pedeset i osam Psalama, koji su protumačeni prema načelu iznijetom na početku djela: “Nema sumnje da se sve ono što kažu Psalmi mora shvatiti u skladu s evanđeoskim navještajem, tako da, kakav god bio glas kojim je proročki duh progovorio, sve bude stavljeno u odnos s dolaskom Gospodina našega Isusa Krista, utjelovljenjem, mukom i kraljevstvom, te sa slavom i moći našega uskrsnuća” (Instructio Psalmorom 5). U svim je Pslamima prepoznavao tu transparentnost otajstva Krista i njegova Tijela – Crkve. U različitim prilikama Hilarije se susretao sa svetim Martinom. Upravo u blizini Poitiersa budući biskup Toursa utemeljio je samostan koji postoji još i danas. Hilarije je umro 367. godine, a njegov liturgijski spomen slavi se 13. siječnja. 1851. godine blaženi Pio IX. proglasio ga je crkvenim naučiteljem.
Sažimajući bitne točke njegova nauka, htio bih naglasiti da Hilarije polazište svoga teološkoga promišljanja nalazi u krsnoj vjeri. U djelu De Trinitate Hilarije piše: Isus “je zapovijedio krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (usp. Mt 28,19), to jest ispovijedajući Stvorca, Jedinorođenoga i Dar. Samo je jedan Stvoritelj svega, jer je samo jedan Bog Otac iz kojega sve izlazi. I samo je jedan Gospodin naš Isus Krist, po kojemu je sve stvoreno (1Kor 8,6). I samo je jedan Duh (Ef 4,4), dar u svima… Nigdje se neće moći dokazati da nedostaje ova velika punina u kojoj se u Ocu, u Sinu i u Duhu Svetome stječu uzvišenost u Vječnome, objava u Slici, radost u Daru” (De Trinitate 2,1). Bog Otac, budući da je sama ljubav, sposoban je u punini predati svoje božanstvo Sinu. Osobito mi je lijepa ova Hilarijeva misao: “Bog ne zna biti ništa drugo doli ljubav, ne zna biti drugo doli Otac. A tko ljubi, nije zavidan; i tko je Otac, to je u potpunosti. To ime ne dozvoljava kompromise, kao da bi Bog bio otac sam pod nekim vidom, a pod drugim ne” (ivi 9,61).
Stoga je Sin u potpunosti Bog bez ikakva nedostatka ili umanjivanja: “Onaj koji dolazi od savršenoga savršen je, jer tko onaj koji sve ima dao mu je sve” (ivi 2,8). Samo u Kristu, u Sinu Božjem i Sinu čovječjemu, spasenje nalazi čovječanstvo. Uzimajući ljudsku narav, On je sebi pridružio svakoga čovjeka, “postao je tijelo sviju nas” (Tractatus in Psalmos 54,9); “uzeo je na sebe narav svakoga tijela, te je po njemu za nas postao istinski trs i u sebi ima korijen svake loze” (ivi 51,16). Upravo je stoga put prema Kristu otvoren svima – jer on je sve privukao u svome čovještvu – iako je uvijek potrebno i osobno obraćenje: “Po odnosu s njegovim tijelom, pristup Kristu otvoren je svima, čim sa sebe svuku staroga čovjeka (usp. Ef 4,22) i pribiju ga na križ (usp. Kol 2,14); čim napuste prijašnja djela te se obrate, da budu s njime suukopani u krštenju te zadobiju život (usp. Kol 1,12; Rim 6,4)” (ivi 91,9).
Vjernost Bogu dar je njegove milosti. Stoga sveti Hilarije moli, na kraju svoje rasprave o Trojstvu, da uvijek mogne ostati vjeran krsnoj vjeri. Značajka je to cijele te knjige: promišljanje se pretvara u molitvu, a molitva u promišljanje. Čitava knjiga razgovor je s Bogom. Htio bih današnju katehezu zaključiti jednom od tih molitava, koja neka tako postane i našom molitvom: “Daj, Gospodine – kaže nadahnuti Hilarije – da uvijek ostanem vjeran onome što sam ispovijedio u simbolu svoga novoga rođenja, kad sam bio kršten u Oca i u Sina i u Duha Svetoga. Da se klanjam tebi, naš Oče, i s tobom tvojemu Sinu; da zavrijedim tvoga Duha Svetoga koji izlazi od tebe po tvojem Jedinorođencu… Amen” (De Trinitate 12,57).

Sv. Ćiril Aleksandrijski

Draga braćo i sestre!
I danas, nastavljajući naš itinerarij koji slijedi tragove crkvenih Otaca, nailazimo na veliki lik: na sv. Ćirila Aleksandrijskoga. Povezan s kristološkom raspravom koja je dovela do koncila u Efezu 431. i posljednji istaknuti predstavnik aleksandrijske tradicije, na grčkome Istoku Ćiril je kasnije nazvan “čuvarem točnosti” – što treba shvatiti kao čuvar prave vjere – i čak “pečatom Otaca”. Ti drevni izrazi dobro ističu činjenicu koja je karakteristična za Ćirila, to jest stalnu upućenost aleksandrijskoga biskupa na prethodne crkvene autore (među njima nadasve Atanazija) s ciljem da pokaže kontinuitet svoje teologije s tradicijom. On se hotimično izričito ubraja u tradiciju Crkve, u kojoj prepoznaje jamstvo kontinuiteta s apostolima i sa samim Kristom. Ćirila – čašćenoga kao sveca kako na Istoku tako i na Zapadu – crkvenim je naučiteljem godine 1882. proglasio papa Lav XIII., koji je istodobno isti naslov pripisao i jednome drugome istaknutom predstavniku grčke patristike – sv. Ćirilu Jeruzalemskom. Tako je otkrivena i pažnja i ljubav za istočne kršćanske tradicije toga pape koji je kasnije naučiteljem Crkve proglasio i sv. Ivana Damaščanskoga, pokazujući tako da i istočna i zapadna tradicija očituju naučavanje jedine Kristove Crkve.
Jako je malo informacija o Ćirilovu životu prije njegova izbora na važno sjedište u Aleksandriji . Ćiril, nećak Teofila – koji je čvrstom rukom i prestižno vodio aleksandrijsku biskupiju kao biskup od 385. godine – vjerojatno se rodio u toj egipatskoj metropoli između 370. i 380. godine i vrlo je brzo upućen u crkveni život te je primio dobar odgoj i teološko i kulturno obrazovanje. Godine 403. u pratnji je moćnoga strica u Carigradu, i tamo je sudjelovao na sinodi nazvanoj “hrastova”, koja je smijenila biskupa toga grada, Ivana (kasnije nazvanoga Zlatousti), obilježavajući na taj način trijumf aleksandrijske nad onom – tradicionalno rivalskom – carigradskom, gdje je svoje sjedište imao i car. Po smrti strica Teofila, još mladi Ćiril 412. godine izabran je za biskupa utjecajne Crkve u Aleksandriji kojom je upravljao velikom snagom kroz 32 godine, nastojeći uvijek potvrditi njezin primat na cijelome Istoku, osnažen i tradicionalnim vezama s Rimom.
Dvije ili tri godine kasnije, 417. ili 418., aleksandrijski biskup pokazao se realistom u uspostavljanju prekinutih odnosa zajedništva s Carigradom, koje je bilo prekinuto od 406. godine kao posljedica smjenjivanja Zlatoustoga. No, stari se sukob s carigradskom stolicom ponovno zapalio desetak godina kasnije, kada je 428. tamo izabran Nestorije, autoritativan i strog monah antiohijske tradicije. Novi je biskup Carigrada, zapravo, vrlo brzo prouzročio protivljenje jer je u svojem propovijedanju za Mariju više volio naziv “Majka Kristova” (Christotokos) umjesto naziva koji je već bio vrlo drag pučkoj pobožnosti – “Majka Božja” (Theotokos). Razlog toga izbora biskupa Nestorija bilo je njegovo prianjanje uz kristologiju antiohijskoga tipa koja je išla dotle da je, kako bi očuvala važnost Kristova čovještva, ustvrdila da je ono odijeljeno od božanskoga. I tako više nije postojalo pravo jedinstvo između Boga i čovjeka u Kristu te se, naravno, više nije moglo govoriti o “Majci Božjoj”.
Ćirilova reakcija – a tada je on bio najviši predstavnik aleksandrijske kristologije, koja je pak namjeravala snažno isticati jedinstvo Kristove osobe – bila je gotovo neposredna te se širila svim sredstvima već od 429. godine, obraćajući se i nekim pismima samome Nestoriju. U drugome pismu (PG 77,44-49) što mu ga je uputio u veljači 430. čitamo jasnu tvrdnju o dužnosti Pastira da očuvaju vjeru Božjega naroda. To je bio njegov kriterij, koji vrijedi i danas: vjera Božjeg naroda je izraz tradicije, jamstvo zdravoga nauka. Nestoriju piše ovako: “Narodu se treba izložiti naučavanje i tumačenje vjere na potpuno besprijekoran način i sjetiti se da će onaj koji skandalizira i jednoga od najmanjih koji vjeruju u Krista doživjeti nepodnošljivu kaznu”.
U samome pismu Nestoriju – pismu što će ga kasnije, 451. godine, odobriti četvrti ekumenski, Kalcedonski koncil – Ćiril s jasnoćom opisuje svoju kristološku vjeru: “Tako tvrdimo da su različite naravi koje su se ujedinile u pravo jedinstvo, no rezultat obje je samo jedan Krist i Sin, ne zato što bi zbog jedinstva bila izbrisana različitost naravi, već prije svega zbog toga što su božanstvo i čovještvo, sjedinjene u neizrecivo i neopisivo jedinstvo, za nas proizvele samo Gospodina i Krista i Sina”. A ovo je važno: pravo čovještvo i pravo božanstvo stvarno se ujedinjuju u samo jednoj Osobi, našem Gospodinu Isusu Kristu. Stoga, nastavlja biskup iz Aleksandrije, “ispovijedat ćemo samo Krista i Gospodina, ne u smislu da častimo čovjeka zajedno s Logosom, kako se ne bi insinuirala zamisao o odvojenosti kada se kaže ‘zajedno’ već u smislu da častimo samo jednoga i istoga, jer izvan Logosa nije njegovo tijelo, s kojim se nalazi i uz svoga Oca, ne kao da bi kraj njega sjedila dva sina, već samo jedan ujedinjen s vlastitim tijelom”.
I ubrzo je biskup Aleksandrije, zahvaljujući domišljatim savezima, postigao da Nestorije bude opetovano osuđen: sa strane Rimske stolice, potom nizom od dvanaest anatema koje je sastavio on sam te, na kraju, od Trećega ekumenskoga koncila koji je održan u Efezu 431. godine. Skupština, koja je održana uz izmjenične i burne događaje, završila je prvim velikim trijumfom pobožnosti Mariji i progonstvom carigradskoga biskupa koji nije htio priznati Djevici naslov “Majka Božja” zbog pogrešne kristologije koja je nosila razdijeljenost u samome Kristu. Nakon što je tako nadvladao nad suparnikom i njegovim naučavanjem, Ćiril je ipak znao – već 433. godine – doći do teološke formule kompromisa i pomirenja s Antiohijcima. A i to je vrlo znakovito: s jedne je strane jasnoća vjerskoga nauka, ali s druge također i snažno traženje jedinstva i pomirenja. Sljedećih godina posvetio se na sve načine obrani i pojašnjavanju svoga teološkoga stajališta sve do smrti 27. lipnja 444. godine.
Ćirilovi spisi – koji su bili doista brojni i prošireni na sve strane i preko različitih latinskih i istočnih prijevoda već u tijeku njegova života, što svjedoči o njihovome neposrednom uspjehu – od prvotne su važnosti za povijest kršćanstva. Važni su njegovi komentari na brojne starozavjetne knjige i Novi zavjet, među kojima je cijelo Petoknjižje, Izaija, Psalmi te Ivanovo i Lukino evanđelje. Također su važna i doktrinalna djela u kojima se nalazi učestala obrana trojstvene vjere protiv arijanskih teza i protiv Nestorijevih teza. Osnova Ćirilova naučavanja je crkvena tradicija, a osobito – kako je već spomenuto – spisi Atanazija koji je bio njegov veliki prethodnik na aleksandrijskoj stolici. Među ostalim Ćirilovim spisima na kraju treba podsjetiti na knjige Protiv Julijana, posljednji veliki odgovor na protukršćanske polemike, što ju je biskup Aleksandrije diktirao vjerojatno u posljednjim godinama svoga života kako bi replicirao na djelo Protiv Galileia što ga je puno godina ranije, 363. godine, napisao car koji je nazvan Apostata jer je napustio kršćanstvo u kojemu je bio odgojen.

Kršćanska je vjera nadasve susret s Isusom, “Osobom koja životu daje novo obzorje” (encikl. Deus caritas est, 1). Sv. Ćiril Aleksandrijski bio je neumorni i ustrajni svjedok Isusa Krista, utjelovljene Riječi Božje, ističući nadasve jedinstvo u njemu, kao što ponavlja 433. godine u prvome pismu (PG 77,228-237) biskupu Sukcensu: “Jedan je Sin, jedan je Gospodin Isus Krist, kako prije utjelovljenja tako i poslije utjelovljenja. Naime, ne bijaše jedan Sin Logos rođen od Oca, a drugi onaj rođen od svete Djevice; već vjerujemo da je upravo On koji je prije vremena rođen i po tijelu od jedne žene”. Ova tvrdnja, bez obzira na njezino doktrinalno značenje, pokazuje da je vjera u Isusa Logosa rođenoga od Oca također ukorijenjena u povijest jer, kako tvrdi sveti Ćiril, taj isti Isus došao je u vremenu rođenjem od Marije, Theotokos, i bit će – prema svome obećanju – uvijek s nama. I to je važno: Bog je vječan, rođen je od jedne žene i ostaje s nama svaki dan. U tom pouzdanju živimo, u tome povjerenju nalazimo put našega života.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 26. rujna 2007.

U Krizostomu vidljivo bitno jedinstvo misli i djelovanja

Draga braćo i sestre!

Danas nastavljamo svoje razmišljanje o svetome Ivanu Zlatoustom. Nakon razdoblja provedenoga u Antiohiji, 397. godine imenovan je biskupom u Carigradu, glavnome gradu Istočnoga rimskog carstva. Od samoga početka Ivan je planirao reformu svoje Crkve: siromaštvo biskupske palače moralo je biti primjer za sve – kler, udovice, monahe, dvorjane i bogate. No, nažalost ne mali broj njih – uvrijeđen njegovim prosudbama – udaljio se od njega. Vrlo skrban za siromašne, Ivan je nazvan i “Skupljač milostinje”. Zapravo, kao brižni upravitelj uspio je ustanoviti vrlo cijenjene karitativne ustanove. Njegova poduzetnost na različitim područjima pretvorila ga je u opasnoga rivala nekima. No, on se, poput pravoga Pastira, prema svima odnosio srdačno i očinski. Osobito se nježno odnosio prema ženama i u posebnoj skrbi za brak i obitelj. Vjernike je pozivao da sudjeluju u liturgijskom životu, koji je svojom genijalnom kreativnošću učinio sjajnim i privlačnim.
Unatoč dobroga srca, nije imao miran život. Kao Pastir glavnoga grada Carstva često je bio uvlačen u politička pitanja i intrige zbog svojih stalnih odnosa s vlastima i civilnim ustanovama. Na crkvenome planu, pak, budući da je u Aziji 401. godine razvlastio šest biskupa koji su bili nedostojno izabrani, bio je optužen da je prešao granice svoje jurisdikcije, te ja tako postao meta olakih optužaba. Još je jedna izlika za napade na njega bila i prisutnost nekoliko egipatskih monaha koje je ekskomunicirao patrijarh Teofil Aleksandrijski, a koji su se sklonili u Carigrad. Kasnije je došlo do žive polemike započete kritikama što ih je Zlatousti uputio carici Eudoziji i njezinim dvorjankama, koje su reagirale nabacujući se na njega ozloglašavanjem i uvredama. I tako je došlo do njegove smjene na Sinodi što ju je organizirao sam patrijarh Teofil 403., nakon čega je uslijedila osuda na prvo kratko progonstvo. Nakon njegova povratka, neprijateljstvo potaknuto protiv njega proizišlo iz prosvjeda protiv blagdana u čast carice – koje je biskup smatrao poganskima – te protjerivanje svećenika zaduženih za krštenja na Uskrsno bdjenje 404. bili su početak progona Krizostomovih sljedbenika, takozvanih “Ivanovaca”.
Tada je Ivan pismom prijavio te činjenice rimskome biskupu Inocentu I. No, bilo je već prekasno. Tako je 406. ponovno morao u progonstvo, ovaj puta u Cucusu u Armeniji. Papa, premda je bio uvjeren u njegovu nevinost, nije mogao pomoći prognaniku. Koncil, što ga je želio Rim za pomirenje između dva dijela Carstva i između njihovih Crkava, nije se mogao održati. Štetno premještanje iz Cucuse prema Pytiusu, nikada dosegnutome cilju, moralo je spriječiti posjete vjernika i slomiti otpor prognanika na kraju snaga: osuda na progonstvo bila je prava osuda na smrt! Dirljiva su brojna pisma iz progonstva u kojima Ivan izražava svoju pastoralnu zabrinutost izrazima jakih osjećaja i ožalošćenosti zbog progonstava protiv njegovih sljedbenika. Marš prema smrti zaustavio se u Komani u Pontu. Tamo je Ivan na samrti odnesen u kapelu mučenika svetoga Baziliska, gdje je ispustio duh Bogu i bio pokopan, mučenik uz mučenika (Palladio, Život 119). Dogodilo se to 14. rujna 407., na blagdan Uzvišenja svetoga Križa. Rehabilitirao ga je 438. godine Teodozije II. Relikvije svetoga biskupa, položene u crkvu Apostola, potom su 1204. prenesene u Rim u prvotnu konstantinovsku baziliku, a sada počivaju u kapeli Kanoničkoga zbora u bazilici Sv. Petra. Znatan je dio tih relikvija 24. kolovoza 2004. papa Ivan Pavao II. darovao patrijarhu Bartolomeju I. iz Carigrada. Liturgijski spomen sveca slavi se 13. rujna. Blaženi Ivan XXIII. proglasio ga je zaštitnikom Drugoga vatikanskog koncila.
O Ivanu Krizostomu govorilo se da je Bog učinio da se u njemu vidi drugoga Pavla, naučitelja Svijeta, kada je uzdignut na prijestolje Novoga Rima, to jest Carigrada. Zapravo, u Krizostomu je vidljivo bitno jedinstvo misli i djelovanja kako u Antiohiji tako i u Carigradu. Promijenila se samo uloga i prilike: u prvoj je bio prezbiter u jednome gradu Carstva; u drugoj je biskup glavnoga grada gdje mu je na raspolaganju bilo puno šire polje djelovanja i slušateljstvo. No, već u antiohijskom propovijedanju Krizostomovo idealno obzorje bilo je jasno ocrtano u komentaru prvih stranica Knjige Postanka. Razmatrajući osam djela što ih je Bog učinio u nizu od šest dana, Zlatousti je vjernike htio sa stvaranja uputiti natrag Stvoritelju: “Veliko je dobro”, kaže, “znati što je stvorenje i ono što je Stvoritelj”. Zamjena dviju uloga, što je dovelo do promjene svjetla u tamu, ono je što je Grke odvelo u idolatriju (Propovijed 1,1 o Knjizi Postanka).
Bogu stvoritelju pridružuje se Bog susretljivosti (synkatabasis) koji palome i stranome čovjeku šalje pismo, Sveto pismo. Bog je nazvan “nježnim ocem” (philostorgios) (isto tamo), liječnikom duša (Homilija 40,3 o Knjizi Postanka), majkom (isto tamo) i osjećajnim prijateljem (O providnosti, 8,11-12). U korizmi 386. godine Ivan povezuje Boga Stvoritelja i Boga Spasitelja imajući pred očima Uskrs: Bog je toliko htio spasenje stvorenoga čovjeka da nije poštedio svoga jedinoga Sina (Homilija 2,1 o Knjizi Postanka). Na taj način Zlatousti vjernike uvodi u soteriološko viđenje kozmičke dimenzije. Kasnije će, s Pavlom, u životu i djelovanju kršćanina istaknuti životno i dinamično načelo Duha (Pneuma) koji mijenja svjetovnu zbilju. Za Ivana je duhovno (pneumatikos) ono što se odnosi na pobuđivanje Paraklita (Tješitelja): “Kao što oni koji dobivaju krila Duha”, pojašnjava sveti biskup, “samo svoje tijelo čine duhovnim, tako i oni koji bježe od Duha… od svoje duše čine tijelo” (Homilija 13,7 o Poslanici Rimljanima). Pastir cijeli skup svoga slušateljstva integrira u novu duhovnu zgradu, pozivajući ga da promijeni uobičajeni način shvaćanja i djelovanja. Na taj način relativno usmjerava prema apsolutnom, vremenito prema vječnome. U Božjemu je planu kršćanin pozvan u retrospektivi doživjeti prva vremena (zemaljski raj), a u anticipaciji buduću stvarnost.
Na tome temelju Ivan baš u Carigradu, u produljenome komentaru Djela apostolskih, predlaže model prve Crkve (Dj 4,32-37) razvijajući društvenu “utopiju” (gotovo kao “idealni grad”). Riječ je, na kraju, o tome da se gradu dadne kršćanska duša i izgled, suočavajući se s glavnim aspektima njegova života – kao što su odnosi između bogatih i siromašnih – u znaku neviđene i proživljene solidarnosti. No, nije bilo jednostavno uvjeriti moćnike da biskup sa svojom zajednicom može pružiti alternativu uobičajenome shvaćanju urbanoga svijeta. On je, potom, s Pavlom (usp. 1 Kor 8,11) podupirao primat pojedinoga kršćanina, pa i roba, siromaha – ali otkupljenoga – u odnosu na grčki polis u kojemu su široki slojevi pučanstva bili isključeni iz građanskih prava i gdje se domovinu smatralo dragocjenijom od majke i oca. Obzorje kršćanske zajednice nadilazi i relativizira, prema Krizostomovu sudu, obzorje polisa: “Naša je domovina na nebesima” (Fil 3,20).
Na kraju svoga života, iz progonstva na granicama Armenije, “najudaljenijega mjesta na svijetu”, Ivan – nadovezujući se na svoju prvo propovijed iz 386. – vraća se temi koja mu je bila draga o planu što ga Bog slijedi u odnosu na čovječanstvo: to je “neizreciv i neshvatljiv” plan, što ga On jamačno vodi s ljubavlju (usp. O providnosti 2,6). Na taj je način, unatoč svojim patnjama, Zlatousti ponovno potvrdio otkriće da Bog ljubi svakoga od nas beskonačnom ljubavlju i zato hoće spasenje sviju. Sa svoje je strane sveti biskup velikodušno surađivao u tome spasenju, ne štedeći se tijekom cijeloga svoga života. Naime, posljednjom je svrhom svoga postojanja smatrao slavu Božju što je – već na samrti – i ostavio kao krajnju oporuku: “Slava Bogu na svemu!” (Palladio, Život 11).

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 19. rujna 2007.

Papina kateheza o Ivanu Zlatoustom (1.)

Draga braćo i sestre!
Ove godine pada šesnaest stoljeća od smrti svetoga Ivana Zlatoustoga (407-2007). Može se reći da je Ivan iz Antiohije, nazvan Krizostom, to jest “Zlatousti” zbog svoje rječitosti živ i danas, pa i zbog svojih djela. Anonimni pisar prepisivač ostavio je zapisano da su ona “prošla cijelim svijetom kao bljesak munje”. Njegovi spisi i nama, kao i vjernicima njegova doba koji su opetovano bili bez njega zbog njegovih progonstava, omogućuju da živimo s njegovim knjigama unatoč njegovoj odsutnosti. To je ono što je i on sam predlagao iz progonstva u jednome svome pismu (usp. Olimpijadi, Pismo 8,45).
Rođen oko 349. u Antiohiji Sirijskoj (danas Atakya na jugu Turske), tamo je i obnašao svećeničku službu oko jedanaest godina do 397. kada je imenovan biskupom Carigrada te je u glavnome gradu Carstva obnašao svoju biskupsku službu prije dva progona, koji su slijedili brzo jedan za drugim, između 403. i 407. Danas ćemo se zadržati na promišljanju Krizostomovih antiohijskih godina.
Siroče je zbog smrti oca ostao u djetinjoj dobi, živio je s majkom Antusom koja je u njega udahnula profinjenu ljudsku osjećajnost i duboku kršćansku vjeru. Polazio je osnovno i više školovanje okrunjeno tečajevima iz filozofije i retorike, a učitelj mu je bio poganin Libanio, najpoznatiji govornik onoga doba. U njegovoj školi Ivan je postao najveći govornik kasne grčke antike. Kršten je 368., za crkveni ga je život pripremio biskup Melecije koji ga je 371. postavio za lektora. Ta činjenica označila je službeni ulazak Krizostoma u crkveni cursus. Od 367. do 372. je polazio Asceterij (Asceterio), neku vrstu sjemeništa u Antiohiji zajedno sa skupinom mladih, od kojih su neki postali biskupi pod vodstvom poznatoga egzegete Diodora iz Tarsa koji je Ivana uveo u povijesno-književnu egzegezu, karakterističnu za antiohijsku tradiciju.
Potom se na četiri godine povukao među eremite na obližnju planinu Silpio. To povlačenje u samoću produžio je još dvije godine, koje je proživio sam u spilji pod vodstvom jednog “starca”. U tome razdoblju potpuno se posvetio razmatranju “Kristovih zakona”, evanđelja i osobito Pavlovim poslanicama. Kada se razbolio nije mogao brinuti sam o sebi te se morao vratiti u kršćansku zajednicu u Antiohiji (usp. Palladio, Život 5). Gospodin je intervenirao – pojašnjava životopisac – s bolešću u pravi trenutak da bi Ivanu omogućio da slijedi svoj pravi poziv. Zapravo, on sam će napisati da bi ako bi trebao izabrati alternativu između nedaća upravljanja Crkvom i mira monaškoga života tisuću puta radije odabrao pastoralno služenje (usp. O svećeništvu, 6,7): Krizostom se osjećao pozvanim upravo na to. I tu se dogodila odlučujuća promjena njegove povijesti zvanja: pastir duša s punim radnim vremenom! Bliskost s riječju Božjom, što ju je njegovao u tijeku godina pustinjačkog života u njemu je do zrelosti dovela nezadrživu potrebu da propovijeda evanđelje, da drugima daruje ono što je on sam primio u godinama razmatranja. Misionarski ideal tako ga je, vatrene duše, uveo u pastoralnu skrb.
Između 378. i 379. vratio se u grad. Đakonom je postao 381, svećenikom 386, te je postao slavan propovjednik u crkvama svoga grada. Držao je homilije protiv arijanaca, nakon kojih su slijedile one u spomen na antiohijske mučenike i druge za glavne liturgijske blagdane: riječ je o velikome nauku vjere u Krista, također u svjetlu njegovih svetih. Ivanova “junačka godina” bila je 387, takozvana godina “ustanka kipova”. Narod je srušio carske kipove u znak prosvjeda protiv povišenja poreza. Vidi se da se neke stvari u povijesti ne mijenjaju! U tim danima korizme i tjeskobe zbog imperatorovih kazni koje su prijetile, on je održao svoje 22 zanosne Propovijedi o kipovima, usmjerene na pokoru i obraćenje. Nakon toga uslijedilo je razdoblje radosne pastoralne skrbi (387-397).
Krizostom je među najplodnijim Ocima: do njega je do nas došlo 17 traktata, više od 700 autentičnih propovijedi, komentari na Mateja i Pavla (Poslanice Rimljanima, Korinćanima, Efežanima i Hebrejima) te 241 pismo. Nije bio spekulativni teolog. No, prenosio je tradicionalni i pouzdani nauk Crkve u doba teoloških razilaženja potaknutih nadasve arijanstvom, to jest nijekanjem Kristova božanstva. Zato je pouzdani svjedok dogmatskoga razvitka što ga je dostignula Crkva u IV. i V. stoljeću. Njegova je teologija na profinjeni način pastoralna, i u njoj je stalno izražena briga za dosljednost između misli izrečene riječju i onoga što se živi. To je na osobit način nit vodilja sjajnih kateheza kojima je katekumene pripremao na primanje krštenja. Kada je već bio blizu smrti napisao je da je vrijednost čovjeka u “točnome poznavanju pravoga nauka i u čestitosti života” (Pismo iz progonstva). Dvije stvari – poznavanje istine i čestitost života – idu skupa: znanje se mora provesti u život. Svaka je njegova intervencija uvijek je kanila u vjernicima razviti korištenje inteligencije, istinskoga razuma, kako bi se shvatili i u život proveli moralni i duhovni zahtjevi vjere.
Ivan Zlatousti svojim spisima skrbi za to da duhovno prati cjeloviti razvitak osobe, u njezinoj fizičkoj, intelektualnoj i vjerskoj dimenziji. Različite faze rasta uspoređuju se s isto tolikim brojem beskrajnoga oceana: “Prvo od tih mora je djetinjstvo” (Homilija 81,5 o Matejevu evanđelju). Naime, “upravo u to prvo doba očituju se nagnuća poroku i kreposti”. Zbog toga Božji zakon od najranijeg doba mora biti utisnut u dušu “kao na voštanu ploču” (Homilija 3,1, o Ivanovu evanđelju): ta je dob zapravo najvažnija. Moramo imati na umu koliko je važno da u toj prvoj fazi života u čovjeka stvarno uđu velika usmjerenja koja daju ispravnu perspektivu egzistenciji. Krizostom zato preporučuje: “Još od najranije dobi opremite djecu duhovnim oružjem i poučite ih da se prekriže na čelu rukom” (Homilija 12,7 o Prvoj poslanici Korinćanima). Dolaze potom adolescencija i mladost: “Po djetinjstvu slijedi more adolescencije u koje pušu snažni vjetrovi… jer u nama raste… požuda” (Homilija 81,5 o Matejevu evanđelju). Na kraju dolaze zaruke i vjenčanje: “Nakon mladosti dolazi doba zrele osobe, u kojemu stižu obiteljske obveze: to je vrijeme traženja žene” (isto tamo). On podsjeća na svrhe braka obogaćujući ih – pozivajući na krepost umjerenosti – bogatim spletom personaliziranih odnosa. Dobro pripremljeni supružnici na taj način preprečuju put rastavi: sve se događa s radošću i djeca se mogu odgajati za kreposti. Kada se potom rodi prvo dijete, ono je “kao most; troje postaju jedno tijelo jer dijete spaja dva dijela” (Homilija 12,5 o Poslanici Korinćanima) i troje tvore “obitelj, malu Crkvu” (Homilija 20,6 o Poslanici Efežanima).
Krizostom je uobičajeno propovijedao u tijeku liturgije, “mjesta” u kojemu se zajednica izgrađuje Riječju i Euharistijom. Na njoj okupljeno mnoštvo očituje jedinu Crkvu (Homilija 8,7 o Poslanici Rimljanima), sama je riječ upućena na svakome mjestu svima (Homilija 24,2 o Prvoj poslanici Korinćanima), a euharistijsko zajedništvo postaje učinkoviti znak jedinstva (Homilija 32,7 o Matejevom evanđelju). Njegov pastoralni plan bio je uključen u život Crkve u kojoj su vjernici laici krštenjem poprimali svećeničku, kraljevsku i proročku službu. Vjerniku laiku kaže: “I tebe također krštenje čini kraljem, svećenikom i prorokom” (Homilija 3,5 o Poslanici Korinćanima). Iz toga proizlazi osnovna obveza poslanja jer je svatko u određenoj mjeri odgovoran za spasenje drugih: “Načelo našega društvenoga života je… ne zanimati se samo za sebe!” (Homilija 9,2 o Knjizi Postanka). Sve se odvija između dva pola: velike Crkve i “male Crkve”, obitelji, u uzajamnom odnosu.
Kako možete vidjeti, draga braćo i sestre, ta Krizostomova lekcija o autentičnoj kršćanskoj prisutnosti vjernika laika u obitelji i u društvu i danas je više nego aktualna. Molimo Gospodina da nas učini poslušnima za naučavanja ovoga velikoga Učitelja vjere.