KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 30. svibnja 2007.

 Draga braćo i sestre, krajem drugog i početkom trećeg stoljeća Tertulijan započinje niz kršćanskih pisaca latinskoga jezika. Njegovo je djelo dalo odlučujuće plodove, koje se nikako ne bi smjelo podcjenjivati. Njegov utjecaj razvija se na više razina: od načina izričaja i preuzimanja klasične kulture, do određivanja zajedničke “kršćanske duše” u svijetu i oblikovanja novih prijedloga za ljudski suživot. Nisu nam poznati točni datumi njegova rođenja i njegove smrti. Znamo, međutim, da je u Kartagi, od roditelja i poganskih učitelja, primio dobro obrazovanje iz retorike, filozofije, prava i povijesti. Obratio se potom na kršćanstvo, privučen – kako se čini – primjerom kršćanskih mučenika. Počeo je objavljivati svoje najpoznatije spise 197. godine. No, pretjerano individualistička potraga za istinom potkrijepljena nemirnim karakterom postupno ga je dovela do toga da napusti zajedništvo s Crkvom. Ipak, originalnost njegove misli, zajedno s upečatljivim izričajem osigurala mu je istaknuto mjesto u drevnoj kršćanskoj književnosti.
Osobito su poznati njegovi spisi apologetskog karaktera. Oni otkrivaju dvije glavne nakane: da se odbace teške optužbe što su ih pogani upućivali na račun nove religije, te ona pozitivna i misionarska, da se prenese poruka Evanđelja u dijalogu s kulturom toga doba. Njegovo najpoznatije djelo Apologeticum upozorava na nepravedno ponašanje političkih vlasti prema Crkvi; tumači i brani nauk i običaje kršćana; utvrđuje razlike između nove religije i glavnih struja tadašnje filozofske misli; pokazuje pobjedu Duha, koji se nasilju svojih neprijatelja suprotstavlja krvlju mučenika: “Koliko god ona bila profinjena – piše ovaj Afrikanac – vaša okrutnost ničemu ne služi: naprotiv, našoj zajednici ona je poziv. Svakim zamahom vašeg srpa mi postajemo brojniji: krv je kršćana sjeme! (semen est sanguis christianorum!)” (Apologeticum 50,13).
No, Tertulijan, kao svaki dobar apologet, shvaća u isto vrijeme i potrebu pozitivnog prenošenja biti kršćanstva. U tu svrhu rabi spekulativnu metodu da bi oslikao racionalne temelje kršćanske dogme. Produbljuje ih na sustavan način, počevši od opisa “Boga kršćana”: “Onaj kojem se mi klanjamo – svjedoči naš apologet – Bog je jedini”. Nastavlja, služeći se antitezama i karakterističnim paradoksima svoga izričaja: “On je nevidljiv, premda ga se vidi; nedostupan, premda ga je prisutan po milosti; neshvatljiv, premda ga se ljudskim osjetilima može shvatiti; stoga je istinit i velik!” (isto, 17,1-2).
Tertulijan, usto, poduzima ogroman korak u razvoju trojstvenoga nauka, suočavajući se s problemom definicije triju božanskih osoba: one se razlikuju “ne po naravi, nego stupnjem; ne po biti, nego formom; ne po moći, nego po specifičnosti jedine biti, jedine moći, jer Bog je jedan” (Adversus Praxeam 2,4). Nije manje važna njegova kristologija: “Mi vjerujemo – piše on – da jedini Bog ima i Sina, svoju Riječ, koji od njega samoga proizlazi, po kojemu je sve stvoreno, i bez kojega ništa nije stvoreno; da je on poslan od Oca u Djevici; da se od nje rodio, čovjek i Bog, Sin čovječji i Sin Božji” (isto, 2,1).
Ovaj afrički autor govori i o Duhu Svetomu, dokazujući njegov karakter osobe i božanstva: “Vjerujemo da je, po svome obećanju, Isus Krist poslao po Ocu Duha Svetoga, Parakleta, posvetitelja vjere onih koji vjeruju u Oca, u Sina i Duha” (isto, 2,1). Nadalje, u njegovim djelima čitaju se brojni tekstovi o Crkvi (koju Tertulijan uvijek priznaje ‘majkom’, pa i nakon svoga pristajanja uz montanizam), o moralnom životu kršćana, o budućem životu. Njegovi su spisi važni i radi razumijevanja živih pokreta unutar kršćanskih zajednica s obzirom na Blaženu Djevicu Mariju, sakramente euharistije, ženidbe i pomirenja, s obzirom na Petrovo prvenstvo, na molitvu… Na osobiti način ovaj apologet potiče kršćane na nadu koja – prema njegovim spisima – nije samo krepost sama za sebe, nego je način postojanja koji obuzima svaki vid kršćanskoga življenja. Tako je Gospodinovo uskrsnuće predstavljeno kao temelj našeg budućeg uskrsnuća, te označuje osnovni predmet kršćanskoga uzdanja: “Tijelo će uskrsnuti – kategorički izjavljuje Tertulijan – čitavo tijelo, baš tijelo, cjelovito tijelo. Gdjegod se našlo, ono je sačuvano kod Boga, po vjernom posredniku između Boga i ljudi, Isusu Kristu, koji će vratiti Boga čovjeku i čovjeka Bogu” (De resurrectione carnis 63,1).
S ljudskog stanovišta može se bez sumnje govoriti o Tertulijanovoj drami. Prolaskom godina postao je sve zahtjevniji u odnosu na kršćane. Očekivao je od njih da u svim okolnostima, a osobito u progonstvima, zauzmu junački stav. Tvrd u svojim stavovima, nije štedio na teškim kritikama te se neizbježno našao izoliran. Uostalom, i danas su otvorena mnoga pitanja, ne samo o Tertulijanovoj teološkoj i filozofskoj misli, već i o njegovu ponašanju prema političkim institucijama i poganskom društvu, prema antičkoj filozofiji, retorici i općenito prema kulturi njegova doba. No, njegov je utjecaj na kršćanske pisce bio značajan, počevši od Ciprijana koji je poput njega bio iz Afrike, te je često od svojih suradnika tražio: Da magistrum (to jest: “Čitaj mi učitelja”, a taj učitelj bio je Tertulijan).
U konačnici, Tertulijan ostaje zanimljiv svjedok prvih vremena Crkve, kad su se kršćani našli u ulozi promicatelja “nove kulture” u bliskom susretu između klasične baštine i evanđeoske poruke. Njegova je ona poznata izjava po kojoj je naša duša “naturaliter kršćanska” (to jest “po naravi kršćanska”; Apologeticum 17,6), gdje on podsjeća na trajan kontinuitet između autentičnih ljudskih vrijednosti i onih kršćanskih. Poznata je i misao preuzeta izravno iz Evanđelja, prema kojoj “kršćanin ne može mrziti čak ni svoje neprijatelje” (usp. Apologeticum37), gdje moralni aspekt odluke vjere zahtijeva “nenasilje” kao životno pravilo: i nema nikoga tko ne bi uočio aktualnost ovoga nauka i u svjetlu gorljive rasprave o religijama.
U Tertulijanovim spisima zapravo se mogu još i danas naći mnoge teme s kojima bi se valjalo suočiti. One nas uvode u plodnu nutarnju potragu na koju potičem sve vjernike, kako bi na još uvjerljiviji način znali izreći Pravilo vjere, ono – vratimo li se ponovno Tertulijanu – “prema kojem vjerujemo da postoji samo jedan Bog, i nijedan drugi izvan Stvoritelja svijeta: on sve stvorio iz ničega po svojoj Riječi, rođenoj prije svih stvari” (De praescriptione haereticorum, 13,1).

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda,  25. travnja 2007.

  Origen, veliki učitelj razumijevanja Svetog pismaDraga braćo i sestre!
Origen iz Aleksandrije ubraja se među najveće pisce koji su se pojavili u Crkvi kroz čitavu njezinu povijest. On preuzima Klementovu baštinu te je prenosi prema budućnosti na sasvim novi način, što je značajno unaprijedilo razvoj kršćanske misli. Bio je pravi “učitelj”, a tako su ga se uz nostalgiju i duboke osjećaje prisjećali njegovi učenici. Nije bio samo izvrstan teolog, nego i uzoran svjedok nauka što ga je prenosio. “Poučavao je”, kaže njegov biograf Euzebije Cezarejski, “da život mora točno odgovarati riječi, a upravo je to potaklo mnoge da ga, uz pomoć Božje milosti, slijede” (Hist. Eccl. 6,3,7).
Čitav njegov život bio je prožet neprekidnom čežnjom za mučeništvom. Imao je sedamnaest godina kad je, u desetoj godini vlasti cara Septimija Severa, u Aleksandriji izbio progon kršćana. Klement je napustio grad, a Origenov otac, Leonij, bačen je u zatvor. Njegov je sin gorljivo želio mučeništvo, no tu svoju želji nije mogao ostvariti. Tada je pisao ocu potičući ga da se ne susteže pružiti najviše svjedočanstvo vjere. A kad je Leonidiju odrubljena glava, mladi Origen osjetio je da mora prihvatiti njegov život kao uzor. Četrdeset godina kasnije, dok je propovijedao u Cezareji, izrekao je ispovijest: “Ništa mi ne koristi što sam imao oca mučenika, ako sam ne živim dobro i tako nisam na čast svome rodu, to jest mučeništvu svoga oca i svjedočanstvu koje ga je u Kristu uzvisilo” (Hom. Ez. 4,8). U jednoj od sljedećih propovijedi – kad se već činilo da je, zahvaljujući tolerantnosti cara Filipa Arapina, smanjena mogućnost svjedočanstva vjere u krvi – Origen izjavljuje: “Kad bi mi Bog dozvolio da budem opran svojom krvlju, te tako primim drugo krštenje prihvativši smrt za Krista, siguran bih otišao s ovoga svijeta… No blaženi su oni koji takvo što zasluže” (Hom. Iud. 7,12). Ovi izričaji otkrivaju svu Origenovu nostalgiju za krštenjem krvlju. Konačno je ta neodoljiva žudnja, bar djelomično, ostvarena. U vrijeme Decijava progonstva, 250. godine, Origen je uhićen i okrutno mučen. Podlegavši podnesenim mučenjima, umro je koju godinu kasnije, ne napunivši sedamdeset godina.
Spomenuli smo ono “zančajno unaprijeđenje” što ga je Origen proveo u povijesti teologije. No, u čemu se sastoji to “unaprijeđenje” tako dubokih posljedica? Ono zapravo odgovara utemeljenju teologije u tumačenju Svetog pisma, ili još bolje rečeno, savršenoj simbiozi između teologije i egzegeze. Doista, vlastitost Origenova nauka čini se da je upravo u trajnom pozivu da se od slova krene prema duhu Pisma, napredujući tako u poznavanju Boga. Taj “alegorizam”, napisao je von Balthasar, točno odgovara “razvoju kršćanske dogme što su ga proveli crkveni naučitelji”, koji su – na ovaj ili onaj način – prihvatili Origenovu “lekciju.” Tako se tradicija i učiteljstvo, temelj i jamstvo teološkoga istraživanja, počinju oblikovati kao “Sveto pismo na djelu” (usp. Origene: il mondo, Cristo e la Chiesa, tr. it., Milano 1972, p. 43). Možemo stoga potvrditi da je središte ogromnog Origenova pisanog djela njegovo “trostruko čitanje” Biblije. No, prije no što opišemo to “čitanje” valja baciti opći pogled na spise ovog Aleksandrijca. Sveti Jeronim u svojoj Epistoli 33 nabraja naslove Origenovih 320 knjiga i 310 homilija. Nažalost, najveći dio toga djela izgubljen je, ali i ono malo što je ostalo čini ga najplodnijim autorom prva tri kršćanska stoljeća. Područje njegova zanimanja širi se od egzegeze prema dogmi, filozofiji, apologetici, asketici i mistici.
Jezgra koja nadahnjuje to djelo, kako rekosmo, trostruko je čitanje Svetog pisma što ga je Origen razvio tijekom svoga života. Ovim izričajem želimo označiti tri najvažnija načina – koji nisu međusobno susljedni, nego se često isprepliću – uz pomoć kojih se Origen posvećivao proučavanju Pisma. On je ponajprije čitao Bibliju s nakanom da dođe do najsigurnijeg mogućeg teksta i ponudi njegovu vjerodostojnu inačicu. U tu se svrhu služio tekstom koji je u šest paralelnih stupaca, s lijeva na desno, sadržavao: hebrejski tekst pisan hebrejskim pismom, hebrejski tekst transliteriran grčkim alfabetom, te četiri prijevoda teksta na grčki jezik. Odatle grčki naziv Heksapla nadjenut toj gorostasnoj sinopsi. Origen je potom sustavno čitao Bibliju prateći je svojim slavnim Komentarima. Oni vjerno prenose tumačenja što ga je taj učitelj davao u školi, kao u Aleksandriji, tako i u Cezareji. Origen slijedi tekst gotovo redak po redak, potankim, vrlo opširnim i dubokim tumačenjima, s bilješkama filozofskog i doktrinalnog sadržaja, uz gotovo uvijek izričito podsjećanje na različita značenja Svetoga pisma.
Konačno, i prije svoga svećeničkoga ređenja, Origen se osobito posvetio propovijedanju Biblije, prilagođujući se raznovrsnom slušateljstvu. U svakom slučaju, i u njegovim se homilijama prepoznaje učitelj, sav posvećen sustavnom tumačenju perikope o kojoj je riječ, razdijeljene u susljedne retke. I u homilijama Origen koristi svaku priliku kako bi podsjetio na različita značenja Pisma, prateći u tom smjeru hod rasta vjere: od doslovnog smisla, preko moralnog tumačenja, vjernici moraju stići do najdubljeg duhovnog značenja. Naznaka takva tumačenja vidi se primjerice u devetoj Homiliji o Knjizi Brojeva, gdje Origen uspoređuje Pismo s orasima: “Takav je nauk Zakona i Proroka u školi Kristovoj”, kaže ovaj homiletičar; “doslovni mu je smisao gorak, poput kore; potom ćeš stići do ljuske, to jest moralnoga nauka; a na kraju ćeš naći otajstva na kojima se hrane duše svetih u sadašnjem i budućem životu” (Hom. Num. 9,7).
Upravo tim putem Origen počinje učinkovito promicati “kršćansko čitanje” Staroga zavjeta, briljantno suzbijajući izazove krivovjeraca – ponajprije gnostika i Marcijonovih sljedbenika – koji su međusobno suprotstavljali dva Zavjeta sve do odbacivanja Starog zavjeta. U tom smislu, u istoj Homiliji o Knjizi Brojeva, naš Aleksandrijac izjavljuje: “Ja ne nazivam Zakon ‘Starim zavjetom’, ako ga u Duhu razumijem. Zakon postaje ‘Stari zavjet’ samo onima koji ga žele tjelesno shvatiti’, to jest zaustaviti se na samom slovu teksta. No “za nas, koji ga razumijemo i primjenjujemo u Duhu i u smislu Evanđelja, Zakon je uvijek nov, a dva su Zavjeta za nas jedan novi Zavjet, ne zbog svoga vremenskoga nastanka, već zbog novosti njegova značenja. S druge strane, za grešnika i za one koji ne poštuju savez ljubavi, i Evanđelja zastarijevaju” (Hom. Num. 9,4).
Pozivam vas – i time zaključujem – da prihvatite u svome srcu nauk ovoga velikog učitelja vjere. On nas svojim zanosom podsjeća da se, u molitvenom čitanju Svetog pisma i u dosljednom načinu života, Crkva uvijek obnavlja i pomlađuje. Božja Riječ, koja nikad ne stari, niti se ikad iscrpljuje, povlašteno je sredstvo koje vodi tome cilju. Doista, Božja Riječ, djelovanjem Duha Svetoga, vodi nas uvijek iznova prema svoj istini (usp. Benedikt XVI., Ai partecipanti al Congresso Internazionale per il XL anniversario della Costituzione dogmatica “Dei Verbum”, u: Insegnamenti, vol. I, 2005., str. 552-553).

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda,  18. travnja 2007.

Klement Aleksandrijski – poklisar dijaloga između vjere i kulture

Draga braćo i sestre!
Klement Aleksandrijski je po svoj prilici rođen u Ateni negdje sredinom drugoga stoljeća. Kao naslijeđe iz svoga rodnog kraja nosi ono istaknuto zanimanje za filozofiju, po kojem će postati jedan od poklisara dijaloga između vjere i razuma u kršćanskoj tradiciji. Još kao mladić odlazi u Aleksandriju, taj “grad-simbol” onog bogatog spleta različitih kultura koji je karakterizirao helenističko doba. Ondje je bio Pantenov učenik, od kojeg će kasnije preuzeti vođenje katehetske škole. Brojni izvori potvrđuju da je zaređen za svećenika. U tijeku progona iz 202. i 203. godine napustio je Aleksandriju i sklonio se u Cezareju, u Kapadociji, gdje je umro oko 215. godine.
Najvažnija djela koja su nam od njega ostala su tri: Protreptik (ili Nagovor) Pedagog i Stromati (ili Tapiserije). Premda izgleda da to nije bila prvobitna autorova namjera, činjenica je da ti spisi čine pravu trilogiju, kojoj je cilj djelotvorno pomoći duhovno sazrijevanje kršćanina. Protreptik, kao što kaže sama riječ, znači “nagovor” upućen onome koji započinje svoj hod u vjeri. Još bolje, Protreptik koincidira s jednom Osobom: Sinom Božjim, Logosom, Isusom Kristom, koji “nagovara” ljude da odlučno zakorače putom Istine. Sam Isus Krist postaje zatim Pedagog, to jest “odgojitelj” onih koji su, u snazi krštenja, sada već postali djeca Božja. Isti taj Isus Krist je, na kraju, također “Učitelj” koji prenosi najdublja učenja. Ona su sabrana u trećem Klementovu djelu, Stromatima. Ta riječ na grčkom znači “tapiserije”: riječ je, naime, o sustavno nepovezanoj zbirci različitih tema, što je bilo uobičajeno za Klementovo učenje.
Klementova kateheza, u cjelini gledano, prati ukorak katekumene i krštenike kako bi oni, uz pomoć dvaju “krila”, naime, vjere i razuma, prispjeli dubokom poznavanju Istine, koja je Isus Krist, Božja riječ. Samo to poznavanje, koje je neraskidivo povezano s Objavom, jeste “prava gnoza”, a nipošto ona što je zastupaju i šire gnostički krivovjerci. Prema Klementu, naime, “prava gnoza” je znanstvena – izvorno teološka – obrada sadržaja vjere. Zdanje što ga razum pod nadahnućem vrhunaravnog počela gradi jest sama vjera. Istinska gnoza je, u konačnici, sama vjera, koju Isus Krist pobuđuje u duši koja je s Njim sjedinjena. Klement kršćane dijeli u dvije kategorije: jednostavne i gnostike. No, tu nije riječ o bitnoj razlici, već samo o različitim stupnjevima: prvi su vjernici koji žive vjeru na uobičajen način, no koja je uvijek upravljena k obzorima svetosti; drugi su oni koji već žive neporočnim i besprijekornim duhovnim životom. U svakom slučaju kršćanin, polazeći od temelja opće vjere, kroz traganje u kojem ga vodi sam Krist, može i mora prispjeti poznavanju istina koje oblikuju sadržaj vjere. Tako stečeno znanje postaje u duši živa stvarnost, jedinstvo ljubavi koja preobražava srce, zajedništvo s Logosom. U tome zajedništvu “savršeni gnostik” prispijeva kontemplaciji (theoria), što je najuzvišeniji oblik poznavanja Boga.
Klement preuzima učenje prema kojem je krajnji čovjekov cilj taj da postane sličan Bogu. To je moguće zahvaljujući konaturalnosti s Njim, koju je čovjek primio u času stvaranja, zbog čega je već sam po sebi – premda još uvijek na nesavršen način – slika Božja. Zahvaljujući toj konaturalnosti moguće mu je upoznati božanske stvarnosti, kojima čovjek prianja prije svega po vjeri i, vršenjem kreposti, može rasti sve dotle da se izdigne do kontemplacije Boga. Tako na putu prema savršenosti Klement moralnom zahtjevu pridaje jednako važnost kao i intelektualnom. Sjedinjenje s Bogom i kontemplacija Boga ne mogu se postići samo putem razumske spoznaje: za to su potrebne također kreposti. Dobra djela moraju pratiti umnu spoznaju kao što sjena svuda prati čovjeka: ona od nje nisu nikada odvojena, a, s druge strane “prava gnoza” ne može koegzistirati sa zlim djelima.
Dušu “pravoga gnostika” rese nadasve dvije kreposti. Prva je bestrasnost (apatheia); druga je ljubav, koja jamči duboko sjedinjenje s Bogom i kontemplaciju. Ljubav daje savršeni mir i dovodi “pravoga gnostika” u stanje da može podnijeti i najveće žrtve, pa i najvišu žrtvu, i pomaže mu da se stepenicu po stepenicu uzdiže k vrhuncu kreposti. Tako etički ideal antičke filozofije, do jest oslobođenost od svih strasti, Klement redefinira i povezuje s ljubavlju, u neprestanom procesu sjedinjenja s Bogom, što predstavlja put k poznavanju “prave gnoze”.
Na taj način Aleksandrinac stvara drugu veliku priliku za dijalog između kršćanskog navještaja i grčke filozofije, nakon djelomičnog “neuspjeha” Pavla na Areopagu, o čemu se govori u 17. poglavlju Djela apostolskih. “Još ćemo te o tom slušati!” komentirali su tada s ironijom neki Atenjani, okrećući leđa govorniku. Sada Klement, da bi ponovno pokrenuo taj dijalog, obasipa pohvalama grčku filozofsku tradiciju. Kao što je pisao moj časni prethodnik u enciklici Fides et ratio, Aleksandrinac je tumačio filozofiju kao “uvod u poučavanje vjeri” (br. 38). I, doista, Klement smatra da je Bog dao filozofiju Grcima “kao neku vrstu njima primjerena svjedočanstva” (Strom. 6,8,67,1). Za njega grčka filozofska tradicija, zajedno sa židovskim Savezom, predstavlja područje “objave”, doduše još uvijek nepotpune, Logosa, i omogućuje čovjeku da pabirči “sjemenke” istine. Tako Klement nastavlja odlučno opisivati put onoga koji želi “dati razlog” vlastite vjere u Isusa Krista. On može poslužiti kao primjer kršćanima, katehetama i teolozima našega doba, kojima je Ivan Pavao II. u istoj enciklici bio preporučio da “prepoznaju i što je bolje moguće iznesu na vidjelo metafizički vidik istine, da bi zapodjenuli kritički dijalog kako sa suvremenom filozofskom mišlju tako i s čitavom filozofskom tradicijom”. Duboko povezivanje teološkog i filozofskog znanja je, naime, “jedno od najizvornijih doprinosa kršćanske tradicije produbljivanju objavljene istine” (br. 105).
Zaključujemo citatom nekih dijelova glasovite “molitve Kristu Logosu”, kojom Klement zaključuje svoje djelo Pedagog. “Budi milostiv svojim sinovima”, ponizno moli nadahnuti Klement: “Daj nam da uživamo tvoj mir, da se jednom preselimo u tvoju domovinu, da nas ne potope vali grijeha dok preko njih prelazimo, da budemo preneseni u spokoj Duha Svetoga i neizrecive Mudrosti. Noću i danju, sve do konca, pjevamo pjesmu zahvalnu jednom Ocu,… Sinu, pedagogu i učitelju, u jedinstvu Duha Svetoga. Amen!” (Ped 3,12,101). 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.NA OPĆOJ AUDIJENCIJI U SRIJEDU 28. OŽUJKA 2007.

Sveti Irenej iz Lyona
Apostolska predaja znak je istine prisutne u Crkvi

Draga braćo i sestre!
Biografski podaci o Ireneju dolaze nam iz njegova osobnog svjedočanstva, a prenio nam ih je Euzebije u petoj knjizi svoje “Crkvene povijesti.” Irenej se rodio najvjerojatnije u Smirni (današnji Izmir u Turskoj) oko 135.-140. godine, gdje je još kao mladić bio učenik biskupa Polikarpa koji je, pak, bio učenik apostola Ivana. Ne znamo kad se preselio iz Male Azije u Galiju, no to je vjerojatno bilo povezano s prvim rastom kršćanske zajednicu u Lyonu, gdje 177. nalazimo Ireneja ubrojenog u zbor prezbitera. Upravo je te godine on poslan u Rim da bi ponio pismo lionske zajednice papi Eleuteriju. Rimsko poslanje spasilo je Ireneja progonstva u doba Marka Aurelija, kada je palo barem četrdeset i osam mučenika, među kojima i sam lionski biskup, devedesetogodišnji Potin, koji je podlegao lošim postupcima u zatvoru. Tako je, po svome povratku, Irenej izabran biskupom toga grada. Novi pastir sasvim se posvetio biskupskoj službi koja je zaključena 202.-203. godine, možda mučeništvom.
Irenej je ponajprije čovjek vjere i pastir. Od Dobrog pastira preuzeo je smisao za mjeru, bogatstvo nauka, misionarski žar. Kao pisac imao je dvostruki cilj: obraniti pravi nauk od napada krivovjeraca (osobito gnostika), te jasno izložiti istine vjere. Tim ciljevima odgovaraju i dva njegova djela koja su nam sačuvana: “Prokazivanje i pobijanje lažne gnoze” (ili pet knjiga “Protiv krivovjerja”) i “Izlaganje apostolskoga propovijedanja” (koje bismo mogli nazvati i najstarijim katekizmom kršćanskoga nauka). Doista, Irenej je prvak u borbi protiv krivovjerja. Napast krivovjerja česta je pojava u povijesti Crkve. U 2. stoljeću pravovjerju čini se osobito prijete različite gnostičke sljedbe što ih prati karakterističan dualizam koji – na različite načine – počinje negirati vjeru u jedinoga Boga Oca sviju, Stvoritelja i Spasitelja čovjeka i svijeta.
Čvrsto se ukorjenjujući u biblijski nauk o stvaranju, Irenej pobija dualizam i gnostički pesimizam koji su obezvređivali tjelesnu stvarnost, ističući izvornu svetost tijela, baš kao što je slučaj i s duhom. Ipak, njegovo djelo nadilazi obično pobijanje krivovjerja: može se doista reći da se on predstavlja kao prvi veliki teolog Crkve. U središtu njegova nauka nalazi se pitanje “pravila vjere” i njezina prenošenja. Za Ireneja “pravilo vjere” poklapa se zapravo s Vjerovanjem apostola, s Evanđeljem što su ga oni prenijeli biskupima, svojim nasljednicima. Ustvari, Evanđelje što ga Irenej propovijeda ono je koje je primio od Polikarpa, biskupa Smirne, a Polikarpovo Evanđelje seže do apostola Ivana čiji je Polikarp bio učenik. Pravi nauk onaj je što ga vrše biskupi koji mogu dokazati da su ga primili neprekinutom Tradicijom od apostola, budući da je taj nauk njima povjerio Krist. U toj Tradiciji valja na poseban način gledati nauk ugledne i drevne rimske Crkve, koja ima “više apostolstvo”, jer vuče svoje korijene od “stupova” apostolskoga zbora, Petra i Pavla: s njome se moraju uskladiti sve Crkve. S tim argumentima Irenej iz temelja pobija nakane krivovjeraca. Oni ponajprije ne posjeduju život, jer nisu apostolskoga podrijetla; potom, istina i spasenje nisu povlastica ili monopol malobrojnih, nego ih svi mogu postići po propovijedanju apostolskih nasljednika, a posebice rimskoga biskupa. Polemizirajući i dalje s “tajnim” karakterom gnostičke tradicije, Irenej osobito nastoji oslikati ispravnu ideju apostolske Predaje, koja se može sažeti u tri točke.
a) Apostolska je predaja “javna”, ne privatna ili tajna. Za Ireneja nema sumnje da je sadržaj vjere što ga prenosi Crkva upravo onaj što ga je primila od apostola i od Isusa. Nema drugog nauka uz ovaj. Stoga tko želi upoznati istiniti nauk, dovoljno mu je da upozna “Predaju koja dolazi od apostola i vjeru naviještenu ljudima”: predaju i vjeru koje su “do nas stigle po biskupskom nasljedstvu” (Adv. Haer. 3,3,3-4). Odatle značaj “apostolskog nasljedstva” prisutnoga u biskupima koji uživaju “sigurnu karizmu istine” (4,26,2).
b) Apostolska Predaja je “jedinstvena.” Dok je gnosticizam podijeljen na mnogovrsne sljedbe, Predaja Crkve jedinstvena je u svojim temeljnim sadržajima, koje – kao što smo vidjeli – Irenej naziva upravo regula fidei (pravilo vjere) ili veritatis (istine): sadržaju koji je uvijek isti, bez obzira na različitost jezika i kultura. Ovako o tome piše lionski biskup u svojoj prvoj knjizi Protiv krivovjerja: “Crkva, premda posijana cijelim svijetom, brižno čuva (vjeru i apostolsku predaju), kao da živi u jednoj jedinoj kući; na isti način vjeruje u te istine, kao da ima samo jednu dušu i isto srce; proglašuje, naučava i prenosi ove istine sasvim složna, kao da ima samo jedna usta. Jezici u svijetu različiti su, no sila je predaje jedinstvena i uvijek ista: Crkve utemeljene u Germaniji nisu primile niti prenose neku drugačiju vjeru, ni one utemeljene u Španjolskoj ili među Keltima ili istočnim krajevima ili u Egiptu ili u Libiji ili u središtu svijeta” (1,10,1-2).
c) Konačno, apostolska je Predaja “pneumatska”, to jest vođena Duhom Svetim: na grčkom “duh” se kaže “pneuma.” Nije riječ doista o nekoj predaji koja bi bila povjerena sposobnostima više ili manje poučenih ljudi, nego Duhu Božjemu koji od predaje čini božansku stvarnost. Tko je “život” Crkve, ono što Crkvu uvijek čini svježom i mladom, to jest plodnom raznovrsnim karizmama. Crkva i Duh za Ireneja su neodvojivi: “Ovu smo vjeru”, čitamo i dalje u trećoj knjizi Protiv krivovjerja, “primili od Crkve i čuvamo je. Vjera, djelovanjem Duha Božjega, poput dragocjenog zaloga što se čuva u vrijednoj posudi neprestano se pomlađuje, a pomlađuje i posudu u kojoj je sadržana… Gdje je Crkva, ondje je i Duh Božji; a gdje je Duh Božji, ondje je i Crkva i svaka milost” (3,24,1).
Kao što se vidi, Irenej se ne ograničuje na to da odredi samo ideju Predaje, nego je i na vrlo živ način oslikava. Držeći se njegova nauka, vjera Crkve prenosi se tako da se vidi i kakva ona mora biti, to jest “javna”, “jedinstvena”, “pneumatska.” Polazeći od svake od ovih karakteristika može se provesti plodno promišljanje o autentičnom prenošenju vjere u Crkvi danas. Općenito, u Irenejevu nauku dostojanstvo čovjeka čvrsto je usidreno u božansko stvaranje, u sliku Krista i u trajno djelo Duha u posvećivanju. Ovaj je nauk glavni način kako se zajednički treba pojasniti svim osobama dobre volje cilj i granice dijaloga o vrijednostima, te dati uvijek novi poticaj misionarskom djelovanju Crkve.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI U SRIJEDU 21. OŽUJKA 2007

Sveti Justin, učitelj kršćanske filozofije
Draga braćo i sestre,
sveti Justin, filozof i mučenik, najznačajniji je među apologetskim ocima drugog stoljeća. Riječ “apologeti” odnosi se na one drevne kršćanske pisce koji su željeli obraniti novu religiju od teških optužbi od strane pogana i Židova, te proširiti kršćanski nauk u obliku prilagođenu kulturi njihova vremena. Tako je među ovim apologetima prisutno dvostruko zanimanje: ono apologetsko, u punom smislu te riječi, jer žele obraniti kršćanstvo koje se rađa (apologia na grčkom znači upravo “obrana”); te ono pozitivno, “misionarsko”, jer žele izložiti sadržaje vjere rječnikom i misaonim kategorijama razumljivim onima kojima se obraćaju.
Justin, rođen oko 100. godine u blizini drevnog Šekema, u Samariji, dugo je tragao za istinom, mijenjajući različite škole grčke filozofske tradicije. Konačno – kao što to on sam pripovijeda u prvim poglavljima svoga Dijaloga s Trifonom – neki tajnoviti lik, časni starac što ga je susreo uz morsku obalu, zbunjuje ga pokazujući mu čovjekovu nesposobnost da svojim silama zadovolji čežnju za božanskim. Potom mu je označio drevne proroke kao osobe kojima se treba obratiti ne bi li našao put Božji i “istinsku filozofiju”. Otpuštajući ga, starac ga je potakao na molitvu, kako bi mu se otvorila vrata svjetla. Ova pripovijest naznačuje ključni trenutak Justinova života: na kraju dugoga filozofskog lutanja u potrazi za istinom, stigao je do kršćanske vjere. Utemeljio je školu u Rimu, gdje je bez naknade uvodio svoje učenike u novu religiju. Nakon što je zbog toga optužen, odrubljena mu je glava oko 165. godine, za vladavine Marka Aurelija, cara filozofa komu je Justin također uputio jednu svoju Apologiju.
Od njega su do nas stigle dvije Apologije i Dijalog s Trifonom, Židovom. U tim djelima Justin nastoji oslikati ponajprije božanski naum stvaranja i spasenja koji se ostvaruje u Isusu Kristu, Logosu, to jest Božjoj Riječi. Svaki čovjek, ukoliko razumno stvorenje, sudjeluje na Logosu, u sebi nosi njegovo “sjeme”, te može dohvatiti tračak istine. Tako sam Logos, koji se objavio Židovima kao u proročkoj slici u starom Zakonu, djelomično se pokazao, kao u “sjemenu istine”, i drevnim Grcima. Sada, zaključuje Justin, budući da je kršćanstvo povijesna i osobna objava Logosa u njegovoj punini, slijedi da “sve lijepo što je bilo tko bio izrekao, pripada nama kršćanima” (2 Apol. 13,4). Na taj način Justin, premda upozorava grčku filozofiju na njezine kontradikcije, odlučno usmjerava svaku filozofsku istinu prema Logosu, opravdavajući s razumskoga gledišta jedinstveno “polaganje prava” kršćanske religije na istinu i univerzalnost.
Ako je Stari zavjet upravljen prema Kristu kao što slika upravlja prema stvarnosti koju označuje, tako i grčka filozofija ukazuje na Krista i na Evanđelje, kao što se dio nastoji sjediniti s cjelinom. Eto zašto se grčka filozofija ne može suprotstaviti evanđeoskoj istini, a kršćani se s pouzdanjem mogu njome služiti kao vlastitim dobrom. Stoga je moj časni prethodnik papa Ivan Pavao II. opisao Justina kao “pionira pozitivnog susreta s filozofskom mišlju, premda pod znakom opreznog razlučivanja”: on doista, “iako je i nakon obraćenja zadržao osobito poštovanje do grčke filozofije, snažno je i jasno tvrdio da je u kršćanstvu pronašao ‘jedinu sigurnu i plodonosnu filozofiju’ (Dial. 8,1)” (Fides et ratio, 38).
Općenito, Justinov lik i djelo označuju jasnu odluku drevne Crkve u korist filozofije, a ne u korist poganske religije. Prvi su kršćani, doista, oštro odbijali bilo kakav kompromis s poganskom religijom. Držali su je idolopoklonstvom, pa makar ih to dovodilo do optužbi za “bezbožnost” i “ateizam”. Sam je Justin, posebice u svojoj prvoj Apologiji, proveo nesmiljenu kritiku u odnosu na pogansku religiju i njezine mitove, koje je smatrao đavolskim “skretanjima” na putu istine. Filozofija je međutim predstavljala povlašteno područje susreta između poganstva, židovstva i kršćanstva upravo na polju kritike poganske religije i njezinih lažnih mitova. “Naša filozofija…”: tako je, na najotvoreniji način, novu religiju opisao jedan drugi apologet i Justinov suvremenik biskup Meliton Sardski (ap. Hist. Eccl. 4,26,7).
Doista, poganska religija nije išla putovima Logosa, nego je ustrajala na putovima mitova, premda je mit već grčka filozofija prepoznala kao nešto lišeno potvrde u istini. Stoga je zalazak poganske religije bio neizbježan: bila je to logična posljedica odvojenosti religije – svedene na umjetan skup ceremonija, dogovora i običaja – od istine života. Justin, a s njime i ostali apologeti, zapečatili su jasnu odluku kršćanske vjere za Boga filozofa protiv lažnih bogova poganske religije. Bila je to odluka za istinu života protiv mita običaja. Koje desetljeće nakon Justina, Tertulijan je opisao ovu kršćansku odluku sjajnom izrekom: “Dominus noster Christus veritatem se, non consuetudinem, cognominavit – Krist je potvrdio da je on istina, a ne običaj” (De virgin. vel. 1,1). Valja u tom smislu primijetiti da izraz consuetudo, što ga ovdje Tertulijan rabi u odnosu na pogansku religiju, u suvremenim jezicima može biti preveden izričajima “kulturna moda”, “moda vremena”.
U vremenu kao što je naše, označenom relativizmom u raspravama o vrijednostima i o religiji – kao i u međureligijskom dijalogu – ovo je pouka koju se ne smije zaboraviti. S tim ciljem navodim vam – i time zaključujem – posljednje riječi onoga tajanstvenog časnog starca što ga je filozof Justin susreo uz obalu mora: “Ti moli ponajprije da ti se otvore vrata svjetla, jer nitko ne može vidjeti i shvatiti, ako mu Bog i njegov Krist ne dozvole da razumije” (Dial. 7,3).

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.NA OPĆOJ AUDIJENCIJI U SRIJEDU 14. OŽUJKA 2007.

Sveti Ignacije Antiohijski, naučitelj jedinstva

Draga braćo i sestre!

Sveti Ignacije bio je treći biskup Antiohije, od 70. do 107. godine, kad je podnio mučeništvo. Nakon Rima i Aleksandrije, Antiohija Sirijska (danas u Turskoj) bila je treća metropola Rimskoga Carstva. Ondje i izrasla cvatuća kršćanska zajednica: prvi joj je biskup bio apostol Petar, i ondje su se “učenici najprije prozvali kršćanima” (Dj 11,26). Euzebije Cezarejski posvećuje čitavo poglavlje svoje Povijesti Crkve životu i spisima Ignacijevim (3,36). “Iz Sirije”, piše on tako, “Ignacije je poslan u Rim gdje je imao biti bačen za hranu životinjama, zbog svjedočanstva što ga je dao za Krista. Putujući Azijom, pod strogom paskom svojih stražara” (koje on naziva “desetoricom leoparda” u svojoj Poslanici Rimljanima 5,1), “po gradovima gdje se zaustavljao, propovijedima i opomenama učvršćivao je Crkve. Posebno ih je upozoravao, najživljom gorljivošću, da se čuvaju krivovjerja, koja su tada počela nicati, te im je preporučivao da se ne odijele od apostolske predaje”. Prva postaja Ignacijeva putovanja prema mučeništvu bio je grad Smirna, gdje je biskup bio Polikarp. Ondje je Ignacije napisao četiri poslanice i to Crkvama u Efezu, Magneziji, Traliju i Rimu. “Otputovavši iz Smirne”, nastavlja Euzebije, “Ignacije je stigao u Troju, a odande je poslao još poslanica”: dvije Crkvama u Filadelfiji i Smirni, te jednu biskupu Polikarpu. Euzebije zaključuje tako popis sedam poslanica koje još i danas većina znanstvenika drži autentičnima, to jest da ih je doista napisao Ignacije. Konačno, iz Troje ovaj mučenik stiže u Rim, gdje je u Flavijevu amfiteatru predan za hranu krvoločnim zvijerima.

Nijedan crkveni otac nije poput Ignacija tako snažno izrazio prianjanje uz jedinstvo s Kristom i uz život u Njemu. Ustvari, kod Ignacija se susreću dvije duhovne “struje”: ona Pavlova, sva okrenuta prema jedinstvu s Kristom, i ona Ivanova, usredotočena na život u Njemu. Obje ove struje susreću se u nasljedovanju Krista, kojemu Ignacije više puta daje naslov “moj” ili “naš Bog”. Tako Ignacije moli rimske kršćane da ne sprečavaju njegovo mučeništvo, jer je nestrpljiv da se “pridruži Isusu Kristu”, te razlaže: “Bolje mi je da umrem idući prema Isusu Kristu, nego da zavladam svim krajevima svijeta. Tražim njega, koji je umro za me, želim njega, koji je uskrsnuo za me… Dozvolite da budem nasljedovatelj muke moga Boga!” (Rimljanima 5-6). U ovim izričajima koji izgaraju ljubavlju može se naslutiti jasan antiohijski kristološki “realizam”, koji je ovdje osobito pozoran na utjelovljenje Sina Božjega i na njegovo istinsko i stvarno čovještvo: Isus Krist, piše Ignacije Smirnjanima: “stvarno je iz roda Davidova”, “stvarno je rođen od djevice”, “stvarno je za nas bio razapet” (1,1).
Neodoljivo Ignacijevo nagnuće prema jedinstvu s Kristom utemeljuje istinsku “mistiku jedinstva”. On se sam opisuje kao “čovjeka kojem je povjeren zadatak jedinstva” (Filadelfljanima 8,1). Za Ignacija jedinstvo je ponajprije vlastitost Boga. Često on ponavlja da je Bog jedinstvo, i da se samo u Bogu jedinstvo nalazi u svom čistu i izvornu stanju. Jedinstvo što ga na ovoj zemlji imaju ostvariti kršćani, nije ništa drugo doli oponašanje, nasljedovanje, postizanje najveće moguće sličnosti božanskom uzoru. Na taj način Ignacije postavlja viđenje Crkve, koje vrlo podsjeća na pojedine izričaje Poslanice Korinćanima Klementa Rimskoga. “Dobro je”, piše naprimjer kršćanima u Efezu, “da nastavite zajedno u skladu s biskupovim mišljenjem, što već i činite. Doista, vaš zbor prezbitera, po pravu slavan, dostojan Boga, skladno je sjedinjen s biskupom poput žica citre. Stoga je u vašoj slozi i u vašoj simfonijskoj ljubavi opjevan Isus Krist. Tako i vi, svatko od vas, postajete zbor, ne bi li u simfoniji sklada, uhvativši intonaciju Boga u jedinstvu, zapjevali jednim glasom” (4,1-2). A nakon što je preporučio Smirnjanima da “bez biskupa ne poduzimaju ništa što se tiče Crkve” (8,1), povjerava se Polikarpu: “Prinosim svoj život za one koji su podložni biskupu, za prezbitere i đakone. Neka i ja s njima imam dio s Bogom. Radite zajedno jedni za druge, vojujte zajedno, trčite zajedno, patite zajedno, spavajte i bdijte zajedno kao djelatnici Božji, njegovi pomoćnici i sluge. Gledajte da se svidite Onomu za kojega vojujete i od kojega primate nagradu. Neka nitko od vas ne bude dezerter. Vaše krštenje neka ostane poput štita, vjera poput oklopa, ljubav poput koplja, strpljivost poput naoružanja” (6,1-2).
Općenito se u Ignacijevim poslanicama može primijetiti jadna vrst stalne i plodne dijalektike između dva karakteristična vida kršćanskoga života: s jedne strane hijerarhijskog ustroja crkvene zajednice, a s druge strane temeljnog jedinstva koje međusobno povezuje sve Kristove vjernike. U skladu s time, ove se uloge ne mogu staviti u suprotnost. Naprotiv, naglašavanje zajedništva vjernika jednih s drugima i s njihovim pastirima neprestano se izriče putem rječitih slika i analogija: citra, žice, intonacija, koncert. Vidljiva je naročita odgovornost biskupa, prezbitera i đakona u izgradnji zajednice. U prvom se redu na njih odnosi poziv na ljubav i jedinstvo. “Budite jedno”, piše Ignacije Magnežanima, preuzimajući Isusovu molitvu s Posljednje večere: “jedna jedina prošnja, jedan jedini um, jedna jedina nada u ljubavi… Utecite se svi Isusu Kristu kao jedinom Božjem hramu, kao jedinom oltaru: on je jedan, a izlazeći od jedinoga Oca, ostao je s njime sjedinjen i njemu se vratio u jedinstvo” (7,1-2). Ignacije, prvi u kršćanskoj književnosti, pripisuje Crkvi pridjev “katolička”, to jest “sveopća”: “Gdje je Isus Krist”, izjavljuje on, “ondje je i katolička Crkva” (Smirnjanima 8,2). Upravo u služenju jedinstvu katoličke Crkve, kršćanska zajednica Rima ostvaruje neku vrst prvenstva u ljubavi: “U Rimu ona predsjeda dostojna Boga, časna, dostojna da je se naziva blaženom… Predsjeda u ljubavi, koja ima zakon Kristov i nosi ime Oca” (Rimljani, prolog).
Kao što je vidljivo, Ignacije je doista “naučitelj jedinstva”: jedinstva Boga i jedinstva Krista (usprkos raznim krivovjerjima koja su se počela širiti), jedinstva Crkve, jedinstva vjernika “u vjeri i ljubavi, od kojih nema ničega uzvišenijega” (Smirnjanima, 6,1). U konačnici, Ignacijev “realizam” poziva vjernike prošlosti i današnjice na progresivno spajanje suobličavanja Kristu (jedinstvo s njime, život s njime) i posvećenja njegovoj Crkvi (jedinstvo s biskupom, velikodušno služenje zajednici i svijetu). Zaključno, valja ostvariti spajanje zajedništva i poslanje, sve dok preko jednoga od njih ne počne progovarati drugo, a vjernici ne počnu sve više “posjedovati onaj nepodijeljeni duh, koji je sam Isus Krist” (Magnežani, 15). Moleći Gospodina ovu “milost jedinstva”, i uvjeren da predsjedam ljubavi čitave Crkve (usp. Rimljanima, prolog), upućujem vam onu istu želju koja zaključuje Ignacijevu poslanicu kršćanima u Traliju: “Ljubite jedan drugoga nepodijeljena srca. Moj se duh predaje u žrtvu za vas, ne samo sada, nego i kad bude stigao do Boga… U Kristu budite neokaljani” (13).

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.NA OPĆOJ AUDIJENCIJI U SRIJEDU 7. OŽUJKA 2007.

Sveti Klement, rimski biskup
Na navještaj spasenja odgovoriti velikodušnim i hrabrim obraćenjem

Draga braćo i sestre,
proteklih smo mjeseci razmišljali o likovima pojedinih apostola i prvim svjedocima kršćanske vjere, što ih spominju novozavjetni spisi. Sada ćemo posvetiti svoju pozornost apostolskim ocima, to jest prvom i drugom naraštaju Crkve nakon apostola. Tako ćemo moći vidjeti kako započinje hod Crkve u povijesti.

Sveti Klement, rimski biskup posljednjih godina prvog stoljeća, treći je nasljednik Petrov, nakon Line i Anakleta. Najznačajnije svjedočanstvo o njegovu životu dolazi nam od svetoga Ireneja, lionskoga biskupa do 202. godine. On svjedoči da je Klement “vidio apostole”, da se “susreo s njima”, te da mu je “još u ušima bilo njihovo propovijedanje, a pred očima njihova predaja” (Adv. haer. 3,3,3). Kasna svjedočanstva, iz razdoblja između četvrtoga i šestoga stoljeća, pripisuju Klementu naslov mučenika.
Takav je bio autoritet i ugled ovog biskupa Rima, da su mu bili pripisani razni spisi, no jedino zasigurno njegovo djelo svakako je Poslanica Korinćanima. Euzebije Cezarejski, veliki “arhivar” kršćanskih početaka, predstavlja je na ovaj način: “Predajom je stigla jedna Klementova poslanica priznata kao autentična, velika i divljenja vrijedna. Napisao ju je on, od strane rimske Crkve, Crkvi u Korintu… Znamo da je odavna, pa sve do našeg doba, javno čitana za skupova vjernika” (Hist. Eccl. 3,16). Ovoj je poslanici pripisan gotovo kanonski karakter. Na početku toga teksta – napisanog na grčkom – Klement žali što su mu “iznenadne protivštine, koje su došle jedna za drugom” (1,1), onemogućile da brže reagira. Ove “protivštine” valja poistovjetiti s Domicijanovim progonstvom. Stoga vrijeme pisanja Poslanice valja smjestiti neposredno nakon smrti toga cara i po okončanju progonstva, a to znači odmah nakon 96. godine.
Klementov zahvat – još uvijek je riječ o 1. stoljeću – bio je potaknut teškim problemima u kojima se nalazila Crkva u Korintu: prezbitere te zajednice svrgnuli su neki mladi pobunjenici. Taj bolan događaj spominje, opet, sveti Irenej kad piše: “Pod Klementom, nakon što se dogodio nemali sukob među braćom u Korintu, rimska Crkva poslala je Korinćanima vrlo značajnu poslanicu ne bi li ih primirila, obnovila njihovu vjeru i navijestila onu predaju koju je i sama prije malo vremena primila od apostola” (Adv. haer. 3,3,3). Mogli bismo, dakle, reći da ova poslanica predstavlja prvo vršenje službe rimskoga prvenstva nakon smrti svetoga Petra. Klementova poslanica preuzima teme drage svetome Pavlu, koji je napisao dvije velike poslanice Korinćanima, a posebice teološku dijalektiku, vječno aktualnu, između indikativa spasenja i imperativa nastojanja oko morala. Prije svega, tu je radostan navještaj spasonosne milosti. Gospodin nam dolazi ususret i daruje nam oproštenje, daruje nam svoju ljubav, milost da budemo kršćani, njegova braća i sestre. To je navještaj koji ispunjava naš život radošću, a naše djelovanje sigurnošću: Gospodin nam uvijek dolazi ususret svojom dobrotom, a dobrota Gospodnja uvijek je veća od svih naših grijeha. Potrebno je, međutim, da dosljedno koristimo taj primljeni dar te na navještaj spasenja odgovorimo velikodušnim i hrabrim hodom obraćenja. U odnosu na Pavlov uzor, novost je ovdje u tome što Klement, nakon doktrinalnog i praktičnog dijela, kakvi su činili sve Pavlove poslanice, dodaje “veliku molitvu” koja zapravo zaključuje poslanicu.
Neposredan povod poslanice otvara mogućnost rimskome biskupu za široku raspravu o identitetu Crkve i njezinu poslanju. Ako je u Korintu došlo do zloporaba, primjećuje Klement, uzrok tome valja tražiti u nedostatku ljubavi i ostalih neophodnih kršćanskih kreposti. Stoga poziva vjernike na poniznost i bratsku ljubav, dvije doista bitne kreposti crkvenoga života: “Mi smo sveta baština”, upozorava on, “stoga činimo sve što ta svetost zahtijeva” (30,1). Rimski biskup osobito podsjeća da je sam Gospodin “odredio gdje i od koga želi da budu vršene liturgijske službe, da bi sve, sveto izvršeno i njegovom dobrohotnošću, moglo biti njegovom voljom prihvaćeno… Vrhovnom svećeniku povjerenu su tako njemu vlastite liturgijske službe, svećenicima je predodređeno odgovarajuće im mjesto, na levite spadaju posebne službe. Čovjek laik pod odredbama je za laike” (40,1-5: valja primijetiti da se u ovom pismu s kraja prvog stoljeća po prvi puta u kršćanskoj književnosti pojavljuje grčki izraz laikos, što znači “član laosa”, to jest “Božjega naroda”).
Na taj način, podsjećajući na liturgiju staroga Izraela, Klement otkriva svoj ideal Crkve. Nju je okupio “jedini Duh milosti izliven nad nama”, koji puše u različitim udovima Tijela Kristova, u kojemu su svi, sjedinjeni bez ikakve razdvojenosti, “udovi jedni drugima” (46,6-7). Jasna razlika između “laika” i hijerarhije ne znači nipošto neku suprotnost, nego samo označuje tu organsku vezu jednoga tijela, jednoga organizma, s različitim funkcijama. Crkva doista nije mjesto meteža ili anarhije, gdje bi svatko mogao raditi ono što mu u datom trenutku padne na pamet: svatko u tom organizmu, u jasnom ustroju, vrši svoju službu prema primljenom pozivu. O crkvenim poglavarima Klement jasno izriče nauk o apostolskom nasljedstvu. Pravila koja to nasljedstvo uređuju proizlaze u konačnici od samoga Boga. Otac je poslao Isusa Krista koji je potom poslao Apostole. Oni su zatim poslali prve poglavare zajednica, te ustanovili da ih drugi dostojni muževi naslijede. Sve je dakle “uređeno Božjom voljom” (42). Tim riječima, tim rečenicama, sveti Klement ističe da Crkva ima sakramentalni ustroj, a ne politički. Djelovanje Boga koji nam dolazi ususret u liturgiji nadilazi naše odluke i naše zamisli. Crkva je ponajprije Božji dar, a ne naše stvorenje, pa stoga ova sakramentalna struktura ne jamči samo opće uređenje, nego i prvenstvo dara Božjega, koji nam je svima potreban.
Konačno, “velika molitva” daje dah kozmičkoga prethodnoj raspravi. Klement hvali i zahvaljuje Bogu zbog njegove čudesne ljubavlju ispunjene providnosti, koja je stvorila svijet i nastavlja ga spašavati i posvećivati. Osobiti naglasak dobiva zaziv za vladare. Nakon novozavjetnih tekstova, ovo je najstarija molitva za političke ustanove. Tako, neposredno nakon progona, znajući dobro da će se progoni nastaviti, kršćani ne prestaju moliti za one iste vlasti koje su ih nepravedno bile osudile. Razlog je ponajprije kristološki: valja moliti za progonitelje, kao što je to Isus učinio na križu. No, ova molitva sadrži i nauk koji kroz stoljeća određuje stav kršćana u odnosu na politiku i na državu. Moleći za vlasti, Klement priznaje legitimnost političkih ustanova u redu što ga je Bog ustanovio. Istodobno, on izražava brigu da vlasti budu poslušne Bogu i “pobožno vrše moć koju im je Bog dao u miru i blagosti” (61,2). Car nije sve. Pojavljuje se nova vlast čije izvorište i bit nisu s ovoga svijeta, nego “odozgo”: to je ona Istina, koja i pred državom zadržava pravo da je se sluša.
Tako Klementova poslanica obrađuje brojne trajno aktualne teme. Ona je toliko značajnija, ukoliko predstavlja, od prvog stoljeća, skrb rimske Crkve koja predsjeda u ljubavi svim ostalim Crkvama. Istim Duhom i mi usvajamo zazive “velike molitve”, ondje gdje rimski biskup uime čitavoga svijeta kaže: “Da, Gospodine, rasvijetli nad nama svojim licem u dobru mira; zaštiti nas svojom silnom rukom… Mi ti zahvaljujemo, po Vrhovnom svećeniku i vođi naših duša, Isusu Kristu, po kojemu ti slava i hvala, sada, i od naraštaja do naraštaja, i u vijeke vjekova. Amen” (60-61).

Pavlova propovijed u sinagogi ostavila je snažan dojam na prisutne,ne samo na Židove nego i na bogobojazne pridošlice. Veselio se što su se sami preporučili njemu i Barnabi za daljnju pouku želeći do kraja primiti riječ istine. Radost mu je bila promatrati Božje djelovanje u srcima vjernika, te ih je sa svom gorljivošću poticao da ustraju u vjeri, dok je nestrpljivo iščekivao sljedeću subotu da nastavi započeto djelo.

Pred zidom tvrdokornosti 
Činilo se da će te subote uspjeh biti mnogo veći nego prvi put, jer se zgrnuo cijeli grad, i pogani i židovi, čuti riječ Gospodnju. Ali kako to redovito biva, Božja riječ izaziva i razdor. Ona razdjeljuje dobre od zlih, gorljive od polovičnih, iskrene od dvoličnih. Cijena je to njezine jasnoće i svjetla kojim se raspršuje tama zablude koja se opire svjetlu. Tko je taknut riječju Božjom ne može ostati na dvije stolice, nego se jasnije stavlja na pravu stranu. Međutim, ni bezbožnik ne voli ostati raskrinkan, ne želi da se vidi kako je na pogrešnoj strani, da živi u osrednjosti i površnosti u koju se Gospodin ne želi spustiti. Naprotiv, on voli loviti u mutnome, jer onda može manipulirati ljudima. A dok se snagom Duha bistre misli i voda života ,redovito to doživljava kao provokaciju na koju odgovara svim raspoloživim sredstvima, bez obzira koliko bila zakonita. Najčešće i je nezakonita, no pokrije se vješto odredbama zakona da ne bi morao odgovarati za svoja nedjela.
Doista se Pavao osjetio kao da stoji pred zidom tvrdokornosti kad je vidio kako se židovi, puni zavisti nakon što su vidjeli okupljeno mnoštvo, suprotstavljaju uz psovke svemu što je govorio. No nije se ustručavao smjelo ih ukoriti zbog tvrdokornosti, svjestan kako je svoju propovjedničku dužnost časno ispunio navješćujući riječ Božju najprije njima. Znao je da je i uskrsli Gospodin zapovjedio da njegovi apostoli najprije idu k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Ali ako te iste ovce odbace navještaj i ne smatraju sebe dostojnima života vječnoga, ne preostaje drugo nego uputiti se drugim ovcama koje nisu iz istog ovčinjaka, ali ih treba privesti jedinstvu, da bude jedno stado i jedan pastir. Tragičnije i bolnije djelovala je na Pavla spoznaja odbijanja navještaja, jer se židovima Gospodin davao kao na dlanu, a oni ga tako glatko i olako odbaciše, kao što su ga odbacivali tijekom cijele svoje povijesti.

Rušenje poganskog zida
Dok su židovi neumoljivo podizali veći zid da ne poslušaju riječ spasenja, s drugu pak stranu Gospodin je nastavio rušiti onaj drugi zid što je bio između židovstva i poganstva dajući poganima radost vjere. Prisjetio se Pavao da je davno Gospodin prorekao po proroku Izaiji: Postavih te za svjetlost poganima da budeš na spasenje do nakraj zemlje. Upravo tada, dok je izgovorio proročki tekst kao svjedočanstvo židovima, ta mu se rečenica duboko urezala u um kao da je njemu upućena, te je postala dio njegova apostolskog programa: do nakraj zemlje biti svjetlost poganim kao navjestitelj spasenja! Radovao se stoga i on slaveći Gospodina zajedno s obraćenicima koji su bili sretni što su mogli, vjerom rušeći okvire ovozemnog i vremenitog, primiti život vječni. Napose je zahvaljivao Bogu što su oni Božju riječ pronosili po cijeloj pokrajini, gdje je rastao broj učenika koji su se ispunjali radošću i Duhom Svetim.
Kako nijedna radost na zemlji nije dugotrajna, tako ni radost apostolskog uspjeha, Pavao je stoga morao pretrpjeti niska podla podmetanja svojih sunarodnjaka, koji pobuniše ugledne bogobojazne žene i gradske prvake, te ishodiše da protjeraju Pavla i Barnabu iz svoga kraja. Do kraja vjerni preporukama svoga Gospodina koje je zajednica Crkve prenosila usmenom predajom: A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na ulice njegove i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo Vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje! I oni učiniše tako otresavši prašinu s nogu za svjedočanstvo koje će jednom, u onaj dan, biti upisano na račun nevjere onih koji su ih odbacili.

Zlostavljanja u Ikoniju
Pavao nije bio kukavica niti je volio bježati, ali znao je da Božju riječ ne može prenijeti ni nametnuti silom. Morao je poštivati ritam ljudi, kao što je poštivao i onaj Božji, koji ga je nukao na žuran navještaj sa svom neustrašivošću, a opet pozivao na razumijevanje i strpljivost. Njegovo nije bilo suditi,nego ostaviti svjedočanstvo riječi i znak prašine njima i Sucu vjekova, pa se zato, sukladno razboritoj procjeni, povlačio kad se nalazio pred zidom koji se na nj obrušavao, i polazio tamo gdje mu je Gospodin otvarao prolaze i pukotine u zidovima u kojima ih nije mislio naći. Već je počeo u dnu duše slutiti da je neshvaćeni propovjednik Božje istine uvijek jedna vrsta izbjeglice koji ne može pronaći mira, dok ne dođe do vječne domovine. A do tada mu je skupljati zbjeg onih koji se neće okameniti u svojim kamenim srcima, već dopustiti da im Gospodin podari srce od mesa.
S takvim osjećajima je došao u drevni grad Ikonij. Postupak je za sada uvijek bio isti, dok je rezultat bio neizvjestan. Opet su otišli u sinagogu propovijedati židovima i opet mu nije nedostajalo zanosa i vatre u glasu, tako da je povjerovalo veće mnoštvo, ne samo židova već i Grka. Ali nije mirovao ni onaj stari Zavidnik koji je ponovno pokrenuo nepokorne židove da razdraže i podjare pogane protiv blagovjesnika i njihovih pomoćnika. Pavao se, međutim, nije bojao rasprava, nego je, zajedno s Barnabom, smjelo u Gospodinu pobijao predrasude i zablude onih koji ustajahu na njih. Kad već nisu imali potrebnu potporu ni razumijevanje kod ljudi, Gospodin im je dao svoju utjehu svjedočeći prisutnost iznimnom snagom kojom su se po njihovim rukama događala znamenja i čudesa.
Opet je došlo do razdora i podvojenosti među onima koji su ih slušali. Dok jedni bijahu za njih, drugi bijahu protiv. Kako sile zla traže uvijek i pokriću i ljudske sile, koje se prve protive radosnoj vijesti koja oslobađa čovjeka, takva se sprega dogodila i u Ikoniju. Ovaj put to učiniše preko židovskih i poganskih glavara koji navališe da zlostave i kamenuju apostole. Ali, kao i Antiohiji Pizidijskoj, apostoli izmakoše progonu i kamenju pribjegavši u likaonske gradove Listru i Derbu u kojima također, uključujući i okolicu, smjelo navijestiše evanđelje.