Zidovi su glavni strukturni dio zgrade,
no nisu svi sposobni izdržati
opterećenje koje dolazi sa
stropova, s krova i drugih mjesta.
Svaka zgrada tako ima nosivih
i samonosivih zidova.
Nosivi zid je onaj zid koji može
preuzeti terete s drugih dijelova
zgrade, poda ili krova,
a samonosivi može izdržati
opterećenje samo vlastite težine.
Zato je vrlo važno pri gradnji zgrade
dobro isplanirati gdje i kako
staviti nosive zidove, jer o njima
ovisi stabilnost i čvrstoća zgrade.
I u duhovnom životu je
nasušna potreba imati
bilo svetih i gorljivih osoba
bilo svetih božanskih sadržaja
koji postaju nosivi zidovi
našeg duhovnog zdanja.
Apostoli su takvi nosivi zidovi
u zdanju svete Crkve,
koje je sam Krist stavio na
to časno i odgovorno mjesto.
Sličnu zadaću imaju i sveci
koji se životom ugradiše
u to isto zdanje kao potpornji
i svjedoci vjerodostojnog
evanđeoskog života.
Kao vjernici moramo stoga
Bogu biti zahvalni što nam je
dao čvrste nosive zidove
duhovnoga života u svetoj Crkvi,
a i sami se trebamo truditi
jedni drugima biti oslonac,
pa i potrebni nosivi zidovi,
napose slabima u vjeri
i onima koji imaju velikih
životnih poteškoća s kojima se
sami nisu kadri nositi.

12. nedjelja kroz godinu – B

U ovom evanđeoskom događaju naš Gospodin, kao istinski gospodar i stvoritelj svega, otkriva svojim učenicima moć nad morem i nad vjetrom. Takva moć nije dana nijednom čovjeku, pa niti čovječanstvu da može dominirati i određivati vjetru kako će puhati, ili pak da može zaustaviti morsko valovlje. Pogotovo kada ove dvije prirodne sile dođu u zajedničkoj kombinaciji, onda za čovjeka vrijedi ona narodna izreka: Hvali more, drži se kraja. No, za onoga tko je gospodar i stvoritelj svijeta, ni vjetar ni valovi nisu neukrotiva stvarnost, nad čime su učenici ostali istinski zadivljeni. S druge pak strane i za samoga Stvoritelj svemira, ima nešto što je nepokorno, a što ne utišava na ovakav način kao u prigodu ove oluje. To nepokorno su nepokorni ljudi koji se opiru njemu i njegovu božanskom planu spasenja, a on pred njima ne koristi svoju nepobjedivu moć samo zato jer je ljubitelj ljudske slobode i ljubavi. Svjesno je odlučio strpljivo čekati vrijeme njihova obraćenja, radije nego da ih prisiljava i upokoruje božanskom snagom bez njihova pristanka.

No upravo zato u današnjem svijetu mnogo je onih koji podižu svoj glas protiv Boga,

Oksimetar ili pulsni oksimetar
je uređaj koji mjeri razinu kisika u krvi,
a može mjeriti i otkucaje srca.
Posebno je postao popularan
i koristan u ovom vremenu
pandemije koronavirusa,
jer COVID-19 može utjecati
na smanjenje kisika u krvotoku,
pa je važno pratiti njegove razine.
A kako bez kisika nema života,
tako je važno pozorno pratiti
i na vrijeme stručno reagirati
i intervenirati da ne dođe
do teških i smrtonosnih
posljedica za života.
Jednako tako bi trebalo pratiti
razinu duhovnog kisika,
to jest jačinu prisutnosti
Duha Svetoga koji nam
jamči prisutnost besmrtnosti
i božanskog dara u životu.
Bio bi nam koristan takav
duhovni oksimetar da nas
upozori kada svojim
grešnim životom smanjujemo
ili potpuno odbacujemo
svetu prisutnost božanskog Duha.
Revno se, stoga, držimo
svih pokazatelja vjere
kao duhovnih oksimetara,
budno skrbeći da budemo
ispunjeni i do kraja prožeti
dahom Duha Svetoga
po kojemu jedinom
živimo cjelovito kao ljudi.

11. nedjelja kroz godinu – B

Poučavajući svoje učenike o načinu prisutnosti kraljevstva Božjega u svijetu i u našim dušama, Isus je posegnuo i za prispodobama koje smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku. Pričajući prispodobe o kraljevstvo , pričao je u biti o sebi i svome dolasku među ljude, jer on je to kraljevstvo o kojemu je pričao. On je sadržaj tog kraljevstva, kao i navjestitelj koji tumači kako se to kraljevstvo ostvaruje. Danas je tako u središte pozornosti stavio sjeme, to jest kraljevstvo je Božje usporedio sa sijanjem sjemena. Time je htio skrenuti pozornost na to da je ono maleno, tiho, nezamjetno. Ne raste bučno ni spektakularno, a opet njegovu snagu ništa ne može zaustaviti. Na istovjetan način je Isus došao u ljudsku povijest: kao običan čovjek koji je svojim životom bio blagoslov čovječanstvu i koji je utkao svoj život u živote ljudi na tih i diskretan, a opet snažan i neizbrisiv i neponovljiv način. on je bio istinsko sjeme posijano rukom Očevom na zemlju, te je rastao kao i svaki drugi čovjek, u jednostavnosti i siromaštvu, a opet s druge strane u sebi je nosio

10. nedjelja kroz godinu – B

Za cijeloga svoga djelovanja naš Gospodin je imao problema sa svojim protivnicima koji su ga htjeli ušutkati na različite načine. Ali, na njihovu žalost, nikada nisu imali dovoljno argumenata da to i ostvare, jer njihove optužbe nisu imale pokrića u stvarnosti, već su bile izmišljotine, laži i klevete na njegov račun. Jer kada zločestim i izopačenim umovima ponestane argumenata, onda se ne libe diskreditirati onoga koga uzmu na zub, jer se ne uklapa u njihove životne koncepcije. Jedna od prokušanih taktika diskreditiranja je lijepljenje etiketa. A jer je čovjek kojim gospodari zlo vrlo ograničen u svome iskustvu, on ne zna drukčije etiketirati, već sudeći po sebi. Takav svojim suparnicima lijepi etikete koje su izišle iz njegova srca, te nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Tako se i u toj situaciju pokazuje da svaki koji govori, najprije o sebi govori.

Upravo to se dogodilo i Gospodinu kojemu su htjeli koješta spočitnuti, ali jednostavno ne mogoše jer sve negativno što su mu htjeli pripisati, nije odgovaralo istini. A da su mu i imali što zamjeriti, ne bi uspjeli ništa od toga dokazati, jer jednostavno nisu bili na njegovoj razini. Ne posjedujući njegovo snagu duha, nisu bili kadri suočiti se i raspravljati s njime. Zato su kukavički djelovali iza leđa, te su

Medicinska znanost potvrđuje
da postoji genetsko naslijeđe
koje se s roditelja prenosi na djecu.
Mnoge osobine, kako tjelesne
tako i mnoge druge se prenose
putem gena i njihova naslijeđa.

No mi ljudi ne baštinimo samo
zemaljski gen od naših roditelja,
već imamo i onaj duhovni gen
koji baštinimo od svoga Boga.
Doista, u sebi nosimo Božji gen,
onaj istinski božanski potencijal
po kojemu sličimo Bogu
svome Stvoritelju i Ocu
iz čije smo volje proizišli.
Neupitno je stoga da duhovno
sličimo Presvetome Trojstvu,
Ocu i Sinu u Duhu Svetome.
Trojstveni Bog je ostavio
u našoj svijesti, inteligenciji i volji
tragove svoje prisutnosti.
Utisnuo je u nas svoj otisak,
protkao nas je duhovnim genom
po kojem nas je učinio
sličnima njegovoj ljubavi
iz koje smo čudesno nastali.
Zato je velika i sveta čast
da u genima svoga duha
nosimo sličnost s Ocem,
izvorom svake ljubavi,
s ljubljenim Jedinorođencem,
ciljem i smislom njegove ljubavi,
te s Duhom Svetim,
sponom i sadržajem ljubavi.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Svetkovina Presvetoga Trojstva, te najuzvišenije tajne naše vjere, svima nam je poziv na prisnije zajedništvo vjere i na produbljenje spoznaje o Bogu i otajstvu njegova života. Pogotovo što živimo u svijetu u kojemu se o Bogu govori uopćeno i prilično nejasno i neprecizno. Kao da je govor u Bogu nešto usputno ili kao da je suvišno produbljivati istine koje se tiču njegova otajstva. Zato je Isus svoje učenike poučavao ne tehnikama življenja ni zemaljskoj dobrobiti, već ih je poučavao istini u trojstvenome Bogu. U tom smislu im je dao i poslanje nakon svoga uskrsnuća, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!”. Apostoli su, dakle, trebali sve ljude poučavati istinama o Ocu i Sinu i Duhu Svetome, te d ih čuvaju čvrsto utisnutima u svoje biće, jer je to najvažniji nauk kojemu ih je on poučio.

A kada je već naš Gospodin poučavao svoje učenike, onda im je, otkrivajući tajnu Božjega Trojstva, skrenuo pozornost na činjenicu da Božje otajstvo se može usporediti s roditeljstvom, te tako barem malo bolje odškrinuti njegovu tajnu i produbiti spoznaju. Zato nam je i predstavio Boga kao Oca, Sina i Duha Svetoga,

U ovim složenim vremenima
pandemije koronavirusa
mnogi teški plućni bolesnici
završe na respiratoru,
što je krajnja pomoć onima
kojima otkažu pluća,
te ne mogu doći
do neophodnog kisika.
U tim uvjetima korisna je
takva medicinska naprava
da ih održi u životu,
s nadom da će im liječnici
uspjeti vratiti zdravlje
i omogućiti normalno disanje
redovitim putem.

U duhovnom smislu se
događa slična stvar.
Čovjek je grijehom iz sebe
odbacio onaj božanski dah
koji je ispunjao njegova
duhovna pluća,
čime je sebe doveo
u smrtnu opasnost.
Sam Bog je potom domislio
da mu uskrsnućem svoga Sina
dadne duhovni respirator
kojim će ga održati u životu.
Tako mu Uskrsli Gospodin
udahnjuje svoj besmrtni dah
– silu Duha Svetoga kojom ga
ne samo održava u životu,
nego i ozdravlja njegova
ugrožena i zaražena pluća.
Po tom božanskom zahvatu
čovjek napokon ozdravlja
te se njegova pluća vraćaju
u onu iskonsku funkciju:
da udišu dah Božji
i da po njemu žive
bez ikakve ugroze grijeha
po sve vijeke vjekova.

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Nedjelja Pedesetnice ili Duhovi kruna su uskrsnoga otajstva i vremena, kruna su odgojnog procesa izgradnje Isusovih učenika koji su snagom Duha Svetoga dostigli neophodnu zrelost. Dar Duha Svetoga je dar koji je Isus zajamčio i počeo davati svojim uskrsnućem, sve do dana dok nisu primili konačni izljev Duha Svetoga. Tim darom su se osnažili za naviještanje uskrsnuća sukladno nalogu koji im je dao uskrsli Gospodin koji ih je poslao da vrše njegovo poslanje: “Mir vama! Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas!” Onda dakle imaju vršiti ono što je njemu zapovjedio Otac kad ga je poslao da svijetu navijesti novi život za koji ih je osposobio svojim uskrsnućem. Otkako si primili dar Duha Svetoga započeli su svjedočiti za Isusa i njegovo uskrsnuće izvlačeći ljude iz bijede grijeha i zla u koje su bili upali. Od toga trenutka nisu sebi uzimali za pravo naviještati ljudske istine ili poluistine, nuditi ljudima samo prizemljenu viziju života, već su život dali kako bi ljudi osjetili uzvišeni smisao postojanja, te započeli živjeti obnovljenim načinom života sukladnog daru Duha Božjega.

Od tog trenutka apostoli su preuzeli na sebe njegovo spasenjsko djelo,

7. vazmena nedjelja – B

Svojim uzašašćem k Ocu Isus je svoje učenike lišio svoje tjelesne prisutnosti, ali to ne znači da ih je napustio. Naprotiv, kao i u procesu ljudskoga rasta, postoji trenutak kada se mlada osoba treba odvojiti od roditelja i osamostaliti. Bilo bi doista nepravilno da dijete ostane živjeti cijeloga života uz svoje roditelje na istovjetan način kako je živjelo u djetinjstvu. Roditelj donese na svijet novi život s ciljem da ga izgradi u cjelovitu osobu, te stoga, prihvaćajući to kao svoje poslanje, služi svome djetetu u izgradnji do trenutka kada ga može otpraviti u život kako bi živjelo samostalno. Ono će uvijek ostati dijete svoga roditelja, ali će na drugi način, ovisno o dobi, prihvaćati zahtjeve života, te ako je kreposno i čestito odgojeno, ono će u nekom trenutku prihvaćati odgovornost za stare roditelje i skrbiti o njima, umjesto da doživotno živi kao nedorasla osoba, bez stava i uvjerenja, bez zrelosti i samostalnosti u odnosu na roditelje.

Nije rijetkost da roditelji razviju neku vrstu posesivne ljubavi i krivog zaštitničkog odnosa