Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Početna
Patrologija
    Program patrologije
    Kateheze Benedikta XVI.
    Sveti Pavao
Duhovnost
    Meditacije
    Svećenička duhovnost
    Obitelj
    Mladi
    PPS duhovnost
Liturgija
    Euharistija
    Propovijedi
Fotogalerija
Linkovi
O autoru
    Publikacije
Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Meditacije

Pomrčina Mjeseca

September 19, 2018 by Ivan No Comments

 

 

 

 

 

Pomrčina Mjeseca je
prirodna pojava koja nastaje
ulaskom Mjeseca u Zemljinu sjenu,
poradi čega ga Sunce ne može
obasjavati jasno i potpuno.
Mjesec tada ostaje bez sjaja,
jer je prekinuta komunikacija
između njega i Sunca,
te se može dogoditi čak
da i potpuno pomrča,
ako cijeli uđe u sjenu.

Dobro nam je poznato
kako su sveti oci često
ovu sliku i simboliku primjenjivali
na odnos Krista i Crkve.
Krist je Sunce s visine
od kojega Crkva prima sjaj
kao što Mjesec od Sunca,
te svijetli – svjedoči toliko snažno
koliko se izloži Suncu,
jer svoga vlastitoga svjetla nema.
I ova pomrčina nastaje
kad se zemaljske sjene
ispriječe između Sunca i Mjeseca,
kada zemaljski interesi,
slabosti, propusti i grijesi
u srcima svećenika i vjernika
zaguše ili onemoguće Kristov sjaj.
Na žalost, to je česta pojava
i u našem turobnom vremenu.
Prava je sreća, međutim,
da je Sunce uvijek jače
od zemaljskih sjena,
te redovito pomogne Mjesecu
da ih se oslobodi
i da ih od sebe otkloni.
Jer zemaljske sjene su prolazne,
a sjaj Sunca vječan,
te i Mjesec može i treba
takvim sjajem sjati,
ne prestajući se do kraja
zrakama Sunca izlagati.

 

 

Reading time: 1 min
Propovijedi

Imati na pameti Božje

September 14, 2018 by Ivan No Comments

24. nedjelja kroz godinu – B

Čuli smo u današnjem evanđeoskom odlomku dobro nam poznati događaj kad je Isus pitao svoje učenike o tome što ljudi kažu tko je on, a onda i što oni kažu o njemu. Kad je došlo na red ovo drugo pitanje, znamo da je Petar uzeo riječ, te je prvi u ime svih odgovorio: Ti si Pomazanik – Krist! Ali osim što se Petar potrudio prvi odgovoriti na to pitanje, on se požurio reagirati na Isusove riječi pouke. No za razliku od reakcije na pitanje o Isusovu identitetu, u ovom slučaju reagirao je sasvim neprimjereno želeći odvratiti Isusa od najavljene patnje i smrti. No zato se ni Isus nije libio uzvratiti vrlo ozbiljnim i teškim riječima na Petrovo inzistiranje: Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!

No ove Isusove riječi osim što su bile pouka Petru o tome što ili tko mu mora biti na prvome mjestu, one su jasna pouka i nama kako se i mi sami trebamo postaviti i prema čemu težiti svim svojim nastojanjem. Jer nije se samo Petar zaletio misliti na zemaljski način, nego manje više svi mi mislimo na zemaljski način i u tome ne vidimo ništa spornoga i tome ne pripisujemo neko osobito značenje. No iz ovog slučaja vidimo čemu to može voditi ako se ne trudimo razmišljati po Božju i na pameti imati to što je Božje. Naime, Petra je to bilo odvelo toliko daleko da je Sina Božjega odvraćao od božanskoga plana spasenja, samo zato što je ljudskim očima gledao neprihvatljivu stvarnost patnje i muke, umiranja i smrti. A to je, ne samo Petru, već i svima nama ljudima neprihvatljivo, jer nitko od nas ne može, ili barem teško, prihvatiti da Božji plan spasenja pretpostavlja muku i smrt njegova Sina. Isto tako, teško bismo prihvatili i prihvaćamo da, paralelno tome, Božji plan spasenja za svakoga od nas, pretpostavlja upravo istovjetnu stvarnost: odricanje od samoga sebe, od svoje volje i ljudskih stavova, te nošenje križa koji je znak ispravnog smjera prema vječnosti. Stoga se Isusove riječi tiču i nas i primjenjive su i na nas, budući da svi bolujemo od istoga sindroma. Nitko od nas ne prihvaća rado križ i patnju smrt i umiranje. Kad potom razmišljamo o tome u duhu onih kriterija kojima nas je učio Isus, onda vidimo da ne prihvaćamo rado vlastito spasenje na način na koji ga Bog ponudio, već prihvaćamo neku svoju viziju života i spasenja.

Ovaj događaj i jasne Isusove riječi Petu pomažu nam da se i sami oslobađamo vlastite slike o onome što vrijedi u životu, a da počnemo razmišljati Božjim kriterijima u vlastitoj svakodnevnici. Njegov prijekor Petru potiče nas da se trudimo otkriti što je to Božje i na koji način nam se Bog približava u životu. Tada ćemo biti kadri izabrati ono doista ispravno, te ćemo lakše uočavati Božju prisutnost u mnogim situacijama u kojima je kao ljudi ne bismo vidjeli. Štoviše, zahvaljujući Isusu možemo prihvatiti kao sastavni dio života i patnju i smrt, što bi u protivnom bez njega bilo neprihvatljivo. Ali bilo bi i neispravno, jer je u ljudskom životu ipak neizbježno, te se s time valja suočiti. I on sam, prihvaćajući sve što je ljudsko, pa i patnju i umiranje, pokazuje da sve može postati Božjim spasenjskim oruđem. Dok s druge pak strane, sve ono što mi ljudi na isključiv način držimo povlašteno ljudskim, kao što je život bez patnje i smrti, život uspjeha i ugodnosti, postaje vrlo pogibeljno u odnosu na vječno spasenje. Jer vrednujući samo ono što mi ljudi smatramo uistinu ljudskim, ostajemo previše navezani na zemaljske i vremenite vrijednosti.

Zato nam svojim naukom, a i prijekorom Petru, Isus daje jasne smjernice kako u vlastiti život unijeti kao Božje sve ono što samo po sebi ne bismo rado unijeli, a vidimo da može postati mnogo korisnije za spasenje, nego toliko ljudskih stvarnosti na koje trošimo mnogo vremena i snage, a ne preobražavaju nas i ne pobožanstvenjuju na putu spasenja. Naprotiv, sve svoje snage bismo trebali usmjeriti prema tome da slijedimo njega, to jest da idemo za njim, kako sam reče. Tada se ne bismo previše mislili ni trošili oko toga kako sačuvati zemaljsku stranu života na zemlji, jer time smo u opasnosti izgubiti sve. Naprotiv, nastojali bismo otkriti ono što je vječno i neprolazno, a to je život sukladan Kristovoj riječi – evanđelju, i njegovu primjeru, čime doista vlastitom životu dajemo ljepšu i uzvišeniju dimenziju. Upravo to znače njegove riječi:  Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život poradi mene i evanđelja, spasit će ga. Budimo stoga ozbiljni i odvažni, mislimo na ono što je Božje u životu, te pođimo za Isusom noseći svoj križ, jer u njemu je očitovan pravi život, kako bismo stekli ispravan osjećaj za neprolaznom stranom života, te kako tako došli do vječnoga spasenja.

Reading time: 4 min
Meditacije

Ljestve

September 13, 2018 by Ivan No Comments

 

 

 

 

 

 

Ljestve ili skale su
vrlo korisna naprava-alatka
koja služi da dosegnemo visine
koje bez njih ne bismo
dosegnuli redovitim putem
u našim stambenim prostorima
i drugim mjestima izvan njih.
Slično u svom nutarnjem svijetu
ljudi pokušavaju ostvariti
neki veći ‘duhovni’ stupanj
u odnosu na druge ljude.
Počesto se stoga uzvisuju
svojim znanjem i vještinama
pred drugima ljudima,
te vidimo da im to sve
služi za uznositost i samohvalu
iz koje se rađa umišljenost.
Štoviše, na temelju toga smatraju
da su savršeniji i bliži Bogu
u svom religioznom življenju.
Kao da zaboravljaju da
nijedan čovjek do sada
nije napravio ljestve do neba,
te se uzalud dižu put neba
ljestvama ljudskoga savršenstva.
Jedine ljestve kojima se
može popeti do neba,
one su kojima je Božji Sin
sišao s neba na zemlju.
A to su ljestve poniznosti,
predanja i služenje,
izgrađene Božjom rukom.
Na zemlji su čvrsto naslonjene
na poniznu ljudskost Kristovu,
a do neba dopiru
snagom njegova božanstva.

Reading time: 1 min
Propovijedi

Otvoriti uši

September 7, 2018 by Ivan No Comments

23. nedjelja kroz godinu – B

Kad je Bog stvorio čovjeka, dao mu je mogućnost da bude gospodar svega stvorenoga, da se svim služi i svime upravlja. No da bi se mogao služiti i upravljati stvorenim, prije toga morao ga je spoznati i otkriti pravu bit svega što oko njega postoji. A da bi mogao spoznavati sve što postoji, morao je imati i potreban aparat kojim će mu biti omogućeno da to otkriva i da pohranjuje sve podatke u svoju nutrinu. U tu svrhu dana su mu bila osjetila kojima bi mogao osjećati to što se oko njega događa, te potom praviti poveznicu sa svime što se oko njega nalazi. Jedno od bitnih osjetila je i osjetilo sluha kojim čovjek prima i pohranjuje zvukove. No osjetila nakon toga služe da bi se ostvarila komunikacije i na još izravnijoj i osobnijoj razini, nego što je slučaj s prirodom, s onima koji imaju isti dar opažanja i spoznavanja, te mogu sve ono što vide, čuju i osjete pohraniti u nutrinu. Zato osjetila služe ne samo da bi primala podražaje izvana i stavljala ih unutra, već da i iznesu ono što se ‘događa’ u nutrini i saopće drugima.

Gledano s te strane, jasno možemo razumjeti koliko je bio zakinut čovjek kojega su doveli k Isusu jer je bio gluh, a i mucav, budući da je komunikacijska sposobnost govora vezana uz osjetilo sluha. Isto tako znamo koliko je važno i lijepo bilo za tog čovjeka kad mu je Isus otvorio uši i dao mu da čuje i da govori razgovjetno. Štoviše, imao je milost i dar da prve riječi koje je čuo budu one Isusove, a prve koje izgovori da budu riječi kojima slavi Boga za divna djela koje je Bog na njemu pokazao. Upravo u tom se može otkriti pravi smisao osjetila kojima nas je Bog obdario. Dakle, nije nam ih dao da komuniciramo samo s prirodom ili međusobno, već nam ih je dao putem njih ostvarimo zajedništvo s Bogom. Tako shvaćamo da nam je dan dar sluha da slušamo Božju riječ, a napose Božjega Sina koji je istinska Riječ Očeva. Tek time kad ispunimo dubinu svoje duše, tek tada smo se ispravno poslužili svojim osjetilima jer smo doživjeli da su nam kao sredstva da dotaknemo i svoje i Božje dubine. Zato je i riječ hvale ovoga čovjeka mogla izići iz dubine i doći do Božjih ušiju, to jest biti dragocjena u Božjim očima, jer je bila spoj ljudske i Božje nutrine.

Ovaj događaj je i nama danas rječit, jer nas upozorava na ove uzvišene razine do kojih možemo doći ako se služimo i naravnim darovima na način na koji je Bog htio i za što ih je odredio. Na žalost, najčešće mi to ljudi ne činimo. Najčešće ne dopuštamo Kristu da on otvori naše uši i da razriješi sponu jezika. Što će reći da se svojim naravnim darovima služimo prilično samostalno, kao da su naši i kao da ih možemo koristiti kako nas je volja. Kad bismo barem jasno razabrali da nam je Bog dao osjetilo sluha i da nas on poziva na krepost slušanja, kao što nam je i dao dar govora, te nas poziva da u zajedništvu s njime izričemo dubine i ljepote svoje duše, kao što je i on izrekao prema nama kad je izgovorio i za nas svoju Riječ. Na žalost, današnji čovjek zatrpava svoje uši tolikim zvukovima i neprimjerenim sadržajima od kojih ogluši, to jest zaguši svoju iskonsku sposobnost da sluša glas svoga Stvoritelja. Izabire počesto gluhoću kao stanje, ne želeći uvidjeti da je svoj sluh sve samo na ljudske i zemaljske šumove, umjesto da otkrije u svojim ušima izuzetnu sposobnost da sluša glas Božji. Svijet u kojemu živimo ne ide na raku, te ako sami nećemo paziti na svoje sposobnosti, darove i domete, sigurno će nam se dogoditi da ćemo ostati bez njih, to jest da će nam dijelom biti oštećeni ili uništeni.

Dopustimo stoga Gospodinu Isusu da nam svojom moćnom rukom otvori uši, te da svoju riječ stavi na naš jezik, kako bismo mogli jasno čuti Božji glas i potom jasno Bogu uzvratiti hvaleći ga i slaveći ga. Jer nas kršćane je svetim krštenjem osposobio za takvo što, ali je dobro da se češće o tome preispitujemo, te da provjeravamo jesmo li sačuvali svoju iskonsku sposobnost sluha cjelovitom i čistom, ili smo potpuno onemogućili Božji glas, te jest potisnuli njegovu riječ u svome životu, te više ne dopire na površinu, jer je nismo u stanju izgovoriti. Ostavimo prostora Isus u svome životu, da se i u nama i po nama očituje da je sve dobro učinio, da je i nama gluhima dao čuti, a nijemima govoriti. Time će i naš život zadobiti onu čudesnu dimenziju, te ćemo i sami svojim sluhom i govorom biti svjedoci njegove svete moći, da bismo potom kao nagradu doživjeli u vječnosti ono što uho nije čulo ni ljudska riječ izrazila, a Bog je pripravio onima koji ga ljube.

Reading time: 4 min
Propovijedi

Bolje da propadne selo nego običaj!?

August 31, 2018 by Ivan No Comments

22. nedjelja kroz godinu – B

Evanđelist sveti Marko prenosi nam jednu zanimljivu Isusovu reakciju nakon što su neki farizeji i pismoznanci izrekli primjedbu i uputili zamjerku na račun njegovih učenika jer su neopranih ruke jeli kruh. Takvu slobodu od kojekakvih običaja i uredbi dao im je njihov Učitelj koji je i stao u njihovu obranu kad su spomenuti farizeji i pismoznanci mrmljali protiv njih. Osim što su se slijepo držali predaja starih, ti isti ljudi uzimali su sebi za pravo tražiti zamjerke u ponašanju drugih ljudi, uvjereni u vlastitu svetost i ispravnost. Bili su spremni riječima, i ne samo, progoniti svakoga onog tko se nije ponašao sukladno onom što su oni zamislili da treba biti. Umjesto da se sami posvećuju razmatrajući Božju riječ, te da je svjedoče živeći po njoj i ostvarujući sve bolji odnos zajedništva s Bogom, oni su uzeli sebi za poslanje da prozivaju i progone one koji su u njihovim očima bili nesavršeni i nevjerni Božjem zakonu. U ime toga su, nesređeni u sebi, poticali stalno rasprave kojima je kao glavni predmet bio ponašanje drugih ljudi.

Isus međutim ne dopušta da takvi ljudi vode glavnu riječ u narodu, te im stoga i navodi riječi proroka Izaije koji je i sam imao prigodu promatrati dvoličnost naroda i njegovih vođa. Uočivši bit problema već je Izaija zapisao da narod samo usnama časti Boga, a srce mu je daleko od njega. A sam Isus je jasno razabirao proces u kojem je narod stvarao svoje običaje i predaje, kao što su one o jelu i odijelu, o pranju i ponašanju, držeći ih kao svoju posebnost. No u isto vrijeme je zanemarivao Boga kojega je trebalo i takvim običajima počastiti. Za farizeje i pismoznance poštivanje običaja i predaja je bila prigoda da dokažu vlastitu nadmoć nad drugima, te su im isti u biti bili povod za moguće razdore, kao što je u ovom slučaju bilo s Isusovim učenicima. Oni su nisu trudili oko toga da srce naroda uzdižu k Bogu, već su bili čuvari predaja bez sadržaja, od čega u konačnici nije bilo neke posebne koristi za dobrobit naroda.

Nešto slično događa se i nama kad pogledamo postotke i broj onih koji se nazivaju kršćanima samo zato jer održavaju božićne i uskrsne običaje, napose one koje se tiču stola i jela ili eventualno drugih narodnih predaja. U održavanju nekih običaja tako smo revni do mjere da se govori više o tim običajima nego o Božjim otajstvima koja se slave i iz kojih su nastali lijepi običaji. A onda opet neki vjernici su spremni sitničavo zamjerati onima koji ne čuvaju običaje, te s uvjerenjem zastupati tezu o propasti naroda, uvjereni kako je istinita ona narodna poslovica: Bolje da propadne selo, nego običaj. Negdje u drugi plan kod takvih ljudi ide pitanje o osobnom unutarnjem duhovnom životu, a više se ističe problem vjernosti običajima i predajama starijih naraštaja koje su oni uredno i slijepo slijedili.

Isus, međutim, nije tako razmišljao niti razmišlja. On običajima ljudskim nije pridavao toliku važnost, niti je htio da njegovi učenici troše previše vremena i snage na te iste običaje. Isus nije bio za to da se usredotoče na običaje koji ne dotiču dušu i ne izlaze iz dubine duše. Nije htio da stvaraju običaje koji nemaju veze s Bogom i sa zajedništvom s njime. Nije mu bilo stalo do održavanja ljudskih formi koje ništa ne znače za duhovni rast i vječni život. Takvi običaji i predaje dolaze i odlaze s vremenom, a Isus je htio da njegovi učenici razvijaju i njeguju sadržaje koji znače i jamče za život vječni. A oni dolaze iz čista srca, to jest iz srca Bogom očišćena i po sebi su neprolazne vrijednosti. Zato ni danas ne bi Isus bio sklon tome poticati nas da održavamo izvanjske narodne i obiteljske predaje i običaje, a da u međuvremenu zanemarimo duhovnu sastavnicu života kao da je beznačajna. Isusu je stalo da ćudoredan i krepostan život za svakog pojedinca i za narod bude srce svih predaja, jer se samo na iskrenoj vjeri i zajedništvu s Bogom može graditi budućnost.

Nije stoga čudo da je potom ukazao na grijeh kao glavnog uzročnika razdora u ljudima i među ljudima. Život u grijehu očituje duhovni nemar za Boga, a i za sebe samoga, te je dvolično ulagati novac, vrijeme i snagu u očuvanje izvanjskih tradicija i običaja, zanemarujući u isto vrijeme ovo duhovno unutarnje središte koje daje smisao svemu. U današnjem vremenu živimo u praktičnom bezboštvu, ne pročišćavamo svoje misli i osjećaje od grijeha, ne čuvamo vlastite riječi od psovke i laži, ne ustručavamo se od prijevara i krađa, ne čuvamo nepovredivost braka i svetost obitelji, kršimo nedjelje i blagdane, izrabljujem i varamo jedni druge gdje stignemo, a navodno smo Božji i vjernički narod koji radi na očuvanju mnogih vrijednih običaja i predaja kao bitne sastavnice svoga identiteta. Jasno je, stoga, zašto je Isus nazvao to nezdravom dvoličnošću na kojoj se ne može graditi budućnost.

Bili bi ipak mnogo bolje kad bismo se odlučili čuvati bogobojaznost i bogoštovanje, jer je to osnovna sastavnica našeg identiteta. Naš narod bez iskrenog štovanja Boga neće se održati na povijesnoj vjetrometini, bez obzira koliko običaja čuvao i sačuvao. Isus je zato da se čuva ‘selo a ne običaj’, to jest da se čuva srce – duhovno središte pojedinca i naroda. On je za to da se čuva nacionalne i obiteljske vrijednosti koje izviru iz Božje riječi i njegova Zakona, a ne one koje mi i naše pomodarsko društvo proizvoljno stvaramo. On je za to da se čuva život svakog pojedinca, da se njeguje vjernost i uzajamno poštivanje. On je za supružničku i bračnu vjernost i predanje, te ja za zauzet odgoj djece u obiteljima. Jednom riječju, on je za narod čista srca, jer samo takav narod ima budućnost. Samo ako budemo narod koji čuva predaje Božje, on što nam je sam Isus prenio od Oca, onda ćemo biti na pravom tragu života, te će biti nebitno koliko puta dnevno peremo ruke, te što i iz kakvih zdjela blagujemo. Jer ako ne budemo živjeli kao Božji narod, propast će i selo i običaji. Trudimo se stoga ozbiljno prihvatiti Kristovu riječ i truditi se srcem biti blizi Bogu, da nam ne bude život uzaludan, već bremenit i plodan svakim Božjim darom već sada na zemlji, dok ne dođe do blažene vječnosti.

Reading time: 5 min
Meditacije

Punjač baterija

August 27, 2018 by Ivan No Comments

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

‘Puniti baterije’ postao je
svakodnevan izraz,
kao odraz redovitih potreba,
da se mi ljudi vratimo
u uobičajeno stanje
puni energije i snage.
Napose se ovaj izraz koristi
kad je riječ o godišnjim odmorima,
jer godišnji valja iskoristiti
i da bi se napunile baterije.
No mnogi međutim ne znaju
kako napuniti baterije,
te su slični onim ljudima
koji koriste punjač baterija
da napuniti baterije
kućanskih aparata
i drugih naprava.
Kako bismo dobro napunili
naše ljudske baterije,
vrlo je važno znati što su
i kakve su te naše baterije.
Jer one nisu samo tjelesnost
kojoj treba sna i odmora,
već su prave baterije
baterije duha i duhovnog života.
Bilo bi uzalud ako bismo
napunili samo vremenite
i zemaljske baterije tijela,
a ne bismo napunili baterije
vječnom i neprolaznom snagom
živoga i utjelovljenoga Boga
koja jedina može ispuniti
naše biće i biti mu hrana.
Neophodno je stoga dopustiti
da Krist Gospodin bude
punjač baterija našega života
koji će nas ispuniti,
po svojoj riječi i tijelu,
besmrtnom snagom
života vječnoga.

Reading time: 1 min
Propovijedi

Bog koji sablažnjava

August 24, 2018 by Ivan No Comments

21. nedjelja kroz godinu – B

I u današnjem odlomku Ivanova Evanđelja nastavlja se rasprava koju je Gospodin započeo sa svojim slušateljima i učenicima prilikom susreta u Kafarnaumu nakon čudesnog umnažanja kruha. Što je rasprava dalje odmicala, postajalo je očito da se sve više produbljivao jaz između Isusa i onih koji su ga u tom trenutku slušali. Štoviše, sam Isus je uočio da se je određeni broj njegovih učenika i sljedbenika zgražao nad riječima koje je on izgovarao, što možemo razaznati iz onoga kad veli: Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Očito da niti nakon njegova upita i uvjeravanja mnogi se nisu dali uvjeriti, te su ostali sablažnjeni nad riječima koje je izgovorio. Bila im je, naime, pretvrda njegova besjeda.

No ipak, tim ljudima treba priznati jedno: ipak su se odlučili biti dosljedni i jasni i sebi i njemu. Doduše, on koji je znao da među učenicima ima onih koji ne vjeruju, doveo ih je do toga, a oni su pristali napraviti taj korak dosljednosti, te su prestali ići za njim. Istina, ostala je nekolicina učenika uz njega sa svom odlučnošću i jasnoćom, uvjereni da je on Svetac Božji, te da ima riječi života vječnoga, no velika većina je odstupila od njega. Njegove riječi kojima je svjedočio da je sišao s neba kako bi bio božanska hrana čovječanstvu, djelovale su oporo, nerazumljivo i sablažnjivo ušima mnogi koji su se pitali kako mogu jesti njegovo tijelo. Da su vjerovali u njegovo božanstvo, onda bi se, istina, pitali kako će to biti, ali ne bi u nevjerici odbacili sve što je govorio i činio. Ovako su se sablaznili jer su Boga poimali i o njemu razmišljali na ljudski način, polazeći od sebe i od svojih ljudskih predodžbi o Bogu. U ime toga su odbacili Boga koji je sišao s neba i koji se utjelovio da bi bio hrana ljudima, jer im se to činilo preljudskim i preniskim, dok nisu shvatili da su upravo njihova ‘uzvišena’ poimanja Boga preljudska, te da ih Bog može nadići u svojoj svemoći i dobroti prema čovjeku.

Na žalost danas imamo gotovo istovjetnu situaciju. Mnogo je onih kojima je ovakva slika Boga koji ljubi čovjeka do mjere da se sam ponižava i utjelovljuje da bi bio Spasitelj ljudskoga roda neprihvatljiva. Oni ne prihvaćaju takvo svjedočanstvo o Bogu, koje je Bog dao sam o sebi i pokazao ljudima, već se prema tome odnose hladno i rezervirano. S druge pak strane o Bogu imaju svoja ljudska mišljenja, te su Boga stavili na neko mjesto u svome životu koje su mu oni pronašli svojim, najčešće ispraznim, umovanjima. Ujedno valja reći da je među takvima i mnogo onih koji se zovu kršćanima i vjernicima. Za njih vrijedi ona Isusova kad reče da je ‘od početka znao koji su oni što ne vjeruju’, no oni u svojoj polovičnosti i mlakosti ne dolaze do one jasnoće do koje je Isus doveo takve svojom raspravom. On i danas hoće biti Bog koji sablažnjava, to jest odvraća od sebe one koji se formalno zovu kršćanima, a žive isključivo po svome. Na žalost, njih može teško ‘sablazniti’ svojim naukom, jer ga inače ne slušaju i ne prate, te ih ne zanima ono što on govori. No svejedno ne izjašnjavaju se i ne prestaju formalno zvati se kršćanima, premda nisu oduševljeni njegovom riječju i naukom, niti im je stalo slijediti ga i naviještati drugima. Kako je očito, ne daju se sablazniti njegovim riječima da bi otvoreno rekli da mu ne vjeruju, ali zato žive mlako i sablažnjivo bez straha Božjega.

Upravo zato je ova Isusova rasprava i danas znakovita i poticajna. Isus ne može ne biti ono što jest, a to je utjelovljeni Božji Sin koji svojim učenicima – vjernicima svjedočio koliko je bitno da mu otvoreno vjeruju, slijede ga, traže i blaguju njegovo tijelo. Te stoga poručuje onima koji ne mare za ovo svjedočanstvo ili koji se sablažnjavaju nad tim činjenicama i istinama, da je bolje da budu jasni i sebi i njemu, te da povuku dosljedan potez stavljajući se na radije na odmak od njega. Bolje je da se oni sablazne o ono što on govori, te da ga potom napuste, nego da budu mlaki i nedosljedni vjernici koji sablažnjavaju druge vjernike koji se trude iskreno ići za Isusom i vjerovati mu. A onima koji mu vjeruju i idu za njim, svjetlo na putu i poticaj mogu biti riječi svetoga Petra: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji. Dopustimo stoga Gospodinu da nas osvoji na neponovljiv način i da nas učini pravim i uvjerenim učenicima koji žive od njege riječi i presvetoga Tijela, te se ne sablažnjavaju nad onim što on govori, već nastoje svoje ponašanje i djelovanje uskladiti s njime, s nadom da će riječi života vječnoga koje dolaze od njega i u nama izvršiti svoj učinak.

Reading time: 4 min
Propovijedi

Puniti se životom

August 17, 2018 by Ivan No Comments

20. nedjelja kroz godinu – B

Čitajući i dalje šesto poglavlje Ivanova Evanđelja danas slušamo Isusove riječi kojima potiče svoje suvremenike da mu se približe na vrlo konkretan način, te da počnu živjeti od njega i svakog dara koji im on dadne. Njegova besjeda je bilo vrlo neobična i izazvala je mnoge upite i reakcije, no Isus nije mogao ne reći to što je smatrao vrlo važnim i za njihov život, bez obzira koliko su ga htjeli razumjeti ili ne, to jest prihvatiti ili ne. Ponajprije njegove riječi su pretpostavljale da njegovi sugovornici ne posjeduju onaj pravi i puni život, nakon čega je on sebe i svoje tijelo predstavio hranom koja u sebi sadrži taj život. Upravo jer su imali krive pretpostavke, ali i pogrešno vlastito razumijevanje života, oni su ostali zbunjeni, pa su čak i odbacili njegove riječi i pokušaj da im po svome tijelu podari vječni života.

U svojoj površnosti mi ljudi, poput Isusovih suvremenika, također mnogo toga u životu pretpostavljamo, umjesto da shvatimo koliko je bitno to što nam Bogu nudi i da se oko toga zauzmemo. Tako pretpostavljamo da znamo što je život i ne mislimo o tome koliko ga u biti imamo, a koliko je život koji imamo kao biološki i tjelesni vrlo krhak i nestalan. Time što imamo želju za životom i što se teško pomirujemo s činjenicom da će naš život doći kraju, ne znači da ga imamo. U stvari to bi nam trebalo biti upozorenje da se potrudimo oko života i da se nastojimo ispuniti životom koji ne prolazi. Mnogi ljudi i ne žele o tome misliti, pa odbijaju od sebe svaku pomisao o ozbiljnosti života, napose onog zbiljskoga. Mnogi onako izdaleka i na uopćen način drže kao da je vječni život i blaženstvo pitanje samo nekog naravnog automatizma te se događa sam po sebi. Kao da bi svaki čovjek time što je i duhovno biće bio neumrli i određen za blaženu vječnost i sreću. A u biti tako uopćenim razmišljanjima odbijamo razmišljati temeljiti i korjenito o svom životu, te se onda i zauzeti oko stjecanja onih važnih sadržaja i sastavnica po kojima život postaje uistinu vječan sukladno Božjem planu prema kojem je čovjek stvoren za neprolazan život u blaženoj vječnosti.

Zato smo čuli u evanđeoskom odlomku kako Isus ističe svojim sugovornicima da trebaju tako živjeti da im to bude za vječnost: Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Jer on zna da netko može ostati i u vječnoj smrti, te mu nije oduzeta besmrtnost, ali mu se može dogoditi da mu Bog ne podari vječni život, već da ga odredi za vječnu smrt. Stoga Isus razlikuje mogućnost da čovjek živi na nekoj zemaljskoj razini, ali ističe također da je čovjek sposoban primiti onu nebesku razinu života, to jest život kao takav. No taj život koji on zove “život u sebi” nije u ljudskoj moći, te njime ljudi ne raspolažu niti ga posjeduju silom svoje naravi. Taj život je isključivo dar Božji i mogu ga primiti od Boga. Upravo taj život nam posreduje on kao Spasitelje, te je u tom smislu i rekao da u posjed takvoga života čovjek može doći jedući njegovo tijelo i pijući krv. Dakle, on ujedno očituje svoje božanstvo, jer je on onaj koji dolazi ususret ljudskoj potrebi da za neprolaznim blaženim životom. Dajući ljudima svoje besmrtno tijelo kao zalog vječnosti i lijek besmrtnosti, on im daje ono što im je najviše potrebno, a o čemu počesto ne razmišljaju ili ne vode dovoljno računa. Zato je i sam posvjedočio da Bog kao ‘živi Otac’ po svome Sinu koji ‘živi po njemu’ daje pravi, puni i neprolazni život ljudima. Otac je s tim ciljem i poslao Sina da ljudima posredstvom svoje ljudskosti ponudi pravi božanski život.

Upravo svojim utjelovljenim životom Krist jamči trajnost i neprolaznost i našoj tjelesnoj sastavnici. Došao je u susret nama i svojim tijelom omogućio da možemo primati taj uzvišeni život na način prikladan nama ljudima. Dao nam je mogućnost da se punimo božanskim životom blagujući njegovo presveto Tijelo koje je potpuno prožeto božanskom snagom i milošću. Blagovanjem njegova Tijela ne produžuje se naše ljudsko postojanje na zemlji, u vremenu i prostoru, već primamo novu kvalitetu života. Po njemu se ispunjamo besmrtnim i neprolaznim životom koji nam očituje bit i smisao i našeg zemaljskog postojanja, jer nas Bog nije stvorio za propast, već da bi nam objavio svoju slavi i ispunio nas svojim životom. U tom smislu odjekuje i poticaj sv. Pavla Efežanima: Punite se Duhom! Apostol hoće reći: Punite se Božjim životom, Božjom snagom, mudrošću i milošću. A najjednostavniji način je da se punimo time je da blagujemo tijelo našeg Gospodina, na što nas je on sam potaknuo.

Ne budimo stoga anemični ljudi kad imao nadohvat ruke dar Božjega života iz kojega nam struji obilje svakog blagoslova. Budim odgovorni i pred svojim životom, jer kako ozbiljni budemo pred blagovanjem Kristova Tijela, to ćemo sebi priskrbiti obilniji dar života. Ne budimo tvrdokorni i nepomični, već sa svim duhovnim žarom primajmo Kristovo tijelo, punimo se njegovim životom za koji smo i stvoreni, da bismo ga jedno uživali u slavi nebeskoj kad u potpunosti budemo živjeli u njemu i po njemu.

Reading time: 4 min
Propovijedi

Plod kraljevstva Božjega

August 14, 2018 by Ivan No Comments

Došavši među nas ljude Gospodin Isus je započeo jedno novo razdoblje ljudskoga roda kojem je bit bila da donese među ljude božanski život, ili Božje kraljevstvo kako je on govorio. To kraljevstvo je s njime došlo k nama ljudima, o čemu je on nadugo i često propovijedao onima koji su ga slušali, a što su Evanđelisti dobro dokumentirali. U tom smislu učio nas je kako se obratiti, kako otvoriti oči vlastitoga srca za njegovu prisutnost, te isto tako kako ga primiti i kako s njime rasti u posvemašnjoj vjernosti. I kao konačnu točku svoga nauka, Isus je obećao nagradu punine u nebu tog istog kraljevstva koje oni koji vjeruju budu živjeli na zemlji. Na taj način je Isus došao navijestiti konačnu plodnost ljudskoga života, to jest ukazati što je bio istinski plan čovjeka s Bogom. A taj iskonski plan je pretpostavljao plodnost samoga bića. Bog je htio da naš kao takav bude plodan, a ne da plodnost bude tek nešto izvanjskoga našemu biću.

 

Marija prima sjeme Kraljevstva

Polazeći od Isusova navještaja kraljevstvo Božjega kao središnje poruke njegova propovijedanja nema sumnje da se ta poruka tiče i naše nebeske Majke Marije. Jer ako je ijedno biće usvojilo poruku kraljevstva, još prije nego ju je Isus izgovorio naviještajući, onda je to bila Marija. Ona je primila nebesku plodnost u vlastiti život živeći do kraja posvećena Bogu, to jest ostvarenju njegova spasenjskoga plana. Marijino biće, duša i tijelo, bilo je plodno do te mjere da je rodila Sina Božjega.

Primajući Sina Božjega koji se utjelovio u njezinu krilu, primila je posljednji i najveći plod kraljevstva Božjega kojim je bila okrunjena njezina životna plodnost. Jer Marija je primala Božje kraljevstvo baš kao Božje sjeme u koje je vjerovala da ima smisla i da ima snagu pravoga života, nasuprot svim ljudskim i svjetovnim opcijama. Ona je se morala opredijeliti za neznatnost i malenost, te je trebala prihvatiti da jedino Bog čini velike stvari u životu. Njezino je bilo da ga se boji, poštuje i ljubi, a njegovo da je čini velika djela onima koji uza nj prianjaju. Iskusila je da u njegovu kraljevstvu nema mjesta za umišljene oholice koji svoj život temelje na mjerama ljudskoga života, te je znala da u njegovu kraljevstvu na prijestolju kraljuju neznatni, dok on odbacuje i zbacuje silne.

A ovi ponizni, maleni i neznatni to su oni koji se vode Božjom riječju i voljom. Oni ne traže u životu ništa od zemaljskih probitaka, već svoj život posvećuju jedino njemu živeći za njegovu slavu. To su oni koji vjerujući Bogu gotovo protiv svake ljudske i zemaljske nade primaju sjeme kraljevstva kao najmanje od svih sjemenja, ali koje kasnije donosi višestruki plod. Doista, Marija je primala svaku Božju riječ kao sjeme kraljevstva Božjega na zemlji koje je sam Bog sijao u njezinu srcu, a ona ga je brižno prihvaćala i do kraja mu se posvećivala.

Zato je i najveće sjeme kraljevstva Božjega koje je Marija posijala u svoje srce bio sam Božji Sin, on koji je istinska Božje Riječ i u kojem je sva punina Kraljevstva. No kako je u njemu prebivala sva punina božanstva, on je bio u sebi sjeme novoga svijeta i budućih dobara, ali je za Mariju predstavljao i Božju puninu na zemlji. Ona koja je potpuno prihvaćala Božje poticaje kao sjeme, radi čega je i nazvana ‘punom milosti’, došla je do toga da je u njoj to sjeme došlo do punine ploda, to jest do utjelovljenja našega Gospodina.

 

Marija donosi plodove Kraljevstva

Kao što vidimo na Marijinu primjeru, onaj tko jednom posije sjeme kraljevstva i dopusti mu da raste u srcu, dopušta prisutnost Božjih plodova u vlastitom životu. Tada sam Bog skrbi oko toga da to sjeme raste i razvija se i da dođe do ploda na zemlji, čemu je on obećao onu konačnu nagradu na nebesima. Jer je za ovoga života Marija njegovala sjeme kraljevstva kao najveću dragocjenost životne plodnosti, Bog ju je nagradio onim punim, cjelovitim i neprolaznim životom duše i tijela u svome kraljevstvu. A jer je živjela potpuno za kraljevstvo Božje, i jer je dopustila da se već za ovoga života sjeme kraljevstva u njoj razvije do Punine – Isusa, Bog ju je zbog toga smatrao vrijednom života vječnoga, te se onda pobrinuo da je i obdari njegovom puninom i u vječnome životu, a ne samo u ovome. I jer je Sina Božjega primila dušom i tijelom, te mu dala da bude pravi čovjek, on je nju dušom i tijelom nagradio nebeskom slavom.

A od trenutka kad ju je Bog u potpunosti za svu vječnost proslavio u nebu i obasjao svojom slavom, možemo reći da je Marija kao ne nabo uznesena bila prvi zreli plod njegova kraljevstva. Dosta prvi zreli plod jer je prva doživjela cjelovitu proslavu svoga bića, to jest jer je na zemlji doista primila Puninu Božju, ta ista Punina bila joj je nagrada i na nebesima obdarujući je proslavom duše i tijela. Marijino uznesenje je stoga svjedočanstvo divnih Božjih djela koja obdaruju plodnošću svakoga tko čistim srce prima sjeme Božjega kraljevstva, kao što je Marija primila to sjeme u čistu djevičansku zemlju. I kao što je ona Sina Božjega primila u čistu djevičansku zemlju njegujući ga kao najveću dragocjenost, tako je i Božji Sin primio nju u čisti djevičanski prostor vječnosti kao najveću ljudsku dragocjenost koja je ikada sa zemlje uzdignuta u nebesku slavu.

Stoga nam je Marija na nebo uznesena poticaj kako da i sami živimo za plodnost kraljevstva Božjega, to jest da cijelim svojim bićem, dušom i tijelom, prihvaćamo sve što Bog sije u naš život, napose da prihvaćamo našega Gospodina koji je u svom tijelu donio najbolje i neponovljivo sjeme. Pružajmo mu prostora sada i ovdje, da bi on nama kasnije osigurao prostor u nebeskom kraljevstvu. Živimo svoje vrijeme skrbeći da ne ostanemo bez ovog sjemena, da bismo potom njime bili ispunjeni i po svu vječnost. Budimo prihvatilište sjemena Božjega kraljevstva na zemlji, da bismo potom i sami bili prihvaćeni kao plod koji je ono u nama donijelo na nebesima.

Reading time: 5 min
Meditacije

Žena bez sjena

August 13, 2018 by Ivan No Comments

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Marijo, presveta Djevo,
samo ti si jedina
bila bez sjene,
ti što nadvisi sve žene,
i Majkom posta
ljudskoga roda,
ti Bogorodice,
čija utroba biješe puna
blaženoga ploda.
Ti, sva satkana
od Božjeg Sunca,
bez ikakve ljudske sjene,
Žena koju ne dotiču
naše zemne mijene.
Doista ti si jedna
bila Žena,
ona što nema
nikakvih sjena,
ona što u srcu
Sunce nosi,
Roditeljka kojom
nebo se ponosi.
Iz utrobe tvoje
zasjalo nam je
pravo Sunce
i ti blaženom posta
Ženom što se penje
na nebeske vrhunce.

 

Reading time: 1 min
Page 62 of 184« First...102030«61626364»708090...Last »

Propovijed

  • Bog na periferiji života

    3. nedjelja kroz godinu – A Prema evanđeoskom izvještaju sv. Mateja, Gospodin Isus se nakon krštenja na Jordanu iz Judeje vratio u kraj u kojem je odgojen i po kojem je nosio ime Galilejac. Upravo u Galileji planirao je započeti svoje djelovanje, a koje će kasnije dovršiti u Judeji,… »

Meditacija

  • Navodnjavanje

    Da bi biljke donijele svoj rod, nije ih dovoljno posaditi, već ih između ostaloga treba znati pravovremeno i prikladno zalijevati. Jedan od najkvalitetnijih sustava navodnjavanja je navodnjavanje kap po kap, jer se izravno i neprekidno vlaži tlo u blizini korijena biljke, što potiče… »

Galerija

Traži

Posljednje dodano

  • Bog na periferiji života
  • Služiti očitovanju Kristovu
  • Poniznošću ući u svijet
  • Praznovjerni mudraci?
  • Umjetnost Boga Logosa
© 2018 copyright PATROLOGIJA
Designed by ID