6. vazmena nedjelja – B

Ostavljajući svojim učenicima posljednje preporuke prije svoga odlaska k Ocu, Gospodin Isus je istaknuo nekoliko vrlo bitnih stvari. Ma koliko njegove preporuke zvučale kao očite i svakodnevne, one to ipak nisu jer u sebi sadržavaju otajstvenu dubinu koju valja otkriti. Tako Isus od učenika traži da ga ljube i ostanu u njegovoj ljubavi, da čuvaju njegove zapovijedi  i da budu njegovi prijatelji čineći što im je zapovjedio.  Osim toga učio ih da je najveći čin ljubavi položiti život za prijatelje, te ih je time ujedno poučio kako biti prijatelji. Na prvi pogled sve se čini jasno i razumljivo, te smo uvjereni da bi tako svatko od nas učinio. Također smo uvjereni da znamo što sve skupa rečeno pretpostavlja i kako se ostvaruje. Međutim, ako tome pristupimo samo kao ljudi, polazeći od naših uobičajenih pretpostavki da dobro znamo što je ljubav i prijateljstvo, onda bismo se vrlo lako mogli prevariti, jer naša ljudska ljubav je vrlo uvjetovana i ograničena ljubav.

Jer Isus, doista, ovim vrijednostima koje mi poznamo u nekoj mjeri i na razini svakodnevnog ljudskog življenja, daje novo značenje. Naime, on o njima ne govori iz ljudskoga iskustva kako to činimo mi ljudi, već o njima govori iz svoga božanskoga iskustva, iz zajedništva ljubavi u kojemu živi s Ocem. Tako on za ljubavi i prijateljstvo podrazumijeva značenje koje ovi pojmovi imaju u odnosu prema Ocu nebeskome, to jest otkrivamo im pravu dubinu i smisao samo u onoj mjeri u kojoj postajemo svjesni što oni znače pred Bogom. Upravo u tome duhu se otkriva što znači njegov poziv učenicima da čuvaju njegove zapovijedi, da budu spremni položiti život za prijatelje i dokazati da su istinski prijatelji jedni drugima. Jer Isus ne stavlja pred svoje učenike legalističke zahtjeve već očekuje da usvoje sadržaje u duhu zajedništva s Ocem nebeskim. Naime, nije bit da učenici tek tako očuvaju neke zapovijedi, pa čak niti da polože život, to jest da umru jedan za drugoga. Bit prijateljstva nije u tome da jedan drugome priopće tajne koje nisu do tada rekli nikome drugome.

Srž Isusovih riječi sastoji se u tome da pouči učenike da u cjelokupnom našem djelovanju mora biti i djelovanje Božje. Tako u svakom činu predanja onima koje volimo, ne predajemo samo sebe i svoju ljudsku velikodušnost, već je bit predati Božju snagu i Božji život. Isto vrijedi i za ljubav. Ne bi bilo dostatno prijatelje ljubiti ljudskom ljubavlju, već ih treba ljubiti onom neponovljivom uzvišenom ljubavlju koja je u Bogu i koja je od njega došla nama. Ljubav koja nije odraz i slika Očeve ljubavi, nije vjerodostojna ljubav. Jednako tako ljubav koja ne vodi k Ocu, nije ispravna ljubav. Ljubav koja nema okus Božje ljubavi i nije njome natopljena, zatvorena je u zemaljske propadljive granice. Oni koji ljubav ne crpe iz Boga i ne prožimaju svoj život Božjom ljubavlju, ne dopuštaju ljubavi da ostvari one vječne, neprolazne domete za koje je stvorena, to jest da bude bezuvjetna i neograničena.

Doista, ljubav teži k tome da probije granice, bilo one koje postoje između Boga i čovjeka, bilo one koje postoje između ljudi međusobno. Naime, ljubav je ona koja premošćuje provalije i ruši ispred sebe sve prepreke, proširuje okvire života i daje nova obzorja. Ljubav čini da nestane granica kako bi ljudi međusobno mogli postati jedno, kao što su jedno tri osobe Presvetoga Trojstva. Takva ljubav prkosi zakonima prostora i vremena, kao što je i iznad svih ostalih zakonitosti svijeta i ljudske logike. Takvu je ljubav pokazao Sin Božji kad je probio granice vremena i prostora i ušao u naš mali svijet, te je, iznad i izvan svake ljudske mogućnosti dao ljudima besmrtni život. On je dokaza svojim utjelovljenjem i poniznošću da bezuvjetna ljubav nadilazi sva ograničenja, u protivnom se ne bi sam Bog spustio u naš ograničeni svijet. No s druge strane njegovo uskrsnuće je dokaz kako ljubav, nakon poniznog ulaska među ljude, nakon umiranja i dara života, pobjeđuje te iste granice koje je morala nadići dolaskom k nama. Štoviše, ovaj put i nas osposobljuje da i mi sami, obdareni snagom njegove ljubavi, pokidamo sve spone i probijemo sve granice koje nas sputavaju u vjerodostojnom životu. Upravo to je razlog zašto pravu ljubav ne možemo naučiti ni steći sami od sebe, već jedino od živoga Boga koji je ljubav i koji nas obdaruje tim istim darom.

Stoga ni nama ne preostaje drugo, nego da se dopustimo izabrati, to jest da dopustimo Isusu da nas izabere, jer one koje izabire, izabire za bezgraničnu i bezuvjetnu ljubav kao što je bila njegova. Neka nas izabere i pošalje da donosimo trajni rod koji ostaje za život vječni, a on niče samo iz ljubavi njegove. Slušajmo stoga zapovijed koju nam je dao, da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio, to jest Božjom bezuvjetnom i bezgraničnom ljubavlju.

Svaki dobar vinogradar
zna koliko je važno
u pravo vrijeme
i na pravi način
izvršiti obrezivanje trsova
da bi mogli ‘potjerati’
dobre pupe i mladice.
Pri tome valja odstraniti
sve beskorisne mladice,
a one odabrane za ploda
odrezati u prikladnoj visini,
ni s previše ni s premalo pupova.
Potom valja rezati
pod ispravnim kutom,
oštrim alatom za rezanje
da ne dođe do oštećenja
mladice i njene plodnosti.
Poput vinovih mladica su
i vjernici koji žive u Kristu
kao plodne mladice na trsu,
crpeći snagu i život
iz njegova svetog uskrsnuća.
No na Kristu ne ostaje
bilo kakva mladica,
već samo ona koja se
odlučila za pravu plodnost.
A može je ostvariti
podvrgavajući se spremno
duhovnom i ćudorednom
čišćenju vlastitoga bića.
Sam Otac nebeski je
vlastitom skrbnom rukom,
kao dobar vinogradar,
priprema da primi
puninu uskrsne snage,
po kojoj će onda donijeti
plodove života vječnoga.

5. vazmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom tekstu Isus se služi slikom iz svakodnevnog vinogradarskog života kako bi protumačio jedno vrlo duboku i ozbiljno otajstvo. Riječ je o otajstvu povezanosti njegovih učenika s njime što se događa po njihovoj otvorenosti božanskome životu, što opisuje prispodobom o odnosu trsa i loze. Naime, svi ljudi bi trebali biti svjesni da u njima ima dah života koji nisu sami sebi dali, te ne mogu biti jamci njegove trajnosti u ovom nestabilnom svijetu u kojem je život nestalan, a postojanje neizvjesno. Tko malo bolje razmišlja o tome, otkriva ipak da mu život izmiče. I sigurno bi nam izmakao do kraja, da se sam Sin Božji nije nama primakao došavši među nas uzimajući naše ljudsku narav koju je potom obdario snagom svoga božanstva.

Najčešće mi kršćani nismo ni svjesni ljepote života i istinskog poslanja pred Bogom i u svijetu. Počesto ne razmišljamo niti kako to poslanje ostvariti. Biti kršćanin za nas je više formalno pitanje nego pitanje uspostavljanja i shvaćanja onog najdubljeg odnosa s Bogom koji je toliko lijep i sadržajan da ga ljudski um teško može i izraziti. Mnogi kršćani ne razmišljaju o biti svoje ucijepljenosti na Krista. Zato Isus želi da obnovimo svijest zajedništva s njime i neizmjerne važnosti. Bez njega ostajemo bez pravoga života. Neki vjernici se samo nazivaju vjernicima, ali svoj odnos s Kristom drže tek stjecajem povijesnih okolnosti i društvenoga naslijeđa. Zajedništvo s Kristom, međutim, ne doživljavaju tako intenzivno i neponovljivo u mjeri u kojoj taj odnos i jest važan i neponovljiv.

A da ne govorimo kako u njemu i ne uočavaju neku posebnu plodnost za vlastiti život. Gotovo da nisu nikada okusili snagu očišćenja koja čisti savjesti i preporađa dušu. Nisu svjesni koju moć ima Kristova riječ koja je kadra dati život čovjeku. Vjerojatno mnogi kršćani nisi nikada ni razmišljali o ljepoti čiste duše misleći da je mi ljudi sami od sebe možemo očistiti. I ne razmišljamo da je naš čist život moguć samo po Bogu i u Bogu, te da je samo Bog naučio ljude istinskom životu u čistoći, još od onog prvog starozavjetnog naroda koji je obdario Zakonom, pa sve do novog naroda koji je obdario svojim životom po daru života svoga Sina. Po Kristu doista možemo otkriti kako Božja snaga djeluje u nama, to jest možemo otkriti kako nam je njegovo uskrsnuće konačni milosni dar po kojem smo primili ne bilo kakav već čisti besmrtni život Božji. Zato se plodnost kršćanskoga života ne mjeri plodnošću u zemaljskim stvarima koje i tako propadaju, već plodnošću pravoga života koji dolazi iz Boga. Taj život je život plodnosti spasenja, bez kojega je besmislen ljudski život. Na žalost, ljudi počesto mjere plodnost života svime osim životom milosti i mjerom uskrsnuća, kao da ne znaju da je život bez dara Božjega siromašan i prazan. A Bog nas nije stvorio za prazninu, već za plodnost za koju je Gospodin dao svoju krv kojom smo i sami oprani.

Bog je kao vinogradar zasadio ovaj trs, poslao svoga Sina koji je uzeo naše ljudsko tijelo, te tako nama donio neopozivu mogućnost plodnosti. Više nismo pojedinačne mladice zasađene kojekuda i u lošoj zemlji ovoga svijeta, već smo mladice ucijepljene u ovaj trs kojim struji Božji život. Više se ne moramo strašiti da ćemo ostati bez pravoga života, jer nismo ostavljeni ni prepušteni sebi, već onomu koji je sam Život, i od kojega i nama dolazi život i snaga poput one koja struju u mladici od vinorodnog trsa i bez kojega bi mladica bila običan suhi prut za baciti u vatru. U tom duhu nam je razbuditi svijest o dostojanstvu koje imamo kao oni koji su očišćeni i osposobljeni za novi život, jer je tragedija da mi sami zagušimo tako uzvišen dar, umjesto da blistamo od sreće i radosti da smo u Kristu postali rodni za spasenje.

Zato se moramo i sami sebi čuditi kad ne vidimo kojim nas je milosnim darom obdario obdario Bog po Kristovu uskrsnuću. Životom koji primamo od njega shvaćamo da nam nije živjeti samo kao biljka koja niče iz zemlje, već kao biljka koja ima svoje korijene u Bogu i trajno određenje u životu vječnome. Upravo nam je Krist Gospodin svojim uskrsnućem utisnuo taj dar života koji u njemu nije mogla zagušiti niti smrt, te smo tako postali u pravom smislu riječi zajedničari vječnoga života koji kao vinove mladice primamo iz njega. Trudimo se stoga ozbiljno i mi biti u pravom zajedništvu s njime, te u svoje biće primajmo darove koje nam je on podario u svome uskrslom tijelu. Ostvarujmo i mi puno milosno zajedništvo s Bogom, poput onoga koje je njegova ljudska narav primila u uskrsnu jutro, te i mi živimo do kraja preobraženi u ovome svijetu od njegove milosne plodnosti.

Neke životinje,
a ponajviše kukci,
imaju organ u obliku
igličaste cjevčice
iz kojeg se pri ubodu
izlijeva tekućina.
Takva tekućina
može biti i otrovna,
te nanijeti i smrt onima
koji pretrpe ubod.

Poput otrovnog kukca
svojim otrovnim ubodom
na ljude vreba smrt.
Koga god dohvati
nikome ne prašta,
a prije ili poslije
svatko dođe na red
njezinu smrtonosnom žalcu.
Ali otkako je Krist Isus
svojim uskrsnućem
pobijedio njezin ujed,
od tada svaki vjernik
pjeva sa svetim Pavlom
pobjednu pjesmu:
Pobjeda iskapi smrt.
Gdje je, smrti, pobjeda tvoja?
Gdje je, smrti, žalac tvoj?
A žalac je smrti grijeh,
a sila je grijeha zakon.
A Bogu hvala,
koji nam dade pobjedu
po Gospodinu našemu
Isusu Kristu.

4. vazmena nedjelja – B

U uskrsnome vremenu u kojemu slavimo Kristovu pobjedu nad smrću i raspadljivošću, Sveto pismo i sveta liturgija nam nude razne slike kojima ga slavimo kao Prvorođenca među mnogom braćom, to jest našu Glavu i našega Vođu koji živ živcat vlada, kako kaže jedna uskrsna pjesma. Jedna od značajnih slika koja izriče njegovu neizmjernu ljubav uslijed koje on daje život za nas je slika pastira koji polaže život svoj za ovce. Štoviše, ne samo da polaže život, već, kako sam reče, ‘polaže život da bi ga opet uzeo’. To znači da ne samo umire, već i uskrisava za nas, jer je upravo uskrsnućem nama dao istinski život. Zato se može definirati dobrim pastirom ili pravim pastirom, jer nije samo ušao u boj za svoje ovce i nastradao u pokušaju da ih obrani, već je i pobijedio smrt i oživio svoje ovce. I on je sve to učinio ne iz prisile, već iz ljubavi prema ljudima. On nije tek izgubio život, on ga je svjesno položio, da bi ga kasnije preuzeo, upotrijebivši pri tome vlast danu od Oca.

Isusova pastirska služba koju je vršio u onom naraštaju nije, međutim, služba koja je vrijedila samo za one koji su bili s njime u onom prostoru i vremenu, već je sveopća služba koju on vrši u svakom naraštaju i vršit će sve do konca vremena. A da bi se to moglo dogoditi, neophodno je da u Crkvi Božjoj bude pastira koji će Kristovom snagom i Kristovim ovlastima svakom čovjeku navijestiti spasenje po njegovu uskrsnuću. Na taj način se postiže pridruživanje stadu Gospodnjemu novih članova, a Krist tako postaje Glava i Pastir stada i svima onima koji su se tom stadu pridružili. I ovo nije samo neka lijepa teorija, već iziskuje konkretne napore u svakome naraštaju svih onih koji u Krista vjeruju. Napose iziskuje odgovornost onih koji vrše pastirsku službu, jer su pozvani ne vršiti svoju službu, već Kristovu. Zato on i izabire sebi i osposobljava sakramentom svetoga reda one koji će vršiti njegovo djelo spasenja, te trebaju biti slika i utjelovljenje njegove pastirske službe. Onaj tko prihvaća taj poziv i vršenje Kristove službe, a to je služba Glave i Pastira stada, ima obvezu, više od ostalih vjernika, sa svom ozbiljnošću reći poput svetoga Pavla: Ne živim više ja, već živi u meni Krist. I ne samo reći, nego učiniti da to tako i bude.

A vršiti Kristovu pastirsku zadaću odgovornost je božanski velika. Treba ju prihvatiti sa strahom i trepetom, s poštovanjem i beskrajnom ljubavlju, s poniznošću i pouzdanjem u Božju milost. Ona nije za one koji je doživljavaju kao glumci pozvani odraditi zadanu ulogu za dobru nagradu, a u biti iza i izvan pozornice imati neki svoj vlastiti, lagodni i komotni život, koji je tim više lagodan što smo bolje odglumili i veću nagradu dobili. Isus je takve nazvao najamnicima. Istinski pastir, naprotiv, odlikuje se time što daje život za ovce. A kako je pravi pastir jedino Krist, onda i svaki onaj tko daje život za ovce, mora dati ne samo svoj život za ovce, za stado, nego daje život Dobrog Pastira. Pravi pastir daje život Božji svome stadu, a ne svoj. Upravo ta zadaća od njega iziskuje da se potpuno Kristu posveti, to jest da se potpuno Kristom posveti jer samo Krist to može izvesti u njemu da bude istinski pastir. Jer u konačnici, izabran je i posvećen za to da dadne Boga svojim ovcama. A da se ne bi dogodilo da im daje sebe ili neku ljudsku hranu ili darove ili nešto drugo što nije Bog, doista mora do kraja biti posvećen onome što čini.

Ako bi povjerenome stadu davao samo sebe, bio bi ideolog. Ako bi davao samo Boga, a da u tome ne daje i sebe, da se ne izlaže i ne zalaže osobno i vlastitim životom, bio bi licemjer ili vješt glumac. Stoga Boga vjernicima daje na najbolji način dajući i potpuno i sebe. A to može samo ako se on ispravno hrani Bogom i ako Boga gorljivo svjedoči. Može samo onda kad je on sam Bogom do kraja ispunjen i Bogom pomazan. Samo tako, predajući se potpuno Kristu, postaje pravi pastir, što je istinski zahtjev njegove službe bez čega se ne može smatrati pravim pastirom. Istinski pastir je dužan živjeti Kristovim životom, da bi im mogao dati Krista i kroz svoj život i svoje djelovanje, a ne samo izvanjski kroz liturgijske i sakramentalne čine. Na taj način, dajući svoj život za njih i živeći do kraja za njih daje ne samo svoj, već daje Kristov život za ovce. Drugačije čak ne bi smjelo ni biti, jer su vjernici, slikovito rečeno, ovce Kristove, Kristovo stado, a nisu privatna svojina ljudi koji su u službi Kristovoj.

Istinski pastir stoga ne bi smio sebi priuštiti polovičnost, to jest da ne pripada potpuno Kristu i da mu se ne stavi cijeli na raspolaganje, jer u tom slučaju ne bi mogao do kraja davati Kristov život Kristovu stadu. Bilo bi vrlo pogubno da koketira s mentalitetom ovoga svijeta, a sve uvijeno pod krinkom dijaloga, gubeći iz vida smjernice koje mu je Gospodin ostavio, a iz ruku iskonski čisti život koju mu je stavljen u ruke. Pravi pastir ne može stoga ništa podrediti Kristu i ovoj dvostrukoj zadaći da daje pravi život ovcama, kao i da daje život za ovce. Molimo stoga Gospodina da nas obdari dobrim pastirima, jer su oni, bez daljnjega, njegov dar. Molimo ga da u njima oblikuje sebe i svoj sveti lik, da im prožme srca svojom ljubavlju, da budu neustrašivi svjedoci koji bez uvijanja i podilaženja ovome svijetu naviještaju snagu uskrsnuća, kako bismo svi jednom bili u vječnome zajedništvu kao jedno stado oko njega koji je jedini Pastir koji nas obdaruje životom vječnim.

Među Isusovim apostolima
Toma je nosio naziv Blizanac,
jer je moguće da je imao
brata blizanca po tijelu,
nekoga s kim je bio
gotovo istovremeno začet,
s kim je tako dijelio
prostor majčine utrobe,
kao i ostala tjelesna obilježja
u potpunoj sličnosti.
Ali, uz biološku sličnost,
postoji i duhovna sličnost
koju je Toma zanemario,
a Isus ga je tome poučio.
Naime, sam Isus je postao
blizanac svakome od nas,
jer nam je sličio potpuno
u svemu, osim u grijehu.
Cilj mu je bio učiniti nas
dionicima neponovljivoga
sinovstva po uskrsnuću.
On kao Jedinorođenac Očev
postao je ujedno Prvorođenac
među mnogom braćom,
koji mu postadoše
po vjeri potpuno slični.
Doista, po krštenju smo
postali njemu suobličeni
i istinska djeca Božja
određena za slavu uskrsnuća
i život vječni u nebu.
Nevjerom na dan uskrsnuća
Toma je u prvi mah
odbio ovu sličnost s Kristom,
ali ga je Gospodin osvijestio
svojim svetim ranama.

3. vazmena nedjelja – B

U današnjem odlomku iz Lukina evanđelja čitali smo dodatna svjedočanstva o tome kako su se osjećali apostoli na sam dan uskrsnuća, to jest koje su ih se stvari posebno dojmile i što im se osobito urezalo u sjećanje. Iz ovog izviješća jasno je da su bili zbunjeni i da se nisu baš najbolje snalazili kad im se ukazao uskrsli Gospodin. Bili su potpuno nesposobni razumjeti što se zbiva, te zato sveti Luka i reče da su bili zatvorene pameti: Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: “Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tome svjedoci.”

Doista je potrebno shvatiti što u ovom slučaju znači ‘otvoriti pamet’, to jest što bi to bila zatvorena pamet, za razliku od otvorene i obrnuto. Ako sveti Luka veli da je Krist otvorio pamet apostolima da razumiju Pisma, onda je otvorena pamet ona koja se oslobađa neznanja glede Boga, što postiže snagom objave koju nam je donio naš Gospodin. U tom slučaju možemo reći da im Krist čisti i srce, te je otvoreno srce ono koje se oslobađa grijeha. Zato ih on i veli da će se u njegovo ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha. Pri tome je mislio na njih kojima je on otvorio pamet i srce da mogu drugima prenijeti tako dragocjeno iskustvo. Samo takvi mogli su biti pravi svjedoci Krista uskrsloga, ali i stvarati čvrsto i kvalitetno društvo. Apostoli su doista do toga trenutka bili zatvorene pameti prema Bogu, te im ništa drugo nije moglo pomoći da prođu pod ‘otvorene’, to jest ‘napredne’ osim Kristova uskrsnog zahvata. Nakon toga su ustrajnim i postojanim radom propovijedanja vjere uspjeli preobraziti društvo u kojem su živjeli pozivajući ljude na obraćenje i na odricanje od grijeha.

U vremenu u kojemu je započeo navještaj radosne vijesti svim ljudima, navjestitelji su znali da idu među ljude zatvorene pameti, koji ne mare za Boga i koji grcaju u bezboštvu i grijesima odbacujući njegov Zakon i put života. No nisu se strašili to reći, jer su bili svjesni da samo Bog može učiniti njihove pameti i srca otvorenima da čuju pravu istinu o sebi samima i pravu istinu o Bogu koji ljude poziva na obraćenje i spasenje. Upravo to su bile pretpostavke novoga čovjeka i novoga društva koje je kršćanstvo stvaralo, jer je odgajalo ljude da budu otvoreni za Boga, kao i samo društvo za istinske vjerodostojne vrijednosti utemeljene na vrijednosti i dostojanstvu ljudske osobe i naravi.

I danas također postoji sustavno nastojanje stvoriti takozvano otvoreno društvo, to jest odgojiti ljude da budu ‘otvoreni ljudi’. No u ovom slučaju kako ‘otvoreni ljudi’, tako i takozvano ‘otvoreno društvo’ znači nešto sasvim drugo od onoga što smo vidjeli u evanđeoskom tekstu, jer se barata kategorijama ‘otvoren – zatvoren’ na sasvim drugačiji način. Danas se ‘otvorenima’ naziva one koji se hrane nećudorednim življenjem i koji umjesto kreposti u društvu siju kojekakve poroke. ‘Otvoreni’ su oni koji žele ozakoniti bilo koji nered u osobnom stavu i međuljudskim odnosima, te ujedno zlorabe shvaćanje slobode i tumače je kao pravo na razvrat. Oni zagovaraju sveopću snošljivost, osim prema onima koji im ukazuju da je takav projekt bez utemeljenja u Bogu, te je ujedno i protiv naravi i smisla ljudskog postojanja.

Nama koji vjerujemo u Krista uskrsloga i koji mu dopuštamo da nam otvori pamet i srce je sasvim jasno da ne možemo izgraditi društvo ni stvoriti uljudbu ako nema ljudi otvorenih za Boga i za istinu kojoj nas on uči. Sve drugo je samo urušavanje društva i guranje čovjeka u vječnu propast. Promicanje lažne otvorenosti koja se ne temelji na ćudorednom i kreposnom životu je poigravanje ljudskim sudbinama i podvrgavanje društva svojim podmuklim interesima, a ne otvaranje ili oslobađanje čovjeka. Zagovaranje takve otvorenosti je kao da zagovaramo da svaka obitelj i kuća bude otvorena postati smetlištem, a pojedinac sakupljač otpadnog materijala. Kao da se možemo pomiriti da nam duše postanu ‘otvorene’ za duhovno smeće, za zlo i grijeh. Oni koji, u ime ‘otvorenosti’ pojedince i obitelji tretiraju kao smetlišta, jednostavno pokazuju da su tako čvrsto zatvorene pameti i da ne uopće razumije što je čovjek, niti želi prihvatiti odgovornost za budućnost prema kojoj guraju društvo i narod.

No nas koji u Krista vjerujemo i koji smo ga susreli i doživjeli kao Uskrsloga ne smije zbuniti zatvorenost ovoga svijeta za Boga i za istinske vrijednosti ljudskoga života, već naprotiv, trebamo biti još odvažniji svjedoci. Upravo to Gospodin traži i od nas, kao što je tražio od apostola govoreći: Vi ste tome svjedoci. Budimo svjedoci njemu na slavu, a na spasenje sebi i svima kojima ćemo navijestiti istinsku veličinu čovjeka u otvorenosti Bogu.

Matična mliječ je lučevina
medonosnih pčela koja se
između ostaloga koristi
kao hrana ličinki
u koloniji pčela,
a luče je mlade radilice.
No kada dođe potreba da se
izabere nova pčela matica,
onda se izabrana ličinka
u prva četiri dana hrani
isključivo matičnom mliječi.
Tim se hranjenjem aktivira
razvoj matične sposobnosti,
što uključuje razvijene jajnike
koji su neophodni
za polaganje jajašaca.
Kao što postoji ova hrana
koja čudesno omogućuje
plodnost pčeli matici,
tako su i vjernici pozvani
hraniti se kao matice
sličnom duhovom hranom.
Ljubav Božja darovana
po Kristovu uskrsnuću
duhovna je matična mliječ
koja vjerničku dušu
pretvara u svjedoka –
maticu koja rađa druge
za djecu Božju
i sinove vječnoga spasa.

2. vazmena nedjelja

Evanđelje druge uskrsne nedjelje donosi nam uvijek događaj koji se zbio upravo tjedan dana nakon Gospodinova ukazanja apostolima na sam dan uskrsnuća. No kako apostol Toma nije bio s njima uskrsnoga dana, te im je odbio vjerovati da su vidjeli Gospodina, tako je Isus smatrao potrebnim osam dana nakon toga ponovno se ukazati i na poseban način se očitovati Tomi koji je među apostolima stekao naziv ‘nevjerni’ jer nije vjerovao svojim kolegama da su vidjeli Gospodina. Osim što se Isus ukazuje apostolima, on pristaje odgovoriti i na vrlo precizne Tomine zahtjeve koje je on izrekao onda kad su mu drugi apostoli rekli da su vidjeli Gospodina: Ako ne vidimo na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.

Vidimo da se Tomin zahtjev ticao provjere Gospodinovih rana, prije svega. Odlučio je povjerovati samo u trenutku kad bude mogao provjeriti istinitost rana dotičući ih svojom rukom i prstima. Razumljivo je bilo doista da je Tomi bilo vrlo teško povjerovati da je netko razapet ustao iz groba, te nije čudo da je htio i sam provjeriti ono što su već drugi učenici provjerili. Isus ih, naime, nije lišio tog iskustva prilikom svoga prvog ukazivanja njima, jer je i njima pokazao svoje ruke i bok. To jest morao ih je na neki način uvjeriti da nije riječ o utvari, već da je on onaj isti koji je bio raspet, s time da je sada ustao iz groba. Kako vidimo, Gospodin je znao da svojim učenicima treba pokazati sebe, to jest ono najprepoznatljivije i najupečatljivije po čemu je imao biti prepoznat, a to su rane nastale pri razapinjanju. Ali da ne bi sve skupa išlo do u nedogled, to jest da ne bi morao svakom budućem vjerniku se ukazivati ponaosob, ostavio je svojim učenicima da oni jedni drugima prenose svjedočanstvo o njegovu uskrsnuću i o njegovim ranama. Tomin je propust bio što nije htio vjerovati svjedočanstvu svojih kolega da su ga vidjeli, kao što nije imao predodžbu o proročanstvima koja su se ticala Mesije. Zato je ovaj Isusov naknadni čin objave sadržavao i prijekor Tomi, pa i u trenutku kada mu se je Gospodin smilovao i objavio mu svoje svete rane. Toma je bio prekoren zato što nije vjerovao svojim kolegama, no ostavio je ipak svjedočanstvo svima onima koji su u budućnosti trebali vjerovati svjedočanstvu tih istih apostola koji su ostali povlašteni svjedoci rana Gospodinovih, to jest njegova uskrsnuća.

No bez obzira na prijekor, sveto Toma je dobio veliku milost da ga je Gospodin primio u svoj zagrljaj i na privinuo na svoje svete rane, to jest da je stekao iskustvo tih istih rana koje mu je Gospodin očitovao. Njegova je vjera iskustvom tih istih rana bila osnažena, kao što je bila učvršćena i prepoznatljiva vjera drugih apostola, jer im je taj detalj ostao urezan. Njihova vjera je bila prepoznatljiva po tome što nije bila neka intelektualna apstrakcija, već je bila živo iskustvo njegovih svetih rana. To iskustvo nadilazi intelektualnu spoznaju, ali je ujedno i učvršćuje, jer Isusovo uskrsnuće nije bio događaj koji je bio sasvim izvan razmišljanja. Štoviše, i oni su osjetili potrebu bolje ga razumjeti, te im je Isusovu pokazivanje rana na rukama i boku bio istinski melem na rane njihove zbunjene duše, nakon čega su mogli biti valjani svjedoci, što je ključ vjerodostojnog navještaja uskrsnuća. Jer ako nema apostolskog svjedočenja, to jest ako ono nije autentično, onda se ne može govoriti o pravoj vjeri. To reče i sveti Ivan svojim osvrtom pred kraj odlomka koji smo danas čitali: Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Zahvaljujući apostolskom svjedočanstvu, Isus i nama danas nastavlja pokazivati svoje svete rane, te hoće da i sami osjetimo njihovu snagu. Kao nekoć apostolima, tako danas i nama one učvršćuju vjeru koja nije tek nekakav intelektualni zaključak na temelju određenih elemenata, već je vrlo snažno iskustvo koje se onda i intelektualno snažno odražava i izražava. Molimo stoga ovu milost da i nas Gospodin kao i Tomu privine na svoje svete rane, kako bismo stekli njihovo žarko iskustvo, te iz njih crpili snagu vjere. Neka i nama bude milosrdan, te nam ih utisne duboko u biće očitujući nam po njima svoju slavu. Samo ako njih budemo svjesni i ako ih budemo nosili na svome tijelu kao svete biljege, kojima se između ostaloga hvalio i sveti Pavao, moći ćemo i sami biti vjerodostojni svjedoci uskrsnuća kao što su to bili i apostoli. Dopustimo mu stoga da nam ih živi Isus u svom milosrđu utisne, a mi radosno svjedočimo to blaženstvo utisnutih rana, na spasenje sebi i drugima.

Erozija je proces izglodavanja
to jest trošenja zemaljske kore
djelovanjem vode, leda, vjetra.
Shodno tome može se reći
da postoji i duhovna erozija
koja nagriza ljudsko biće.
Riječ je o utjecajima svijeta
koji nagrizaju Kristov lik u nama
prema kojem je izgrađena
naša autentična ljudskost.
Vrhunac erozija čovječnosti
bio je u trenutku osude
i odbacivanja samoga Krista
do sramotne smrti na križu.
No upravo smrt i umiranje
bili su put koji je izabrao Bog
da sanira ljudsku eroziju.
Jer Kristovim uskrsnućem je
ljudskom liku napokon dan
savršeni i cjeloviti izgled
koji više nije podložan
nikakvoj ljudskoj eroziji.