Svetkovina Presvetoga Trojstva

Jedan poznati filozofski princip glasi: Nitko ne može dati ono što nema. Doista to je vrlo jasan i očigledan princip koji se tiče logike zdravoga razuma. Ujedno neupitno vrijedi u svim okolnostima i prigodama, te se odnosi na sva stvorenja, pa tako i na samoga Gospodina. Ali ovo pravilo izraženo negacijom, to jest negativnim izričajem upravo zato je opće pravilo, jer zabrana i negacija mogu lakše biti izrečeni kroz univerzalnu odredbu, za razliku od pozitivnog naloga. Slično se događa i kod oblikovanja zakonskih normi: zabrana se lako izriče na opći način, dok se pozitivna odredba ne može zapovjediti, ma koliko ona predstavlja istinski smisao svega što se određuje kako zabranama tako i pozitivnim nalozima. Tako na primjer u slučaju gornje odredbe, nju ne možemo tako lako preoblikovati u naredbu pozitivnog izričaja koja ima sveopću obvezatnost. I ma koliko vrijedi da onaj tko daje daje samo ono što ima, ipak ne možemo nikome zapovjediti da mora davati, niti da mora dati sve što posjeduje. Zato redovito ljudi daju od onog što imaju, jer samo to mogu dati, premda ne daju sve što imaju.

No upravo nam ovo gore rečeno može poslužiti da pokušamo malo bolje razumjeti tajnu Božjega života, to jest otajstvo presvetoga Trojstva koje nam se očitovalo dajući nam život. Zato i mi kao prvi korak spoznaje Boga promatramo svijet oko sebe kao Božji dar, te iz tog dara, znajući da nitko ne može dati ono što nema, zaključujemo o Bogu i otkrivamo što to on ima. Tako kao prvu stvar koju otkrivamo u njegovu biću jest život. Jer je sav svijet obdario životom, onda shvaćamo da je Bog dao ono što sam ima. Ali Bog nije samo poput ljudi i ostalih bića niti onda kad za njega možemo reći da je dao od onoga što ima. Naprotiv, Bog je izvor i uzor darivanja, te za njega vrijedi drukčija zakonitost darivanja. Za Boga možemo reći da ne samo daje što ima, već da je u sebi dar i samo dar, te za njega ne vrijedi da daje samo od onoga što ima, već da daje sve što ima. Ako je obdariti nekoga nečim što nema pozitivna stvarnost, onda Bog tu vrijednost mora imati na savršen i cjelovit način. Tada on ne može biti biće koje daje samo nešto, jer vrijednost u njemu može postojati samo kao bitna sastavnica njegova bića. Tako na primjer, ako je Bog dobar, onda je on dobrota bez zadrške koje se do kraja očituje. On je on dobrota cijelim svojim bićem. Isto vrijedi za ljubav, istinu i sve ostale atribute. No to vrijedi i za darivanje. Ako je vrijednost nekoga obdariti životom, onda u Bogu takav dar ima drukčija obzorja od naših ljudskih u kojima mi jedni druge obdarujemo na ograničen način.

Ponajprije, Bog nam se doista daje potpuno, bez zadrške, te je nama ljudima na svoju sliku htio dati sve što kao Bog posjeduje i može nama prenijeti u mjeri u kojoj pojedino biće prima. A kad se pitamo o čemu je riječ, to jest što je to što Bog daje, onda i tu možemo pronaći odgovor. Bog ne daje ono što nema, već ono što ima. No veliko je pitanje i što to Bog ima, te iz tog pitanja možemo i imati svoja očekivanja prema njemu. Bog nema materijalne stvari jer on materijalna stvarnost. Bog nema nešto izvanjsko, niti ima nešto sporedno ili suvišno. Bog nema ništa, nego ima samo sebe i zato nam daje samo sebe. Zakonom gore izrečenim, ne može nam dati nešto drugo, već samoga sebe. A kad nam daje sebe, čak, sa svoje strane ne može dati u ograničenom obliku, već isključivo nam daje sebe cjelovito. Zato Bog daje samo sebe i cijeloga sebe. On je primjer istinskog darivanja kojemu i sami trebamo težiti.

Ali jer Bog daje sebe. On nam ne može dati ono što on nije. Ako se za nas učinio darom, to ne bi mogao biti da nije dar u samome sebi. Ne bi nama mogao dati obilje svoga života, da nije u sebi dar takvoga obilja. Jer ne bi nam mogao dati ono što nema. Ne bi mogao s nama uspostaviti odnos darivanja i ljubavi, da taj odnos ne postoji u njemu samome. U dubine toga odnosa uvodi nas današnja svetkovina kojom slavimo Presveto Trojstvo, Boga koji je jedan i koji je trojedin. Koji je jedan jer je jedna božanska narav i sva božanska svojstva, a opet koji je trojedin jer živi dinamičnim unutarbožanskim životom darivanja i ljubavi, kao što nam otkriva i današnje Evanđelje. Ako nam Isus otkriva da Bog ljubi svijet neizmjernom ljubavlju do mjere da je cijeloga sebe dao za ljude, to jest da je dao svoga Sina Jedinorođenca, onda doista vidimo da Bog ne samo daje od onog što ima, već daje sve što ima: Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.

Ali osim što smo time otkrili kakav je Bog prema nama, otkrivamo kakav je on u sebi, jer je on sam u sebi već sve dao što je učinio i za nas. Bog je u samome sebi neizrecivo darivanja u kojemu Otac odvijeka sve daruje Sinu u Duhu Svetome, tako da sve što on sam je, odvijeka daje. Uistinu, to može činiti i u vremenu, jer je on takav u svojoj biti. Ako nam je trojstveni Bog predao svo obilje svoga života, to jest Sina Jedinorođenca po kojem imamo život vječni, onda i nas poziva da živimo takvim životom. To jest poziva nas ne samo da dajemo od onoga što imamo, već da dajemo sebe potpuno, kako bi drugi imali život vječni po našem služenju njima. Ali ne samo po našem ljudskom služenju, već po prenošenju Božjega dara koji smo primili. Neka nas stoga ova svetkovina ispuni darovima Trojstva, te nas osnaži da bismo bili svjedoci i prenositelji tog istog dara koji nam je Otac dao po Sinu i Svetome Duhu.

Duhovni – Pedesetnica

Isusovo pashalno otajstvo imalo je dvije bitne sastavnice koje se tiču naše ljudske naravi u kojoj se i dogodilo njegovo slavno uskrsnuće. Uskrsnuće, naime, kao događaj nije bilo samo osobna proslava Gospodinova, nego je odvijeka u Božjemu planu zamišljena kao pobjeda ljudske naravi nad zlom, grijehom i smrću. A prva od te dvije bitne sastavnice je Isusov zahvat u život učenika na način da i njih učini dionicima svoje pobjede, to jest da ih oslobodi od svih natruha koje su ljudsku narav učinile iskvarenom i kvarljivom. Drugi dio vječnoga nauma spasenja je da ih osposobi za poslanje koje imaju izvršiti u svijetu. Premda danas čitamo Evanđelje o tome što se dogodilo prvoga dana uskrsnuća, pronalazimo upravo te dvije stvarnosti sadržane u Isusovoj gesti očitovanja učenicima.

Doista, Isus im je očitovao stvarnost svoga uskrsnuća kako bi im udijelio poslanje, o čemu jasno svjedoči govoreći im: Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Međutim, poslanje kojim ih je Isus htio obdariti nije ljudsko, već božansko poslanje. Oni su trebali svijetu navijestiti Božju prisutnost i objaviti djelovanje, ali na vjerodostojan i uvjerljiv način, što nisu mogli izvršiti svojom snagom niti u ljudskom duhu. Zato ne bi bilo dovoljno da su pošli u svijet nošeni ljudskim motivima i težnjama, niti bi bilo dostatno da su se uzdali u ljudska dokazivanja i promišljanja. Jedino što je moglo biti djelotvorno u njihovu naviještanju jest da očituju Krista Gospodina, ali snagom Duha Svetoga, to jest njegova dara mudrosti i jakosti. Jer da su apostoli trebali proslaviti sebe ili da im je cilj bio samo ljudski, onda su mogli naviještati i po vlastitom nagnuću i nadahnuću. Da su htjeli promicati svoje ideje, onda su mogli računati na ljudsku mudrost i znanje. Ali jer je Bog htio da oni budu svjedoci uskrsnuća njegova Sina, onda je sve trebalo biti Božje: i sadržaj i način i raspoloživa sredstva. A jer su trebali svijetu objaviti uskrsnuće na uvjerljiv i vjerodostojan način, trebali su posebni dar i milost koji je mogao druge uvjeriti.

O svemu tome nam govori sveti Luka u Djelima apostolskim u izvješću o događaju Pedesetnice, ali i evanđeoski odlomak koji u jednoj rečenici također sadrži bitne točke gore izložene. Naime, kad Isus povjerava apostolima konkretno zaduženje, onda im prije toga daje snagu da ga izvrše: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im. Tako je u Evanđelju na neki način predoznačeno i nagovješteno ono što će se dogoditi u punini na dan Pedesetnice. Iz svega toga razaznajemo da je događaj uskrsnuća imao za cilj da se Isus do kraja preda svojim učenicima. Pri tome im je očitovao svu svoju ljubav, ne samo objavljujući lice Očevo, već i dajući im Duha Svetoga. Nakon toga njihovo je bilo da nastave njegovo poslanje otpuštanja grijeha i naviještanja njegove uskrsne pobjede. No, doista, Isusovo djelo u njima ne bi bilo cjelovito da im nije dao Duha Svetoga, jer time što ih je četrdeset dana uvjeravao u svoje uskrsnuće, nije bilo dostatno da oni započnu djelo naviještanja, to jest da nastave njegovo poslanje u svijetu. Tek kad su primili dar Duha Svetoga, onda su smogli snage za korijeniti zaokret u životu.

Doista, događaj Kristova uskrsnuća za učenike ne bi bio cjelovit ni značajan da im Isus nije dao i svoga Duha u kojem je sabrana sva svete Božje ljubavi. No onda kad im daje Duha Svetoga, daje im ga s ciljem da u njima dovrši svoje djelo, kako bi oni nakon toga mogli vršiti njegovo djelo u svijetu. Zato je to Duh punine Kristove jer privodi punini njegovo otajstvo. Osim toga on je Duh poslanja Kristova, jer im daje snagu da vrše poslanje koje im je ostavio. Zato apostoli nisu nikakvi samozvani propovjednici ni mislioci, nego isključivo svjedoci živoga Krista koji svoje poslanje vrše snagom Duha Svetoga. Sami u svijetu nisu bili u stanju nositi se s izazovima. Jer, ljudski gledano, nisu bili osposobljen za takvo što. Ako da su htjeli nositi se s ljudskim izazovima, ne bi im pošlo za rukom jer nisu prošli prikladne škole ni za teologe ni za filozofe. Pa niti u vjerskom smislu nisu bili vješti raspravljati o Pismu i Zakonima, pa bi se sigurno zapetljali u mnoštvo nejasnoće i poteškoća. No izazovi njihove života morali su biti sasvim drugi, jer ih je Bog odredio da budu svjedoci njegovih divnih djela. Nije im dao nikakve posebne vještine i znanosti, već ih je obdario svojim uskrsnućem i snagom Duha osposobio da svjedoče za povjereni im dar. Vjernost Božjem planu pokazali su vršeći povjereno poslanje oslanjajući se isključivo na snagu odozgor.

Ista očekivanja postoje i danas od Crkve u cjelini i od svakog vjernika pojedinačno. Potrebno se otvoriti daru Duha Svetoga koji nam tumači bit Kristova otajstva i daje nam snagu poslanja. Jer ni danas nam nije zadaća vršiti ljudsko poslanje, nego svjedočiti nam je Krista uskrsloga i izvršiti djelo koje nam je Otac po njemu povjerio i za koje nam je dao snagu svoga Duha. Budimo stoga otvoreni i pozorni na poticaje Duha Svetoga, jer on djeluje i zahvaća u naše živote ne bez cilja i smisla, već s dobrim razlogom. Budimo i mi poput apostola poučljivi i primimo Duha Svetoga sa svom iskrenošću i jednostavnošću Isusovih učenika, kako bismo mogli njegovom djelotvornošću privoditi ljude s kojima dijelimo svakodnevnicu u zajedništvo s Ocem nebeskim. Neka nas oblikuje svojom ljubavlju da možemo i mi tom istom ljubavlju oblikovati druge. Neka nas prosvijetli svojim sjajem da možemo i sami njegovom jasnoćom prosvjetljivati pameti svoje braće. Neka nas pouči svojim jezikom ljubavi da možemo i sami, govoreći tim jezikom koji je jedini toliko uvjerljiv i razgovijetan, oduševljavati druge za uskrsloga Gospodina. Neka nas ispuni svojim dahom, da možemo i mi snagom nadahnuća njegova ispunjavati druge novim životom i radošću, dok svi ne prispijemo do punine života potpuno prožeti ljubavlju i darom Duha Svetoga po svu vječnost.

Poznavanje stranih jezika
uvijek je bilo na cijeni,
a pogotovo se pokazuje korisnim
u suvremenom društvu
kad je svijet postao
veliko globalno selo
u kojem se mnogo putuje
i susreće s drugima.
Neophodno je, međutim,
ukloniti jezične barijere
učeći korisne jezike,
jer na taj način ljudima raste
stručna i radna vrijednost.
Zato se cijene osobito poligloti
jer poznaju više svjetskih jezika.
Istinsko povezivanje ljudi
ne sastoji se, međutim,
samo u poznavanju jezika.
Količina riječi i broj jezika
još uvijek nije jamstvo
da je u našoj riječi
prisutna mudrost i dubina,
niti pak da se s drugim
dobro slažemo i razumijemo.
Tek kad naučimo onaj sveti
jezik ljubavi Duha Svetoga
tek tada postajemo poligloti,
jer su u tom jednom jeziku
sadržani svi jezici svijeta.
Tko druge ljubi u Duhu Svetom
taj govori sve jezike,
jer govori općim jezikom
razumijevanja i spoznanja,
žrtve, predanja i sebedarja,
čime najbolje skrbi
oko vječnoga dobra
i spasenja svih ljudi.

7. vazmena nedjelja – A

Nakon što nas je blagdan Uzašašća Gospodinova ponukao da razmišljamo o Gospodinovoj proslavi u nebu, riječi današnjega Evanđelja potiču nas da o toj temi još razmišljamo u otvorenosti srca za otajstvo koje i nas zahvaća. Ujedno i odlomak iz Djela apostolskih donosi vrlo poticajni kratki opis života apostolske zajednice nakon što su se oprostili s Gospodinom koji je uzišao na nebo njima naočigled. I u jednom i u drugom odlomku, dakle, u središtu pozornosti su učenici, bilo da slušamo kako Isus za njih moli Oca da ih očuva i da ih održi u svemu čemu ih je on kao učitelj poučavao, bilo da u njima sačuva dar života koji im je došao od njega. U evanđeoskom odlomku vidimo da Isus prije svoje muke, smrti i uskrsnuća na neki način pravi sažetak svoga djelovanja i rezultat koji je ostvario, već unaprijed nabrajajući i one konačne učinke koji će se na učenicima vidjeti tek nakon njegova uzašašća i Pedesetnice.

Doista, tek tada će se na njima do kraja ostvariti ono što je Isus u molitvi izrekao i što je htio da budu konačni učinci njegova djelovanja na njih. Samo nakon Pedesetnice moći će za sebe reći da su upoznali jedinoga istinskoga Boga i onoga koga je Bog poslao – Isusa Krista. Nadalje, tek tada će se za njih obistiniti da su primili objavu imena Božjega i da su upoznali da je od Boga sve što im je Isus dao, te da je i on od Boga izišao. Zato Isus u predvečerje svoje muke i smrti moli za njih, jer osjeća da će se i na njima ispuniti veliko otajstvo njegove proslave. Svjestan kako je naša ljudskost krhka, a ostvarenje Božjega otajstva ne događa se samo po sebi, već po otvorenosti Božjoj milosti i marljivim nastojanjem oko vlastitoga dobra, Isus se i molitvom zalaže za njih. Štoviše, zna da je sad još potrebnija njegova molitva, jer oni ostaju u svijetu, dok on odlazi u konačnu vječnu proslavu: Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.

Gospodin je s ponosom i zadovoljstvom izrekao veliku istinu koju su apostoli i drugi učenici u zajedništvu s njima trebali još osjetiti, a to je da se Isus proslavio u njima. A njegova proslava je slavno uskrsnuće i uzašašće k Ocu. Proslavivši sebe u tim spasenjskim otajstvima, u biti je proslavio ljudsku narav koju je neraskidivo sebi pridružio. Time što se i kao čovjek proslavio vječnom slavom koju je kao Bog imao kod Oca, u biti se proslavio u svima onima koji su povjerovali u njegovo uskrsnuće i uzašašće i tako mu se pritjelovili. Među prvima su to bili apostoli, ali i, kako nam sveti Luka opisa u Djelima apostolskim, pobožne žene, braća Gospodinova i drugi učenici, u zajedništvu s Majkom njegovom. Ali da bi se njegova proslava i u njima potpuno ostvarila, oni trebaju združiti svoje molitve s molitvom njegovom, te vidimo, prema svjedočanstvu svetoga Luke, da su nakon uzašašća baš prionuli uz molitvu: svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.

Samo u molitvu uronjena prva zajednica stvarala pretpostavke za razumjeti otajstva Gospodinova života, to jest primiti ih u svoj život i spoznati da se Isus proslavio i u njima. To će se konačno dogoditi snagom Duha Svetoga, ali bez molitvenog stava i razmatranja Isusova spasenjskog djela, Duh Sveti ne bi mogao dovršiti Isusovo djelo u njima. U tom smislu prva zajednica je i nama danas primjer vidimo stava koji valja zauzeti pred otajstvima Gospodinove proslave. Jer ako je Isus na zemlji prošao kroz muku i smrt da se potom proslavi uskrsnućem i uzašašćem, učinio je to da nas uzdigne u svoju vječnu slavu. Apostoli će kroz molitvu otkriti da je i njima ići istim putem ako žele da se on proslavi u njima, te će i sami postati učitelji svojim vjernicima da bez straha slijede Gospodinov primjer kako bi došli do istoga cilja, to jest vječne proslave na nebesima. To nam očituju i riječi svetoga Petra koji u svojoj poslanici poziva vjernike da se ‘raduju kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognu radosno klicati’.

Usvojimo i mi ovu školu kojoj nas uče apostoli, te razmatrajmo žarko otajstva Gospodinova života i željno molimo izljev Duha Svetoga kako bismo bili obdareni spoznajom pravoga Boga u zajedništvu apostolske Crkve, te kako bismo upoznali život vječni i osjetili da se Isus u nama proslavlja dok ga primamo po vjeri. I nosimo s ponosom, poradi iskazane časti našoj ljudskoj naravi, dar koji nam  Isus udijeli kad je htio biti proslavljen u nama već za zemaljskoga života, pa će nas onda jednom proslaviti i vječnom slavom u nebesima.

Uzašašće Gospodinovo – Spasovo

Nakon što je Isus proveo sa svojim učenicima neko vrijeme učvršćujući ih u vjeri u svoje uskrsnuće i uskrslu prisutnost, znao je da je došao trenutak da se oprosti od njih i da se vrati Ocu nebeskome uznoseći u nebo svoju ljudsku narav u kojoj je proveo. Bolje rečeno mi svojim ljudskim jezikom kažemo da se vratio Ocu kao da se radi o nekom mjestu, ili kažemo da je uzišao na nebesa, a u biti on je svoje tijelo, to jest ljudsku narav proslavio božanskom slavom podarujući mu novi način postojanja. Taj novi način postojanja nije više podložan tjelesnim zakonitostima, pa tako nije više niti vidljiv ljudskim očima.  Zato ni pogledu učenika više nije bio dostupan da im pokaže da zemaljsko obličje nije ono konačno, te im se uprisutnio onda kad je sam htio, da ih učvrsti u vjeri u svoje uskrsnuće i da ih potakne da i sami idu putem proslave kojim je on hodio. Taj put proslave pretpostavljao je da, osvjedočeni u stvarnost uskrsnuća, počnu i sami težiti nebeskoj proslavi.

Zato se u vjeri prve Crkve uzašašće ne promatra kao Gospodinov bijeg od stvarnosti, niti je ono izmišljotina učenika koji fantaziraju. Uzašašće je jedno od uzvišenih otajstava Gospodinova života koji dotiče, zahvaća i izriče smisao našeg ljudskog života. Uzašašćem se očituje da Bog čovjeka nije ni stvorio samo za zemaljski život, već za onaj uzvišeni nebeski prema kojemu se trebao opredjeljivati, usmjeravati i rasti. Ljudski život na zemlji nema svoje konačno određenje, već je ono na nebu. On se ne iscrpljuje u godinama vremenitog postojanja, već zadobiva svoje konačne obrise u vječnome životu. Zato Isusovo uzašašće jednostavno izriče ovu istinu da je ljudski život bio zamišljen kao uzdizanje Bogu. Čovjek je bio stavljen na zemlju, ali pozvan da se uzdiže do nebeskih visina. Njegovo iskonsko mjesto, stoga, nije zemlja, već nebo. No do neba treba doći slobodnim opredjeljenjem u ljubavi prema svome Stvoritelju, uzvraćajući tako na sve primljene poticaje.

Promatrajući u tom svjetlu vidimo onda da je Isusovo uzašašće k Ocu samo ispunjenje iskonskoga Božjeg plana prema kojem je svu svoju djecu Otac htio uzdići u vječnu slavu. Zato je uzašašće bila sasvim normalna stvar za Gospodina, te nije izazvala posebne lomove i zbunjenost u dušama učenika koji su onda, uz malo pomoći sa strane u vidu anđelovih poticaja, znali da je Gospodin trebao biti uzdignut u svoju slavu, te da im je išao samo ‘pripraviti put’, kako je sam rekao. To jest potvrdio im je da je nebeska slava mjesto prema kojemu trebaju težiti i sami.

A to što je Gospodin pokazao apostolima, pokazuje i svima nama. Nebeska slava je doista put kojim i sami trebamo hoditi, a uzašašće Gospodinovo nam daje nadu da i za nas ima mjesta u kući Očevoj. To jest proslava njegove ljudske naravi u nebu izvor je radosti i milosnoga dara kojim nas obasipa Otac koji je do te mjere ljubio čovjeka da je dao svoga Sina kako bi čovjeka doveo do nebeske proslave. Stoga ne smijemo nikada zaboraviti da smo stvoreni za nebo i vječni život. U svjetlu ove istine naš će život postati trajno uzašašće Ocu dok se ne ostvari u punini našim prelaskom u vječnost. Ovaj nam život nije dan da bismo se ‘zabili’ u zemlju, već da živio za onaj uzvišeniji život i punije ostvarenje. Život na zemlji nam je dan i zadan putem u nebo, te je toliko lijep koliko dosljednije kročimo tim putem. Isusovo uzašašće je bitno svakome tko je shvatio da je ovaj život ne samo zgodna prigoda da se dođe u onaj, već da je jedini pravi smisao ovog života da se živi za onaj. Iz te perspektive znamo da nas Gospodin Isus nije napustio, već da je trajno uz nas kao Gospodin koji nas svojim uzašašćem krijepi na putu našeg uzdizanja Bogu, sukladno onom što smo čuli u evanđeoskom odlomku: I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.

Potrudimo se stoga u svjetlu otajstva Gospodinova uzašašća razmišljati o svome životu i o svome uzašašću, to jest prijelazu u nebesku slavu. Isusovo uzašašće bitno izriče smisao i cilj našega života, pa se trudimo bit ga dostojni dosljednim životom. Neka uzašašće u nama učvršćuje svijest da imamo Boga za Oca, te da naše življenje na zemlji nije u neizvjesnosti, već u sigurnosti Gospodinova dara i ispunjenja Božjih obećanja. Raspirujmo svakodnevno svijest da smo primili život da ga ostvarujemo živeći u hodu prema onom savršenijem životu do kojega se dolazi svakodnevnim usavršavanjem noseći Isusovo svjedočanstvo, nakon čega nas čeka ista nebeska slava u koju je on ušao proslavljajući njome svoju ljudsku narav.

U svakodnevnom životu
postoje razni kozmetički
preparate i pomagala
koja zovemo učvršćivači.
Tako poznajemo učvršćivače
za nokte, kosu i zglobove,
ali i oni za lice i mišiće.
Isto tako se koriste
i u kozmetici i kulinarstvu,
kao i gradnji i uređenju domova.
Korištenje tolikih učvršćivača
podsjeća nas i na potrebu
učvršćivanja karaktera,
ljudskosti i samoga života.
Zato je došao među nas Božji Sin
koji se nije samo utjelovio
da nam dadne primjer čvrstoće,
već nam je i svojim uskrsnućem
ponudio poseban učvršćivač
– onaj života vječnoga.
Njime se ljudskost iscjeljuje,
karakter snaži Duhom,
a cijelo biće prožima
svetom božanskom snagom.
Njegovim slavnim uskrsnućem
utvrđeni smo u ljubavi i dobroti,
u pravednosti i istini,
te možemo uspravno hoditi
putevima ovoga svijeta,
dok ne prispijemo do punine
koju nam je on zajamčio
svojim uskrslim životom.

6. vazmena nedjelja – A

Svi ćemo se složiti da je ljubav najvažniji sadržaj života. Nema čovjeka kojemu nije primarni cilj, smisao i plan: ljubiti i biti ljubljen. Ljubav je moćna ispuniti praznine, premostiti udaljenosti, nadomjestiti nedostatke, pobijediti svaku uvjetovanost, nadići ograničenja, izgladiti svako nesavršenstvo, pobijediti slabosti i uvesti ljude u otajstvo pravoga zajedništva. Imajući sve to u vidu, Gospodin Isus je bio ponajprije iskaz Očeve ljubavi prema nama ljudima koji smo odbacili i odbacujemo iskonsko i istinsko zajedništvo s njime, čime smo sebe ranili tolikim ispraznostima i slabostima, te se doveli u stanje posvemašnjeg ograničenja i uvjetovanosti. Premda stvoreni za ljubav, više smo prosjaci i skupljači mrvica ljubavi, nego ljudi do kraja ispunjeni i prožeti tim blaženim sadržajem koji ima tako čudesne učinke u životu.

Obveze ljubavi

Isus, Božji Sin, je upravo zato i došao na svijet da ne bismo ostali do kraja zakinuti za blaženstvo života ljubavi. Iz ljubavi za nas je i dao svoj život, te je i uskrsnuo, iskazujući darom uskrsloga života posvemašnju ljubavi. Iz toga čitamo da njegova ljubav prema nama nije bila bez obveze, već je sadržavala vrlo jasno obvezu da učini za nas sve što može da nas spasi i dovede u život vječni. Takvoj ljubavi je poučavao i svoje učenike, jer je dobro znao da nema ljubavi bez vrlo precizne obveze prema onima koje se ljubi. U protivnom ljubav bi se pretvorila u ispraznost ili zamamne varljive riječi. U tom slučaju bi postala laž i obmana, a ne blago i blagoslov života. Luksuz isprazne ljubavi sebi i svojim učenicima Isus nije mogao priuštiti, znajući da bi ljubav bez obveze bila pravo zavaravanje. Nije stoga propustio poučiti svoje učenike, te pred njih staviti i svoja očekivanja glede ljubavi, što smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku. Gospodin poziva svoje učenike da u sebi prepoznaju, razviju i čuvaju autentičnu ljubav prema njemu. Takva ljubav pretpostavlja jasna pravila, okvire i sadržaje, kako slijedi iz njegove riječi: Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.

Jer kao što ni Božja ljubav nije bila apstraktna stvarnost, već vrlo konkretan dar života, tako je i Isus pred svoje učenike iznio svoja očekivanja da čuvaju njegovu ljubav čuvajući zapovijedi i odredbe. Pokazujući Božju ljubav prema čovjeku, s pravom je računao na uzvrat, pri čemu nije mislio na svoju korist, već na njihovo cjelovito dobro. Kao što je on pokazao svojim životom ozbiljnost Božje ljubavi za čovjeka, tako je očekivao i od njih da pokažu jednako takvu ozbiljnost prema sebi, prihvaćajući jasne obveze i odredbe njegove ljubavi sebi na spasenje. A kao što Isus nije samo izjavio da nas voli, već je u ljubavi preuzeo odgovornost za nas, i od nas očekuje da mu u odgovornosti uzvratimo. To za nas vjernike ponajprije znači da nije dostatno izjaviti da smo vjernici, već nadasve prihvaćati njegovu riječ i vršiti zapovijedi. Kao što on nije prema nama očitovao ljubav bez sadržaja, tako očekuje i od nas da naša ljubav prema njemu ne bude bez sadržaja, bez precizne odgovornosti i jasnog izričaja. Vjernik koji bi to bio samo imenom, a da ne živi svoj odnos s Bogom kroz zauzetu ljubav, ne bi bio vjernik prema Isusovoj želji i naumu. Kao što ni vjernik koji bi ispunjavao svoje ‘vjerske dužnosti’ bez žarke ljubavi i iskrenog zajedništva s Bogom, bio bi samo formalist. Zato Isus svojim pozivom učenicima da ga ljube i da čuvaju njegove zapovijedi želi da dožive ljubav prema Bogu, te da je uvećavaju i njoj rastu. Ljubav ne može biti nametnuta obveza, jer nam nitko ne može nametnuti da ga ljubimo, pa ni Bog to ne želi, već želi da otkrijemo kolike spasenjske obveze proistječu iz ljubavi.

Rast u ljubavi

Doista, ljubav ne trpi prisile, niti se može nametnuti pod obvezu, ali ona nas potiče da ne budemo ljudi bez odgovornosti i bez obveza prema drugima. Isus ne želi da naša ljubav bude kao ljubav ljudi u ovome svijetu koji promiče ljubav bez obveze, već, štoviše, Isus nas poziva na trajni rast u ljubavi. Jer onaj tko je osjetio bit i ljepotu pravoga zajedništva s Bogom u istinskoj ljubavi, on ne može ostati na istome stupnju, već u sebi osjeća unutarnji poriv prema većem daru i sve većem ostvarenju ljubavi. To se očituje i u Isusovim riječima u današnjem odlomku. Jer on potiče svoje učenike da ga ljube i čuvaju njegove zapovijedi kako bi potom mogli primiti Duha Branitelja koji će ostati u njima zauvijek. To znači da im je on svojim pashalnim otajstvom otvorio srca i pokazao put ljubavi na kojem trebaju ići do sve punine. A punina dolazi darom Duha Svetoga i njegovim nastanjenjem u našoj duši.

Tako vidimo da Isus ne želi da ostanemo u drugoj zabludi ovoga svijeta glede ljubavi. Jer mnogi ljudi svoju ljudsku ljubav, to jest osjećaj ljubavi drže konačnim i najvećim iskazom ljubavi, te se ne otvaraju ovom rastu u ljubavi Božjoj, niti mole od Boga da ih on ispuni svojim Duhom po kojem je ljubav Božja razlivena u srcima našim. Doista, Isus ne želi da mi ljubav ostavimo na razini krhkog i nestalnog ljudskog osjećaja, na razini slabosti i nestalnosti ljudske, već da u sebi izgrađujemo čvrstu ljubav kojoj je jamstvo i model, izvor i uvir ljubav presvetoga Trojstva. Jer prava ljubav ne podnosi mlitavost, mlakost i umrtvljenost duhovnoga života. Neka i naša srca Isus osposobi za ovakvu ljubav koja će nam biti trajno vrelo životne snage i spremnosti da se trajno posvećujemo i uvijek više darujemo za spasenje svojih bližnjih. Otvarajmo stoga svoja srca za neizmjernu Božju ljubav i rastimo u njoj kako bi nas trojstveni Bog već za života na zemlji ispunio njome, te nam potom i bio vječna nagrada ljubavi u svome kraljevstvu.

Gromobrani su naprave
koje se postavljaju na kuće,
zgrade i druge izložene objekte
kako bi ih zaštitile
od udara groma i munje.
Gromobran radi na način
da preuzme ne sebe udar
i provode u zemlju sav
razorni naboj elektriciteta.
Na taj način izloži sebe,
a zaštiti nastambu
od mogućih posljedica.
Nešto slično učinio je
i naš Gospodin kad je
sebe izložio muci i smrti,
to jest udaru zla i grijeha.
Tako je njihovu razornu moć
sproveo u zemlju  svoga groba,
čime ju je neutralizirao,
a ljudski rod zaštitio
od njihovih moćnih učinaka.
Pogotovo što je kao Uskrsli
obdario potom svoje učenike
uskrsnom snagom ljubavi
koja ne razara već izgrađuje
i vodi u život vječni.

5. vazmena nedjelja – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus poučava svoje učenike da trebaju imati povjerenja u njega, to jest u sve što im je govorio i u sve što čini za njih, pa i onda kad im govori o stvarima koje im se u prvi mah ne sviđaju ili ih ne razumiju. Doista, bilo je mnogo toga što nisu razumjeli, a bile su izuzetno važne stvari. Naime, zato su se i uznemirili kad im je rekao da odlazi, jer nisu znali gdje odlazi. Osim toga rekli su da ne znaju niti put prema tom odredištu. A ono što je bilo još najveće od svega, nakon toliko Isusova poučavanja nisu još uvijek upoznali Oca nebeskoga, što potvrđuje da nisu bili kadri u Isusu prepoznati Očevu prisutnost, riječi i djela. Kako je očito iz evanđeoskog odlomka, njihovo neznanje i nesnalaženje bilo je vrlo veliko upravo oko temeljnih sadržaja navještaja, te se čak i sam Isus čudio njihovoj tvrdoći srca i uma, pa zato i veli Filipu: Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš.

No o ovoj temi mi razmišljamo u uskrsnom vremenu, jer apostoli su i imali problem razumjeti Isusovu poruku sve dotle dok nisu upoznali snagu i važnost njegova uskrsnuća. Njima je tek događaj uskrsnać bio izvor spoznaje Oca. U biti apostoli nisu niti Isusa upoznali do kraja, niti imaju predodžbu kako ga opisati ili protumačiti kao osobu. Tek će s uskrsnućem njima biti jasno sve što budu rekli o njemu. Ili bolje rečeno, barem će biti na sigurnome put. Slijedit će njegove riječi koje će dozivati u pamet, te će se truditi razumjeti uskrsnuće i djelo spasenja koje je izveo. Zato će ga tek s uskrsnućem dobro upoznati, što će im postati ključna spoznaja. Samo s uskrsnućem otkriti će snažnu Božju prisutnost i Božje djelovanje u Isusu. Jer ako nisu do tada uspjeli niti Isusa upoznati dobro, znači da su tim više o Bogu imali baš vrlo uopćeno mišljenje i slabo razumijevanje. Ako su njihovi zaključi bili krivi o Isusu s kojim su provodili toliko vremena, što su mogli znati i misliti o Bogu nevidljivome?

Isti prijekor koji Isus upravlja svojim učenicima može biti upravljen i nama, jer je i naša spoznaja Oca nesavršena, te počesto o njemu imamo tek samo svoju ljudsku predodžbu, poradi čega ne dolazimo do dubljih uvida. Počesto zanemarimo Isusove riječi i objave o Ocu, jer naviknemo samo na svoj stavi i na svoje zaključke, umjesto da se dademo voditi i ići iznad vlastitih ograničenja i granica. Zato i za nas, kao i za apostole, ostaje ona uskrsna obveza, a to je upoznavati Oca snagom vjere u uskrsnuće koje nam objavljuje njegovu moć i ljubav. Dakle, da bismo spoznali Oca, trebamo dopustiti Isusu da vodi našu spoznaju i da nam proširi obzorja oslobađajući nas naših ograničenih ljudskih poimanja Boga, pri čemu je uskrsnuće najuzvišenije sredstvo spoznaje. Tako i mi, kad upoznamo Gospodina onako kako su ga učenici upoznali nakon uskrsnuća, bit ćemo na pragu pravoga razumijevanja Oca, te ćemo o njemu moći i govoriti i životom svjedočiti na prikladan način.

Zato ovaj prijekor koji je Isus uputio svojim učenicima, ne bi bilo dobro da uputi i i nama. Jer mi živimo u vremenu nakon njegova uskrsnuća, kad razmišljamo o svakoj njegovoj riječi i djelu upravo u svjetlu tog središnjeg događaja spasenja. A ako ipak ne širimo svoje vidike nakon svega, te ostajemo ukopani u svoje pozicije, to znači da nam Gospodinovo uskrsnuće ne ulazi u život na način na koji je on to želio, to jest da ono bude ključ spoznaje Oca nebeskoga. Jer Boga nevidljivoga i nebeskoga možemo spoznati po Sinu koji se učinio vidljivim po svome utjelovljenju, te nam je u uskrsnuću, kojim se očitovao kao pravi Sin Božji, nedvosmisleno objavio i Oca. Upravo radi toga će reći Tomi u ovom razgovoru: Da ste upoznali mene i Oca biste moga upoznali.

Ali osim čuđenja i prijekora, Isus je upravio učenicima i riječi nade i povjerenja, time što im je ukazao da su već vidjeli i poznaju Oca, a pogotovo što im je skrenuo pozornost da je on sam Put, Istina i Život, te da su već sada oslobođeni žalosnoga stanja neznanja. Neka riječi koje je upravio apostolima, te svijest o njegovu slavnom uskrsnuću, i nas oslobode iz nesvijesti nespoznavanja Oca, jer bi bilo tragično zvati se kršćanima a nemati pravo i svjesno zajedništvo s Bogom. Osim toga, to bi bio pokazatelj i nepoznavanja Sina i njegova mesijanskog djela. Pogotovo što nemamo izgovor za neznanje i nespoznavanje Oca. Naime, kako Isus reče, doista imamo put kojim nam je ići do spoznaje Boga. A taj Put je da se otvorimo njemu koji je Istina i koji nam svojim uskrsnućem daruje istinski Život. U tom duhu je i rekao svojim apostolima da je Put, Istina i Život, što vrijedi i danas za nas i za sve one koji traže put do Oca.

Kao što je svoje učenike uputio pravim putem spoznaje Istine i prihvaćanja Života, neka Isus i nas vodi na isti način. A kao što su oni sve razumjeli po daru uskrsnuća i Duha Svetoga, trudimo se i mi upoznati njegov uskrsli život i razmatrati njegovo uskrsno obličje, iz čega ćemo se utvrditi u spoznaji da je on i Put i Istina. Prihvaćajmo zdušno njegovo uskrsnuće koje je potvrda istinitosti svega što je govorio i činio, kako bismo potom i mi bili kadri druge uvoditi u spasenjski odnos sa Sinom, preko kojega se jedino može doći do spoznanja Oca, što je vrelo radosti i vječnoga spasenja.

4. vazmena nedjelja – A

Četvrta uskrsna nedjelja je liturgijski nazvana i nedjeljom Dobroga Pastira jer je današnje Evanđelje posvećeno Isusovom govoru o Dobrome Pastiru i njegovoj službi i skrbi za Božje ovce. Pravi pastir onih koji se spašavaju je on, naš Gospodin koji je svojim uskrsnućem očitovao pastirsku skrb oko svoga naroda, to jest oko svih koje je došao otkupiti i privesti u vječni Božji ovčinjak. Kako u ovom odlomku, tako i u drugim tekstovima u kojima govori o svojoj pastirskoj službi, Isus jasno ističe da je on jedini pravi pastir Božjega ovčinjaka i stada, dok su svi ostali prije njega bili kradljivci i razbojnici. Možda bi se netko mogao i uvrijediti na njegove odlučne riječi, no on je htio istaknuti da je on jedini došao ne samo s dobrim ciljem i nakanom, već jedini koji je bio u mogućnosti otvoriti vrata vječnoga ovčinjaka i uvesti Božje stado u vječni pokoj. Jasno je htio istaknuti da je on jedini bio moćan spasiti Božje ovce iz smrtne pogibelji i podariti im život vječni svojim uskrsnućem, dok nitko drugi od mogućih samozvanih propovjednika prije njega, a i poslije, nisu bili to u stanju napraviti. Zato će u današnjem odlomku i reći da je došao biti vrata, to jest napokon uspostaviti čvrstu i stabilnu komunikaciju koja iz ovoga života vodi u vječnost, te napokon ovce iz Božjeg ovčinjaka mogu sigurno izlaziti i nesmetano pronalaziti pašu, to jest sigurno hoditi u život vječni.

No ova nedjelja je važna ne samo radi Kristove pastirske službe, nego i radi toga što je Krist svoju pastirsku službu povjerio i ljudima. Zato nas potiče na dublje preispitivanje i gorljiviju molitvu za one osobe koje su u Crkvi Božjoj ovlašteni vršiti službu koju im on povjerava, a to su biskupi i svećenici. A budući da pojedinci koje je Isus zadužio da budu pastiri nikad nisu na stupnju savršenstva njegova života i služenja, onda je ova nedjelja ujedno i dan molitve za duhovna zvanja, kako postojeće pastire, tako i za one koji će biti pozvani u ovu službu. A kad je riječ o pastirima, onda Isus ističe da je odlika pastira da ne preskače drugdje već da ulazi na vrata. To znači da kao što je on vrata ovcama, te došao zakonito u ime Božje i ušao na vrata ovčinjaka, da tako trebaju činiti i oni koje je zadužio da vrše njegovu službu u narodu Božjemu.

Isusove riječi stoga treba uzeti sa svom ozbiljnošću i dubinom. Za poželjeti je i očekivati da potaknu pastire na uvijek dublje preispitivanje. A to preispitivanje može se dogoditi samo propitujući značenje Gospodinovih riječi koje nam je danas uputio. U ovom slučaju svaki pastir je dužan upitati se što znači ući na vrata, to jest što znači zakonito u ime Božje vršiti svećeničku službu. U tom smislu valja se pitati je li dovoljno da je netko u svetoj Crkvi došao do sakramenta Svetoga reda, te da mu je potom mjesni biskup povjerio upravu nad župom ili neku drugu službu. I ma koliko je to neophodno, ipak zadovoljiti formalno-pravne uvjete znači samo izgraditi okvir unutar kojega se vrši služba. No taj okvir nije dostatan za kvalitetno vršenje službe, ukoliko imenovani pastir nije marljivo skrbio oko cjelovite izobrazbe, to jest nije se do kraja trudio suobličiti Kristu Gospodinu, vrhovnom pastiru ovaca. Ući na vrata, kako veli Gospodin, znači u potpunosti steći sve dužne sposobnosti koje su neophodne za službu, te razviti prikladne vještine, a nadasve primiti Božje milosne darove bez kojih se ne može biti pastirom.

Isus, dakle, nije svojim pastirima htio pružiti samo zakonski okvir u odnosu na starozavjetno svećeništvo, jer je i sam izišao iz zakonskih starozavjetnih okvira, već ih je htio osposobiti za vršenje službe. Kruna škole osposobljavanja za ovu službu bilo je njegovo slavno uskrsnuće, bez kojega ne može biti pravoga pastira. To znači da svećenik koji nema osobno i živo iskustvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća ne može dobro vršiti svoju službu. Ako se nije potrudio i osobno usvojiti Kristov nauk i njegove darove, on tada ne će ulaziti na vrata, već će negdje preskakati preko plota. Nadalje, onaj tko nema sve ćudoredne i duhovne sposobnosti i darove, može vršiti svoju službu zakonito, ali ne i plodonosno, što znači da i on preskače preko plota, te njegov rad ima razarajući učinak kao da je kradljivac i razbojnik. Osim toga, tko nema ispravne nakane koje je Isus dao ovoj službi, to jest čije se namjere ne podudaraju s Isusovim, taj također među ovcama živi kao vuk kojemu nije do ovaca. Ako, dakle, postoje oni koji nose ime pastira, a njihovo vršenje službe ne odgovara načinu na koji je Isus vršio pastirsku službu, oni imaju samo ime pastira, ali ih djela odaju kao kradljivce i razbojnike. Doista, ako je Isus pozvao ovce da prolaze kroz njega – vrata života, kako tek onda o tome trebaju voditi računa oni koji su kao pastiri dobili zadaću izvoditi Božje ovce na pašnjake života vječnoga.

Molimo stoga za pastire Crkve da budu ljudi živoga iskustva i čvrste vjere u uskrslog Gospodina. Samo tako mogu ulaziti u ovčinjak kroz Vrata, to jest kroz Krista uskrsloga, za razliku od svakog drugog načina ulaženja u ovčinjak koje je nezakonito i bezbožno. Molimo za njih da svome stadu, ulazeći u svoju službu kroz Krista i u Kristu, priskrbe mir i sigurnost, pouzdanje i spasenje. Neka njihovo služenje bude uistinu služenje Božjom snagom koju primaju od vrhovnog Pastira naših duša, jer ne vrše svoju, već njegovu službu, pa je stoga ne smiju niti vršiti na svoj, već na njegov način, niti svojom već njegovom snagom. Neka se na njih izlije dar uskrsne milosti našega Gospodina da bi onda kao pastiri mogli biti živi svjedoci novog života koji je on donio u izobilju svome narodu, da bi ga mogli velikom jasnoćom i odlučnošću privoditi u život vječni.