Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje

Današnjom liturgijom vršimo spomen Kristova slavnoga ulaska u Jeruzalem, s time da se potom, nakon prvog dijela, liturgijsko težište premješta prema čitanju Muke Gospodnje koja nam objašnjava smisao i cilj njegova ulaska. Ovaj Isusov ulazak u Jeruzalem razlikovao se od svih prijašnjih ulazaka kad je dolazio kao hodočasnik, ali i učitelj Božjega puka koji je redovito znao u Hramu poučavati okupljeno mnoštvo. Ovaj put htio je ući svečanije nego inače, pa je poslao svoje učenike da mu pribave magare u nekog čovjeka u obližnjem selu. Zato i evanđelist Matej promatra Isusov ulazak u Jeruzalem kao ispunjenje starozavjetnih proročanstava: Recite kćeri Sionskoj: Evo kralj ti tvoj dolazi, krotak, jašući na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. Narod pak koji se također slijevao u grad za blagdan prepoznao je da je riječ o iznimnom događaju, te ga je pozdravljao klicanjem i palminim granama kao proroka koji dolazi u ime Gospodnje: Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Hosana u visinama! Zbog svega rečenoga ovaj se ulazak u Jeruzalem naziva svečanim ili slavnim ulaskom jer je pretpostavljao stanovitu dozu svečanosti.

I ma koliko ovaj njegov ulazak mogao biti svečan, ipak nije bio pokazivanje moći niti je odisao ohološću, već je imao sve odlike jednostavnosti i skromnosti koje bismo mogli nazvati imenom duhovnosti. Jer Isus nije došao u Jeruzalem u stilu razmahanih političkih vođa koji prigodom vlastitih inauguracija pokazuju zemaljsku raskoš i blještavilo. Njegov nastup nije bio trijumfalistički pohod već ulazak Sluge Božjega koji donosi duhovne utjehe svome narodu. Premda se vidjelo da ima utjecaja na narod, ipak se nije ponašao kao moćnik ovoga svijeta koji ne zna da su zemaljske stvarnosti prolazne. Vrlo dobro je znao da prolazi slava ovoga svijeta, te da se u nju ne treba niti pouzdavati. Njemu nisu bile nepoznate zakonitosti ovoga svijeta, a i dobro je znao da je došao njegov čas, to jest vrijeme muke i smrti, pri čemu će biti žrtva lokalnih moćnika koji su izveli svoj zlobni naum, a od čega ga ne bi spasila niti zemaljska slava, moć i utjecaj da je kojim slučajem igrao na tu kartu. Jer običan mali čovjek koji dolazi u Jeruzalem pokloniti se svome Bogu nije u stanju zaustaviti spletke onih koji misle da upravljaju tijekovima povijesti. Zato se Isus nije ni zavaravao glede ishoda ovoga ulaska u Jeruzalem, kao što nikada u životu nije ljude zavaravao glede sebe i svoga poslanja.

Stoga mu nije bilo na pameti da iskoristi utjecaj koji je uživao u puku za politički prevrat ili obračun sa svojim neistomišljenicima. Ugled koji je uživao nije koristio da povede mase svojih sunarodnjaka u političku borbu ili vojne pohode, pa niti da ih osposobi za tržišnu utakmicu ili da ih socijalno osvještava. Pojavio se, istina, kao kralj, ali sa vrlo posebnim obilježjima svoga kraljevanja. Ušao je u Jeruzalem kao krotki kralj koji je došao povesti narod putem Božjim. Zato mu je puk i klicao da je blagoslovljen jer je onaj koji dolazi u Ime Božje. No njega nije mogao ni iznenaditi ni zavesti utjecaj koji je imao na ljude, jer ništa nije činio i govorio radi sebe i svoga interesa, već radi dobra naroda.

I danas se od nas vjernika i od Crkve našega vremena ne očekuje da pravi ekonomska istraživanja i društvene strategije, da daje diplomatska rješenja i političke procjene, već se očekuje duhovno svjedočanstvo vjere u Boga kakvo je ponudio Gospodin svojim ulaskom u Jeruzalem. Danas kao i nekada to je prijeko potrebno, jer je mnogo važnije da narod hodi putem Božjim, nego da misli kako su mu zemaljski putovi jedini na kojima se treba ostvarivati. Zato više energije potrošimo boreći se za bolju vlast, bolje gospodarske uvjete, pravednija socijalna rješenja i sustav, a ne trudimo se istom snagom sami hoditi putem Božjim. U poteškoćama u kojima jesmo hoće se prije svega ponizan stav i krotak pristup. Ako ne usvojimo krotkost pred Bogom kao pravu krepost, koja u nama suzbija bahatost ponašanja, onda nismo na pravome put rješavanja problema. Isus je pokazao da iza sebe dublji trag ostavlja onaj tko živi skromno, jednostavno i krotko, nego oni koji žive u bahatosti i oholosti, jer takvi nikad ne vide Boga niti osjete istinsko značenje Božjega puta. Zato je i izgovorio kao jedno od svojih blaženstava: Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju.

U tom duhu Isus ulazi u svoj grad Jeruzalem da mu obnovi svijest o potrebi hoda Božjim putom koji je od presudne važnosti za jedan narod. On dolazi kao krotki kralj da pouči narod životu u krotkosti, to jest posluha i poštovanja prema Božjoj riječi i volji. Krotkošću nas uči da se ne razmećemo niti zalijećemo, to jest da se ne pouzdajemo previše u zemaljska dobra i metode, već da prije svega gledamo na Boga koji nas najbolje poučava našem stvarnom dobru. A to dobro nije izvan nas, već se događa u mjeri u kojoj prihvaćamo Boga za svoga vođu i učitelja, jamca i graditelja budućnosti. Isus nam je kao krotki kralj pokazao primjer krotkosti, a na nama je da ga usvojimo i po njemu živimo.

Često u Svetome pismo

svetopisci govore o kamenom

ili okamenjenom srcu.

To je srce tvrdo i tvrdokorno,

neosjetljivo na Božju riječ

i njegove svete poticaja.

To je srce zatvoreno za Boga,

a ni čovjeku nije dano pristupiti

do njegove unutrašnjosti.

Ali srce stvoreno Božjom rukom

kao svetište ljubavi i života

ne nastaje odjednom kamenim.

Ako čovjek dopusti da se u njemu

počnu hvatati naslage kamenca

ili taložiti naslage zakrčenja,

samo će najednom otkriti

da sloj na stijenci nije više

nezamjetljiv, fin i gladak,

već da je postupno oduzeo

sve životne funkcije

i učinio da srce usahne.

Tako čovjek još za života

duhovnom neozbiljnošću

pokopa sebe u vlastitom srcu

pretvarajući ga u hladni grob.

Samo je Isus moćan zapovjediti,

kao što je naredio da se odvali

kamen s Lazarova groba,

naše srce očistiti od kamenja

hladnoće, tame i smrti

i pretvoriti ga u svetište

uskrsnuća i života vječnoga.

5. korizmena nedjelja – A

Današnji evanđeoski odlomak daje nam razmišljati o jednom od najvećih čudesa koja je učinio Isus, a to je uskrišenje Lazara iz Betanije. Osim toga, iz Evanđelja znamo da je Isus bio prijatelj s Lazarom i s njegovim sestrama Marijom i Martom. Stoga, kad se Lazar razbolio, Marta i Marija poslaše poruku Isusu da dođe u Judeju, svjesne da je Isus mogao izliječiti svoga prijatelja. Međutim, Isus ne polazi odmah kad mu je došla poruka, što su mnogi tumačili kao razborito ponašanje, budući da su ga u Judeji Židovi htjeli kamenovati zbog svega što je naučavao i činio. Tek dva dana nakon što je stigla poruka, Isus odlučuje otići u Judeju. Točnije, kad je znao da je Lazar već umro, rekao je svojim učenicima da Lazar spava i da ide probuditi ga. I doista, kad je došao u Betaniju, morao je Lazara probuditi od smrti, te ga podići od mrtvih svojom božanskom snagom, što nam je sveti Ivan zorno opisao. A da bi svoga prijatelja uskrisio, Gospodin je morao otkloniti zapreke koje su bile između njih u tome trenutku, a to je zapreka groba. Zato je Isus naredio da se odvali kamen s groba, premda su se mnogi čudili, pa čak i Marta i Marija. Nakon toga je Isus učinio čudo te je svoga prijatelja Lazara uskrisio i pozvao da iziđe iz groba za svjedočanstvo svima.

Kako vidimo, Isus je svjesno dopustio da se dogodi Lazarova smrt, jer je htio učiniti očit znak pred svima da povjeruju u njegovo božanstvo i mesijansko poslanje. Taj znak učinjen nekoć u Betaniji ostaje i danas pred našim očima po evanđeoskom zapisu koji nam ostavi sam očevidac događaj. Suočiti se s ovim događajem izravno i susresti nam je Isusa koji nam očituje svoju moć i čini djela Očeva da bi potaknuo našu vjeru. Na žalost, snagu vjere ni sami ne doživljavamo toliko ozbiljno, s pouzdanjem u Boga, niti osjetimo njezinu posvemašnju snagu koja je nezamjenjiva i neprocjenjiva u životu. Počesto se kao ljudi zatvaramo sami u se i u svoja razmišljanja, te možemo slobodno reći da se zavlačimo u grob svoje ljudskosti i pred Bogom navlačimo grobni kamen na svoje srce. Ne tražimo izravno i odvažno ući u zajedništvo s njime, ne primamo njegovu riječ ni djela kao neponovljiva i Božja, već samo u onoj mjeri u kojoj sami procijenimo da nam treba ili odgovara. A da ne govorimo kako ne unosimo cijelo postojanje u život vjere do mjere da nam vjera postaje jamstvo i ključ postojanja.

Zato je smrt Gospodinova prijatelja Lazara slika duhovne smrti i zatvorenoga srca koje se kao kamenom zatvara kad prestaje vjerovati. Jer po vjeri ne samo da vjerujemo u živoga Boga i u Kristovo uskrsnuće, o čemu su nam svetopisci ostavili svjedočanstvo, veći živimo i za vlastito. A oni koji ne žive žarko vjerujući u njegovo, ne mogu vjerovati niti u svoje uskrsnuće. A ako ne vjeruju u svoje uskrsnuće živom vjerom, onda su kao živi ili hodajući mrtvaci čije srce je zatvoreno tvrdim kamenom nevjere u tamu i hladnoću smrti i groba. A kad se jednom zacementiramo u svoja hladna i beživotna racionalistička uvjerenja, kad tako izgubimo vlastitu snagu da se borimo protiv Božje prisutnosti u sebi, teško je onda odvaliti kamen nevjere s vlastitoga srca.

No ono što ne može čovjek, može Bog i samo Bog. Doista, samo Isus može svojim darom odvaliti kamen nevjere, hladnoće i beživotnosti iz našeg duhovnog života. Samo on ima vlast zapovjediti kao i Lazarovu slučaju: Odvalite kamen. On dopušta Lazarovu smrt da ukaže na duhovnu smrt kojom su zahvaćeni svi koji se ne drže Boga, svi koji odbijaju vjerovati u njega. Zato je tražio od Marte i Marije da vjeruju, jer vjera je životvorna snaga kojom nas obdaruje Isus i po kojoj nam daruje vječni život. Korizma je zato vrijeme za ozbiljno propitivanje vjere, jer u svakodnevnom hodu svi mi navalimo pokoji kamen sumnje i nevjere na otvor našega srca i na ovaj ili onaj način sprječavamo Boga da uđe u naš život, a mi se pak ustručavamo izići vani i biti svjedok uskrsnuća.

Dopustimo stoga Kristu da nas oslobodi naše zatvorenosti skidajući kamen nevjere s našega života. A također da nas izvede vani, u radosno svjedočenje u javnosti, gdje smo pozvani biti znakom njegova uskrsnuća i poticati druge da vjeruju. Jer i u našem vremenu i društvu mnogo je hodajućih mrtvaca kojima treba vratiti život, osvijestiti ih da otkriju bit i potrebu vjere. Naše je pomoći im da iziđu iz svoje uskogrudnosti i skučenoga srca u kojem su bili živi pokopani kao u grobu. Pozvani smo dati im ruku da iziđu iz tame i hladnoće groba na otvoreno polje života vjera na kojem će i oni biti navjestitelji slave Božje i njegovih čudesnih djela. Oslobađajmo stoga ljude njihovih grobova kao što je činio Isus, a nadasve da mi sami živimo vjerodostojno životom vjere i punoga zajedništva s našim Gospodinom. Imajmo pouzdanje i vjeru u Boga, te veliku svijest o stvarnim potrebama ljudi i veliku želju da im donesemo život, da ih oslobodimo spona smrti i da im olakšamo teret života skidajući im kamen nevjere s vrata srca. Jednom riječju, dopustimo Bogu da se proslavi u našem životu, te mi budimo njegova slava pred drugima.

Jedno od stručnih objašnjenja
nastanka potresa
jesu tektonski poremećaji
koji nastaju u unutrašnjosti zemlje
uzrokovani unutarnjim silama.
Točnije, pokretanjem ploča
u zemljinoj kori dolazi
do reakcija velikih razmjera
koji izazivaju podrhtavanja tla
i razorne učinke na površini.

Sličan poremećaj dogodio se
i još uvijek se događa grijehom,
te ima razorne učinke.
Grijeh doista uništava
konfiguraciju ljudskoga bića,
počevši od nutrine gdje nastaje
pa sve do izvanjskog obličja.
Osim narušavanjem bića
došlo je i do narušavanja
vitalnih odnosa prema svijetu,
a napose prema bližnjima
i samome Stvoritelju.
Zato je Bog poslao svoga Sina
na naše zemaljsko tlo
koje je još uvijek podrhtavalo
da u dubini čovjekovoj
sanira potresni poremećaj,
te donese izmirenje svemira.
No i on sam je morao
zbog toga proživjeti
smrtni strah i drhtanje,
dok nije naposljetku
krvlju i snagom svoga križa
izmirio sa sobom sve
i na zemlji i na nebesima.
Duboko je utisnuo svoj križ,
ne samo u zemljinu koru,
već i u ranjena ljudska srca
da ih obdari svojim mirom,
te da im zajamči onaj konačni
u svome nebeskom kraljevstvu.

4. korizmena nedjelja – A

Evanđeoski odlomak koji nam se nudi u euharistijskom slavlju 4. korizmene nedjelje opisuje izlječenje slijepca od rođenja koje je Isus učinio jedne subote u Jeruzalemu. Taj događaj je izazvao brojne reakcije među svijetom i među farizejima. Dio ljudi nije bio spreman povjerovati da je se to dogodilo, te nisu vjerovali da je mladić koji pred njima svjedoči da mu je Isus vratio vid isti onaj koji je slijep prosio. No većina reakcija se ticala Isusa, te su zato farizeji vršili pritisak i na njega i na njegove roditelje, ne želeći dopustiti da netko naglas izgovori da je Isus učinio tako veliko čudo koje bi jasno svjedočilo o njegovu mesijanstvu. Jer ta činjenica se nije uklapala u njihove planove, pa je onda bilo tim gore po činjenice i po sve one koji svjedoče o činjenicama. Međutim, nije bilo dovoljno samo zanijekati činjenice, već je bio pokrenut postupak utvrđivanja. Mnogo bi učinkovitije bilo dokazati da se radi o izmišljenom događaju ili podvali, nego tek samo zabranom osporiti činjenice. U tom smislu farizeji su izvršili ispitivanje i saslušanje ne samo mladića kojemu je vraćen vid, već i njegovih roditelja.

Zanimljivo je bilo ponašanje roditelja koji traže kompromisno rješenje. Ne mogu se odreći svoga sina niti žele osporiti činjenicu da je bio slijep od rođenja, ali jednako tako je bilo očito da sada vidi. Nisu se htjeli izložiti nikakvim izjavama o tome kako se dogodilo da im sin sada vidi. Strah od kazne i od izopćenja u njima je bio velik tako da se nisu usudili posvjedočiti za Isusa kao sveca i pravednika koji je njihovu sinu podario vid očitujući na njemu djela Božja. No takav potez iz straha očituje njihovu slabost i nezrelost. Time što su izvukli sebe, gurnuli su u vatru vlastitoga sina, što nije svojstveno roditeljima. Ukazali su na njegovu punoljetnost, ali su pokazali vlastitu nezrelost. Vjerovali su da će na taj način proći bezbolnije, te da manje riskira on, nego njih dvoje. Tako se pokazalo da je potpuno pogrješno bježati od istine, ma kako bilo opasno izreći je među onima kojima ona smeta. No bijeg od istine, poradi straha i ljudskih obzira, uvijek je bijeg u nezrelost. Okrećući leđa istini, okrenuli su leđa svome sinu, a sve poradi ljudskih obzira i pritiska okoline.

Slično se događa i danas mnogima od nas. Živimo u svijetu u kojem sustavno vlada borba protiv činjenica vjere, te se mnogi osjećaju nelagodno ili potišteno onda kad trebaju svjedočiti za Isusa i za milosnu prisutnost u vlastitome životu. Strah nas je pred drugima reći što je učinio za nas i za druge ljude, te tako bježimo u nezrelost koja se očituje u strahu i nesigurnosti. Štoviše, mnogi poput farizeja, drže činom zrelosti i samosvijesti odbaciti vjeru i boriti se protiv njezinih činjenica, te izvrći poruzi one koji je svjedoče. Mnogi se daju uvjeriti pod pritiskom javnosti da je neutemeljeno, nazadno i nepopularno vjerovati. Postoje razni pokušaju da se tako govori o Isus da ga se kompromitira, te se mnogima, poradi ideologija i pritisaka ovoga svijeta, zatvaraju oči, umjesto da ih otvore pred činjenicama. U svome otporu prema Bogu i svemu što je njegovo, mnogi traže razlog ostati u svojem tvrdokornom i nezrelom racionalizmu, umjesto da vjerom rastvore skučene okvire ljudske perspektive i upute se prema pravoj zrelosti života.

Nasuprot takvih nezrelih svjedočanstava stoji svjedočanstvo mladića kojem je Isus podario vid. On je bio preporođen do te mjere da se napokon osjetio zrelim i važnim da može preuzeti odgovornost za svoje riječi i djela. Ali ta zrelost za njega nije bila samo pitanje dobne punoljetnosti, već mu je došlo po Isusu koji ga je izliječio. Upravo stoga, ako je želio ponašati se zrelo, jedino Isusa nije mogao zanijekati. Zato je bez straha iznio uvjerenje do kojega je do tog trenutka došao, a to je da je Isus prorok, pravednik i da je došao od Boga. A kad ga je Isus ponovno susreo, onda nije imao problema niti prihvatiti da je Isus Sin Čovječji, te povjerovati u njega. Doista, tko je osjetio Isusovu snagu u svome životu, nema razloga bježati od činjenica, jer od njih živi. Tko je doživio spasenjski milosni zahvat u duši i tijelu, nema razloga kalkulirati, već odvažno svjedoči dosljedno govoreći istinu i braneći činjenice koje su se dogodile. Zanijekati činjenice koje su se dogodilo, značilo bi zanijekati sebe i svoje ozdravljenje. Dati se ustrašiti i osporiti istinu, značilo bi osporiti punoljetnu zrelost i vratiti se u nezrelost, budući da mu je upravo Isusova prisutnost podarila vid, a s njime i zrelost.

Na sličan način korizma je za nas vjernike vrijeme zrelosti u kojemu pobjeđujemo strah i ljudske obzire, te odvažno svojim riječima i djelima svjedočimo za Božja djela koja je Isus izveo u našem životu. To će biti test naše punoljetnosti da se dobro ispitamo primjećujemo li što je on za nas učinio i čini, te svjedočimo li to odvažno, uvjereni kako je i jedno i drugo potrebno za pravu vjerničku punoljetnost. Živeći dosljedno činjenicama koje uočavamo u životu stječemo prokušanost vjere, te ne dopuštamo sebi proturječje u koje su upali mladićevi roditelji. Jer umjesto da su se radovali u potpunosti ovom događaju, jer su i sami bili obilježeni sljepoćom svoga sina, poradi straha i pritiska nisu uspjeli odrasti. Na žalost nisu imali snage prihvatiti Isusa, čime bi dokazali pravu zrelost, premda je on i s njih skinuo hipoteku odgovornosti i krivice za stanje njihova sina. Mi stoga ne dopustimo da nas sputava strah i ljudski obziri, već se trudimo promatrati djela Božja u našemu životu i dati mu slavu što nam je po svome Sinu vratio vid da ih primijetimo. Nadasve mu zahvalimo što nas je tako doveo do duhovne zrelosti i punoljetnosti po kojoj smo mogli ispovjediti vjeru u Isusa i javno posvjedočiti za njega koji je došao na ovaj svijet da progledamo i postanemo zreli.

Nakon zimskih hladnoća
i zemlja i ljudi
raduju se proljeću.
Dan postaje osjetno duži,
te sunce jače i veselije svijetli
zagrijavajući zemlju,
koja onda reagira
i počinje puštati
nove klice i mladice.
No snaga proljeća
kao bujanje novoga života
ne događa se samo
na biološkoj razini,
već i na onoj duhovnoj.
Naviještenje Gospodinovo
ili anđelova blagovijest,
svetkovina što se poklapa
s dolaskom proljeća,
istinsko je sveto proljeće
za cijeli ljudski rod.
Na ljudskome obzorju
pojavilo se Božje Sunce
koje je u prečistoj Djevici
pokrenulo novu klicu života
koju zemlja od sebe
apsolutno nije mogla dati.
Marija je spremno,
Božjom toplinom zahvaćana,
otvorila svoja njedra
u ime cijeloga svemira
i dala zemlji najuzvišeniji dar
– utjelovljenoga Sina Božjega,
Mlado Sunce s visine.

3. korizmena nedjelja – A

Današnji evanđeoski odlomak nam prenosi razgovor koji se zbio na Jakovljevu zdencu između Isusa i jedne žene Samarijanke iz grada Sihara. Njihov razgovor je bremenit sadržajem, pa je nemoguće sve tumačiti u jednom kratkom nagovoru, te je stoga logično zaustaviti se samo na jednoj misli koja je dosta važna u cijelom ovom razgovoru. Naime, na samom početku razgovora, dok se još Samarijanka čudi da Isus kao Židov ište od nje piti, Isus joj odgovara: Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.

Uz sve to što je ova žena bila iskrena i dobronamjerna u razgovoru, ipak je bila u neznanju istinskog dara Božjega. Premda je u razgovor ušla iz perspektive međureligijske rasprave u kojoj je držala da ima pravo na svoj stavi i svoje mišljenje, poput svih ostalih Samarijanaca koji se ne slažu sa Židovima, Isus je polako otupio oštricu njezina razgovora skrećući pozornost na ono bitno koje nadilazi jeftina prepucavanja, a što je vodi prema upoznavanju autentičnog dara Božjega. Žena je trebala poći putem spoznaje tog dara koji dolazi od Boga, to jest trebala se uživjeti u činjenicu da je sam Bog djelovao i djeluje u ljudskoj povijesti na jedinstven i neopoziv način, te da postoji samo jedna istina o Bogu koji je zahvatio u ljudsku povijest. Ova žena se zainteresirala za Isusove riječi, te je uspjela razaznati da govori s autoritetom, ali i s poštovanjem prema njoj, pa i onda kad joj ukazuje koliko je njezin stav nedostatan i ne počiva na činjenicama Božjeg očitovanja. No potreba i želja koja je postojala u njoj da se klanja Bogu, bila je dovoljna da je Isus pouči jednostavnoj istini o jedincatom Božjem djelovanju, te da ona u njemu otkrije Mesiju koji izgovara istinu o Bogu i o čovjeku.

U tom smislu, kao što je Samarijanku Isus potaknuo da spozna dar Božji, i svaki pojedinac koji želi iskreno doći do Boga objavitelja trebao se staviti u položaj primatelja tog istog dara, te treba zahvalno priznati tko je taj dar i kakav je. Za nas koji vjerujemo da je Isus taj dar, govor o Bogu nije više kao što je bio nekada u poganstvu, naklapanje o našim ljudskim idejama i poimanjima. Isus je i Samarijanku pozvao da otkrije da je govor o Bogu utemeljen na provjerljivim činjenicama koje dolaze od Boga, kao što je objava njegove dobrote i ljubavi, te očitovanje njegove svete prisutnosti u životu Božjega naroda i pojedinog vjernika. Ako o Bogu govorimo iz ljudske perspektive, bilo filozofske bilo religijske, imamo pravo imati svoja mišljenja, te se može dogoditi da bude mišljenja koliko i ljudi, ali ako slušamo njega koji govori o sebi u ljudskoj povijesti, tada ćemo prihvatiti istinu koju nam on izgovori. Svjesni da istinu o sebi i o nama on zna mnogo bolje od nas ljudi, slušat ćemo ga i poklonit ćemo mu se u duhu i istini, kako nas je poučio Isus.

Otkako se Bog očitovao u povijesti, otada više ne postoji neko ljudsko ‘pravo’ misliti što nas volja o njemu, već postoji obveza propitivati činjenice i dolaziti do prave istine o njemu raspoznatljive upravo iz tih činjenica. Štoviše, postoji obveza da sa živim Bogom stupimo u izravni kontakt, čemu nas je učio jedino naš Gospodin. Upravo istina o Bogu koja se utiskuje u našu svijest navodi nas da mu se poklonimo u duhu i istini. To možemo onda kad smo svjesni koliko nam Bog treba i kako se radi nas uprisutnjuje u povijesti, te kako je bit njegove objave usmjerena prema obećanjima da će poslati Mesiju – Pomazanika, što je potom i ispunio. Sve to postaju provjerljive činjenice i istine o Bogu koje nisu ljudski govor, već zaključci koji se izvode iz Božjega djelovanja.

A da bi se to moglo učiniti, neophodno je upoznati dar Božji kao stvarnu činjenicu. Valja vidjeti i osjetiti čime nas je to Bog obdario, to jest što je to učinio u povijesti čovječanstva za dobrobit ljudskoga roda. Umjesto da budemo u neznanju tog dara ostajući vječni tražitelji i lutalice, radije nam se otvoriti Božjem daru. Otkriti nam je kojim je to darovima obdario nas ljude kad nam se objavljivao po prorocima i kad je za nas objavio zakone i odredbe kao put života, umjesto da se sebeljubno divimo vlastitom umu i njegovoj moći ili pak da trošimo snage u eksperimentiranju kojekakvih ljudskih religioznih i duhovnih tehnika. Umjesto da nasjedamo na ljudske ponude, poći nam je do kraja otkrivajući što je Bog o sebi objavio i što je za nas učinio, napose po svome Sinu, jer to je u konačnici njegov neizmjerni dar. Umjesto da se klanjamo kojekakvim božanstvima koja izmisliše ljudi, otkrijmo onu vječnu istinu o Bogu i njegovu djelovanju za naše spasenje koje je u Kristu dosegnulo vrhunac. Umjesto da gubimo vrijeme u pustari zemaljskoga, okrenimo se daru Božjemu, te budimo dosljedni i do kraja njegovi.

Korizmeno vrijeme je stoga za nas vrijeme upoznavanja dara Božjega i iskrenog dubljeg traženja tog dara, kao što je učinila Samarijanka koja je dopustila Isusu da je pouči o tom daru. A da bi se to moglo učiniti neophodno je imati žeđ za Bogom, a ne za surogatima ovoga svijeta i božanstvima koja su proizvod ljudske misli i želje. Umjesto zemaljskih dobara budimo žedni dara Božjega, jer život je prevrijedan i prelijep da bismo ga gubili klanjajući se zamišljenim i izmišljenim božanstvima koja nam ne mogu dati vodu života koja struji u vječnost. Život je toliko dragocjen da, nakon što zbiljski upoznamo Krista, više nemamo prava na lutanje i promašaje, ni živjeti samo ljudski ukopani u svoje zemaljske položaje, već s njime svome postojanju trebamo dati uzvišeni smisao i jedinstveno razumijevanje. Upoznajmo dar spasenja Božjega i ne gubimo snagu i vrijeme tražeći vodu po mutnim barama ljudske grješnosti i ispraznih umovanja, već dopustimo Bogu da nam očisti srca i da učini da u nama zažubori Isusov izvor žive vode.

Arhitekti i građevinari
najbolje znaju važnost
nosive grede pri izgradnji
raznih zdanja i objekata.
Bilo da je vodoravna ili kosa,
drvena, čelična ili armirana,
bilo da služi za zgrade,
mostove ili vijadukte,
zadaća joj je prenositi
vertikalna opterećenja
na ležaje i druge oslonce,
raspoređujući ravnomjerno
goleme količine tereta.
Tim građevinskim umijećem
poslužio se i sam Gospodin
podižući zdanje spasenja.
Premda ga je pritiskao
golemi teret grijeha
po svome križu imao je
i čvrsti potporni stup
i nosivu vodoravnu gredu
premosnicu nad bezdanom
između smrti i života.
Tako je snagom svoga križa
sagradio uzvišeno zdanje
savršeno usklađeno
do nebeskih visina,
po kojemu pristupamo
sa svom sigurnošću
u vječno kraljevstvo
ljubavi, spasenja i milosti.

2. korizmena nedjelja – A

Crkva nam danas u drugu nedjelju korizme stavlja na razmišljanje evanđeoski odlomak o preobraženju Gospodinovu. Malo neobičan izbor teksta u korizmenom vremenu, ali isto tako su neobične za naš suvremeni mentalitet okolnosti u kojima se dogodilo to isto preobraženje. Sveti nam Matej, naime, zapisa kako je Isus uzeo sa sobom Petra, Jakova i Ivana, te ih je poveo na goru visoku, u osamu. Isus je imao potrebu uz sav naporni rad s ljudima kojima je propovijedao i koje je liječio, povući se u osamu s trojicom izabranih učenika, kako bi s njima podijelio svoja najsnažnija unutarnja iskustva, te u njih utisnuo uzvišene i svete osjećaje Božje prisutnosti. Doista, ono najdublje i najintimnije može se podijeliti samo s prisnim prijateljima jer oni najbolje mogu razumjeti stanje duha u kojem im se ovo saopćenje događa. No ovo Isusovo iskustvo je bilo toliko jako da ga ni trojica apostola nisu mogla do kraja razumjeti, što ih je zateklo i iznenadilo. Isus je, međutim, imao potrebu učiniti ih dionicima svoga preobraženja u osami da im pokaže ljepotu i važnost takvih trenutaka kad im neometano u miru i tišini očituje sebe i svoju slavu.

Danas ljudi ne znaju otići u osamu, gdje mogu sresti sebe u nutrini svoje duše, u miru i tišini. Najčešće bježe od sebe i od svoje nutrine, a boje se tišine, osama i povlačenja u samoću. Kako se ne bi susreli radije traže masu, druženja i bučna mjesta. Ako se slučajno zateknu samima, odmah brže bolje pale televizore ili radio prijemnike, jer ih je počesto i strah od tišine, mira i samoće.

Osama je prostor i vrijeme koje provodimo u snažnom zajedništvu s Isusom. Ona je mjesto gdje razmatramo njega i sadržaje koje nam on stavi pred oči da ih razmatramo, kao što je apostolima dao da uz njega promatraju Mojsija i Iliju. A osamu ostvarujemo kada ne dopuštamo da nas preplavi buka ovoga svijeta, da nam pozornost ode na nebitno, na zemaljsko i svjetovno, umjesto da nam pozornost bude usmjerena na Boga, koji nam se otkriva kao neprocjenjivo blago duše i nutrine. Osama je mjesto gdje ne dopustimo da nas zapljusnu riječi i slike koje vežu naša osjetila za zemaljsko, već smo posvećeni razmatranju nebeskih ljepota. Na žalost, počesto nismo svjesni koliko smo izloženi zemaljskim utjecajima, te koliko nas ispunjavaju nemiri, nervoze, površnosti ovoga svijeta koje nismo uspjeli otkloniti. Na našu je štetu kad ne uočavamo koliko nas to sve skupa rastroji, izopači, onečisti, pa se na vrijeme ne povučemo od svake rastresenosti u bit života.

Vrijeme korizmene osame je vrijeme kad razmatramo Zakon i Proroke i njihovu važnost u našem životu, budući da nas svakodnevni život ponese i udalji od njihove spoznaje, važnosti i vršenja. Razmatranje Zakona nas potiče da shvatimo da iznad nas ima Bog koji nam dade odredbe i put života, što je pretpostavka koja nam omogućuje shvatiti Krista kao najuzvišenijeg zakonodavca našega života. Isto tako istinsku spoznaju o njemu možemo imati ukoliko smo svjesni cijele povijesti ljudskoga roda koja je sastavljena od Božjih obećanja i njihovih ostvarenja. Simbol tih obećanja su proroci koji su najavili spasiteljev dolazak pripremajući Božji narod na taj veliki događaj.

Razmatrati u osami Zakon i Proroke, znači dopuštati da nam Božja riječ dođe do dubine srca, to jest da tako i mi dođemo do dubine srca po jasnijoj spoznaji Sina ljubljenoga koji nam se očitovao najprije u tragovima, te se potom i utjelovio. Otići u osamu s Isusom i razmatrati znači pobijediti rastresenost i površnost koja nas zahvati ako se prepustimo izvanjskim događajima. Ako se ne znamo posvetiti svojoj nutrini, onda ćemo uvijek ostati na površini života. A osim što ćemo biti žrtve površnosti, bit ćemo i ravnodušni, prazni i nemirni. Ako ne pronalazimo vremena za osamu s Gospodinom, postajemo nesigurni i nestalni u svom životu.

Korizma je stoga vrijeme kad tražimo intenzivno Božju prisutnost, a Isus nam je naznačio put osame kao pravi način susreta s njime i sa samima sobom. Kao i trojici apostola, posvješćuje nam važnost Božje prisutnosti koja se otkriva u osami. On nas tako uči da je tražimo i da od tog tihog iskustva crpimo snagu i živimo. Isus je poučio svoje učenike kako da traže Božju prisutnost u osami, a za nas želi da korizmeno vrijeme bude vrijeme pustinje, to jest povlačenja u osamu u kojoj se osjeća Božja prisutnost, te jasnije razaznajemo važnost Božjeg zakona i razmatranja u kojemu bolje upoznajemo njega – svoga Učitelja, bez čega bi korizma bila lišena najvažnije sastavnice. Dopustimo stoga Gospodinu da i nas povede ove korizme o osamu u kojoj ćemo promatrati njegovo sveto preobraženo lice, kako bismo jednom, kada dođe vrijeme, mogli odražavati njegovu slavu sa svoga.

Veselio se did Mate korizmi kao i svake godine do sada. Korizma daje poseban ton vjerničkoj ozbiljnosti koja kao da se tijekom godine izgubi. Ona upućuje prema vrhuncu i smislu kako vjerničkog, tako i života uopće, pa se mnogi, kad dođe korizma, trgnu onda iz svoje neozbiljnosti, te se trude posvetiti ozbiljnim životom. Dogodi se i značajnih preokreta i obraćenja koja se potaknuta ovim duhovnim traženjem sebe i Boga. Drago je starom didu Mati kad vidi kako još uvijek ima onih koji nisu izgubili osjećaj za post, pokoru i odricanje, te i sam potiče koga može da se drži preporuka i duhovnih sredstava kojima se izgrađuje duša, a koja još uvijek nisu izgubila svoju svježinu i aktualnost.

No ponekad se dogodi i neuobičajenih scena, poput one koja je bila baš u predvečerje prvog korizmenog petka kad je na selo za vikend došla susjeda i daljnja mu rođakinja Draga Hranića. Svratila nekako u vrijeme večere pozdraviti dida Matu i njegove, te kad je vidjela da i did Mate posti, okrenula je razgovor o toj temi. S dozom čuđenja je komentirala kako je on eto već prešao sedamdesetu te odavna već nema obvezu postiti, budući da crkveni zakon obvezuje do šezdesete. A koliko je njoj poznato samo su dva dana obvezna po istim odredbama Crkve, a tu je Čista srijeda i Veliki petak. Osim toga njima je svećenik lijepo i obazrivo u gradu protumačio da baš post i pokora i nisu tako prevažni, jer ima mnogo više važnijih stvari u duhovnom životu koje bi vjernici trebali vršiti. Trebali bi na primjer paziti na jezik i čuvati se ogovaranja i klevetanja, ljubomora i zavisti; truditi se više oko međusobne dobrote i ljubavi, iskazivati poštovanje i prijateljstvo. Tako je, kao sintezu svega, rekao da trebamo biti dobri ljudi, a hoćemo li postiti manje je važno, jer Bog se ne obazire na to što i koliko jedemo. I mnogo toga je napomenuo da je puno važnije od posta, do čega vjerojatno svećenik na selu nije došao, jer se boji dirnuti u uhodane tradicije. Zato ostavlja ljude da ipak hode svojim tradicionalnim putovima u neznanju i s dozom zaostalosti, te da poste o kruhu i vodi. Ipak su ovi svećenici u gradovima moderniji i napredniji, te tako onda i vrlo humano poučavaju svoje vjernike da ne budu robovi nekih tradicionalnih zastarjelih duhovnih tehnika kojima su se ljudi služili u mračnom Srednjem vijeku, a koje nisu prikladne za današnjega naprednog čovjeka i suvremeni mentalitet. Zato je Crkva i prilagodila post da ne bude više strog kao nekada, već da se pokaže humano lice kad dopušta da se može jedanput jesti do sitosti, a dva puta po malo.

I tako did Mate, nakon što je saslušao hrpu razložnih argumenata koje mu iznosi susjeda Draga, odlučio se i sam reći nekoliko riječi. Kao prvo drago mu je da je susjeda tako poučljiva i da je sve te stvari dobro upamtila, što pokazuje da je slušala svećenika sa zanimanjem dok je tumačio, upijajući od reda sva obrazloženja i argumente. Jednako tako mu je drago da su i modreni svećenici tako humani i uviđavni da se gotovo ispričavaju vjernicima prije korizme za onaj jedan ili dva dana obveznog posta koji je Crkva propisala. Stječe se dojam kao da Crkva nad svojim vjernicima, poradi ta dva dana kad od njih očekuje post i nemrs, vrši prisilu. Samo štete što nisu spoznali da se ne trebaju ispričavati kad pozivaju na post i pokoru, to jest ne bi se smjeli ponašati tako kao da vjernike prisiljavaju na neko zlo koje nanosi duhovnu ili tjelesnu štetu, već, naprotiv, potiču ih na dobro i da se jačaju u kreposti posluha i vjernosti Bogu. Jer ako u ljudskom životu ima nešto nehumano, onda to nije post i pokora, već grijeh i slabost, strast i požuda. Zato su post i pokora sredstva humaniziranja – očovječenja čovjeka, budući da nam pomažu da suzbijamo u životu ono što je nehumano.

A što se tiče mene, nastavio je did Mate, ne postim ja da bih ispunio crkveni zakon niti prestajem postiti onda kad me taj zakon ne veže, već postim radi toga jer nisam izišao iz dobi kad mi treba duhovna jakost i okrjepa na životnom putu. Ako sam i prešao odavna dob unutar koje me crkveni propisi obvezuju na post, nisam došao ni u dob ni u stanje da sam lišen napasti i potrebe duhovnoga rasta i čvrstoće. Prateći sebe i svoj duhovni put nisam baš došao do zaključka da me je Napasnik pustio na miru zato što sam prešao šezdesetu. Ne traži on na pregled našu osobnu iskaznicu, već našu dušu koju bi htio upropastiti neovisno od dobi propisane postom. I dok god osjećam da on nije odustao od mene, ne trebam ni ja odustati od posta i pokore, ako se žalim obraniti od njegovih nasrtljivih napada.

Ne postim radi mršavljenja i vitke linije tijela, jer u ovim godinama je to i tako beznačajno, već da mi se srce ne usali i ne ogrezne u zemaljskom obilju. Smisao korizmenoga posta nije čišćenje tijela od preobilne ishrane, već služi kao sredstvo čišćenja duha od napasti i natruha grijeha. Niti je post jedan vid održavanja tjelesnoga zdravlja, već onog duhovnoga koje se snaži prianjanjem uz Boga i njegovu riječ.

Niti je post za neuke seljaka kojih tako svećenici uče biti u pokornosti i neznanju, već je za svakoga tko je osjetio da mu se u odnosu prema Bogu može šija ukrutiti. Post i pokora su za one koji žele slušati njegov živi glas i vršiti njegovu svetu volju. Ne postim čak ni radi toga da bih imao čvrst karakter i odlučnu volju, već da bih svoj čvrsti karakter i snažnu volju podložio Bogu i njegovoj volji.

Zato post nije za one koji nemaju suvremene humane osjetljivosti prema čovjeku, već naprotiv za one koji imaju istančan osjećaj za čovjeka i njegove duhovne probleme i stanja, te znaju kako se samo degradirao u svom bezbožnom humanizmu. Post nije duhovni hobi za besposličare i dangube, već naprotiv za one koji traže vremena za životno važne stvari. I nije nikakva rekreativna aktivnost, već uzvišena djelatnost duha za one koji se odriču rekreativnosti kako bi se ozbiljno posvetili pravoj stvaralačkoj zbiljnosti pred Bogom.  I ne postim da bih nešto kroz četrdeset dana uštedio, jer, uostalom, prema zemaljskim dobrima trebam biti odgovoran tijekom cijele godine. Naprotiv, postim da bih naučio darivati, te tako najbolje ulagati dobra koja mi je Bog stavio na raspolaganje.

Post nije, kako se meni čini iz moga vjerničkog kuta, zaostali relikt povijesti koji mi nalaže stara i staromodna Crkva poradi svojih otrcanih motiva, već je sredstvo hoda prema budućnosti prema kraljevstvu Božjem koje je ozakonio sam Gospodin dok je hodao zemljom.