Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa
Slaveći danas blagdan Svete obitelji, čitali smo odlomak iz Lukina Evanđelja u kojem je opisano kako su Marija i Josip za vrijeme hodočašća u Jeruzalem izgubili dvanaestogodišnjega dječaka Isusa. Kad su ga nakon tri dana našli u Hramu između njih se odvio dramatičan dijalog. Na Marijin upit zašto je to napravio, jer su ga ona i Josip žalosni tražili Isus je uzvratio neobičnim odgovorom: Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? Iz njegovih riječi moglo bi se na prvi pogled zaključiti da im predbacuje određeno neznanje. Njegov ‘niste li znali’ zvuči kao prijekor nekoga tko je smatrao kako trebaju imati uvida u njegov život i njegovo ponašanje. Tako se on, premda dvanaestogodišnji dječak, ponaša kao onaj koji zna što hoće, a njih kao da proziva zato što nisu dovoljno dobro znali gdje je on mogao biti i što je mogao raditi. No prije nego konačno odgovorimo u kojoj mjeri Isus Mariji i Josipu predbacuje neznanje, korisno je poradi ravnoteže ovome dodati jedan drugi detalj. Ovaj drugi detalj je sasvim običan i razumljiv, za razliku od gornjega. Riječ je o sljedećoj rečenici: I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. Doista, postavlja se pitanje: zašto im je bio poslušan ako su oni bili u neznanju, poradi čega se osjećao nadmoćnijim od njih?
Kako vidimo, ovo nam Evanđelje nameće razmišljati o ove dvije teme: pitanje znanja i neznanja roditelja, te pitanje posluha kod djece. A obje ove teme su bremenite u našem vremenu. Naime, živimo danas u svijetu izokrenutih vrijednosti gdje se više ne zna tko odgaja, a tko je odgajanik, tko je roditelj a tko dijete. Osim toga, u mnogim obiteljima više se ne zna za riječ stega i odgoj. Razlog za to je što počesto roditelji ne znaju svoje mjesto pred Bogom. Kad se kaže mjesto, misli se na ulogu ili zadaću koju im Bog kao roditeljima povjerava, to jest na svijest i znanje koje bi trebali imati i koje bi trebali prenositi. Doista, njihova prvotna zadaće tiče se odgoja djece. Odgajati može onaj tko je kadar pružiti primjer, tko zna što hoće od odgoja i kamo želi dovesti odgajanika. Kad roditelj nije siguran koje vrijednosti pružiti djetetu, a što se događa onda kad ih ne smatra važnima, tada se dopušta uvjetovati, ucjenjivati i pasti pod utjecaj vlastite djece. Najčešće to završi da nastavi udovoljavati djetetu misleći ga tako pridobiti. No rezultat je da se dođe do situacije u kojoj se ne zna tko koga odgaja.
U vremenu smo prevelikog duhovnog opuštanja, to jest popuštanja djeci glede duhovnih dobara i vrijednosti. Ne vidimo kako je pogubno ako se djecu ne odgaja za neprolazne vrijednosti. Mladi počesto izgube osjećaj za poštovanje starijih, a stariji to dopuste. Roditelji se prečesto povlače pred djecom i mladima kao pred ‘naprednom’ generacijom koja potom nastupa agresivno prema starijima, podcjenjuje ih i omalovažava kao zaostale i zastarjele ljude, neuke i bez prave škole i stručne spreme. U vremenu smo, nadalje, kad su mnogi uvjereni kako se odgoj događa sam po sebi, te da za odgoj ne treba mnogo. U podsvijesti kao da njeguju mišljenje kako djeca od malih anđela sami od sebe, rastući tjelesno, postaju veliki anđeli bez posebnoga napora ili zapreke i opasnosti od skretanja s tog puta. Sve skupa rečeno vodi nas prema zaključku kako u mnogo slučajeva roditelji pokazuju određenu vrstu neznanja o životu, onom pravom, božanskom. To ih kasnije dovodi do nesigurnosti u odgoju, što koriste djeca i tako ih prozivajući za neznanje i nesposobnost. S time da je korijen njihova neznanja i nesposobnosti sasvim drugi od onog za što im djeca nabijaju kompleks.
Spomenuti događaj iz Isusova djetinjstva potvrđuje važnost ovih tema. Naime, vrlo je bitno da roditelji znaju usmjeravati djecu prema Božjim vrijednostima. Jer one su one neprocjenjive, vječne, neprolazne, za razliku od onih ljudskih. Ljudi svoje vrijednosti prilagođavaju duhu vremena, duhu svijeta i nestalnostima moda ili takozvanih ‘trendova’. A Bog poučava ono neprolazno i stabilno, čvrsto i životno važno. Stoga bi i roditelji trebali steći tu istu odgojnu sigurnost pred Bogom i pred ljudima.
Vraćajući se pak na Mariju i Josipa, ne bi se moglo reći da nisu znali za ovu svoju odgovornost pred Bogom. Štoviše, sve što su činili bilo je upravo iz ove svijesti kako imaju poslanje pred Bogom. No vjerujem da im Isus nije rekao drsko i otresito, već da im je s blagošću odgovorio: Niste li znali da mi je biti u kući Oca mojega? Time je njih samo podsjetio na ono što su već znali, a tim riječima je više htio ostaviti pouku nama, nego što je htio poučiti njih koji su znali kako se u odgoju treba ravnati prema Bogu, a ne prema ljudskim nahođenjima. Jer da to nisu znali ne bi ga bili ni vodili u Hram u Jeruzalem na hodočašće od nekoliko dana hoda. On im je samo htio reći da nisu trebali biti toliko zabrinuti za njega, jer on je dobro znao što radi i gdje se treba zadržavati. Stoga je ovaj događaj poslužio tolikima koji su ga slušali, kao što služi i nama, napose za naše spasenje. Isus nam tim riječima ističe ono što su Marija i Josip dobro znali: njemu je biti u kući Oca njegova. Tim je riječima naznačio i svim roditeljima kako im je prvotni cilj odgajati djecu učeći ih živjeti za Oca nebeskoga i za sve sadržaje kojima on poučava ljude. Roditeljima je prvotna zadaća skrbiti za djecu odgajajući ih za kuću Očevu, za Očev dom, to jest da budu prava djeca Očeva. Koji roditelj to ne bi činio, previđao bi svoju temeljnu zadaću.
Zato im je nakon svega toga, mogao u miru biti podložan i poslušan u Nazaretu, jer je dobro znao da oni sve čine u ime Boga i poradi Boga. Premda Sin Božji, nije se ustručavao biti poslušan takvim vjernim i svetim ljudima kao što je bila njegova Majka Marija i skrbnik Josip pravedni. Tim činom još više ističe važnost poslušnosti koja se danas premalo njeguje u obiteljima. Tako on svima nama, a napose djeci, daje primjer kako trebaju iskazivati poštovanje i posluh roditeljima, napose kad ih uče svetim, vječnim, neprolaznim stvarima. Budimo poučljivi njegovu primjeru i trudimo se razviti ovu svetu krepost poslušnosti po uzoru na njega – našeg utjelovljenog Gospodina, kako bismo i sami napredovali u dobi, mudrosti i milosti.