12. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin Isus svojim učenicima upućuje riječ pouke o svjedočenju njegova nauka pred ljudima. S jedne ih strane jača da budu odvažni i ustrajni u naviještanju, a s druge im ostavlja i ozbiljnu opomenu. Te su riječi uvijek aktualne, pa tako i danas, u vremenu kada se umnažaju različiti načini javnoga govora i kada se i sami pitamo kako naviještati i svjedočiti njegovu istinu. Gospodin ponajprije hrabri svoje učenike govoreći im da se ne boje ljudi, jer se ljudi u svojoj zloći često vode nakanom da drugomu učine zlo, a ne da pokažu i posvjedoče istinu. Naravno, za svoje izopačene nakane traže pokriće i izgovore te nalaze opravdanje kad god progone pravednike služeći se prljavim metodama njihova ušutkivanja i uklanjanja. No argumenti izopačenih ljudi parcijalni su i pristrani, osobito zato što ih njihova zla nakana čini osakaćenima. A čim svojim riječima ili načinom izlaganja žele drugima nanijeti zlo, oni postaju nevjerodostojni u Božjim očima. Pred ljudima, dakako, skrivaju svoje prave nakane te se često prikazuju slobodoumnima i željnima istine. Zato Isus bodri svoje učenike da ustraju, jer nije lako nositi se s onima koji ih mrze i koji žele zlo drugima, a u javnosti se prikazuju kao ljubitelji ljudi i istine, dok u sebi to nisu. U tom smislu Isus tješi svoje učenike riječima da će sve jednoga dana izići na vidjelo u svojoj punini, kada Bog razotkrije namisli srdaca i pokaže ono što je u ovome povijesnom trenutku skriveno našim očima: „Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.“ Štoviše, triput u ovome odlomku Isus im govori da se ne boje, svjestan da će, kao što je on morao trpjeti radi istine, tako i oni morati biti spremni na trpljenje, pa i na to da ih netko nastoji i usmrtiti na ovaj ili onaj način.
Ali to što su ljudi zločesti i zlonamjerni, što žele svoj djelić istine nametnuti kao cjelinu Božje istine, ne smije učenike obeshrabriti niti ih navesti da promijene svoj stav ili da se udalje od ponašanja kojemu ih uči Isus. Oni i dalje trebaju hrabro i otvoreno govoriti na svjetlu dana ono što su od njega čuli u tami, odnosno ono što su čuli na uho: trebaju vikati na krovovima. Onaj tko naviješta Božju istinu, a ne samoga sebe ili svoju istinu, treba govoriti otvoreno i javno, jasno i glasno, u ljubavi prema Bogu i Božjem narodu. Onaj tko javnu Isusovu istinu spušta u mračne kružoke te se povezuje sa silama zla koje ne drže do Boga i njegove Crkve, a govori o istini, vrijeđa zdrav razum i Kristov nauk. Oni koji Božju istinu izvrgavaju poruzi i sramoti, koji je nude onima koji je izruguju i koji je svojom bezočnošću žele ugušiti, žive u mračnome proturječju i ne dopuštaju Bogu da ih prosvijetli sjajem svoje istine. O takvima je svjedočio prorok Jeremija kada je opisao ponašanje svojih protivnika kojima je bio jedini cilj tužiti i prijavljivati ga, kako bi ga oborili i uklonili njegovo svjedočanstvo iz njihove sredine: „Čuh klevete mnogih: ‘Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti!’” Oni su proroka prokazivali kao zločinca u očima javnosti, a on nije činio ništa drugo nego se zauzimao za dobro naroda.
Ono što je prorok Jeremija najavio da će se dogoditi Gospodinu, da će biti prijavljen, predan i osuđen, a što je Isus navijestio svojim učenicima, obrazac je prema kojem se iste stvari događaju i danas. No i danas je potrebno ispravno razumijevanje Isusovih riječi. Jer ima onih koji njegov poticaj učenicima da ono što čuju na uho propovijedaju na krovovima shvaćaju kao poziv da se služe sredstvima društvenoga priopćavanja i društvenim mrežama kako bi se svađali i obračunavali s neistomišljenicima, a ne da u javnosti prenose njegov nauk, brane vrednote kojima nas je poučavao i životom promiču istinu kojoj nas je on učio. No Isus svojim riječima ne potiče svoje učenike na svađu i raspravu, nego na svjedočenje, na jednostavnost i ustrajnost u onome čemu nas je učio. On ih poziva da naviještaju cjelovitu istinu, a to je on sam, a ne da brane ili uzdižu sebe protiv drugih. Jer istina kojoj bi cilj bio drugomu nanijeti zlo i upropastiti ga prestaje biti istina. Nadalje, on očekuje da u svemu budu jasni i otvoreni te da istinu iznose na svjetlu, to jest da im ona bude svjetlo kojim obasjavaju i svoje i tuđe postojanje, a ne da je zatvaraju u tamu mračnih mreža i vlastitih izopačenih namjera, koje se prepoznaju po tome što u njima nema nimalo božanske ljubavi.
Svjestan toga da mi ljudi možemo lako izokrenuti ili zlorabiti istinu, on nas poziva da pazimo da se priznajemo njegovima pred ljudima. To znači da se potpuno usredotočimo na njega i da se posvetimo življenju od njegove prisutnosti. Tko to čini, tomu će Kristova istina sjati i prosvjetljivati ga, a ne ga gurati u tamu zla i mržnje. Upravo je to najrječitije propovijedanje istine: kada se okrenemo prema njemu, živimo od njega i za njega, a ne kada u javnome prostoru govorimo svašta, ne razlikujući svoje mišljenje od istine, svoje stavove od njegovih. Jer onaj tko traži potvrdu javnosti za svoje mišljenje, a ne utemeljenje u zajedništvu s Isusom za svoje stavove; tko traži potporu slučajnoga mnoštva za svoja uvjerenja, a ne pravorijek njegove istine kojom se mjere naše riječi, nije zreo ni dostojan njegove istine. Tko traži pljeskanje I lajkove ljudi, a ne potporu Boga i Crkve, nije na tragu Božje istine. Takvome nije stalo do toga da se najprije prizna Isusovim pred ljudima, nego da drugima pokaže samoga sebe, te neće uživati ono Isusovo priznanje na nebesima pred licem Oca nebeskoga. Trudimo se stoga boriti za cjelovitu istinu i svjedočiti je najprije životnim stavom i čestitošću, uspostavljajući živi odnos s Bogom koji je Istina i ponašajući se onako kako se ponašao sam Gospodin Isus dok je naviještao istinu, te će naše svjedočanstvo za istinu biti ljekovito i spasonosno i nama i drugima.