13. nedjelja kroz godinu – A
Gospodin Isus u današnjem evanđeoskom ulomku poučava svoje učenike na koji način se trebaju ponašati da bi bili dostojni njega i odnosa s njime. Svjestan da nije svako naše ponašanje dostojno njega niti priliči našem kršćanskom imenu i statusu, On sam objašnjava da trebamo živjeti prema određenim kriterijima da bismo bili dostojni njega. Kriteriji koje Isus postavlja i prema kojima mjeri život dostojan njega su temeljno dva: sposobnost ljubavi i sposobnost žrtve: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.“
Dostojanstvo sa zadaćom
Isusovo očekivanje da budemo dostojni njega vraća nas na govor o našem dostojanstvu. S jedne strane, ovim riječima ističe svoje uzvišeno dostojanstvo, a s druge, nama daje mjere i smjernice prema kojima se trebamo ponašati da bismo bili dostojni njega i njegovog dostojanstva. Ako On pazi na svoje dostojanstvo i očekuje da budemo dostojni njega, važno je razmotriti dovodi li to do umanjivanja našeg dostojanstva ili ga uzdiže. Poticanjem da budemo dostojni njega, postavljamo pitanje ne dovodi li On u pitanje naše dostojanstvo, kao da bi sebe stavio u prvi plan. Želi li svojim zahtjevima uvećati svoje dostojanstvo na račun našega? Pogotovo kada traži da nosimo svoj križ i budemo spremni izgubiti život poradi njega, ne ugrožava li time naše dostojanstvo i ne podređuje li nas previše sebi i svojim interesima?
Doista, u današnjem svijetu mnogo se govori o ljudskom dostojanstvu kao jednoj od najvažnijih dimenzija čovjeka, no najčešće ne znamo točno o čemu govorimo. Tijekom povijesnih prilika i neprilika, zahvaljujući kršćanskoj vjeri, čovječanstvo je naučilo da je dostojanstvo neotuđiva unutarnja vrijednost svakog čovjeka koja ne ovisi o ničijoj volji, nego pripada svakom čovjeku po rođenju. Ova istina i činjenica kodificirane su u deklaracijama i zakonodavstvu, no to još uvijek nije dostatno da bi se osigurao sadržaj u konkretnom svakodnevnom životu. Danas se tako i razbojnik i lažljivac, i kriminalac i bezakonik pozivaju na svoje dostojanstvo kako bi se zaštitili i ostali u svom zlu, umjesto da priznaju da su takvim zlodjelima pogazili svoje dostojanstvo. Da opravdaju sebe i svoje laži te lažna prava, pozivaju se na ljudsko dostojanstvo, ne prihvaćajući da je ono nespojivo sa zlom i grijehom. Naravno, nitko ne osporava i ne bi trebao osporiti da i bezakonik i grešnik imaju svoje temeljno ljudsko dostojanstvo, te ih uvijek i svugdje treba tretirati kao ljude. Međutim, s druge strane, njihovi postupci ne potvrđuju da su razumjeli kako se ispravno živi život dostojan čovjeka. Govor o dostojanstvu ne bi trebao služiti samo da ih spasi od zaslužene kazne, nego također da ih usmjeri na ispravan put života.
Pa ipak, nedovoljno razmišljamo o tome da dostojanstvo nije samo neka prirodna datost, već dar koji je Bog udijelio svakom čovjeku. Štoviše, dostojanstvo nije samo dar; ono je i zadatak koji treba ostvariti. Pravo pitanje je koliko se iskreno trudimo ostvariti tu zadaću, koja nije samo društvena, nego i božanska, nadnaravna. Uistinu, Bog nam daje zadaću da živimo dostojanstveno, jer gdje nema življenja dostojnog Boga i čovjeka, nema ni pravog dostojanstva. Pravo dostojanstvo traži da i naš život bude dostojan one razine za koju smo stvoreni. U protivnom, ne može se govoriti o dostojanstvu ako se ne drži do dostojanstvenog života, dostojnog svakog čovjeka.
Krist i ljudsko dostojanstvo
Kako vidimo, shvaćanje da je ljudsko dostojanstvo neotuđivo ne znači da je ono statično ili da ga čovjek sam po sebi posjeduje kao neku zaštitu od Boga, odnosno kao mehanizam za obranu od Boga, čime raskida svaki oblik zajedništva s Njime. Današnji evanđeoski odlomak skreće nam pozornost da nije moguće govoriti o ljudskom dostojanstvu bez Boga, a još manje može biti ispravno misliti da nam ga Bog umanjuje kada pred nas stavlja svoje zahtjeve. Naš Gospodin je ovim znakom potvrdio istinu: došao je među nas da nam objavi uzvišenost našeg dostojanstva. Štoviše, ne samo da ga objavljuje, nego pokazuje primjer i put kako ga ostvariti. Doista, slijedeći Njega, živimo životom dostojnim Boga i čovjeka, čime učvršćujemo i pokazujemo svoje dostojanstvo.
Isus sebe postavlja kao sponu između Boga i čovjeka: što ga više slijedimo, to intenzivnije osjećamo svoje dostojanstvo. Što smo dostojniji Isusa, to je naš ljudsko dostojanstvo uzvišenije. Što Isusa više ljubimo, te ga izričitije i izravnije potvrđujemo svojim životom, time konkretiziramo, učvršćujemo i uvećavamo vlastito dostojanstvo, tako da ono ne ostane samo slovo na papiru, nego da bude uistinu živa i snažna stvarnost koja nas nosi u ovom životu i jamči nam onaj vječni. Tražeći da budemo dostojni Njega, Isus nas izaziva da razmišljamo o svome dostojanstvu, koje ne može biti izraženo samo kao zaključak nekog skupa ili tekst određene deklaracije. Naprotiv, ono mora biti živo i življeno iz dana u dan kao neotuđiva duhovna vrijednost, a ljubav prema Gospodinu znak je da osjećamo koliko je veliko.
Dostojanstvo je poput darovane opreme koju trebamo iskoristiti za prave svrhe, a ne ostaviti neiskorištenu u nekom zapećku. Isusove riječi nam očituju da smo kao djeca Božja dobili neizmjerno dostojanstvo i da smo samim time pozvani živjeti dostojno tog dostojanstva. Zato ono, kao dar, ima svoj smisao i cilj, tj. svoju zadaću. Kao što nam Bog stvaralačkim činom daje ljudsko dostojanstvo, Krist ga svojim otkupiteljskim činom uvećava i uzdiže do krajnjih granica. Stoga vrijedi istina da bismo imali pravo dostojanstvo, trebamo biti dostojni onoga tko je izvor dostojanstva, a to je naš Gospodin koji je po volji Očevoj došao među nas da nam pokaže nebesku uzvišenost i dostojanstvo ljudskog života.