23. nedjelja kroz godinu – A
Današnji evanđeoski odlomak sadržava Gospodinovu pouku o odnosu prema braći, to jest prema njihovim propustima, pogreškama i grijesima. Istina je da je Stari zavjet zagovarao radikalnu nepopustljivost i nesnošljivost prema grijehu, što su onda ljudi često tumačili i primjenjivali kroz nepopustljivost prema grješnicima. Onaj tko je griješio trebao je biti isključen iz zajednice, a često, za teže prijestupe, i uklonjen s lica zemlje. Takvim odnosom prema grješnicima cilj je bio sačuvati zdravom zajednicu iznutra, ne dopuštajući da se grijeh ukorijeni, zarazi druge članove i time razori zajednicu. Isus neće nikad dovesti u pitanje potrebu da se ukloni grijeh iz ljudske sredine, to jest iz Božjeg naroda, ali neće niti bezrezervno podržati spomenutu metodu, nego će sugerirati jednu mnogo odvažniju. Ponajprije napravit će zaokret i ukazati na pravi cilj i smisao Božje odredbe, kojoj nije cilj ukloniti grješnika, nego obratiti ga i privesti u puno zajedništvo s Bogom. Uostalom, on je i došao s tim ciljem i zadaćom da pomiri grješnike s Bogom, te je zato držao neophodnom da primijeni najprije sva sredstva opraštanja. Stoga će pozornost skrenuti na ljubav prema grješniku koji je najveći gubitnik, jer grijehom gubi vlastitu dušu, pa će zato biti prvotna zadaća svakog vjernika pomoći mu da napravi odmak od zla i grijeha.
Sveti će Jeronim, kad tumači ovaj tekst, ukazati kako se mi sami ne znamo uvijek tako postaviti prema grješnicima, svjesni kako bi nam njegovo dobro i spasenje trebalo biti središnji pokretač djelovanja, koji nas potiče da opraštamo i skrbimo savjetom i pomoću, a ne da se udaljavamo zbog povrijeđenog ponosa: „Ako protiv nas sagriješi naš brat i na bilo koji način nas uvrijedi, ovlašteni smo da mu oprostimo. To nam je čak i dužnost. Zapovjeđeno je da ‘duge otpuštamo svojim dužnicima’. To nam je čak i dužnost. Ali ako tko sagriješi protiv Boga, to nije u našoj slobodnoj odluci. Božansko Pismo kaže: ‘Ako sagriješi čovjek protiv čovjeka, za nj će moliti svećenik. Ali ako sagriješi protiv Boga, tko će za nj moliti?’ Mi smo, naprotiv, dobrohotni pred uvredom Boga, ali zapadamo u mržnju prema vlastitim uvredama.“
A potom glede dinamike našeg odnosa prema bratu grješniku, sukladno Isusovoj preporuci sveti će Dalmatinac protumačiti: „Brata treba prekoriti nasamo da ne ustraje u grijehu ako je već izgubio stid i sram. Ako posluša, dobili smo njegovu dušu, ali i sebi stječemo spas po spasu drugoga. Ako nije htio poslušati, treba prizvati brata. Ali ako i njega ne posluša, treba dozvati i trećega od želje za popravkom ili zbog opomene pred svjedocima. Recimo da nije ni njih htio poslušati, tada se mora kazati mnogima da se nad njim zgnuse. Koga stid nije mogao spasiti, neka se spasi rugom. Izreka ‘neka ti bude poganin i carinik’ pokazuje da više gnušanje zaslužuje tko pod imenom vjernika čini nevjernička djela nego ljudi koji su otvoreno pogani. Po tipologiji carinicima se nazivaju oni koji žude za svjetovnim dobitima i dohotke iznuđuju podvaljivanjem, prijevarom, krađom, zlodjelom i krivokletstvom.“
Kako je razvidno Isusova pouka izvire iz svijesti odgovornosti za vlastitoga brata, a ne iz ljudskog hira ili želje da se u trenutku bratske opomene mi pokažemo svetijima i boljima od njega. Onoga koji opominje svoga brata ne smije voditi kriva nakana, nego samo ona dobronamjerna i ispravna, koja je natopljena i motivirana ljubavlju prema bratu, a ne vlastitim sebeljubljem i ljubavi prema svojoj neporočnoj slici. Prava nakana se očituje i u želji da brata privedemo obraćenju i spasenju duše, a ne samo da mu farizejski predočimo njegov grijeh. No uz sve to može se dogoditi da se brat kojega opominjemo osjeti ugroženim, te da krivo reagira uzvraćajući prijezirom na opomenu, pa stoga sveti Jeronim drži da je Isus dao ovlast Crkvi da presuđuje kao objektivna i nepristrana prosudbena vlast čiji se pravorijek poštuje i na nebu: „Isus je rekao: ‘Ako ne posluša Crkvu, neka ti bude kao poganin i carinik.’ Tajni je odgovor ili skrovita misao brata koji podcjenjuje možda ovo: ako me prezireš, i ja tebe prezirem. Ako me osuđuješ, bit ćeš osuđen mojom osudom. Gospodin je radi navedenoga dao apostolima vlast. Tako će znati oni koje spomenuti osuđuju da božanska presuda potvrđuje ljudski sud te se na nebu veže što je bilo svezano na zemlji.“
I nas Isus poziva da, kad vidimo da je neki brat pogriješio ili da živi u grijehu, da se time ne poigravamo, da ne osuđujemo, nego da poučavamo i da iz ljubavi prema dotičnome činimo sve što je u našoj moći da ga spasimo od grijeha i privedemo spasenju. Stoga nije najvažnije obznaniti tuđi grijeh, nego potaknuti grješnika da se okrene k Bogu, ali isto tako budimo neporočni i ne popuštajmo pred navalama onih koji bi htjeli da pitanje grijeha pripustimo svakoj pojedinačnoj savjesti, kad znamo da nam je Bog kao vrhovno mjerilo objavio istinu o dobru i zlu u ljudskom životu. Poštujmo dostojanstvo osobe, pa time i svakog grješnika, ali pomozimo svakome da nauči poštivati sama sebe time što će u svjetlu Božje ljubavi i milosrđa sagledati sebe, svoj grijeh i propuste, te se opredijeliti za obraćenje.