4. vazmena nedjelja – C
U današnjem evanđeoskom odlomku iz Ivanova Evanđelja pred nama je jedan dio teksta u kojemu Gospodin Isus uspoređuje svoje vjernike i pozorne učenike s ovcama koje slušaju glas svoga pastira. Gospodin nije ravnodušan prema svojima, već im želi otkriti i ponuditi ključ istinske snage i sigurnosti u svijetu. Jer, na žalost, ljudski život u svijetu nije bezazlena idila ni bajka sa sretnim završetkom. Pa i kada svijet pokazuje izvana uglađeno lice, ipak valja znati da, gledano iz duhovne perspektive, život nije bezopasan. Na čovjeka i njegovo duhovno dobro vrebaju tolike opasnosti, jer postoje zle sile kojima nije u interesu da čovjek bude u čvrstom zajedništvu s Bogom. I zato Zli i njegove zle sile sve čine da ga otrgnu iz ruke Božje, te da ga time učine nezaštićenim i bespomoćnim, premda to nikada neće reći izravno.
Doista, oni koji ne žele čovjeku dobro, danas ga neće na silu odvlačiti iz ruke Božje, ali će sve učiti da se sam udalji od Boga. Poticat će ga na različite načine da izgubi povjerenje i da izrazi nepovjerenje prema Bogu. Usmjeravat će ga da se usredotoči sam na sebe i na svoje snage, uvjeravajući ga kako mora biti samostalna i zreo odlučivati o sebi i svojoj sudbini. Svojim će mu glasovima zaglušivati uši i učit će ga da sluša samo sebe i da sve odluke izvlači iz svoga osjećaja i na temelju svojih procjena. Tako sile zla djeluju na ljude, te ih pod krinkom nekog dobra, koje je u biti samo prividno, odvlače od Gospodina sprječavajući istinsku blizinu i zajedništvo s njime. Upravo te lukave i zavodljive sugestije su pretpostavka duhovne smrti i propasti svakog čovjeka, jer nitko sam sebi ne može zajamčiti i dati spasenje, a svi oni koji ga potiču na samostalnost i odvajanje od Boga, te odbacivanje njegova glasa, dovedu ga u toliku zabludu da ne shvati da ne samo da nije postao slobodan i ostvaren, već je postao rob i poslušnik napasnika i njihovih zavodljivih glasova. A lukavi napasnici mu ne žele istinsku slobodu ni spasenje, već ga žele iskoristiti za svoje ciljeve i upropastiti za vječnost. Jednom riječju mogli bismo reći da se žele poigrati njegovom naivnošću, te ga potom zlorabiti i pogubiti. Pogotovo što je sam od sebe nesposoban zaštititi se od takvih planova i podvala, pa osim što je naivan, ostaje i posve bespomoćan i nezaštićen.
Slika takve naivnosti i nezaštićenosti može biti ovca, jer ona nema ni snage ni naravnih atributa kojima bi se zaštitila od svojih neprijatelja. Sva njezina zaštita je u zajedništvu s pastirom. Zato razumijemo zašto Isus o sebi govori kao o Dobrome pastiru, jer on dobro zna da oni koji ne žele čovjeku dobro, uporno mu ponavljaju da ne smije biti kao naivna ovca, da ne treba slušati ni slijepo ići za Božjim glasom. Morao bi se otrgnuti od takvog načina života te se emancipirati kao samostalna jedinka. Upravo na taj način čovjeka koji se odvaja od Boga oni pretvaraju u naivnu ovcu koja lako postaje žrtvom i stradava u svojoj naivnosti. Jer one je pred takvim lukavim naumima i nezaštićena, te nema ni oružja ni mehanizma kojim bi se mogla suprotstaviti. Jednom kada je se odvojila od ruke Božje tek tada je postala potpuno bespomoćna.
I dok bi se moglo govoriti o ovci kao o slici bespomoćne životinje, s druge pak strane ona odražava bezgranično povjerenje prema svome pastiru, te se osjeća sigurna samo u njegovoj blizini. Ako joj netko i zamjeri toliku prisnost s pastirom smatrajući je nesamostalnom i nesposobnom odlučivati sama o sebi, ona ipak zna da je upravo to njezina najveća sigurnost. Upravo ono što joj se predbacuje, njoj je najveći izvor sigurnosti pred izazovima koje pruža svijet i opasnostima koje u njemu nalazi. Njezina povezanost s osobom pastira koju bi netko sa strane procijenio kao slabost, njoj je u biti prednost, jer je svjesna da će je on zaštiti bolje nego što bi ona mogla samu sebe. Povezanost s pastirom, daje joj sigurnost, a slušanje njegova glasa u pouzdanju izvor joj je mira i radosti. Zato je ona primjer koliko je velika snaga jedne takve bespomoćne životinje, jer je jaka i moćna onoliko koliko je jak i moćan pastir, a ne po moći i snazi koju nosi sama u sebi.
Ovaj odnos između pastira i ovce preslikava se na duhovni odnos Isusa i pojedinog vjernika. Isus je pastir koji svojim vjernicima u svijetu ulijeva beskrajno povjerenje svojim životom, glasom i prisutnošću. Štoviše, svojim uskrsnućem postao je svemoćni pobjednik kojemu sile zla više ne mogu nauditi. A držeći se njega i živeći u njegovoj blizini, svaki vjernik nadilazi sve poteškoće. Svaki iskreni vjernik osjeća da mu dolazi velika snaga od Gospodina upravo onda kada prizna svoju bespomoćnost, te se osloni na njegovu svemoć. I koliko se više osjećamo pred njime u sebi bespomoćni, to ćemo više primiti od njegove svemoći. A što se više budemo pouzdavali u sebe i svoje moći i sposobnosti, to ćemo manje primati od njegove svemoći. Držimo se stoga njegove ruke i živimo s povjerenjem njegovu glasu.
Ujedno molimo milost da i danas u Crkvi imamo vjerne i dobre pastire koji će moći jamčiti božansku blizinu svakoj vjerničkoj duši, a i posredovati neizmjernu svemoć koju nam Uskrsli ostavlja svojim neumrlim životom. Jer po njihovim rukama Isus daje iste duhovne darove svojim vjernima, kao što je nekada dao nakon uskrsnuća svojim apostolima i učenicima. Molimo stoga za pastire Crkve da budu vjerna slika Dobroga Pastira, te da svojom revnošću štite njegovo stado od rasipanja i svih navala ovoga svijeta i zlih sila koje žele otrgnuti vjernike iz njegove ruke i dovedu ih na pašnjake života vječnoga.