Kapitulacija je ugovor
među zaraćenim stranama.
Točnije, kada slabija strana
osjeti da gubi rat,
te da nema više smisla
nastaviti neprijateljske borbe,
onda traži i pristaje potpisati
dokument o predaji
kojim prihvaća mir i uvjete
koje postavi jača strana.
I Gospodin Isus je bio
u velikoj smrtnoj borbi,
no, vjerujući u pomoć
svoga Oca nebeskoga,
nije potpisao kapitulaciju
pred zlom i Zlim
niti onda kad se činilo
da je sigurni gubitnik
u kalvarijskom grobu.
Ali ostao je vjeran do kraja
u borbi za život i slobodu,
uvjeren da će mu stići
obećana pomoć.

Zato se iznad svega držao
svoga saveza s Bogom
koji mu je i došao u pomoć
uskrisivši ga od mrtvih
i učinivši ga na zemlji
nepobjedivim svjedokom
Božjega nebeskog života.  

Za druženja i susrete
ili pak događaje od važnosti,
potrudimo se pripraviti
i izvanjskim dotjerivanjem.
Jedna od važnih stavki
zasigurno je stavljanje mirisa.
Njime uklanjamo miris znoja
ili neugodan zadah tijela,
te oko sebe širimo osjećaj
privlačnosti i dotjeranosti.
A sve to što tako rado činimo
za izvanjsku pojavnost,
trebalo bi napraviti i na razini
duhovne skrbi o svome biću.
Uslijed grješnosti i slabosti
naše tijelo je podložno
smrti i raspadljivosti,
te oko sebe neizostavno širi
neugodan grobni zadah.
Isti možemo ukloniti samo
darom Uskrsloga Gospodina
koji nam je svojim uskrsnućem
podario neraspadljivost.
Kao što njegovo tijelo
nije bilo podložno raspadljivosti,
tako je i nas obdario
uskrsnim životom i svetošću
koja je jedini miomiris
prikladan za ljudsko biće.
Njime pouzdano uklanjamo
neugodne zadahe iz života,
a širimo opojni miomiris
Kristova slavnog uskrsnuća.

Kad bi ljudi uspjeli uskladištiti
energetski napon munje,
trajno bi riješili problem
električne energije.
Ali jer ne znaju munju
iskoristiti u pozitivne svrhe,
ona im je onda opasnost
od koje se nastoje zaštititi.
A zaštita se sastoji u tome
da odvedu u zemlju
njezinu moćnu snagu
i svedu njezinu golemu silu
na električni potencijal zemlje.
Na žalost ljudi ne znaju
iskoristiti potencijal neba
niti u duhovnom smislu.
Boje se energije i snage
koju Bog s neba šalje
za njihovo dobro i korist.
Umjesto da priznaju svoje
neznanje i nesposobnost
prihvaćatiti Božje milosti,
radije iskazuju nepovjerenje
i sumnjiče Boga za zloću,
prijetnje i strogoću.
Pa i onda kad im je poslao Sina,
odsjaj slave i otisak bića,
oni ga radije odlučiše ‘uzemljiti’
nego mu povjerovati
i iskoristiti za spasenje
neizmjerni potencijal
svete ljubavi Božje.
No njegova božanska snaga
bila je tako jaka
da se nije dala uzemljiti,
već je zabljesnula iz groba
i obasjala čitav svijet
slavom slavnog uskrsnuća.

Kažiprst je mnogostruk znak
i simbol za nas ljude.
Kada ga u nekoga upremo
prenosimo mu poruku:
ili ga za nešto prozivamo
ili ga ozbiljno opominjemo
ili mu čak prijetimo.
Sveto pismo takvu gestu
naziva ‘ispružen prst’,
najčešće usmjeren protiv bližnjega,
ali se podiže i protiv Boga.
Korizma je milosno vrijeme
kada nas Isus uči
ne usmjeravati prst
kao oružje protiv drugoga,
već ga radije okrenuti
prema sebi samome.
Dovedimo se stoga kažiprstom
pred prijestolje Božje
i do sudišta vlastite savjesti.
Propitajmo se temeljito,
te nakon toga bez straha
skupimo prste u šaku
i udarimo se njome u prsa
u znak kajanja pred Bogom.
Tako ćemo iz svoje sredine
ukloniti ispružen prst,
a sam Bog će nam pružiti
svoju ruku spasiteljicu.

Svaki dobar gazda
koji je vodio računa
o svome imanju,
znao je kako ne smije
zapustiti plemenita stabla
ako ih je htio pretvoriti
u komade drveta
za gradnju svoga doma
ili u korisne alatke.
A da bi dobili korisno
i plemenito drvo
mora ga potkresavati
i usmjeravati u rastu.
Zato siječe i pila
suvišne grane i grančice
kako bi raslo uspravno,
te kasnije bilo uporabiv.

Slično duhovno potkresavanje
treba činiti svaki vjernik
u korizmenom vremenu.
Postom molitvom i pokorom
valja potkresavati
grubi karakter i zla nagnuća
i postajati Bogu ugodno,
a braći korisno drvo,
poput križa Gospodinova.
Tako sebe ugrađuje
u vječni hram spasenja.

Naš ljudski život je počesto
kao išarana školska ploča
na kojoj nisu samo uredna slova i riječi,
ni pravilno riješeni zadaci
koje ispišu učitelji.
Na njoj je i hrpa neuspjelih pokušaja
i pogrešnih slova i poteza krede
koji su ostavili svoj trag na
njezinoj osjetljivoj plohi.
Upravo radi toga poželimo
neku vrstu spužve koja će
jednim potezom izbrisati
sva pogrješna slova i krive crte,
loše poteze i neuredne šare.
Takva spužva, međutim,
ne postoji za ljudsku svijest
iz koje ne možemo svojim htijenjem
izbrisati sve što je u nju zapisano,
bilo pravo bilo krivo.
Mi ljudi nismo vlasni ispraviti
krive zapise u svojoj duši,
ma koliko sanjali takvu spužvu
koja bi naš život do kraja vratila
u prvobitno, iskonsko stanje.
No zato je Bog moćan
izbrisati svako zlo i grijeh
iz našega života.
Spužvom svoga srca
koje sebi uzima k srcu sve
što nam se događa u životu,
on ispire naše duše
i čini ih bijelima,
a svetom krvlju svoga Sina
uklanja sve počinjeno zlo.
Sveto korizmeno vrijeme
izvrsna je prigoda iskušati
ovu čudesnu spužu
koja nas čisti krvlju
nevinog Božjeg Jaganjca.

U vrhunskom športu današnjice
uspjeh i pobjede se postižu
isključivo ustrajnim i stručnim
vježbanjem to jest treningom.
Bez upornoga rada nema napretka,
ni dobrih rezultata,
niti se može uopće sanjati
o rušenju novih rekorda
i nadilaženju dosadašnjih granica.
Nešto slično bi moralo biti
i u svijesti svakoga vjernika
koji je pozvan biti Kristov atleta.
Redovita molitva je
pozorni razgovor s trenerom,
čiji glas i mudre savjete
ozbiljno uzima u obzir
i postojano razmatra
primjenjujući na sebe.
Asketske vježbe su
trening duha i tijela,
a sveta pričest je
neophodna zdrava prehrana
kao najbolji izvor snage.
Nakon toga smo spremni
za vrhunske rezultate
– dolazak do vrhunca
smisla i cilja vlastitoga života,
iza granica pojavnosti
ovoga ograničenoga svijeta,
u vječno i neprolazno
Kristovo nebesko kraljevstvo.

U svijetu velikog broja informacija
koje valja sačuvati osobnima,
rezerviranima i tajnima,
neophodno se služiti
zaporkama ili lozinkama.
One su vrsta tajnog podatka
koji je ključ pristupa
sadržajima i resursima
kojima ne bi trebali pristupati
nepozvani i neovlašteni.
Stoga zaporku valja čuvati,
te je tražiti kao znak provjere,
jer onima koji je ne posjeduju
ne dopušta se i odbija
pristup čuvanim sadržajima.
Na sličan način i nama
Gospodin postavlja zaporku
na vrata svoga srca.
Ali ne želeći nam uskratiti
pristup u obilje života,
već očekujući da budemo
prikladno spremni primiti
sve što je za nas pohranio.
Zato nam je ostavio
jednostavnu zaporku vjere
i tko je aktivira s ljubavlju,
otvorena su mu sva blaga
života vječnoga u njegovu srcu.

U jednoj našoj župnoj crkvi
tijekom Božićnoga vremena
božićno drvce je bilo nakićeno
crvenim licitarskim srcima
kojima je u sredini bilo zrcalo.
Na neobičan način ovaj bor
je podsjećao na istinu
da je Gospodin po krštenju
obdario svoje vjernike
s nevidljivim zrcalom u srcu
u kojem je se mogao
savršeno vjerno zrcaliti
njegov sveti nebeski lik.
I tko je svetošću čuvao srce
od zavisti i laži, mržnje i zla,
od grijeha i svake druge
nečistoće duha i cijeloga bića,
taj je zavrijedio čuti riječi
kojima je Otac nebeski
svjedočio za svoga Sina Isusa
prilikom krštenja na Jordanu:
Ti si sin moj, ljubljeni!
U tebi mi sva milina!

Stvorivši čovjeka
Bog mu je dao srce
koje je kao košara
čija je zadaća prihvatiti
puninu života.
No ljudi ga počesto pune
tek ljudskim željama
i zemaljskim ispraznostima,
čime ga u biti prazne.
A ono je stvoreno za obilje
Božje milosti i ljubavi,
za svetu puninu
od koje svi primamo
milost na milost.
Zato košaru svoga srca
trebamo puniti milošću
poput one koja je
bila ‘milosti puna’,
te je u svoje biće primila
svu puninu božanstva
utjelovivši Sina Božjega.