Poznavanje stranih jezika
uvijek je bilo na cijeni,
a pogotovo se pokazuje korisnim
u suvremenom društvu
kad je svijet postao
veliko globalno selo
u kojem se mnogo putuje
i susreće s drugima.
Neophodno je, međutim,
ukloniti jezične barijere
učeći korisne jezike,
jer na taj način ljudima raste
stručna i radna vrijednost.
Zato se cijene osobito poligloti
jer poznaju više svjetskih jezika.
Istinsko povezivanje ljudi
ne sastoji se, međutim,
samo u poznavanju jezika.
Količina riječi i broj jezika
još uvijek nije jamstvo
da je u našoj riječi
prisutna mudrost i dubina,
niti pak da se s drugim
dobro slažemo i razumijemo.
Tek kad naučimo onaj sveti
jezik ljubavi Duha Svetoga
tek tada postajemo poligloti,
jer su u tom jednom jeziku
sadržani svi jezici svijeta.
Tko druge ljubi u Duhu Svetom
taj govori sve jezike,
jer govori općim jezikom
razumijevanja i spoznanja,
žrtve, predanja i sebedarja,
čime najbolje skrbi
oko vječnoga dobra
i spasenja svih ljudi.

U svakodnevnom životu
postoje razni kozmetički
preparate i pomagala
koja zovemo učvršćivači.
Tako poznajemo učvršćivače
za nokte, kosu i zglobove,
ali i oni za lice i mišiće.
Isto tako se koriste
i u kozmetici i kulinarstvu,
kao i gradnji i uređenju domova.
Korištenje tolikih učvršćivača
podsjeća nas i na potrebu
učvršćivanja karaktera,
ljudskosti i samoga života.
Zato je došao među nas Božji Sin
koji se nije samo utjelovio
da nam dadne primjer čvrstoće,
već nam je i svojim uskrsnućem
ponudio poseban učvršćivač
– onaj života vječnoga.
Njime se ljudskost iscjeljuje,
karakter snaži Duhom,
a cijelo biće prožima
svetom božanskom snagom.
Njegovim slavnim uskrsnućem
utvrđeni smo u ljubavi i dobroti,
u pravednosti i istini,
te možemo uspravno hoditi
putevima ovoga svijeta,
dok ne prispijemo do punine
koju nam je on zajamčio
svojim uskrslim životom.

Gromobrani su naprave
koje se postavljaju na kuće,
zgrade i druge izložene objekte
kako bi ih zaštitile
od udara groma i munje.
Gromobran radi na način
da preuzme ne sebe udar
i provode u zemlju sav
razorni naboj elektriciteta.
Na taj način izloži sebe,
a zaštiti nastambu
od mogućih posljedica.
Nešto slično učinio je
i naš Gospodin kad je
sebe izložio muci i smrti,
to jest udaru zla i grijeha.
Tako je njihovu razornu moć
sproveo u zemlju  svoga groba,
čime ju je neutralizirao,
a ljudski rod zaštitio
od njihovih moćnih učinaka.
Pogotovo što je kao Uskrsli
obdario potom svoje učenike
uskrsnom snagom ljubavi
koja ne razara već izgrađuje
i vodi u život vječni.

Povećalo je sabirna leća
za promatranje malih predmeta
ili njihovih pojedinosti.
Ono nam omogućuje
da predmet promatramo
iz manje udaljenosti
od najmanje udaljenosti
na koju se oko može prilagoditi.
Tako se pod povećalom
vidi virtualno i uvećano
ono što se običnim okom
ne vidi uopće ili ne vidi jasno.
Slično tome je i nas
uskrsli Krist Gospodin
obdario pogledom vjere
da vidimo ono što je
običnome oku nevidljivo,
a neobično je važno.
Samo po vjeri otkrivamo
i potom u duhu razmatramo,
kao pod duhovnim povećalom,
njegovo sveto uskrsnuće
i otajstvenu prisutnost
u ljudskoj povijesti
i u životu pojedinca.

Nekada su ljudi običavali
utisnuti žig u svoje vlasništvo,
u robu ili životinje iz stada
označavajući time njihovu pripadnost.
Stvarajući čovjeka za sebe,
za besmrtni život u punini,
Bog ga je obilježio svojim žigom,
ali ne na tijelu kao robu,
već utiskujući mu u dušu
dah svoga svetoga Duha
čineći ga sebi sličnim.
Narušavajući odnose
čovjek je u svojoj naivnosti
odbacio dar sličnosti,
odlučan živjeti bez Boga.
No to nije više bio život,
već je upravo tim činom
sebe odveo ravno u smrt.
No Bog usprkos svega
nije mogao dopustiti
da ode u vječnu propast
pa je poslao svoga Sina
da ga privede u život
za nj predviđen odvijeka.
Hoteći Boga odvratiti
od spasenjskog plana,
Sina je Božjega prikovao na križ
osporavajući mu pravo na svoj život.
Ali jedino nije predvidio
da će uskrsnuti i ostati obilježen
ranama kao trajnim biljezima
čineći neobično proturječje:
umjesto da utiskuje žig u čovjeka,
dao se obilježiti ranama
koje su postale zrcalo ljubavi.
Noseći trajne biljega čavala
na svome svetom uskrslom tijelu
Krist u ljudima razbuđuje svijest
da pripadaju neizmjernoj ljubavi
kojoj su rane najljepša iskaznica
i najdragocjenije svjedočanstvo.

Prigodom svojih obljetnica
gradovi, županije, ministarstva,
kao i druge  važne ustanove,
svake godine dodjeljuju nagrade
zaslužnim pojedincima i udrugama.
Jedna od tih važnih nagrada je
i nagrada za životno djelo,
a daje se onima koji su tijekom
života i karijere postigli
osobito značajne rezultate
i ostvarili izuzetne domete
u poslu i premetu zanimanja.

A ako je netko doista zaslužio
takvu nagradu i priznanje
onda je to naš Gospodin Isus.
Svojim slavnim uskrsnućem
ostvario je životno djelo,
jer je njegovo djelo sam život.
I to onaj neprolazni, besmrtni.
Rezultati njegova djela
nisu privremeni već trajni,
nisu vremeniti već vječni,
nisu zemaljski već nebeski.
Zato je zaslužio našu zahvalnost,
jer se njegovo životno djelo
ne tiče samo njegova života,
već i života svakoga od nas
koje je Bog obdario istom milošću
po njegovim svetim zaslugama.

Svemogući Bože, ako ikada,
onda u ove svete dane
osjećam što znači biti
svećenik Boga Svevišnjega.
Slika sam tvoga utjelovljenoga Sina,
kojemu pralik bješe
kralj šalemski Melkisedek,
bez oca, majke i rodoslovlja.
I moje je život satkan
od slavodobitnih poklika ‘hosana’,
do posvemašnjeg odbacivanja
kad te napuste i braća i prijatelji,
pa sve do onih trenutaka
kad mi se čini da me i ti ostavljaš.
Iz dana u dan sve sam više sam
po čežnji koja se stvara u duši,
a do koje ne mogu doprijeti ljudi,
jer ja žeđam za tvojim dubinama
i za snagom tvoga otajstva.
Obdario si me stoga
darom muke tvoga Sina:
Vežeš mi ruke
da bih mogao odriješivati,
pribijaš me na križ
da bih mogao oslobađati,
šalješ me u smrt
da bih mogao oživljavati.
Daješ mi piti njegov kalež,
nositi teško drvo križa,
s njime umrijeti i pokopan biti,
nositi breme spasenja,
preteško za mene grešnika
nedostojna uzvišenog poziva.
Zato te molim iz sveg srca:
Ne udaljuj se od mene
u mukama križa i samoći groba,
da i ja dosanjam obzorja nova
i žuđenu zoru uskrsnuća.
Obdari me milošću
da iz ranjene i napaćene duše
odjekne pobjedna pjesma
u kojoj i svoju pobjedu pjevam:
Slava ti Svevišnji Bože,
za uskrsnuće Sina tvoga! Aleluja!

Često u Svetome pismo

svetopisci govore o kamenom

ili okamenjenom srcu.

To je srce tvrdo i tvrdokorno,

neosjetljivo na Božju riječ

i njegove svete poticaja.

To je srce zatvoreno za Boga,

a ni čovjeku nije dano pristupiti

do njegove unutrašnjosti.

Ali srce stvoreno Božjom rukom

kao svetište ljubavi i života

ne nastaje odjednom kamenim.

Ako čovjek dopusti da se u njemu

počnu hvatati naslage kamenca

ili taložiti naslage zakrčenja,

samo će najednom otkriti

da sloj na stijenci nije više

nezamjetljiv, fin i gladak,

već da je postupno oduzeo

sve životne funkcije

i učinio da srce usahne.

Tako čovjek još za života

duhovnom neozbiljnošću

pokopa sebe u vlastitom srcu

pretvarajući ga u hladni grob.

Samo je Isus moćan zapovjediti,

kao što je naredio da se odvali

kamen s Lazarova groba,

naše srce očistiti od kamenja

hladnoće, tame i smrti

i pretvoriti ga u svetište

uskrsnuća i života vječnoga.

Jedno od stručnih objašnjenja
nastanka potresa
jesu tektonski poremećaji
koji nastaju u unutrašnjosti zemlje
uzrokovani unutarnjim silama.
Točnije, pokretanjem ploča
u zemljinoj kori dolazi
do reakcija velikih razmjera
koji izazivaju podrhtavanja tla
i razorne učinke na površini.

Sličan poremećaj dogodio se
i još uvijek se događa grijehom,
te ima razorne učinke.
Grijeh doista uništava
konfiguraciju ljudskoga bića,
počevši od nutrine gdje nastaje
pa sve do izvanjskog obličja.
Osim narušavanjem bića
došlo je i do narušavanja
vitalnih odnosa prema svijetu,
a napose prema bližnjima
i samome Stvoritelju.
Zato je Bog poslao svoga Sina
na naše zemaljsko tlo
koje je još uvijek podrhtavalo
da u dubini čovjekovoj
sanira potresni poremećaj,
te donese izmirenje svemira.
No i on sam je morao
zbog toga proživjeti
smrtni strah i drhtanje,
dok nije naposljetku
krvlju i snagom svoga križa
izmirio sa sobom sve
i na zemlji i na nebesima.
Duboko je utisnuo svoj križ,
ne samo u zemljinu koru,
već i u ranjena ljudska srca
da ih obdari svojim mirom,
te da im zajamči onaj konačni
u svome nebeskom kraljevstvu.

Nakon zimskih hladnoća
i zemlja i ljudi
raduju se proljeću.
Dan postaje osjetno duži,
te sunce jače i veselije svijetli
zagrijavajući zemlju,
koja onda reagira
i počinje puštati
nove klice i mladice.
No snaga proljeća
kao bujanje novoga života
ne događa se samo
na biološkoj razini,
već i na onoj duhovnoj.
Naviještenje Gospodinovo
ili anđelova blagovijest,
svetkovina što se poklapa
s dolaskom proljeća,
istinsko je sveto proljeće
za cijeli ljudski rod.
Na ljudskome obzorju
pojavilo se Božje Sunce
koje je u prečistoj Djevici
pokrenulo novu klicu života
koju zemlja od sebe
apsolutno nije mogla dati.
Marija je spremno,
Božjom toplinom zahvaćana,
otvorila svoja njedra
u ime cijeloga svemira
i dala zemlji najuzvišeniji dar
– utjelovljenoga Sina Božjega,
Mlado Sunce s visine.