Znanstvenici od formata
koji nisu dopustili
da im ljudski pogled
bude granica i ograničenje,
patentirali su velike izume
jer su radije opredijelili
za vlastitu intuiciju
protiv krute očevidnosti.
Jedan od tih izuma bila je
i parabolička antena
ili popularno satelitska,
koja služi za primanje
televizijskih programa.
Ona uspješno prima i sabire
oku nevidljive radiovalove,
pretvarajući ih u ton i sliku,
na opće udivljenje ljudi.

No već prije ljudi sam Bog je
patentirao ovakav izum,
jer je stvorio ljudsko srce
kao prijemnik onih nevidljivih
silnica iz svoga uma i srca.
A kad je čovjek otklonio
antenu od Božjeg izvora,
došao je Božji Sin usmjeriti je,
nepovratno i potpuno precizno,
prema srcu iz kojeg je primao
silnice vječne ljubavi.
Od tada je svakome dano
usmjeriti sve svoje snage,
te primiti razgovijetan ton
i jasnu sliku Božjeg života.
Težiti nam je biti mu vjerni
dok i sami ne prispijemo
u puninu iz koje smo
primali poticaje ljubavi,
čvrsta jamstva života
i nepogrješiva usmjerenja.

Gotovo svima je poznato
da u kućama i stanovima
kad treba učvrstiti
pojedine dijelove namještaja
da se ne klimaju ili ne ukose,
nego da stoje ispravno i uspravno,
redovito se podmetne jedna vrsta
plastičnog ili drvenog klina
koji omogući stabilnost i čvrstoću.
Doista, bilo stol, ormar ili stalaža,
tek je komad klimavog namještaja,
ako kajlom nije stavljen u ravnotežu.
Isto vrijedi i za ljudsku stabilnost
u kojoj se svaka osoba izgrađuje.
Pojedinac može imati potrebne
ljudske i umne kvalitete,
ali ako sve skupa nije učvrstio
svetim križem Gospodinovim,
njegovo znanje je sasvim krhko,
a život nestalan i nestabilan.
Zato nam je učvrstiti život
ovom svetom kajlom križa,
kojom se uglavljujemo u Kristu,
da se provede punina vremena,
te sretno prispijemo punini spasenja.

Mnoštvo je načina na koje se
može izgubiti identitet,
od onih tjelesnih do duhovnih.
Koliko je samo bilo tragedija,
nesretnih okolnosti i slučajeva
u kojima je bilo nemoguće
prepoznati stradale unesrećenike.
Nakon toga su trebali provesti
vrlo složeni procesi prepoznavanja,
čak mnogo godina kasnije,
da se ustanovi o kome je riječ.
Ili što pak reći o osobama
koje dožive psihički poremećaj
ili padnu kao žrtva bolesti
uslijed koje izgube pamćenje
i svijest o samome sebi.
Tako se identitet može izgubiti
da nas ne prepoznaju drugi
ili da nismo svjesni sami sebe.
No počesto se zaboravlja
da postoji još jedan pogubniji
način gubljenja identiteta,
a to je grijeh koji razara u korijenu
duhovni identitet sličnosti s Bogom.
Grijeh vodi k izobličenju osobnosti,
te biće koje se prepusti grješnom životu
postaje do kraja neprepoznatljiv.
Ujedno se događa gubitak pamćenja
o svemu onome što je bitno,
tako da je grijehom opasno ugrožena
istinska svijest osobnosti.
Ako iz bića izbrišemo Boga,
izbrisali smo sami sebe,
ako dopustimo zaborav Boga,
zaboravili smo sami sebe.
Da se to ne bi dogodilo,
utjelovljeni Božji Sin je
utjelovljenjem i uskrsnućem
uklonio grijeh iz našega bića.
Dajući nam sebe omogućio nam je
da upoznamo nebeskoga Oca,
te da se više iz našeg identiteta
ne izbriše da smo njegova djeca.

Stiskom ruke izražavaju se
osjećaji ljubavi i prijateljstva.
Stiskom ruke sklapaju se
poznanstva i zajedništva,
te pečate životni savezi.
Njime se izriče dobrodošlica
ili lijepe želje na odlasku.
Ali naš krhki ljudski stisak
nije dovoljno snažan
da bi zajamčio trajnost
svim osjećajima i željama,
te konačni i neopozivi uspjeh
svim naporima i stremljenjima.
Ma koliko mogao biti čvrst,
ipak je to samo ljudski stisak
koji prije ili poslije popušta
i propada sa svime što je nosio.
Zato je se vječni Božji Sin
među nama utjelovio,
te je božanskom snagom
dao snagu stiska našoj ruci
postajući jamac njezine čvrstoće.
Od trenutka kad je neopozivo uzeo
našu slabu ljudsku narav,
postao je neraskidiva spona
svih naših saveza i zajedništva,.
Time nam je omogućio
da i sami učinimo neraskidivim
svaki stisak ruke u ljubavi
i uzdignemo ga u svetosti
do neprolaznih visina.

Ljubitelji dobre fotografije
znaju da nije dovoljno
samo staviti u kadar
željeni predmet ili osobu
koji se želi ovjekovječiti.
Neophodno je također
znati dobro fokusirati,
to jest izoštriti sliku,
tako da uočeni motiv
koji se hvata u kadar
ostane jasno otisnut
na fotografskom snimku.

Isto vrijedi i za vjernički život.
Bog nas je stvorio s ciljem
da budemo njegova slika.
No za to nije dovoljno
biti okrenut prema Bogu
na uopćen i nejasan način,
bez dobrog izoštravanja detalja.
Kako bismo bili dobra slika Božja
neophodno je vrlo precizno
fokusirati trojstveni život,
te ga svojim životom odraziti.
Ali ako se nazivamo vjernicima
uglavnom samo riječima,
dok fokusiramo pozornost
isključivo na zemaljska dobra,
neraspoznatljiva smo slika Božja.
No kad se trudimo biti
jasna slika Božjeg života,
tada pomažemo drugima
da i sami stave u središte
ljepotu života živoga Boga.
Tako i sami poput Sina
iz dana u dan postajemo
njegova vjerodostojna slika,
to jest odsjaj slave
i otisak bića Božjega.

U današnjem modernom svijetu
živi se i radi prebrzo,
te mnogi nemaju vremena
pripremati i jesti zdrava jela,
već se hrane instant hranom.
Ali uz saznanja koja imamo,
a i bez njih zdravi razum govori,
da je zdrava hrana i prehrana
jedan od stožera zdravoga života.
Zato su stari znali govoriti
da zdravlje ulazi na usta.
Nutricionisti stoga ističu potrebu
raznolike i kvalitetne hrane
u kojoj organizam pronalazi
sve potrebne korisne sastojke
od vitamina do proteina,
od bjelančevina do žitarica,
u ispravnom omjeru
i u odmjerenim količinama.
Poželjna je stoga raznolika,
po mogućnosti domaća,
te brižno pripremljena hrana.

I dok se danas od rečenoga
stvara nova religija,
kojom su mnogi skoro opsjednuti,
zaboravlja se veliku istinu:
nema prave i zdrave prehrane
ako čovjek ne hrani cijelo biće,
a time i svoj bogoliki duh,
zdravom i prikladnom hranom.
Nema, doista, dobre prehrane
ako se ne unose božanski sastojci,
jer je prevelik rizik za organizam
da ostane neishranjen i zakržljao,
pa čak i da umre od gladi.
Bio bi to uistinu grijeh i propust
nakon što nam je Božji Sin
zajamčio svojim tijelom i krvlju
hranu i piće života vječnoga.

U našem suvremenom društvu,
nazvanom i društvom mase,
vrlo je česta pojava imitiranje,
to jest nepromišljena povodljivosti
pred različitim vjetrovima moda,
modernih trendova života,
ili sadržaja za koje se kaže da su in.
Oni koji slijede takve stilove,
premda im se redovito povlađuje
kao naprednima i samosvjesnima,
u naivnosti najčešće ne vide
kako su vješto izmanipulirani
i svedeni na obične povodljivce,
te korisnike i promicatelje
nečijih interesa i moda.
Dok ih se u javnosti predstavlja
nositeljima novog identiteta,
oni su tek blijede kopije ljudskosti
bez autentičnog identiteta.

Jer stvarni identitet se ne gradi
na pomodarstvu i povodljivosti
nego na autentičnim vrijednostima,
kojima je izvor i jamac Bog.
U trojstvenim odnosima se očituje,
da Otac, Sin i Duh Sveti u ljubavi
savršeno jedan drugome daruju
i jedan od drugoga preuzimaju
sva savršenstva, snagu i darove
a nisu međusobno blijeda kopija,
već prepoznatljive božanske osobe.
Kamo sreće kad bi mi ljudi
izgrađivali osobni identitet
polazeći od trojstvenog primjera,
umjesto da se povodimo
za prolaznim ljudskim modama.
Usvajajući božanske odnose
naša se ljudskost neće izobličiti,
nego će se darom milosti uobličiti,
dok se potpuno ne suobliči
Onome na čiju je sliku stvorena.

U suvremenom svijetu prisustvujemo
naglom razvoju telekomunikacija,
teko da se u kratkom roku prešlo
s nepokretne na pokretnu telefoniju.
I dok je samo prije nekoliko desetljeća
bio fenomen da glas putuje žicom
do udaljenih zemalja i kontinenata,
danas je sasvim uobičajeno
da se prenosi bežičnim putem.
Dok je nekada analogni sustav
prenosio samo zvuk, danas se,
razvojem digitalnog sustava,
prenosi i tekst i slike i drugi podatci.
Tako je komunikacija prešla
na sve savršeniji stupanj rada,
ne oviseći više o jednom mjestu,
nego uživajući dostupnost posvuda
unutar područja pokrivenog uslugom.

No komunikaciju koja je domišljena
tek u suvremenom svijetu,
zaostaje za Božjim očitovanjem.
Dok je nekoć u Starom zavjetu,
kao nekom analognom vezom,
govorio ocima po prorocima,
u posljednje je dane progovorio,
kao nekom digitalnom vezom,
po svome Sinu i Duhu Svetom.
Tako je saopćio ne samo riječi,
nego nam je utisnuo i svoju Sliku,
ulijevajući ujedno neizmjernu Ljubav.
Od one nesavršene komunikacije
ograničene samo na jedno mjesto,
na jednu zemlju i mali narod,
sada njegov Duh puše gdje hoće,
te svojom nevidljivom snagom,
privodi u savršeno zajedništvo
ljude iz svakog plemena i naroda.

Medicinska znanost upozorava
da je vrlo opasno gledati
golim okom izravno u sunce,
jer sunčeve zrake mogu izazvati
trajnu sljepoću, kako ultraljubičastim
tako i infracrvenim zrakama.
Naše oči nisu osposobljene
za takav intenzitet sjaja,
te bi svaka neopreznost
nanijela nepovratnu štetu.
Stoga tko želi promatrati sunce,
mora imati zaštitnu masku
ili neko drugo pomagalo
kadro zaštititi oči od zraka.

Kad je tako sa stvorenim Suncem,
onda samo preuzetni ljudi
mogu pomišljati da su u stanju
stati pred Boga licem u lice
bez ikakvih popratnih posljedica.
A zna se da je za takvo što
neophodna potpuna čistoća bića,
kao i sukladnost božanskoj naravi,
što je ljudima doista nemoguće.
Jedini koji je to mogao učiniti
bio je Božji jedinorođeni Sin,
pravo Sunce što izlazi od Sunca.
Ali uzevši naše smrtno tijelo,
nama je podario ne samo zaštitu,
nego da bez ikakvih posljedica,
promatrajući njega utjelovljenoga,
promatramo najveće dubine Božje.
Zato je i rekao svojim učenicima
da je upoznao i vidio Oca,
onaj tko je upoznao i vidio njega,
jer on je u Ocu i Otac je u njemu.
A nakon što nam je on podario
ovu neprocjenjivu milost zaštite,
ali i svjetla spoznaje biti Božje,
bio bi grijeh da mi zanemarimo,
probijajući se kroz tamu ovoga svijeta,
promatrati ljepotu Sunčeva sjaja,
te da je svjetlom svoga lica
ne prenesemo i drugima za dar.

U povijesti ljudskoga roda
postojala su različita poimanja
ljudskoga podrijetla i dostojanstva.
Tako su se pravile podjele
i stvarali mitovi o rasama
čiste ili plave, plemenite krvi,
superiornijim od drugih ljudi.
Ujedno je to pretpostavljalo
prijezir prema onima čija krv
nije dovoljno ‘plava’ ili ‘čista’,
to jest pak prema pripadnicima
druge rase i boje kože
ili neke parazitske nacije,
te su se tijekom povijesti
činili strašni zločini
u ime takvih ideologija.
Doista su čudni kriteriji
po kojima ljudi ispituju
čistoću krvi u krvotoku
i boju krvnih zrnaca.
A koliko su doista plemeniti
pokazaše njihova krvava nedjela,
dok krv nevinih vapi k nebu,
poput krvi Abela pravednika.
Jer zaboraviše običnu istinu:
nema nijednog čovjeka ni rase
čiste i neokaljane krvi,
jer je grijeh njezino onečišćenje.
Samo oni koji krv svoju čiste
prečistom krvlju Sina Božjega
mogu za se ustvrditi
da su čist naraštaj i čista rasa.
A koliko su plemenite krvi
pokazuju poput svoga Učitelja
ne prolijevanjem tuđe krvi,
nego darujući svoju krv
za spasenje svih ljudi,
pa i onih koji ruke okaljaše
u nevinoj krvi svoje braće.