I da se sad vratim onoj temi radi koje sam ispripovjedio sve ovo što mi je navrlo u sjećanje kad se pojavio naš dični seoski učitelj Željko (vidi ovdje). Pun zanosa i oduševljenja počeo je pričati o značajnim humanim pomacima u društvu, a napose u školi, koja napokon postaje mjesto odgoja, što odavno mnogi priželjkivahu kao i on sam. Napokon je škola dobila mjesto koje joj pripada u ovom društvu, ponosno se razmetao izjavama Željko, jer je time i njegova odgovornost znatno porasla. Škola je postala mjesto odgoja, a ne samo školovanja to jest obrazovanja. Napokon su se i društvene vlasti zauzele za cjelovit i sustavan odgoj u školi, mišljenja je učitelj, te će sada znatno olakšati roditeljima njihovu odgovornu zadaću, i umanjiti im brige i poteškoće. Napokon će svi biti jednako, univerzalno i na isti način odgojeni, sukladno svim kriterijima humanog naprednog društva. Neće više biti razlika u odgoju, neće više biti zaostalih i natražnih, nego će svi biti jednako tretirani i na istoj odgojnoj razini. Sada će odgoj svima jamčiti da imaju iste poglede na život, pa i na one pojedince koji su stršali kao crne ovce ili bijele vrane u društvu. Neće se više o sadržajima života suditi iz skučene vjerske perspektive, nego će se ukloniti vrijednosne stavove koji su stvarali podjele među ljudima, postajući tako povod razlikama, pa onda i osudama ponašanja pojedinaca. Napokon je društvo našlo načina osloboditi djecu od takvih spona koje su ih do sada sputavale, te će se svi odgojiti u duhu ovakve slobode i tolerancije kakvu zaslužuje suvremeni čovjek. Napokon nastupa nova era u kojoj neće biti mjesta za nestručnost i nekompetenciju roditelja, jer će glavnu riječi voditi stručnjaci i znanstvenici koji će podići kvalitetu odgoja do novih razina.
O totalitarističkom odgoju
I ja, stari did Mate, zanio sam se slušajući zanosni govor učitelja Željka. I divim mu se. Iz sebe izbacuje riječi o kojima nije razmišljao, nego ih je naučio, ali s toliko uvjerenja da je zapanjuje. Toliko djeluje nestvarno, te se stječe dojam da niti ne misli svojom glavom i ne izgovara svoje riječi, nego one ‘uzvišene’, one za koje zna da su dovoljno visoke da mu oni s vrha neće pronaći zamjerku. A sve je teklo tako glatko kao da iznosi unaprijed pripremljeno izviješće za partijski sastanak, a ne da razgovara s običnim seoskim starcem koji voli susresti ljude u njihovoj neposrednosti. No on očito nije znao biti neposredan, nego vještački namješten, a uza svu svoju školu, bojao se misliti svojom glavom, jer je cijeli život naučio zauzimati one službene stavove prema kojima je morao prilagođavati svoj život. Zbog toga se bojao spustiti na zemlju i biti čovjek u ljudskoj konkretnosti, pa je čudno kako je uopće bez te konkretnosti imao hrabrosti raditi u školi kao učitelj, jer mu je očito izmicala potpuna spoznaja čovjeka i ljudskoga.
Za početak saslušah ga pozorno, a onda mu sasvim mirno rekoh da me veseli to što je rekao, ako će to biti tako i ako je to ostvarivo, te nije utopistički san koji će se utopiti u stvarnosti života koja nije baš takva. Onda i ja njemu, sasvim otvoreno i iskreno iznesoh svoje dvojbe, sumnje i stavove glede rečenoga. Mučio me osjećaj u duši da ono što on nazva cjelovitošću i sustavnim odgojem nije ništa drugo doli odgoj koji je država pokušala nametnuti u mojoj mladosti, a on je to tako brzo zaboravio. Samo danas za onaj negdašnji odgoj koristimo druge riječi te velimo da je bio totalan ili totalitaran, upravo onakav kakvim ga je proizvelo socijalističko totalitarističko društvo. Totalitaristi se nisu pitali što misle roditelji o tom odgoju, niti su vodili računa o njihovim pravima, nego su htjeli odgojiti djecu gušeći u njima kućni odgoj i usađene vrijednosti. A sve se to činilo pod krinkom ljudskosti i očovječenja. A najvažniji trenutak očovječenja bio je da se stave postrani vjerske vrijednosti i da se roditelje isključi iz odgoja. Stoga je baš zanimljivo da on i njegovi nadređeni, kad već tako žarko žele pomoći obiteljima u odgoju, nisu pošli od obitelji do obitelji pitati što bi bilo korisno i potrebno učiniti za svakoga od njih i za njihovu djecu. Doista je zanimljivo da su najednom postali tako uviđavni i humani, te su ih se sjetili sami od sebe i uz to im odlučili izići u susret. Zanimljivo samo da previdješe da je jedno od temeljnih prava roditelja i obitelji, pravo na odgoj djece.
Čudilo me za našeg učitelja da se on sam nije zapitao za svoju vlastitu djecu, koga prvenstveno trebaju slušati i tko je prvenstveno odgovoran za njih, njihov odgoj i njihovo dobro. Je li to ministar, predsjednik vlade ili države, ili je pak to on i njegova supruga Danica? Kome on do sada više duguje za odgoj svoje djece, svojoj samozatajnoj supruzi ili pak državnim strukturama? A kako bi se on osjećamo da mu je netko od vjerskim poglavara, rekao da su njegova djeca loše odgojene, kako bi se on osjećao i kako bi reagirao? Vjerojatno bi se uvrijedio, ali je ipak činjenica da ih je odgojio i prije i bez ovog novog revolucionarnog ministrova dekreta o odgoju, a naravno da bi ih držao solidno odgojenima. Jesu li onda svi oni koje su prije odgajali njihovi roditelji doista neodgojeni, pa će tek sada nastupiti pravo vrijeme odgoja i prava odgojna stega? Ako je to tako, neka sam kaže što je to bilo loše i štetno u odgoju koji je njegovoj djeci pružila supruga, ili pak što je to štetno što drugi roditelji čine za svoju djecu? Koga to vrijeđa i kome to smeta? Ako u dosadašnjem odgoju nema ništa štetnoga i lošega za djecu, kako se onda može diviti ministru koji potezom pera određuje da roditelji nisu sposobni odgajati djecu? Na temelju čega može to smatrati revolucionarnim napretkom, ako takva odluka ponižava svakog roditelja, pa i njega, seoskog učitelja, u njegovoj roditeljskoj zadaći, ma kakav god bio i uz čija uvjerenja pristajao? Zar bi roditelj trebao odgajati svoju djecu prema nečijim tuđim željama i uvjerenjima? A ja, stari neuki did Mate, i kad se nisam slagao s njegovim vjerskim stavovima i uvjerenjima, nikad nisam dvojio o kvaliteti ćudorednog temeljnog odgoja koji je sa svojom suprugom ipak usadio svojoj djeci, niti sam im uskraćivao pravo da svoju djecu odgoje u svom nazoru, kao što uostalom to svi čine. Pa ako meni osobno ne smeta njegov liberalni ili ateistički ili već ne znam koji odgojni nazor koji on primjenjuje na svoju djecu, premda ga ne dijelim, što njemu smeta odgoj onih koji drukčije odgajaju svoju djecu. A osim toga usput pokazuju da ga poštuju kad poštuju njegovo pravo na odgoj, i onda kad ne dijele njegovo mišljenje, jer znaju da će svaki roditelj svome djetetu usaditi minimum ljudskosti i poštivanja dugih, bez obzira koliko različita bila njihova uvjerenja.
I Bog poštuje roditeljsku zadaću
I sad kad smo kod toga, pokušah mu reći koliko je velika roditeljska odgovornost, pravo i dužnost, da ju je i sam Bog uredio svojom zapovijeđu. Tako ona četvrta, a prva od zapovijedi koje se tiču ljudi, traži od djece da poštuju svoje roditelje: Poštuj oca i majku da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji! Pa kad Bog koji je neizmjeran traži od djece da slušaju roditelje, pitam se koja to ljudska vlast može sebi uzeti za pravo da od djece očekuju da ih ne slušaju? To može samo teški, prikraćeni ljudski totalitarizam. Da je slučajno negdje Bog odredio djeci da ne slušaju svoje roditelje, kako bi se onda mnogi čovjekoljupci podigli protiv njega i njegovih zapovijedi, držeći ih kršenjem temeljnih ljudskih prava. Ali kad to kaže ministar, kad on krši ta ista temeljna ljudska prava, onda to djeluje sasvim normalno i napredno, te se ovakvi slobodoumni intelektualci poput učitelja Željka ne usuđuju misliti i reći drukčije. Da je takvo što Bog naredio, onda bi se svi pobunili, ali kad to kaže ministar onda svi pokorno šute jer se boje mogućih ljudskih posljedica. A u ovoj zemlji svačiji autoritet može biti doveden u pitanje, pa i onaj Božji i onaj roditeljski, samo ne može biti upitan autoritet bezbožnog ministra i totalitarne vlasti koja prijetvorno, pod izlikom skrbi za djecu, uvodi odgoj koji dovodi u pitanje prava roditelja, njihovu ljubav za djecu kao najvažniju i najsnažniju metodu i sredstvo odgoja, a dovodi u pitanje i samo dobro djece. Kao da je dovoljan zakon na papiru da bi se nekoga rodilo, podiglo i odgojili!
I danas kad ministar na silu želi uvesti nekakav ‘zdravstveni’ odgoj, koji ne prihvaća da postoji i duhovna sastavnica zdravlja, onda on izravno traži od djece da ne poštuju svoje roditelje. Dok ih roditelji uče određenim vrijednostima, on ih svojim odredbama dovodi u pitanje i ruši. On tako unosi nemir i razdor u obiteljske odnose prisvajajući sebi prava koja ni Gospodin Bog nije uzeo. Ovo naravno i životno pravo roditelja takvo je da ga ni Gospodin nije osporio, nego osnažio svojom zapovijeđu, pa i onda kad su roditelji samo slabi, nesavršeni i ograničeni ljudi. Nezamjenjiva narav njihova poslanja je takva da ih nitko ne može zamijeniti. Isti taj ministar zaboravlja da roditelj šalje svoje dijete u školu, te ima pravo očekivati da škola bude ustanova u kojoj uči objektivne istine i sadržaje, u čemu mu društvo treba pomoći. Škola stoga nije mjesto ideološkog potkusurivanja, nego mjesto nepristranog učenja objektivnih istina i stvarnih vrijednosti, što nažalost već odavna nije upravo zbog takvih ideologa. A ako se gospodin ministar želi pokazati većim čovjekoljupcem od Boga, većim ljubiteljem humanog odgoja i ljubiteljem obitelji, jer im želi olakšati odgojnu odgovornost, neka se radije potrudi da im nabavi besplatne udžbenike, da im dadne povišene dječje doplatke ili nešto slično, a ne da na njihovoj djeci vježba svoju partijsku ideologiju. Prostora za takvu ideologiju ima u svojoj obitelji dovoljno, te može vježbati na vlastitoj djeci. Njemu nitko ne brani da svoju djecu odgaja kako mu dragu. Ako vjeruje da su nastala od majmuna, ima pravo odgajati ih sukladno toj životinjskoj vrsti, ali nema pravo vjernicima uskratiti pravo da svoju djecu odgajaju kao djecu Božju, jer vjeruju i znaju da njihova djeca to u stvari i jesu.
Ali ako ministar nastavi svojim ideološkim nasiljem, onda je samo pitanje kad će pokušati prisiliti vjernike da promijene i Božje zapovijedi, pa tako i četvrtu. Onda ona više ne će glasiti: Poštuj oca i majku da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji!, nego će ju preoblikovati u: Slušaj svoga ministra, ako želiš uopće živjeti u ovoj zemlji! On je tvoj bog i njemu se klanjaj i njemu jedinom služi, jer bi ti on mogao oduzeti , onemogućiti ili otežati život. On ima drskosti i snage svojim odredbama o zdravstvenom odgoju dokidati četvrtu Božju zapovijed, te dovesti u pitanje odgovornost roditelja za djecu, dovesti u pitanje njihovu poslušnost roditeljskom odgoju, pa se nikad ne zna kad će preuzeti i kompetencije vjerskih vođa. Nismo ni znali koje moćno božanstvo u osobi ministra imamo danas. A nije ni čudo, jer valjda je njega tako odgajao njegov otac da se tako ponaša. Čudno je samo da je mišljenja kako obiteljski roditeljski odgoj ne vrijedi, a on se drži strogo partijskog odgoja u kojem je odgojen. Bilo bi stoga poželjnije da se on odrekne tog svog lošeg odgoja, nego da preodgaja čestite vjernike. Kamo sreće da je iz vlastitog odgoja došao do zaključka kako ljudski odgoj može biti ponekad iskrivljen, nego on do tog zaključka dolazi kad promatra one koji ispravno odgajaju. Po njemu sve može biti upito, osim njegovo partijske ideologije koju je upio u svojoj obitelji,ideologije koja ga nije učila da poštuje tuđe živote i obitelj, nego da državi daje ovlasti da ih krše, naravno dotle i kada je on i njemu slični ideolozi na vlasti.
Završne upute djeci
On i takvi nas će vjernike uvijek smatrati natražnima. Ali ja rado prihvaćam taj sud kad znam od koga dolazi, jer ne želim biti napredni poput ideologa koji ispred sebe ne vide i ne cijene osobe i obitelji, koji ne prepoznaju vrijednost obiteljskog odgoja i obiteljske skrbi kojom se podižu naraštaji. Zato ćemo se mi držati Božjih zapovijedi kao okosnice odgoja, koje oni kao naporedni čovjekoljupci odbaciše u ime svoje ideologije. Zato će nama biti važnije što nam reče Gospod kad kaže: Poštuj oca i majku da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji, nego što nam naređuje ministar totalitarist, jer je roditeljska ljubav nezamjenjivo odgojno sredstvo i metoda koje ni Gospodin nije htio zamijeniti nego poduprijeti, ukrijepiti i blagosloviti. Ta zapovijed je uvijek izbor obveza za djecu kad ih roditelji vode ispravnim putem. Izgleda da će Gospodin sada, kad ima na uvid nova saznanja i činjenice o suvremenom društvu i ljudima, trebati preinačiti tu svoju zapovijed u: Slušaj svoga ministra! Slušaj svoje političke vođe! Jer oni se u sve razumiju. Njima je dostupno sve znanje, te oni imaju uvid u bit ljudskoga života, stoga teško griješiš ako ne slušaš takve čovjekoljubive genije.
Ne mogu se načuditi koja je to nečuvena odvažnost i drskost. Koji je to državni totalitarizam koji ne služi ljudima, nego ideologijama svjetskih moćnika koje se žele nametnuti kao jedine ispravne čovjekolike o očovječujuće. Koje je to degradiranje države i zloporaba vlasti da djeluje protiv vlastite djece. U ovakvom odgojnom projektu nema prostora za Božje zapovijedi, jer se one kose sa zapovijeđu resornog ministra. Uostalom, što bi se tu Bog miješao u nešto što ministra ne samo da zna bolje od njega, nego bolje od svih. A dok se on političkim diktatom bori za napredno društvo i čovjeka, suvišne su razborite zapovijedi nekog natražnog Boga koji daje tolike ovlasti roditeljima kad nalaže njihovoj djeci da ih slušaju. Jer nijedna ljudska instanca ne može pružiti bolji odgoj od roditeljske ljubavi.
I za kraj ja, stari did Mate, radije bih njihove opasne namjere prerekao pučkim jezikom i poukom djeci, ujedno izražavajući svoje neslaganje s njima: Djeco, ne slušajte zle odgojitelje koji vas odvajaju od roditelja, jer oni su slijepi siledžije. Oni vas ne vole i ne znaju drugo nego kroz sustav nametnutog odgoja činiti nasilje nad vama i vašim savjestima. Oni ne poštuju one koji su vam dali život i osporavaju njihova temeljna prava, te stoga ne mogu biti vaši valjani odgojitelji. Oni nikad nisu skrbili za vas, niti su bili uz vas i njegovali vas kad ste bili bolesni i kad ste plakali, niti su vas hranili kad ste bili gladni i žedni, niti su vas odijevali kad vama je bilo hladno, niti su vas kupali i čistili kad ste dolazili doma izmazani, a sada bi vas htjeli preodgojiti bez vaših roditelja, pod izlikom da vas vole i da vam žele dobro. Zato bih vam radije još jednom naglasio: Djeco, slušajte svoje roditelje, jer vas bez njih ne bi bilo, niti biste bez njih rasli ni tjelesno, ni psihički ni duhovno, a bez ministra svakako bi. I ne zaboravite, vlasti i ministri prolaze, pa i kad su totalitaristi i kad misle da su nezamjenjivi, ali otac i majka su jedincati i jedinstveni. Samo oni su istinski nezamjenjivi bili za vaše rođenje, pa tako i za odgoj, pa se stoga stisnite k njima u topli zagrljaj, nakon čega će vam sve biti jasno.
