3. korizmena nedjelja – B

Opisujući događaj izgona prodavača i mjenjača iz Hrama i Isusov boravak u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, sveti Ivan će zaključiti da se Isus nije povjeravao niti onima koji su povjerovali u njega “jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku”. Ove riječi mogu poslužiti i kao ključ razumijevanja i samog događaja ‘čišćenja’ Hrama, jer izgon trgovaca i mjenjače je bio izvršen ne samo poradi sprječavanja oskvrnjivanja Božjeg svetišta, nego poradi većoj čistoći čovjeka koji je istinski hram Božji. Ali da bi se čovjek očistio i postao istinskim Božjim hramom, nije dovoljno što Isus zna što je u čovjeku, nego da svaki čovjek zaviri u svoju nutrinu i s suoči se s onim što nosi u sebi.

Velika je, doista, istina da mi ljudi ne znamo što sve nosimo u sebi. Ne znamo što smo sve naslagali i nakupili u svoju dušu. Često nam je duša puna taloga, poput raznih nečistoća koji zagušuje strojeve, te ih nakon toga treba nositi na čišćenje čim se pokaže da nešto nije u redu, a prije nego do kraja zakažu. Slično se ponašaju i računalo: dok ne vidimo da otežano i sporo radi, uopće ne postavljamo problem i ne znamo čega se sve nakupilo u njegovoj nutrini, kojih loših i štetnih poveznica i virtualnog smeća. No kad potom očistimo i osjetom da brže radi, te da su vratio u punu funkciju, sami se ne možemo načuditi koliko je prljavštine i smeća bilo u tim napravama, što u svakodnevnici nismo primjećivali. Slično tome zaboravljamo da kroz vlastite poglede, riječi, misli i djela upijamo i u dušu nakupljamo sadržaj iz okoliša. Najčešće ni sami ne znamo i ne mislimo što je sve u nama ili se pak ne želimo oko toga baviti niti ozbiljno zaviriti u svoju dušu dok ne počne ‘otežano’ ili ‘loše’ raditi. Najgore što se navikavamo na takvo onečišćenje koje doslovnom držimo normalnom popratnom stvarnošću ljudskog života. Kao da bi bilo normalno da nam je duša puna gareži i čađe samo zato što je takvo društvo u kojemu živimo. Vjerojatno zanemarujemo kako nam je neophodno propuhivanje ventila duše kako bismo se oslobodili unutarnje prljavštine i dobili od Boga ‘ekološku’ potvrdu o čistoći duše.

Isus je pak znao što je u čovjeku, te je htio da sukladno logici čišćenja hrama svaki čovjek otkrije što ima u sebi. Ponajprije da otkrije kako je u čovjeku mjesto klanjanja Bogu, mjesto intime i duhovnog obilja, te se ne bi smjelo vlastitu nutrinu pretvoriti u prostor rasprodaje duhovnog dobra, kao ni potenciranja onog zemaljskog nauštrb nebeskog. Ako je i pozvan zarađivati i živjeti od rada svojih ruku ne znači da treba prostituirati svoju dušu i svoje unutarnje obilje. Isus je izgonom trgovaca iz hrama dao do znanja da postoji ljestvica vrijednosti te nije dobro da ju čovjek izokreće, jer nužno trpi sam čovjek. Nadalje ako želi sebi dobro onda ne smije instrumentalizirati Boga, što mi ljudi često činimo. Podredili smo Boga ne svom istinskom dobru, nego zaradi i lakšem životu. I to sve pod krinkom služenja njemu i njegovu štovanju, poput prodavača i mjenjača u Hramu. Ako treba i onečistiti se, samo da od toga bude koristi, izvlačimo valjan izgovor. Ako treba i identitet izgubiti samo da taj gubitak novcem naplatimo sve nam je opravdivo. Isus pak ne dopušta da mi očevinu onečišćujemo, jer tada gubimo tlo pod nogama, gubimo sinovski identitet, to jest svijest da smo djeca Božja.

Korizma je idealno vrijeme da zavirimo u svoju nutrinu i saznamo što je u nama. Ona je vrijeme kad pokušavamo povesti računa o tome što je u nama i to dovesti u red pod budnim okom onoga koji zna što je u čovjeku. Zamolimo ga da nam pomogne upoznati svoju nutrinu i sve njene skrovitosti i zakutke. Pretražimo unutarnje pretince duše kako bismo izbacili beskorisno i nekorišteno, a zadržali ono što je neophodno za istinski vjernički život. Potrudimo se malo bolje upoznati sebe te se osloboditi strahova, loših sjećanja, štetnih težnji i ambicija, površnosti i nečistih misli, zlih nakana i zlih djela, strasti i požuda. Koliko je u nama truleži, izgubljenog vremena i grubosti, koliko grubih riječi i psovki. A da ne govorimo o naslagama frustracija, hladnoće, narušenih odnosa, izgubljenoga mira, duhovnog nereda, svake vrste nemara.

Jer u nama ostaje nataloženo sve što činimo i mislimo, pa i onda kad je u početku naslaga tek nevidljiva, ali s vremenom se pokaže kao okorjela i teško ukloniva sa  stjenki duše. Zagorjeli smo u bezboštvu a da to i ne vidimo. Duše nam ne dišu i ne žive prozračno božanskim životom, a što je najgore i ne znamo da je to problem. Gušimo se i u svojoj ljudskosti i grcamo u valovlju ovoga svijeta, ali se ne odlučujemo približiti Bogu osloboditelju i spasitelju. Bez Boga koji bi počistio nečistoće naše nutrine doista se ne možemo osloboditi onoga što smo pohranili u nutrini gdje postaje hrđa što nas nagriza. Tek kad  Božjom pomoću očistimo naslage smeća i onečišćenja iz duše, onda odahnemo i vidimo da naša duša bolje funkcionira. Tek tada se čudimo silnome onečišćenju koje je bilo u nama, tek tada i sami priznamo što je to u čovjeku. Isus nam je to jasno nagovijestio, te pokazuje svoju spremnost da nam pomogne očistiti bičem svoje riječi koja jasno i temeljito u nama može razdvojiti čisto od nečistoga.

Prihvatimo stoga put korizmene poniznosti i prihvatimo da nas Isus pouči kako smo hram Božji, kao što je bilo i njegovo tijelo, i dopustimo da nas on očisti i posveti za istinsko duhovno bogoslužje. Neka nam posvijesti da je u našoj nutrini mjesto Božjeg prebivanja, pa mu i dopustimo da nas uresi kao Božji hram u kojem ćemo Boga susretati i štovati kao što i priliči. Budimo prihvatilište Božje i ne ostavljajmo u sebi ništa od onog što bi bilo suprotno njegovoj svetoj prisutnosti.

2. korizmena nedjelja – B

Današnje Evanđelje nam opisuje scenu preobraženja Gospodinova, pozivajući nas da otkrijemo što ovaj događaj poručuje nama u kontekstu korizmenog vremena. Kad bismo i danas htjeli govoriti o preobraženju ili o bilo kakvoj vrsti preobrazbe, shvatili bismo da svaki takav govor pretpostavlja usklađivanje prema nekom uzorku. Ukoliko nema prikladnog uzorka, ne može se govoriti o ciljanom procesu, te je time također doveden u pitanje i ishod onoga što je bilo podloženo procesu preobrazbe. No ljudska preobražnja i preobrazbe nisu tek jedna od mogućnosti, nego su neizbježna neminovnost te stoga čovjek treba s njima računati. Tako je, na primjer, svaki čovjek podložan onoj tjelesnoj preobrazbi, i to od rođenja pa do smrti. Taj proces biološke preobrazbe je zadan ljudskom naravi i odvija se sam od sebe, te je ujedno nezaustavljiv i onda kad bi ga čovjek htio zaustaviti ili pak njime ovladati. Uz tjelesnu, postoji i ona unutarnja duhovna preobrazba, to jest dužni rast koji nam se nameće kao nasušna potreba. Premda je i on neminovnost, razlika je u tome što se za ovu preobrazbu traži svjesno i voljno djelovanje, u protivnom može doći do pogubnoga stagniranja te ujedno preobrazbe ljudske nutrine nagore.

Vidimo da slična pravila vrijede kako za proces tjelesne preobrazbe tako i onaj duhovne.  Jer kao što čovjek prolazi proces preobrazbe u tjelesnom smislu od rođenja pa do smrti, tako isto je pozvan i iznutra proživljavati procese preobrazbe. U tim ljudskim procesima ima nekih sličnosti, ali i nekih razlika. Glede tjelesne preobrazbe svjesno može djelovati tek na poneki proces kozmetičke naravi, dok na one stvarne biološke procese koji korjenito preobražavaju organizam ne može utjecati. Duhovni pak procesi, premda su drukčije naravi, jer se radi o procesima duhovne svjesne preobrazbe, ipak podliježu istim ograničenjima. Premda u te procese ulazimo svjesno i tako im se podlažemo, što će reći da na njih na neki način možemo utjecati, uvijek se postavlja pitanje do koje mjere su doista u našoj moći. Možemo ih upravljati i preko njih ostvarivati duhovne ciljeve, no i za njih je ipak upitno možemo li djelovati na one bitne čimbenike života i možemo li sebi priskrbiti onu pravu preobrazbu zemaljskoga u nebesko, ljudskoga u božansko, smrti u život.

Doista, svako ozbiljno promišljanje dovelo bi nas do zaključka da se čovjek sam od sebe ne može preobraziti u onoj radikalnoj mjeri u kojoj bi to želio i tijelom i dušom. Malo toga možemo napraviti sami od sebe što bi bilo sukladno onom budućem željenom životu, jer nitko od ljudi bez Boga i ne zna kakav je on, a onda niti što mu je činiti da do njega dopre. U tom duhu postoje neke zakonitosti koje bismo mi vjernici trebali poznavati glede duhovnih preobrazbi, jer se nama korizmeno vrijeme predstavlja kao vrijeme preobrazbe putem pokore, žrtve i odricanja. Mnogi su od nas sebi zacrtali neki duhovni cilj, kako bi po završetku korizme došli do određenih poboljšanja i pomaka u duhovnom životu. Jer ako se vrijeme korizme ne pokaže za nas kao vrijeme preobrazbe, onda smo na krivome tragu te uzalud gubimo vrijeme  u nekoj vrsti vjerskog formalizma.

Stoga kako bi korizma doista mogla biti vrijeme preobrazbe, a ne promašenih pokorničarskih vježbi, danas nam je učiti o preobraženju razmišljajući o ponuđenom evanđeoskom događaju. Isusovo preobražnje istinska je škola preobraženja kroz koju su prošli Petar, Jakov i Ivan kao trojica izabranih učenika, što postaje škola i našeg korizmenog preobraženja.  Oni su svjedoci, a to znamo i sami, da ono što je Isus učinio kad je pred njima pokazao svoj utjelovljeni lik, može učiniti samo Bog, te smo i mi pozvani korizmeno preobraženje doživjeti kao podlaganje moći Božjoj. Preobraženje ljudskog bića isključivo je, dakle, u Božjoj, a ne ljudskoj moći, jer samo Bog ima moć uliti u čovjeka unutarnju snagu koja ga iznutra bitno preobražava.

Nadalje, u ovom događaju na gori, ponuđen je i model preobraženja, to jest uzor prema kojem treba provesti i vlastito preobraženje. Taj model je sam Krist Gospodin koji se preobrazio pred učenicima da im pokaže pravi put preobraženja. Tko god želi ići putem preobraženja, pozvan je izvršiti ovu duhovnu preobrazbu prema slici utjelovljenoga Sina Božjega koji nam je otkrio put preobraženja i na nj nas pozvao. Osim toga,  jer je preobraženje čovjeka isključivo u Božjoj, a ne u ljudskoj moći, Bog nam je ponudio Isusa kao sredstvo preobraženja. Upravo njegova ljudskost koja je primila puninu božanstva, te koja se u tom doticaju i zajedništvu preobrazila, i nama koji je primamo na našem zemaljskom putu postaje snaga i sredstvo preobrazbe. Samo nas zajedništvo s Isusom i primanje njegova božanskog života može preobraziti i pripremiti za onaj nebeski iz kojega je on došao da bi nas uveo u njegova otajstva.

Prihvatimo stoga milosnu Kristovu pomoć kojom nas prati na našem korizmenom putu, da korizmena pokora ne bude neko neodređeno ili ljudskim motivima vođeno odricanje, jer bi se tada pretvorilo u besciljni hod koji nas ne bi doveo do preobrazbe. Preobražavajmo se radije prema modelu i po nadahnuću Kristova preobraženja, jer nas samo njegovo preobraženje vodi i prema konačnom cilju – uskrsnuću i vječnom životu.

1. korizmena nedjelja – B

Prije nekoliko dana započeli smo svoj korizmeni hod, a nedjeljna slavlja su nam kao odmorišta na kojima pravimo predah i skupljamo snagu kako bismo mogli ići naprijed. Svaka od nedjelja nas na sebi svojstven način potiče na promišljanje i daje nam smjernice za nastavak korizmenog hoda. Tako nam  danas prve korizmene nedjelje Evanđelje nudi da promišljamo iskustvo kušnje koje je sam Sin Božji prošao živeći ljudski život. Evanđelist sveti Marko s dvije rečenice opisuje kako se nakon krštenja na Jordanu Isus povukao u pustinju i izložio se sotonskim kušnjama: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.

U duhu Isusova iskustva i korizmeno vrijeme, kao četrdesetdnevna priprava za blagdan njegova uskrsnuća, postaje simbolom vremena koje je Isus proživio prije uskrsnuća, ali i tih četrdeset dana koje je proboravio u pustinji gdje je bio izložen kušnji Zloduha. Samo korizma oblikovana po njegovu životu, a i definirana brojem dana koje je on proveo u pustinju, može biti prava priprava za proslavu uskrsnoga otajstva, prema čemu težimo. Vrijeme korizme je, dakle, vrijeme kušnje, vrijeme kada s mnogo više jasnoće iziđe na površinu sve ono što je inače prisutno u svakodnevnici. No isto tkao ovo je vrijeme milosti kad nam Bog daje posebnu milost za pobjedu, a pobjeda se nužno pretvara u stvarnost, jer smo njome dodatno osnaženi protiv svojeg duhovnog protivnika.

Koliko je znakovito, ali i neizbježno i korisno vrijeme kušnje u našem životu, svjedoči činjenica koju je istaknu Evanđelist: Duh nagna Isusa u pustinju. Iz toga se iščitava jasna poruka i za nas kršćane da ne možemo živjeti u zavjetrini, da ne možemo ostati u nekoj vrsti skloništa cijeli život, nego smo pozvani suočavati se sa svojom sredinom, izići na bojno polje i odnijeti pobjedu. Jer neminovno se suočiti sa svime kako bi uopće odnijeli pobjedu protiv nagnuća vlastite naravi, te je neophodno da i sami dopustimo da nas Duh nagna u pustinju. Jer prije ili poslije doći će do odsudne borbe, pa ukoliko nikad nismo osjetili vlastitu snagu i okušali je protiv svoga neprijatelja, nikada nećemo ni znati koliko je u nama jaka prisutnost Duha koji se ne da pobijediti. Ako se u korizmi ne bismo vježbali za borbu, te ako ne bismo život prihvatili kao vrijeme kušnje i pobjede Duha nad Zloduhom, bili bismo kao nikad upaljeni motor ili nikad pokrenuta naprava, čiji bi smisao zbog toga bio upitan. Stoga je naše vrijeme korizme kao vrijeme intenzivnog treninga u borbi protiv Zloduha, a sve pod budnim okom Duha Svetoga. A on nas kao dobar trener stavlja u vatru, u okršaj, jer mu je stalo ne da izgubimo, nego da se suočimo sa životom uz njegovu pomoć. Ako bismo to odbili, onda bismo napravili previd, jer bi i tako boj protiv Zloduha prije ili poslije bio neizbježan. No tim više mu je stalo da naučimo što je život, to jest da steknemo vještinu i, kako se kaže športskim rječnikom, pobjednički mentalitet. A ako ne slušamo poticaje Duha koji nas vodi kroz kušnju pustinje, postat ćemo žrtve Sotone bez ispaljena metka.

Odbijajući suočavati se s kušnjama nećemo se osloboditi sotonskog djelovanja koje, prije ili kasnije nadođe, s time da tada, kao neiskušavani i neiskusni možemo lakše podleći njegovu zavođenju i utjecaju. Odgađanje suočavanja s njime neće nas ipak poštedjeti njegove agresivnosti i posezanja za nama. Zato je vrijeme korizme vrijeme kada dopuštamo da nas Duh nagna u pustinju, da nas na neki način izloži kušnjama kako bismo stekli dužnu snagu i vještinu da im se odupremo. Jer nakon pustinje trebamo se vratiti u svakodnevnicu, u svijet u kojem Sotona maskira svoju prisutnosti, u kojem nijansira boje svoga očitovanja, te nastoji brisati jasne razlike između Božjih i svojih pozicija i ideja. Vratiti nam se u svijet gdje ćemo teško uočavati nijanse, ako nismo vježbali u pustinji razlikovati Duha od Zloduha, ako nismo naučili odbijati sve Zloduhove ponude oslanjajući se isključivo na snagu Duha. Idemo u svijet u kojem nas Zloduh napastuje napašću mlakosti i trajnog popuštanja time što nas navede da se opustimo.

Zato ni Isus nije bježao od činjenice da je pravi sukob sa Zloduhom bio ne u pustinji, nego u gradu, u svijetu, u borbi za čovjeka i njegovo spasenje. I njemu je vrijeme pustinje bilo samo vrijeme priprave za konačni okršaj i bitku sa Sotonom za svijet i njegovu dobrobit. Ako ne prihvatimo odlazak u pustinju pod vodstvom Duha, upitno je možemo li uopće ići u borbu u svijetu i za svijet. Jer je opasno i vrlo rizično ići u borbu bez jasnog iskustva sotonskih kušnji, jer nam se kasnije Sotona može vrlo vješto skriti pod krinkom slobode, humanosti, prava i pravednosti, te ga nikad ne ćemo moći raskrinkati,pobijediti i otjerati. Može se dogoditi da, ako smo duhovno neiskusni, ne vidimo u ničemu njegovu prisutnost, to jest da ni u jednom potezu ne vidimo ništa spornoga što bi ukazivalo na njega. Takva obmana bila bi njegova očita pobjeda. Opasnost je da ne vidimo istinsku duhovnu vrijednost, da ne uspijemo niti nagnuća svoje nutrine mjeriti mjerom Božje riječi i njegova nauka. Opasnost je da ne naučimo razlikovati niti naše unutarnje duhovne kretnje, da ne naučimo razlikovati na što nas potiče Duh, a na što Zloduh.

Upravo za takvu školu neophodna je korizma da naučimo što je u našoj ljudskoj nutrini nastalo na poticaj Božji, a što na vražji, što je u našim ljudskim činima od Boga, a što od Zloga. Ne moramo se bojati da ćemo pored sebe vidjeti neku zastrašujuću spodobu, nego da u našoj nutrini i savjesti ne znamo napraviti dužno razlikovanje koje Bog od nas očekuje. Za takvo razlikovanje koje se nalazi između Duha i Zloduha želi nas osposobiti Gospodin Isus, te nam nudi korizmeni put kao put jasnog razaznavanja između ovih dviju stvarnosti. Prihvatimo ovu Isusovu školu, te idimo s njim u pustinju, kako bismo snagom Duha bili osnaženi za svakodnevne pobjede u radu oko spasenja duša.

6. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju, osim što je doista ganutljivo ozdravljenje gubavca, vrlo je uočljivo da mu Isus nakon što ga je očistio od gube zabranjuje o tome govoriti: Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: ‘Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.’ Bez obzira što ovaj čovjek nije poslušao zapovjeđeno, ipak time nije iščezlo pitanje koje se nameće: Zašto Isus ne želi da izliječeni gubavac priča o svojem ozdravljenju? Zašto ne želi da prenese informaciju o onome koji ga je ozdravio?

Nama ljudima koji bismo se zacijelo drukčije ponijeli, teško je dati suvisao odgovor na ova pitanja. No ako se pokušamo uživjeti u Isusovu stvarnost možda ćemo moći nešto i razumjeti, te također primijeniti na svoj život. Naime, da netko od nas započne neku djelatnosti, gdje zna da će naići također i na veliku konkurenciju, vjerojatno bi mu jedan od prvih poteza bio da privuče pozornost javnosti, da skrene poglede na sebe i da dadne do znanja da i on postoji na sceni. Pogotovo ako je uvjeren u kakvoću usluge koju nudi narodu. Ako zna da je njegova ponuda potpuna novost u javnosti. Stoga sigurno ne bi propustio dobro se izreklamirati da što prije stekne popularnost i da što brže ostvari svoje ciljeve.

Mi smo i danas nestrpljivi u poslu, jer bismo htjeli uspjeh preko noći, zaradu bez mjere, a napredak bez duhovnog pomaka u čovjeku. Nestrpljivi smo na primjer u bolesti da što prije dođemo do zdravlja i ne vodeći računa o procesu ozdravljenja, te zaboravljajući da je i Bog bio supatnik i u našim patnjama. Nestrpljivi smo u slabosti da što prije dođemo do snage, i ne misleći na Boga koji je ponio naše slabosti. Nestrpljivi smo kad želimo zaobići procese života koji imaju svoj ritam, koji kad želimo ubrzati samo dovodimo u pitanje kakvoću života. Nestrpljivi smo u odgojnim procesima u obitelji. Htjeli bismo kod onih koji su nam povjereni vidjeti pomake i rezultate, a da se nismo upitali jesmo li mi dobro pripremili teren, te kakvo smo sjeme bacili u zemlju.

Isus, međutim, ne pokazuje ovakvu užurbanost i nestrpljivost kojoj su žrtve ljudi. On ne boluje od konkurentnosti, upravo zato jer zna da nauk i djela koja on čini nemaju konkurencije među ljudima. Pa i onda kad zna da nema smisla odugovlačiti sa spasenjem, on ipak ima svoj posebni ritam koji ne želi požurivati samo zato jer smo mi ljudi nestrpljivi. Isus ne žuri vrtoglavo, premda bolje od ikoga zna koliko je žurna zadaća širiti kraljevstvo Božje. Ako itko zna da je otkupljenje ljudskoga roda najpreča i nasušna potreba, onda je to on, a opet ne žuri na neprimjeren način, svjestan da Božja stvar u srcima ljudi i u srcu svijeta treba fermentirati. On nije htio na umjetan i napuhan način naviještati svoju božansku prisutnost, pa zato nije htio da se o njemu širi tek glas, nego je htio izgraditi svjedoke uvjerene u njegovo božanstvo na temelju živoga i snažnoga iskustva uskrsnuća. Htio je ljude u kojima će on pripremiti teren kako bi posijao sjeme svoje riječi kako bi usadio stablo života po svome svetome križu.

Zato nije žurio, niti je htio prije ubrati plod nego pripremi zemlju i posije sjeme. Svoje mesijansko poslanje nije htio ostvariti naprečac, nego temeljito i dosljedno na način dostojan Boga. Nevjerojatna je njegova božanska pedagogija. Premda je bio vječni Bog, poštivao je ritam vremena u koje je ušao. Premda božanske naravi, poštivao je sve zakonitosti ljudske naravi u kojoj je tada bio utjelovljen. Zato mu nije trebala promidžba koja bi samo proširila glas o njemu i učinila ga slavnim i popularnim, nego je radije htio da do ljudi dopru njegova djela po kojima će on njih proslaviti svojom slavom. Gospodinu stoga nije bila prva stvar na pameti da mu ozdravljeni gubavac napravi promidžbu, da razviče po okolici njegovu čudesnu moć. Njemu je prvotni cilj bio strpljivo naviještati kraljevstvo Božje i to ne čineći nikakva velebna djela. Ma koliko nam se činilo da je čišćenje gubavca neko grandiozno čudo, ipak trebamo biti svjesni da se Gospodin, kad dolazi na zemlju, ne kreće u visokim krugovima, niti bira društvo znamenitih i moćnih, niti se zadržava u njihovim palačama i utvrđenim gradovima. Naprotiv, on za svoje društvo bira jednostavne ljude, te zato i dolazi u doticaj s gubavcima, opsjednutima, bolesnima. On ne preže od toga da se druži s ljudima iz najnižih slojeva društva, te čini veliko djelo kad pomaže malome čovjeku zahvaćajući ga svojom ljubavlju i snagom.

Po tome je očito da mu nije bio imperativ da se o njemu samo pronese glas, nego da djela budu temelj za glas koji će o njemu pući. Premda zvuči gotovo proturječno, djela su trebala prethoditi glasu koji će se širiti, te stoga nije htio promidžbu bez pokrića. Nije bio poput taštih ljudi kojima je najvažnija stvar bila promidžbom priskrbiti sebi dobar glas u javnosti, pa i kad ne odgovara djelima. Nije mu stalo da izgradi imidž i sliku u javnosti, nego da čini konkretno dobro najpotrebnijim ljudima, da se žrtvuje za svakog čovjeka, da proširi navještaj kraljevstva Božjega, da podnese muku i patnju. A kao i svaki drugi posao, i taj je bio tegoban, kao što je postajao zahtjevan i onima koji su prihvaćali navještaj spasenja. No bio je daleko od toga da ljude zavarava i privlači samo izvanjskim dojmom, umjesto da ih preporodi i obogati unutarnjim sadržajem. Nije stoga smatrao dovoljnim da jedan izliječeni gubavac priča o čudu, ukoliko ljudi ne bi povjerovali i njega i prihvatili snagu spasenja po svetom križu i slavnom uskrsnuću.

Neka stoga i nas Isus pouči da kao kršćani ne težimo za brzom i jeftinom promidžbom, nego da živimo temeljito svoje vjerničko postojanje. Neka nas osnaži da ne idemo za privlačenjem pozornosti i stvaranjem izvanjskog spektakla, nego da tiho radimo i na solidnim temeljima vjere gradimo budućnost u poniznosti i skromnosti kao što je i on sam činio.

5. nedjelja kroz godinu – B

Događaj opisan u današnjem Evanđelju zbio se na samom početku Isusova djelovanja to jest neposredno nakon održane prve propovijedi u kafarnaumskoj sinagogi. Iz sinagoge Gospodin ulazi u obitelj dvojice svoji prvih učenika Petra i Andrije, gdje su ga upravo ukućani upozorili da je Petrova punica bolesna ležala u ognjici. Evanđelist sveti Marko nas izvještava kako Gospodin nije ostao prema njima ravnodušan i bezosjećajan, nego ju je izliječio prihvativši je za ruku. Međutim, njegova skrb za bolesne i potrebne ne zaustavlja se samo na Šimunovoj obitelji, nego se proteže i na sve one koji su imali potrebu da ih on izliječi. I kao što Evanđelist uredno opisuje kako mu rekoše za Šimunovu punicu, tako ističe kako ‘donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute’. Iz toga, dakle, razaznajemo da je jedna od njegovih neizostavnih zadaća bila da služi bolesnima. No Isusova pomoć bolesnima ovisila je i o pristupu onih koji su živjeli pored bolesnika, koji su skrbili o njima, te naposljetku shvatili da im Isus može pomoći.

Iz svih elementa ovog događaja izvire za nas obveza da preispitamo sebe i svoj stav prema bolesnima i potrebnima naše skrbi. Jer živimo u izazovnoj situaciji i okolnostima suvremenoga društva u kojem se ljudi baš i ne ističu prevelikim žarom i brigom za bolesnike i potrebne. Štoviše, društvo u kojemu živimo čini nas počesto bezdušnima. Tjera nas da mislimo na sebe i na svoj posao, dok zapuštamo osobe oko sebi, a najčešće one najpotrebnije. Jer ovo društvo računa samo na zdrave, na idealne i na one koji mogu privrjeđivati, to jest čiji se doprinos može mjeriti novcem. Cijeni se samo one čiji se doprinos BDP-u vidi i izračunava, uzimaju se u obzir samo radno sposobni. Do te mjere takvo stanje utječe na nas da je uhvatilo maha i u obiteljima, što se sve više i više očituje u generacijskom raslojavanju. Pogotovo mladi često gube osjećaj za starije, isključivo posvećeni profesionalnim životnim planovima. Praktički se navikavamo da se bolest liječi u bolnici, da o bolesnima skrbi i njeguje ih medicinsko osoblje, zaboravljajući da je naša ljubav i briga najveća i najbolje opremljena klinika zdravstvene skrbi.

Uslijed toga postajemo nemarni i često previđamo one oko nas. Ne bi trebalo niti dozivati nam u pamet dužnosti i zadaće, nego prije svega bi koristilo da ispitamo vlastitu ljubav. Ako nekoga ljubimo ne smijemo mu uskratiti cjelovitu ljubav, do krajnjih granica. A ne da se događa i u našim kršćanskim obiteljima da u mnogim situacijama bolesni i nemoćni nikome ne trebaju, osim kad se, nakon što umru, treba domoći njihove imovine ili ušteđevine. Tada se pojave i neznani rođaci koji prema nekim pravnim paragrafima potražuju svoja prava, a da nikada nisu htjeli prihvatiti iz dužnosti koja proizlazi iz zajedništva sa svojim rođacima ili proizlazi iz kršćanske svijesti. Čak ima i onih koji niti prema vlastitim roditeljima nemaju obzira, a kamoli prema roditeljima svoga bračnoga druga, što vidimo da Šimun nije zanemario. On nije pravio razlike, nego je skrbio i o svojoj punici.

Može se dogoditi i da u nekom trenutku medicinska stručna skrb bude tjelesno korisnija mnogim bolesnicima, no nikad takva pomoć nije dostatna ako uzmanjka naša ljubav. Nikada ne bismo smjeli povući potez s ciljem da se staroga i bolesnoga riješimo, nego da im pružimo najbolje što se može. Ako stare i nemoćne šaljemo u domove da nam ne smetaju, da nam ne oduzimaju dragocjeno vrijeme privrjeđivanja, onda griješimo protiv ljubavi prema njima. Tu zasigurno nema Božjega blagoslova, niti može biti duhovne koristi ikome u obitelji. Osoba i njezino dobro treba nam biti u središtu pozornosti, a ne da one koji su potrebni naše skrbi sklanjamo iz svoga vidokruga i da ih mičemo sa svoje pozornice kao da nam smetaju. Nikad ih ne bismo smjeli gledati pod vidom nekoga ili nečega što ugrožava naš komoditet, ma koliko ga doista ugrozilo. Ili pak pod prizmom onih koji dovode u pitanje naš novčani interes, ma koliko nas to i novca koštalo. Jer nikad ne treba žaliti truda i sredstava koje ulažemo u potrebe najpotrebnijih, jer Bog vidi naše nastojanje oko dobra potrebnih i vraća nam to kao blago u duši.

Bilo bi čudno da mi vjernici pomislimo da netko drugi može bolje od nas i od Isusa skrbiti o našim bolesnicima. Kad se naša ljubav i skrb udruže s Isusovom, onda su i čuda moguća, kako nam svjedoči i Evanđelje. Našim bolesnicima treba omogućiti pristup Isusu, te stoga zamolimo Isusa da najprije nas zdrave izliječi i pouči odgovornosti i potakne na služenje bolesnima. Budimo u službi njegova služenja i njegove skrbi za bolesna, kako to učini Šimun i mnogi stanovnici Kafarnauma. Isus je odlučio ići i u druga mjesta propovijedati i liječiti, no da bi i danas uspio u našem mjestu, u našoj župi izliječiti bolesne, neophodno je da ih mi ne izoliramo ni od nas niti od Isusa. Odvedimo ih k Isusu i stavimo ih njemu u ruke, kako bi ih on zahvaljujući našoj ljubavi i skrbi do kraja liječio i naša i njihova srca, kako bi nam pokazao da pravo ozdravljenje dolazi iznutra po vjeri i po zdravim odnosima u međusobnoj ljubavi. A napose kako bi nam dao sigurnost istinskog smisla života u njegovu kraljevstvu koje nam daje kao nagradu za nesebičnu ljubav i milosrđe prema drugima.

4. nedjelja kroz godinu – B

Započinjući svoje javno djelovanje Isus će doživjeti i prve neugodnosti kao što je bila i ova u Kafarnaumu, opisana u današnjem Evanđelju. Premda su oni koji su ga slušali bili zaneseni njegovim naukom, ipak se u jednom trenutku našao jedan čovjek opsjednut nečistim duhom koji će se suprotstaviti njegovom propovijedanju i djelovanju pozivajući ga javno, naočigled svih, da napusti sinagogu i da ih pusti u miru. Radilo se o pojedincu, i to vrlo specifičnome, ali zato ipak vrlo glasnome koji je uz to i jasno izrekao svoje mišljenje i stavove o Isusu, pri čemu se nije niti ustezao priznati da je Isus Svetac Božji. Premda nije ima nešto konkretno predbaciti Isus, ipak nije doveo u pitanje svoje pravo da negoduje. U njemu je bilo toliko prkosa i otpora prema Gospodinu da se nije bojao niti činjenica da je pojedinac, niti  se ustručavao zato što je sinagoga bila puna ljudi koji su Isusa slušali s oduševljenjem. Sila nečistoga duha koja je njime dominirala bila je toliko jaka da je ima hrabrosti uzeti riječ i suprotstaviti se svemu. Uostalom, kad malo bolje razmislimo, nije bilo teško nadglasati sve one koji su na tih i pobožan način slušali Učitelja koji tumači Božju riječ, jer istinsko plodonosno slušanje Boga je pretpostavljalo i poslušan stav.

Ako bismo mislili da je taj događaj bila jedna usputna i davno prošla epizoda, onda se teško varamo. Naime, Božja prisutnost i danas u svijetu izaziva mnogo otpora i bunta poput onog iskazanog u sinagogi. Mnogi i danas izbacuju Isusa iz društva i javnosti otvoreno se protiveći njegovu nauku i viziji života koju je njegovo utjelovljenje i uskrsnuće uspostavilo na zemlji. No ne smijemo pred time zatvarati oči, nego se ipak iskreno upitati i preispitati. Je li Isus kao Bog ipak prekoračio onu granicu autonomije koju je prvi čovjek postavio pred Bogom, a današnji čovjek ostavio? Takva autonomija se izražava pitanjem opsjednutoga: Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Danas se nešto slično može osjetiti i prereći u riječima mnogih na način: Što ti, Bože, imaš s nama? Želiš li nam oduzeti autonomiju i slobodu? Želiš li onemogućiti naš napredak? Želiš li nam osporiti bolju budućnost? Želiš li nam pomrsiti konce?

Mnoštvo je doista pitanja koja se postavljaju, a iz kojih se vidi da je svijet već krenuo, uhodao se i navikao na svoju autonomiju nakon što je Boga potisnuo iz svijeta. Navikao se na Božju odsutnost, pa čak poneki uživaju u maloumnoj tvrdnji koju proglasiše istinom da je Bog mrtav. Svijetu koji je navikao misliti sukladno onome što čini u svojoj bezočnosti, koji je navikao kodificirati zakone sukladno tekućoj praksi, a ne razumu i istini, Isusu je posvjedočio nešto drugo. Svijetu koji je navikao razne oblike nečistoće proglasiti najvećim dometima ljudskog napretka, nije dobrodošao onaj tko raskrinkava svaku nečistoću i oslobađa čovjeka unutarnje prljavštine. Svijetu nije dobrodošao onaj tko Božjom mišlju razgoni ljudske nečiste misli, ni onaj tko Božjom snagom pokazuje da je ljudska snaga slaba, ni onaj tko Božjim djelovanje ukazuje na nedostatnost ljudskoga. I danas mnogi pojedinci i udruge, a počesto i cijela društva glasno viču: Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Doista, takav buntovni krik uzdiže se iz mnogih grla i glava, a da i ne znaju koliko je njihov krik plod sugestije nečistih duhova koji žele ovladati čovjekom, koji u čovjeku traže prostor za svoje buntovničke ideje. Mnogo je onih koji su prihvatili takve zloćudne i zlokobne sugestije i koji Isusa ignoriraju živeći po svome, ili pak koji ga ne žele u svojim obiteljima ili pak koji u društvu guše kršćanske vrijednosti.

Ali ne samo da trebamo postaviti tolika pitanja i čuti prigovore, nego moramo i mi biti i svjesni i jasni glede mogućih odgovora. Trebamo se suočiti s upitom jesu li ova pitanja i prigovori kojih ima i u našem društvu opravdani. Je li smislen krik poput onog u sinagogi koji i danas poručuju Isusu: Ti si Svetac Božji, ali svejedno odlazi od nas! Mi kršćani pozvani smo posvjedočiti da Isus nije došao da nas uništi, kako mnogi govore ili pomišljaju, nego da nas ponovno oživi svojom božanskom snagom. Isus nije došao da nam dokine ljudsku autonomiju, nego da nas oslobodi za stvarnu slobodu. Isus nije došao da nam nametne neke božanske odredbe poput novih državnih dadžbina i poreza, nego je došao da nas obogati svojim naukom. Isus nije došao da nas tjera u red mehanizmom redarstvene prisile, ali ne znači da je zanemario svoj božanski autoritet kojim nas je iznutra obogaćivao. Isus nije došao da nam nanese ikakvu štetu, nego da nas obdari božanskim životom. Došao je i radi onih koji viču protiv njega poput opsjednutoga u sinagogi, ali su u biti nesretni i neispunjeni, te vape za njegovim zahvatom.

Zato smo pozvani s ponosom prihvatiti nauk svoga Učitelja čije nas riječi mogu samo uzdići u našoj ljudskosti. Dopustimo da nas njegova riječ zanese, a da nas snaga obuzme kako bismo bez straha posvjedočili i našemu narodu da Isus ne čini nikome štete ni zla, nego da je donio samo Božje dobro među nas. Svojim oduševljenjem za sve što je govorio i učinio posvjedočimo neprocjenjivu ljepotu i nezamjenjivu važnost njegove prisutnosti u našem životu i cijelome društvu, jer nauk, snagu i čistoću koju nam on daje ne može nam dati nijedan živi stvor. Nastojmo svojom vjernošću i dosljednošću Isusu utišati bunt protiv vjere koji dolazi od mnogih nečistih duhova našega društva kako bismo priveli mnoge duše pokornosti pravim božanskim vrijednostima koje su jedina prava mjera i hrana ljudskog života. Neka se u našem životu proslavi Isus i njegova božanska snaga, kako bi se po našem djelovanju proslavio u životima drugih kako bismo svi zajedno izgrađivali ovdje na zemlji čvršće i pravednije društvo, te prispjeli zajedno u kraljevstvo nebesko.

3. nedjelja kroz godinu – B

Prošle nedjelje smo razmišljali o tome kako je Isus trojicu od svojih budućih učenika upoznao u vrijeme kad je boravio u Judeji u kraju u kojem je sveti Ivan Krstitelj pripremao narod potičući ga na obraćenje krštenjem pokore.  No on sam tada još nije započeo bio propovijedati i javno djelovati sve dok Ivan nije bio predan, to jest bačen u tamnicu. Nakon što je Ivan uhićen, Isus se povlači u Galileju, kraj u kojem je odrastao i započinje vršiti poslanje u svom narodu uz Galilejsko more gdje će ponovno susreti Andriju i Šimuna, kao i sinove Zebedejeve. Iz ovog lapidarnog opisa iz pera sv. Marka, a pod pretpostavkom da se radi o Božjem Sinu, izviru dva niza upita. Najprije bismo se mogli zapitati što je novoga i posebnoga bilo u njegovu nastupu? Što je novoga navijestio i otkrio ljudima, jer i Ivan Krstitelj je pozivao na obraćenje? Je li bilo neophodno da on sam dođe ili je pak čovjek do svega toga mogao doći i sam bez njegova posredovanja? Može li se njegov nauk smatrati neizrecivim i, ako može, po čemu? U čemu je bila snaga njegove riječi kad je uspijevao ljude otrgnuti od njihova svakodnevnog načina življenja i odvesti ih za sobom u neizvjesnost? A drugi niz upita ticao bi se njegova božanskog statusa: Može li se iz svega što je naviještao i činio prepoznati da je doista bio poseban? Može li se zaključiti da je bio Bog? Što ga je ponukalo da dođe među ljude?

Isus, doista, nije plijenio pozornost samo pojavom, nego je plijenio i riječju. I ma koliko se činilo da u onome što je Isus činio nema ničega tako posebnoga, ipak je velika činjenica da je njegova riječ bila tako jaka da je dirala ljude do dna srca. A nije bio demagog, čovjek koji govorničkim umijećem zavarava mase i njima manipulira. Nije davao nikakva iluzorna ni lijepa obećanja, nego je s toliko realizma nastupa prema ljudima, da im nije ostavljao prostora za iluziju.  Doista, osim što je njegova pojava bila izazovna, još izazovnija je bila njegova riječ, jer bio je kao onaj koji zna o čemu govori. A govorio je isključivo o Bogu i njegovu kraljevstvu. Sveti Marko će stoga i reći: Propovijedao je evanđelje Božje. Očito ljepota i snaga njegove riječi nije bila u retoričko-filozofskoj dotjeranosti sadržaja i oblika, nego u snazi Božjoj kojom je nastupao.

Sigurno je stoga da je njegova riječ izlazila iz okvira naših svakodnevnih ljudskih navika i ponašanja. Naša ljudska riječ nije tako moćna jer smo je sveli na naše svakodnevno ‘ribarenje i ribarsko prigovaranje’, poput eventualno galilejskih ribara. Sveli smo je na tekuće poslove, na naklapanja zemaljskim procjenama i obvezama, na spletke i zakulisne igre, na isprazne i površne razgovore, na poslovne sporazume i trgovinske pregovore. I jer u našu riječ nije ugrađen navještaj evanđelja Božjega, pa i kad imamo najbolje humane namjere, ona ne postiže pravi cilj. Zato u svakodnevnom životu, umjesto da izgrađujemo sebe i druge sadržajem radosne vijesti, najčešće se razgrađujemo i razaramo. Umjesto da riječju ljude zaogrćemo kao božanskim plaštem, počesto služi da se njome ogoli čovjeka. Pa i oni koji imaju rafinirane tehnike služenja riječju, podložni su napasti da je začine otrovom ove ili one vrste skrivajući u njoj prave ciljeve i nakane.

Eto, zato je Isus došao jer je čovječanstvo ostalo prepušteno sebi i izgubljeno u bespućima bez pravog navještaja i bez pravog sadržaja Božje prisutnosti. Upravo zato jer su ljudi bili pogubljeni i polovljeni u kojekakvim spletkarskim mrežama, bila je potrebna jasna riječ onoga koji je kao jedini svoj cilj imao navještaj evanđelja Božjega, kojem je sve podložio. Neophodna je bila riječ koja je čovjeka oslobađala iz svih mreža zla jer ga je povezivala s Bogom. Neophodna je bila riječ koja je opustošene ljude ispunjavala radošću koja se mjerila Božjom prisutnošću i puninom. I dok se ljudi muče sporeći se oko vrijednosti zemaljskih kraljevstava, došao je netko tko im je riječju htio otvoriti spoznaju i osjetljivost za kraljevstvo Božje. Njegova riječ im je naviještala istine o kojima nisu mogli čuti od ljudskih učitelja, nudila im je neizrecivi nauk  izrečen njihovim jezikom i riječima. Njegova riječ je bila snažna jer je u čovjeku budila sveti nemir, umjesto da ga ostavi u lažnom miru i mrtvilu bez Boga. Bila je krjepka jer se nije bavila ljudskim naklapanjima ni nategnutim tezama, nego je davala samoga Boga na jednostavan i neposredan način. Bila je čista, jer je ispirala ljudske savjesti od zemaljske prljavštine, bolje nego što su galilejski ribari ispirali mreže. Neophodna je, doista, bila riječ Boga, jer čovječja nije mogla doći do ovih dometa.

Probudimo se, stoga, i mi iz svoga mrtvila, jer nam Isusova riječ i danas odzvanja. Primimo njegov navještaj o evanđelju Božjemu i upijmo mir koji nam donosi njegovo propovijedanje. Ne bojmo se zakoraknuti s Isusom u radost Božje radosti koja nam se približava. Ne oglušimo se na ono njegovo: Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi! Ne uskratimo sebi zadovoljstvo da drugima navijestimo mir i radost obogaćujući ih evanđeljem i privodeći ih kraljevstvu Božjemu. Učimo od svoga Gospodina koji je ljude vraćao dubini njihova smisla otkrivajući im koliko riječ može biti snažna i bremenita, a njemu je to polazilo za rukom jer je sadržaj davao u novosti svoje osobe i svoga božanskog života. Odvažimo se i pomažimo drugima da otvore svoje srce kako bi se ispunilo vremenom Božje blizine i kako bi u nj ušlo kraljevstvo Božje koje je došlo na zemlju po Isusu, Sinu Božjemu.

2. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak svjedoči o događaju koji se dogodio dan nakon Gospodinova krštenja u judejskom kraju gdje je Ivan Krstitelj krštavao narod pripremajući ga za dolazak Mesijin. Događaj nam je opisao očevidac Ivan Evanđelist, jedan od dvojice učenika Ivana Krstitelja koji se zatekao na tom mjestu zajedno s Andrijom iz Betsaide, bratom Šimuna Petra. Dok su oni tako stajali, Ivan Krstitelj je spazio Isusa da onuda prolazi, te je kratko, ali snažno posvjedočio: Evo Jaganjca Božjega! Na te njegove svjedočke riječi Ivan i Andrija su pošli za Isusom, kako nam stoji u evanđeoskom tekstu.

Upitati nam se, stoga, kako je Ivan Krstitelj uopće došao do spomenute izjave i ostavio svjedočanstvo svojim učenicima kao neku vrstu ispovijesti. Krstitelj je bio istinski bogotražitelj, ali ne samo na ljudski način na koji su filozofi i mudraci tražili izvući zaključke o Bogu snagom vlastitog razuma. Njegovo traženje nije bilo samo ljudsko intelektualno traženje, nego traženje stvarne Božje prisutnosti u ovoj našoj ograničenoj ljudskoj situacija, u ovoj dolini suza u koju silazi sam Bog. Ivan je svim svojim bićem bio posvećen traženju Božjih tragova, to jest zahvata u svijetu i vlastitom narodu, u vremenu i povijesti. Štoviše, bio je posvećen iščitavanju njegovih obećanja, te je žarko iščekivao njihovo ostvarenje, te je u tom duhu odgajao i svoje učenike. Bio je učitelj koji je upravljao srca svoji učenika da u povijesti svoga naroda uočavaju Božje djelovanje koje pretvara povijest u povijest spasenja. No, nadasve, učio ih je da iščekuju konačni zahvat Božjeg otkupljenja kojim je ljudski rod i ljudska povijest trebala biti iskupljena od svih ljudskih grijeha i natruha, te posvećena Božjom prisutnošću.

Isus je doista bio ostvarenje svih Božjih obećanja, čisti i nevini Jaganjac, te je zato mogao privući Ivanovu pozornost. Ivan Krstitelj je osjetio da Isus isijava oko sebe onu snagu Duha Svetoga kojom je potvrdio da je Mesija Božji Pomazanik i Poslanik koji će ispuniti obećani plan spasenja. Preteča je mogao osjetiti božansku prisutnost jer je do kraja bio posvećen služenju Bogu i očitovanju njegove prisutnosti narodu. Uostalom, i krštavao je s tim ciljem da se Isus očituje svijetu, te kad se pojavio Isus jasno je osjetio da ga privlači snaga i prisutnost Duha Svetoga, kao magnetske silnice koje su isijavale iz njega bića i k sebi privlačile istinske bogotražitelje.

Za nas Ivanov primjer ostaje izazovan do mjere da se i sami trebamo osvjedočiti o Isusovoj mesijanskoj snazi i prisutnosti. Kao što je Ivan Krstitelj jasno osjetio da je Isus bićem najčistiji i duhom najsvetiji od svih koje je do tada susreo, nego da je i jedini moćan kao Jaganjac Božji na svojim leđima odnijeti grijehe svih ljudi, tako je i nama uočiti da je upravo borba protiv grijeha nezamjenjivo Božje služenje u svijetu. Da je Ivan čekao moćnog vojskovođu ili političkog vođu ili društvenog obnovitelja, onda bi bio na krivome tragu i dao bi se zavesti trčeći za ljudima koji mnogo obećavaju, ali ne mogu donijeti pravu dobrobit svijetu. I u njegovu svijetu takvih je bilo, i nazivali su se mesijama, ali Ivan je znao da oni ne naviještaju Božju riječ niti njihov program sadržava ispunjenje Božjih obećanja. Kad je pak došao onaj koji je do kraja čist i koji je pokazao namjeru svojim životom i čistoćom osloboditi ljudski rod prljavštine grijeha, Ivan je bez poteškoće prepoznao da je upravo on Mesija. Osjetio je da Isus nije imao nikakvog drugog cilja ni programa nego da navijesti čovjeku oslobođenje iznutra i novi život sukladan Duhu Božjemu. Krstitelju stoga nije bilo teško svojim učenicima prstom pokazati na nj kao na Jaganjca Božjega dajući im poticaj da se i sami dadnu još snažnije privući Isusovom pojavom.

Isusov život koji je privuklo Ivana Krstitelja trebao bi biti privlačan i nama. Ako smo se odlučili poći za njim kao vjernici, a imamo neki drugi cilj koji se ne podudara s onim gore rečenim, onda smo na krivom putu. Ako dolazimo u crkvu ne da otkrijemo što Bog za nas čini u našoj ljudskoj povijesti, nego da ga privolimo da on čini našu volju, onda smo na krivome mjestu, te ne možemo prepoznati njegovu božansku prisutnost. Pođimo stoga za Isusom neopterećeni ljudskim predodžbama nego vođeni Božjim naznakama, poput dvojice Ivanovih učenika, jer samo tako ćemo ispravno otkriti u Isusu iz Nazareta Mesiju i Sina Božjega. Dopustimo stoga i mi, poput Ivana Krstitelja, da nam Isus privuče pozornost, ali ne bilo čime, nego činjenicom da je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta, kako mu kličemo u svakom euharistijskom slavlju. Dopustimo mu također da nas privuče kao što je privukao Krstiteljeve učenike Ivana i Andriju, da se ne ustručavamo poći i provjeriti tko je i gdje boravi. Ne bojmo se poći za njim niti boraviti s njime kako bismo se osobno osvjedočili da je on Krist – Pomazanik Božji. Dopustimo mu da nas privuče tako snažno kako što je privukao Ivana i Andriju, kako bismo i sami, oduševljeni njegovom pojavom, radosno privlačili druge u ozračje božanskoga života, kao što je Andrija privukao svoga brata Šimuna. Jednom riječju, dajmo se privući i privlačimo druge Gospodinu!

Blagdan krštenja Gospodinova – B

Slavimo danas blagdan krštenja Gospodinova, o kojem smo čuli u današnjem Evanđelju kako nam je opisao sveti Marko. Prije nego će započeti svoje javno djelovanje Isus je pristupio Ivanu Krstitelju i od njega zatražio i primio krštenje kojim je Ivan krstio one koji su ga prihvaćali za Božjeg čovjeka. Nakon što je krstio Isusa Ivanu je bilo jasno da prestaje njegova služba u narodu, te da će sam Isus započeti svoje javno mesijansko djelovanje. Ivan je, doista, imao zadaću svjedočiti za onoga koji je imao doći, te se i povukao kad ga je mogao pokazati svom narodu. Pošto je Ivan dovršio svoju trku, Isus će samostalno nastaviti objavljivati svijetu svoje božanstvo i privoditi vrhuncu svoje spasenjsko poslanje sve do smrti u Jeruzalemu.

No osim što je došlo do prekretnice u službi, došlo je i do prekretnice između dva krštenja. Od trenutka Gospodinova krštenja prestaje Ivanovo krštenje, a nastupit će novo krštenje kojim će Isus obilježiti sve one koji u njega vjeruju. A kao što je krštenje na Jordanu bilo početak Isusova očitovanje i javnog djelovanja, tako postoji i kršćansko krštenje kao temelj i početak sveukupnog života i djelovanja kršćanina. Tako je Isus htio da i kršćani, oni koji će primiti snagu njegova krštenja, krenu u dosljedan vjernički život nošeni krsnom vjerom. Krštenjem su opečaćeni darom Duha Svetoga kako bi poput Isusa javno svjedočili i djelovali na spasenje svoga naroda. Isus je sišao u vode Jordana da ih posveti, to jest da bi vodama našega krštenja dao snagu da nas očiste od stare zloće, od starog kvasca i da nas osnaže da djelujemo snagom njegova svetoga Duha. Na taj način ne samo da je vjeru potvrdio kao javni čin, nego je svoje učenike i sljedbenike zadužio da djeluju snagom vjere i svetoga krštenja na dobrobit naroda, jer samo svojom vjerničkom dosljednošću mogu postati blagoslov svome društvu i narodu. Zato je dosljedan vjernički život najveći izraz odgovornosti za dobro naroda i za duše svakog pojedinca kojemu se naviješta spasenje.

Doista, koliko mi vjernici uspijevamo dosljedno živjeti svoju vjeru, toliko i naš narod ide naprijed. Koliko je naš pogled usmjeren prema Bogu, toliko svom narodu jamčimo zdravu budućnost. Ako mi nismo dosljedni obvezama koje smo preuzeli na svome krštenju, zar možemo očekivati od drugih da žive dosljedno i pošteno? Zar možemo očekivati da stanje našega naroda bude bolje, ako mi sami nismo u stanju stajati uspravni pred zadaćama koje nam Bog povjerava? Zar se mi vjernici trebamo čuditi što su ljudi našega vremena obezglavljeni, ako mi sami se ne držimo onoga što nam kaže Krist naša Glava?

Danas nas stoga Isus obvezuje na dosljedan vjernički život, život sukladan sakramentu svetoga krštenja koji nas je očistio od grijeha i pripravio za pravi život. Isus je htio da naše životno svjedočanstvo bude cjelovito, što pretpostavlja i svjedočanstvo na svakom mjestu i u svakom trenutku svoga života. Kao što je sam pošao u javnost propovijedati o Bogu i njegovu kraljevstvu, tako smo i mi pozvani navijestiti Boga živeći sukladno svim preuzetim krsnim obvezama. Kako se uopće možemo zvati kršćanima, ako nam nije stalo da se prisutnost Boga živoga pokaže i u našem svijetu i vremenu? Možemo li biti kršćanima ako nam nije stalo do spasenja naše braće i do naviještanja kršćanskih vrijednosti po kojima se spašavamo? Imamo li pravo zvati se kršćanima a nevidjeti kolika je rak-rana bezboštvo koje hvata sve snažnije korijenje i u našem narodu? Kakvi smo mi to kršćani ako ne vidimo da nema budućnosti naroda ako ne poštuje Božji zakon i ne živi snagom Duha Svetoga? Možemo li biti kršćani, a u praksi živjeti kao da Boga nema, kao da nema duše i spasenja i vječnoga života? Možemo li biti kršćani i mirno promatrati kako se oko nas širi i vlada bezboštvo i odbacivanje Boga?

Kršćani koji nisu svjesni ljepote krsnoga dara a niti svojih krsnih obveza šire oko sebe ozračje anemičnog i šizofreničnog kršćanstva. Takvi se ne popisu stanovništva priznaju kršćanima, a kasnije rade protiv biti i smisla vlastitih uvjerenja. Za sebe drže da su vjernici, ali nemaju ni snage ni volje pokazati se dosljednima u javnosti. Takvi se ponašaju ne kao da su kršteni, nego kao da su samo poliveni vodom po glavi. Ne samo da nisu primili snagu Duha Svetoga koju daje Isusovo krštenje, nego nemaju snage niti za ćudorednu dosljednost na koju je sveti Ivan Krstitelj pozivao one koji su pristupali njegovom krštenju. Mnogi ne shvaćaju da su nesvjesni kršćani ako svojim svjedočanstvom ne promiču Božje vrijednosti, te da je u tom slučaju njihov život nekršćanski i čisto bezboštvo.

Trgnimo se iz anemičnog kršćanstva i postanimo svjesni svoje odgovornosti koja se mjeri mjerom našeg dostojanstva, koje se opet mjeri veličinom Isusovom. Poput njega koji je osjećao najveću odgovornost za narod, trudimo se i mi uzdizati svoj narod naviještajući mu Boga. Prosvjetljujmo svoj narod pozivajući ga na život krsne milosti i opismenjujmo ga šireći jezik Božje ljubavi. Ako nama vjernicima nije stalo da opismenimo svoj narod svjedočeći o Bogu i da ga tako spasimo od nepismenosti i nekulture bezboštva, onda je naša vjera šizofrenična. Osvijestimo se i posvijestimo sebi obveze koje smo preuzeli prilikom krsnoga saveza s Bogom. Ako nama vjernicima nije stalo da svaki član našeg naroda spozna uzvišenu istinu o sebi kao djetetu Božjemu, onda se i sami svodimo na razinu pogana, barbara, ideologa i materijalista koji nisu iz svoje duše isprali blato zemaljštine i prljavštinu grijeha s očiju. Ako mi dopuštamo da nas olako ovaj svijet uvjeri da nema neba, onda su se uzalud za nas rastvorila nebesa u trenutku krštenja, kao što je se dogodilo i u trenutku Gospodinova. Ako dopuštamo da nas olako uvjere da smo nastali od majmuna i da smo samo zemlja, onda nismo na svom krštenju čuli glas Očev kojim je posvjedočio da smo njegova ljubljena djeca.

Molimo danas Gospodina da nam udijeli dar da shvatimo i prihvatimo svoju kršćansku odgovornost za vlastiti narod koja je istinska samo kad se događa snagom krštenja. Neka nas od nesvjesnog bauljanja učini svjesnim kršćanima, kako bismo i sami promicali vječne Božje vrijednosti na dobrobit i spasenje svoga društva i naroda, obitelji i svakog pojedinca. Neka nas nadahne svojim Duhom Svetim da uočimo da su istinski ljudske one vrijednosti koje su Bogom posvećene i neka nas čuva od pomisli da bez Boga može biti išta dobroga za nas i za naš narod.

Svetkovina Bogojavljenja – Sveta tri kralja

Svetkovina Bogojavljenja koju danas slavimo spomen je na pohod trojice mudraca Isusu u Betlehem kako bi mu se poklonili prinoseći svoje darove. Kako bi došli do željenog cilja morali su upotrijebiti mnogo snage uma i duha, izložiti se poteškoćama i naporima, no ništa ih od toga svega nije spriječilo da dođu do Isusa u Betlehemu. Nasuprot njima stoji figura židovskoga kralja Heroda koji sustavno u sebi potiskuje iskonske vrijednosti ljudskoga duha i izričito se suprotstavlja Božjem planu spasenja podlošću i lažima. S jedne strane mudraci s Istoka, a s druge strane Herod, postaju modeli dvaju različitih načina razmišljanja i odnosa prema Bogu iz kojih i mi vjernici možemo izvući konkretnu pouku za duhovni život. Naime, i kraljevi s Istoka i Herod svjedoče, svatko na svoj način, kako se ljudi mogu odnositi prema dva bitna čimbenika, to jest sastavnice svoga života. A ta dva iskonska čimbenika ili odrednice kojima je obilježena naša ljudska narav su potreba da se jedni drugima očitujemo i potreba da tražimo Boga. Uostalom, on je u nas utkao potrebu da ga tražimo, kao što je utkao i potrebu da se jedni drugima očitujemo. Potreba očitovanja je njegova božanska odrednica čije tragove mi nosimo u duši, poradi čega nam je sasvim naravno da jedni drugima očitujemo svoju dušu, dobrotu i plemenitost. Svaki onaj tko ima iskustvo života, ljepote i dobrote, ima potrebu svoje iskustvo podijeliti s drugim. Njemu je naravno da iskustvo kojim je obogaćen podijeli s drugima bez straha i ustezanja jer time čini isključivo samo dobro drugima. Osoba ispunjena takvim iskustvom nema neku skrivenu namjeru prema drugima, nego samo želju da i oni postanu dionicima njihova iskustva. Zato to čini spontano i bez ikakve primisli.

Ljudi pak koji su udaljeni od Boga i koji se ne daju obasjati njegovim svjetlom žive u svom mraku, te ostaju mračni i nedostupni drugima. Njihove namjere su nečasne i skrivene. Sve spoznaje o životu i sve informacije koje dobiju koriste u borbi protiv Božjeg nauma spasenja. Tipičan predstavnik je Herod koji trajno ostaje u svome mraku, premda je nadomak Božjega svjetla koje mu se primaklo na toliko načina. Ali on ostaje nepropustan za to svijetlo u mraku svoje duše. Uslijed toga ne prihvaća niti da je poslanje i smisao ljudskoga života biti svjetiljka koju Bog želi zapaliti svojim svjetlom. On ne prihvaća Božju poruku za sebe, nego će poradi mraka koji nosi u duši u isti mrak uvlačiti svoj narod kojem je bio na čelu. Premda je kralj Božjega naroda, on je udaljen od navještaja spasenja Božjega, te su njegova obzorja skučena samo na zemaljski interes. Njemu koji uživa u crnilu vlastite duše ne može zasjati zvijezda kao Božji znak, jer on sve koristi da je skine s neba. Njemu anđeli Božji ne mogu u snu prenijeti Božje poruke, jer se on služi okriljem noći za svoje mračne planove.

Kao što Herod nije mogao biti zapreka Božjeg objavljenja mudracima, današnja svetkovina je dokaz da se Bog nezaustavljivo objavljuje svijetu, te se zato i rodi kao čovjek kako bi to svjetlo trajno sjala među ljudima i bilo svjetlo njihova života i njihove povijesti. Postavši čovjekom postao je dio ljudske stvarnosti, te time neuklonjiv iz ljudskoga života. Tmine zla ne mogu ugroziti ni ugušiti ovo svjetlo, ma koliko se trudile. Doista, njihov trud je neopravdan i pogrešan, jer trud koji je poželjan i koji nas, štoviše, obvezuje, jest trud koji nas vodi prema susretu s Bogom. Sebi čak normalan čovjek ne može niti protumačiti ovaj fenomen borbe protiv svjetla i Boga koji postoji u ljudskoj povijesti i samome čovjeku. Nikada ne ćemo do kraja razumjeti zašto se ljudi bore protiv Boga, što im smeta njegovo svjetlo, jer time pokazuju da ne žele ni vlastito dobro. Ljudi pak, čiste duše, spremni i voljni za dijalog s njime primaju ga, dok oni koji se uzdaju u svoju moć i štite vlastiti interes ne mogu zaustaviti njegovo objavljivanje svijetu. Ljudi pak poput Heroda su nepropusne duše koji su sebe kao optočili katranom crnila, zla i grijeha, dobro se zatvorili u se kako ne bi Božje svjetlo prodrlo u njihove dubine, kako ne bi prihvatili ljepotu života u svjetlu i promijenili vlastiti život.

Stoga,razmišljajući o dolasku trojice kraljeva mudraca u Betlehem, a i Herodu, dano nam je razmišljati upravo o ta dva značajna čimbenika našeg ljudskog života. Svatko od nas se ispunja i osmišljava svoje postojanje saopćavajući sebe i svoja iskustva kojima obogaćuje svoje bližnje, a jedno od najljepših iskustava nam se događa kad pronađemo i osjetimo živoga Boga, kao što je bio slučaj trojice mudraca kraljeva. I jedno i drugo je veliki Božji dar darovan za smislom puniji život, što se pokazalo u slučaju mudraca i Heroda, premda kod njega nije imalo onaj pozitivan učinak jer ga je sam odbacio. Ali da naša ljudska traženja i iskustva koja valja očitovati drugima ne bi ostala na razini apstrakcije, Bog se utjelovio i došao među nas rodivši se u Betlehemu. Dao nam je prigodu da ga poput mudraca dotaknemo i primimo u naručje i u vlastiti život. I premda je božanstvo bilo skriveno u krhkom ljudskom tijelu Betlehemskog Djeteta, Bog ipak nije došao samo radi toga da s nama podijeli krhkost, nego da nam udjeli božansku jakost. Premda je utjelovljenog Božjeg Sina trebalo tražiti, Bog nije došao k nama da bi se skrivao,nego da bi nam otkrio Božju ljepotu. Otvorimo se ovom Božjem daru objave, prihvatimo Isusa i preobraženi hodimo ovim svijetom svjedočeći o sjaju njegova života u našem životu.