4. nedjelja došašća – A

Ljudski život se živi između onog što možemo zvati krutim, a nekad i okrutnim, realizmom i onog čemu bi mogli dati ime duhovni idealizam koji ponekad poprima sanjalačka obilježja. Što smo više uronjeni u zemaljsku realnost, to više gubimo duhovne ideale, ciljeve i stremljenja koji su ipak nositelji ove zemaljske stvarnosti. Što smo više posvećeni zemaljskim planovima i ostvarenjima, to smo prizemljeniji, manje razmišljamo po Božju i manje imamo stvarnih snova koji mogu nositi naš život idealizmom i neprolaznim uvjerenjima. A onaj tko nema Božju misao niti razumije Božje naume, kad nadođu poteškoće, dvojbe i sumnje griješi i povlači krive poteze i protiv Boga i protiv ljudi, jer, neupućen, prosuđuje isključivo na ljudski način.

Nešto slično opisuje i današnje Evanđelje stavljajući nam u prvi plan životnu dramu i kušnju koju je proživljavao sveti Josip, Marijin zaručnik, koji je stjecajem okolnosti izbliza pratio sva događanja vezano uz rođenje našeg Gospodina. Za pretpostaviti je da je, kad je upoznao Mariju, bio sretan što je našao sebi za zaručnicu jednu čestitu i pobožnu dušu s kojom je mogao dijeliti svoja duhovna i vjerska uvjerenja, što nije uvijek bio slučaj sa svakim. Josip bio sretan što je u Mariji pronašao idealnog sugovornika, jer je ona razumjela ono što je on osjećao kao čestit i iskren vjernik predan Bogu, kao što je i on jako dobro shvaćao njezinu želju da se Bogu potpuno posveti. Upoznao je osobu s kojom je mogao dijeliti svoju ljubav prema Bogu, s kojom je mogao sanjati Božje spasenje svom narodu i s kojom se mogao i sam potpuno Bogu posvetiti, što je bio veliki milosni dar. Doista on nikad nije pretpostavljao da je bračni život stvarnost koja se živi tek tako sama po sebi, kao da je moguće živjeti bez Boga, kao da je nebitno kakvi su vjerski osjećaji i spoznaje među zaručnicima. Jer kao i danas, tako je bilo i nekada, često se dogodi da vas ismiju kao sanjara ili odmahnu rukom kad nekome treba prenijeti iskustvo Boga, spoznaju da je on neizmjerno važan u životu, pa važniji čak od samoga života i braka, upravo jer je izvor i jednoga i drugoga.

Upravo jer je toliko bio oduševljen njezinom osobnošću, Josipu je moralo teže pasti kad je vidio da je Marija trudna. U kolikoj je mjerio bio sretan kad ju je upoznao i zaručio, sad je morao biti još više razočaran i povrijeđen. Ta spoznaja je u njemu izazvala pravu tjeskobu. Nije mu bilo žao što je vjerovao u jedan životni ideal, premda ga je ražalostilo što je ostavljen na cjedilu. Unatoč svemu ipak je imao toliko prisebnosti i snage duha, da je odlučio reagirati sukladno Božjim odredbama i Božjoj misli. Premda je Marija izigrala njegovo povjerenje, kako je tada mislio, to nije bio razlog da on izigra Božje, pa je zato odlučio da je potajno otpusti, a da joj on ne naudi, niti da bude uzrokom mogućega zla koje ju je moglo zadesiti kad se otkrije njezina trudnoća.

No ovakav svet i pobožan čovjek koji se vodio Božjom mišlju, koji je bio zavrijedio, poradi svoje pravednosti, biti skrbnikom Prečistoj Djevici i Sinu Božjemu, primio je pomoć s neba, te je po anđelu Gospodnjem došao do spoznanja cijele istine o onome što se dogodilo. Mužu tako uzvišena duha Bog je otkrio svoj plan u punini, te ga pozvao da surađuje na njegovu ostvarenju, što je Josip spremno i učinio. Spoznao je do kraja Božje naume, te je prihvatio jamčiti svojim životom njihovo ostvarenje na zemlji, a Bog mu je kao nagradu podario prisutnost i blizinu neoskvrnjene Djevice i svoga Sina. Tako je Josip dobio milost koju je tražio. Želio je zasititi glad i potraživanja svoga duha Božjom prisutnošću, što mu je Bog udovoljio na tako jedinstven i čudesan način. Shvatio je da su njegove želje za Bogom i traženja Božje pravednosti na zemlji imale smisla, te da su došle do svog konačnog ostvarenja, ne zaobilazeći ni njega poniznog i čestitog Božjeg slugu. Postalo mu je jasno da se njegovi snovi i ideali ostvaruju, premda je morao proći kroz kušnju. Jer je sanjao Božje snove na zemlji, Bog ga nije ostavio u trenutku tjeskobnih promišljanja i dvojbi, u kojima je i dalje snovao sukladno iskustvu Božje pravednosti, a ne svojih ljudskih uvjerenja. Upravo dok je snovao kako Mariju potajno otpustiti, Bog mu je u snu dao vijest i svijest o svome božanskom planu, u kojem je prepoznao ispunjenje ne samo svojih, nego i snova cjelokupnog čovječanstva.

Zato jer je bio muž pravedan i neporočan, Bog ga je i izabrao, te mu je dao za nagradu najveći dar, osobu s kojom je mogao dijeliti svoje životne ideale i snivati Božje snove. A nakon što je razriješio svoju tjeskobu, osjetio je neizmjerno olakšanje i duboku radost što je mogao prigrliti k sebi tako uzvišeno biće kao što je bila Marija i što je mogao biti skrbnik onome koji će biti Emanuel – s nama Bog. U situaciji u kojoj se našao, odnos prema Mariji za Josipa je najprije bio ljudsko pitanje, a tek nakon toga i božansko. No on je pokazao da je imao božanski obzir prema ljudima, te je potom mogao prihvatiti nakon viđenja u snu da je to doista Božja stvar. Njegova vizija, kao i stav prema ljudima počivali su na njegovoj pravednosti, koja nije samo ljudska kategorija, nego prije svega božanska. Josip je izbjegao ljudsku naprasitost i brzopletost. Nije se upuštao u osuđivanja ljudi, pa i kad je osobno mogao biti povrijeđen onim što se dogodilo, nego je snažno prianjao uz Boga i njegovu volju, tako da je kao nagradu dobio da može u svoj dom udomiti Božjeg Sina.

Poput Josipa i sami smo pozvani oduševljavati se Božjom blizinom i prisutnošću, te tako i nama može pasti u dio isti Božji dar, dar Božjeg Sina. Kako bismo doživjeli radost Božića, pa i kad se mukotrpno probijamo kroz muke i poteškoće, kroz nevolje i tjeskobe, uvijek nas treba voditi Božja misao i nadahnjivati njegovi sveti ideali. Hranimo stoga svoj duh njegovom riječju i napajajmo dušu milošću, kako bismo i sami omogućili Božjem Sinu da se još jače uprisutni u naš narod i da ga otkupljuje od grijeha njegovih. Ne bojmo se snivati Božje snove i biti poput Josipa idealisti koji žive od Božjih ideala, kako nas ne bi zarobili idoli ovoga svijeta. Budimo poput svetog Zaručnika Djevičina ljudi čiste savjesti i oslobođeni strasti, pa ćemo u snu uživati sveti mir i Božju utjehu. Dopustimo sebi snivati božanske snove, pa ćemo svom narodu priskrbiti budućnost posvećenu prisutnošću Božjeg Sina i našega Spasitelja Isusa, koji nas dolazi pohoditi, ali ga mogu primiti samo oni kojima je stalo do njega kao što je bilo stalo Mariji i Josipu. Činimo i učinimo sve što od nas traži sam Bog, kako bismo svoje snove i ideale pretvorili u stvarnost bogatu Bogom, prožetu Emanuelom – Bogom s nama.

3. nedjelja došašća – A

I treća nedjelja došašća kao i ona prethodna govori nam o Ivanu Krstitelju, s time da je prošle nedjelje bila u središtu pozornosti njegova aktivnost u narodu, a u današnjem Evanđelju nam je predstavljen kao zatvorenik. No premda utamničen, Ivan nije nemoćan i ne očajava, nego i dalje djeluje navjestiteljski među svojim učenicima. Njegov duh se ne da podrediti ljudskim sponama, nego traži nove putove djelovanja, pri čemu mu ni tamnica nije onemogućila zajedništvo s onim kojeg je navijestio kao Božjeg Mesiju i kojeg je prepoznao kao Boga koji dolazi. Kao što ni Božja riječ ne može biti okovana, tako isto ni Ivanov duh koji je služio njezinu navještaju nije bio okovan. Iz svega toga iščitavamo gorostasnu duhovnu veličinu Ivana Krstitelja, premda je on za vođe naroda Izraelova kao što je bio Herod bio tek samo jedan bespomoćni utamničenik. Njegovi učenici, a i cijeli narod, premda znajući da je žrtva kraljevih spletki i nemorala, nisu mu mogli pomoći, no on nije zbog toga očajavao, nego čuva svoj ponos i dostojanstvo. Koliko je Ivan bio velik i značajan u narodu najbolje pokazuje Isusov sud o njemu, te Isusov poticaj narodu da ga zna prepoznati u pravoj veličini i poradi pravih vrijednosti. Zato Isus tri puta pita narod: Što ste izišli vidjeti u pustinju?, skrećući tim upitima pozornosti na iznimnu Ivanovu veličinu i značaj. Tim više što je to izgovorio Isus svjedočanstvo o Ivanu postaje dragocjenije i vrjednije.

Isus potvrđuje da narod, srećom, ipak ne živi od lažnih ljudskih veličina, nego od Božjih ljudi koji svjedoče Božju veličinu, te stoga i potiče puk da u tim ljudima i promatraju samo ono pravo, autentično, Božje, a ne ljudsko, što je podložno promjenjivosti i manipulaciji. Njegova pouka vrijedi i nama danas, u vremenu kad nas društvo uči tome da su neki ljudi ili kategorije ljudi poznati i veliki, želeći nas oduševiti njihovom veličinom predlažući nam ih za uzore. Tako se stvaraju umjetne veličine ljudi koji su poznati po egzibiciji, glumi, navodnoj umjetničkoj vrijednosti, ali ih se u biti promiče zbog neuredna i nećudoredna života. Koliko je to pristrano vidi se i po tome što malo tko od onih koji, uz posao kojim se bave, ako žele sačuvati čestitost, poštenje, čednost i druge vrline i vrijednosti, teško se probijaju u takvom svijetu i javnost ih guši. Društvo nas uči da se povodimo za nekima samo zato što su medijske zvijezde, a najčešće stvara zvijezde koji odgovaraju vrlo površnom i prikraćenom profilu ljudskosti. Nama danas društvo nudi kao uzor one koji se glede vrijednosti života povijaju kao trstika na vjetru u onim najozbiljinijim i najsvetijim pitanjima života. Danas nam se nude za uzore i idole ne samo oni koji se odijevaju mekušasto, nego i oni koji su stručnjaci za razodijevanje i obezvrjeđenje ljudskosti.

Ivan Krstitelj nije bio povodljiv, niti je Isus htio da budemo povodljivi ljudi, pa niti da se povodimo za njim. Isus je prije svega htio da uočimo njegovu veličinu koju je imao pred Bogom, jer je bio i više nego prorok. Isus nam ga stavlja za primjer koji valja nasljedovati pa i onda kad mu ljudi nisu iskazivali proročke časti, nego su ga držali u tamnici. Doista, ako slijedimo njegov primjer i riječ, uvijek će nas nedvojbeno dovesti do Isusa, kao što je doveo njegove učenike koje je i poslao k Isusu da u njemu otkriju Mesiju.

Danas također nije ništa manja potreba da drugi u nama kršćanima uoče proroke, to znači kreposne ljude, poput Ivana. On je pripravljao kako svoje učenike tako i cijeli narod da otvore oči i da traže i nasljeduju Mesiju, kao što ga je i sam iščekivao i otkrio. Upravo tom snagom je mogao Ivan usmjeriti svoje učenike prema Isusu, svjestan da je Mesija već došao. I kao što je Isus za sebe rekao da oni koji se pitaju o njemu tko je i što je njegovo poslanje, trebaju promatrati djela koji čini i iz njih izvoditi zaključke, tako je rekao i onom naraštaju o Ivanu. Ivan je ljude privlačio svojom dosljednošću, te je Gospodin pohvalno govorio o Ivanovom djelovanju pogađajući bit Ivanove osobe i djelovanja. A cijeli puk je Isus pozvao da prosuđuju Ivanova djela, te da iz njih izvlači zaključke o njegovoj dosljednosti, neporočnosti i vjernosti Bogu.

Doista, kad se ljudi povijaju pred vjetrovima moda kao trstike na vjetru, kršćani trebaju biti dosljedni i ustrajni poput Ivana, jer samo tako možemo postati izazovan naraštaj koji nekome nešto znači i koji privlači snagom svojih uvjerenja i čvrstoćom svoga života. Kad ljudi predaju svoje živote živeći mekušasto, kršćani su poput Ivana pozvani živjeti skromno i razborito. Dok neki prodaju svoje živote, vrijednosti i uvjerenja kako bi se obukli u mekušaste haljine, dotle kršćani u svoj jednostavnosti ne dopuštaju da ih zavedu zamame ovoga svijeta ili kakva druga vrsta gramzivosti. Nama vjernicima Gospodin dodjeljuje zadaću poput Ivanove, a ta se zadaća sastoji u tome da budemo novi naraštaj, naraštaj koji živi izazovno u ovome svijetu, kako bi Gospodin mogao u ovom naraštaju uzviknuti: Što ste izišli vidjeti?

Budimo stoga izazovan naraštaj, budimo izazov koji privlači snagom svoje dosljednosti, snagom neporočnosti, naraštaj koji se ne prodaje mekušcima ovoga svijeta, niti se dodvorava svijetu za mekušaste haljine. Mekušasti ljudi i sami mekušci žive po kraljevskim dvorima, po centrima moći ovoga svijeta, u takozvanim elitnim krugovima, visokim društvima i među estradnim zvijezdama koje svaki dan pune stupce medijskih zanimljivosti promičući mekušast i izopačen način života. A mi kršćani, ako želimo biti izazov svijetu, trebamo pružiti prigodu da u nama vide nešto drugo, nešto novije i sveto. Ali svakako ono što se podudara s Isusovom vizijom Ivanova djelovanja. Samo tako i sami postajemo glasnici Božji koji pripravljaju put Božjem Sinu. U tom smislu vrijeme došašća je za nas poziv da budemo izazov svijetu u kojemu živimo. Pa i onda kad su nas mekušci ovoga svijeta spremni prezirati, osuđivati, zatvarati, kao što su učinili Ivanu, mi ne možemo ne naviještati Božju istinu i prisutnost u svijetu.

2. nedjelja došašća – A

 Nakon što nam je prve nedjelje došašća Gospodinu uputio poticaj da svoje vrijeme živimo odgovorno poput Noe, današnja nam misna čitanja u prvi plan stavljaju osobu Ivana Krstitelja. Njegov nam lik doziva u sjećanje dužnu ozbiljnost kojom treba pristupiti činjenici Božje blizine i njegova dolaska među nas ljude. Upravo nam osoba Ivana Krstitelja, Gospodinova preteče i velikog navjestitelja njegova pojavka ukazuje na to kako je došašće izazovno vrijeme kad nam se uozbiljiti i zauzeti radikalan stav pred Bogom. Poziv na ozbiljnost bio je Ivanova specifična zadaća, jer je promatrao ljude svoga naraštaja, primjećujući da dio njih nije mario za Boga, a dio njih nije znao kako se dosljedno i dostojno pripremiti za događaj Božjeg dolaska.

Promatrajući sebe i svoj naraštaj primjećujemo da se i mi ponašamo istovjetno naraštaju Ivanova vremena, te nam onda njegov poziv i osoba vrlo rječito svjedoče što nam je činiti. Kako smo i mi nesvjesni Božje blizine, to jest njegova kraljevstva, to znači da ne živimo intenzivno u svemu onome čemu nas je Bog poučio. Uslijed toga prema Bogu zauzimamo vrlo površan stav, kao da se radi o nekom nestvarnom ili udaljenom biću. No što više postajemo svjesni njegove blizine, to postajemo sve više svjesni neponovljive vrijednosti svoga života kojim se ne možemo kockati niti se smijemo poigravati. Život je, kako je jasno doživio i Krstitelj, jedinstvena prigoda koju nemamo pravo proigrati. Ali osim što je osjetio da je život neponovljiv, osjetio je također da mi sami od sebe nismo u stanju sačuvati njegovu nepovredljivost u svijetu u kojemu živimo, pa nam onda sam Bog dolazi kako bi nas tome još jasnije poučio i na to upozorio. Na žalost naš je život satkan od mnoštva izgovora kojima ispričavamo sami sebe, poradi čega ostajemo prizemljeni u svojoj površnosti. To je pokazatelj da nismo dobro razumjeli ni doživjeli Boga. Ivan je tako, svjestan da je grješnost ozbiljan problem i zapreka našem životu pred Bogom, pozivao svoj narod da se obrati tvrdeći da se približilo kraljevstvo nebesko. On ih je poticao da ispovjede svoje grijehe te raskajanih srca pristupe Bogu.

Ivan, i sam čovjek, dobro je razumio ljudsku slabost, pa i grijeh koji se događa kao posljedica iste, ali je ipak zazirao od jedne kategorije, što se nije strašio niti otvoreno reći. Smetali su ga dvolični prevrtljivci koji su se ponašali kao da su sebi dostatni. Premda su dolazili na Jordan podvrći se Ivanovu krštenju, nisu to činili s dužnom ozbiljnošću, nego samo da zadrže dobar glas u narodu. Njima Bog nije trebao, niti su dolazili k Ivanu da bi čuli njegov navještaj o skorom dolasku kraljevstva Božjega. I što je najgore, za takvo tvrdokorno opiranje Bogu tražili su uporište u Božjoj riječi – u Svetom pismu. Za sebe su tvrdili da su djeca Abrahamova, članovi Božjeg naroda, misleći kako je to dovoljno kao pokriće za vječni život, dok su bili slijepi za vlastiti grijeh, tvrdoću i otpor srca prema Bogu.

Nitko od nas nije imun na takvu napast, kojoj su mnogi u našem vremenu podlegli. Toliki su koji se poput farizeja i saduceja pozivaju na Boga i Božju objavu, navode njegove riječi dijeleći drugima lekcije, ali nemaju Božje ciljeve ispred sebe, kao što je imao Ivan. Tako se događa da, umjesto da im Božja riječ posluži za priznanje grijeha i obraćenje, oni se njome služe na neispravan način kako bi ozakonili svoj grijeh. Umjesto da ih Božja riječ dovede da odbace i okaju svoj grijeh, oni je koriste kako bi ismijavali one koji je ozbiljno drže do Boga i bježe od grijeha. Takve ohole dvoličnjake Ivan ni danas ne bi poštedio oštrih riječi, jer oni ne pristupaju Bogu s dužnom ozbiljnošću. Stoga bi i njih danas nazvao leglom gujinjim, jer takvi nose u srcima veliku dozu otrova grijeha, a glume velikodušnost i humanost, pozivaju se na skrb za sve ljude, te se predstavljaju dežurnim tumačima morala. No takvima, među kojima su bili narodni vođe iz farizejske i saducejske sljedbe, nije ostavljao mnogo prostora, jer su na vrlo proziran način iskrivljivali Božju istinu. Razmetali su se lijepim riječima i obećavajućim izjavama, ali su bili daleko od Boga, od Božje volje i od njegova života. A da im pokaže koliko ozbiljno misli, uvjeravao ih je žestokim riječima da je Bog već tako blizu te da ne će umaći njegovoj srdžbi ako se ne obrate: Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.

Budući da Ivanovo upozorenje vrijedi za sve nas, mi vjernici se držimo ozbiljno ne samo riječi nego i primjera Ivana Krstitelja, bez obzira što bi suvremeni farizeji i saduceji o nama mogli misliti ili nam pak predbacivati da smo preozbiljni i da pretjerujemo s vjerskim uvjerenjima. Ne odgađajmo vlastito obraćenje i pripremajmo put Gospodinu, jer nam je doista blizu. Živimo sasvim ozbiljno, te ne opravdavajmo vlastite propuste, jer nas pred Bogom ne može opravdati ništa nego raskrajano srce. Ako itko pozna naše slabosti, te za njih ima razumijevanje, onda je to Bog, te mu zato i nije jasno zašto tražeći izgovore i opravdanja bježimo od pokajanja i obraćenja kad nas on ne želi kazniti nego spasiti. Ne udaljavajmo se od njega i ne odgađajmo vlastito obraćenje i ispovijedanje grijeha, jer je Božji dolazak tako neposredan. Ne budimo neozbiljni i površni, jer radi se o našem spasenju.

Donosimo plodove dostojne obraćenja, to jest živimo istinsko zajedništvo sa živim Bogom. U protivnom ćemo se ili osušiti ili donositi loš plod, a za takva stabla Božja blizina je kao sjekira koja odsijeca i u vatru baca. Budimo obraćena djeca Božja kojima je došašće prigoda za kajanje, i ne dajmo mjesta oholosti da i sami ne postanemo leglo gujinje – dvoličnjaci koji traže bilokakav izgovor za bezbrižan život u bezboštvu ovoga svijeta. Radije poput Ivana pokažimo da je jedini put bezbrižnosti vjernost Bogu i ozbiljno obraćenje koje nam daje sigurnost da smo Božje žito što ga on sam skuplja u svoju žitnicu. Obdareni i obogaćeni potom prisutnošću Boga koji dolazi, budimo njegov vjerni puk što na zemlji revno priprema put Gospodnji – put vječnoga spasenja za sve ljude dobre volje.

1. nedjelja došašća – A

Čitanja prve nedjelje došašća potiču nas da upoznamo stav koji kao vjernici trebamo zauzeti pred činjenicom dolaska Sina Božjega. Tako nas Isus u današnjem Evanđelju poučava o načinu na koji se ima dogoditi dan njegova drugog dolaska, a iz njegovih riječi izvući nam je spasonosne zaključke o stavu koji nam je zauzeti glede toga dana. Kako bi nam ukazao na pogubnosti kojih se valja čuvati, prisjeća se potopa opisanog u prvom starozavjetnom spisu – Knjizi postanka. U tom smislu je znakovita njegova rečenica: „Kao u dane Noine, tako će biti dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one  – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije  tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega.“

Dok upozorava svoje suvremenike kako trebaju biti spremni za dolazak Sina Čovječjega, Isus predbacuje naraštaju koji je živio u dane Noine da je živio neprimjereno, te je bio zatečen potopom koji se dogodio. Međutim, kad pročitamo Isusove riječi, onda dolazimo do zaključka da su ti isti ljudi živjeli na način koji se danas naziva normalnim načinom života. On im predbacuje što su jeli i pili, ženili se i udavali, ali to je nešto bez čega se ne može. Ako Isus tako reagira predbacujući između ostaloga što su se ženili i udavali, dalo bi se zaključiti da je on bio protiv njihova bračnog života, te da je bračni život bio najveća zapreka ispravnoj spoznaji vremena u kojem su živjeli. Vjerojatno mu je zasmetao njihov tradicionalni način življenja, koji su oni smatrali normalnim, te mu se suprotstavio kao lošem načinu koji ih je onemogućio da prepoznaju znakove vremena. Nisu bili svjesni Božje blizine, jer su se bavili brakom i obitelji, te su zaslužili kaznu potopnu jer im je bilo važnije ženiti se i udavati.

 Ali ako Isus njihov način života nije držao dovoljno dobrim prije potopa, onda ni nama ne savjetuje da živimo takvim stilom života prije njegova dolaska. Kako onda nisu mogli proći nekažnjeno da ih dan ne iznenadi, tako ni naš naraštaj neće proći nekažnjeno o dolasku Sina Čovječjega.  To znači da i od nas danas i od našeg naraštaja Gospodin očekuje da se pobunimo protiv takvog zastarjelog i uhodanog načina života kao što je bio život onog predpotopnog naraštaja. A vidimo doista oko sebe toliko pojedinaca i skupina koji se vrlo energično i polemično protive tradicionalnom braku i obitelji do mjere da ga žele razoriti, koje su radikalno protiv braka i obitelji kao normalne sastavnice ljudskog života. Danas uspostavljaju neke nove načine života i neke nove zajednice koje bi trebale zamijeniti tradicionalnu i zaostalu zajednicu, protiveći se ujedno braku muškarca i žene ne prihvaćajući ga za naravnu datost u životu. No ako je čak i Isus dvojio o korisnosti takve normale, i nama se upitati nismo li i sami pozvani stati na stranu ovih koji su protiv braka i obitelji, te napokon dati čovječanstvu nešto sasvim novo i bolje, nešto što bi bolje odgovaralo trenutku u kojem živimo. Ako je on u Evanđelju predbacivao ljudskom rodu da je zakazao jer su se ljudi ženili i udavali, zar ne bismo i mi trebali slijediti njegov kritički odnos prema ženidbi i obitelji, te tako biti vjerni njegovoj volji i želji? Imamo li pravo i dužnost i mi se podići protiv takvog oblika braka i obitelji, kad je i on to učinio?

Nije stoga bespredmetno postaviti pitanje što je Isus zaista htio kad je izgovorio gore navedenu rečenicu. Pravo je pitanje je li njemu doista smetao tradicionalni brak i smatra li ga uzrokom potopa i Božje kazne? Je li ih onaj dan potopa zatekao samo zato što su se ženili i udavali, što su jeli i pili, ili ih je zatekao zbog nečeg drugog? Nadalje, valja razumjeti što Isus stvarno predbacuje naraštaju Noinoga vremena?

Isus, međutim, predbacuje naraštaju iz Noinih dana da su se ženili i udavali, a Boga zaboravljali, umjesto da Boga uvedu u svoj brak i obitelj, kako bi živjeli po Bogu. A život po Bogu ne može biti tradicionalan, nego svet i jedinstven. Umjesto da budu uronjeni u Boga, bili su uronjeni u svoju svakodnevnicu, u bavljenju ljudskim poslovima, kao i u život u braku sasvim na ljudski način. A jer je naš Učitelj i Gospodin posvetio brak svojom prisutnošću, on doista ne smije biti tradicionalan, nego mora biti živ i nadahnut Bogom, u protivnom postaje lak plijen sotonskih sila koji žele njime ovladati, kao što su ovladali i u dane Noine, zbog čega je došla kazna potopna.

Zastrašujuće je i porazno kako ni danas nismo svjesni da smo pred živim Bogom, da nam je on blizu, te da će nas u onaj dan pitati da položimo račun o vlastitom životu, bilo da smo oženjeni, bilo neoženjeni. Presudno će biti jesmo li znali živjeti u njegovoj prisutnosti, svjesni da je on s nama u vremenu, te da prati naš hod. Zato nas je Gospodin u današnjem Evanđelju poučio da nije dovoljno da brak bude kao u dane Noine, jedna obična svakodnevna stvarnost, jer ako bude takav, onda će ga vrlo lako razoriti destruktivci ovoga svijeta, budući da nije dovoljna samo naravna snaga da bi im se oduprli. A kako se radi o borbi protiv sila zla koje se obaraju na brak i obitelj, potrebno je imati nadnaravnu svijest i snagu, kako bismo se oduprli. Nije dostatno da u našim obiteljima bude samo onaj tradicionalni odnos i naravni brak, nego onaj nadnaravni, sasvim božanski odnos koji izlazi iz okvira tradicionalnoga. U braku i obitelji je potrebna ljubav koja se ne može i ne smije svesti na tradicionalnu, nego ljubav koja crpi svoje postojanje u onoj božanskoj ljubavi, u onom božanskom daru. Stoga možemo reći da Isus nije za brak koji bi bio blijeda kopija Stvoriteljeva plana, nego je za brak koji je ujedno odraz živoga zajedništva s Bogom.

A da Bog, uostalom, nije protiv braka i obitelji, vidimo po tome što, kad spašava ljudski rod, opet ga spašava po Noinoj obitelji i obiteljima njegovih sinova, što znači da mu nije smetao brak i obitelj, nego loš život u braku. Smetao mu je bračni život kao tradicionalni život, promatran kao da se radi samo o naravnoj ljudskoj datosti, umjesto da se u njemu razazna onu božansku. Zato današnjim mrziteljima braka ne smeta ta naravna, to jest ona koja smeta Bogu, nego im smeta upravo ona dimenzija koju Bog izgrađuje, čime se potvrđuje da su se opredijelili služiti zlu i Zlome kako bi ugrozili božansku ustanovu i vrijednost braka. Zato bi oni htjeli uništiti ‘tradicionalni’ brak, ali ne s ciljem da stvore novi i uzvišeniji, kao što to Bog čini, nego da brak svedu na ljudsku pohotu prema kojoj je bilo kome dopušteno činiti što ga volja i stupati u zajedništvo s kim ga volja. Teško je u toj mržnji protiv Boga i borbi protiv svetosti braka ne vidjeti sotonske prste, teško je ne osjetiti količinu mržnje, bezumlja, bezakonja, bezboštva koji vode prema uništenju čovječanstva.

Te, stoga, kad vidimo što se sve širi u društvu danas, onda bismo čak mogli ustvrditi da bismo bili sretni kad bi se u naše vrijeme ljudi ženili i udavali, to jest poštivali brak barem na naravan način kao u dane Noine, jer je danas izopačenost uhvatila toliko maha da danas civilizacija ne dopušta kao normalno ono što je doista naravno u ljudskim odnosima, a to je brak muškarca i žene. A ako Gospodin prigovara onom naraštaju koji se ipak naravno ženio i udavao, što bi tek rekao bezumlju našeg naraštaja?

No kao u dane Noine, i danas je moćan Bog po malom broju svojih vjernih pobijediti ovo sotonsko likovanje i bijes koji proizlazi iz obijesti. Neka nas uozbilji Bog koji dolazi, kako bi svatko od nas bio svjestan njegove blizine i prisutnosti koja nas obvezuje, te nam dadne snagu za autentičan život pred licem njegovim. Budimo spremni na njegov dolazak, jer on sigurno dolazi, a s njime i njegova nagrada i kazna, svakome prema djelima njegovim.

Svetkovina Krista Kralja svega stvorenja – C

Od dana njegova rođenja u Betlehemu do dana njegove smrti u Jeruzalemu, mnogi su se pitali je li Isus žuđeni kralj židovski, o čemu svjedoči i današnji evanđeoski odlomak u kojem čitamo kako je o njegovoj kraljevskoj časti proturječno svjedočio natpis na križu, kako su mu se na račun toga rugali rimski vojnici, a pogrđivao ga jedan od razbojnika. A još prije toga o njegovoj kraljevskoj časti i ulozi su bili obaviješteni pastiri i mudraci s Istoka, raspravljao Herod Veliki sa svojim savjetnicima i židovski puk koji je iščekivao Mesiju – spasitelja. Doista je bilo izazovno pitanje je li on kralj i kad će uspostaviti kraljevstvo Božje na zemlji, te je malo tko od onih koji su ga poznavali ili o njemu slušali bio imun na ovo pitanje. Tijekom njegova života mnogi su ga prihvaćali za kralja, a velika većina njih je prema njegovoj kraljevskoj moći imala ili stanovitu zadršku ili su njegovo kraljevstvo zamišljali sukladno svojim idejama o načinu ostvarenja Božjeg kraljevstva.

Vjerojatno smo danas i mi vjernici čuđenje u svijetu dok slavimo Krista Kralja, to jest kad uz onu zakonitu ljudsku vlast imamo potrebu ispovijedati i Boga za svoga kralja. Mnogi se pitaju čemu to, držeći suvišnim i nepotrebnim pripisivati Bogu takve zadaće. Nisu rijetki ni oni koji u tome vide eventualno ugrožavanje ovlasti zemaljske vlasti u vršenju njihova poslanja te im više smeta kad se vjernici klanjaju Bogu kao kralju, nego da im zemaljska vlast nametne svoj totalitarizam. Stoga slaviti Krista kao kralja postaje izazovno, jednako kao što je izazovno potražiti koji su načini njegova kraljevanja i okviri kraljevskih ovlasti. Valja propitati zašto je Isus htio sebi kraljevski naslov iznad glave na križu, kad ga je taj isti naslov što mu je stajao iznad glave doslovno stajao glave, kao što treba vidjeti ima li sukoba između zemaljske i nebeske, duhovne i svjetovne, ljudske i božanske vlasti.

Naš Učitelj nam je dao jamstvo svojim riječima i životom da nije došao uzeti zemaljsku vlast i doista je bio dosljedan u svemu što je govorio. A od onih koji su mu povjerovali uvijek je tražio poštovanje prema zakonitoj zemaljskoj vlasti, pa i onda kad se ta vlast prema njima nije ponašala prema zakonskim načelima i općeljudskim vrijednostima. Ali i tada kad stvari stoje tako, ne znači da Isus ne zna koje su granice i okviri svake vlasti koje ne bi nijedna smjela prelaziti. Ne znači da civilnoj vlasti daje za pravo da bude totalitarna, da bude isključiva, da služi samo jednom dijelu naroda ili samo interesima jednog dijela građana. To ne znači da je smatra jedinom vlašću i da osporava potrebu da ljudi spoznaju i onu drugu vlast koja postoji za njih, a to je duhovna – Božja vlast na zemlji. To ne znači da je smatrao kako samo ljudska vlast treba uređivati ljudski život, upravljati njegove odluke i izbore, te sačinjavati načela prema kojima će živjeti. To ne znači da odobrava da ljudska vlast uzima sebi božanska prava, to jest prava na nepravedne odluke, na kršenje ćudoređa, gaženje savjesti pojedinca, pristranog određivanja vrijednosti. To ne znači da državna vlast smije polagati prava na područja koja nisu u njezinoj nadležnosti, da ona određuje granice dobra i zla, da nameće svoju volju i odluke u sadržajima ljudskoga života koja nisu u njenoj ovlasti. To ne znači da joj je dao za pravo da prelazi granice svojih ovlasti, te da ljude podređuje sebi umjesto da služi ljudima i stvarnom cilju i smislu njihova života. To ne znači da je dao za pravo zemaljskim kraljevima, to jest moćnicima, političkim strankama i bezbožnim udrugama da ovladaju ljudskim savjestima, da oni postanu kriteriji i učitelji ćudoređa, jer savjesti pripadaju samo Bogu koji ih upravlja i ispravlja, pročišćuje i uzvisuje.

Doista, Bog je stvorio savjesti i on ih posvećuje istinom o životu, on ih upravlja stvarnom dobru, te je jedini moćan obdariti ih spasenjem. On ih poučava i daje im unutarnju snagu koja se ne povija pred moćnicima ovoga svijeta, koja se ne ravna prema gospodarskom interesu, niti prema naputku ideoloških istina jednakih lažima. Bog je onaj koji savjestima daje snagu kad trpe, koji im daje slobodu kad ih ljudi zarobljavaju u svoje mreže, koji ih liječi kad su ranjene. Jer doista čist obraz i slobodna savjest najveća su dobra našega života koja nas uzdižu do kraljevskog dostojanstva. Toga je postao svjestan onaj raskajani razbojnik koji u trenutku umiranja upravlja svoj pogled prema raspetom Bogu, moleći oproštenje grijeha i spas duše, te postaje pobjednik koji prima veći dar nego da ga je Isus skinuo s križa u tom trenutku.

Stoga današnja svetkovina Krista Kralja služi kako bismo razumjeli razlikovati ta različita područja i te različite načine vladanja. Krist je došao među nas ljude ne samo da nas pouči pokornosti zakonitim civilnim vlastima, nego da nas nauči kraljevati i gospodariti životom kao gospodari vlastite savjesti i vlastitih životnih vrijednosti. Prvi kršćani su to vrlo jasno razumjeli, jer dok su s jedne strane bili lojalni građani rimskoj vlasti, s druge pak nikada nisu dopustili da ljudska vlast zagospodari njihovim savjestima i da im ljudska vlast određuje duhovne vrijednosti. Za tu su istinu polagali i živote, kao što je učinio i njihov raspeti Učitelj. Prema njima, ljudska vlast, samo zato što je imala zadaću donositi zakone za uređenje društva, nije sebi smjela uzeti pravo da donosi zakone prema iskrivljenoj savjesti i izopačenim vrijednostima. Prvi kršćani su se stoga izložili stajući u obranu ove kraljevske zadaće i neizmjerne moći ispravne savjesti koja čovjeku može podariti vječni život u Kraljevstvu Božjem. Njihova mučenička krv na tu zadaću obvezuje i nas danas.

Svojim dolaskom među ljude, a to pokazuje i raskajani razbojnik, Gospodin je uspostavio vladavinu svoga kraljevstva u savjestima i srcima ljudi postavši on sam kraljem savjesti i ljudski srca. Od tada naše savjesti postaju nepovrediva svetišta Božje prisutnosti. Tim činom Isus je odredio granice i područja svake ljudske vlasti, čija zadaća nije gaziti ispravne savjesti i srca ispunjena smislom i vrijednostima, nego im služiti. Njegovo umiranje na križu bila je pouka kršćanima kako se i na križu može kraljevati, usmjeravajući svoju savjest prema Bogu i podređujući svoj život njemu kao jedinom smislu i cilju života. To nam je smjerokaz i u ovim izazovnim vremenima kad se nalazimo pred bahatošću moćnika koji ne vode računa o glasu savjesti ni o vapaju pravednika, nego potpisuju osude obojene ideološkim stavovima, vođene političkim oportunizmom, nametnute potom batinom sirove moći.

Kristova kraljevska pobjeda na križu doista nam daje snagu da ne dopustimo ideološki ispranim mozgovima da zaguše glas ispravne savjesti i onečiste naša srca izopačenom i prizemljenom vizijom čovjeka. Priklonimo stoga svoje savjesti k Bogu, i pod cijenu razapinjanja na križu, te ćemo tada postati gospodari i upravljači svoga života zaslužujući kraljevati s Kristom Isusom, Kraljem naših savjesti, u njegovu nebeskom kraljevstvu po sve vijeke vjekova.

Razmišljanje uz blagdan Marijina prikazanja u Hramu

Strah je negativan osjećaj kad čovjek vidi ili očekuje opasnost, bila ona stvarna ili nestvarna, te tako može biti utemeljeni i neutemeljeni strah. Svaki čovjek se rađa s mogućnošću takve reakcije, kojom se potvrđuje da osjeća kako oko njega postoji stvarnost koja ga nadilazi i kojom ne može upravljati i gospodariti, te se stoga strah smatra primarnom ljudskom emocijom. Ljudi su doista podložni raznim strahovima koji ih prate od početka do konca života. Strah, vrlo je očito, u čovjeku ima i svoju funkcionalnost, jer je poput alarma ljudskom biću da ga zaštiti od svega što izaziva nelagodu i čega se čovjek boji, te stoga potiče u čovjeku pozornost od mogućeg izvora opasnosti. Strahovi, međutim, mogu imati vrlo loše i razorne posljedice, jer osim što na neki način upozoravaju i štite biće od izvora straha, oni mogu dovesti u pitanje ljudsku svijest i u čovjeka uliti stanovitu nesigurnost. Čovjek pritisnut strahom osjeća se ugroženim, te mu se često ne može niti dokazati koliko je bezrazložno bojati se ako je strah neutemeljen, ili pak teško mu je pružiti pravu zaštitu ako je strah utemeljen. Strah može biti toliko jak da nadjača onu redovitu svijest koja bi mu trebala biti dostatno jamstvo za normalan život bez straha.

Isto tako može biti mnogo uzroka strahu, kao što ima mnogo vrsta straha i njegovih učinaka. Tako je jedna posebna vrsta straha prisutna u određenoj mjeri gotovo u svakom čovjeku, a to je strah od neizvjesnosti koju nam donosi budućnost. A kako nitko ne zna što ga sve čeka u životu, uvijek u sebi osjeća takvu neizvjesnost koja u njemu izaziva napetost i nemir. Čovjek je u neizvjesnosti jer se boji onoga što bi ga moglo zadesiti u budućnosti, te mu pokvariti planove, a donijeti nepredviđene nevolje i nepogode. I onda kad bolje sagledamo o čemu se radi, vidimo da je strah u konačnici pokazatelj redovito nepoželjan, bilo da je aktualan ili potencijalan, bilo da je stvaran ili postoji tek kao mogućnost.

Strah Gospodnji

Jedna od kategorija straha je i strah Gospodnji, kako nas uči Sveto pismo. Za razliku od drugih strahova od kojih Bog oslobađa čovjeka, ovakva vrsta straha se predstavlja kao poželjna, to jest kao svojevrsna krepost kod pobožnih ljudi koji imaju osjećaj za Boga. Doista, Bog je želio jednu vrstu straha kao pozitivnog iskustva kojim se priznaje i prihvaća njegovo gospodstvo nad čovjekom. Zato taj strah nije klasičan strah nego poštivanje njegove volje, te bojazan da protiv nje ne sagriješimo. Upravo ovakav strah je, proturječno, najbolja zaštita od onog straha koji čovjeku može nauditi uništavajući mu život, a to je strah od zlih ljudi i sila zla koje su prisutne u svijetu, kojih se čovjek trajno mora bojati jer se pred njima osjeća nemoćan i nezaštićen. Osjećajući nemoć pred njima, jer ih ne može sam od sebe pobijediti, u čovjeku se rađa strah da će postati njihova žrtva. Ali taj strah nije uvijek i najprije strah da ne postane zao, nego da mu sile zla ne naude na neki drugi način.

No sile zla kojih se boji one mu najviše naude u trenutku kad on prihvati logiku zla, te kad i sam počne činiti zlo, to jest kad ga navedu da izgubi strah Božji. U mnogim situacijama čovjek i ne vidi da se priklonio tim istim silama zla kad čini grijeh, a s druge strane panično se boji da mu se ne dogodi neko zlo u smislu bolesti, ozljede ili poslovnih neuspjeha. Navikao je činiti zlo kao da nije ništa, te to čak i pravda mnogim razlozima ne vjerujući da se događa zlo onda kad čini izbore suprotne od Božjeg ćudorednog zakona. Tako se još potvrđuje nepoučljiv o tome što je grijeh, a što je istinsko dobro za čovjeka. Da u sebi ima straha Božjega onda bi dobro razumio što je zlo, dao bi se poučiti o grijehu i tako bi stekao neprocjenjivu zaštitu zahvaljujući upravo strahu Gospodnjem. Tako je ljudsko iskustvo obilježeno zlom koje čini i zlom koje mu se događa, što u njemu izaziva strahove. Na neki način ostaje nemoćan pred zlim silama što ga čak može dovesti do očaja, izgubljenosti i rezignacije. A sve to nastaje u trenutku kad osjeća da ne može nadvladati te sile koje su oko njega. Na žalost ne vidi da bi mu strah Gospodnji bio protuteža svim ostalim strahovima koja bi ga vratila u ravnotežu.

No naša nebeska Majka Marija, iz onoga što znamo o njoj, živjela je u strahu Gospodnjem, te je pazila budno da ne učini propust i grijeh protiv Boga. Zato je bila slobodna od strahova ovoga svijeta, pa i od panične zabrinutosti za budućnost, jer je vrlo dobro znala da je u svakom slučaju pozvana Bogu se potpuno predati. Sve drugo joj je bilo manje važno, a sigurnost joj je dolazila od njegove očinske skrbi. Posjedujući krepost i dar straha Božjega budno je pazila da ne naruši zdravlje duše i tijela grijehom koji je oholo uzdizanje protiv Boga, te uzrok svih loših strahova i problema.

Lijek protiv našeg straha

Krepost straha Božjega koju je posjedovala Marija postaje nama danas put i lijek, jer nas uči kako ugađati isključivo Bogu tražeći život vječni, te stavljajući u drugi plan sve druge želje i potrebe. Postaje putokaz kojim nam je ići ako se želimo osloboditi strahova ovoga svijeta i strahova od budućnosti. Blagdan Marijina prikazanja u Hramu je blagdan kad slavimo Marijinu potpunu posvećenost Bogu, koja je odraz i pokazatelj straha Gospodnjega u kojemu živi, to jest onog osjećaja za Božju prisutnost protiv koje nipošto ne bi htjela pogriješiti. Smirujući riječi koje anđeo Gabriel izgovara Mariji u trenutku navještenja zorno opisuju stanje njezine duše: Ne boj se, Marijo! Ona je zaista bila vrlo pozorna na svaki titraj duha i jedno na što je pazila bilo je da ne sagriješi. O njezinoj cjelovitosti svjedoči nam blagdan njezina prikazanja u Hramu koji prenosi istinu da je bila cijela Bogu posvećena i da je od prvoga dana svoga života bila čuvana od grijeha, te da su roditelji Joakim i Ana budno pratili da je potpuno zaštite od toga zla i te pošasti. U tom duhu se razumijeva i njezin strah, pri čemu joj anđeo Gabriel pruža jamstvo da on nije napasnik koji kuša nego Božji poslanik koji naviješta radosnu vijest.

A budući da nam je kao putokaz prema spasonosnom izboru kojim se onda liječimo od svakog drugog straha, nije ni čudo da je onda častimo kao Gospu od Zdravlja. Ona nas vodi putem ozdravljenja od naših strahova učeći nas zdravu životu pred Bogom, kakvim je i sama živjela. Zato ovim jednim razmišljanjem možemo povezati i blagdan Marijina prikazanja u Hramu i blagdan Gospe od Zdravlja. Anđelove riječi djevojci i Djevici iz Nazareta otkrivaju kakvim je životom ona živjela i čega se bojala. Ona je bila milosti puna i Gospodin je bio s njom, a ipak je osjetila neku vrstu straha kad se anđeo pojavio na obzorjima njezine duše. Bojala se da je biće koje joj se ukazuje ne odalji od Boga, te je stoga i nama bojati se čega se i ona bojala i na način na koji se ona bojala. Ali isto tako nam je ljubiti sve ono što je ona ljubila i onako kako je ona ljubila. Upravo jer se prikazala Bogu i jer je bila milosti puna, Marija je imala takvo tjelesno i duhovno zdravlje poradi kojega je nama postala primjer i ideal, pomoćnica i zagovornica.

Mi kršćani bismo se trebali poput Marije bojati prvenstveno Boga kako bismo se oslobodili strahova. Jer društvo i mentalitet svijeta koji čovjeka želi ‘osloboditi’ od straha od grijeha, ali ne na način da ukloni grijeh iz okruženja, nego da ga proglasi nepostojećim, čovjeku čini medvjeđu uslugu čineći mu okruženje okuženim. Doista, tako nije moguće osloboditi se grijeha i njegovih posljedica, što se kasnije pokaže pogubnim, te se uspostavi da nas ne oslobađa nego na nas navlači svekolike životne strahove. Pođimo stoga odvažno za našom Majkom, Bogu potpuno prikazanom, te priskrbimo sebi istinsko zdravlje duše i tijela.

33. nedjelja kroz godinu – C

Slušajući Gospodinove riječi iz današnjeg Evanđelja, ostajemo nemalo zbunjeni zbog njihove ozbiljnosti i prijetećeg sadržaja. Naime, on najavljuje razaranje jeruzalemskog Hrama, razne ratove, pobune i nemire među narodima i kraljevstvima. Osim toga i mnoge prirodne pošasti kao što su potresi, glad, strahote i drugi znakovi s neba. I tu popis zala ne staje, nego se ona najgora zla  obaraju upravo na one koji vjeruju u njega. Zato on i reče da će se još prije tih predviđenih pošasti dogoditi progoni vjernika, jer će mnogi na njih dizati ruke, predavati ih u tamnice, vući pred kraljeve i upravitelje, od čega neće prezati niti najbliža rodbina, rođaci i prijatelji.

Nakon tako zastrašujućih riječi, rado bih tražio još neke odgovore od samoga Gospodina, jer je jedan dio tih riječi koji nas sigurno zbunjuje, te ne znam tko bi ih mogao bolje protumačiti od onoga koji ih je izgovorio. Pogotovo me zanima onaj dio koji se odnosi na progone Crkve i vjernika. Sasvim nam je očito da stoji to što je rekao, ne samo nekada u prvom stoljeću, nego i danas u dvadesetprvom. Činjenice koje gledamo oko sebe to jasno potvrđuju i govore za sebe, jer uvidom u svakodnevnu stvarnost iz našeg vremena i društva nedvosmisleno možemo pronaći i povući paralele. No više od samih činjenica zanima nas zašto to tako mora biti. Zašto se toliki ljudski bijes obara na sve što je Božje? Zašto takvi agresivni i militantni stavovi? Zašto tolika netrpeljivost ‘tolerantnoga svijeta’ koja je spremna drugoga ugroziti, pa i onda kad taj drugi nikoga ne ugrožava, nego tek polaže pravo da ispovijeda svoju vjeru i živi sukladno svojim uvjerenjima? Zašto čovjeku smetaju oni koji se pozivaju na Boga i Božja uvjerenja, a ne smeta im nitko od onih koji se pozivaju na ljudska uvjerenja ili pak na životinjski način života? Zašto im smetaju oni koji žive čisto i čestito, a ne smetaju oni koji ljudskim proglase i ono što je neutemeljeno i neprihvatljivo nazvati ljudskim?

Doista bi nas zanimalo zašto je nas svoje vjernike i sljedbenike ostavio tako nezaštićenima i izloženima u svijetu u kojem svatko polaže pravo da psuje, prijeti, zastrašuje, dok nama nije ostalo nego da se molimo, trpimo i šutimo? Dok svi drugi polažu prava na sva prava u društvu, pa i više od toga, vjernicima se uskraćuje ponekada i onaj temeljni minimum, kad se one povlaštene skupine osjećaju ugrožene istinom o čovjeku koju oni propovijedaju? Zašto Isus nama ne dopušta da budemo napredni poput svih ostalih ‘naprednih’ koji sebi dopuštaju pravo na ljudski primitivizam? Zašto nam ne dopušta biti snošljivi poput ‘tolerantnih’ koji toleriraju svaku vrstu bezakonja, osim da netko drugačije razmišlja i govori od njih? Zašto nam ne dopušta mrziti ‘čovjekoljupce’ koji nastupaju s toliko mržnje prema svemu što se ne slaže s njihovim pojmom ljubavi?

I dok postavljamo tolika pitanja tražeći odgovore kako bismo razumjeli svoju situaciju u povijesti, u ljudskom društvu, kao odgovor razaznajemo samo jedan, ako nas to može zadovoljiti. U današnjem evanđeoskom odlomku taj odgovor odzvanja dva puta: ‘Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega’, te potom: ‘Svi će vas zamrziti zbog imena mojega.’ Jasno nam odzvanja u ušima ono njegovo ‘zbog imena mojega’, premda ne znamo što je njegovo ime ljudima toliko skrivilo da su kivni na njega? Zašto to ime izaziva bijes i negodovanje? Zašto izaziva srdžbu i protivljenje? Što je ono lošega učinilo čovjeku i čovječanstvu?

Gospodin nam nije dao obrazloženja za sve to, no s druge pak strane jasno nam je rekao da se ne smijemo stidjeti njegova svetog imena. Pa i onda kad nismo razumjeli sve tuđe razloge zbog kojih se progoni ime Isusovo i s njime kršćansko ime, imamo svoje razloge poradi kojih ga trebamo postojano i svim silama čuvati. Trebamo ga ponosno držati, premda je ono isključivi uzrok netrpeljivosti i progona u svijetu. Bez obzira na sve ne smijemo se stidjeti biti ono što jesmo, vjernici obilježeni njegovim imenom, pa i onda kad će nas drugi progoniti zbog vjernosti tom imenu. Pa i onda kad nam svijet ne oprašta jer je Isus pobijedio duha ovoga svijeta, nama je častiti njegovo sveto ime. Pa i onda kad je svijet prema nama nesnošljiv jer je Isus raskrinkao njegove idole, nama ne preostaje nego slaviti njegovo sveto ime. Pa i onda kad svijet bjesni jer mu je oduzeo ‘pravo’ na rasplamsale strasti i na razarajuće grijehe, mi sebi ne možemo dopustiti vratiti se na grješan život. Pa i onda kad svijet izokreće vrijednosti i uzima laž za istinu, mi ne možemo ne svjedočiti istinu o Božjem dolasku u naš život. Pa i onda kad nas isključivi proglašavaju isključivima, mi ne možemo ne naviještati spasenje Božje u imenu Isusovu baš zato što ljubimo i želim dobro svakom stvorenju. Pa i onda kad ljudi radije prihvaćaju političke diktate, nego Božji nauk, mi se ne možemo ne podložiti tom imenu u kojemu je spasenje i život.

Častimo, stoga, to sveto ime, jer ono je za nas najveća blagodat i dragocjenost u kojoj pronalazimo najveće obilje života. Ne dajmo se obeshrabriti mržnjom i progonima, porugama i omalovažavanjima, prijezirom i odbacivanjem, jer samo po tom imenu jamčimo pravu budućnost svome narodu i cijelome svijetu. Štujmo ga, jer ono nas čini bogatima Bogom i nesebičnim za dobro čovjeka. Ponosimo se njime, jer ono nam je najveći dar neba. Utisnimo ga u svoja srca, jer je izvor svake ljubavi. Urežimo ga u pameti, jer je izvor najuzvišenije spoznaje. Opečatimo njime svoje savjesti, jer ih ono hrani istinskim vrijednostima. Prožmimo njime svoje biće, jer je ono izvor neprolaznog postojanja u vječnosti. Podložimo se tom imenu, jer je u njemu naše uzvišenje. Ostanimo postojani u vjernosti njemu, jer je ono izvor spasenja i života vječnoga. Dajmo svjedočanstvo o snazi tog imena i budimo mu oduševljeni svjedoci, kako bismo po njemu izlili Božji blagoslov na cijeli svijet.

32. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak opisuje Gospodinovu raspravu sa skupinom saduceja, pripadnika jedne od značajnih židovskih sljedbi onoga vremena. Za njih sveti Luka kaže da su bili prepoznatljivi po tome što su nijekali uskrsnuće. Ono što na osobit način upada u oči, te je posebno proturječno, oni su pokriće za svoje stavove uzimali iz samoga Svetog pisma služeći se metodom banaliziranja Božje riječi koju nisu čitali u duhu i smislu vjere, nego na vrlo pristran i iskrivljen način, te su onda i dolazili do čudnih zaključaka, kao što je bio zaključak o ne postojanju uskrsnuća. Vjerojatno su svojim jeftinim smicalicama poput one iznesene u današnjem Evanđelju zbunjivali neuke i jednostavne vjernike, pa su isto pokušali i s Gospodinom Isusom, nesvjesni koliko je njegova učiteljska mudrost nadilazila njihove doskočice. Izvlačili su Mojsijeve odredbe iz konteksta, uvjereni kako oni ispravnije misle i znaju više o životu, nego je znao Mojsije ili pak neki drugi od svetih vođa, proroka i učitelja Božjeg naroda.

Osim toga pitanje koje upravljaju Gospodinu otkrilo je da njihovo izravno zajedništvo s Bogom nikakvo, premda su bili čuvari Hrama i hramskog bogoštovlja. Stoga su i govorili o Bogu ne živeći u sjaju njegove prisutnosti i ne polazeći od zajedništva života s njime, što je jedno veliko proturječje, kao da djeca govore o roditeljima zaboravljajući da su im oni dali život. Njima su nedostajali temelji poimanja Boga, a htjeli su se praviti mudrima i govoriti o božanskim stvarima kao što je život vječni, pa su tako i završili da su u Boga i u život vječni projicirali sebe i svoje neznanje. Kad se vidi ova činjenica onda je dvojbeno što su uopće oni mogli uzeti za svoje pravilo života, te kakvo je uopće moglo biti njihovo ćudoređe ili pak životna i vjerska motivacija. Dvojbena je njihova krepost i doprinos dobrobiti vlastitog naroda, jer je njihova vizija bezbožna, a perspektiva prizemna. Dvojbeno je kakvu su budućnost mogli ponuditi svome narodu, te u što su ga sve mogli uvući obećavajući socijalni boljitak, političku samostalnost i gospodarski napredak bez Boga i bez izgradnje čvrstih duhovnih uvjerenja kao bitnog uporišta i nezamjenjivog polazišta bez kojeg nema bolje budućnosti. Oni su bili ljudi koji su se opredijelili živjeti samo za ovaj svijet, držeći ga jedinim svijetom u kojem se događa ljudski početak i konačni svršetak.

Kao što je bilo saduceja u doba Gospodinovo, možemo reći da saducejskih tendencija ima i danas u suvremenom društvu, pa i u našem narodu. Kao što su se oni nekada suprotstavljali zdravom nauku, tako i danas postoji sukob takvih dviju koncepcija, samo što se danas zovu drugim imenima. Dok s jedne strane postoji ona vjernička koncepcija života, dotle s druge strane postoji ona bezbožna struja, to jest skupina onih koji ne vjeruju u Boga i tvrde da čovjek i društvo mogu i moraju bez njega. To su oni koji ga drže eventualno nekom silom, principom ili čudnim bićem koje se baš i ne miješa u ovaj naš život. To su oni koje možemo prepoznati pod imenom ateisti ili agnostici, te za njih govor o Bogu i Božjem životu nema nikakve važnosti. Neki od njih su čak uvjereni da Božje vrijednosti i njegov zakon nanose štetu ljudima i ograničavaju njihova prava. Bore se, navodno, za čovjeka, ali ne za onoga kojemu je konačno odredište život vječni, nego onoga čiji život završava tamom groba.

I danas je mnoštvo saduceja koji svoje stavove pravdaju lijepim riječima ili teološkim doskočicama, to jest onih koji obećavaju pravo ostvarenje čovjeka, a ne znaju da bez Boga nema ni čovjeka. Ovakav saduceizam je prisutan u široj javnosti koja govori o Bogu, ali bez svijesti o njegovoj živoj prisutnosti, koja drugima dijeli vjerske lekcije, ali bez vjere, koja ljude uči ljudskosti niječući u isto vrijeme uskrsnuće i život vječni, koja dijeli ćudoredne lekcije drugima, a zanemaruju Boga izvor ćudoređa. Ovaj saduceizam se provlači kroz javnost na način da ateistički medijski djelatnici i anticrkveni mediji postaju glavni tumači vjerskih tema i dileme, uvjerenja i događaja. Ovaj saduceizam je sličan onom negdašnjem, jer kao što su saduceji nekada citirali Sveto pismo da bi govorili protiv živoga Boga i uskrsnuća, tako i suvremeni saduceji navode, na primjer, izjave pape Franje da bi govorili protiv Crkve, ispravnih vrijednosti i stavova vjernika.

Ne preostaje nam stoga drugo nego moliti Gospodina da nas očuva od ovakvog saduceizma, da ne zarazi duše vjernika. Moliti nam je Gospodina da nas očuva od napasti da svoju vjerničku svijest oblikujemo uz pomoć stavova suvremenih saduceja, umjesto da se okrenemo jedinome Učitelju i Gospodinu Isusu Kristu čiji nauk počiva na svijesti o Bogu živomu i činjenici uskrsnuća. Neka nas, stoga, naš Gospodin obdari svojom snagom i sviješću kako bismo i sami mogli vjerovati u Boga u kojemu svi žive, kako bismo se i sami jednom našli u njemu o uskrsnuću mrtvih. Neka nam svijest o tome ražari odgovornost za ovaj sadašnji život, jer ne možemo biti dovoljno ljudi, a još manje zvati se vjernicima ako ne vjerujemo u živoga Boga, niti se možemo dovoljno dobro zalagati za dobrobit ovoga svijeta ako ne vjerujemo u onaj budući. Nastojmo, stoga, obdareni po Gospodinovu daru sviješću u uskrsnuće i život vječni, uspostaviti već sada istinsko zajedništvo s Bogom koji nam obećanjem života vječnoga daje jedinu ispravnu i najbolju motivaciju za ovaj život, kako bismo u onom životu primili nagradu da budemo jednaki anđelima njegovim i da budemo, kao sinovi uskrsnuća, neumrli sinovi Božji.

31. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka nam opisuje Gospodinov susret s nadcarinikom Zakejom koji se zbio prilikom Gospodinova dolaska u Jerihon. Dok se mnoštvo guralo oko Gospodina Isusa, središnji i ključni trenutak je rečenica koju je izgovorio susrećući jednog pojedinca u cijelom tom metežu: Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući. Iz spomenutoga odlomka razabiremo kako je Gospodin Isus zanemario mnoštvo koje se natiskivalo i guralo oko njega, svjesno izabirući Zakejevu kuću za svoje odredište, pa i pod cijenu da kritiziraju njegov potez, što su i činili mrmljajući. Jer njegov izbor Zakeja i njegove kuće mnoge je nukao da osporavaju njegov potez kao primjeren, jer je Zakej slovio za grješnika, što znači da su oni njegov potez tumačili kao potporu ovom grješniku. Vjerojatno su sebe smatrali dostojnijima da se k njima svrati, nego što je to mogao biti Zakej carinik, dok je Gospodin, na opće iznenađenje, izabrao čovjeka koji nije imao ni u dalekoj primisli da će Gospodin taj dan provesti baš kod njega u njegovoj kući.

Premda Zakej nije imao namjeru primiti Isusa u svoju kuću, kad se to pak dogodilo, onda je shvatio koji je dar primio, te se nije ustručavao iz toga izvući svaku blagodat i blagoslov Božji. Stoga bi i nama bilo vrlo korisno kad bismo propitali što je nama činiti da dođemo do iste blagodati i blagoslova koje se događa kad primimo Gospodina u svoju kuću. Jer nedvojbeno je da mi svi, manje ili više, imamo takvu nakanu ili želju koju je imala velika većina onoga mnoštva koje je pratilo Gospodina dok je ulazio u Jeruzalem. Takva namjera ili želja uopće po sebi nije loše, ali je mnogo korisnije imati Zakejov stav, jer je on iz ove situacije najviše naučio i najviše plodova primio. Dobro je onda vidjeti kako je njemu to pošlo za rukom.

Ponajprije Zakej nije unaprijed pravio računicu s Gospodinom, prilično svjestan svoje grješnosti i položaja koji je imao među svojim sunarodnjacima. Nije se prema Gospodinu odnosi kao prema nekome koga je trebalo iskoristi kako bi utvrdio vlastiti položaj u društvu ili sačuvao stečene društvene povlastice i ugled. Premda se popeo na stablo, nije to učinio kako bi Gospodina promatrao s visoko, nego, naprotiv, to je bio dokaz njegove naravnosti. Nije imao pretenzije ugrabiti dio slave i časti, pa se zato nije ni nagurivao s drugima kako bi pozvao znamenitog učitelja u svoju kuću. U njemu je bila isključivo želja da vidi tko je Isus, a ne da Isus vidi njega, i eventualnu njegovu moć, čast i bogatstvo kojima se ljudi redovito hvale pred drugima.

Nukan ovom željom previdio je samo jedno. Previdio je da će Učitelj podići glavu i da će se njihovi pogledi susresti, te da će mu taj pogled prodrijeti do duše. Do tada nije ni znao koliko može biti snažan i prodoran Božji pogled, a kad se to zbilo, osjetio je da postoji pogled koji spašava. Onaj tko želi okušati isto iskustvo tražeći blizinu s Gospodinom, ne može tvrditi da je s Gospodinom i da je Gospodin s njime, ako se međusobno izravno i neposredno gledaju u oči pogledom koji sve kazuje, pogledom koji spašava. Sve umijeće života je sadržano upravo u tome: susresti se s Bogom oči u oči, te dopustiti da stane vrijeme, zaboraviti sve druge brige i interese, a jedino spoznati sebe i njega. Samo tako je Zakej mogao Isusa pustiti u svoju kuću, kao što to i nama ostaje jedini blagoslovljeni način Gospodnjeg pohoda. U protivnom njegova prisutnost u nama i pored nas ostaje besplodina i beskorisna. On nam je nadohvat ruke, ali naš duhovni život ostaje isti, ostaje mlak i prazan, bezličan i suhoparan. Zato je potrebno težiti k tome da susretnemo njegov pogled, to jest dopustiti mu da nas pronikne pogledom do dna duše.

A kad se to već dogodi, drugo što trebamo učiniti je da žurno reagiramo na svaku Gospodinovu riječ, poput onoga što je učinio Zakej. Kad mu je Isus rekao da žurno siđe, Zakej je to i učinio. Ako i kad stvarno susrećemo Gospodina, onda doista žurnošću pokazujemo koliko nam je do toga stalo, koliko smo snažno doživjeli ulazak Boga u vlastitu dušu. Ako u vjerničkom životu doživljavamo mlakost, ako nemam žara za duhovna dobra, ako ne plamtimo željom da susretnemo Isusa i da on dođe k nama, onda je doista to pokazatelj kako uopće ne živimo kao oni koji susreću živoga Boga. Ako reagiramo s mlakošću i bezvoljnošću na duhovne poticaje, ako nemamo želje osloboditi se mana i nesavršenosti, ako ne osjećamo potrebu uhvatiti se u koštac s grijehom, zlom i strastima, onda je to samo potvrda da ne vjerujemo živo i ne ljubimo žarko samoga Boga, pa i onda kad se naguravamo u njegovoj blizini. Jer nije dovoljno naguravati se u njegovoj blizini, nego stati pred njega i dopustiti mu da nas pogleda, te ga potom ugostiti u svojoj kući, iznoseći pred njega svoj život.

Stoga nam je ovaj evanđeoski događaj da se preispitamo koliko je stvarno Gospodin Isus stanar naše kuće na način na koji je pohodio Zakeja. Dopustimo mu da nam pogledom prodre do dubina duše, te žurno se stavimo njemu na raspolaganje. Ne oklijevajmo i ne pravimo računice s njime, nego izvršimo što od nas traži, jer je za naše dobro da sve što imamo uložimo za spasenje. Ne proračunavajmo svoju korist od njega, jer bismo se mogli preračunati, nego radije slušajmo dok nas iznutra potiče na dobro velikodušnog darivanja. Primimo žurno Gospodina pod svoj krov, ali ne besplodno i formalno, nego žarko i s ljubavlju, jer to je nešto najljepše što nam se u životu može dogoditi, kako bismo i sami čuli one neprocjenjive riječi: Danas je došlo spasenje ovoj kući!

Svetkovina svih svetih – C

Danas na svetkovinu svih svetih Crkva nam stavlja pred oči na vrlo upečatljiv način svetost i onih osoba koje nisu imali čast da ih se svečano proglasi svetima i počasti slavom oltara, ali su bez daljnjega sveti jer su sveto i neporočno živjeli i jer su svojim životom častili Boga, premda su ostali nepoznati drugima kao sveti. Ovoj skupini svetaca pripadaju toliki vjernici koji su skromnim i samozatajnim životom živjeli evanđeoske vrijednosti, a živjeli su u različitim slojevima društva ili su se bavili različitim životnim zanimanjima, ali su na mjestu gdje su bili živjeli na takav način da im je sam Bog pripravi mjesto u svojoj slavi. Možda bi netko mogao pomisliti kako im je učinjena povijesna nepravda time što ih se nije prepoznalo i proglasilo svetima kako bi ih se javno častilo. Možda bi netko mogao pomisliti kako im ovim slavljem mi vraćamo dug, te ih na neki način vraćamo iz anonimnosti i uzimamo ih zaboravu.

Ali tko bi tako mislio, krivo bi mislio, jer ova svetkovina nije poradi njih koji su u slavi Božjoj. Doista, ovo njihovo čašćenje na zemlji ne uvećava njihovu nebesku slavu, koja je savršena te joj naše čašćenje do dodaje ništa. Ova je svetkovina prije svega poradi nas, kako bismo mi znali da je svetost dostupna svim ljudima, pa i onima koji se osjećaju ‘malim ljudima’, to jest onima koji ne osjećaju da imaju ikakve posebne zasluge za Crkvu i za narod, za čovjeka i čovječanstvo. Ovaj je svetkovina poradi nas kako bismo mi osjetili da je svetost i nama dostupna, te da je ne smijemo promatrati kao čudnu i rijetku pojavu među vjernicima, nego kao redovito stanje kojim smo pozvani obdariti i vlastiti život. Stoga bez obzira tko kojem staležu pripadao, tko se kojim zanimanjem bavio, bez obzira bio obiteljski čovjek ili neoženjen, pozvan je izgrađivati ovu svijest pripadnosti Bogu i pozivu na svetost na koju nas Bog poziva. Zato je ova svetkovina za nas, da se ne bismo našli obeshrabreni pred izazovom svetosti, misleći kako do svetosti dolaze samo rijetki pojedinci koji su činili čudesna ili herojska djela. Ova je svetkovina za nas kako bismo mi imali istu odvažnost živjeti vjerno Bogu u malenosti svoga života i neznatnosti pred ljudima.

Upravo nam o takvom pristupu svetosti govore i današnja misna čitanja koja u prvi plan ističu mnoštvo onih običnih Bogu vjernih duša koje su se našle ugrožene u ovozemnom življenju, jer ih strukture ovoga svijeta nisu prihvaćale, te su ih najčešće ostavljali u zapećku velikih događanja, ako ne i otvoreno prezirale i progonile. Oni su se žrtvovali za dobrobit čovječanstva, ali su ostali neshvaćeni u svijetu i najčešće žrtve tog istog ‘humanog’ čovjeka i čovječanstva, čija se čovječnost sastoji u tome da odbacuje i prezire ono što je Božje. Dok su oni držali i životom ispovijedali da čovjek ne može bez Boga, dotle su ih odbacivali oni koji se otvoreno rugaju sa svetošću Božjom i odbacuje potrebu svetosti ljudske.

No njih je Bog smatrao zaslužnima jer su njegovu prisutnost znali otkriti u svakodnevnici života, te su je na takav način častili i bili joj vjerni u malim stvarima. Oni su za Boga bili velikodušni, te ih je on smatrao dostojnima svoje slave. Oni su podnijeli teret života noseći postojano svijet na svojim leđima, na način koji je bio većini ljudi neuočljiv, jer su to činili trpljenjem poradi Božje riječi. U tom duhu postaje jasno zašto Crkva danas uzima evanđeoski odlomak o blaženstvima, u kojemu nas Gospodin Isus poučava kako su u Božjim očima svete upravo određene kategorije jednostavnih obespravljenih ljudi. Blaženi su svi oni neznatni čije stavove nitko ne uvažava, nego ih se, štoviše, naziva ludima zato što vjeruju. Blaženi su oni čije vapaje nitko ne čuje dok im se nanosi nepravda i dovodi ih se do žalosti, te ih se uz to naziva nesposobnima da u zemaljskim dobrima pronađu utjehu od žalosti. Blaženi su oni koji ne gaze svoga bližnjega poradi zemaljskih dobara, pa i onda kad ih se tretira toliko bespomoćnima da im se otvoreno može oduzimati njihovo. Blaženi su oni koji su žrtve pravnih društava i sustava kojima je cilj da se namire najprije oni bogati i moćni, a oni ostaju željni pravde i pravednosti. Blaženi su oni koji su zapostavljani i šikanirani, oni koji gube svoje položaje, pa čak i radna mjesta, samo zato što vjeruju u Boga i što ne žele učiniti nikakvo zlo čovjek. Blaženi su oni čija se istina iskrivljuje i tumači kao izopačena, samo zato što nisu htjeli popustiti pod naletom ideologija, masa i pomodarskih tumačenja ljudskih vrijednosti, nego su se držali nauka svoga Gospodina, znajući da je to jedini nauk spasenja. Blaženi su oni koji nisu svoje vrijednosti prodali prejeftino, nego su odvažno živjeli radije za Božju plaću na nebesima.

Tako nas po blaženstvima Gospodin Isus uči da svetost promatramo iz ispravne perspektive, te da se u nju uronimo i vlastitim životom, tamo gdje nas je Bog pozvao da svjedočimo. Ako su toliki bezimeni sveci prije nas mogli tako svjedočiti, ako su oni mogli biti proroci prije nas, ne strašimo se ni mi ostaviti svjedočanstvo blaženoga života. Ne bojmo se živjeti za onu plaću na nebesima i budimo proroci u ovom svijetu koji progoni proroke. Odaberimo Boga i život po Bogu, ne bojmo se kad nas poradi Krista pogrđuju, progone i lažu protiv nas, jer će naša istina kad-tad zasvijetliti, a naš će život zablistati po svu vječnost neprolaznom slavom koja nam dolazi od Oca nebeskoga.