Bogojavljenje – Tri kralja

Svetkovina Bogojavljenja od kršćanske starine je bila jedno od najvažnijih slavlja kojim je Crkva slavila dolazak živoga Boga na zemlju među ljude. Taj dolazak je redovito uspoređivala s darom svjetla koje obasjava svijet, pri čemu se je veselila Bogu koji kao Svjetlo dolazi na svijet. No upravo slika svjetla je bila tako znakovita jer je jedna od odlika svjetla da ono oko sebe razasipa svoj sjaj na sve strane bez ikakva ograničenja, s time da ga ne vide samo oni koji se od njega zaklanjaju. Polazeći od te slike, moglo se lakše razumjeti Boga i njegovu sveopću dobroti, kao i njegovo djelovanje za sve ljude, što je onda i bio smisao ove svetkovne kojom se slavilo Božje očitovanje svim narodima. S Kristom je postalo očito da Božje svjetlo nije ostajalo zatvoreno samo u okvirima židovskoga naroda, već je svijetlilo svima koji su htjeli živjeti u njegovu sjaju. Logika kojom se vodila prva kršćanska zajednica s obzirom na razumijevanje Božje objave kao svjetla, bila je slična evanđeoskom nauku koji je Isus izgovorio na jednom drugom mjestu gdje je rekao da Bog daje da „njegovo sunce izlazi i nad zlima i nad dobrima te da kiša pada i pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5,44-45). Tako je Crkva i u slučaju Bogojavljenja slavila Boga koji dolazi da svojim svjetlom obasja sve ljude, ne ograničavajući se samo na jedan narod, već obasjavajući sve narode.

Ljudsko lutanje u tami

Doista, Božje spasenjsko djelovanje mora biti za sve ljude, jer svi ljudi koračaju u mrklini svoje duše, te bez Boga ne mogu biti u svjetlosti. Zato je razumljivo i vrlo istinito ono što je davno zapisao prorok Izaija kada govori da „zemlju tmina pokriva, a mrklina narode“, jer ljudima ne treba mnogo da potonu u mrklinu i tamu. Tako i danas čovjek vrlo lako završi u tami svoje savjesti i svojih mračnih i neurednih odluka koje nisu u stanju prepoznati istinske vrednote i priznati vlastitim razumom da postoji duhovna i ćudoredna istina tako očita i jasna svima.

Sveta Bogorodica Marija

U svim vremenima bilo je među ljudima poremećaja, pa i onih psihičke naravi koji se tiču identiteta i osobnosti. A nepotrebno je dokazivati koliko je važno biti svjestan sebe i znati vrlo jasno i sigurno tko si. Jer iz spoznaje o tome tko sam, jasno izvire i svijest o poslanju koje mi je povjereno u svijetu, to jest koje sam otkrijem, prihvatim i živim. Osobe koje pak ne znaju tko su, koje se nisu otkrile u snazi svoga identiteta i osobnosti, teško pronalaze put svoga poslanja. A osobe koje ne znaju tko su imaju veliki poremećaj čime se onda bavi psihijatrijska znanost.

Duhovni poremećaj identiteta

Trebalo bi, međutim, imati u vidu da problem identiteta postoji i na duhovnoj razini i onda kada ga nema na razini psihičke bolesti. Postoji poremećaj identiteta koji uzrokuje grijeh, a nazivamo ga duhovnim poremećajem, premda on može utjecati i na psihička i tjelesna stanja čovjeka. Grijeh koji utječe na milosno stanje čovjeka i na njegov odnos prema Bogu, doista u čovjeku zamrači osjećaj za svijest i osobni identitet. A najveći izvor svijest i identiteta je neposredno i čvrsto zajedništvo s Gospodinom. Kada se naruši zajedništvo s Gospodinom, tada čovjek gubi i svijest o vlastitom poslanju u svijetu. A tko nema prave svijesti o sebi, vrlo je nesiguran u sebe i laka pada pod društveni utjecaj, te još lakše stječe krive navike i upušta se u loše ponašanje.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Život današnjega čovjeka, pa tako i obiteljski život, danas je prvenstveno pragmatičan. Pred pritiskom suvremenog načina života sveo se na funkcioniranje u zemaljskim stvarima i međusobnim odnosima, premda nitko nije ušao u brak ni zasnovao obitelj radi funkcioniranja, već radi međusobnog zajedništva i neprekidnoga darivanja. No umjesto darivanja mnogi završe na funkcioniranju, te su onda i sretni da ne dođe do potpunog raspada. U tim okolnostima smatraju da je bolje i funkcionirati, nego se razići. Počesto to čine radi djece, barem dok njih pridignu i osposobe za život. Premda zaboravljaju da su ih pridigli i osposobili za život onda kad su ih osposobili za ljubav, darivanje i obiteljsko zajedništvo. Ali ako se to ne potvrdi primjerom, svaka riječ je nedostatna. No tamo gdje se živi stvarno obiteljsko zajedništvo, svaka riječ je suvišna, jer primjer privlači i odgaja.

No poradi navedenih poteškoća obiteljskoga života, a i mnogih drugih, valja istaknuti također da se danas sve češće i sve više pribjegava čuvanju izvanjske pojavnosti, to jest nečemu što se može nazvati formalizmom. Bračni drugovi u mnogim obiteljima su ostali bez unutarnjih osobnih i duhovnih sadržaja, te jedno drugome više ništa ne daju, ali ostaju zajedno da sačuvaju pojavnost pred ljudima. Trude se ne pokazati drugima da postoje problemi, pa se onda naizvana pretvaraju ili maskiraju stvarno stanje, te pokazuju samo uglađenu masku, dok je stvarnost drukčija i bolnija. Umjesto da se u obitelji živi onaj stvarni život darivanja i zajedništva, molitve i žrtve, samoprijegora i predanja, u mnogim situacijama taj život nije drugo doli okamina koja ima izvanjsku ljušturu, ali ne i unutarnji živi, životni i životvorni sadržaj. A zašto je to tako, malo tko zna i želi znati, malo tko prihvaća i želi prihvatiti. No u biti, uzrok svemu tome je pomanjkanje vjere u Boga s kojim je trebalo započeti i potom postojano graditi obitelj. Kao posljedica toga je, na žalost, da su danas u obiteljima ‘bračni drugovi’ televizor i hladnjak, nego osobe koju su sklopile neraskidivi sveti bračni savez.

Božić – rođenje Gospodinovo

Dok u radosti slavimo svetkovinu rođenja našega Gospodina i klanjamo se Spasitelju rođenome u Betlehemu, evanđelist sveti Ivan nas potiče zajedno s piscem Poslanice Hebrejima da pogled svoga uma podignemo prema iskonu koji je u pozadini ovoga događaja. Božja riječ nas tako dotiče i prožima te osjećamo da betlehemski događaj nije samo ljudski, već da je božanski, jer se u ljudskome tijelu rodio vječni Božji Sin. U ovome događaju ne čitamo samo jedan vremeniti povijesni događaj koji je započeo u Betlehemu, te se sjećanjem i spomenom prenosi sve do naših dana pa ga onda slavimo i nakon dvije tisuće godina, već otkrivamo da je riječ o vječnom Božjem planu koji se ostvario u jednoj povijesnoj točci u Betlehemu. I ne spominjemo se samo običnoga svjetla koje je zasvijetlilo jedne betlehemske noći, već nas svetopisci podsjećaju da je Božje neugasivo vječno svjetlo neopozivo došlo u tamu ljudske povijesti.

Doista, današnja liturgija riječi nas poučava da Isusovo rođenje u Betlehemu nije običan ljudski događaj ni rođenju, već da je riječ o čudesnom rođenju Božje Riječi – Logosa, Božjega Sina i njegove svete Mudrosti. Sveti Ivan pokušava barem malo dočarati neizrecivo otajstvo služeći se pojmovima i slikama našega ljudskog života. Ključni pojam je Riječ – Logos, a najvažnija slika kojom se služi da dočara rođenje Sina Božjega je svjetlo, pa zato i kaže: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka dođe na svijet.“ Betlehemsko Dijete je, dakle, Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka i bez kojega se čovjek nalazi u tami, što svatko od nas može jasno osjetiti i u vlastitom životu i u svome duhovnom iskustvu. Bez njega i njegove prisutnosti doista smo u tami, te se ne snalazimo pred onim važnim istinama života koje nam ostaju skrivene bez njegova sjaja. Bez njega ne znamo ni što je ispravno, ni što je isprazno. Ako nam on ne svijetli u duši, ostajemo tapkati u mraku vlastite nesigurnosti i životnoga nesnalaženje.

Rođenje Gospodinovo – ponoćka

U liturgiji ove svete noći Gospodinova rođenja slušali smo evanđeosko izviješće koje je sastavio sveti Luka, a koji nas vraća u povijesni kontekst u kojemu se dogodilo Isusovo rođenje. Kako vidimo okolnosti njegova rođenja povezane su s odredbom moćnoga cara Augusta da se izvrši popis svega svijeta, dok je upravitelj Sirije bio Kvirinije koji je carsku odredbu provodio u Isusovoj domovini. A kako su svi Izraelci bili dužni popisati se u svome kraju, tako je učinio i sveti Josip zajedno s Marijom: „Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom, koja bijaše trudna.“ Sveti Josip se, dakle, podvrgava carskoj odredbi, ne propitujući nakane koje je pri tome car imao. Carsku odluku je prihvatio kao administrativnu odredbu s neutralnim ćudorednim prizvukom, premda je car preko nje htio izmjeriti i pokazati svoju zemaljsku moć. S druge pak strane Josip je znao da Bog vodi ljudsku povijest, te je i ovaj popis bio dodatno svjedočanstvo o Božjem silasku među ljude, jer osim što se podvrgao carskoj odredbi, Božji Sin se time i na služben način dao upisati u ljudsku povijest.

No naš Gospodin osim što se s Josipom i svojom Majkom podvrgava carskoj odredbi o popisu stanovništva, on se podvrgava i svim zakonitostima ljudskoga života koji je započeo među ljudima. Rodio se kao dijete i s nama dijelio istu ljudsku narav, da bi nas obdario svojom božanskom. Kao pravi čovjek podložio se svim ljudskim potrebama, da bi nas naučio da ih nadilazimo snagom duha koji vrši volju Božju. Do te mjere je ostao podložan ograničenjima ljudske naravi i svih osobnih i društvenih zakonitosti da će kasnije prihvatiti i osudu moćnika, kao i smrt na križu. Ali jedno nikada nije prihvatio niti se tome podložio. Nije prihvatio da se podlaže ljudskim neurednim prohtjevima i nećudorednim zahtjevima.

4. nedjelja došašća – B

Na sam korak od Božića liturgija četvrte nedjelje došašća nam pred oči stavlja lik Presvete Djevice kao one koja je samoga Boga primila u svoje krilo i darovala svijetu. No da bi ga zavrijedila primiti i da bi ga potom mogla primiti, trebala je biti spremna za taj sveti, neizrecivi događaj. Ne znamo koliko je ona bila do kraja svega svjesna, no znamo da je Gospodin dobro znao što radi, jer on je po njoj provodio svoj vječni božanski plan. Što se pak nje tiče, ona je bila svjesna ponajprije toga da želi Bogu potpuno služiti, što je odražavao status njezina života, kako nas izvještava sveti Luka kad veli: „U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija.“ Dakle, ova činjenica da Marija živi kao djevica svjedoči o njezinoj cjelovitoj posveti Bogu. Premda zaručena, ona nema namjeru ‘poznati muža’, pa se zato i zbunjuje kad joj je naviješteno da treba roditi.

No osim što se Marija potpuno Bogu posvećuje, o čemu svjedoči njezino djevičanstvo, ona živi u potpunosti okrenuta Bogu. Štoviše, moglo bi se reći da ona živi isključivo od Boga i njegovih darova. No nije ni bila svjesna koliko je u tome bila savršena i vjerna, premda je sa svoje strane znala da čini sve što je u njezinoj ljudskoj moći. Pogotovo što sebi nije pripisivala nikakve zasluge, već je sve smatrala Božjim djelom. U tome je potom i ključ njezine svetosti, jer je ona bila usmjerena izvršavanju volje Božje, a ne da se bavi mišlju o samoj sebi i svojoj duhovnoj i asketskoj veličini, kako su običavali činiti farizeji. Zato se i je zbunila na anđelov pozdrav: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“

3. nedjelja došašća – B

Može se dogoditi običnom vjerniku, pa i službeniku Crkve, da ne pozna dovoljno sama sebe ni svoj status pred Bogom. Točnije, može se dogoditi da zna mnogo toga o sebi, ali da se ne pozna pred Bogom i u Bogu. Tu počinju onda veliki problemi, kako dotičnome, tako i onima koji su oko njega. Takvim činom pada u neku vrstu duhovne šizofrenije. Kao vjernik trebao bi imati svoj identitet i svoje vjerničko poslanje koje je definirano snagom sakramentalne milosti, a moguće da se on uredno ponaša pe nekim drugim obrascima i živi na nekom drugom kolosijeku. Najgore ako je uvjeren da upravo Gospodin od njega traži da se ponaša kao da je državni službenik a ne duhovni svjedok, te onda on sa svom revnošću i zanosom provodi to što je sebi umislio da mu je povjereno od Boga kao neko vjerničko ili crkveno poslanje, a da to s Bogom niti Bog s time nema nikakve veze. Na taj način takva osoba sebi može umisliti da je nešto što doista nije i ne bi trebao ni biti po Božjem planu. Ili pak sebi stavi u glavu da ima važno društveno poslanje kao neki reformator, političar, revolucionar i slično, te onda drugima krene pokazivati i dokazivati kako on dosljedno i ispravno vrši što mu je povjereno. Takav, na žalost, dođe u raskorak sa samim sobom, a da to i ne vidi. Uvjeren da je dosljedan, ne vidi da je dvoličan i da je upao u duhovnu šizofreniju, to jest da je postao nesposoban sagledati sebe i svoje poslanje pred Gospodinom. U tom slučaju je spreman čak uvjeravati Gospodina da ne zna dobro ljudima upućivati pozive i raspoređivati poslanja. I naposljetku završi ne samo u raskoraku sa sobom, već i u sukobu sa svima oko sebe.

Iz te perspektive možemo sagledati današnje evanđeoski odlomak i poslanje Ivana Krstitelja pred Bogom i ljudima. Ivan je došao svjedočiti za Svjetlo, biti glas koji viče u pustinji i krstiti vodom na obraćenje, no jeruzalemski Židovi, svećenici i leviti nisu razumjeli bit njegova poslanja. Oni su očiti u svojoj svijesti imali drukčije poimanje poslanja od onoga što je imao on. Osim toga imali su drukčije ideje o prorocima, pa i o samome Mesiji – Kristu koji ima doći.

2. nedjelja došašća – B

Teško je živjeti pod trajnim naponom i u trajnoj napetosti. Kada se ipak dogodi da moramo povećati oprez u življenju, te ujedno i odgovornost pred konkretnim izborima u svakodnevnici, nerijetko se zamorimo i spontano priželjkujemo pobjeći od zamora i neprekidnog stava kao u nekoj uzbuni. Nakon vremena krutosti slijedi vrijeme opuštanja od odgovornosti, jednako kao što se pribjegava relativizmu nakon vremena apsolutizma i krutosti. Nakon vremena tiranije i diktature ljudi traže život u slobodi, no nerijetko kliznu u besmisleno i štetno slobodarstvo. To vrijedi kako za pojedinca tako i za društvo. Ponašaju se kao klatno koje ide s jedne strane na drugu, iz jedne suprotnosti u drugu. Teško pronalaze onu zlatnu sredinu koja bi bili uzvišeni život duha u Bogu, bilo da su vremena laka ili teška, bilo da su vremena prikladna ili neprikladna, bilo da se živi u lažnoj sigurnosti ili u nesigurnosti ovoga svijeta, bilo u nestabilnosti ili varavoj stabilnosti.

Tako su ljudi i društva prelazili i prelaze iz jednog otvrdnuća u drugo, iz jedne krajnosti u drugu. Zato i oni koji su revni u kreposti vršenja zakona sanjaju neka zlatna i bolja vremena koja će proizići iz kreposti i u kojima neće trebati neprekidne kušnje i izazovi. No s druge strane čim se dogodi društveni pomak, mnogi izgube revnost i krepost klizeći u ćudorednu prazninu, uvjereni s druge strane da je dovoljan društveni i gospodarski pomak za boljitak društva. No svima njima, bez obzira na ljudske uvjete života, potreban je duhovni pomak prema Gospodinu koji je jedini ispravan način življenja u Bogu.

1. nedjelja došašća – B

Središnja poruka prve nedjelje Došašća je budnost, a Isus je izriče služeći se prispodobom o domaćinu koji svojim slugama daje različita zaduženja u vlastitoj odsutnosti. Jedno od najvažnijih zaduženja dobio je vrataru kojemu je zapovjedio da bdije. Mnogo je razloga za takvu zapovijed, jer je o budnosti vratara ovisila sigurnost cijele kuće i njezinih ukućana, no u ovoj prispodobi tema bdijenja nije usmjerena prema pozornosti od mogućih provalnika i kradljivaca, već je bdijenje neophodno poradi iščekivanja svoga gospodara. No Isusu nije bio cilj govoriti o izvanjskoj tjelesnoj budnosti, već se samo poslužiti slikom da dočara onu unutarnju, duhovnu budnost za koju zna da je presudna u ljudskome životu. Budnost duha se ostvaruje kao budno iščekivanja samoga Boga, to jest riječ je osjećaju njegove žive prisutnosti u vlastitom životu. U ovom smislu bdije onaj tko iskreno vjeruje u Boga, onaj tko osjeća njegovu živu prisutnosti i tko radosno iščekuje njegov slavni dolazak. Zato je slika vratara koji bdije čekajući gospodarev povratak najbolje izričaj te duhovne stvarnost.

I danas među nama kršćanima često se govori o budnosti, te kao glavni razlog budnosti navodimo potrebu bdjeti da nas sotona ne zaskoči. Motivirani takvim razlozima bdijemo u strahu od zloga, a da uopće ne osjećamo čežnju za licem Gospodnjim. No u ovom evanđeoskom odlomku je riječ o duhovnoj budnosti iščekivanja svoga Gospodina koja je mnogo dragocjenija od budnosti koja je motivirana strahom od zla i Zloga. Jer jasno je da će sluga koji bdije čekajući svoga gospodara otjerati i kradljivce i onemogućiti ih u njihovu naumu, ali je mnogo vrijednije to što on bdije željno iščekujući gospodarev povratak, a ne samo iz straha od provalnika. S druge pak strane ako bi sluga bdio samo da otjera kradljivce i razbojnike, a ne bi uz to i nestrpljivo čekao svoga gospodara, samo bi formalno ispunio obveze koje ima, ali ne bi bdio kao pravi i vjerni sluga koji s ljubavlju očekuje svoga domaćina.

Krist Kralj

Slaveći danas svetkovinu Krista Kralja svega svijeta i nesvjesno dušu uzdižemo prema Kristovoj nebeskoj slavi. Razmatramo njegovu uzvišenost i sveopću vlast, a na neki način i željno iščekujemo njegov pojavak koji će nam svima donijeti utjehu i pravednu naknadu za sve nepravde i nevolje pretrpljene od ljudi za zemaljskoga života. I kao što naši osjećaje vjere uvijek povezuju buduće nebesko stanje sa sadašnjim zemaljskim, na istovjetan način razmišljamo i u misnim čitanjima koja svjedoče o upućenosti ovoga života na onaj, i obrnuto. Između ova dva stanja postoji kontinuitet, jednako kao što postoji suodnos između Gospodinova utjelovljenog života i njegove vječne slave. Kao što je bio ponizan u tijelu, tako će biti uzvišen u svojoj slavi, jer je slava plod njegove poniznosti i vjernosti koju je pokazao na zemlji vršeći Očevu volju.

U tom duhu i evanđeoski odlomak koji razmatramo govori o vječnome razlučivanju koje je povjereno Kristovoj vlasti, ali s time da on sam sebe naziva Sinom Čovječjim koji ima doći u slavi. To znači da će doći suditi sve ljude kao ne samo kao Božji Sin i druga božanska osoba, već kao utjelovljeni Bog, pri čemu će njegova ljudskost biti vrlo važan kriterij razlučivanja. Doista, njemu povjerena vlast razlučivanja ljudi na spašene i osuđene u uskoj vezi je s njegovim zemaljskim životom. On najavljuje da će doći u svojoj slavi, te da će biti sudac koji razlučuje ovce od jaraca, to jest dobre od zlih.