3. nedjelja došašća – A

Već na prvi pogled jasno je da u današnjem Evanđelju dominiraju pitanja, bilo da ih postavlja sveti Ivan Krstitelj Gospodinu preko svojih učenika, bilo da ih postavlja naš Gospodin okupljenom puku. Sveti Ivan je prvi koji postavlja pitanja šaljući svoje učenike da pitaju Isusa je li on onaj koji ima doći ili da čekaju drugoga. Svojim pitanjem on pokazuje neizmjernu važnost da se pred dolaskom Mesije svi dobro zapitaju o Mesijinu identitetu, jer je neizmjerno važno shvatiti tko je taj što dolazi. Upravo tu činjenicu Ivan je želio prenijeti svojim učenicima, da shvate i da dožive istinu o Mesiji koji je imao doći i koji je došao utjelovivši se kao Isus iz Nazareta. Dolazak obećanog Božjeg Mesije je stvarnost koja svakoga od nas stavlja pred tako važna pitanja na koja trebamo imati ne bilo kakav već siguran odgovor.

No ima doista nešto neobično u ovoj razmjeni pitanja i odgovora između Ivana i Isusa. Nakon što je završio u tamnici, Ivan je čuo za Isusova djela, pa je onda poslao svoje učenike s pitanjem o njegovu identitetu. Djeluje kao da je nakon što je čuo za Isusova djela počeo sumnjati u njega kojega je prepoznao na krštenju na Jordanu kada još nije počeo djelovati. Kao da su ga Isusova djela zbunila, te zato šalje svoje učenike da provjere sve što treba o njemu. Činjenica je, međutim, da je pogodio pravo pitanje u pravom kontekstu, jer je bilo važno identificirati Mesiju na temelju njegovih djela.

2. nedjelja došašća – A

Vrijeme došašća je jedno od razdoblja liturgijske godine koje zovemo jakim vremenima. Kao takvo ima svoja posebna obilježja po kojima je prepoznatljiv, ali isto tako nam i predlaže ciljeve koje bi bilo poželjno ostvariti, ne bježeći da nam pokaže put i ponudi sredstva kojima doći do cilja. Sve ovo nam je dano i zadano u Božjoj riječi koju slušamo na euharistijskim slavljima. Ona nam podiže pogled duha prema Bogu i nadahnjuje nas posebnom vizijom, te nas motivira da prema njoj težimo ne sustajući ma koliko put bio zahtijevan. U tom duhu uočavamo da se jedan važan poticaj današnjeg Evanđelja tiče čistoće srca, što je prvi i neophodni preduvjet plodnosti. Doista, plodnost srca bi trebala biti istinski cilj za ovoga života, jer samo ona omogućuje da se dođe do vječnoga.

U tom duhu razumijevamo i odnos došašća i Božića. Smisao je došašća da nas pripremi za Božić koji je cilj našeg duhovnog hoda kroz ovo vrijeme. To znači da je vrijeme došašća vrijeme ostvarenja duhovnih pretpostavki bez kojih nema dolaska do cilja. Točnije, došašće je vrijeme čišćenja da bismo mogli uživati puninu plodova Božića koji se ostvaruju osjećajem da je Božji Sin došao među nas i rodio se kao čovjek poradi nas i našega spasenja. Čišćenje srca je zato neophodna aktivnost oko koje se trebamo zauzeti u došašću, jer je preduvjet dobrodošlice i gostoprimstva Sinu Božjemu u naš ljudski svijet. Jer do plodnosti Božića, to jest do neizmjernog dara kojim nas Bog želi obdariti ne dolazimo bez dužnog napora u ovom milosnom vremenu.

1. nedjelja došašća – A

Mi ljudi smo ne samo ograničena, već i ranjena bića. Umjesto da težimo za neograničenošću, sukladno Božjem planu, opredjeljujemo se za pragmatičnost i praktičnost ljudskoga života. Tako smo sebi nanijeli duboke duhovne rane i oslabili vlastitu narav. Stvoreni smo da Boga gledamo, ali smo oslabili vlastiti vid i potonuli smo u tamu svoga duha. Boga koji nam se davao smo potisnuli i odgurnuli od sebe kao suvišno, pa i nepoželjno biće. Umjesto da napredujemo u spoznaji, ispunjavajući smisao vlastitoga postojanja, postali smo žrtve vlastitog razuma koji nam nije dao pravi uvid u istinu. Pa ipak, unatoč svim samoubilačkim potezima ljudskog duha, Božja prisutnost je tako snažna da je čovjek nije mogao do kraja izbrisati niti onda kad se oko toga trudio. Tako je u čovjeku ostala slutnja Boga i njegove svete prisutnosti koja mu je ostavljala u nekoj mjeri otvoren put prema Bogu. Ili pak, još bolje, otvarala je put Bogu da dođe do njega i da ga obaspe svojim znanjem i prosvijetli svojom istinom. U čovjeku je ostala slutnja o Bogu, pa i kada nije jasno vidio njegovo lice, što ga je nukalo da živi po savjesti koja je odraz Božje prisutnosti. Kreposnim životom je potvrđivao svoje slutnje i u njima se utvrđivao kao uporišnim točkama života. Tako ga je slutnja vodila do onog praktičnog ćudorednog znanja prema kojem je ravnao vlastiti život.

Krist Kralj

Dok slavimo svetkovinu Krista Kralja svega svijeta razmišljati nam je o značenju ove svetkovine za nas danas. Kao pomoć u tome služi nam Božja riječ koju smo čuli i koja nas prosvjetljuje i nadahnjuje u shvaćanju Kristove kraljevske službe. U evanđeoskom odlomku iz Lukina Evanđelja čitamo opis njegova razapinjanja na križu, te komentara i razgovora koji se vode oko toga. Svjetina i vojnici se izruguju i pozivaju ga da spasi s križa čime bi dokazao da je kralj židovski ili pak da je Krist Božji, Izabranik. Pogrđuje ga i jedan od dvojice raspetih zločinaca pozivajući da spasi ne samo sebe, već i njih dvojicu, ako je uistinu Krist. Jedini tko se u toj situaciji ponaša razborito i dolično je drugi raspeti razbojnik koji prekorava svoga kolegu: „Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.“

Ovaj čovjek je iznio nekoliko velikih istina prije nego je Isusa zamolio da ga se sjeti kada dođe u svoje kraljevstvo. Istine koje je on izrekao, temeljne su istine o ljudskome rodu. Dok je opisivao stanje njih trojice raspetih na križu, rekao je da su pod osudom. Njihova osuda slika je osude pod kojom se nalazi svaki čovjek i cijeli ljudski rod. Radi se o smrtnoj osudi poradi grijeha koja ne mimoilazi nijednoga čovjeka. Ali desni razbojnik je osjetio da je Isus došao da oslobodi ljude te osude, te da ništa opako nije učinio. No isto tako mu je bilo jasno koliko je bio ponizan da se odlučio kao čovjek staviti pod ljudsku osudu. Time kad je postao čovjekom i sam je prihvatio usud smrtnosti ljudske naravi, te je u tom duhu prihvatio biti razapet na križu ali se nije htio odreći nas ljudi i našega spasenja. I kao što nam je svima mrijeti i doći na Božji sud, tako je i on prihvatio umrijeti, ali da nas oslobodi osude i uvede u vječni život. Prihvatio je usud smrtne ljudske naravi, da nas spasi od propasti i smrti, te da nas obdari neprolaznim životom. Smrti se podložio da kao moćni kralj oslobodi one koji su smrti podložni.

33. nedjelja kroz godinu – C

Isusova pouka u današnjem evanđeoskom odlomku bila je motivirana komentarima ljudi koji su se divili ljepoti hrama i zavjetnih hramskih darova. Isus, svjestan da su ovi ljudi podlegli prividnom dojmu, poučava svoje učenike da se ne daju zavesti izvanjskim blještavilom, jer ništa od izvanjskog nije određeno za dugotrajnost. A po prolaznosti izvanjskoga nema smisla da se ljudi ravnaju, te niti da se nadahnjuju ljepotom koju ono pruža. Tako je i Hram u svemu svome blještavilu mogao biti zavodljivi znak na način da su se ljudi divili izvanjskome, umjesto da traže nadahnuće za ono unutarnje i neprolazno. Ljudi su mogli ostati u uvjerenju da su divno kamenje i raskošni zavjetni darovi ostvarivali smisao Hrama, pa su se ljudi divili tome kao da je svaki taj kamen sam Bog osobno oklesao i uzidao u hramsko zdanje. Njima je izvanjsko blještavilo bilo znakom da je tu Bog prisutan i da boravi u svom Hramu. No Isus nije dijelio njihovo mišljenje, poučavajući ih da se ne dive izvanjskome, jer ono neće opstati ni potrajati. Radije je htio da se usredotoče na ono unutarnje, to jest na činjenicu da moraju biti spremni suočiti se s povijesnim izazovima kojih nikada nije nedostajalo niti će nedostajati.

U tom trenutku oni su htjeli drugi znak. Ako im hramska ljepota nije mogla biti znakom ni jamstvom mira, napretka i blagostanja, sad ih je zanimalo da im on ukaže na znakove koji će pokazati da je došlo vrijeme uništenja i propasti. Isus, međutim, ni u tom trenutku ne daje svoj pristanak, hrabreći ih da se ne prestraše, a niti da budu lakovjerni: “Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: `Ja sam` i: `Vrijeme se približilo!` Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.” Kako vidimo iz Isusovih riječi, ljudi mogu biti zavedeni na dva načina. S jedne strane da se previše užive u ovo zemaljsko, da se na nj oslone i u nj ufaju, te da ih tako zavede blještavilo, sila i moć. S druge strane mogu biti zavedeni na način da počnu prezirati sve zemaljsko, jer je bilo onih koji su ih uvjerili da se je primakao svršetak svijeta i sveopća propast.

Posveta Lateranske bazilike

Kad je naš Gospodin Isus započeo svoje javno djelovanje, iz Galileje se spustio u Judeju, u Jeruzalem da tamo slavi Pashu. Došavši u Hram zatekao je stanje kakvo je sigurno mogao vidjeti i za svojih prethodnih dolazaka u Jeruzalem, no ovaj put je odlučio da neće više trpjeti bezumlje i besmisao koji se ondje događao. Zato je i u Hramu započeo svoje djelo pročišćavanja štovanja Boga i davanja smisla svemu što je u Jeruzalemu postojalo i što je se ondje događalo. Jedna važna uloga Hrama je doista bila da priprema vjernike za susret s Bogom kroz čišćenje i prinos žrtava, da bi se potom mogli susresti s njime na tom posebnom mjestu njegova prebivanja. No isto tako, u Hramu su hranili svoju nadu da će Bog u potpunosti ispuniti svoja obećanja i doći kako Mesija. Međutim, ni slutili nisu da je Hram bio mjesto koje je bila slika budućeg ostvarenja prema kojem je sam Bog htio za ljude sagraditi hram kao mjesto svoga prebivanja među njima, kako je nekoć obećao Davidu. Štoviše, treći korak nakon toga je trebao biti da do te mjere posveti ljude da oni budu njegov sveti hram, to jest mjesto njegova posebnog prebivanja na zemlji.

Svojim utjelovljenim životom naš Gospodin je ostvario vječni Očev plan da će izgraditi nenadmašnu kuću Očevu na zemlji kakve do da tada nije bilo. I ne samo to, već je sebi pritjelovio one koji su u njega povjerovali tako da su postali udovi njegova tijela, te i sami kao takvi su postali ono što je bio on: sveti Očev hram. Upravi time što je omogućio da prime Duha Očeva i da Očeva prisutnost prebiva u njima, ostvario je taj naum da je postao hramom Božjim na zemlji, to jest da je okupio zajednicu koja je ne samo izvanjski već i njegov duhovni hram.

Spomen svih vjernih pokojnika – Dušni dan

Uz svetkovinu Svih svetih i vjeru Crkve da je mnoštvo onih nepoznatih svetaca koji nisu imali čast da ih Crkva proglasi blaženicima i svecima, danas se sjećamo svih naših vjernih pokojnika koji se možda nisu istaknuli osobitim krepostima, ali za koje držimo da su živjeli u vjernosti svome Gospodinu, te da su na tragu ostvarenja života vječnoga u njegovu kraljevstvu, makar još uvijek trebali proći i razdoblje čišćenja prije ulaska u nebesku slavu. Zato se danas naše misli i pogledi, naše riječi i molitve usmjeravaju prema našim dragim pokojnicima koji su nam prethodili, ne samo u vremenu, jer su bili prije nas, već za koje vjerujemo da su nas prethodili jer su svoje zemaljsko postojanje i putovanje hodočastili putujući prema životu vječnome i domu Oca nebeskoga.

No bilo bi nedostatno da se naše misli i molitve usmjere samo prema njima, te da im iskazujemo samo neku ljudsku vrstu poštovanja i sućutnog sjećanja, već nas Crkva danas poziva da svoj pogled, misli i molitve uzdignemo prema Bogu živomu. Naše sjećanje nije samo neka vrsta ljudske sućuti i oplakivanja naših dragih koji su umrli, već je ovo uzdizanje srca i duha prema Bogu koji nas je pozvao u zemaljski život i koji nas obdaruje onim vječnim. Jer i oni koji ne vjeruju u Boga sjećaju se svojih pokojnika s poštovanjem i sućuti, ali njihovo sjećanje staje s nekom vrstom ljudske zahvalnosti koja ne ide dalje od zemlje i ljudske povijesti, to jest ne ide dalje od groba. Naše pak sjećanje i zahvalnost idu dalje od zemaljskog obzorja, to jest nije zatvoreno u grob, niti mu je smrt konačna zapreka. Naprotiv, naše sjećanje i molitva za drage pokojnike na današnji dan prodiru kroz grob i pobjeđuju smrt, jer snagom vjere slutimo i ćutimo da smrti više nema, već da ostaje samo život.

Svi sveti

U nekoj našem poimanju života i ljudi, smatramo zaslužnima i velikima one koji su aktivni i koji se zalažu na različitim područjima života i ljudskoga društva. Tako smo i navikli sve mjeriti aktivnošću i nekim izvanjskim učinkom. Sve drugo smatramo lijenošću, pasivnošću i nesposobnošću koje treba izbjegavati i protiv kojih se treba boriti. Tako vjerojatno pomišljamo da se i svetost treba odlikovati izvanjskom aktivnošću i zauzetošću koju ljudi vide i koja je kao takva prepoznatljiva. No danas na svetkovinu svih svetih ipak ne čitamo u Evanđelju da bi se sveti trebali bitno odlikovati izvanjskim velikim ili herojskim djelima, premda znamo da ima i onih svetaca koji su činili takva djela. Isus o svetosti progovara kroz prizmu blaženstava u kojima govori da su blaženi oni koji žive po mjerama koje nam je on zadao. A kad bolje sagledamo, onda u biti vidimo da Isus o svetosti i svecima govori kroz prizmu onih koji trpe i koji su u svijetu nepriznati i ugroženi.

Riječ je o siromasima duhom koji se ne hvastaju i ne uzdižu kao oni koji se nadimaju i hvale svojom umnošću i znanjem. Naprotiv, takvi trpe neprestano podcjenjivanje i omalovažavanje u društvu u kojem žive, jer svoje znanje ne crpe iz ljudskih izvora, već iz Boga koji je najveći izvor znanja. A uz njih su oni koji su ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci i progonjeni zbog pravednosti. To jest, riječ je o ljudima kojima se nanosi žalost, s kojima se drugi poigravaju i otimaju njihovo, kojima se nanosi nepravda a oni je podnose. Od njih se očekuje da budu milosrdni među nemilosrdnima, čisti srcem u nečistu naraštaju, mirotvorci u društvu koje proizvodi nemire i pravedni u društvu koje mari samo za ljudsko pravo, a zanemaruje Božju pravednost. Iz svega toga je očito da je riječ o ljudima koji ponajprije trpe nepravde ovoga svijeta i na neki način žrtve su zla i zlih odnosa.

30. nedjelja kroz godinu – C

Neupitna je istina da je Bog čovjeka stvorio za pravednost i za neporočan život. Nije Božji plan bio da čovjek bude grešnik i bezakonik, već da živi čestito i svojom čestitošću pruža dobar primjer drugima privlačeći i njih na put pravednosti i sveta života. To je vrijedilo za sve ljude, te je bilo očito da Bog to iziskuje od svakoga da živi prema njegovoj riječi i prema mjeri. Problem nastaje onda kada čovjek pokuša odrediti mjeru pravednosti, to jest kada ne želi otkriti Božju mjeru i Božji plan. Jer ako je Bog pozvao čovjeka na svetost i pravednost, onda je očito Bog imao neki plan s time, te on postaja mjera pravednosti i učitelj istinskog puta pravednosti. Na žalost, ima mnogo ljudi koji žive neku vrstu izvanjske pravednosti, ali da uopće nisu nikada htjeli otkriti Božju volju i služiti joj vršeći njegovu pravednost i živeći prema njegovoj riječi.

Takvu situaciju otkrivamo i u današnjem Evanđelju u prispodobi o farizeju i cariniku koji dolaze u Hram moliti. Farizej je bio nadmen čovjek koji je ispravan život smatrao plodom svoga nastojanja, a ne Božjim pozivom i darom. Za nj je pravednost bila rezultat njegova truda i rada, vlastitih odluka i procjena, te ju je koristio za svoje ljudske ciljeve. A najniži mogući cilj je bio da se njome hvali i da se uspoređuje s drugima umišljen u svoju uzvišenu veličinu. Pravednost je prema njemu bila samo puko vršenje Zakona i izvanjsko zadovoljavanje propisanih normi, a ne sredstvo duhovnog rasta pred Bogom i odgovornog i oduševljenog svjedočenja. Toliko je bio zaslijepljen svojom ‘pravednošću’ da nije ni vidio da život kojim živi nije dovoljan za pravednost. Nije primjećivao da je pravednost Božja put života na kojem treba svjedočiti o Bogu, a ne o sebi, te isto tako put na koji treba pozvati svakog svog brata, a ne biti sretan zato što je on na tom putu, za razliku od mnogih drugih koji njime ne hode. Umjesto da doživi pravednost kao Božji dar koji mu je povjeren da njime brižno i bratski skrbi o drugima, on ga je prihvatio kao plod svojeg kreposnog življenja i kao odskočnu dasku koja mu služi da se istakne iznad drugih.

29. nedjelja kroz godinu – C

Bez obzira što živimo u društvu i vremenu u kojemu mnogo ljudi život doživljavaju kao neku igru, šalu ili zabavu, ipak valja znati da je život jedna velika borba. I upravo činjenica da se mnogi opuste i misle da je život bezopasna idila, plod je borbe protiv ozbiljnosti života u kojoj je nekima stalo da ljudi nikad ne osjete koliko je život važan i lijep, te koliko mu treba pristupiti odgovorno, a ne površno. Doista, upravo jer ima onih kojima je stalo da se ljudi opuste, jer su tako opušteni samima sebi prepušteni, te vrlo laka žrtva onih koji ih žele pokoriti i uzeti im slobodu, potrebno je ukazivati na to da je život ozbiljna borba, te da se u toj borbi treba znati ponašati i pobijediti.

Borba protiv duhovnog neprijatelja

U tom duhu smo kao primjer borbe čitali o prvom čitanju borbi Izraleca i Amalečana dok su Izraelci, izlazeći iz Egipta, tražili prolaz u obećanu zemlju. Mojsije koji vodi narod shvaća vrlo ozbiljno prepreku koju mu postavljaju i predstavljaju Amalečani. Svjestan da to nije samo zemaljska borba dvije vojske i dva naroda, već da je to borba Amalečana protiv Božjeg naroda. No to ne znači da se on trebao opustiti misleći kako će ga Bog sam po sebi zaštitit, već on treba ići u boru maksimalno spreman i maksimalno ulažući svoje snage i sposobnosti u pobjedu. Pa i onda kad se pouzdaju u Gospodina, Izraelci trebaju do kraja biti suradljivi s njegom božanskom voljom i moći, prepuštajući se s povjerenjem u njegovu svemoćnu zaštitu. Jer protivnik koji im se ispriječio na putu slobode i štovanja Boga, nije samo zemaljski neprijatelj, već je on onaj pakleni neprijatelj koji ne želi dopustiti ljudima da se klanjaju Bogu i da žive kao njegov slobodni narod.