21. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku nakon što netko od slušatelja upravi Isusu upit o broju onih koji se spašavaju, on odgovara na vrlo zanimljiv način, gotovo izbjegavajući izravni odgovor na to pitanje: “Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći. Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: `Gospodine, otvori nam!`, on će vam odgovoriti: `Ne znam vas odakle ste!` Tada ćete početi govoriti: `Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!` A on će vam reći: `Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!`” Kako vidimo, Isus tvrdi da nije dovoljno da se netko s njime družio za stolom, jeo i pio, ili da ga je tek negdje slušao po trgovima gradova i sela kuda je prolazio. Zanimljivo je upitati se zašto, jer on ovdje ne govori ni o kriminalcima ni o razbojnicima kojima će biti uskraćen ulazak u kraljevstvo nebesko, već govori o onim običnim, prosječnim ljudima koji su ga na svoj način prihvaćali te ujedno smatrali da nemaju neke velike zapreke za ulazak u život vječni, kakvih je i danas mnogo oko nas.

No Isus je očito drukčijeg mišljenja. Jer u takvome stavu on iščitava vrlo površan odnos prema vjeri, to jest gotovo nikakvu odgovornost i ozbiljnost stava prema životu vječnomu. U tom smislu izraz „po našim si trgovima poučavao“ može značiti mnogo, ali može ne značiti ništa. Može značiti sljedeće: naše društvo je bilo otvoreno i tebi i mi smo te prihvaćali. Ali prihvaćati Isusa kao društvenu pojavu, kao kulturološku datost, kao nekoga tko se druži i u javnosti slobodno iznosi svoje stavove, još uvijek ne znači da ga se prihvaća osobno i prisno, svom dušom i srcem. Tek tko ga prihvaća osobno kao svoga Učitelja,

Svetkovina Velike Gospe

Čovjek je biće brzine i pokreta, biće stanovitog nemira i imperativa. On je biće nemirnoga duha i traženja. U sebi nosi potrebu ići dalje i osvajati još neosvojeno, doživjeti još nedoživljeno, promatrati još ne viđeno. Takva želja odražava unutarnji dinamizam koji je neophodan svakom živom biću, a napose čovjeku. Jer on svoj život i živost ne pokazuje samo biološkim rastom i dinamizmom, već prije svega onim duhovnim.

Što su i gdje su granice?

No, čovjeku je ostalo nejasno pitanje što su granice i gdje su granice ljudskoga dinamizma i rasta, njegova napretka i razvoja. Onaj koji ga je stvorio, stvorio ga je sa žeđu za rastom i napretkom, za dinamizmom i željom za životom. Osim toga, htio mu je pomoći da to i ostvari, te da ide tim putem duhovnog rasta i ostvarenja koje će biti nesputano granicama. Jedina granica koju mu je Gospodin odredio, bila je granica ćudoređa. Pozvao ga je da sluša glas koji će ga voditi putem zajedništva, što će mu biti jamstvo i zalog beskraja.

No, čovjek je radije htio praviti eksperimente, pa se opredijelio na izazov prema Bogu i njegovu glasu. Odlučio je tražiti granicu prema kojoj ići protiv Božje zapovijedi, misleći da će ga upravo ta granica odvesti do božanskog ostvarenja. Međutim, to se nije dogodilo. A čovjek je sebi time dušu uprljao i ostavio tragove besmisli u sebi, te neuredne želje da ide putem prekoračivanja Božje zapovijedi. Tako su Adam i Eva išli prekoračiti granicu ljudske naravi povodeći se za sotonskim obećanjem da će postati bogovi, a strovalili su se u provaliju podzemlja smrti. Htjeli su biti gospodari dobra i zla, a postali su žrtve zla, sputani sotonskim okovima i sponama. Umjesto da probiju granice i dođu do posvemašnje slobode, postali su robovi sputani vlastitom uskogrudnošću, nemoćni osloboditi se spona grijeha i slabosti, žrtve vlastitih neurednih želja u koje su se nepovratno zapleli.

Nisu htjeli vjerovati Bogu da ih je stvorio za bezgranični život, pa su ga htjeli ostvariti svojim snagama, opijeni mišlju da će sami sebi biti gospodari. Nisu htjeli niti promatrati svijet Božjih stvorenja da se u to osvjedoče, jer i priroda govori o tome na svoj način. Da su promatrali sjeme kako raste, shvatili bi da ono nadilazi granice kad se otvara novom životu. Da su pozorno promatrali stablo kako donosi plodove, zaključili bi da i ono tako nadilazi granicu vlastitoga života.

Marijin put preko granice

No ono što nije znala Eva i što nije htio Adam, učinila je naša nebeska Majka Marija čije uznesenje u nebo radosno slavimo. Upravo prihvaćajući Boga u poniznosti kao njegova skromna službenica, pokazala je kako se može prijeći granicu smrti i kako ući u život, kako prijeći granicu zemlje i popeti se na nebo. Ulaskom u nebesku slavu ona je primjer kako ljudsko biće može prijeći granicu ljudskosti i pobožanstveniti se.

Ako itko na ovoj zemlji, onda je Marija nadišla granicu zemlje i popela se na nebo, probila granicu smrti i ušla je u vječni život, ne samo dušom, već i tijelom. Živeći u posluhu Božjoj riječi, posvjedočila je kako je moguće nadići granicu ljudske naravi, koja nije bila stvorena da ostane zatvorena u sebe, već da raste prema mjerama Božje milosti i ljubavi. Jer, uostalom, to je bila i volja Božja da čovjek nadiđe granice svoje naravi snagom duha i vjernosti Bogu, to jest darom milosti i posvemašnje ljubavi Božje.

Tako je Presveta Djevica, upravo zato što je htjela ostati isključivo u okvirima Božje riječi i ljubavi, poniznošću i posluhom zaslužila, jer ga je tako primila u potpunosti kao Boga koji je neizmjerno ljubi. I ona mu je uzvratila ljubavlju. Ljubeći Boga iznad svega, pokazala je da ljubav ne pozna granice. Štoviše, samo ih istinska ljubav nadilazi. Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom je pokazatelj da Bog čovjeka iz odbačenosti vodi u život, iz grijeha u ljubav, iz propasti u vječnost, iz podzemlja u nebo. A ono što je čovjeku nemoguće, Bogu je moguće. Zato Bog čovjeka spašava i daje da mu biće ispuni božanska snaga kojom probija sve granice i ruši sve okvire ljudskoga vodeći ga u prostranstva neizmjernosti nebeske. Po Božjem neizmjernom daru i dobroti Marija je na najbolji način ostvarila sve imperative koje ljudsko biće nosi u sebi. Ona je, pronalazeći mir u Gospodinu, posvjedočila o najvećem napretku u nemiru srca koje čezne za Gospodinom. Ona je u sebi nosila i najveći imperativ koji čovjek može imati, a to je da dođe u puno zajedništvo s njime, te je zato ona puninom svoga bića prva doživjela ono što oko nije vidjelo ni uho čulo, a nju je obdario njezin Sin uvodeći je u slavu svoga nebeskog kraljevstva.

20. nedjelja kroz godinu – C

Isus u današnjem Evanđelju govori o svojoj zadaći, to jest o cilju s kojim je došao na zemlju. Taj cilj je bio da ognjem zapali zemlju, te napominje da je spomenuti oganj već planuo. No time što je njegov oganj planuo, ne znači da je se iscrpila njegova misija i poslanje. Ta iskra koje je već planula tek je početak, no tu iskru treba znati održati i dati joj da se potpuno uhvati i da cijelu zemlju zahvati taj božanski plamen o kojemu govori Gospodin. No osim što je rekao da je ta iskra već planula, Isus ističe da to nije sve, jer ostaje još mnogo posla koji treba napraviti kako bi se ispunio njegov sveti plan. Zato i veli: „Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!“ Dakle, on nije samo za iskru, već se zanima kako će proći cijeli njegov plan koji se tiče ‘paljenja vatre’ u svijetu. On ne želi da se ta vatra ugasi, ali isto tako ne želi da nekontrolirano gori i da učini više štete nego koristi. A da bi njegova vatra mogla gorjeti onako kako je on zamislio, potreban je veliki napor s njegove strane da stvari ne izmaknu kontroli. On je morao podnijeti istinsku muku, dok nije zapalio plamen na željeni način i željenim intenzitetom. Taj krst kojim se morao krstiti bio je krst njegove svete muke i križa.

Ovim riječima je naznačio da nije bilo dovoljno ono Ivanovo krštenje kojem se podložio, već da je on trebao donijeti na svijet pravo krštenje koje je bilo krštenje mukom i krvlju. To je krštenje koje su i prvi kršćani prakticirali spremno dajući život za svoga Gospodina, jasno tumačeći da je krštenje vodom samo početak cjelovite spremnosti Bogu se potpuno posvetiti i dati život za njega i njegovu riječ. Upravo kao što je svjedočio i Isus koji je ukazao na to da je neophodan istinski napor, to jest podnijeti pravu muku da bi se ispunilo ono što je planirao izvršiti.

Zato možemo reći da Isus ističe kako nije dovoljno da je on zapalio plamen na zemlji, već mu je stalo da taj plamen donese koristi svakom čovjeku, to jest da dođe do srca svih ljudi. Jer mu je stalo do spasenja svakoga čovjeka, on tako reagira i zna da mora uložiti i dodatni napor da ta vatra ne prođe neopažena, ili pak da se ne dogodi da je ljudi odbiju. A može se dogoditi da srca onih koji dođu u doticaj s njegovom božanskom vatrom nisu spremna za njegovu iskru. I ako nisu spremna gorjeti i plamtjeti njegovom ljubavlju, može biti uzaludan svaki trud da se njih zapali i učini da gore. Upravo u tome on vidi da je neophodna muka da bi se sve to dogodilo. Jer počesto takva srca koja su hladna i kruta, premazana slojevima grijeha i zla ne dopuštaju da ih božanska vatra zapali svojim žarom. Kao da su vlažna i neprikladna za vatru koja širi božansko ozračje topline i sjaja.

Ljudska srca valja očistiti i pripremiti za njegovu vatru, da je mogu primiti i da mogu njome vedro gorjeti. Jer kao što postoje tvari koje onemogućuju da nastane vatra i da gori, tako postoje tvari koje omogućuju da se vatra brže uhvati i da se biće razgori. Isus je znao da je njegova ljubav smjesa koja srca čini tako žarkima i gorljivima da mogu veselo davati toplinu i sjaj cijelome svijetu. No da bi postigao njihovu gorljivost, on je morao podnijeti muku, to jest biti kršten krštenjem muke koje je ta srca obrađivalo i pročišćavalo da mogu prihvatiti njegov sveti oganj. Zato je i svoje učenike morao pročistiti tim svojim krštenjem kojim ih je očistio od natruha ovoga svijeta i učinio potpuno čistim prinosom ljubavi koji gori na Božjem otaru i daruje se za spasenje svih ljudi.

U tom smislu je i pred svakim krštenikom ista sveta zadaća koja je bila pred Gospodinom, a i pred njegovim apostolima. Nakon što je pročišćen krsnom vodom, njegovo poslanje i zadaća tu ne staju, već započinju. Krštenje je samo početak, to jest čišćenje kako bi biće moglo gorjeti plamenom Božjim i vatrom Duha Svetoga koji nam dolazi po Gospodinovoj žrtvi ljubavi. On je zato podnio žrtvu da nas i očisti i obdari tim plamenom bez kojega u svijetu nema topline i žara. Zato nam on i daruje svoju ljubav da možemo vršiti njegovo poslanje u svijetu, te doživjeti da je sveto krštenje izazov da se i sami krstimo krstom muke i predanja, a ne da krštenje bude trenutak kada raskrstimo sa svojim krsnim odgovornostima. Jer i mi bismo trebali osjećati istu muku kao i Gospodin dok se god njegovo poslanje ne izvrši u svijetu. Molimo ga stoga da nam srca natopi svojom milošću i zapali ljubavlju da budu gorljiva za vršenje svoga poslanja u svijetu. Ne dopustimo da nam nepovoljni vjetrovi i okolnosti umanje žar gorljivost i vjernosti krsnom savezu, a težimo uvijek više prema većoj čistoći bića kako bismo bolje plamtjeli Kristovim žarom i bili sposobni dati svoj doprinos izvršenju njegova spasenjskog nauma. Sa svom ozbiljnošću uložimo trud kako bi krštenje u nama bilo i krštenje muke kojim potvrđujemo ozbiljnost preuzetih obveza pred Gospodinom i koje je odraz naše gorljivosti za spasenjem duše svoje i svojih bližnjih. I neka u nama vlada sveti nemir kao u Gospodinu dok se sve to ne izvrši u svijetu.

19. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem Evanđelju Gospodin Isus daje vrlo važne pouke glede svakodnevnog života, jer je uočio određenu bojazan i strah svojih učenika pred onim što je on govorio s obzirom na posjedovanje materijalnih dobara. Tako u prvom dijelu Gospodinove izjave zvuče prilično radikalne i gotovo nepomirljive s ikakvim posjedovanjem: “Prodajete što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače.” Dakle, Gospodin poziva da se njegovi učenici odreknu zemaljskoga bogatstva, i to na način da ga pretvore u nebesko. Očito je, prema njemu, nespojivo posjedovanje zemaljskoga s dobitkom nebeskoga. U tom smislu odjekuje i njegova vrlo upečatljiva opomena: “Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.” Kao da za Gospodina nema srednjega puta: Čovjek se može opredijeliti ili za zemaljsko ili za nebesko, jer mu srce ne može biti na dva mjesta. Ono će težiti ili za jednim ili za drugim. No kad je riječ o tome, onda se postavlja pitanje je li najbolje takva dobra odbaciti i zanemariti, jer su ne samo beskorisna, već i štetna.

S druge pak strane u nastavku Evanđelja, Isus za primjer učenicima postavlja upravitelja iz prispodobe. Čak ga naziva vjernim i razumnim upraviteljem kojega će gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok. No već sama prispodoba, kao i opis ovoga sluge, govore o tome da se prema zemaljskim dobrima ne možemo odnositi baš tako bezbrižno kao da nam nije stalo do ničega.

18. nedjelja kroz godinu – C

Današnje Evanđelje donosi nam jednu zgodu iz Gospodinova živote, te nakon te zgode jednu njegovu prispodobu kojom je htio poučiti svoje slušatelje ispravnim stavovima u životu. Evanđelist sveti Luka nam je opisao kako ga je jedan čovjek u nekoj prigodi ‘zaskočio’ pitanjem, to jest zahtjevom: “Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu!” Ovaj čovjek je tražio pomoć da dođe do određene pravde između sebe i brata, barem kako je on zamišljao, jer je očito bio uvjeren da je zakinut od vlastitoga brata, te se tako i osjećao. A zakinut je bio za zemaljska dobra, točnije za baštinu, pri čemu je vjerojatno njegov brat uzeo bolji dio, to jest gotovo sve, dok njemu nije ostalo ništa. Zato želeći i sam sebi osigurati dovoljno za život, kao što bi svatko od nas očekivao i tražio, ovaj čovjek traži od Isusa pomoć da dođe do kolike tolike pravde. No osim što mu Isus ne pomaže, kako je ovaj očekivao, Isus priča i prispodobu kojom upozorava svoje slušatelje da paze da ih ne obuzme požuda za zemaljskim dobrima: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: Kolikogod netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.”

Isusove riječi su vrlo jasne, ali s druge strane i ovaj čovjek koji traži dio baštine ima svoje opravdanje. Jednako kao i čovjek iz prispodobe koji ima svoje razloge za ponašanje koje je opisano. I jedan i drugi mogli bi reći da se ponašaju na svojstven način jer vode brigu o životu.  Upravo zato što su vodili brigu o životu, htjeli su se osigurati zemaljskim dobrima, da si priskrbe miran život. Uvjereni su bili da zemaljskim dobrima osiguravaju dobar život, što je sukladno i Božjem planu, budući da je svaki čovjek pozvan voditi brigu o svom životu. Zanemarili su, međutim,

17. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem čitanju imamo jednu vrlo neobičnu situaciju. Sveti Luka evanđelist opisuje kako je Isus na jednom mjestu molio, a znamo i iz drugih mjesta iz Evanđelja da je znao često i dugo moliti. No ono što je neobično i vrlo zanimljivo, on nije svoje učenike učio da mole, premda se nije ustručavao pokazati im da moli. Ova činjenica je tim zanimljivija kad znamo da su mnogi rabini i duhovni ljudi učili druge molitvi, kao što svjedoči današnje evanđeoski tekst: “Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.” Ivan Krstitelj je, dakle, učio svoje učenike da mole, a vjerojatno ih je naučio i pokoji molitveni obrazac. Isto tako i farizeji i drugi rabini i učitelji u narodu su sigurno učili moliti svoje sljedbenike, kao što su ih učili postiti i održavati druge obveze iz Zakona. A kad se to sve zbroji, onda je tim zanimljivija činjenica da Isus nije svojim učenicima ponudio nikakav molitveni obrazac, nikakvu formulu da izgovaraju dok mole, pa su oni bili prisiljeni zatražiti da ih nečemu poučio. Jer ako je tolike sate provodio u molitvi, pretpostavljali su da on ima takvih, dužih ili kraćih, molitvenih obrazaca i formula koje je ponavljao dok je molio. U konačnici, njegovi učenici nisu htjeli trpjeti kompleks pred drugima, već su htjeli biti pravi učenici poput Ivanovih i tolikih drugih učenika koji su slijedili svoje duhovne učitelje nasljedujući i njihov način molitve.

Isus prihvaća njihov zahtjev i njihov izazov te ih uči moliti molitvu koju zovemo najljepšom molitvom ili Gospodnjom molitvom. A kad vidimo koliko je ova molitva lijepa i sadržajna, kada u njoj prepoznamo bit stava prema Bogu i odnosa s njima, tim više se pitamo zašto Isus nije svoje učenike učio ovu molitvu i prije nego su ga oni tražili da ih nauči moliti.

16. nedjelja kroz godinu – C

Današnja misna čitanja nas uvodi u važnost kreposti gostoljubivosti koja je bila čak odredba od božanskog značaj, jer je sam Gospodin svome narodu određivao da se vježba u velikodušnoj gostoljubivosti prema putnicima i strancima, sjećajući se da su i sami bili narod putnika koji je kao pridošlica boravio u tuđoj zemlji. Takvu svijest je njegovao, kako čitamo u Knjizi Postanka, praotac Abraham koji se zaputio iz svoje zemlje, te je živio pod šatorom iščekujući da Gospodi ispuni svoje obećanje, ali zbog toga što je bio putnik i još uvijek lutalac, nije zanemario ovu krepost. Upravo on je mogao dobro iskusiti koliko znači kada se putniku iskaže gostoprimstvo i primi ga se srdačno i prijateljski, pa je zato i sam od srca vrlo otvoreno primao goste.

Bog iznenađuje pohodom

Upravo ovaj događaj s Abrahamom je tako znakovit jer se u njemu sluti otajstveni nagovještaj koji će se ostvariti više stoljeća nakon toga dolaskom Sina Božjega. Naime, Abrahamu dolaze tri gosta u vrijeme dnevne žege, te on osjeća dužnost pozvati ih da se okrijepe u njegovu šatoru, i ne znajući da mu oni nose konačno ispunjenje Božjeg obećanja da će mu Bog podići potomka. On ih prima i ugošćuje na najbolji mogući način, te kao da sluti da se po njima očituje Bog, premda ne zna do koje će ga mjere oni iznenaditi očitujući mu dobrotu i ljubav samoga Boga. Zato Abraham pred njima pada ničice,

15. nedjelja kroz godinu – C

Prispodoba o milosrdnom Samaritancu koju je Gospodin ispričao nakon rasprave s jednim zakonoznacem dobro je poznata svim vjernicima koji je slušaju i o njoj razmatraju u nedjeljnim okupljanjima zajednice vjernika. Ali ona je, čini se, vrlo prihvatljiva i drugima, a ponajviše onima koji baš ne pohađaju često Crkvu i nemaju odnos zajedništva i ljubavi s Gospodinom. Njima ova prispodoba služi kao izgovor, jer u njoj pronalaze potvrdu za svoje stavove i uvjerenja da je moguće doći do spasenja po vlastitoj dobroti i humanosti, bez pobožnosti i poštivanja Boga. Štoviše, gotovo da bi se iz prispodobe dalo iščitati da oni koji se vrte oko hrama i žrtava, koji čitaju Božju riječ i tumače je, koji svakodnevno recitiraju svoje molitve, uopće nisu bolji od drugih ljudi. Naprotiv, uvjereni su, da bi se iz njihovih djela dalo zaključiti da su vjernici i gori od drugih ljudi. Prema njihovim uvjerenjima, vjernicima je teško zasukati rukave i spustiti se na svakidašnje služenje potrebnima, iz čega bi bilo očito da im ni molitva ni pobožnost ne služe da bi uvećale u njima čovjekoljublje i uslužnost, već samo kao izgovor ili izvanjsko pokriće kojim stvaraju privid pred drugima da su pobožni i ispravni. Osim toga, Isus je ovom prispodobom izravno kritizirao i neke starozavjetne uredbe u ime kojih se svećenik i levit nisu približavali ranjenom čovjeku koji je bio žrtva razbojnika. Njihov strah da se ne onečiste ih je sputavao u tome, te su onda iz bojazni da ih ne onečisti krv ili mrtvo tijelo, ili pak stranac kao takav, okretali leđa i zaobilazili čovjeka u nevolji. Znači da je njima i dio njihovih religioznih odredbi priječio da ne pomognu unesrećenom čovjeku.

Kako je očito iz iskustva i komunikacije s ljudima, svi spomenuti argumenti danas su u opticaju među onima koji traže izgovor udaljiti se od Crkve, zajednice Božjega naroda, te ići nekim svojim putem humanosti. Najčešće im navodna humanost bude izgovorom i da obezvrijede Crkvu i vjernike koji se, navodno, posvećuju molitvi, a nedovoljno su aktivni u iskazivanju

14. nedjelja kroz godinu – C

Čini se da je tema današnjeg Evanđelja promašena za Crkvu našega vremena, jer situacija o kojoj govori Isus svojim učenicima više nije aktualna. Ne samo da nije aktualna posljednjih desetljeća, već se pouzdano može reći da je bila aktualna samo u prvome stoljeću, a gotovo već 20 stoljeća nema veza sa životom Crkve. Riječ je, dakako, o itineranciji, to jest o putujućim navjestiteljima kakvi su bili Gospodinovi apostoli i prvi učenici koje je slao pred sobom u mjesta u koja je kanio doći. Osim već spomenutog vremenskog ograničenja, ova pojava je bila uglavnom omeđena i prostorno uglavnom na prostor Palestine i Sirije. Zato se s pravom pitamo što nam može Isusov govor iz prvoga stoljeća poručiti u dvadesetprvom kad je već davno nadiđena situacija o kojoj on govori. Jer ako već dvadeset stoljeća Crkva u biti ne živi i ne funkcionira na način itinerancije, već je organizirana teritorijalno, onda je možda i ovaj odlomak suvišan, nepotreban i bez ikakvoga značenja, bez obzira koliko onda bio znakovit i važan kad ga je Isus izgovorio. Jednako je važan upit: ako je Crkva od putujuće poprimila teritorijalni ustroj, nije li onda i ona kao takva promijenila svoju bit te postala nešto što Isus od nje nije htio? Je li on htio opušteniju i ležerniju zajednicu koja nije ovisna o teritoriju, već je spremna hoditi ne vežući se za zemlju i zemaljska dobra? Upravo zato što ovo Evanđelje izaziva više pitanja i potiče na određene dvojbe, neophodno je razjasniti ih odgovarajući na ta pitanja.

Ne dovodeći u pitanje činjenicu da je Isus svoje učenike poslao da budu putujući navjestitelji, ipak valja reći da ne znači da je predvidio da putujući navjestitelji budu jedini i povlašteni oblik naviještanja radosne vijesti.

13. nedjelja kroz godinu – C

U svom putu put Jeruzalema Gospodin i njegovi učenici doživjeli su neugodnosti u Samariji gdje su im mještani jednog sela bili negostoljubivi odbijajući njega i glasnike koje je poslao pred sobom. No takav stav i ponašanje izazvao je oštru reakciju Jakova i Ivana koji su u manje ili više opravdanom gnjevu htjeli zazvati oganj s neba da uništi to mjesto i njegove stanovnike. No Gospodin nije pohvalio njihov radikalizam i toliku gorljivost koja ih je nukala da kazne te mještane i da im se osvete za negostoljubivost, već je njih dvojicu prekorio i produžio je u drugo selo. Na putu su se dogodili još neki susreti i pouke o nasljedovanju i o uvjetima koje je iznio Isus za one koji žele ići za njim. Očito je on o tome govorio svojim učenicima nakon što su ih u spomenutom selu odbili. Zato je sveti Luka imao potrebu u nastavku dodati što je Isus tražio od onih koji su htjeli ići za njim, kao i od onih koje je sam pozivao. Kao da ih je htio upozoriti da on sam nema gdje glavu nasloniti, pa da onda ni oni ne traže za sebe drukčije pravilo života, jednako kao što je drugome rekao da prije svega mora imati pred očima cilj kraljevstva Božjega. I kad se bolje razmotri ovaj događaj s poukama koje su uslijedile jedna su cjelina iz koje razaznajemo kako je Isus poučavao svoje učenike da ga nasljeduju dosljedno i odvažno.

Ova Isusova poruka vrijedi i danas kada se u nekim našim vjerničkim krugovima osjeća stanoviti radikalizam, poput onoga koji pokazaše apostoli Jakov i Ivan. No takav radikalizam, bez obzira što brani Božju stvar, odviše je ljudski, a nije po mjeri Isusova spasenjskog plana. Bez obzira što se možemo složiti da i u današnjem društvu postoji kriza vjere, pa čak i otvorenog odbijanja kao što je bilo ono samarijsko, ipak ne znači da kao vjernici trebamo ići u obračun s drugima. Štoviše, primjećujemo da ima i mnogo mlakosti u Crkvi, te da i u Crkvi valja mnoge stvari mijenjati ili postaviti na svoje mjesto, ali zacijelo ne metodama koje su htjeli primijeniti sinovi Zebedejevi. Jer kao što je Isus bio svjestan nevjere i nepovjerenja u samarijskome selu, tako je svjestan nevjere i današnjega društva. Osim toga, znao je da kod svojih učenika treba izazvati žar, ako želi promjenu u društvu, ali žar koji su pokazali dvojica braće Jakov i Ivan je bio neprimjeren za apostolski poziv i poslanje. Zato kada i danas vidimo da vjernici često ulaze u rasprave i sporove, razmirice i sukobe u kojima dokazuju sebe i svoje prianjanje uz Isusa, može se dogoditi da to čine na kriv način, jer ni ova dvojica apostola nisu u svojoj gorljivosti ispravno prionuli uz Isusov spasenjski plan.

I danas se stječe dojam da mnogi vjernici u svojoj gorljivosti samo čekaju povod za rasprave i kritike na račun drugih, bilo onih u Crkvi bilo izvan Crkve, bilo vjernika ili pastira. Počesto u želji da pokažu svoju revnost za Isusa, a u želji da dokažu da su oni u pravu, šire kao neko nepovjerenje i prema samoj Crkvi prikazujući sami sebe kao jedine do kraja vjerne i revne, dok sve ostale gotovo da preziru i osuđuju kao nevjerne i nedosljedne, te ujedno Isusa nedostojne. Mnogi u našem svijetu su uvjereni da svoju revnost u obrani istine i Gospodina trebaju iskazivati pisanom riječju, što potom svedu na jalove kritike, najčešće neopravdane, ali često na pogrešan način i kada su opravdane. Jer nakon takvih kritika i tekstova oni koji čitaju još su više puni nezadovoljstva i nesigurnosti, nepovjerenja i malodušnosti.

U tom smislu Isusova pouka iz današnjeg Evanđelje je više nego dobro došla kao svjetlo i u našoj današnjoj vjerničkoj stvarnosti. Isus koji je ‘sa svom odlučnošću krenuo prema Jeruzalemu’ pokazao je učenicima primjer prave revnosti. On koji je naviještao istinu spasenja i bio Istina i Spasitelj, učenicima je posvjedočio da voli sve ljude i da ih sve želi spasiti, te je apostole pozvao da naviještaju tu istinu i da surađuju na njegovu poslanju. Za takvo što im je trebala doista posvemašnja revnost i srce puno ljubavi, iz čega je mogla izrasti i potpuno predanje poslanju koje im dodjeljuje Gospodin. Osim toga, vrlo važno za vršenje poslanja je bila i njihova dosljednost, to jest potreba da budu sasvim usredotočeni na služenje Isusu, a ne da pod izlikom revnosti budu koristoljupci kojima je primarna stvar osigurati se zemaljskim dobrima.

Zato Isus ima potrebu svoje učenike prekoriti za pogrešnu revnost koja je bila usmjerena protiv drugih, umjesto da sva revnost bude usmjerena prema revnom vršenju njegove volje. A njegova volja nije bila da budu ratoborni i gnjevni svadljivci, već da budu predani svjedoci njegova života i ljubavi. Gospodin nije okupio ni poslao svoje učenike da bi se borio protiv drugih ljudi, već da se bore za ljude. I to za sve ljude da ih otrgnu od zla i s krivog puta privedu na put spasenja. Zato Kristovi učenici moraju svjedočiti svoju revnost za Gospodina pokazujući svoj žar za njegovu istinu i ljubav, žar koji svjedoči koliko je lijepo biti u zajedništvu s njime, te pokazuju vlastitim primjerom činjenicu obraćenja i njegove prisutnosti u svome životu. na taj način će posvjedočiti da kršćanska vjera nije vjera po nekim principima, već živi odnos s Isusom koji prožima cijelo postojanje i daje mu snagu ljubavi i predanja. Budimo kao kršćani širitelji takvog života uz Gospodina i u Gospodinu, te ga odlučno nasljedujmo u njegovoj revnosti za spasenjem svih duša. Budimo dosljedni i ne žudimo za zemaljskim dobrima, već za ostvarenjem njegova svetog kraljevstva među nama. Budimo revni u odricanju od zemaljskih dobara i vrijednosti, a nadasve nasljedujmo njegov život u poniznosti i skromnosti, te ćemo onda svojim primjerom privlačiti i drugima ishoditi milost obraćenja i života vječnoga.