4. nedjelja došašća – C

Događaj koji nam je ponuđen na razmišljanje u odlomku iz Lukina Evanđelja stavlja nam pred oči, ove četvrte nedjelje došašća, susret je Marije i Elizabete u Judejskome gorju u Elizabetinoj kući, u gradu gdje je živjela blizu Jeruzalema. Da je netko prosuđivao ljudskim kriterijima po izvanjskoj dimenziji susreta, teško bi mogao uočiti nešto izuzetno što bi poželio prenijeti javnosti, to jest nešto što mu je moglo izazvati osobitu pozornost da bi to poželi saopćiti drugima. U njihovu susretu nije bilo ni pompe ni blještavila, nije bilo usiljenog dokazivanja izvanjskom ljepotom i odjećom. Njihov susret nije plijenio po tome što su na njemu pali neki svjetski planovi o slavi i uspjehu, velike riječi o napretku i ljudskim pravima, o probijanju u društvu i ostvarivanjima. Njih dvije nisu izgovorile ništa od onoga što žene svakodnevno izgovore kad se sastanu, jer u njihovim riječima nije bilo nikakvih sitničarenja ni usiljenog koketiranja, nije bilo površnosti ni naklapanja, nije bilo ogovaranja i pretresanja svakodnevnih događaja. Među njima nije bilo ni samohvale ni nadmetanja, ni oholosti ni umišljenosti. Naprotiv, njihovim susretom je dominirao osjećaj radosti i mira, jer je atmosfera bila ispunjena prisutnošću Duha Svetoga. Jedino što je bilo u njihovim srcima, bila je božanska ljubav i vjera koja im je bila dar od samoga Gospodina. Jedino o čemu su govorile bio je Bog i njegova vjernost koja je dolazila k svome vrhuncu. Jedino što ih je zanimalo bila su Božja obećanja kojima su nazrijevali ispunjenje, a jedini cilj njihova srca i duše je da se na svijet izlije Božji blagoslov. Njima nije bilo na pameti stvaranja mita o sebi, ni izgradnja lažne veličine, već jedino što su željele otkriti sebi i drugima veličina je Boga Svevišnjega koji ulazi u svijet kao istinski mir čovječanstva i čovjeka. Nije im bilo ni u primisli govoriti o vladavini ljudskoj, o pravima i demokraciji, o slobodama i oslobođenjima bez kraja i konca. I doista, govorile su o Bogu koji dolazi vladati

3. nedjelja došašća – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka prenosi i vrlo konkretne situacije s kojima se susretao sveti Ivan Krstitelj kad je započeo svoje propovijedanje i pozivao narod da se pripravi na dolazak samoga Mesije. Njegov ton nije bio nimalo blag, već je bio doista prijeteći. Njegove riječi su poticale u ljudima mnoga pitanja koja su pojedinci konkretizirali pred Ivanom svjesni da je on kadar razriješiti njihove dvojbe. U ovom odlomku na poseban način su istaknute dvije skupine koje su imale nejasnoće i dvojbe glede svoga života i djelatnosti kojom su se bavili: carinici i vojnici. No njima dvojbe nisu dolazile samo iz Ivanova propovijedanja, već iz okruženja u kojem su živjeli i od stalnih pritiska koje su doživljavali. Poznato je bilo da su im njihovi duhovni vođe spočitavali to što su surađivali s osvajačkom rimskom vlašću. Kasnije su ti isti ‘duhovnici’ i Isusa htjeli uvući da odgovara na pitanje odnosa prema toj istoj vlasti kad su ga pitali treba li plaćati porez caru ili ne.

A ovdje su pred Ivanom bili oni koji su ubirali porez za potrebe tog istog sustava koji je bio osvajački i držao židovski narod u pokornosti. Jednako tako i vojnici koji su dolazili po savjet, imali su problem savjesti, ili im je barem netko pokušao nametnuti to kao problema savjesti, što su služili u rimskoj vojsci. Dakle, služili su za tu istu vlast koja je njima oduzela političku slobodu, te ih je usput nastojala globalizirati i integrirati u svoj sustav.

Bezgrešno začeće Blažene Djevice

Iz vrle bliskih grčkoj mitologiji poznat je izraz Ahilova peta. Naime, u jednoj epskoj pjesmi opisan je život mitskog junaka Ahila – Ahileja kojega je navodno majka, božica Tetida, uronila u rijeku Stiks da bi postao neranjiv, te time besmrtan. No kako ga je majka prilikom uranjanja morala držati za petu, tako voda nije dodirnula petu koja je ostala jedini ranjivi dio njegova tijela. Kad je potom Ahilej kao junak sudjelovao u Trojanskome ratu, njego protivnik Paris je sazna za njegovu slabu točku, te je odapeo otrovnu strijelicu kojom ga je pogodio u petu i tako ga je usmrtio.

Adamova peta

To što priča grčka mitologija i pjesništvo, samo je odraz i pokušaj prepričavanja činjenice da svaki čovjek ima neku bolnu točku, bez obzira koliko on bio snažan i jak, sposoban i okretan. Bez obzira koliko želio besmrtnost, sam po sebi je ne može ostvariti, i upravo je to njegova bolna točka: želja da samostalno, bez Boga, ostvari sebe i dođe do besmrtnosti i blaženstva. Izraz ‘Ahilova peta’ govori o ranjenosti ljudskoga roda koji ima svoju petu, svoju slabost na koju Zli napadne i uništi čovjeka, jer mu čovjek ne treba biti cijeli izložen,

2. nedjelja došašća – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka opisuje početak djelovanja svetog Ivana Krstitelje koji je počeo pripravljati narod za Gospodinov dolazak. Sve što je činio bilo je u duhu starozavjetnih smjernica koje su ostavili proroci kad su prenosili Božje riječi narodu. Upravo su proroci razumijevali bit poruke i na njoj inzistirali, jer se je narod lako povodio za polovičnim rješenjima koja nisu bila pravi odgovor na zahtjeve Božje i potrebe naroda. I dok je narod uvijek tražio neke vanjske neprijatelje i protivnike protiv kojih se htio boriti, proroci su isticali da je upravo narod najveći neprijatelj samom sebi. Dok je većina naroda bila uvjerena da su politički vođe krivci za stanje naroda, proroci su se rijetko služili takvom retorikom. Pogotovo što nikada nisu smatrali da je rješenje u eliminiranju zamišljenih ili izmišljenih vanjskih neprijatelja, već u posvemašnjoj vjernosti samoga naroda svome Bogu.

Tako se i u ovome odlomku spominju politički vođe i upravitelji država koji su vladali u trenutku kada nastupa sveti Ivan Krstitelj, ali njegova riječ nije bila niti protiv cara Tiberija, niti protiv upravitelja Judeje Poncija Pilata, kao što nije bila niti protiv tadašnjih lokalnih vladara Heroda, Filipa i Lizanije. Ta činjenica je jako zanimljiva, jer je na njihov račun mogao koješta reći, a narod bi ga slavio poradi hrabrosti i odvažnosti da ih proziva, te bi se lažno tješio da je time siguran i zaštićen jer ima prave i odvažne proroke na čelu.

1. nedjelja došašća – C

Čitamo danas na prvu nedjelju došašća vrlo ozbiljne Isusove riječi iz Lukina Evanđelja koje zvuče čak pomalo i prijeteće. No u konačnici njegove riječi su pune nade i utjehe za one koji ih ispravno razumijevaju. Naime, Isus govori svojim učenicima da se pripreme za buduće događaje, a opet im s ostavlja jasnu poruku da paze na svoj život u sadašnjem trenutku. S jedne strane ih potiče da se pripreme za konačni nevolje koje imaju zadesiti svijet: „I biti znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati.“ Međutim, taj strašni i presudni trenutak ljudske povijesti, kada će povijest doći pred vječni Božji sud, ima i onaj utješni trenutak za one koji su bili pozorni i odgovorni pred svime što se u povijesti događalo važnoga, to jest za one koji su povijest promatrali i živjeli kao povijest Božjega spasenja. Taj utješni trenutak je trenutak slave Sina Čovječjega koji dolazi u moći kako bi do kraja izvršio spasenje svoga puka: „Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kada se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.“ Doista, kako se razaznaje iz Spasiteljevih riječi, njegov slavni dolazak bit će dolazak utjehe i ponosa za sve koji su ga častili i iščekivali da se pojavi u slavi kao otkupitelj čovjeka i čovječanstva čija će riječ i pravorijek na koncu svijeta biti konačni i neopozivi.

Isusove riječi, međutim, ne ostaju sama na prijetnji/utjesi koja se ima zbiti jednom u budućnosti. Naprotiv, on to što se ima zbiti jednom u budućnosti povezuje izravno sa sadašnjim trenutkom u kojemu treba živjeti spremajući se za dane buduće utjehe i ponosa pred Sinom Čovječjim. To je sasvim jasno iz njegova poziva da se paze da im srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama. Doista, ako je prije pozvao učenike da se usprave i podignu glave, a potom upozorava da paze da im srca ne otežaju, znači da on te dvije situacije povezuje. Onaj tko pazi u vremenu svoje sadašnjosti da mu

Svetkovina Krista Kralja

U ljudima postoji kao neka prirodna potreba za moći. Što je i sasvim naravno ukoliko su slika Boga koji ih je stvorio, kao i cijeli svijet, iz ničega, čime je očitovao svoju božansku svemoći. Stoga oni, premda su s jedne strane ništavilo i nemoć, s druge pak strane Stvoritelj ih je obdario svojom moću i želio je za njih da žive s tom moći upravljajući svoj život. Služeći se jezikom onoga vremena kad je nastajalo Sveto pismo i dogodio se razgovor između Isusa i Pilata opisan u današnjem evanđeoskom odlomku, Gospodin Bog je htio da čovjek gospoduje nad svim stvorenjem, to jest da se ponaša kao istinski kralj i upravitelj svega stvorenoga. Gospodin je nadasve htio da čovjek  bude biće koje sa sigurnošću i snagom upravlja svoj život prema njemu, svome Stvoritelju, ali isto tako da ga upravlja prema istinskim vrijednostima i konačnom cilju, to jest spasenju.

Na žalost, grijehom je čovjek izokrenuo ovaj božanski red koji je Bog odvijeka htio da bude pravilo po kojem se čovjek ravna. Grijehom je čovjek izgubio snagu da s lakoćom i sigurnošću upravlja vlastitim životom u svjetlu Božje istine te da se darovanim moću služi u onom smislu u kojem mu je dana. Od tog trenutka je prestao priznavati Božju vlast nad sobom, te se je u samovolji htio domoći te vlasti, ne znajući da će je upravo tim činom izgubiti. Od tog trenutka mu se pomračila i istina, te je postao žrtva zabluda koje su ga gurnule u sve veću tamu. Nadalje, jedna od posljedica je da je i prema braći počeo iskazivati moć na krivi način, te ju je koristio kako bi ih

33. nedjelja kroz godinu – B

Složit ćemo se da je malo neobičan način kojim se Isus služi u svojim opomena u današnjem Evanđelju. Svojim učenicima želi istaknuti neke važne istine o kojima ljudi ne misle često, a nezaobilazne su u životu. Isto tako se dogodi da oni koji se u puštaju u govor o tim istinama također previde ono važno, a usredotoče se na sporedno, te im opet izmakne bit njegove poruke. U današnjem odlomku njegov govor je slikovit i živopisan. Služi se izazovnim slikama kojima pokušava dočarati svojim slušateljima što će se zbiti u ‘one dane, nakon one nevolje’. Gotovo da zvuči zastrašujuće kada on govori o velikoj nevolji nakon koje će sunce pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, nakon koje će zvijezde padati, a nebeske se sile poljuljati.

No ovaj njegov govor budi dodatno ljudsku radoznalost. Nema toga tko ne bi htio znati detalj više o tim strašnim budućim događajima, te biti, koliko je moguće, spreman za njih. Kad je riječ o tako strašnim događajima, onda bi bilo važno znati kada će se zbiti to što je najavljeno, a nije bez važnosti pokušati naći i neko rješenje u tako bezizlaznoj situaciji. No na žalost, često ne uočimo da je Isus već dao rješenje i odgovor na sve, te da se to isto rješenje i odgovor ne nalaze u budućnosti već u sadašnjosti. Lakše je fantazirati o budućim događajima, nego

32. nedjelja kroz godinu – B

Gospodin je u svome pristupu životu i nauku bio uvijek orginalan i odgovoran. Nikada mu se nije sviđala ljudska dvoličnost i umišljenost, to jest lažna svetost koja se mjerila novcem i izvanjskim obiljem. Nisu mu se sviđali ljudi koji nisu znali da je ljubav najvažnija stvar na svijetu, te da Bog ne gleda izvanjska dobra, već obilje srca. On vjernost ne računa debljinom novčanika, već dubinom srca i nesebične ljubavi. Zato su Isusu smetali uglednici, pismoznanci i farizeji, koji su ugled stjecali na navodnom poznavanju Pisma, ali nisu nimalo pokazivali da mare za čovjeka. Time su otkrivali da im je Bog bio samo teorija, a ne istinski život. Očito ih Isus nije kritizirao bez razloga, jer je jasno uočavao da su se njihova nastojanja neprestano vrtjela oko stjecanja zemaljskih dobara. A takva dobra je najlakše stjecati preko onih koji su najmanje zaštićeni, kao što su bile sirote i udovice, kojima su se očito nudili za zaštitnike, a svoje zle namjere su prekrivali ne samo dugim haljinama već i dugim molitvama. Zato je Isus mišljenja da će ih stići to oštrija osuda, jer su se služili svim raspoloživim sredstvima da se domognu zemaljskih dobara, pri čemu nisu zazirali ni od toga da se služe svojim duhovnim ugledom i položajem.

Zato je drugi korak za koji se Isus odlučio bio da svojim učenicima i slušateljima pokaže pouku u praksi. Da im konkretno pokaže što vrijedi u Božjim očima, sjeo je nasuprot hramske riznice promatrajući ljude kako ubacuju svoje doprinose za Hram. Od svih onih koji su ubacivali, on je izdvojio kao najvrjedniji doprinos

Svi Sveti

Čovjek u sebi nosi potrebu za ostvarenjem, prema nije uvijek baš svjestan toga što znači ostvariti se. Najčešće pretpostavlja da ostvariti se znači pokazati se uspješnim u zemaljskim stvarima, te se ostvarenim smatra onaj tko je stekao neka zemaljska dobra potrebna ili korisna za život. Nerijetko se radi i o stjecanju imena, glasa ili slave, jer nema toga od nas tko nema potrebu i želju steći ime, to jest pred drugima imati svoje ‘ja’, svoju osobnost. To u konačnici znači biti priznat, prepoznat i vrednovan na pravi način postajući značajan i poznat među ljudima među kojima se istakao svojim radom i djelima, uspjesima i ostvarenjima. Sva spomenuta nastojanja idu za tim da čovjeka istrgnu iz anonimnosti koja ga muči u velikoj masi svijeta u kojoj se teško dokazati, a bolno je živjeti život kao neka nepoznanica. Onaj tko uspije u nekom od ovih svojih nauma, vjeruje da je uspio u svom strateškom cilju kao što je sposobnost samoostvarenja, te da je zadovoljio time smisao svoga života.

Na žalost, i tu živimo u zabludi. Jer svako naše nastojanje da ostvarimo smisao bilo imetkom bilo imenom započne i završi u izvanjskom dokazivanju, a ne na unutarnjoj kreposti i izgradnji duše. Svako naše nastojanje da se ostvarimo među ljudima, ostaje na tome da se dokazujemo i natječemo samo na ljudski način, a da zaboravimo da je naše biće prožeto potrebom da se ostvarimo na način na koji nam je Bog zadao smisao i cilj. No nekad je, na žalost,

31. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak nam stavlja pred oči Isusov nauk o najvažnijoj zapovijedi koju treba živjeti. Riječ je o ljubavi prema Bogu koja je najvažnija i prva zapovijed. Na žalost, nema toga od nas tko ne prelazi olako preko prve Božje zapovijedi, jer sebe držimo dobrima i zadovoljimo se da ljubavlju prema Bogu smatramo neki uopćeni osjećaj ili pak činjenicu da nismo njegovi protivnici. Ponašamo se kao da je samorazumljivo da Boga ljubimo i kao da to već činimo u dovoljnoj mjeri samim time što ne činimo neko zlo. A to je toliko pogrešno, a nitko se od nas ne bavi time ozbiljno i ne pripisujemo to sebi za neki propust ili grijeh. A to je kao da netko kaže da je izvrstan muž jer ne tuče svoju ženu, ili da žena kaže da savršeno ljubi svoga muža, te kao dokaz priloži to što mu nije stavila otrov u hranu. Upravo na sličan način i mi vjernici želimo dokazati da Boga ljubimo time što ga ne psujemo ili što ne činimo neko drugo otvoreno zlo. Kao da je dokaz o ljubavi prema Bogu to što ne kršimo neku od deset zapovijedi. Nije bez razloga Isus stoga precizirao glede ove zapovijedi navodeći jasno cjeloviti tekst iz Knjige Ponovljenog zakona: “Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!”

A u biti je ovo vrijeme velikog indiferentizma i zagušene ljubavi Božje u nama. Pred Boga i ne stajemo tako često svjesni toga tko je on, a kamo li da nešto pred njim osjećamo. Dolazimo u crkvu gdje bismo najviše trebali osjetiti strujanje njegove ljubavi, a i ne mislimo tko je on za nas. A ako je on za nas živi Bog koji nas savršeno i čudesno ljubi, koji nam se potpuno daruje, onda bi naše biće moralo plamtjeti od žive ljubavi prema njemu.